Riba smrdi od glave – o javnim porocima i privatnim natječajima

Za nadati se je da bruka koja prati netom završeni natječaj Ministarstva kulture RH o dodjeli nepovratnih sredstava za potporu neprofitnim medijima, koja polako prijeti prerasti u sveopći skandal, neće završiti s istjekom žalbenog roka i na onoj narodnoj: "pojeo vuk magarca". Ako bi na išta hrvatski narod trebao biti osjetljiv, poslije četvrt stoljeća bjesomučne političke pljačke naroda, onda je to bezobrazluk političke elite u rasipanju njegovog novca.

Politička redistribucija istine

I neka se ovdje radi o relativno maloj sumi novaca (3 milijuna kuna) u usporedbi s drugim oblicima pljačke hrvatskih poreznih obveznika koju upražnjavaju naši političari. Riba smrdi od glave, pa ako su nam mediji i kulturnjaci uvučeni u takve korupcionaške intrige i zavjereničke igre s političkim moćnicima, dakle, oni koji bi po definiciji trebali biti moralna savjest čitavog društva i njegova zadnja obrana – što onda očekivati od ostalih? Tko će podići glas i govoriti javno, ako su nam mediji potkupljeni "šakom dolara" od strane političara – i to ne privatnih, njihovih, već naših, narodnih?.

Naravno, to se zvanično ne zove političko potkupljivanje medija, već "potpora neprofitnim medijima". Što to znači da su neki mediji "neprofitni"? To jednostavno znači da ti mediji ne nude sadržaje koji su atratktivni dovoljnom broju ljudi, pa ne mogu opstati na tržištu, poput drugih medija, koji se financiraju reklamama i iz privatnih izvora. Sad, valjda narod krive stvari čita i krive izvore informiranja koristi, pa su se mudri vlastodršci dosjetili za kaznu ga udariti po džepu, kako bi njegov novac dali onim medijima za koje oni misle da bi narod trebao čitati.

Na taj način se u društvu vrši politička redistribucija istine od one istine koju narod želi i medijima kojima vjeruje, ka istinama i medijima kojima politička elita želi da narod vjeruje. To se drukčije još zove i državna propaganda. Jedan vid ove političke redistribucije istine vrši se putem koncepta medija u državnom vlasništvu, kao što je HRT – kojemu smo prisiljeni plaćati rentu uslijed puke činjenice da postoji nešto poput "javnog medijskog servisa" – a drugi vid je putem vladinog davanja "poticaja neprofitnim medijima"; koji se, uz to, još nazivaju i "neovisnima".

Financiranje i jednih i drugih počiva na jednom prilično zastarjelom filozofskom konceptu "objektivne istine" do koje možemo doći tek onda ako smo neovisni o bilo kakvom uplivu subjektivnosti i osobnih interesa – pri čemu se najčešće misli na neovisnost od privatnih izvora financiranja. Međutim, takva vrst "objektivnosti" ne postoji. Istina je, ako nam je dosežna, tek nešto što proizlazi kao privremeni rezultat konkurencije više subjektivnih i jednostranih istina, a ne nekakvo nirvana-stanje potpune lišenosti subjektivnosti. Samo putem tržišnog natjecanja različitih subjektivnih istina možemo se nadati da ćemo dobiti koliko-toliko objektivan uvid u neku stvar. Nema istine izvan i mimo ovog procesa.

Vjera da postoji istina koja bi bila izuzeta od ove vrste konkurencije, temporalnosti i subjektivnosti, moguća je samo u jednom zatvorenom sustavu. Drugim riječima, takav privilegirani nositelj "objektivne" istine moguć je samo u totalitarizmu. Slično tome, vjera da se državnim potporama medijima njima omogućuje privilegirani pristup istini i objektivnosti, tek je preživjeli atavizam totalitarnog razmišljanja o ulozi medija u društvu. Ono što se tako distribuira zove se jednostavno ideologija, a ne istina. Tako se stvara zatvoreni sustav vjerovanja koji se nameće društvu, a ne otvara put ka istini.

Muke po Orwellu

Očito je da se je naše Ministarstvo kulture povodilo za jednim takvim krutim ideološkim konceptom "objektivnosti" kada je koncipiralo samu ideju državnih potpora tzv. neovisnim medijima. Na taj način je ono postalo pravo orvelijansko Ministarstvo Istine. No, to nas nije zaštitilo od neminovnih pristranosti i jednostranosti. A kada ta vrsta pristranosti ima autoritet države iza sebe i kada se upražnjava o trošku svih nas, to se ne zove samo laž, već i – nepravda.

