Liberalna revolucija je tu – a gdje su liberali?

Jedan od najboljih političkih blogera na međumrežju, koji piše pod pseudonimom "The Zman", podsjetio je nedavno na strukturnu sličnost našeg turbulentnog vremena i uspona desnih populističkih pokreta protiv globalnih elita s vremenom nacionalnih revolucija sredinom devetnaestog stoljeća, koje su izbile posljednji kamen iz temelja dotrajalog feudalnog sustava u Europi. Europsko nacionalno buđenje predstavljalo je, tako, konzekventni politički zaključak liberalne pobune protiv vladavine odnarođene europske aristokracije. Slično tome, on na današnje nacionalističke i populističke pokrete na Zapadu gleda kao na klasično-liberalni odgovor na pokušaj uspostavljanja novog aristokratskog sustava vladavine današnjih globalnih elita. Mislim da ne postoji bolja politička dijagnoza našeg vremena od ove.

Nacionalne države koje su uspostavljene nakon "proljeća nacija" predstavljale su sasvim primjeren okvir za razvoj liberalnih političkih institucija, poput ograničenja vlasti i legitimnog djelokruga države, parlamentarizma, vladavine prava, slobode javne riječi, itd. Možemo dodati, kako 1848., tako i 1989. Sve europske nacionalne države koje su uspostavljene nakon sloma komunizma krenule su svojim putevima ka uspostavi liberalne vladavine. Nacionalni romantizam predstavlja logičan zaključak i povijesni telos nauka klasičnog liberalizma. Veza između nacionalizma i liberalizma je toliko bliska i višestruko povijesno potvrđena da je pravi skandal koliko joj se malo pažnje pridaje. Dapače, na sve strane vidimo pokušaje koji žele svom snagom poništiti ovaj politički silogizam i odvojiti nacionalizam od liberalizma.

Da stvar bude još gora, u tome prednjače upravo oni koji se smatraju baštinicima nauka klasičnog liberalizma. Današnji liberali okrenuli su leđa narodu i pristaju uz globalne elite. Oni žele biti novom aristokracijom. Oni preziru nacionalne države i smatraju da se liberalini nauk bolje može primijeniti u globaliziranom svijetu. Oni nacionalnu državu ne vide kao jedini podesan okvir za izgradnju liberalnih institucija. Oni govore o prednostima jedinstvenog i globalno reguliranog tržišta nad konkurecijom tržišta pod jurisdikcijom različitih nacionalnih zakonodavstava. Oni u ime liberalnih načela slobode kretanja podržavaju ukidanje nacionalnih granica i pozdravljaju masovnu imigraciju. Oni u ovodobnom nacionalnom buđenju protiv globalnih elita vide opasnost po izgradnju i očuvanje liberalnih institucija. Oni se danas priključuju ljevičarskoj antifašističkoj galami protiv nacionalističkog otpora vladavini globalnih elita i u Brexitu, Trumpu, Orbanu i ostalim suverenistima vide "novi fašizam".

Tako su se današnji liberali, za razliku od svojih prethodnika, sljedbenika klasičnog liberalizma u devetnaestom stoljeću, vlastitom krivnjom našli s druge strane barikada koju danas vode nacionalisti u obrani načela klasičnog liberalizma. Danas su oni dio otuđene globalne aristokracije, koja svojom osionošću i arogancijom budi gnijev kod naroda. Današnji liberali izdali su vlastita načela, odrekli su se učešća u ovodobnoj nacionalno-liberalnoj revoluciji protiv globalnih elita. Posljedice toga mogu biti nesagledive. Jer, kao što liberalizam ne može funkcionirati izvan okvira nacionalne države, tako ni obnovljene nacionalne države neće moći disati ako s globalnim elitama odbace i nauk klasičnog liberalizma i cjelokupnu europsku liberalnu tradiciju. Takav scenarij bi lako mogao voditi k ponovnoj refeudalizaciji društva i usponu nove aristokracije, a ne ka ispunjenju liberalnog sna o "vladavini naroda, od naroda i za narod".

