Zašto lažu nam u lice?

Dok se svi bave amazonskim plućima u centralnoj Africi gore želudac, jetra i bubrezi svijeta.

Prolazi vrijeme godišnjih odmora i ljeto se bliži svom kraju. I koliko god mislili kako smo napunili svoje baterije i kako smo spremni za nove pothvate, toliko nas prvi dan povratka u realnost vrati u okruženje pritisaka i stresa.

Jer kako ostati miran i spokojan kad nas preko svih sredstava informiranja žele upozoriti kako je svijet u plamenu. Kažu, gori Amazonija, gore pluća svijeta! Nema mjesta spokoju, sudnji je dan blizu. Zato, odmah da ste se uznemirili i zagrabili punu kantu moralne panike, s kojom ćete preko interneta gasiti amazonske požare.

Nema veze što se, kad god je riječ o javnoj panici, uvijek radi o djelomičnoj realnosti, odnosno, iskrivljenoj stvarnosti. Ali u takvim situacijama ono što posebno zabrinjava jest ta ljudska potreba da se nešto osudi i napadne, da se ima mišljenje o nečemu, prije nego što smo se dovoljno informirali i dobili priliku čuti sve činjenice, pa onda u vremenu interneta i društvenih mreža ne čudi što, “dok istina navuče gaće, laž obiđe pola svijeta”.

Činjenice kažu kako je 80 posto Amazonije potpuno netaknuto. Da je trenutna deforestacija oko koje se podigla ogromna buka ustvari tek na 25% najviše razine krizne 2004. godine. Znači radi se o dramatičnom padu - čak 70% u odnosu na razdoblje od 2004. do 2012. Amazonija jest važan svjetski biorezervat, ali su tvrdnje da se radi o plućima svijeta koja proizvode 20% kisika potpuna besmislica. Jer Amazonija proizvodi mnogo kisika, ali otprilike istu količinu i potroši kroz proces respiracije.

Istinite su tvrdnje kako je većina požara u Amazoniji uglavnom namjerno izazvani od strane čovjeka. No, kada se neko područje pretvori u obradive površine, broj požara se smanji. Amazonija proizvodi mnogo kisika, ali isto rade i farme soje i pašnjaci.

To što su ovogodišnji požari prema podacima NASA-e u Amazoniji unutar prosjeka u posljednjih petnaestak godina, nema smisla nešto posebno isticati. Koliko ima smisla isticati kako je u razdoblju od 2003. do 2008. učestalost požara u Brazilu bila duplo veća nego danas, ali tada nitko nije predsjednika Lulu optuživao kako ugrožava Amazoniju. Što se to onda dogodilo da je najednom izazvalo takav angažman svjetske javnosti?

Bilo je požara i do sada, ali ove godine kao da se ipak događa nešto puno gore. Naime, ove godine su Brazilci za šumskog poglavicu izabrali tamo nekog Bolan-sera, koji se udružio s najpoznatijim tamošnjim stočarom Brunom Mezengom, pa njih dvojica organizirano uništavaju ovu svjetsku tvornicu kisika.

E tu sad nastupa ona zanimljiv moment, dok se mi bavimo amazonskim plućima u centralnoj Africi gori nekoliko puta veća površina. Znači, gore želudac, jetra i bubrezi svijeta, ali to nikoga ne uznemiruje niti zanima. Što bismo se uznemiravali kad nam nitko nije rekao da bismo trebali?

Priča o tome kako bi zbog ovih požara čovječanstvo moglo ostati bez kisika samo je zgodna propagandna slika. Pogotvo u kontekstu kad je svima javno dostupan podatak kako danas na svijetu ima više šuma nego prije 35 godina, pa je tako od 1982. do danas naš planet bogatiji za 2,24 milijuna četvornih kilometara šuma, što je teritorij veličine pola EU. Dakle, pluća svijeta su sasvim dobro i još se razvijaju, jedino ponekad živci popuste, a ni s pameću izgleda ne stojimo najbolje.

Da se ovdje ne radi samo o političkim prepucavanjima, interesima ekoloških lobista i emotivnom prenemaganju dokonih Instagram-boraca, već o opasnom ideološkom fanatizmu koji je objavio rat zdravom razumu, ilustrira i zadnji slučaj djevojčice Grete Thunberg, koja je postala zaštitni znak zelenog aktivizma.