Kako su već mnoge kolege s različitih glasila ukazale, očita pristranost "stručnog povjerenstva" Ministarstva kulture – u sastavu: Đurđica Klancir, Agata Juniku, Krešimir Krolo, Zdenko Duka, Marko Pekić, Nina Ožegović, Mima Simić, Lela Vujanić i Dijana Haramina Futivić – pri dodjeli novaca hrvatskih poreznih obveznika medijima koje, inače, malo tko čita, vapi do neba. Ništa bolje od ideološki obojene pristranosti nije ni moglo proizaći kao rezultat pokušaja nametanja društvu jednog zastarjelog i lažnog totalitarnog medijskog koncepta.

Pristranost se vidi već u samom koncipiranju ključnih kriterija natječaja, pri čemu se kao neprofitni mediji definiraju oni koji "doprinose pluralizmu, promicanju slobode govora, ljudskih i građanskih prava, kritici i propitivanju moćnih". Kao što su u svom osvrtu primjetile kolege sa glazbenog portala "Potlista", ovakva odredba je potpuno izmišljena i diskriminatorna, smišljena kako bi se favoriziralo točno određene medije kojima će biti dodijeljen novac. Čak štoviše, takva diskriminatorna specifikacija se kosi s načelnom definicijom neprofitnih medija samog Ministarstva, gdje se nigdje ne navode ovakve usko ideološke odredbe "neprofitnih medija".

Jasno je da su ovakvim uskim odrebama unaprijed diskvalificira većina medija u Hrvatskoj, jer ovoj definiciji medija koji mogu dobiti potporu Ministarstva odgovara tek nekolicina. Točnije, Ministarstvo nije moralo ni raspisivati natječaj i praviti čitavu ovu zavrzlamu, već su jednostavno mogli odmah napisati koji mediji mogu dobiti novac i podijeliti im na ravne časti, a ne izmišljati nove i originalne definicije "neprofitnih medija".

Mogli su, recimo, jednostavno napisati: "Ove godine će nepovratna sredstva za poticaj neprofitnim medijima u iznosu od 3 milijuna kuna Ministarstvo kulture, svojom potpuno arbitrarnom odlukom, dodijeliti portalima i udrugama H-alter, Forum.tm, Kulturpunkt, Lupiga, Gong, VoxFeminae, Prosvjeta, Radio Student, itd." Ili, još bolje i jednostavnije, mogli su samo napisati: "I ove godine će na natječaju Ministarstva kulture novac poreznih obveznika dobiti isti oni koji su ga i lani dobili." Uz dodatak: "Pritom nećemo vršiti nikakvu valorizaciju na koji način su utrošena sredstva dodijeljena prošle godine."

No, čak ni ovako usko definirani bodovni kriteriji natječaja, da ne kažem, predvidljivi ishodi jednog namještenog natječaja, nisu bili prepreka Ministarstvu da i njih prekrši. Tako je, na osnovu svog "diskrecijskog prava" – koje pravo, usput, nije uopće definirano u uvjetima natječaja – ministrica Andrea Zlatar Violić, kako je rečeno, "uvažila molbu jednog prijavitelja", te zbog "male bodovne razlike i iznesenih argumenata", dodijelila potporu portalu "Autograf", čiji je glavni urednik Drago Pilsel. Dakle, da biste dobili potporu Ministarstva nije vam uopće potreban natječaj, ako imate dobar telefonski adresar. Realno, ovaj natječaj uopće nema nijednu osobinu javnog natječaja, osim što je novac javni, tj. novac poreznih obveznika. Po svemu drugom, ovo je jedan sasvim privatni natječaj.

Koliko je duga sjenka Lupiga.com?

Pomislili biste, od ovoga nema dalje? Ali, čini se da ima. Radi se, naime, o potpori koju je dobila Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije "Lupiga" i internetski portal pod istim imenom. Osnivač portala "Lupiga" je Ladislav Tomičić, inače, novina "Novog Lista", koji je u predstečajnoj nagodbi i pred gašenjem, pa je svakako ovaj novac dobro došao za osiguranje budućnosti – naravno, tuđim novcima. No, ne ulazeći sad dublje u arbitrarnost kriterija za dodjeljivanje nepovratnih sredstava medijima i motive za preseljenje na rezervne položaje režimskih novinara i njihovu sposobnost "snalaženja" u nevolji, već gledajući samo formalnu stranu priče, čini se da je pri dodjeli novca ovom portalu najvjerojatnije prekršen i zakon. 