Ono što je liberalizmu davalo snagu i slavu bila je ta jedna misao, kršćanska po svome podrijetlu, da smo svi jednaki pred Bogom, kao i pred zakonom, da nema izuzetih, povlaštenih. To je bio dinamit koji je u Europi uvijek razarao okoštale strukture moći. Od te misli su živjele i druge snažne europske ideologije i pokreti, od nacionalizma do socijalizma. Socijalizam je nestao upravo stoga jer se ogriješio o tu glavnu europsku političku misao i pretvorio se u feudalni sustav privilegija i otuđenih struktura moći. Danas tu misao pronose svijetom nacionalni pokreti pobune protiv globalnih elita. Na djelu je reset čitavog političkog polja, nova liberalna revolucija. O tome hoće li današnji liberali ustrajati u svojoj obrani privilegija nove globalne aristokracije ili će se vratiti antielitističkom nauku klasičnog liberalizma, ovisi hoće li uspjeti povratiti staru slavu i čast ili će one potpuno okopniti i izblijediti. Sve po zasluzi.

Večernji list

Na putu u jednopartijski globalizam

Sve je jasnije da u Hrvatskoj više ne funkcionira tradicionalni dvopartijski politički sustav, koji je uvijek predstavljao obilježje zdravlja svakog višestranačja i parlamentarne demokracije. Ljevica je u rasulu, bez političke supstance. Točnije, sa supstancom koja se svela na brigu o zdravoj prehrani, udomljavanju pasa lutalica i radikalnu kritiku dodjele poticaja za kulturu. Desnica je u svom trijumfu toliko okrupnila, takoreći napupila, da joj, kao i kod svih jednostaničnih organizama u sličnim situacijama, sada prijeti razmnožavanje prostom diobom. Možda okolnost da za lidera ima čovjeka s uvjerenjima postnacionalnog liberalnog globalista najbolje ilustrira njenu vlastitu besupstancijalnost i operiranost od političke biti. U tom hrvatskom ideološko-političkom vakuumu zadovoljno se šire i popunjavaju prostor različite ad hoc političke stranke, koje sebe definiraju kao transpolitičke i transideološke, sa svojim jednokratnim i konkretnim agendama, teško uklopivim u neki širi smisaoni horizont. I doista, ako biste u tom kolažu hrvatskog političkog života bilo kojem elementu nekog od tih skupova zamijenili mjesto s elementom nekog drugog skupa, ništa se ne bi promijenilo. Svaki od njih savršeno je zamjenjiv i pristaje onom drugom.

Slika je to hrvatske postnacionalne demokracije. Ona sve više nalikuje nekoj vrsti jednopartijskog sustava, kakav smo imali u komunizmu. Ideološki ciljevi su definirani, smjernice jasno utvrđene, političari su postali komesari koji samo trebaju te ciljeve provesti tako da angažiraju i zadovolje svaku od interesnih skupina društva. Ne postoje više lijeve i desne politike, ne postoje oštre podjele i borba oko ciljeva, nema društvene dinamike, sve se utopilo u mirujuću nepokretnu sliku sve-jednoga. Ne može se reći da pritom ne pratimo svjetske trendove. Prilično smo srdačno i zahvalno prihvatili globalizam, kao što smo nekad prihvatali komunizam. Ako pogledamo tu sliku u Europi ili Americi, rezultat je sličan. Jednopartijsko globalističko jednoumlje i tamo je raširilo svoja krila ispod privida višestranačja. Od Trumpove pobjede jednako strepi republikanski establišment, kao i demokrati. Enjegovom pobjedom bio bi ugrožen transpolitički i transideološki pakt koje su sklopile elite. Slično je u Njemačkoj, gdje Angela Merkel zauzima golem politički prostor svojim postmodernim kolažiranjem lijevih i desnih politika. Nije važno jeste li lijevo ili desno. Važno je prihvaćate li ili ne novu normalnost kako ju definiraju globalističke elite.