Greta je djevojčica koja boluje od autizma, a dijagnosticirani su joj i opsesivno-kompulzivni poremećaj, kao i mutizam, zbog čega komunicira samo sa svojom bližom okolinom. Teško je pronaći riječi za osobe koje su tu djevojčicu i njeno zdravlje odlučile žrtvovati za ostvarenje svojih ideoloških ciljeva. I to uz odobravanje i simpatije dobrog dijela javnosti i političkog establišmenta. Macronova metafora o “kući koja gori” citat je iz Gretina govora u Davosu.

Tada je poslala poruku: “Želim da paničarite, želim da osjećate strah koji ja osjećam svakoga dana”. Tko je tu djevojčicu krhka zdravlja, u dobi kad se treba radovati životu, toliko prestrašio da sad poput kakvog Jehovina svjedoka obilazi svijet i najavljuje sudnji dan? Pa još ju iscrpljivati da ide jedrilicom na put preko Atlantika na godišnje zasjedanje UN-a. Pred tim prizorom beskrupulozne zloupotrebe djece s poteškoćama ostaje samo pitanje je li čovječanstvo, uslijed klimatske histerije koja se politički stvara, pored razuma počelo gubiti i svaki moralni kompas?

Večernji list

Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske. Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj?

Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara. Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture.

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira. Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2. Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna. Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti.

Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci? Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda - bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo - biste li postali Amerikanci?

Večernji list

Hongkonški David protiv kineskog Golijata

Trumpovim je pozivom na pregovore lopta prebačena u kinesko dvorište, pa Kina plaća sve troškove eventualne nasilne reakcije u Hong Kongu.

Građanski prosvjedi u Hong Kongu, koji su počeli prije dva mjeseca, zadnjih su dana ponovno eskalirali. Milijuni prosvjednika izašli su na ulice protiveći se zakonu o izručenju Kini, ali i zabrinuti zbog sve veće ugroženosti demokracije i vladavine prava u Hong Kongu. Oni tvrde kako Peking ima sve veći utjecaj na honkoške vlasti.

Zadnja eskalacija je dobila novu dimenziju i zbog sve nervoznijih reakcija Kine, koja je dovukla vojsku na granice s Hong Kongom, a kineska propagandna mašinerija prosvjednike naziva “teroristima” i “kriminalcima”. Ovakav razvoj situacije privlači pažnju sve više ljudi širom svijeta, jer bi vojna intervencija Kine u Hong Kongu neminovno u sukob uvukla Ameriku i zapadne saveznike, što bi moglo prouzročiti sukobe globalnih razmjera.

Sve ovo navodi nas na preispitivanje stavova o Kini koji su se već odomaćili u medijima i akademskoj zajednici, a koja Kinu predstavljaju kao običnu diktaturu, u kojoj je komunistička ideologija samo “mrtvo slovo na papiru”, čije se ambicije zaustavljaju na kineskim granicama. Friedmanova doktrina kako ekonomska liberalizacija nužno vodi sve većoj demokratizaciji političkog sustava, u Kini je neminovno doživjela svoj krah.

Zbog toga treba obratiti pažnju na glasove sinologa koji upozoravaju kako u Kini, naročito od dolaska predsjednika Xi Jinpinga na vlast, politika prožima sve pore društva. Po njima je nemoguće govoriti o Kini a stavljati u zagradu komunističku ideologiju. Njoj su zapadna demokracija i liberalni kapitalizam glavni ideološki neprijatelji, a izvoz vlastite ideologije glavni povijesni zadatak.

Kinom danas vladaju “revolucionarni nasljednici” osnivača crvene dinastije. Zadržavanje feudalnog tipa nasljeđivanja vlasti govori o razini povjerenja koja vlada unutar Komunističke partije Kine. Formulu dinastičkog komunizma najbolje je izrazio jedan od lidera KPK osamdesetih, Liao Chenyun, koji je rekao kako njihova djeca ne nasljeđuju vlast zbog očuvanja privilegija, već zato što računaju na njihovu lojalnost: “oni bar neće iskopavati naše grobove”.

Na trgu Tjenanmen i danas stoje četiri džinovska portreta Marxa, Engelsa, Lenjina i Staljina. Staljin tu nije slučajan izbor, niti tek relikt prošlosti. Službena kineska ideologija je lenjinizam-staljinizam. Kao što znamo, Mao je “raskrstio” s Kruščevom zato što je Kruščev raskrstio sa Staljinom. Nakon raskida, Mao je sebe proglasio jedinim pravim nasljednikom Staljina.

