Zaoštravanje ideološke borbe u Hrvatskoj

Od strane uglednih kroničara hrvatskih političkih događanja često se ovih dana, kao reakcija na protekli referendum o braku, mogu čuti stavovi da je osobita nesreća za Hrvatsku to što se javnost i političari bave svjetonazornim pitanjima, a ne ozbilnim stvarima, pri čemu se pod tim "ozbiljnim stvarima misli prije svega na ekonomiju, kao nešto od čega se živi, jel. "Svjetonazor" je, tako, odjednom, gotovo obnoć, postala najomraženija i najskuplja hrvatska riječ.

Ja mislim da smo nepravedni prema toj riječi, i ne slažem se s tom gotovo sveopćom omrazom na riječ "svjetonazor" i na svjetonazorne probleme. Dapače, ja vjerujem da je najbolja stvar koja nam se dogodila u vezi referenduma o braku, prava mala "radosna vijest" koja je obišla Hrvatsku, upravo to što što su u Hrvatskoj konačno pokrenute svjetonazorne teme, što su ozbiljni svjetonazorni i ideološki sukobi konačno postali politički prioritet prvoga reda. Glavni pozitivni rezultat referenduma je, naime, taj da je u Hrvatskoj došlo do zaoštravanja ideološke borbe, da više nema samorazumljivosti i neprijepornih pitanja, kojima se dosad vladalo hrvatskim narodom, niti zabranjenih tema i svetih krava kojima se dosad klanjalo i o kojima se šutilo.

Taj prodor na ideologijskom planu je glavni rezultat konzervativne revolucije u Hrvatskoj, o kojoj se u posljednje vrijeme priča. Nju danas mnogi najavljuju, nerijetko u svrhe zastrašivanja naroda, a ja bih rekao da se konzervativna revolucija u Hrvatskoj već dogodila – lavina je krenula, duh je pušten iz boce, i sada ga više nitko ne može vratiti nazad! Naime, bit konzervativne revolucije u Hrvatskoj nije samo to da je narod, unatoč gotovo potpunom medijskom mraku i nesmiljenoj provladinoj propagandi, pokazao vlastima zube i sa uvjerljivom dvotrećinskom većinom glasao za ustavne promjene, već u tome što je jedna građanska inicijativa, akcijom "odozdo", uspijela odnijeti ideološku pobjedu u borbi s ogromnom državnom propagandnom mašinerijom – koja je uporno i gotovo nemoćno ponavljala mantru kako "neke stvari ne mogu biti svjetonazorne teme" – i nametnuti svoj svjetonazor kao vladajući. Zabranjene teme su, tako, postale"teme dana".  To je ono što je pokreće lavinu.

U Hrvatskoj, nakon ovog referenduma, više nema zabranjenih tema – i više nema drugih tema osim svjetonazornih tema. To je izuzetno postignuće ovog referenduma. I umjesto da gunđamo i prosvjedujemo zbog izlišnosti referenduma i otvaranja svjetonazornih pitanja, trebamo pozdraviti novu zoru rađanja hrvatske demokracije i zahtijevati još više demokracije i još više svjetonazornih preispitivanja.

Stoga je sljedeća stvar koju treba donijeti ovaj konzervativni zaokret na hrvatskoj javnoj sceni razbijanje najtvrđeg ideološkog jezgra vladajućih – a to su upravo ekonomske teme. Sama ova aktualna medijska mantra o tome kako je nesreća Hrvatske to što se bavi svjetonazornim a ne "ozbiljnim" pitanjima poput ekonomije, samo govori u prilog tome da je ekonomska politika vladajućih ona posljednja sveta krava koju treba najuriti iz vladinih Augijevih štala. Jer, i ekonomija je svjetonazorno pitanje, nego kako – ma što nam o tome govorili naši eksperti, političari i njihovi medijski podrepaši – i to svjetonazorno pitanje u najvišem smislu.

Potpuna je obmana i laž, naime, tvrditi da ekonomija ima neke svoje "objektivne zakonitosti" i pravila, koja ne ovise o svjetonazorima, da je ona "znanstveno" a ne ideološko pita nje. Uostalom, ne postoji niti jedno moralno, filozofsko ili znanstveno pitanje koje ne bi bilo svjetonazorno, pa ne vidim razloga zašto bi ekonomija bila izuzeta iz toga? Reći da je ekonomija izuzeta iz svjetonazornih tema i da pripada "znanosti", koju razumiju i kojom se može baviti samo nekolicina "posvećenika", znači samo ispovijedati jedan poseban ekonomski svjetonazor, i to onaj koji poluge ekonomskog odlučivanja želi izmaknuti iz ruku naroda i predati ih na upravljanje političkoj eliti i njenim"znalcima". Takav ekonomski svjetonazor se u literaturi naziva – socijalizam.

U ekonomiji je, naime, jedini suveren potrošač,kupac koji na slobodnom tržištu svakodnevno donosi na tisuće ekonomskih odluka. U tom smislu je slobodno tržište jedan permanentni narodni referendum, u kome narod donosi svoje suverene ekonomske odluke i glasa, nagrađujući svojim izborom jedne i kažnjavajući druge. Ne postoji demokratskiji mehanizam odlučivanja i iskazivanja suverene narodne volje od slobodnog tržišta. Pri tome je sadržaj toga odlučivanja potpuno svjetonazoran, odnosno, ovisi isključivo o subjektivnim preferencijama i odlukama glasača na tržištu. To, hoću li kupiti ove ili one cigarete, hoću li popiti pola-pola, votku ili pivo, ovisi samo o meni i mojim trenutnim preferencijama. Tu sam ja potpuni suveren. Tako je to bar na slobodnom tržištu, i tako bi trebalo biti i inače, ako se poštiva moja sloboda izbora i moja demokratska volja.

No, vlada svojim ekonomskim politikama stalno pokušava ograničiti moju slobodno izraženu demokratsku volju na tržištu, kao i volju milijun mojih sugrađana. Ona kaže da na tržištu nisam ja suveren, nego je to vlada – da, naime, vlada bolje od mene i mojih sugrađana zna što bi trebalo kupovati, u što ulagati i trošiti svoj novac, je li bolje popiti votku ili pivo, ili, možda, špricer, ili čak uopće ne piti, trebam li pušiti ove ili one cigarete, ili pak uopće ne trebam pušiti, itd. Vlada će tako, uvjeravajući nas da to nije svjetonazorno pitanje, koje može biti prepušteno suverenoj i slobodnoj odluci nas kupaca, favorizirati ili zabranjivati ovaj ili onaj proizvod, spašavati ovu ili onu tvrtku, koju smo ja i moji sugrađani, svojim glasanjem na tržištu, već kaznili (ili nagradili). Vlada će, dakle, potpuno arbitrarno izmijeniti slobodnu i demokratski izraženu volju mene i mojih sugrađana, tako što će ovom ili onom dati poticaj ili mu oprostiti dugove, samo zato što je ona procijenila da joj je taj netko iz nekog razloga važan, unatoč tome što smo ja i moji sugrađani već na tržišnom referendumu rekli da nam on nije važan i da nam se njegovi proizvodi ne sviđaju.

Porezi, regulacije, subvencije, razni nameti građanima i ograničavanja slobodnog tržišta, samo antidemokrati i diktatorski instrumenti u rukama vladajućih, kojima oni iskrivljavaju i poništavaju demokratski i slobodno izraženu volju naroda na tržištu. Time vlada, jasno je, pokazuje svoju antidemokratsku i tiransku prirodu i postavlja se iznad suverene volje naroda. Glavni argument pri tome joj je da ekonomija nije svjetonazorno pitanje, da je to isuviše ozbiljna stvar da bi o njemu narod mogao slobodno odlučivati. Demokratski val koji je zapljusnuo Hrvatskoj i ultimativno otvaranja svih svjetonazornih pitanja (ili, svih pitanja kao svjetonazornih pitanja), treba dakle otpuhati i tu posljednju odstupnicu i loš izgovor antidemokratskog i arbitrarnog odlučivanja vlasti – a to je ekonomska politika vlade.

Treba vidjeti hoće li taj val moći pratiti ljudi koji su pokrenuli inicijativu "U ime obitelji". Već sam pisao o tome  kako među njima postoji jako protržišno jezgro (koju čine Stjepo Bartulica i njegov "Centar za obnovu kulture", kao i Vice Batarelo, konzervativni kralj društvenih mreža, sa svojom udrugom "Vigilare"), i mnoge stvari tu djeluju obećavajuće. Među njima, dakako, postoje i protekcionistički nastrojeni ljudi, koji žele ograničiti tržište i njegov ultimativno demokratski karakter, među kojima je, ako je suditi po njenim izjavama, i Željka Markić, a koji više inkliniraju partiji H-rast. Korak u pravom smjeru – u smjeru daljeg zaoštravanja ideoloških sukoba u Hrvatskoj – bio bi kada bi u ovom konzervativnom pokretu prevagnula, ili se od ostatka ekipe otcijepila, protržišna struja, koja bi, poput pokreta "čajdžija" u Sjedinjenim Državama, ovaj demokratski val i ideološko zaoštravanja prenijela i na ekonomske teme, zahtijevajući kapitulaciju vlade i vladinih socijalističkih politika, a u ime demokracije i suverene narodne volje, i na toj posljednjoj odstupnici. Ekonomiju, dakle, kao i sve druge teme, treba izbiti iz ruku vlade i vratiti je narodu, koji je tu, kao i u svim drugim stvarima, jedini i krajnji suveren.

Izvor: Republika

Zašto su intelektualci protiv tradicionalnog braka?

Kao što se moglo primijetiti u kampanji povodom referenduma o braku, većina hrvatskih intelektualaca – novinari, umjetnici, književnici, sociolozi, glumci, filozofi, itd.k – aktivno je učestvovala u kampanji udruge "Građani glasaju protiv", dok se, s druge strane, jako mali broj njih, bar ne javno – ako izuzmemo demonstrativno očitovanje pisca Predraga Raosa, mogli bismo ih nabrojati na prste jedne ruke – izjasnilo da podržava inicijativu udruge "U ime obitelji" o ustavnom definiranju i zaštiti tradicionalnog braka kao zajednice muškarca i žene. Interesira me zašto je to tako?

U opticaju su dva odgovora, od kojih nijedan ne smatram ozbiljnim, pa ću ih ovdje samo spomenuti. Prvi kaže da su intelektualci zasigurno i sami pederi, čim glasaju za "pederska prava", dok je drugi, nazovimo ga tako, kultur-kritički, a koji kaže da je narod zatucan, glup, netolerantan i homofoban – odnosno kraće: žrtva vjerske propagande nazadne katoličke crkve (ili, kako se to još kraće i još ljepše kaže: fašistički) – dočim je glasao protiv toga da se gejevima priznaju jednaka prava. To je malo čudno etiketiranje i čudan način za mjerenje gluposti, jer ni sami intelektualci se nisu baš pokazali otpornima na ideologiju i ideološka zavođenja.

Netko bi, naime, mogao iznijeti sasvim suprotnu pretpostavku – da ovdje nije narod taj koji je ovdje ideološki zadojen i netolerantan, nego upravo njegova prosvijećena, progresivistička elita, što se i moglo vidjeti već i iz agresivnosti i isključivosti sa kojom su iznosili svoje ideološke stavove glede homoseksualnih brakova - što uvijek nekako ide uz nedostatak kvalitetnih argumenata. Kao što je u svojoj knjizi "Iz desne perspektive" pokazao poznati hrvatski filozof, Neven Sesardić, analizirajući sličnim povodom situaciju na američkim sveučilištima, uopće ne postoje valjani filozofski i znanstveni argumenti u prilog homoseksualnog braka, kao što su nas pokušali uvjeriti naši intelektualci-aktivisti, već se akademski autoritet tu koristi samo kao ideološko pokriće i oružje za pritisak na javnost, kako bi ono promijenilo svoj stav glede homoseksualnih brakova. Takav pokušaj korištenja struke i uplitanja navodno znanstvenih argumenata u jednu eminentno moralnu i političku debatu, Sesardić objašnjava ideološkom dominacijom ljevice na američkim sveučilištima. Nije nikakva tajna da je po tom pitanju hrvatska akademska i, uopće, intelektualna scena jednako ljevičarska, ako ne i gora.

Zašto su, međutim, tradicionalni brak, religija, obiteljske veze i tradicionalne institucije uopće takav problem za ljevicu i ljevičarski impregnirane intelektualce, da su oni spremni založiti svoje akademske karijere i intelektualne biografije na oltar ideologije? Zašto se, drugim riječima, ljevica danas bavi više kulturom i ideološkim pitanjima, nego ekonomijom – više ju interesiraju svjetonazorna pitanja i "društvena nadgradnja" nego ekonomija i "socijalna baza" – nije li to tako nemarksistički?