Sličan proces možemo vidjeti na djelu i prilikom formiranja nove hrvatske vlade. Novi premijer ne samo da ne dijeli političke vrijednosti većinskog dijela svog biračkog tijela, već svoju politiku definira tako da te vrijednosti pokušava izgurati na marginu kao ekstremne, zauzimajući poziciju nekoga tko definira novu normalnost. Ta normalnost, međutim, ne reflektira stavove dobrog dijela svojih glasača. Ogledni primjer je tiha pobuna "baze" pri imenovanju nove ministrice kulture, koja je zamijenila popularnog bivšeg ministra Hasanbegovića. Hasanbegović je smijenjen jer se pokazao kao netko tko je nezamjenjiv u sustavu univerzalne zamjenjivosti. Njegov problem nije to što bi bio ekstremist, već to što nije potpuno operiran od ideološkog sadržaja, kako bi se mogao uklopiti u besadržajni ideološki postav globalističkih elita. Koliko je situacija neprirodna, možda najbolje ilustrira to što njegovu smjenu hvali lijevoliberalni tisak, dok desnica gunđa. Ne sva, naravno. Samo ona koja ne prihvaća ideologiju globalizma. To je onaj dio političkog spektra koji mora biti izguran na marginu kako bi globalistička elita u Hrvatskoj uspostavila svoju normalnost. Plenković pritom samo ponavlja obrazac Angele Merkel.

Glavni problem današnjih globalističkih elita jest taj što je jako teško ići protiv struje narodne volje u jednom demokratskom sustavu. Globalisti ne poznaju svoju bazu, jer su odavno izgubili dodir s narodom. Oni misle da je demokratičnost stvaranje što širih koalicija političkih elita, a ne odgovornost političara prema volji onih koji su ih birali. Polako postaje vidljivo da je to samo novi oblik jednostranačja i despotizma. Takvo stanje je, jasno, na dugi rok neodrživo. Hrvatska se danas politički ponovno nalazi u 1990-toj. Vrijeme je velikog resetiranja sveukupne političke scene. Nova podjela više ne ide lijevo-desno, već gore-dolje, narod protiv otuđenih elita. Plenkovićeva će vlada tu novu političku podjelu u Hrvatskoj dovesti do kristaliziranja.

Večernji list

Komentar: Uniji ne prijeti raspad nego unitarizacija

Današnju dramatičnu vijest, o skorom raspadu EU, sa sastanka Europskog vijeća, koju su javile gotovo sve agencije, komentirao je za naš portal kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

“Europskoj uniji nakon Brexita ne prijeti raspad, kao što to tvrdi Martin Schulz, već još snažnija unitarizacija. Njegov dramatični apel za spašavanjem EU i upozoravanje na opasnost od fašizma otuda treba gledati kao na ciničnu ideološku zamjenu teza kojom se eurokratska elita koristi kao providnim trikom ne bi li nekako obuzdala ostale europske nacije i uspostavila jaču kontrolu. Velika Britanija je uvijek bila drugi svijet od onoga kontinentalne Europe, pa je besmisleno lamentirati nad tim što ona više nije dio Unije, ali je često, upravo zbog tog svog “eksteritorijalnog” položaja, znala biti korektivom europskih politika”, kaže Ristić te upozorava kako iz povijesti treba ponešto naučiti.

“Tako je bilo u Prvom i Drugom svjetskom ratu, kada je dugo bila usamljena u suprotstavljanju europskim silama u njihovom srljanju u rat. Umjesto da Europsku uniju vidi kao posljednju branu usponu fašizma u Europi, Martin Schulz bi s više obzira prema povijesnim činjenicama mogao na Brexit gledati kao na još jedno upozorenje s Otoka o tome ne predstavlja li upravo Europska unija novi oblik fašizma u Europi. Njegova primjedba o “bijesnoj svjetini” koja ne razumije koliko je Europska unija sjajna ideja, samo potvrđuje tezu da Europskom unijom danas poput nove klase vlada otuđena elita koja prezire narod kojim vlada. Ne bi se trebalo čuditi ako ta elita doživi sudbinu kakvu je doživjela nekadašnja nova klasa u komunizmu – da joj narod potpuno okrene leđa”, zaključuje Ristić u izjavi za Energypress.net.