Naime, ako pogledamo uvjete natječaja i ako pogledamo registar Agencije za elektroničke medije, vidjet ćemo da je dotična udruga registrirana 6. ožujka 2014. godine, dakle, prije samo šest mjeseci. Problem je što je "Lupiga", kao i većina ovogodišnjih "sretnih dobitnika", potporu Ministarstva dobio i prošle godine. Kako je jedna neregistrirana udruga mogla uopće učestvovati na natječaju Ministarstva kulture prošle godine, a nekmoli dobiti novac na tom natječaju? No, dobila je, i to, čini se, potpuno bespravno.

Prema Zakonu o elektroničkim medijima propust evidentiranja pružatelja elektroničke publikacije je kažnjiv prekršajnom novčanom kaznom od 10.000 kn do 100.000 kn za pravnu osobu, i od 20.000 do 50.000 za odgovornu osobu. U kontekstu ove priče, interesantan je također podatak da pružatelji elektroničkih publikacija imaju obvezu financirati rad Agencije za elektroničke medije, što vjerojatno Lupiga nije činio, jer do prije šest mjeseci nije bio niti registriran, i time je u dodatnom kršenju zakona. Jedini način da se "Lupiga" izvuče iz obveza prema Zakonu o elektroničkim medijima, jest da tvrde da nisu medij, ali ta tvrdnja bi izgledala neuvjerljivo, jer im je Ministarstvo kulture prošle godine dodijelilo bespovratna sredstva upravo u svojstvu medija.

Ako je sve ovo točno, odgovornost portala Lupiga.com je neupitna. Kao i Ministarstva kulture. Tim više što je i ove godine dodijelilo bespovratna sredstva portalu kome je prošle godine bespravno također dodijelilo sredstva. Kako vidimo, Ministarstvo kulture ne samo da ne poštiva propise koje samo donosi, već krši i zakon RH. Bilo bi zanimljivo i vidjeti da li je i kod drugih dobitnika potpora Ministarstva bilo sličnih nepravilnosti.

Moguće da se radi samo o previdu i pukom nemaru. No, Ministarstvo kulture bi svakako trebalo provjeriti ove nepravilnosti i preispitati svoju odluku o dodjeljivanju nepovratnih sredstava Lupiga.com, a Agencija za elektroničke medije bi trebala utvrditi odgovornost portala Lupiga.com, te ga, ako tu odgovornost utvrdi, prekršajno kazniti i spriječiti ga da ubuduće učestvuje u natječajima za dodjelu nepovratnih sredstava zbog nepoštivanja zakona.

Sve ovo, u biti, baca dugačku sjenku sumnje na sam natječaj Ministarstva kulture za dodjelu nepovratnih sredstava neprofitnim medijima, zbog koje bi Ministarstvo trebalo hitno obustaviti isplatu dodijeljenih nepovratnih sredstava, dok se sve ove nepravilnosti ne preispitaju, a zbog činjenice da su se Ministarstvu potkradali takvi krupni previdi, kao i zbog sumnji u javnosti na regularnost ovog natječaja, preispitati i mogućnost ponavljanja čitavog natječaja.
 
Izvor: Politika Plus  

Hrvatska kulturna revolucija i preživljavanje socijalizma

Ako bi se Josip Broz kojim čudom vratio iz mrtvih i posjetio današnju Hrvatsku, možda bi jedna od stvari koja bi mu pala na pamet bila ta da je sav onaj njegov poratni partizanski teror proganjanja i eliminacije "narodnih neprijatelja" bilo sasvim nepotrebno i besmisleno pretjerivanje, a potonje uspostavljanje jednopartijske diktature tek izlišno političko zastranjivanje.

Naime, današnja je Hrvatska živi dokaz da je socijalizam moguće provoditi demokratskim i kulturnim sredstvima, a ne samo nasiljem i terorom. Ako bi itko posumnjao u to da nije potreban monopol jedne partije da bi se provodile socijalističke politike, neka samo pogleda današnje glavne političke stranke u Hrvatskoj i izjave njihovih čelnika.