U stvari, radi se o staroj strategiji ljevice. Naime, dok je Marx mislio da je ekonomija najvažnija, da će se sve druge stvari, koje je on pejorativno označio i strpao u sferu "ideologije", riješiti same od sebe kada se jednom ukine privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, već prva iskustva boljševičke revolucije pokazala su da to neće ići baš tako lako. Privatno vlasništvo je ukinuto, država je uzela cjelokupno gospodarstvo pod svoje, ali se ništa od predviđenog nije dešavalo. Dapače, nastupila je ogromna neimaština, glad i veliko nezadovoljstvo naroda, koje su boljševici morali suzbijati terorom dotad neviđenih razmjera.

Revolucija nije dala svoga ploda, propala je već na prvom koraku, a komunisti su iz toga izvukli svoje zaključke. No, nisu zaključili da nešto nije u redu sa njihovim viđenjem ekonomije, nego da ruski narod još nije sazreo za revoluciju, jer je još uvijek previše zadojen pravoslavljem i religijskim praznoslovljem, previše vezan za tradicionalnu obitelj i njoj pripadnu sentimentalnost, uopće, kulturno i ideološki sasvim nezreo i neprosvijećen, te da se, ako želimo da revolucija uspije, prvo mora raditi na ideološkom obrazovanju naroda, a onda će revolucionarni preobražaj privrede, tj. socijalizam, doći sam od sebe i biti jako lijepo prihvaćen od naroda. Kada se jednom ideološki i kulturno narod obrazuje i prosvijetli, razmišljali su boljševici, onda će on sam orno i veselo prihvatiti socijalističku ekonomiju i socijalističke proizvodne odnose, neće više buržoaski zabušavati i povoditi se samoljubljem i partikularnim interesima. Stoga su počeli odmah raditi na svom programu kulturnog preobražaja nacije, pri čemu su, prije svega, imale stradati tradicionalne društvene institucije i ideologije, poput religije, braka, nacionalnog ponosa, koje su sve ocijenjene kao nesocijalističke i kao pravo leglo svih mogućih predrasuda prevladanoga buržoaskog svijeta, koji moraju biti uništeni. Marksistička kulturna politika je, dakle, gotovo od prvog dana zamijenila marksističku političku ekonomiju, a socio-ekonomska revolucija je prvenstveno ovisila o uspješno sprovedenoj kulturnoj revoluciji.

Kada danas lijevoliberalna vlada u Hrvatskoj tako zdušno vodi pravi mali Kulturkampf i napada crkvu, religiju, brak, nacionalna osjećanja u Hrvata, i želi ih zamijeniti progresivnijim ideološkim sadržajima, onda treba znati da je to samo dosljedno sprovođenje stare komunističke revolucionarne strategije u borbi protiv kapitalizma i buržoaske civilizacije. Kao što nam je poznato iz iskustva i povijesti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, jugoslavenski komunisti su svoj rat protiv društva izgubili upravo na polju kulture. Naime, iako im je uspjelo nacionalizirati sve tvrtke i gotovo u potpunosti ukinuti privatno vlasništvo, jugoslavenska revolucija je slomila zub na pitanju religije, obitelji i nacionalnog osjećanja. Upravo su te tradicionalne društvene institucije i odnosi za vrijeme komunizma ljudima služile kao utočišta slobode, bila neprobojno tvrdo jezgro za totalitarnu komunističku ideološku laž.

Današnja lijevoliberalna vlada, nakon iskustva globalne propasti socijalizma kao gospodarskog sustava – ali, i nakon očevidne propasti svojih socijalističkih programa i politika oporavka hrvatske privrede – svojim napadom na tradicionalne institucije, a uz potporu lijevoliberalne europske birokracije, ne radi ništa drugo nego sprovodi stari revolucionarni boljševički program posvemašnjeg kulturnog preobražaja naroda, odnosno, uništavanja tradicionalnih društvenih institucija, kako bi nam socijalistička revolucija jednog dana, kada ljudi izgube svoju slobodu, pala u krilo sama od sebe, kao zrela kruška, a socijalistički gospodarski programi (među njima i Plan 21, zašto ne?) postanu uspješni i efikasni.

Upravo zbog ovog ambicioznog revolucionarnog zadatka su intelektualci od izuzetnog značaja za ljevicu, pa tako i našu lijevoliberalnu vladu. Intelektualci su, naime, ti koji će sprovesti kulturni preobražaj čitavog društva i do svoga dovršenja dovesti socijalističku revoluciju, a ne više "široke narodne mase" i "proleteri", kako je naivno vjerovao Marx. Intelektualci su istinska zaloga i avangarda naše svijetle komunističke budućnosti. Naime, biti intelektualac a ne biti ljevičar, danas je gotovo nemoguće, kao što je nekad bilo gotovo nemoguće biti proleter a ne biti nosilac svijesti o univerzalnom oslobođenju. Mnogi od naših intelektualaca se povode upravo za ovakvom logikom, odstupanje od koje se smatra ravno izdaji svoga društvenog bića i svoga univerzalnog poslanstva – što je, svakako teret pod kojim se nužno slama i njihov kritički duh.

Izvor: Republika

Referendumske dvojbe jednog neženje

Oštra se referendumska koplja lome zadnjih dana, mnoga prijateljstva su na iskušenju, mnogi brakovi na kušnji, čak su i pisci umjesto pera počeli stiskati pesti i škrgutati zubima. 

Umjesto da uistinu bude festival demokracije, referendum o braku, kako to već biva, prijeti da opasno podijeli hrvatsko društvo do najdubljih slojeva, do privatnog prostora između dvoje prijatelja ili bračnih partnera. Iako je preseljenje javnih svađa u privatni prostor uvijek loša stvar, nadam se da ćemo i ovo svi preživjeti, a referendum doista biti demokratski festival, koji će nam pružiti uvid o tome što o postavljenom pitanju misli narod.

Svakako da je ovdje riječ o "obiteljskoj svađi". Otuda i toliko strasti u svemu tome. Naime, kako je u svom tekstu dobro primjetio Romano Bolković, i jedna i druga strana u ovom referendumskom sukobu, u stvari, visoko vrednuju brak i sve što on podrazumijeva. Radilo bi se, dakle, samo o tome hoće li će se svima priznati jednako pravo da uživaju u blagodatima braka. No, umjesto da to vodi jednostavnom rješenju dileme, stvar se tek tu počinje komplicirati. Naime, sa ovim inflatornim kretanjima pri upotrebi monete zvane "brak", njena vrijednost kao da pada, a smisao tog pojma se sve više zamagljuje što više o njemu govorimo.

Ja želim ovdje zauzeti pomalo eskapističku poziciju jednog neženje, ne bih li eventualno unio jedan drugi ugao gledanja na čitavu stvar. Mislim da smo mi neženje u čitavoj ovoj priči nepravedno zapostavljeni (izuzev svećenika, naravno, koji su jedna druga vrsta neženja i ne spadaju u naš klub). A vjerujem da bi naše gledanje na tu stvar moglo biti od koristi, unatoč svim rizicima koje, eventualno, može nositi miješanje u jednu posve privatnu obiteljsku raspravu. Naime, kada je netko direktno egzistencijalno involviran u određenu stvar, to mu može iskriviti percepciju, pa je izvjestan kritički odmak tu uvijek dobar, ako ne i blagotvoran. Ne vidimo dobro ono što nam je najbliže. U toj situaciji, dakle, usudio bih se reći da mi neženje imamo izvjestan epistemički privilegiran status glede pitanja braka, zahvaljujući upravo našoj ontološkoj dispozicioniranosti, egzistencijalnom odmaku prema braku.

Ali, da odmah otklonim sumnju oko toga da mi neženje imamo loše mišljenje o braku, ili da smo, ne daj Bože, protiv braka. Naprotiv, osobno mislim da je tradicionalni – što znači, monogamni i heteroseksualni – brak jedan od onih sjajnih izuma mudrosti generacija naših predaka, na kojemu počivaju temelji naše civilizacije. Brak ima svoje ekonomsko, moralno, društveno, pa, ako hoćete, i religijsko opravdanje. U civilizacijskom smislu, on znači izlazak i raskid sa plemenskim društvenim vezama i začetak individualističke civilizacije. Nije slučajno da je brak, otuda, postao ekskluzivno odgajalište slobodnih i neovisnih zrelih individua. To mu daje njegovu izuzetnu moralnu vrijednost.

Moja gledišta o braku su, kao što se može vidjeti, dosta konzervativna. Mislim da je institucija braka nezamjenjiva i veoma važna za svako slobodno društvo i veoma sam oprezan prema pokušajima da se izmijene ili napuste osvjedočene institucije i vrijednosti, koje su veoma dobro služile čovječanstvu mijenijumima unazad. Nije čudno, na primjer, da su totalitarni mislioci, poput Platona i Marxa, recimo, imali jako loše mišljenje o braku, a da su njihovi politički nasljednici u 20. stoljeću, od Lenjina i Hitlera, do Maoa i Pola Pota, svoje totalitarne projekte gradili na relativiziranju značaja braka kao zastarjele, preživjele buržoaske tvorevine. Totalitarni poredak, naime, želi državnom prisilom i ideologijom nadomjestiti sve tradicionalne institucije društva. Da bi osvajanje društva u potpunosti uspjelo, obitelj i brak u tradicionalnom smislu riječi moraju nestati. Samo tako se može odgajati "novi čovjek", čovjek kojeg u potpunosti izgrađuje i oblikuje državna ideologija, lišen bilo kakvih privatnih veza i sentimentalnosti.

No, tu počinje moj problem sa aktualnim pobornicima ustavnog definiranja braka, kao i sa njegovim protivnicima. Sa protivnicima se ne slažem više sadržajno, jer vjerujem da u njihovom protivljenju referendumskoj inicijativi ima izvjesnog ideološkog "viška", naime da relativiziraju značaj braka i obitelji. Sa zagovornicima ustavnog definiranja braka se ne slažem na formalnoj razini, naime, ne vjerujem da je braku potrebna državna sankcija kako bi opstao.

Ja ne bih niti pobornike, niti zagovornike referenduma, ipak, nazvao konzervativcima. Naime, i jedni i drugi su skeptični prema snazi društva i žele ga reformirati uz pomoć države. "Konzervativci", tako, društvo vide kao dekadentno, ugroženo liberalnom kulturom, promiskuitetnim moralom, relativizmom vrijednosti, anarhičnim individualizmom i sličnim pošastima, koje oni pripisuju modernom društvu. Njihovi protivnici iz liberalnog tabora, pak, društvo vide kao tradicionalno, zatucano, konzervativno, autoritarno, itd. I jedni i drugi spas od takvog stanja vide u državi, u državnom autoritetu, koji bi, uz pomoć prinude, svojim politikama implementirao njihove svjetonazore i tako pomogao "ozdravljenju društva". Obje strategije su pogrešne i kontraproduktivne.

U stvari, moj problem je što sam, kao neženja, čini se, konzervativniji i od jednih i od drugih. Pravi konzervativci vjeruju u snagu društva i tradicionalnih institucija, a sumnjičavi su prema bilo kakvoj državnoj intervenciji u društvenoj sferi, pa tako i po pitanju obitelji i obiteljskih odnosa. Toliko sam, naime, konzervativan da vjerujem da bilo kakvo petljanje države i reguliranje društvenih institucija, poput braka, nekim društvenim inženjeringom "odozgo", kako bi se "ojačala institucija braka", može voditi samo njegovoj daljoj relativizaciji i uništenju. Nekome se može činiti da to nije nikakva šteta, da se time samo štiti brak, da ga se samo upisuje u viši simbolički kod i "ojačava". Ja sumnjam u to i imam veliki otpor prema tome.

Objasnit ću ovu moju dvojbu primjerom. Ja sam veliki poštivalac pape Franje i često me dirnu njegova neposrednost i čovjekoljublje. Blagosilja gubavce i uboge, ponizno pere noge zatvorenicima, noću kriomice izlazi na ulice Rima i hrani prosjake. Nesvakidašnji primjer ljudskosti. No, ja se sa papom Franjom ne slažem (u Slavoniji smo, Strossmayerovom zavičaju, pa se izvjesna doza sumnje u papinsku nepogrešivost nekako podrazumjeva) kada papa apelira na političare da se zakonima bore protiv siromaštva i da sprovedu više socijalne pravde. Si duo faciunt idem, non est idem. Nije isto dobrovoljno kršćansko milosrđe i državna socijalna politika koja bi se sprovodila uz pomoć prinude. Država, naime, socijalne politike ne može sprovoditi drukčije, nego uz pomoć prinude, tj. tako što će uzimati od jednih i davati drugima, bez pristanka ovih prvih, točnije, pljačkom. Takva vrsta "socijalne pravde" je prisilna i nepravedna, a čovječanstvo je imalo izrazito loše iskustvo sa režimima koji su tu vrstu ideala socijalne pravde pokušali primijeniti na silu.