Energypress

Nobelovci Dylan i Obama

Kada sam čuo da je Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost sjetio sam se svog profesora engleskog koji nam je, umjesto dosadnih udžbeničkih lekcija, na satu puštao Dylanove pjesme, koje bismo kasnije prevodili. Kada me je ta vrsta liberalnog obrazovanja navela da i sam oponašam svog idola, što je za posljedicu imalo odbijanje odlazaka u školu i ponavljanje razreda, jedino iz engleskog nisam imao zaključenu jedinicu. Znao je stari prof što je literatura. Literatura je događaj. Ako vas ne mijenja, ako u vama ne proizvede lanac zbivanja, nije literatura. Dylanova poezija svakako jest jedan takav događaj. Ali, opet, to je literatura za pubertetlije. Relativno bezopasna ako je konzumirate u tom razvojnom dobu. Međutim, mnogi od nas nikad ne odrastu, već stalno ponavljaju razred. Wilhelm Reich je tvrdio da većina ljudi ostaje na razini trinaestogodišnjaka koji se dive četrnaestogodišnjacima kao genijima. Dylan je jedan od takvih pubertetlijskih genija, koji je čitav život pjevao svoje srednjoškolske pjesme kojima su se divili oni iz nižih razreda, mnogi od njih vječiti ponavljači.

Konzumiranje Dylanovih pjesama tijekom šezdesetih godina bio je dio rituala koji je doveo do prilično eksplozivnog lanca događaja koji nazivamo kulturnom revolucijom. Borba za građanske slobode, seksualno oslobođenje, feministički pokret, gay prava i pokret za očuvanje okoliša postali su pitanja oko kojih su se lomila politička koplja, a ponekad bogami i ona prava, ratna. Tako je poznata i vrlo utjecajna skupina ljevičarske mladeži, Meteorolog (Weatherman), terorističko krilo jedne od krovnih organizacija onodobnog studentskog pokreta, inspiraciju za svoje ime dobila po stihu iz Dylanove pjesme "Subterranean Homesick Blues". Vođe te skupine, Bernardine Dohrn i njen suprug Bill Ayers izveli su krajem 60-tih i početkom 70-tih niz terorističkih napada na institucije američke države, među kojima Pentagon i Kapitol, u znak prosvjeda zbog rata u Vijetnamu. Dio skupine je bio i Sirhan Sirhan, ubojica Roberta F. Kennedyja. "Najbolja stvar koju možemo uraditi za sebe, kao i za Crne pantere i revolucionarnu borbu za oslobođenje crnaca, jest stvaranje jebenog bjelačkog revolucionarnog pokreta", govorila je Dornhova. Bila je to Al-Kaida kulturne revolucije šezdesetih.

Tako je izgledala ponavljačka, da ne kažem revolucionarna, kultura šezdesetih, čiji je jedan od idola bio Bob Dylan. Ponavljanje je neka vrsta revolta. Najčešći oblik tog revolta je obdijanje da se odraste. Revolucija je stvar zakržljavanja, odbijanja evolucije, povratka u pretkolumbovsku Ameriku. Kažu da je i naše doba dvijetisućitih, da su ratovi koje mi danas vodimo samo ponavljanje, svojevrsni rezime kulturnih ratova šezdesetih. I doista, ako pogledamo ideje kojima su se zanosili šezdesetosmaši, to su sve ideje koje su danas postale etablirane, dapače, vladajuće. Al Gore i pokret zelenih, Barack Obama, još jedan nobelovac, i pokret za prava crnaca, Hillary Clinton i feministički pokret, sve su to teme šezdesetih koje su na loš način ostarjele. Kao što je i Dylan loše ostario, kao pubertetlija u tijelu sedamdesetpetogodišnjaka, nobelabilni buntovnik. James Ellroy je rekao da odbija slušati rock glazbu jer je ona oblik institucionalizirane pobune. Svakako je naše vrijeme postalo vrijeme ostarjelih revolucionara na vlasti, ljudi koji na vlast nisu došli revolucijom nego oportunizmom.