Predsjednik Xi često optužuje Gorbačeva za propast SSSR-a. U biti, optužba ide sve do Kruščeva - za kolaps komunizma krivo je napuštanje Staljinova puta. Danas kineski komunisti prisežu kako oni nikada neće uraditi Maou ono što je Kruščev uradio Staljinu. Xi sebe smatra punokrvnim nasljednikom Maoa. Još od kulturne revolucije u Kini nije viđena takva ideološka propaganda kakvu danas šire sinovi kineskih komunističkih očeva. To je prisega lojalnosti očuvana u krvi.

Klasični kineski politički pragmatizam naučava kako postoje dvije glavne poluge za očuvanje vlasti “nad planinama i rijekama” - wu (oružje, nasilje) i wen (jezik, kultura). Kineski komunisti ovaj su nauk o fizičkom i ideološkom nasilju kao temelju vlasti preveli na jezik marksističke ortodoksije kroz poznatu Staljinovu metaforu “inženjera ljudskih duša”, u kojoj on govori o tome kako je “proizvodnja ljudskih duša” čak važnija od “proizvodnje tenkova”.

Riječi nisu sredstvo uvjeravanja neistomišljenjika, već su ona oružje kojim pobjeđujemo i uništavamo neprijatelja. A taj zadatak uništenja neprijatelja nikada ne može završiti. Xijeva opsjednutost “partijskom čistotom” i “jedinstvom”, njegovi napadi na “neprijateljski zapadni liberalizam” i “ideološku subverziju”, govore o tome kako se ne nazire kraj napuštanju Staljinovog puta u Kini.

Ne treba, dakle, imati nikakve sumnje u staljinističku prirodu Xijeve vlasti i, u tom svjetlu, svu ozbiljnost situacije oko Hong Konga. Stoga je zanimljiva Trumpova reakcija na ovu krizu. Trump zna kako predsjednik Xi ima problem oko toga kako bi svijet reagirao na invaziju. Ako bi Trump podržao prosvjednike, kao što to od njega traži dio zapadne javnosti, time bi riješio Xijeve dileme i imali bismo vojnu invaziju.

Zato Trump sada okreće situaciju i Xija poziva na pregovore s prosvjednicima, sve u ime osobnog prijateljstva i uvažavanja, tako da ovaj više nema izgovor za invaziju. Time on pred svijetom blokira opciju nasilnog gušenja prosvjeda u ovom sukobu Davida i Golijata. Sada je lopta prebačena u kinesko dvorište, pa Kina plaća sve troškove eventualne nasilne reakcije u Hong Kongu. Isplativije je glumiti zmaja od papira.

Večernji list

Noge u lavoru, ili ni brige ni pameti

Jedina sigurnost da smo još uvijek mentalno zdravi je sklonost pronalaženju dobroga u svemu. Ludo, zar ne?

Ljeto je, vrijeme odmora i putovanja. Talijani to zovu ferragosto, doba godišnjih odmora, kada ništa, osim nekih osnovnih službi, ne radi. Svi su otišli nekamo, predani tome da bar na trenutak ostave svoje brige za sobom i potraže neki kutak u kojem će se moći ljudski odmoriti i zaboraviti na svakodnevne obaveze.

Svima nama treba odmor. Bit je u tome kako ga pronaći. Zato, kao i kod svega drugoga, prvo treba dobro odmjeriti između želja i mogućnosti. Ne treba biti nezadovoljan nečim što ne možeš, jer, na kraju, gdje god da odeš nosiš i sebe sa sobom. Tako, ako potegneš iznad mogućnosti i odeš na odmor koji si ne možeš priuštiti, samo ćeš povećati svoje nezadovoljstvo. Tada se ni tih sedam dana ne možeš opustiti, ako znaš da ćeš to opuštanje otplaćivati odvajanjem od usta narednih sedam mjeseci.

Kada su jednom Sokratu rekli kako nekog čovjeka putovanje nije ni malo promijenilo nabolje, Sokrat je odgovorio kako ne sumnja u to, a da je razlog u tome što je ovaj ponio i sebe sa sobom na put. Netko tko je zadovoljan samim sobom može biti sretniji i s nogama u lavoru od nekoga tko ima sve i brčka noge u najljepšem moru. Od sebe sama se ne može pobjeći i ne može se kupovati mir traženjem potvrde u izvanjskom.

Doduše, svi znamo kako novac ne kupuje sreću, ali da ipak čini siromaštvo podnošljivim, pa ovu filozofsku mudrost ne treba generalizirati, ali je svakako važno naći mjeru i ne pružati se previše preko onoga koliko možemo dobaciti. Stoga je jedna od najvažnijih stvari kod putovanja ne nositi na put svoje nezadovoljstvo samim sobom.