Da pojasnim stvar na našem pitanju braka. Iako visoko cijenim brak i obitelj, ne bih smatrao pravednim da se od mene, kao neženje, oduzima novac prisilom, kako bi se mojim novcem hranila i školovala nečija djeca, financirala nečija vjenčanja i razvodi, svadbe i sahrane, liječenja i radosti. Pritom sam veoma suosjećajan čovjek, i rado bih pomogao svakom nevoljniku, ali ne volim kada mi bez pitanja država zahvaća u lisnicu, kako bi dala nekome za koga političari misle da je potrebit. Za prvu vrstu solidarnosti nas priprema obiteljski odgoj, ona je blagotvorna i plemenita; za drugu vrstu solidarnosti ne postoji drugo ime osim prinude.

Državna regulacija i intervencija u društvene odnose je uvijek loša i sa njom se mora postupati jako štedljivo. Plemeniti ideali u rukama države postaju instrument razdora i zla. Pogledajmo primjer sa najavljenim, navodno "liberalnim", obiteljskim zakonom. Kako izvještava "Glas Slavonije", u Osijeku vlada prava navala bračnih parova na sudove, kako bi se razveli prema starom zakonu. Naime, prema novom zakonu razvod će biti gotovo nemoguć, a Hrvatska će po pitanju razvoda postati ultrakonzervativna kao donedavno Irska. Ništa ne pomažu objašnjenja ministrice Opačić da je zakonodavac imao ovdje u vidu dobrobit djece, što je svakako plemenita motivacija i lijepo od nje. No, ljudi bolje znaju što je za njih (pa tako i za njihovu djecu) dobro, pa su već na samu najavu takvog zakona odgovorili kako su odgovorili. Ljudi su uglavnom racionalni, odrasle su osobe, vole svoju djecu, i znaju da je od lošeg braka bolji razvod braka ili novi brak, kako za njih, tako i za njihovu djecu. Nema tu šta država tražiti, niti se ministarka izvijati svojom suosjećajnom sentimentalnošću svog afektiranog humaniteta prema tuđoj djeci i njihovoj dobrobiti. Roditelji te djece su, svojom navalom na sudove, već odgovorili ministarki što misle o njenom "liberalnom" i "proeuropskom" obiteljskom zakonu.

Iz istih razloga koje sam naveo gore, ja sam protiv bilo kakve dodatne regulacije braka, naročito ustavne. Brak je isuviše ozbiljna stvar, sa ozbiljnom društvenom svrhom, da bismo ga pretvorili u rentijerstvo i uživanje privilegija na tuđi račun. Pogotovo ne na račun nas neženja, koje država nepravedno i bez pristanka oporezuje, kako bi bračnim parovima omogućila njihove privilegije.

Što se tiče homoseksualnih zajednica, one su već regulirane na nižim nivoima, i protiv tog zakona, kako se prije neku večer moglo čuti od gđe Markić, ni Udruga "U ime obitelji" nema ništa protiv. Ja tu nemam mnogo što za dodati, jer smatram da regulacija tih brakova nije pretjerana i da ne opterećuje previše moju lisnicu. Ali bih imao kada bi se i homoseksualnim parovima priznale privilegije koje sada uživaju heteroseksualni parovi. Bio bi to novi namet na moj džep. Ja sam za jednakopravnost. No, nisam za jednakopravnost u privilegijama, nego u pravima. Pravima koja ne bi bila u sukobu sa pravima nas neženja.

Kada bi me netko o tome pitao, ja bih bio za to da na sličan način kako su, prilično šturo, regulirane homoseksualne zajednice reguliramo, odnosno, dereguliramo i heteroseksualni brak, uz neke male korekcije i izmjene, koje se tiču posvojenja djece, i slično. Tako bi naše društvo priznalo punu snagu i civilizacijsku vitalnost braka, kao zajednice dvoje odraslih i slobodnih ljudi, sposobnih da se staraju o sebi i o svom potomstvu, bez državne asistencije sa strane. Ili ćemo i od odraslih ljudi praviti djecu, kojima je neophodna državna paska?

Eto, to je moj stav o referendumskom pitanju iz pomalo iskošene i eskapističke perspektive neženje. Nikoga ne želim ubjeđivati, niti se pridruživati aktualnoj predreferendumskoj histeriji i agitiranju ZA ili PROTIV. Valjda smo svi odrasli i imamo sposobnost suđenja. Jedino bih apelirao da se ponekad sjetite i nas neženja, koji, bez da nas je itko o tome pitao, plaćamo istu rentu jedinstvenom sindikatu oženjenih i udanih, mada od toga nemamo nikakve vajde.

Izvor: Republika

Ime fašizma u Hrvatskoj jest antifašizam

Pošto je Hrvatska ustavno zasnovana kao strogo ideološka država – naime, država koja svoje temelje ima u jednoj posebnoj ideologiji, ideologiji antifašizma – nije čudno da su ideološki sukobi, a ne racionalna rasprava o stvarnim problemima, obilježje njene političke svakidašnjice.

Zastava antifašizma mora uvijek stajati visoko iznad naših glava i zasjenjivati nam vidik. Sve civilizacijske tekovine u Hrvatskoj mogu postojati, a i ne moraju – i demokracija, i kapitalizam, i suverenost, i sloboda – ali bez antifašizma kao da bi nestalo i same Hrvatske.

Ako pogledamo naše medije, čovjek bi rekao da je upravo godina 1941., negdje rano proljeće, a ustaše samo što nisu upalile svoje kamione i zasjele na vlast. Na sve izazove ovoga društva, kao da je jedini odgovor antifašizam, a fašizam jedini njegov izazov. Bilo da je to pitanje referenduma i ustavnog uređenja bračne zajednice, uostalom, postavljenog po sasvim legalnoj i ustavom predviđenoj proceduri – to je fašizam. Ili ako se radi o problemu ćiriličnih ploča u Vukovaru – opet fašizam. Ako je, pak, riječ o navijačkom slavlju – i tu je fašizam.

U Hrvatskoj doista nije potrebno biti paranoik da bi čovjek imao dijagnozu. Kao što, uostalom, nije potrebno ni doista biti fašist da bi zaradio etiketu "fašista". Jedino što je u Hrvatskoj potrebno i što se, dapače, od svakog pravovjernog građanina Hrvatske zahtijeva, da bi uopće bio priznat kao građanin, jest da bude – antifašist.

Tako će, na primjer, vodeće hrvatsko tiskovno glasilo, "Jutarnji list", pokrenuti agresivnu kampanju protiv refendumskog pitanja, stavljajući se, tako, sasvim otvoreno na jednu stranu – što je u redu, jer je "Jutarnji" list u vlasništvu privatne kompanije, no onda se ta kompanija ne bi trebala ni u kom slučaju koristiti proračunskim novcem poreznih obveznika, niti bi, pak, Vlada trebala otpisivati dugove takvoj kompaniji, kao što je to bio slučaj. Ili je baš zbog tog otpisivanja duga "Jutarnji" i krenuo u ovakvu provladinu antireferendumsku kampanju antifašističkog Gleichschaltunga hrvatske javnosti, žrtvujući pritom otvoreno sva načela novinarskog profesionalizma? Također, predstavnici udruge "U ime obitelji", koja je pokrenula referendumsku inicijativu, kao da su dobili "tarabu" za pojavljivanje na državnoj televiziji, o čemu su jučer iz te udruge imali i priopćenje. S druge strane, slično kao i sa "Jutarnjim", javne ličnosti koje su protiv referendumske inicijative, dobile su širom otvorena vrata javnog servisa. Kao da samo građani koji su protiv referendumskog pitanja plaćaju Radmanovu TV Bastillu. Slično je i s većinom drugih medija, bilo privatnih (točnije, "privatnih") ili državnih – čik neka se netko usudi dati malo veći prostor udruzi "U ime obitelji"! Fašizam?

Najnoviji pak kardinalni "slučaj fašizma" odigrao se, kao što znamo, poslije utakmice hrvatske reprezentacije protiv reprezentacije Islanda, kada je Josip Šimunić, slaveći pobjedu, preko mikrofona pozdravljao navijače ustaškim pozdravom "Za dom!", a oni mu odgovarali: "Spremni!" Čovjek zaista ne može osjetiti ništa osim indignacije nad ovim potezom hrvatskog reprezentativca, no to, izgleda, nije dovoljno. Cjelokupna hrvatska antifašistička javnost se digla na noge s mnogo strožim i radikalnijim zahtjevima. Tako je odmah upućen upit policiji je li u Šimunićevom činu ima kažnjivoga djela, saborski zastupnici su intervjuirani s upitom jesu li ovim narušeni ustavni temelji države, medijskim prostorom se proširio val zahtjeva za bilo kakvim kažnjavanjem Šimunića zbog neprimjerenog ponašanja, a poneki su predlagali i zatvor, ne samo za njega, nego i za sve navijače koji su otpozdravljali Šimuniću. Očas posla je stvorena takva atmosfera da bi svatko, tko ne bi predložio bar trenutačno uhićenje Šimunića i njegovo javno čerečenje na Trgu Maršala Tita zbog počinjenog djela verbalnog delikta, sebe izložio sumnji zbog nedovoljne patriotske revnosti i optužbi za prikriveni fašizam. Hrvatski antifašizam je, tako, opet zamračio vidik. Mediji koji učestvuju u javnom linču i zahtijevaju oštro kažnjavanje zbog verbalnog delikta? Fašizam?

I tako, sve štiteći svoje velebne antifašističke tradicije i boreći se protiv fašizma na svakom koraku i u svim oblicima, Hrvatska – da i ja upotrijebim taj verbalni antifašistički klišej – polako klizi u fašizam. U Hrvatskoj danas kao da se ostvaruje ono proročanstvo iz poznate sentence o Americi, naime, da će fašizam, ako ikad dođe i osvoji Ameriku, to biti u ime antifašizma. Ako sam u išta siguran, onda je to da fašizam u Hrvatskoj, ako ikada ponovo dođe, neće imati crnu uniformu, niti će ona biti u znaku stiliziranog slova "u", neće uvoditi rasne zakone i sprovoditi teror nad manjinama, niti će, pak, pozdravljati sa desnicom ispruženom u visini kukuruza. Naprotiv, kao što možemo vidjeti, taj hrvatski posebni put u fašizam bi mogao biti sasvim uglađen, u skladu sa temeljnim ustavnim određenjima hrvatske države i njenim konstitucionalnim antifašizmom, liberalan i urban, gotovo europskih manira i obilježja, uz dobrovoljno sudjelovanje neovisnih medija i intelektualaca i, naravno, uz prezir prema svakom nazadnjaštvu, konzervativizmu i tradiciji, koji su, jasno je, sinonim svekolikog fašizma i ustaštva u Hrvata.

Je li to ono što nam se događa?

Izvor: Republika

Ukinite HGK, ukinite miješanje države u gospodarstvo!

Hrvatska je definitivno zemlja koruptivno-političkih afera; ne samo u uobičajenom smislu te riječi, otkrivanje nezakonitog poslovanja, koje svoje korijene ima u politici, nego i u izvornijem smislu riječi – naime, na hrvatskoj političkoj sceni se stvari jednostavno događaju.

Tako nam se "dogodio" Sanader, "dogodio" nam se HDZ, "dogodio" nam se HAC, a neki dan nam se, evo, "dogodio" HGK i Vidošević. Tako će nam se sutra "dogoditi" i HRT, i HEP, i...(upišite po izboru bilo koju tvrtku koja je u državnom vlasništvu ili ima potporu države).

Stvari se u Hrvatskoj jednostavno događaju, bez da se odatle išta nauči. Hrvatska je zemlja vječitog političkog infantilizma, zemlja samoskrivljene političke nezrelosti. Imati toliko afera, biti na svjetskoj mapi gotovo sinonimom za korupciju, a ne suočiti se sa problemom korupcije u korijenu, to znači osuditi sebe na vječito vraćanje istoga. No, možda je to već i pitanje inteligencije, u što me uporno uvjerava jedan moj prijatelj.