Negdje u tom krugu revolucionara-oportunista susreću se i naša dva nobelovca, Dylan i Obama. Obama je, naime, još kao mladić bio inspiriran narečenim obožavateljima Dylanove glazbe i svojim sugrađanima iz organizacije Meteorolog, Billom Ayersom i Dohrnovom. Ovaj bračni par je, nakon povlačenja Joe Liebermana, ostvario značajan utjecaj unutar Demokratske stranke. Ayers se, navodno, čak hvalio da je Obama njegov "projekt", što je možda i pretjerivanje. Uglavnom, to su ideje i akteri danas dominantni u Sjedinjenim Državama. Nešto što je nekad predstavljalo izuzetak i ekstremizam koji se mogao pravdati ludilom mladosti, danas je, nepromijenjeno u svom ludilu i zakržljalo u svom buntu, postalo etablirana istina establišmenta. Ofucana revolucionarna rock kontrakultura danas se kočoperi na crvenom tepihu. Tim ostarjelim rockerima suprotstavljaju se danas gnijevni punkeri iz trumpovskog tabora. Punkeri na kraju odbace i punk, što s rockerima nije slučaj. Punkeri će možda igrati samo jedno ljeto, ali smo bar sigurni da nikad neće postati nobelabilni. Naime, previše je dinamita u tom Nobelu. Trebalo bi ga početi oduzimati.

Večernji list

Zašto intelektualci ne vole Trumpa?

Ako vas je sudbina osudila da se uglavnom družite s intelektualcima ili ste možda jedan od njih, vjerojatno ste se već susreli s ovim fenomenom koji mi se čini gotovo univerzalnim – alergični su na Trumpa. Pomisao na to da je baš on budući američki predsjednik jednostavno ih izluđuje. Da je riječ o iracionalnoj averziji, a ne o racionalnom stavu, uvjerio sam se nakon opetovanih demantija njihovih tvrdnji i prognoza, koji ni najmanje nisu utjecali na promjenu njihova stava. Jednostavno, ako im spomenete Trumpa u pozitivnom smislu, riskirate da sljedeći put sami platite svoje pivo. On je za njih glupi klaun i neuračunljivi ekstremist – i točka. Drugim riječima, Trump je sve ono što oni nisu. Biti pametan i umjeren ovdje, naravno, znači biti poput njih i dijeliti njihov stav, neku vrstu samoporicanja. Ako netko umjereno pije, znači da ne pije uopće. Ako je netko umjeren u hrani, znači da ne jede hranu koju voli. Iza zagovornika “umjerenosti” uvijek čuči neki moralni propovjednik koji vam retoričkim trikovima želi nametnuti vlastiti način života kao jedini prihvatljiv i dobar, bez obzira na to slagali se vi s tim ili ne. Inače ste glupi i neumjereni.

Intelektualci su dobri u ovim trikovima. Oni su jako korisni članovi društva u onim zajednicama kojima baš ne ide najbolje s osiguravanjem onoga što ljudi žele. Ako ste neuspješni u životu, bit će vam lakše naći opravdanje za to ako uza sebe imate prijatelja intelektualca. Zato su intelektualci, recimo, bili vrlo cijenjeni u socijalizmu, jer je za sve neuspjehe socijalističkog društva trebalo okriviti druge, neprijatelje socijalizma. Svakom diktatoru obavezno do nogu sjedi jedan intelektualac da mu ljude dvorska luda i uljepšava svijet. Intelektualci su tako neophodni u društvima u kojima ljudi ne žele živjeti ili pak ne znaju što žele. Oni im objašnjavaju kako biti umjeren i odreći se svojih želja. To su društva u kojima Trump nije moguć. Jer, Trump nudi ljudima stvari koje oni baš žele. Trump nije moguć u diktaturi, jedino u demokraciji. Srećom, Amerika je još uvijek demokratsko društvo pa intelektualci tamo nisu na cijeni. To nije zato što su Amerikanci glupi, kako mi Europljani volimo predmnijevati, već zato što je Amerika društvo pismenih i pametnih ljudi, koji znaju što žele, pa im nisu potrebni ovlašteni tumači njihovih želja, takozvani intelektualci. Intelektualcima cijena pada s razinom pismenosti.