Uostalom, čak i ako niste nigdje otputovali, i to može imati svojih prednosti. Nekako kao da se lakše vozi kroz grad, manje su gužve u trgovini, nema redova u pošti. Odjednom kao da je čitava infrastruktura grada samo vama na raspolaganju. Dok shvaćamo kako su nas planeri naših života strpali u košnice koje su triput manje od optimalnog, samo to oslobađanje od gradske vreve pruža nam značajnu količinu ugode.

Putovanje je ponajprije bijeg od gužve, osamljivanje, traženje mira sa samim sobom. Baudelaire je govorio kako trebamo znati napučiti svoju samoću isto kao i osamiti se u užurbanoj gomili. Odlazak na put zna pojednostaviti ovaj proces u kojem “sami sebi postajemo svjetina”. Na kraju toga procesa stoji cilj da se oslobodimo i svjetine u sebi, da onaj teret koji stalno nosimo sa sobom postane malo lakši.

Kada krećemo na put, uvijek u prtljagu nosimo dvije vrste stvari - opremu koja će nam trebati, sve ono što stane u kofer, ali i svoja očekivanja, predrasude i nade. Prva vrsta prtljaga nam je neophodna, mada ni tu ne treba pretjerivati, dok kod ove druge vrste treba biti što skromniji. Dok pravi putnici na put odlaze čiste duše, kao djeca, turisti uvijek sa sobom nose prepun kofer želja i različitih očekivanja. I naravno, knjigu za plažu.

“Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu”, govorio je Sv. Augustin. Pravi su putnici oni koji idu kroz život i svakoga dana nešto novo nauče. No, treba znati i putovati. Ako smo tek puki turisti, onda unaprijed sebi postavljamo granice. Kao što je govorio Chesterton, “putnik vidi ono što vidi, dok turist vidi samo ono što je došao vidjeti”. Zbog toga se još i kaže kako “turisti ne znaju gdje su bili, dok putnici ne znaju kamo idu”. Dakle, za pravo iskustvo putovanja ne treba nositi puno stvari. Jasno je da za pravi odmor turist u nama treba osloboditi što više mjesta za putnika u nama.

Kod svakog putovanja je, ipak, najzanimljiviji onaj dio oko povratka kući. Taj povratak je ono što putovanju daje smisao. To je onaj osjećaj kada se vraćate svom domu i “naslanjate glavu na stari, poznati jastuk”. A opet, kao da se sve promijenilo. Taj je povratak to uzbudljiviji što ste se vi više promijenili i na svijet sada gledate drukčijim očima. Putovanje je uvijek ta unutarnja avantura duha koji se mijenja nabolje.

Kada je prijatelj jednom zatekao Chestertona kako se sprema na put, upitao ga je kamo odlazi, a ovaj mu je odgovorio da putuje za London preko Pariza, Heildelberga i Hamburga. Kada ga je ovaj upozorio kako se već nalazi u Londonu, odgovorio mu je kako je to netočno, jer on sada ne vidi ni London, ni Battersea kvart, te da zato i odlazi na put. “Smisao putovanja nije u odlasku u stranu zemlju, već u odlasku u svoju zemlju kao u stranu zemlju.”

To je promjena koja nam daje nadu kako se stvari mogu mijenjati nabolje. Jedina sigurnost da smo još uvijek mentalno zdravi je sklonost pronalaženju dobroga u svemu. U današnje vrijeme to nekima može zvučati ludo, nekima naivno, drugima kao puko zanošenje, ali u tome i jest sav vic - u svemu vidjeti dobro koje daje nadu.

Večernji list

Komšićeva unitaristička džamahirija Bosna i Hercegovina

Nevjerojatno mirne reakcije na Kolindin nepostojeći intervju pokazale su kako u Sarajevu uopće nema mjesta bilo kakvom obliku radikalizma.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović početkom je tjedna boravila u uzvratnom službenom državničkom posjetu Izraelu. Unatoč nerealiziranom poslu oko kupnje izraelskih F-16, trebao je to biti još jedan posjet kao potvrda sve boljih i boljih odnosa između Hrvatske i Izraela. Potpisan je niz memoranduma o međudržavnoj suradnji, od poljoprivrede, preko kibernetičke sigurnosti do antiterorizma, a luke Rijeka i Haifa potpisale su važan sporazum o suradnji.