Kako se stvari odvijaju u posljednjoj od hrvatskih koruptivno-političkih afera, u vezi "afere Vidošević", stvari se u tom pogledu neće mijenjati. Svi koji su imali nešto reći o toj aferi (izuzev autora mog omiljenog bloga, "Nedjeljni komentar") kao da su se zavjerili da stvar drže na površini. Počev od medijskog interesa za Vidoševićevu kolekciju slika (pri čemu novinarima nije promaklo da je Vidoševićeva kolekcija slika puno vrijednija od Sanaderove, na primjer) i prepariranog bijelog medvjeda, raznih ekspertskih procjena njegova bogatstva, pa preko konzultiranja kolekcionara, psihologa, ekonomista, njegovih kolega, pa sve do političkih reakcija i konkretnih poteza u vezi ove afere, sve se svodi na jedan jedini zaključak – Nadan Vidošević je bio jedna pokvarena i nečasna osoba, vođena isključivo srebroljubljem i nezajažljivom pohlepom, koja je koristila sustav i ljude sa kojima je radio, kako bi zgrnuo svoje bogatstvo.

Tako se jedan sistemsko-politički problem svodi na čisto psihološki, idiosinkratski problem jedne moralno pokvarene osobe. Tako se podilazi javnosti željnoj senzacija, a hrvatske koruptivno-političke afere zataškavaju u samom svom korijenu. Jer, korijen ove i svih drugih hrvatskih afera je u sustavu koji je izgrađen tako da politika ima odlučujuću ulogu u gospodarstvu, a ne u pripatnim porocima pojedinih političara. Hrvatska, naime, ima takav sustav čijim izazovima bi teško odolio i papa Franjo, a ne naši političari. Njeno ustavno ime je – socijalna država. To je sustav koji se zalaže za "javnu kontrolu" nad ekonomskim procesima i raspolaganje (tzv. redistribuciju) novcem poreznih obveznika, što u praksi znači neposredan upliv i kontrolu političara nad ekonomijom i novcem. A to je samo srce korupcije.

Da korupcija nema nikakve veze sa ljudskom pohlepom i moralnom iskvarenošću pojedinaca, nego da je samo i isključivo sustavni problem, možda najbolje dokazuje okolnost da korupcije nema u privatnim tvrtkama. Ako su kapitalisti po definiciji pohlepne i gramzive osobe – kako to da u privatnim poduzećima nema korupcije? I kako to da korupcije ima samo u javnim poduzećima i ekonomskim transakcijama u koje je upletena država? Šta je to što privatne tvrtke liječi od bolesti korupcije, a šta to nužno državne tvrtke direktno veže uz korupciju? Pa, to što su privatne, odnosno, državne. Lijek za korupciju, dakle, nije moralno egzorciziranje amoralnih pojedinaca, kao ni eventualna potraga za "časnim i poštenim ljudima" – kao što se to sa svih strana, prije svega od političara, može čuti – nego ukidanje, odnosno, privatizacija državnih tvrtki i presijecanje koruptivnog lanca u samoj njegovoj srži – a pupak korupcije je sprega politike i gospodarstva.

Možda jedan od najvećih "bisera" koje sam čuo u vezi afere sa predsjednikom HGK, jest izjava ekonomiste Ljube Jurčića, koji je tim povodom izjavio da "uhićenje Vidoševića ruši imidž Hrvatske". Pobogu, pa kako može hvatanje čovjeka koji je pokrao tuđi novac štetiti bilo kome? Kako se može nečiji lopovluk štititi nacionalnim interesima i reći da njegovo raskrinkavanje šteti tim interesima? Vjerujem da Ljubo Jurčić, kao jedan od najvatrenijih zagovornika velike državne aktivnosti u hrvatskome gospodarstvu, zna o čemu govori. On govori, u stvari, o tome da ove koruptivne afere štete njegovoj viziji hrvatskoga gospodarstva, jer one pokazuju da je hrvatsko gospodarstvo do srži razjedeno kancerom etatizma. Nadan Vidošević nikada nije radio u privatnoj tvrtki, niti je svoje bogatstvo stekao klasičnom kapitalističkom aktivnošću na tržištvu. Naprotiv. Nadan Vidošević je bio čelnih organizacije koja je predstavljala samo srce "razvojne politike" svih dosadašnjih hrvatskih vlada, politike favoriziranja nacionalnih šampiona i hrvatskog ekonomskog nacionalizma (sjetimo se samo kampanje "Kupujmo hrvatsko" ili "Hrvatska kvaliteta", koje je osmislio Vidošević), koji se hranio strahom od toga da će nas strani kapital pojesti sa sve cipela ako se odreknemo favoriziranja domaćih tvrtki – točnije njihovog financiranja novcem poreznih obveznika. Sa Nadanom Vidoševićem, u stvari, pala je i svoje pravo lice pokazala politička ekonomija Ljube Jurčića i svih dosadašnjih hrvatskih vlada – pada socijalističko zlatno tele državno upravljanog gospodarstva.

A kako stvari stoje sa aktualnom Vladom? Pa, i ova vlada je očevidno poklonik kulta socijalističkog zlatnog teleta. Naime, nakon prvih najava, kada je pukla afera Vidošević, da će se ići na gašenje HGK, jučer smo dobili najbolji demanti da se o tome, u stvari, ne misli ozbiljno. Ta, šta bi političari bez svog zlatnog teleta – odakle bi financirali svoje kampanje, kako bi uhljebili svoje članstvo, čime bi platili svoje člankolisce? Da to zlatno tele hrvatske političke elite i hrvatskoga socijalizma ostane živo i zdravo i u ovim teškim trenutcima, pobrinuo se osobno ministar gospodarstva – Ivan Vrdoljak. To što netko tko je po ideologijskom opredjeljenju liberal priskače u pomoć i daje umjetno disanje srcu korupcije hrvatskog socijalizma, ne treba čuditi – i liberali imaju članstvo, i oni trebaju nahraniti mnoga politička usta. Tako je jučer za v.d. predsjednice HGK, a na prijedlog ministra gospodarstva, imenovana njegova pomoćnica u ministarstvu, Sabina Škrtić. O raspuštanju Komore, pritom, niti riječi, naravno; riječi je bilo samo o njenom"restrukturiranju".

Obraćajući se Komori, ministar Vrdoljak je rekao da se "iskreno nada da će se jednom prestati krasti u ovoj zemlji". Slaba je to nada, kada se istovremeno na čelo komore postavljaju svoji ljudi, kako bi se nastavilo sa provjerenom praksom snažnog utjecanja politike na gospodarstvo. Koruptivno zlatno tele hrvatskoga gospodarstva je, tako, spašeno, a narod će i dalje biti izdašna krava muzara naših političara. Do nekog novog Vidoševića, a onda opet Jovo nanovo, u nedogled.

Adriatic institut o velikoj pljački hrvatskog naroda

Svaki građanin Hrvatske, čiju je grbaču država opteretila gotovo neizdržljivim poreznim opterećenjima – a najavljuju se i nova i veća opterećenja – mora se pitati: Gdje odlaze ti novci? Kao što možemo vidjeti iz slučaja Sanader, kao i iz još nekih novopokrenutih koruptivnih afera, kojima će, po svemu sudeći, uslijediti sudski procesi, odgovor na to pitanje je jasan – novac poreznih obveznika se slijeva u privatne džepove političara i njihovih suradnika iz kriminalnih struktura.

No, jasno je da su sume koje se spominju vezano za ove procese tek zanemarljive i simbolične, tek vrh ledenog brijega – a ovih dana smo mogli čuti i koliki bi taj koruptivni hrvatski brijeg mogao biti.

Prošlog četvrtka je u Osijeku, naime, gostovala Nataša Srdoč, suosnivačica i predsjednica Adriatic instituta za javnu politiku iz Rijeke, zajedno sa svojim timom u kojem su bili Joel Anand Samy i Luka Arvaj. Oni su na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku održali tribinu pod nazivom «Gdje su naši novci? – Korupcija i bijeg kapitala iz Hrvatske», a Nataša Srdoč je gostovala i kodTatjane Mautner, u emisiji «Politomanija» Radio Osijeka, te na Slavonskoj televiziji u emisiji «Tema dana».

Posjetitelji tribine, kao i slušatelji i gledatelji ovih emisija, mogli su čuti frapantne podatke o velikoj pljački hrvatskog naroda koju su obavili korumpirani hrvatski političari, koji su samo u razdoblju od deset godina iz hrvatskog proračuna izvukli 15,2 milijarde dolara novca poreznih obveznika na svoje račune u inozemstvu. Prema riječima gospođe Srdoč, radi se o konzervativnoj procjeni, jer se navedena suma odnosi samo na novac koji je prošao kroz bankarski sustav i čiji se tijek može pratiti i točno utvrditi. Zbog toga su ona i suradnici nedavno uputili «Otvoreno pismo» premijeru Milanoviću i ministru financija Liniću, kako bi ih upoznali s time i upitali da li će što poduzeti glede toga.

Prema njenim riječima, do danas nisu dobili nikakav odgovor od njih, kao da hrvatske političare ne zanima da se taj novac vrati hrvatskim građanima od kojih je nezakonito oduzet. Istovremeno, isti ti političari najavljuju nova porezna opterećenja i nova zaduženja u inozemstvu, kako bi se napunio, ionako preglomazni i rastrošni hrvatski proračun. Sada bar znamo i zašto nam je proračun astronomski, zašto su javna poduzeća još uvijek u rukama političara – pod domoljubnom izlikom «čuvanja strateških resursa» - zašto ministar gospodarstva donosi uredbu kojom javne nabavke postaju potpuno netransparentne, dok nema niti govora o ozbiljnim gospodarskim reformama i smanjenju utjecaja države, što znači političara, na gospodarstvo, itd. Sada znamo zašto u Hrvatskoj još uvijek imamo nereformirani socijalistički sustav – zato što se tako najbolje može u tišini pljačkati i guliti hrvatski narod.

Zbog ove nezainteresiranosti naših političara da se našem otetom novcu uđe u trag i da se on vrati, Adriatic institut je odlučio da se obrati europskim institucijama, konkretno njemačkoj premijerki Angeli Merkel i Europskoj komisiji, te da, istovremeno, putem medija i javnih tribina o tome upozna i hrvatsku javnost. Hrvatska treba u narednih šest godina iz europskih fondova povući oko 20 milijardi dolara. No kako će to učiniti, kada nije zainteresirana ni za sudbinu 15 milijardi naših novaca, za koje postoje mehanizmi da im se ovog trenutka uđe u trag i da se oni vrate hrvatskim građanima? Hrvatski političari nas i našu djecu i unuke svake godine zadužuju za 1-2 milijarde dolara u inozemstvu, točno onoliko koliko svake godine, po podacima Adriatic instituta ode na privatne račune korumpiranih hrvatskih političara u inozemstvu. Zašto se onda zadužujemo? I, dokle tako?

Da bi se riješio problem korupcije u Hrvatskoj, prema riječima gospođe Srdoč, nama je potrebna reforma pravosuđa i uspostava snažnog sustava vladavine prava. Preduvjet za to je, svakako, onemogućiti političarima utjecaj na gospodarske tokove, točnije, pristup novcu, kao i utjecaj na pravosuđe. Danas krupne i značajne slučajeve mahom dobivaju korumpirani suci, koji se u svojim presudama ne vode načelom pravednosti, nego poslušnosti političarima. Prema njoj, potrebna je lustracija u sudstvu, što se može napraviti tako da bi se doveli suci iz zemalja sa snažnom tradicijom vladavine prava, koji bi svojim kolegama u Hrvatskoj pomogle da donose pravične i nepristrane presude. To bi svakako značilo i otklanjane iz pravosudnog sustava korumpiranih sudaca, kao i onih koji su donosili politički motivirane presude, te omogućavanje onima koji su dosad bili nevidljivi u sustavu i koji nisu dobivali slučajeve, uglavnom stoga što nisu bili korumpirani, da sada počnu dobivati slučajeve i pošteno suditi.

Poruka koju je Adriatic institut na svom gostovanju u Osijeku poslao bila je da je korupcija sistemski problem i da se mora rješavati obuhvatnim reformama, koje bi podrazumijevale onemogućavanje političarima upliva na gospodarstvo, stroga kontrola upravljanja državnim novcem, smanjenje državne potrošnje i uspostavu vladavine prava. To je sve ono što nam danas nedostaje i zbog čega nam tako loše ide. Hajde da tu volju za reformama pokažemo tako što ćemo prvo pitati gdje su naši novci, i tražiti da nam se oni vrate. Recimo, ovih 15,2 milijardi dolara, za koje Adriatic institut ima podatke. Ako nas ni to ne zanima, onda ništa. Onda nismo ni zaslužili bolje, no da budemo samo poslušne krave muzare naših korumpiranih političara.