Trump je, dakle, simbol svijeta u kojem intelektualci nemaju naročitu prođu pa je jasno otkud potječe njihova averzija prema njemu i zbog čega ga smatraju neprihvatljivim ekstremistom. Intelektualci su uvijek lijevo jer ljevica je ta koja želi mijenjati društvo i ponuditi ljudima nešto drugo od onoga što oni žele. Theodor Adorno u svojoj studiji o “autoritarnoj obitelji” napravio je popis stvari koje u sebi kriju opasnost od fašizma i koje stoga treba odbaciti, a taj popis uglavnom se podudara s uobičajenim popisom želja i načinom života normalnih odraslih ljudi. Otuda ambicija ljevice da mijenja ljude, a ne da bude njihov glasnik. Ljevica je nedemokratska i antikapitalistička jer kapitalizam i demokracija žele biti sustavi koji će ljudima ponuditi stvari koje žele. Kad bismo željeli napraviti grubu razliku između socijalizma i kapitalizma, mogli bismo reći da je socijalizam sustav koji proizvodi ideje – recimo, socijalnu pravdu, samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo – dok je kapitalizam sustav koji proizvodi stvari koje drugi ljudi žele. Zato intelektualci vole socijalizam, a ne vole Trumpa.

Trump je sve što intelektualci nisu, sve što oni preziru. On je za njih simbol kapitalizma i nepravde, ili, psihoanalitički rečeno, njihova trauma iz djetinjstva. On ih podsjeća – da upotrijebim poznatu metaforu – na njihova školskog druga iz klupe koji nije, poput njih, naročito volio knjigu niti je bio miljenik učiteljice, ali je zato bio kralj na velikom odmoru i sve su djevojčice jurile za njim. To je iskustvo oformilo njegov pojam pravde i nepravde. Njegovo znanje nije bilo na cijeni na velikom odmoru. Intelektualci rastu u učionici, u jednom hijerarhijskom sustavu, klanjajući se autoritetima. Trumpovci odrastaju na velikom odmoru, natječući se sa sebi jednakima, prema zakonu ponude i potražnje. Intelektualci vole Hillary jer ih ona podsjeća na njihovu omiljenu učiteljicu kojoj su se znali dodvoriti. Valja se nadati da će svijet nakon 8. studenog ipak više sličiti na razigrano školsko dvorište, a ne na memljivu učionicu sa strogom učiteljicom i njenim mezimcima iz prve klupe.

Večernji list

Ljevica više nema što za ponuditi ljudima

Jedna od stvari koja me uvijek čudila kod hrvatske ljevice jest njeno gotovo potpuno odsustvo refleksivnosti i svojevrsni dogmatizam, nesposobnost za promjenu. Ne mislim tu samo na trenutačne peripetije i ideološka lutanja SDP-a, kroz koja ta stranka prolazi nakon izbornog poraza. Hrvatska je ljevica jednostavno nesposobna artikulirati vlastitu ideološku poziciju koja bi komunicirala s današnjim svijetom, nesposobna je iznjedriti kandidata koji bi imao za ponuditi nešto više od pukog pragmatizma i neautentičnosti. Razlog tome je svojevrsna višedecenijska mentalna i moralna hibernacija hrvatske ljevice, odsustvo bilo kakvog rada na sebi i preispitivanja vlastitih postavki. Milanović je na svoj način pokušao trgnuti ju iz tog "dogmatskog drijemeža" i postaviti je na nove osnove, ali njegov poraz više svjedoči o snazi inercije na ljevici, nego o svijesti o nužnosti promjene. Sada, kada je i taj put potpuno zatvoren i proglašen stranputicom, samo se čeka pogrebnik koji će zabiti i posljednji čavao u njen lijes.