Broz u višestranačkom ruhu
 
Vladajuća lijeva Kukuriku koalicija sasvim dosljedno drži Hrvatsku prikovanu za ekonomsko dno bez ikakve ideje kako da učini da ekonomija prodiše i pokrene se udavljena njenim konstatnim pritiscima i regulacijama. Porezni fašizam divlja, zatirući sve što je ekonomski zdravo i ima budućnost, subvencionira se sve što se prethodno porezima zatrlo, proračun se rebalansira kvartalno, kreditni rejting pada. Hrvatska je gospodarski na koljenima. Jedino što cvjeta su socijalizam i parazitstvo. No, da stvar bude sasvim prikladna hrvatskom Apsurdistanu, pritom za sve ove promašaje socijalističkih politika biva optužen "neoliberalni kapitalizam".

Čovjek bi rekao, "ok, to je socijalistička vlada, normalno je da provodi socijalističke politike i za sva zla optužuje kapitalizam". No, ako pogledamo oporbu, stvar je u dlaku ista, pa čak i za nijansu gora. Oporba, naime, Milanovićevu socijalističku vladu optužuje za nedostatak socijalne osjetljivosti i neoliberalizam, a građanima kao rješenje svih problema obećava još više državnog intervencionizma i borbu protiv neoliberalnog zla.

Dok jedni obećavaju da će hrvatski ekonomski bicikl pokrenuti iz gospodarskoga jarka tako što će nekakvim novim hrvatskim New Dealom, tj. velikim državnim investicijama premrežiti tunelima cijeli Jadran, drugi obećavaju Zeleni New Deal, tj. velike državne investicijske programe pošumljavanja i zatravnjivanja Hrvatske i ulaganja u gradnju ekonomski neisplativih i energetski nestabilnih "obnovljivih izvora energije". Jedni će reći da je "tržište najveće zlo" i na svoju gospodarsku savjetnicu koja ih je napustila baciti anatemu kao na "neoliberalku", dok će drugi govoriti kako je "državni intervencionizam neophodan" a svoj program opisati kao "antineoliberalni".

I tako, u Hrvatskoj imamo višepartijski sustav, slobodne izbore, slobodne medije, sve tekovine demokratske civilizacije, što bi se reklo, a ipak – Hrvatskom vlada sasvim ozbiljno socijalističko jednoumlje. Sve relevantne političke stranke imaju radikalne socijalističke ideje u gospodarstvu, pozicija, kao i opozicija, jedna, druga, treća... Gospodarstvo nam je socijalističko i na izdisaju, ali se kao recept za uspjeh, za veliki iskorak naprijed, nudi – još više socijalizma.

Zaista genijalno. U usporedbi s našim političarima, Broz djeluje kao običan amater i neotesani grubijan, koji bi se posramio pred svojim političkim nasljednicima.

It's the Culture, Stupid!
 
Kako je to moguće da je socijalizam živ i zdrav u Hrvatskoj unatoč tome što je jednopoartijski politički monopol Komunističke partije već davna prošlost? Jedan od odgovora – po meni i najuvjerljiviji – jest da je aktualni hrvatski socijalizam rezultat socijalističke kulturne revolucije. Naime, za ostvarenje socijalističkog revolucionarnog sna nije potreban ni partijski politički monopol, niti policijski teror, niti pak nasilna nacionalizacija i "podruštvljavanje sredstava za proizvodnju" – dovoljno je ostvariti socijalistički monopol u kulturi.

Broz je sa svim onim terorom i policijsko-političkim nasiljem bio marksistički ortodoks. Tako je po Knjizi izgledala socijalistička revolucija. Međutim, kao što znamo, Marx je bio loš prorok, kako pri prorokovanju skorog sloma kapitalizma na Zapadu, tako i glede načina uspostavljanja socijalističkog sustava. Naime, on je vjerovao da će njegovo komunističko "evanđelje" zdušno prigrliti radnička klasa kao izraz svih njihovih težnji, a da će se tome surotstaviti "otuđena" politička i kulturna elita.