Izvor: Republika

Socijalizam iz klupe

Socijalizam na optuženičkoj klupi 

"Afera Perković", koja se, stjecajem okolnosti pratvorila u još jednu od desetine sličnih hrvatskih političko-policijsko-ideologijskih sapunica i praćenjem koje sam se, kao i većina hrvatskoga pučanstva, posljednjih mjeseci silno zabavljao, ponovo je izbila na površinu pitanje naslijeđenih struktura bivšeg komunističkog režima u Hrvatskoj, kao i pitanje je li te strukture, moguće, još uvijek vladaju Hrvatskom "iz sjene". Bilo je puno razboritih i pametnih analiza ozbiljnih ljudi, koji su tvrdili da je tome upravo tako. Socijalizmu u Hrvatskoj, kažu, nećemo nazrijeti kraj a Hrvatskoj neće krenuti nabolje, dok god se ove udbaške strukture ne raskrinkaju i ne razvlaste. Hitna lustracija i zabrana obavljanja javnih funkcija svih koji su na bilo koji način bili umiješani u rad Udbe, bilo kao njeni upravitelji, bilo kao suradnici, vidi se kao jedno od mogućih rješenja za Hrvatsku.

Tako govore ozbiljni analitičari naše zbilje, a čini se da je takvom rješenju "slučaja Perković" sklon i premijer Milanović, kada je onomad, satjeran u kut prigovorima da je "Lex Perković" progurao kako bi zaštitio glavnog čovjeka hrvatske Udbe, govorio o "istjerivanju King Konga", valjda po onoj logici: "ako ne mogu manje, možda mogu više". Hrvatska oporba se zadovoljila tim manje, pa je, zajedno sa nekima iz lijeve koalicione vlade, zatražila da se "Lex Perković" stavi van snage, a udbaš Perković izruči njemačkome sudu, upravo onako kako je tražila Viviene Reding i kako Hrvatsku obavezuje Europski uhidbeni nalog. U svemu tome je mnogima promaklo da je ovim manevrom hrvatska politička elita dobila visoko moralno pokriće za poklonjenje svojim gospodarima u Bruxellesu i Berlinu.

Tako smo došli u paradoksalnu situaciju da desničarska oporba zagovara bespogovorno odricanje od elemenata suverenosti i pokoravanje našeg nacionalnog zakonodavstva odlukama nadnacionalnih institucija ili, pak, institucijama druge države, dok ljevica, za koju se vjeruje da je po defaultu izdajnička i protuhrvatska, u ovoj prilici staje na stranu obrane hrvatske suverenosti i dostojanstva naših nacionalnih institucija. No, u Hrvatskoj je mnogo toga paradoksalnoga i nakrivo postavljenoga, pa ovakvi logički i ideologijsko-politički karamboli nikoga više ne trebaju čuditi. Uglavnom, na taj način se, maštovitom analitičarskom i političkom dijalektikom, negdje izgubilo početno pitanje, od koje je krenula cjelokupna priča i koja joj je davala moralno-politički kredibilitet najvišeg ranga, a to je: na koji način se Hrvatska može osloboditi svog socijalističkog naslijeđa, koje je još uvijek drži čvrsto prikovanom za prošlost i nikako joj ne dozvoljava da krene naprijed? Kako iz Hrvatske istjerati socijalističkog King Konga?

Socijalizam u školskoj klupi  

Početni odgovor na ovo pitanje bih ovako formulirao: protiv problema naslijeđenih socijalističkih struktura u Hrvatskoj, možemo se boriti samo ozbiljnom i temeljitom demontažom same naslijeđene socijalističke strukture. Iako odgovor izgleda tautologijski, on to nije; prve strukture su mišljene kao "tajne", konspirativne grupe, koje iz sjene upravljaju Hrvatskom, i spadaju u popularne teorije zavjere. Naime, Hrvatskom oduvijek vlada netko drugi, neko strano tijelo svojom skrivenom rukom upravlja i blokira napredak Hrvatske – da li su to masoni, Srbi, komunisti, Udba (ako ste desničar), ili pak zle korporacije i bankari, Tuđmanovih 200 obitelji, Vatikan, zapadne tajne službe (ako ste ljevičar), nebitno – važno je da su sve to sjajni izgovori za vlastiti neuspjeh rješavanja problema i pokretanja nacionalnog bicikla iz civilizacijske jame u koju smo nekako upali. Takvim objašnjenjima ne treba odricati plemenitost motiva i ozbiljnu zabrinutost za sudbinu i budućnost Hrvatske, no, istovremeno, treba vidjeti da su rješenja koja se na takav način nude – odstranjivanje utjecaja tog pretpostavljenog "stranog tijela" na zdravom hrvatskom organizmu – površna, kratkovida, tek laka pjena za dnevno-političko obmanjivanje naroda, koji, doduše, voli takve jednostavne i lake odgovore.

Stvar je u tome da je obolio sam organizam, da je sama struktura hrvatskog društva socijalistički ustrojena, da hrvatsko društvo funkcionira kao u potpunosti socijalističko – odnosno, da King Konga gajimo u vlastitim njedrima, kao svoje najmilije čedo, kao vlastitu nadu, kao budućnost u koju se pouzdamo. Stoga je moj odgovor na slučaj Perković sljedeći: Kakva Udba, kakvi perkovići, kakva ideologija - sve je to sasvim sporedno i nepotrebno za svijetlu budućnost socijalističkog sustava u Hrvatskoj, tek puka dnevno-politička igrarija, dokono novinsko-analitičarsko nagvaždanje i kozerija! Problem socijalizma u Hrvatskoj nije u nekakvim "tajnim strukturama", u nekakvoj zavjeri neprijateljskih i otuđenih struktura, nego nam je on pred nosom, možda previše blizu da bismo ga vidjeli, previše mio da bismo ga za išta optužili.

Ako brinemo za budućnost Hrvatske, trebamo, prije svega pogledati samu tu budućnost, kako raste i u šta stasa, na koji način se obrazuje i za što se obrazuje. Stoga je prvo i glavno pitanje oslobađanja Hrvatske od teškog balasta socijalističke prošlosti, vidjeti kakav nam je obrazovni sustav, kakvo nam je školstvo, da li nam je, naime, sam obrazovni sustav socijalistički ustrojen? A tu je sasvim dovoljno tek baciti pogled, zraknuti, pa bjelodano vidjeti da, glede ustroja našeg obrazovnog sustava i kako se odgajaju i za šta se obazuju naša djeca - nema zime za socijalizam u Hrvatskoj! Ako, pak, pogledate najnoviju vijest koja nam stiže iz naših obrazovnih ustanova, možete sasvim opravdano zaključiti da je nova generacija budućih čuvara socijalizma u Hrvata, njenih državnih namještenika i abonenata državnoga proračuna, moralno upravo stasala.

Ne, ne mislim ovdje ni na famozni četvrti modul kurikuluma Zdravstvenog odgoja, koji lijeva koalicija pokušava nametnuti, unatoč prosvjedima i otporu većeg dijela građana Hrvatske. (To je također ogroman problem, jer se njime želi dezavuirati autoritet obitelji, koja, pored Katoličke ckve, predstavlja možda još zadnji otok odgoja i obrazovanja hrvatske mladeži mimo paske metastaziranog i svemoćnog hrvatskog socijalističkog državnog sustava.) Mislim ovdje na najavljene studentske prosvjede zbog poskupljenja subvencionirane hrane u menzama, od kojih, izgleda, neće biti ništa, ne zato što bi se studenti predomislili, nego zato što je Vlada brže-bolje izašla u susret njihovim zahtjevima i vratila stare cijene. Ne treba se, naime, nikako zamjerati i ići uz nos socijalističkoj budućnosti Hrvatske!

Socijalizam iz klupe!  

A kako bi izgledao taj studentski prosvjed? Ako je vjerovati najavama grupe studenata, koja je osvanula na Facebooku pod nazivom "Dajte nam kolače" – što bi, naravno, trebalo asocirati na poznatu izmišljotinu antimonarhističke propagande iz vremena Francuske revolucije, koja je Mariji-Antoaneti pripisivala izjavu "ako nemaju kruha, neka jedu kolače" – studenti bi bojkotirali uzimanje hrane u menzama, tako što bi jeli samo kolače. Da ideja nije naročito duhovita, i da se mnogim ljudima učinila neukusnom šalom, svjedoče mnogi komentari na portalima koji su prenijeli ovu vijest. Ljudi su ozlojeđeni takvom djetinjastom dosjetkom naših studenata, budući da sami jedva krpaju kraj s krajem pod pritiscima Linićevog poreznog fašizma, te se pitaju u kom svijetu žive naši akademci i kakva je to neosjetljivost da jedu kolače a odbijaju kruh, koji je ionako subvencioniran i plaća se iz džepa građana, koji na kolače vjerojatno pomišljaju samo o Božiću i Uskrsu?

I sasvim su u pravu. No, pored tog pitanja – u kakvoj to virtualnoj stvarnosti žive akademci i otkud ta moralna neosjetljivost dostojna razmaženog derišta a ne odraslih akademskih građana ove zemlje – nižu se i mnoga druga, načelnija pitanja. Kakav, na primjer, mi to sustav obrazovanja imamo i kakvim moralnim vrijednostima poučavamo naše školarce i studente, kad oni bez blama zahtijevaju da im se ne skida subvencionirani dio obroka u menzama (taj dio bi, da je prošao novi Pravilnik, inače, bio 50% od tržišne cijene), izgleda potpuno nesvjesni da to netko drugi – svi mi – mora platiti, ako oni ne plaćaju. Da li, možda, misle da su te stvari besplatne? Ta, to bi bilo sasvim nezrelo razmišljanje, dostojno malog djeteta, koje vjeruje u Djeda Mraza! Poznato je da studiranje na fakultetu za mnoge predstavlja neku vrstu odlaganja odrastanja i produžavanja djetinjstva, što je već golem psihološki problem, no izgleda da predstavlja i problem individualnog intelektualnog razvoja i sazrijevanja, kržljanja moći refleksije. Naš visokoškolski sustav obrazuje, izgleda, djecu, a ne zrele ljude – obrazuje individue nesposobne za samostalan i kreativan život, vječite abonente državnih sinekura. Oni, pak, koji ne spadaju u ovu sliku, i koji sazru u prave aristokrate duha, koji se za svoj položaj izbore izvan državnih ustanova i mimo političkih postavljenja, i koji, unatoč svim teškoćama kasnije predstavljaju motor koji cjelokupno društvo gura napred (ako, pak, prije toga ne naprave pametniiji potez i ne napuste Lijepu Našu socijalističku republiku Hrvatsku i odu u neku bjelosvjetsku eksploatatorsku kapitalističku zemlju), to uspiju unatoč našem sustavu obrazovanja. Oni su iznimke, a ne pravilo.

Glede tog prosječnog proizvoda našeg obrazovnog sustava, dakle, tog dobrano infantiliziranog studenta i njegovih svjetonazora, nije li taj infantilni, psihologijski i moralno problematični način razmišljanja, u biti, način razmišljanja i svjetonazor kakvog državnog službenika, potpuno nesvjesnog da je on samo abonent državnog sustava, samo pripadnik nove klase, koja ovisi o proračunu, koji se puni cijeđenjem proizvodnog i kreativnog dijela nacije, dakle, jedan sasvim socijalistički moral? Ne stvara li naš obrazovni sustav, u stvari, pripadnike tog novog plemstva – državne službenike, birokraciju, novu klasu – koja do svog dijela "kolača" ne dolazi svojim radom, inventivnošću, sposobnošću da stvori vrijednost koju bi drugi članovi društva željeli, nego tek državnim postavljenjima, koji svoj status u društvu duguje samo ovim imenovanjima i dobivanjem licence da je član "izabranih"? Ne stvara li, drugim riječima, naš obrazovni sustav nove brahmane, kastu državnih svećenika, punokrvne socijaliste, kao ključne činioce održanja jednog feudalno-staleškog društva, točnije, našeg vrlog starog samoupravnog socijalizma?

Izgleda da je upravo tako. A ono što je naročito poražavajuće u svemu tome jest da sami studenti dobrovoljno prihvaćaju takvu dodjeljenu im statusnu društvenu ulogu i moral te socijalističke nove klase, smatrajući dodijeljene im privilegije svojim pravom. Poražavajuće je i to da danas u Hrvatskoj ne postoji snaga koja će im to reći. Političari će im se, kao što vidimo, brže-bolje dodvoravati. Intelektualci, pak, oni koji bi trebali prvi ukazati na probleme u društvu, i sami su proizvod istog tog socijalističkog obrazovnog sustava, te im, ako ne intelektualno poštenje, onda svakako interes ne dozvoljava da te stvari dovedu u pitanje.