Može se reći kako je sve išlo svojim tijekom, a onda je, kao grom iz vedra neba, stigla vijest o navodnom intervjuu koji je Kolinda Grabar Kitarović dala Jerusalem Postu. Na hrvatskom medijskom nebu zavlada je prava radost. Što bi se reklo, evo jedna izjava koja potvrđuje sve naše predrasude. Kažu, “glupa plavuša” je izjavila kako je BiH “vrlo nestabilna država” koju su “u nekim aspektima preuzeli ljudi povezani s Iranom i terorističkim organizacijama”, kao i da tu državu “kontrolira militantni islam, koji je dominantan u postavljanju agende”.

Tek smo poslije doznali kako predsjednica nije dala nikakav intervju, a navodna izjava je konfabulirana kreativna interpretacija novinarke Greer Fay Cashman, koju je kasnije relativizirajući značaj priče i sama revidirala. Dok se dvije trećine “stabilne države” složilo s neizrečenom izjavom, jedna trećina se osjetila prozvanom, što je očiti dokaz koliko je lažna izjava o Bosni i Hercegovini kao nestabilnoj državi. Nit je nestabilna, niti u njoj ima mjesta ekstremizmu, što su, kako smo kasnije vidjeli, pokazale nevjerojatno mirne i odmjerene reakcije iz Sarajeva.

Slijedeći uobičajenu diplomatsku praksu, tamošnje su vlasti prvo pozvale hrvatskog veleposlanika, želeći na taj način utvrditi autentičnost izjave. Nisu oni kao neke nestabilne zemlje da bi skočili na prvu loptu, i onda sasvim nekontrolirano u smjeru Zagreba poslali salvu žestokih rekacija. Ma ne, reakcije službenog Sarajeva, ali i dijela tamošnje javnosti, bile su dokaz kako kod njih nema mjesta bilo kakvom obliku radikalizama, a kamoli “ne daj Bože” ekstremizma.

Tako je, između ostaloga, utjecajni medijski djelatnik i kandidat SDP BiH za bošnjačkog člana predsjedništva BiH, Bakir Hadžiomerović, u duhu tolerancije preko svog Twittera poručio: “Da ne okolišamo, jebem ti mater, kobilo ustaška”. Doista pravi borac za građansku BiH, istinski glas liberalnog i tolerantnog Sarajeva. Svoj doprinos toleranciji, međusobnom uvažavanju i dobrosusjedskim odnosima dala je i ispostava katarske televizije Al Jazeera Balkans, koja je kao glavnu vijest objavila komentar pod naslovom “Je li i za Jasenovac kriv militantni islam?”

A kada su oni kojima je posao prenošenje informacija ovako reagirali, onda ne treba čuditi što su odmah za njima političari preuzeli štafetu širenja ljubavi među narodima. Tako je bošnjački član Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, ustvrdio kako je svima “jasno da se radi o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba...koja ima sve elemente fašizma”.

Na istom je tragu bilo i priopćenje vodeće bošnjačke stranke SDA, koja je uglavnom ponovila fraze o “islamofobiji” i “fašizmu”, a za njima i Bošnjačko nacionalno vijeće, koje je zaključilo kako se ovdje radi o “narušavanju suvereniteta BiH”. Nije izostala ni reakcija vjerskih vođa, pa je poglavar Islamske zajednice u BiH, reis Husein Kavazović, hrvatsku predsjednicu nazvao “personom što se predsjednicom Hrvatske zove”, za koju je ustvrdio da je poznata po svojim pokušajima “dehumanizacije muslimana”.

Opći je dojam da je Kolindina navodna izjava bila prilika mnogima da istresu ono što im već dugo leži na duši. Bio je to trenutak istine, u kojemu je, da parafriziram onu narodnu, “bijesan rekao što trijezan misli”. Unatoč olakšanju, i nakon što je Jerusalem Post korigirao sporni članak, baražna vatra s bošnjačke strane se ne zaustavlja, niti itko ima potrebu da se za izgovoreno ispriča. Nevjerojatno mirne reakcije na Kolindin nepostojeći intervju pokazale su kako u Sarajevu uopće nema mjesta bilo kakvom obliku radikalizma i međunacionalne netrpeljivosti.

A kako bi i bilo kad nad braniku građanske i demokratske BiH stoji Željko Komšić, na daleko poznati ljubitelj gradnje mostova prema otvorenom moru međunacionalne suradnje. Taj demokrat, bošnjačkim glasovima izabrani predstavnik najmanjeg po brojnosti naroda u BiH, sada je na svetoj misiji obrane interesa Hrvata od Hrvatske. On im umjesto federacije triju konstitutivnih naroda prodaje jednu unitarističku viziju građanske države. Tako da, kad god Željko Komšić izgovori “građanska država”, u mislima odjekuje - unitaristička džamahirija Bosna i Hercegovina.

Večernji list