Ali, dogodilo se sasvim suprotno – Marxovo "evanđelje" su prvi prigrlili upravo političari i intelektualci, dok se proletarijat pokazao najotpornijim i najkonzervativnijim elementom pri prihvaćanju marksističke ortodoksije i uspostavljanju socijalizma. Otuda su se i teror, i jednopartijski sustav, i sva zla koja je komunizam sprovodio nad "zatucanim narodom", činili nužnim. Trebalo je proleterima silom utjerati socijalizam u glavu, probuditi u njima "klasnu svijest". Ali, čini se, uzalud. Batinom to nije nikako išlo. Proleteri su ostali lumpenproleteri, reakcionarna bagra nesvjesna svoga povijesnog poslanja.

Ovaj faux pas marksističke ortodoksije prvi je jasno primjetio talijanski komunist Antonio Gramsci pri svom boravku u Sovjetskom Savezu neposredno nakon revolucije. Promatrajući potpuni ekonomski debakl uspostavljanja socijalističkog modela gospodarstva i masovnu glad koju je takav oblik privređivanja izazvao u Rusiji, te promatrajući ruskog seljaka koji se nije htio odreći svoga pravoslavnog praznovjerja ni pod cijenu žestokog terora kome je bio podvrgnut, Gramsci je izveo zaključak da ključ uspjeha socijalizma nije u promjeni privrednog sustava, tzv. ekonomske baze, već u promjeni nadgradnje, u ostvarenju kulturne hegemonije.

Socijalistička revolucija je, tvrdio je Gramsci, prije svega kulturna revolucija, a ne ekonomska revolucija, kako je tvrdio Marks. Kada se jednom ostvari ta kulturna hegemonija, kada socijalističke ideje prodru u glavnu kulturnu matricu, kada one ostvare prevagu nad tradicionalnim kulturnim vrijednostima – socijalistička revolucija će sama, poput zrelog ploda, pasti u krilo, mase će same spontano prigrliti socijalizam. Nasilje je izlišno, socijalizam može biti uveden i demokratskim putem, savjetovao je Gramsci, samo treba odnijeti ideološku pobjedu nad buržoaskom kulturom i tredicionalnim vrijednostima.

I doista, ako promatramo današnju Hrvatsku, vidjet ćemo da je Gramscijev duh sasvim živ i sveprisutan. Brozovo marksističko-lenjinističko nasilje je posve inferirono nad suptilnijim gramscijevskim metodama kultur-kritičkog oblikovanja hrvatske političke stvarnosti.

Trijumf ideologije nad zdravim razumom

Zdravi razum nam govori da je socijalizam loš i poguban ekonomski sustav, a da je kapitalizam daleko superiorniji. Što se tiče "zla" neoliberalnog kapitalizma, svatko se može u tri sekunde uvjeriti u očitu laž takve tvrdnje uspoređujući listu ekonomski najslobodnijih država s listom najbogatijih država na svijetu. To je jedna ista lista. Ekonomske slobode znače istovremeno i veće materijalno blagostanje. Također, može usporediti i listu ekonomski najneslobodnijih zemalja s listom najsiromašnijih zemalja. Mi smo bliži ovoj drugoj listi.

Kako je, onda, moguće da u Hrvatskoj ljudi sami žele socijalizam, zašto glasaju za vlastito osiromašenje i ekonomsko propadanje? Kako je moguće da su listom sve političke stranke socijalističke a da u neoliberalnom kapitalizmu vide najgoru pošast? Odgovor može biti samo jedan – gramscijevski marš kroz kulturne institucije u Hrvatskoj je u potpunosti uspio. Ako pogledamo hrvatske medije, filmove, glazbu, stripove, književnost, ako zavirimo u srednjoškolske i sveučilišne udžbenike, ako pogledamo vodeće ljude u HAZU – svi oni danas propagiraju socijalizam i zagovornici su socijalističke ideologije. Ideologija je odnijela štih zdravome razumu.

Neovisni mediji na državnim jaslama
 
Ljevičari se slabo razumiju u ekonomiju, ali im u stvarima ideološke nadgradnje nema ravnih. Otuda je ministarstvo kulture najvažniji resor u hrvatskoj vladi. Preko njega hrvatska politička elita održava svoj socijalistički ideološki monopol u hrvatskom društvu.