Kako riješiti taj problem? Odgovor je – privatiziranjem sustava visokog školstva, a onda i cjelokupnog školstva. Ne možemo očekivati da će državni sustav školovanja proizvoditi išta drugo do državne službenike, nikako slobodne odrasle ljude. Socijalistički sustav školovanja, a svako državno školovanje jest školovanje za socijalizam, proizvodit će samo socijaliste, ništa drugo. Samo deetatizirano školstvo, samo sustav privatnog obrazovanja može stvoriti intelektualno zdrave i slobodne snage, koje će pokrenuti Hrvatsku naprijed. Stoga, oni koji su zabrinuti zbog opstanka i održavanja socijalističkog sustava u Hrvatskoj, trebaju pogledati prvo u njenu budućnost i poželjeti da ona ne bude socijalistička, kakve su nam prošlost i sadašnjost. Ako su političke snage desnice, kao nominalno oporbene socijalističkom sustavu i ideologiji, zainteresirane za to da se u Hrvatskoj jednom za svagda iskorijeni socijalizam – neka u Saboru podnesu prijedlog za privatiziranje našeg obrazovnog sustavu. Inače, neka do daljeg šute i o Perkoviću.

Izvor: Republika

Rexlegis - prvi privatni sud u Hrvatskoj

Rexlegis je prvi privatni sud u Hrvatskoj, osnovan prije mjesec dana. Ova novina u hrvatskom pravnom sustavu, mogla bi "odozdo", privatnom inicijativom i spontano, donijeti reforme u hrvatskom pravosuđu, koje nam zakonodavci stalno obećavaju da će ih sprovesti sistemski i "odozgo". 

Hrvatska je, između ostaloga, neatraktivana zemlja za ulaganje i pokretanje biznisa upravo zbog pravne i imovinske nesigurnosti u Hrvatskoj, tj. sporog i neučinkovitog pravnog sustava, gdje sporovi traju i više godina. Luka Arvaj garantira da će njegov ured sporove rješavati u roku od trideset dana. O toj zanimljivoj inicijativi, koja bi, dakle, mogla mnogo toga promijeniti nabolje u hrvatskom pravnom sustavu, za portal "Republika" smo razgovarali sa Lukom Arvajom, pravnikom iz Poreča i osnivačem Rexlegisa.


Gospodine Arvaj, ideja privatnih sudova nije baš uobičajena na ovim prostorima i u ovo vrijeme. Dijeljenje pravde je, pored monopola na upotrebu sile, kako se vjeruje, jedna od osnovnih funkcija suvremene države. Kako ste došli na ideju osnivanja privatnog suda, odnosno, da tako kažemo, da "preuzmete pravdu u svoje ruke"?

Arvaj: Kao i većina građana RH, izrazito sam nezadovoljan sporošću i lošom kvalitetom pravosudnog sustava u RH, stoga sam tražio načina kako popraviti odnosno rješiti taj problem. Naime, sporost pravosuđa jedan je od najznačanijih razloga zašto nema značajnije poduzetničke odnosno poslovne aktivnosti u RH: jednostavno ne postoje efikasni mehanizmi koji bi zaštitili ugovorena prava subjekata, odnosno ne postoje mehanizi koji bi jamčili izvršavanje preuzetih obveza. Upravo iz tih razloga moji kolege i ja nismo u stanju realizirati svoje poduzetničke aspiracije. Možemo reći da je osnivanje privatnog sudišta Rexlegis ujedno je i izraz mojeg mišljenja o kvaliteti i brzini državnih sudova.

Je li to uopće po Ustavu i zakonima hrvatske države dozvoljeno?

Arvaj: Svakako. Ustav RH u čl 29 navodi da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Rexlegis je zakonito ustanovljen, pravni temelj privatnog sudišta Rexlegis je Zakon o arbitraži. Također, njegova struktura jamči neovisnost, nepristranost i donošenje pravilnih odluka u zaista razumnom roku.

Duže vremena osnivanje arbitražnih ustanova bilo je izrazito ograničeno; zakonski izvori dozvoljavali su samo osnivanje arbitražnih sudišta pri gospodarskim komorama, a jedini subjekt koji je bio ovlašten osnovati arbitražnu ustanovu bio je Sabor RH, s obzirom da se tražilo da se akt o osnivanju donosi u formi zakona. U trenutno važećem Zakonu o arbitraži otpao je taj uvjet, što posljedično znači da je arbitražnu ustanovu moguće osnovati i drugim aktom.

Svi znamo kakvi su današnji sudovi, spori i neefikasni – ako na trenutak ostavimo po strani gotovo nezaobilazno pitanje korupcije – a u Hrvatskoj je pravda naročito spora i teško dostižna, ako uopće i postoji. Koliko su brzina i efikasnost važni za pravdu, razjasnite nam malo posljedice koje po čitavo društvo ima neefikasan i spor pravosudni aparat države?

Arvaj: Brzina i efikasnost bitni su za ostvarivanje zaštite prava građana i drugih subjekata. Ako postupci traju 10-15 godina ne možemo govoriti da imamo sustav koji štiti prava, odnosno de facto nemamo vladavinu prava. Također, sporost i neefikasnost užasno povećava same troškove ostvarivanja pravne zaštite, taj trošak predstavlja ogromnu barijeru samom pristupu zaštiti, stoga se većina građana uopće ne odlučuje tražiti zaštitu svojih prava. Kada je trošak ostvarivanja tražbine veći od same tražbine,  građani i poslovni subjekti jednostavno “otpisuju” svoja prava, ustručavaju se zatražiti sudsku zaštitu. Nerijetko sam parnični trošak izađe više od vrijednosti predmeta spora, odvjetnici imaju interesa fakturirati sve moguće parnične radnje, stoga se u konačnici tuku za troškove, a ne za ostvarivanje zaštite prava građana. Kao posljedicu imamo sustav gdje i najtrivijalniji postupci prolaze sve moguće faze, sve do revizije na VSRH.

A definitivno najveći trošak je vrijeme. I dok se novac uvijek može nabaviti (uz kamatu), vrijeme nam nitko ne može posuditi; ono se u postupku gubi nepovratno.

Upravo je ta sporost i neefikasnost pravosuđa (i upravnih postupaka) glavni razlog zašto kapital zaobilazi RH u širokom luku. Vrijeme je nemoguće posuditi uz kamatu, ljudi kažu “vrijeme je novac”, međutim, vrijeme je višetruko dragocijeniji resurs od novca. Investitori i poduzetnici ne mogu si dozvoliti sporost i prazan hod, stoga ne investiraju u RH. Iz tog razloga, kapital je nedostupan, što se odražava kroz izrazito visoku kamatnu stopu, gotovo nikakvu gospodarsku aktivnost, a posljedično – niske plaće, nezaposlenost, nizak BDP... Čak i da građane nije briga za vladavinu prava, trebali bi imati na umu da im ista štiti njihova imovinska prava, stvara im mogućnost da poboljšaju svoju materijalnu poziciju (standard), stvara im okvir u kojem imaju perspektivu.

Nije slučajnost da su top destinacije naših emigranata upravo države sa jakom vladavinom prava, u pravilu države common law tradicije. Jasno, emigrante zanimaju materijalni probitci, međutim, efikasna zaštita imovinskih prava je upravo okvir koji omogućuje da se poslovi sklapaju, radnici zapošljavaju, ugovori izvršavaju a time i formira kapital koji podiže njihov standard.

Zbog čega su privatni sudovi bolji? Ljudi će reći: "Ok, možda su brži i efikasniji, ali tko mi garantira da su pravedni?" Da li privatni sudovi znače "privatizaciju pravde" ili, pak, više pravde?

Arvaj: Tržišno rješenje uvijek je najbolje rješenje. Stvaranje prava zadatak je koji nije nimalo teži od stvaranja nekog drugog proizvoda ili usluge. Prema tome, ako je država toliko nekompetentna da proizvede bilo kakav prozvod (postoji li uopće proizvod kojega birokrati stvaraju i mogu ponuditi građanima?), ne znam zašto bi uopće bila kompetentna stvoriti pravni sustav koji bi bio u stanju zaštititi prava građana i poslovnih subjekata, kako bi isti u tom okviru imali mogućnosti stvarati proizvode i nuditi usluge. Također,  jedna prelijepa karakteristika arbitražnih tribunala, odnosno arbitraže, jest ta da se radi o konsenzualnom odnosu. Građani dakle, mogu birati hoće li ugovoriti arbitražno rješavanje svojih sporova, odnosno hoće li svoje sporove podvrgnuti rješavanju pred privatnim sudištem, odnosno otkloniti nadležnost državnog suda. Nitko ih ne može prisiliti na takvo što. Državni sudovi, s druge strane, imaju pravosudni monopol po sili zakona, ne djeluju po tržišnom principu, stoga ne mogu adekvatno odgovoriti na postojeću potražnju za zakonitim, pravičnim pravorijecima, donesenim u razumnom roku.

Nekoć ne tako davno država je bila zadužena za proizvodnju svega i svačega i opskrbljivanje svime i svačime, pa je i bila nestašica svega i svačega (odnosno, dugački redovi za ono malo dostupnog). Kada državu zadužiš za stvaranje prava možeš sa sigurnošću očekivati nestašicu pravde. Slično je i sa drugim javnim servisima: na kućna vrata prije stigne dostava iz pizzerije nego policijska ophodnja.

Koje su sve prednosti privatnih sudova i privatne arbitraže? Da li su privatni sudovi pravedniji od državnih, manje korumpirani?

Arvaj: Prednosti privatnog suda u odnosnu na državni identične su onim prednostima koje privatni konkurent nudi u odnosu na državnog monopolista: to su brzina, kvaliteta usluge, i niži trošak usluge. Za razliku od rigidnog, formalnostima opterećenog postupka pred državnim sudom, arbitražni postupak je puno fleksibilniji i dozvoljava prilagodbu postupka predmetu, u svrhu efikasnijeg rješavanja predmeta. Parnični postupak, s druge strane, opterećen je formalizmima od kojih je nemoguće odstupiti i prilagoditi postupak predmetu (u tom slučaju radi se o povredi postupka – žalbenom razlogu koji vraća predmet natrag na ponovno odlučivanje), već se predmet mora prilagođavati postupku, te najčešće prolazi kroz sve moguće faze postupka, te se rješenje spora prolongira u nedogled, neovisno o tome može li se već u nekoj od ranijih faza odlučiti na temelju postojećeg činjeničnog supstrata te okončati postupak

Tržište, kao sustav konsenzualnih odnosa, u sebi sadrži najbolji i najefikasniji antikoruptivni mehanizam: na tržištu korisnici poklanjaju povjerenje pružitelju usluge, očekujući od njega da pruži upravo onu uslugu koju su ugovorili. Ukoliko isti ne ispuni njihova očekivanja, taj subjekt gubi korisnike i nestaje s tržišta. Dakle, ako bi privatni sud, odnosno tribunal pogrešno primjenjivao pravo, donosio nepravilne odluke, prekoračio rokove, sa sigurnošću može očekivati neuspjeh na tržištu takvih pravnih usluga. S druge strane, radi očuvanja reputacije, i samo sudište ne bi bilo spremno angažirati arbitre koji grubo krše svoju dužnost i donose nepravilne odluke.


Što Vi obećavate Vašim klijentima?  Da li su odluke Vašeg suda pravomoćne?

Arvaj: Korisnicima usluge nudimo najbrži, najefikasniji i najpovoljniji sustav zaštite njihovih imovinskih prava. Rexlegis nudi ono što državni sudovi nisu u stanju, prije svega efikasno ostvarivanje ugovorenih prava (contract enforcement) te brzo i povoljno rješavanje sporova (dispute resolution). Pravorijeci doneseni u postupku pred sudištem Rexlegis pravomoćni su od trenutka donošenja, predstavljaju ovršnu ispravu sukladno Ovršnom zakonu, te je na temelju pravorijeka moguće izravno pristupiti ostvarivanju imovinskih prava. S druge strane, postojanje efikasnog mehanizma izvršavanja ugovorenih obveza utječe na preferencije druge strane, dajući joj dodatni poticaj da svoje obveze promptno izvršava, te bi samo ugovaranje nadležnosti sudišta Rexlegis pozitivno utjecalo na svjest da se ugovori moraju izvršavati.

Meni, kao laiku, sve ovo djeluje logično, no, kako na ovu Vašu inicijativu reagira struka? Da li su oni primjemčivi za ideju privatnog dijeljenja pravde ili su, pak, konzervativniji za nove ideje (mada one, kako ste rekli, imaju svoje snažne temelje u common law tradiciji) od ostalih?