Nakon pada komunizma i tijekom Domovinskog rata, hrvatska je ljevica hibernirala, nije se mijenjala, nije se suočavala s vlastitim naslijeđem i preispitivala ga, a tu svoju hibernaciju i ideološku sklerozu pokušala je predstaviti kao dosljednost i moralni stav. Parazitirala je na poricanju sadašnjosti i prizivanju slavne i tragično nestale prošlosti. Pokušala je stare dogme presuti u nove mješine i to prodavati okolo kao svježu robu. Naravno da to nitko nije htio kupovati, a dugotrajan oporbeni život samo ju je dodatno utvrđivao u njenom samodopadnom elitističkom stavu moralne posebnosti i uzvišenosti. Ubrzo je to postala ekskluzivistička politička filozofija za elite u doba demokracije. Narod je postao glup i desničarski zatucan, a oni prosvijećeni i moralno ispravni. Ljevica je, tako, pokušavajući sačuvati svoje naslijeđe u za nju nepovoljnim okolnostima, postala sve suprotno od onoga što je po svome određenju htjela biti – ezoteričan i elitistički svjetonazor uske grupe posvećenih i privilegiranih, a ne egalitarni demokratski bunt poniženih i uvrijeđenih, koji traže svoja prava. Demokracija se pokazala kobnim institucionalnim političkim okvirom za ljevicu, bar onu hrvatsku.

Cijena nesklonosti hrvatske ljevice moralnoj refleksiji i preispitivanju vlastitog naslijeđa jest, dakle, bijeg u ezoteriju i elitizam. Nesklonost mišljenju i samoispitivanju predstavlja se kao nekakav intelektualizam. Odbijanje suočavanja s poraznim moralnim naslijeđem komunizma kao čvrst moralni stav. Sjećam se burnih reakcija koje je jedan moj tekst prije desetak godina izazvao kada sam pisao odgovornosti komunista za rat u bivšoj Jugoslaviji i nužnosti da se ljevica suoči s tim da je glavni protagonist tog rata bio notorni ljevičar, Slobodan Milošević. Još i više, intelektalno i moralno pokriće za ratne podvige ponudili su mu, prije svega, intelektualci s ljevice, pripadnici nekadašnje praksis grupe. Ako se već nisu htjeli suočiti sa zločinima jugoslavenskih komunista, morali su se suočiti s tim da je njihova intelektualna paradigma poslužila za ideološko opravdanje rata u Hrvatskoj i Bosni. Tadašnja urednica me pozvala i rekla da su se telefoni usijali od prosvjeda sljedbenika ove filozofske škole, mahom njenog hrvatskog krila, a Mirko Kovač je napisao zezačku crticu o toj "aferi" u svom eseju "Tko se boji Marxa još?" Nemisaonost i odbijanje moralne refleksije trajna su oznaka hrvatske ljevice.

Ljevica je na svjetsku scenu stupila u znaku moralnog protivljenja ratu. Okolnost da su boljševici, nakon preuzimanja vlasti u Rusiji, svojevoljno istupili iz rata, doživljeno je kao moralno otkrovenje. Mase su, fizički i moralno uništene dugotrajnim i besmislenim ratom, gledale na ruske revolucionare kao na znak da um još nije napustio svijet. Komunizam je time sebi priskrbio moralni oreol, koji nisu mogli zasjeniti ni politički despotizam, ni glad, ni ekonomsko uništavanje koje je on donio. I kada je pao, pao je iz moralnih razloga – kada su do svijesti ljudi došli zločini gulaga, usporedivi s onima holokausta, koji se ni na koji način nisu mogli moralno opravdati. Svojom nesposobnošću da se odredi prema "genocidnoj ljevici", da posudim izraz Teofila Pančića, današnja hrvatska ljevica je u najvećoj mjeri zaslužila podijeliti sudbinu svojih ideoloških prethodnika. Ljevica nema više što za ponuditi ljudima. Ekonomiji i političkoj kulturi nikad nisu bili vični, niti je to bila bit njihova svjetonazora, a od moralnih izazova pobjegli su u eskapizam. Njihovo je mjesto na smetlištu povijesti osigurano.

Večernji list