U to se možemo uvjeriti ako, kao slučaj za primjer, pogledamo i zadnji natječaj Stručnog povjerenstva za neprofitne medije Ministarstva kulture o dodjeljivanju nepovratnih sredstava tzv. nevladinim medijima, čiji rezultati su objevljeni prije neki dan. Listom su svi mediji koji su dobili potporu ministarstva – pogađate – ljevičarski. Bloger "Tko je John Galt" napravio je detaljniju analizu ove skandalozne kulturne politike aktualne vlade. Svi ti mediji u svojoj uređivačkoj politici imaju kritiku (u Hrvatskoj nepostojećeg) kapitalizma i "kritičko" veličanje dosega (u Hrvatskoj dominantnoga) socijalizma.

To se zove "promicanje alternativnih i neovisnih medija". U stvarnosti, to se zove najbrutalniji ideološki dril hrvatske javnosti. Naravno, samo se u šali možete nazivati alternativnima i neovisnima ako vas financira vlada. Ako pogledamo samo prva četiri sretna dobitnika potpore Ministarstva kulture (svakom po 250.000 kn hrvatskih poreznih obveznika), H-alter, Forum.tm, Lupiga i Kulturpunkt.hr, vidjet ćemo da se bez razlike radi o radikalno lijevim glasilima. Osnovna poruka ovih portala je da je kapitalizam vrhunaravno zlo, a da je socijalizam rješenje svih naših problema. Na čudan način te medijske poruke koincidiraju s osnovnim ideološkim usmjerenjem Vlade i naše političke elite uopće.
 
Tako će se H-alter zajedno s Lenjinom pitati „Što da se radi?“, i odmah stvar definirati kao apel intelektualcima da „moraju postati organski intelektualci potlačenih društvenih klasa“ koji bi artikulirali nezadovoljstva i zahtjeve radničke klase unutar postojećih struktura kako bi „revolucionarno djelovali kroz te strukture“, dok će Forum.tm lamentirati nad „impotencijom radničke klase da bude nositelj društvenih promjena“. Kulturpunkt će kritizirati konzumerističko društvo i rezignirano pisati o izostanku revolucije, dok će Lupiga objavljivati neobične kolumne u kojima se hvali lopovluk i uopće zagovara neobičan moral otimanja tuđe imovine. I sve slično tome i u istom duhu.

I to su sadržaji za koje je "stručno povjerenstvo" Ministarstva kulture našlo za shodno poduprijeti novcem hrvatskih poreznih obveznika. Na taj način se favorizira jedna potpuno pomaknuta i iskrivljena slika stvarnosti, samo jedna do kraja ideologizirana ljevičarska kultura laži u Hrvatskoj. Hrvatska se ne može nigdje pokrenuti dok se ne obračuna s tom kulturom laži koja joj priječi uvid u prave uzroke problema koji ju drže zakucanu za dno.

Kako bismo počeli otkrivati pravu dimenziju tih problema, možda bismo za početak mogli krenuti od ukidanja ovog besmislenog, potpuno arbitrarnog, ispolitiziranog i po svemu skandalozmog natječaja Stručnog povjerenstva za neprofitne medije Ministarstva kulture Republike Hrvatske? Pa i samo Ministarstvo kulture, koje se pretvorilo u pravo-pravcato orwellijansko Ministarstvo Istine, zašto ne?

Orwell o totalitarnoj kulturi
 
O opasnosti koja vreba od državnog financiranja kulture, pa i medija, možda je, na kraju, najbolje poslušati osobu koja je jako puno znala i o kulturi i o totalitarnoj propagandi. Riječ je o Georgeu Orwellu i njegovom eseju iz 1941. godine, "Književnost i totalitarizam".

"Očito je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centraliziranu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavna implikacije toga nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza na intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moraliziranog liberalizma. Država će se brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život. Umjetnost će moći cvjetati kao u doba liberalnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom. Sada, na osnovi postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene.“

Ove riječi trebaju stajati iznad svake kulturne institucije u Hrvatskoj. Ukinimo državno financiranje kulture i medija, jer samo tako možemo kulturi povratiti njeno dostojanstvo, duhu njegovu neovisnost, a zdravome razumu sposobnost valjane procjene stvarnosti. Jedino ukidanjem državnog financiranje kulturnih projekata i medija možemo ukinuti i neprobojnu ideološku laž u kojom su naši poslanici u kulturi obavili stvarnost u Hrvatskoj. To je jedini način da konačno strgnemo taj veo laži koji nam je nametnula naša socijalistička kultura i susretnemo se sa stvarnošću Hrvatske i njenim pravim izazovima i problemima. 

Izvor: Politika Plus