Uglavnom sam komunicirao sa mlađim ekspertima, koji u potpunosti podržavaju projekt. Naime, ovakav oblik alternativnog rješavanja sporova odlično funkcionira na zapadu; štoviše, arbitražno rješavanje sporova proživljava novu renesansu, upravo zbog toga što nudi brzinu i efikasnost koju državni sudovi nisu u stanju pružati. Ritam života i poslovni odnosi sve su brži, te je potrebno imati adekvatan pravosudni medij koji bi zadovoljio potrebe moderne društvene interakcije. Primjećujem da je i šira javnost zainteresirana za takav oblik rješavanja sporova. Jasno, uvijek postoji određena skepsa kada se uvode određene inovacije; neke navike teško se mijenjaju, što je posebice vidljivo kod starijih eksperata, koji arbitražu uglavnom povezuju sa rješavanjem trgovačkih predmeta s prekograničnim elementima, u pravilu ugovora iznimno visoke vrijednosti, koji se i rješavaju pred skupljim i pretencioznijim arbitražnim sudištima. Rexlegis služi sasvim drugom tržišnom segmentu.

Što mislite, što uzrokuje te otpore ideji privatnog dijeljenja pravde, ako nisu razlozi stručnosti, da li je to istovremeno i ideološko pitanje, naslijeđe socijalističkog i etatističkog razmišljanja o pravu i pravdi?

Ideološki razlozi, svakako. Etatizam prije svega, koji se u modernom društvu pojavio kao surogat religije: ljudi u državi vide nekakvog omnipotentnog subjekta koji bi trebao upravljati svim aspektima njihovog života – subjekt koji bi iz jednog centra trebao biti vertikalno integriran u sve pore društva i dirigirao svu društvenu aktivnost. Mislim da je problem u tome što su građani institucionalizirani: smatraju da su institucije te koje upravljaju i trebaju upravljati njihovom životom, istodobno ne shvaćajući da su institucije zapravo komad papira sa malo tinte, objavljen u Narodnim Novinama, a da njihovim životima zapravo upravljaju ljudi koji djeluju kroz te institucije.

Poanta je da o sporovima sude, odnosno o pravima odlučuju ljudi a ne institucije. A ti isti ljudi, bolje djeluju kada nisu opterećeni neefikasnim institucionalnim okvirom kojega im nameće država. Iz tih razloga isti eksperti, djelujući u privatnom sektoru, ostvaruju višetruko bolje rezultate nego djelujući u javnom sektoru. Isti princip aplikabilan je i na pravosudnu djelatnost.
  

Razgovarao: Borislav Ristić

Izvor: Republika

EU se piše ćirilicom

Uzavrela situacija u Vukovaru, povodom postavljanja tabli sa dvojezičnim natpisima na državnim institucijama, stalno prijeti da eskalira, ali se istovremeno ne nazire na koji način i u kom smjeru. Sve prije djeluje kao kakva hitchcockovska drama pogrešnog prepoznavanja, na rubu tragedije i apsurda, i mučnog, u rđavu beskonačnost odgođenog trajanja, bez djelotvornog razrješenja, nego kao sukob vođen jasnim i racionalnim argumentima.

Naime, u svemu tome kao da se uopće ne nazire pozitivno rješenje, već se samo kristaliziraju dvije strane, koje se sve više rovovski ukopavaju na svojim pozicijama. S jedne strane je lijeva koalicijska vlada koja, navodno, samo poštuje Ustav i provodi ustavni zakon o zaštiti nacionalnih manjina, čime brani europske vrijednosti, dok su s druge strane tu braniteljske udruge, vjerojatno navigirane od strane HDZ-a i pobočnih oporbenih stranaka hrvatske desnice, okupljene oko Stožera za obranu Vukovara. Prema izvještajima mainstream medija, reklo bi se da je ovo sukob između europske, građanske i tolerantne Hrvatske i one šovinističke, nazadne i netrpeljive.

Prizori razbijanja tabli sa ćiriličnim natpisima kao da potvrđuju taj prvi dojam. Ta, tko bi normalan mogao imati nešto protiv jednog pisma, zar to nije čisti anticivilizacijski čin, slika čistog barbarstva, i još na takav način – čekićem? Čini se da će se na ovoj dualističkoj, gotovo arhetipskoj slici – zakon i red protiv bezakonja i divljaštva – inzistirati u državnoj propagandi, i ne vidim da prosvjednici protiv ćirilice u Vukovaru imaju tu nekog velikog izgleda za pobjedu u ovom sukobu. Slika je odveć upečatljiva. No, ne vjerujem, s druge strane, da će i branitelji ustuknuti od svojih zahtijeva, niti da će ovo pitanje prestati raspaljivati političke strasti, ali i duboke emocije. Otuda ne vjerujem da nam ova slika nudi išta drugo osim perpetuiranja vječnog sukoba i generiranja oštrih podjela.

Ali, kao što sam rekao, ta dualistička slika je prejednostavna i lažna, identiteti su zamijenjeni i kamuflirani, optužbe pogrešno adresirane. Ako ponovo "složimo kockice" i promotrimo raspodjelu uloga, možda možemo napraviti iskorak iz ove političke rašomonijade i društvene pat pozicije do koje je ona dovela.

Prije svega treba primjetiti da u ovoj priči oko ćirilice u Vukovaru postoji (pored nezaobilazne EU i njenih "vrijednosti", bar) još jedan akter – a to su Srbi u Vukovaru i Hrvatskoj. Napokon, ovi sukobi imaju predznak i međunacionalnog sukoba Hrvata i Srba. Zašto bi se, onda, Srbi skrivali iza zakona i odluka Vlade – u maniru u kojem je to učinio Milorad Pupovac – zašto ne bi i oni rekli što zaista misle o tome, na jeziku koji je, valjda, još uvijek zajednički i Hrvatima i Srbima? Moje je mišljenje da se ovdje i Srbi u Hrvatskoj trebaju izjasniti, i da upravo oni mogu biti pozitivni katalizator koji bi doveo do rješenja ovog sukoba, a ne i dalje gurati glavu u pijesak, glumiti bijele medvjede i igrati dodijeljenu im ulogu slugu svih režima. Ako su, ili žele biti, neki klinac u ovoj političkoj zajednici, a ne tek puki objekti manipulacije svojih samoproklamovanih (ili, pak, od Udbe instaliranih) predstavnika i abonenti državnom politikom dodijeljenih im "prava", onda trebaju iznijeti svoj stav o tome. Jer, tako se postaje odgovoran i relevantan član neke političke zajednice, nepristajanjem da netko drugi govori u tvoje ime – bio on u Beogradu, kako je bilo u prošlosti, ili u Zagrebu, kako biva sada.

Otkud je to, na primjer, jezik Srba u Hrvatskoj ovaj uređeni par ćiriličnog pisma i ekavskog izgovora? Zato što je tako odlučilo Srpsko narodno vijeće, jedno potpuno neizabrano i manipulativno tijelo, koje nikog ne predstavlja, osim samo sebe? Ja, recimo, ne vjerujem da je to jezik kojim pišu i govore Srbi u Hrvatskoj. Ako mi pradjed nije pisao ćirilicom i govorio ekavicom, ne vjerujem ni da sam ja nešto stariji i pametniji od njega da bih sada počinjao jednu novu tradiciju srpske pismenosti i slovesnosti u Hrvatskoj. Ne vjerujem ni u to da Srbi i Hrvati govore različitim jezicima, uostalom, ma što pisalo u raznim pravopisima i "razlikovnim rječnicima". To su samo državne umotvorine i ideološka propaganda, uostalom, narodni jezik je isti. Na tom narodnom jeziku bi Srbi, recimo u Vukovaru, trebali objasniti svojim sugrađanima Hrvatima da im baš i nije jasno otkud je to ćirilica njihovo pismo i otkad to govore ekavicom i jezicima na kojima ne razumiju jedni druge. Možda bi trebali reći i da im baš i nije jasno kako se to gradi društvo suživota i tolerancije ako se nacionalne zajednice, koje su vijekovima živjele istim načinom života i sporazumijevale se istim jezikom, sada tjeraju u segregirane zajednice i torove, uče govoriti na drukčijim jezicima i živjeti u podjeljenom gradu, a sve u ime nekakvi "pozitivnih prava" i sličnih legislativnih čudila. To su, valjda, ti europski zakoni i formule, koje trebaju biti superiornije od onih koje je izmislila mudrost dugog niza generacija naših predaka i koje su vjekovima sasvim dobro funkcionirale?

Također, tu je i snažnim i bolnim emocijama nabijena simbolika grada koji je razrušen do temelja upravo kada su zadnji put Srbi u Hrvatskoj dopustili (a mnogi od njih se, zašto ne reći, i poveli za time) da drugi govore u njihovo ime. Tu su i nevine žrtve koje su na pravdi Boga ubijane u srpsko ime i u ime navodne zaštite ugroženih prava Srba u Hrvatskoj. Odgovornost za to trebaju preuzeti upravo Srbi u Hrvatskoj koji žele sprati tu sramotu sa svog imena, a ne davati ponovo za pravo onima koji su bili dio tog zla da i dalje govore u njihovo ime. Srbi u Hrvatskoj bi trebali, ipak, znati što Hrvatima predstavlja Vukovar, i prema tome gajiti jednak pijetet poput onog, na primjer, koji oni sami zahtijevaju od Hrvata kada se spomene Jasenovac. Te emocije treba prepoznati i uvažavati, a ne kriti se iza zakona i paragrafa. Tu ne pomaže ni skrivanje iza Ustava, niti stavljanje maske prosvijećenog Europejca, koji je sposoban, dok si dlanom o dlan, uzdići se iznad tih "prizemnih" emocija i glumiti nekakvu objektivnost. Za tu dozu ljudskosti ti ne treba Vlada, koja će ti dodijeliti nekakva "prava", koja ti ni ne trebaju, a niti su tvoja, e da bi lakše sa tobom manipulirala.

Da, svakako, ima političke manipulacije na strani braniteljskih prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru; da, ima i obrane privilegija; da, ima šovinizma i mržnje u svemu tome. No, to sve još uvijek ne daje za pravo Srbima u Hrvatskoj da se kriju iza te, od strane hrvatske vlade i mainstream medija, proklamirane objektivnosti i obrane zakonitosti i nekakvih europskih, civilizacijskih vrijednosti, da i dalje zabijaju glavu u pijesak pred svojim susjedima Hrvatima, i da svojom šutnjom odobravaju jednu drugu vrstu netrpeljivosti i manipulacija. Srbi u Hrvatskoj trebaju govoriti u svoje ime. Srbi u Hrvatskoj trebaju odbaciti politiku "manjinskih prava" i nekakve "pozitivne diskriminacije", kojima im mažu oči hrvatska vlada i njihove političke vođe – koji su i jedini konzumenti tih "prava", u stvari privilegija, izraženim u masnim apanažama – i konačno postati slobodni i zreli građani Hrvatske, kojima ne treba nikakav politički tutor da njima upravlja. Jer, ta navodna "prava", koja im nude EU, hrvatska vlada i njihovi samoizabrani politički predstavnici, imaju bijeli medvjedi na Sjevernom polu i pingvini u Patagoniji, a ne ljudi, pogotovo ne nacija koja želi biti slobodna i ponosna na svoje ime.

Slobodni građani Hrvatske, a među njima i Srbi u Hrvatskoj – kao, u biti, jedina politički relevantna nacionalna grupacija, preko koje, i u odnosu na koju, se umnogome definira i hrvatski nacionalni identitet – trebaju afirmirati one vrijednosti kojima ih je naučila mudrost njihovih predaka, one koje su ih stoljećima spajale i kojima su se sporazumijevali sa svojim susjedima i sugrađanima, a ne ove suvremene ljudskopravaške i europejske instant-umotvorine o "toleranciji i suživotu", koje ih uče govoriti na različitim jezicima i koje ih segregiraju u vještačke torove i nekakve "manjinske zajednice". A u torovima nema identiteta, jer je u toru teško govoriti svojim jezikom i pisati svojim pismom, onim na kojem te razumiju oni sa kojima želiš dijeliti zajedničko iskustvo života izvan tora.

Mislim, dakle, da je to jedan detalj u ovoj političkoj rašomonijadi, koji bi mogao pridonijeti da se strasti smire i nađe neki izlaz iz ove situacije. Ne bi bio znak potpunoga sumraka i ludila ako bi upravo Srbi u Hrvatskoj pozvali zakonodavce da preispitaju svoju odluku o uvođenju dvojezičnosti i ćirilice u Vukovar. To bi bio važan, ali i tek prvi korak u zahtijevanju da se potpuno preispita cjelokupna politika manjinskih prava, koja je, umjesto proklamirane integracije manjina u hrvatsko društvo, možda i više od rata, doprinijela sve većoj dezintegraciji i opasnim podjelama u hrvatskom društvu, koje je, mimo svih politika i režima, imalo vlastite socijalne mehanizme suradnje i vrlo visoke integracije – među kojima upravo nedostatak jezičke barijere nije bio zanemarljiv faktor. Svako društvo, naime, a hrvatsko tu nije izuzetak, ima svoje vlastite integrativne mehanizme socijalne kooperacije i suradnje, koje niti jedna naknadna pamet, niti kakvo prosvijećeno zakonodavstvo uvezeno izvana, može ikad efikasno nadomjestiti.

Uostalom, ne treba ti državni autoritet da bi ti dozvolio ili garantirao "pravo" da govoriš ekavski i pišeš ćirilicom, ako to želiš. Slobodni ljudi u slobodnoj zemlji govore i pišu onako kako misle i žele, a ne kako im država to propiše. Ćirilica na državnim institucijama nije simbol ničega, osim državne politike – u ovom slučaju, državne politike države koja je to prestala biti i svojevoljno se odrekla svog suvereniteta – a ne simbol kulture, tradicije ili identiteta jednog naroda. Ćirilica na državnim institucijama europske Hrvatske, dakle, može biti samo simbol EU i njene politike, politike koja svakim svojim potezom, to je sve jasnije, postaje dezintegrativni činilac hrvatskog društva.

Izvor: Republika

Da li je u Hrvatskoj moguća konzervativna revolucija?

Jasno je da Hrvatsku iz ovog višedesetljetnog socijalističkog mraka, koji je nedavnim odricanjem od nacionalnog suvereniteta i priključenjem EU(SSR) postao još gušći, može izbaviti samo snažna desnica, koja bi vodila politiku neovisnosti, nepristajanja na to da se bude samo poslušnički servis ucjena i direktiva briselskih birokrata, desnica koja bi stala u obranu tradicionalnih vrijednosti hrvatskog društva i zalagala se za slobodnu tržišnu privredu.

Naime, taj spoj suverenističke politike, socijalnoga konzervativizma i ekonomskoga liberalizma jest ono što čini obilježje svake desničarske politike.

Takav zadatak u jednom socijalizmom i njegovim vrijednostima zadojenom društvu, čini se za desnicu upravo revolucionaran, jednak onome što su u Čileu, SAD-u i Velikoj Britaniji, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, učinili Augusto Pinochet, Ronald Reagan i barunica Thatcher, a što se danas ponekad naziva "konzervativnom revolucijom".

Nakon gotovo potpunog potopa HDZ-a i trijumfa ljevice na prošlim parlamentarnim izborima, u Hrvatskoj je jedno od odlučujućih pitanja njenog političkog života bilo može li se desnica uopće oporaviti i na kojim temeljima. To pitanje je dodatno otežavala i činila ga posve apstraktnim, čak iluzornim, okolnost da je sam HDZ, kao vodeća politička snaga desnice, za vladavine Sanadera i Kosorove otišla skroz ulijevo i praktički postala stranka lijevog centra, koja je cementirala sustav socijalne države u Hrvatskoj.

Izbor Tomislava Karamarka za novog lidera HDZ-a činio se prije kao izbor čovjeka koji tu došao da pokupi pinkle i objavi fajront hrvatske desnice. Fraza o "povratku izvornim principima HDZ-a" i "vraćanju konzervativnim, demokršćanskim korijenima", prije se činila kao izraz nemoći i bezidejnosti, nego kao neki solidan program oporavka (naime, kad ne ide najbolje, a nemate ideju kamo dalje, obično se pozivate na "korijene" i "izvorne principe"). No, nekim čudom, stvari nisu ispale onako kako su u prvi mah izgledale, a Karamarko se, usprkos svojim osrednjim političkim i retoričkim kvalitetima, pokazao, ipak, kao vješt politički igrač – naravno, ni to ne uvijek svojom zaslugom. Nakon što je zakulisnim policijsko-političkim metodama konsolidirao stranku, krenuo je čistiti stvari na desnici. Koaliranjem sa Ružom Tomašić, dobio je glasove birača koji su se razočarali u HDZ-ovo ljevičarenje i žestoki proeuropski smjer stranke, koje su nametnuli Sanader i ekipa. Nakon ovog manevra, kojim je spriječio da na desnici i HDZ dobije svoje Laburiste, Karamarko je Ružu poslao u Bruxelles. Naravno, od velike pomoći mu je bio i premijer Milanović, koji je svojim paranoičnim ispadima protiv desnice, tada još prilično dezorijentiranom i slabom Karamarku dao težinu i značaj koji u tom trenutku on nije imao. Neočekivana pobjeda HDZ-a na izborima za europarlament, označila kraj svih nagađanja o tome ima li za desnicu u Hrvatskoj, i HDZ kao njenu okosnicu, još uvijek nade.

U svakom slučaju, dobro je da se desnica u Hrvatskoj, kakva-takva, konsolidirala, ali to još uvijek ništa ne znači ništa za Hrvatsku, ukoliko desnica zaista i ne promijeni svoj smjer od lijevo-kleptokratskog sanaderovskog socijalizma ka onom što Karamarko naziva "povratkom konzervativnim korijenima" – ma koliko bilo upitno da li je HDZ zaista ikad bio stranka konzervativne desnice. Što bi se dalje moglo dešavati, u kom pravcu bi mogao krenuti HDZ i da li će išta biti od tog "povratka korijenima", možda daje naslutiti jedna vijest, za koju se još ne mogu odlučiti da li spada u područje bizarnoga ili, pak, predstavlja tračak nade da se, i u ovako socijalizmom zatrovanoj i od Boga i ljudi napuštenoj zemlji, može dogoditi nešto dobro. Radi se, naime, o (zasad samo) spekulaciji o tome da će predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko, koji "puca" na mjesto premijera na narednim izborima, pored ostalih, za svog savjetnika za gospodarstvo uzeti Josea Pineru, poznatog čileanskog reformatora i bivšeg ministra rada u vladi generala Pinocheta, koji je od politički nestabilnog i siromašnog Čilea napravio "Švicarsku u Andama". 

Vijest je zasad, uz Latinov "Dnevnik 3", prenijelo i komentiralo tek nekoliko ljevičarskih mainstream (ovo je pleonastično rečeno, ali ok) medija, na čelu sa "Jutarnjim listom", a za njim su, među ostalima, to učinili i "Novi list", "SSEbiz.hr" i drugi. Naravno, najdalje su u grotesci otišle kolege iz "Glasa Slavonije", koje su svoj neveliki člančić o mogućoj suradnji Pinere i Karamarka uspjeli podvrći neviđenoj torturi, kako bi u njega sabili što više ljevičarskih stereotipija, gluposti i poluinformacija, da bi taj svoj opanjkavački novinski čorbuljak krunisali slikom pogrešnog čovjeka. Naime, umjesto Josea Pinere sa slike iznad teksta u "Glasu", smiješi se njegov brat Sebastian Pinera, predsjednik Čilea. No, možda i griješim, pa se ovdje ne radi o famoznom novinarskom neznanju, nego o vidovitosti novinara Glasa – možda i Hrvatska jednom dobije svog Pineru za predsjednika, umjesto aktualnog Obame? 

Iako bi se, dakle, po dreci koja se digla u hrvatskim ljevičarskim glasilima moglo zaključiti da tu, ipak, "ima nešto", sve dok nema službene potvrde iz HDZ-a, na ovu vijest možemo gledati tek kao na "probni balon", kojim se ispituju reakcije javnog mnijenja u Hrvatskoj. Ono što čitavoj stvari, pak, već sada daje nešto ozbiljnosti i težine jest spominjanje imena Stjepe Bartulice, čovjeka koji stoji iza nedavne uspješne referendumske akcije udruge "U ime obitelji", koja se protivi uvođenju liberalnog seksualnog obrazovanja u škole, a koja je u Hrvatskoj vrlo brzo skupila blizu milion potpisa i bacila hrvatske ljevičare u stanje straha i bezdanog očaja. Stjepo Bartulica je, u sklopu iste akcije, u Hrvatsku doveo proljetos i Judith Reisman, a na obljetnicu 20 godina pada Berlinskog zida, njegovim posredstvom je u Hrvatskoj boravio i heroj poljskog otpora komunističkoj okupaciji, Leh Valensa. Čak i ako od suradnje nešto bude, to još uvijek ne znači da će HDZ – a sa njim moguće i Hrvatska – krenuti u pravcu tržišne ekonomije, privatizacije, fiskalnog i socijalnog konzervativizma, što su obilježja politike klasičnih konzervativnih stranaka. No, ipak daje neku nadu da u Hrvatskoj još uvijek ima zdravog političkog razmišljanja.

General Pinochet je, kao što je poznato, nakon izvršenog vojnog udara, koji je od vojske tražio senat, i svrgavanja prosovjetskog predsjednika Alendea – čime je spriječio da Čile postane nova Kuba i najgori trn u oku svakog poštenog ljevičara – sa svojom vladom sredinom sedamdesetih krenuo u ozbiljne ekonomske reforme bankrotiranog čileanskog socijalističkog sustava. Tek nakon Čilea su se u takve, nešto manje doslijedne i uspješne, ali u istom duhu, krenule Velika Britanija i SAD pod Thatchericom i Reaganom. To je promijenilo sveopću klimu u svijetu, što je, u konačnici, dovelo do demontaže socijalizma na Istoku i socijalne države na Zapadu, u pravcu ekonomske liberalizacije i smanjenja uplitanja države u gospodarstvo, a što se danas (pomalo nepravedno prema stvarnom političkom začetniku tog novog smjera) naziva "Reagan-Thatcher revolucija". Čile je danas najbogatija i najprosperitetnija zemlja Južne Amerike upravo zahvaljujući reformama koje su, pod Pinocherovim političkim pokroviteljstvom, tamo proveli "čikaški dječaci" (sljedbenici Miltona Friedmana), a njegovi građani su ponosni vlasnici "liberite", kako se tamo naziva knjižica privatnih mirovinskih kompanija.

Jose Pinera nije novo ime u Hrvatskoj. Pored toga što svake godine provodi odmor na hrvatskom primorju i ovdje-ondje da poneki intervju za hrvatske medije, on je još sredinom devedesetih, kada se u Hrvatskoj počelo prvi puta ozbiljno razmišljati o reformi mirovinskog sustava, sudjelovao na savjetovanju u Opatiji, kojemu su, pored domaćih i stranih ekonomista, nazočili i predstavnici vlade. Pinera je tada privukao veliku pažnju svojim izlaganjem o svojoj reformi mirovinskog sustava, koju je proveo u Čileu osamdesetih, ali je, na žalost, Hrvatska umjesto čileanskog modela potpune privatizacije mirovinskog sustava, tada prihvatila argentinski model, koji se temelji na sloganu tzv. međugeneracijske solidarnosti i zadržava središnju ulogu u vlasništvu i redistribuciji sredstava mirovinskih fondova. To je, u biti, malo reformirani stari bizmarkovski mirovinski pay-as-you-go sustav, gdje se sredstva za mirovine namiču iz tekuće raspodjele, a ne iz kapitaliziranih fondova, kojima upravlja privatni sektor. Točnije, iz kapitaliziranih fondova se u Hrvatskoj financira samo zanemarljivi dio mirovina. Kamo vode takve polovične i gotovo nikakve "reforme", može se vidjeti iz primjera same Argentine, ali i Hrvatske. Obje imaju glomazne i bankrotirane mirovinske sustave, koji se sve teže financiraju iz tekućih doprinosa i predstavljaju kamen oko vrata hrvatskoga gospodarstva, dok se granica odlaska u mirovinu stalno pomiče. Reforma mirovinskog sustava u pravcu njegove privatizacije bi, pak, bila ključni okidač za sveobuhvatne reforme hrvatskog gospodarskoga sustava, nakon čega više ništa ne bi bilo isto. Zato su ljevičari i nadigli onoliku dreku svojim plitkim ideologijskim krilaticama o "diktatoru Pinochetu"

No, ovdje i nije sporan Pinera, već više taj pokušaj da se praznoj političkoj floskuli o HDZ-ovom "povratku izvornim principima" da nešto smislenoga ideološkog sadržaja. Sam Pinera je i inače čovjek koji je svojom životnom misijom učinio promoviranje svog mirovinskog sustava i tržišne ekonomije, i vrlo je prijemčiv da ponudi svoje savjetničke usluge svakoj zemlji koja pokaže političke volje za tržišne ekonomske reforme. Problem je u tome da li Karamarko i njegovi ljudi u HDZ-u imaju uopće idejnog i političkog kapaciteta da napravi takav korak na desnici. Jer, ono što Hrvatskoj treba, nisu eksperti sa svojim ekspertskih znanjima, formulama i planovima (toga smo se, valjda, nagledali), već promjena ideološke paradigme – ideološka revolucija. Ne treba nam "ekspertska vlada", već promjena vladajuće ideološke paradigme. Promatrajući Karamarka i HDZ, teško bi se moglo doći do takvog zaključka. No, ako nastavi da nas nas iznenađuje učincima svoje politike nenamjeravanih posljedica, tko zna, možda se i u Hrvatskoj dogodi čudo.

Izvor: Republika