Kako je mladi i karizmatični Biden potukao napopularnog Trumpa?

Dok svi tvrde da je Biden pobijedio i natječu se čestitati, upadljivo izostaju postizborne analize koje bi nam objasnile kako je Biden pobijedio Trumpa.

Ako pratite postizbornu američku dramu, vjerojatno, kao i većina promatrača, imate dojam kao da gledate dva potpuno različita filma, dvije paralelne stvarnosti. Amerika trenutno liči na auto s dva volana i dva vozača, gdje svaki od njih “vuče” vozilo na svoju stranu. S jedne strane imate medije koji kažu kako je Joe Biden novi “izabrani predsjednik” SAD, dok s druge strane imate Trumpov odvjetnički tim koji osporava rezultate izbora i tvrdi kako će dokazati “izbornu prijevaru”. 

Kome vjerovati, čija je stvarnost “prava”? Teško je to reći, jer nijedne ne krasi baš ljubav prema istini. Ali, ono što je indikativno jest način na koji se medijski unisono nameće samo jedna istina. Zašto bi netko tko je toliko siguran u svoju pobjedu ulagao toliko energije kako bi ušutkao bilo kakav glas kritike s one druge strane? Ako je Trumpovu pobjedu dvije godine istraživao specijalni istražitelj Mueller, zbog čega bi sad bilo sporno da Trumpov tim redovnim putem istraži Bidenovu pobjedu?

Autor čuvenog “Dilberta” i jedan od najlucidnijih američkih političkih komentatora, Scott Adams, nedavno je iznio zanimljivu opasku o “psu koji ne laje”, primijetivši kako je dosta čudno to što nijedan ozbiljan analitičar nije izašao s tvrdnjom kako su ovi izbori bili pošteni. Duga je povijest krađe na američkim izborima, ali nikad nije bilo ovoliko sumnji na nepravilnosti. Da se u nekoj drugoj zemlji izborna pravila mijenjaju uoči izbora ili se usred noći pojavi stotine tisuća glasova za samo jednog kandidata, svi bi tražili nove izbore.

Ali, postoji u toj priči još jedan “pas koji ne laje”. Naime, dok svi tvrde da je Biden pobijedio i natječu se čestitati - upadljivo izostaju postizborne analize koje bi nam objasnile kako je Biden pobijedio? Doduše, takvih analiza nije bilo ni prije izbora, osim pozivanja na sumnjive ankete i ponavljanje mantri o “zlom narančastom čovjeku”. Ja sam prije izbora izašao s analizom u prilog Trumpove pobjede, pa mislim da bi bilo pošteno da sad bar netko izađe s analizom Bidenove pobjede. 

Ne bi to bilo malo pregnuće, a zaslužilo bi svaku pohvalu javnosti. Svakako bi zahtijevalo inovativan duh, jer sadašnja politička analitika ne posjeduje pouzdane alate s kojim bi objasnila navodnu Bidenovu pobjedu. Volio bih vidjeti tu analizu koja bi nam objasnila lucidnost strategije da se iz podruma i s polupraznih parkirališta pobijedi kandidat koji na svojim skupovima okuplja desetine tisuća ljudi i koji je kod svojih pristalica pobudio entuzijazam dosad neviđenih razmjera.

Evo još par apsurda koje bi morala razriješiti ta zamišljena analiza. Nijedan predsjednik koji je išao u reizbor nije izgubio izbore ukoliko je uspio povećati broj glasača u odnosu na prethodne izbore. To je nekako uspjelo samo Trumpu, koji je za 17% povećao broj glasača u odnosu na 2016. godinu. Pozivati se na presedane i reći kako “uvijek postoji prvi put”, znači dati ime nevolji, a ne ponuditi rješenje. Presedani su poticaj na traženje objašnjenja, a ne izgovor za njihovo odsustvo.

Izbori u kojima se natječe aktualni predsjednik uvijek su referendum o njegovoj vladavini. Broj glasova za Trumpa nam govori kako je 11 milijuna ljudi koji nisu glasali za njega 2016., sada dalo glas njemu. Pa ipak, iako su milijuni ljudi zadovoljni Trumpom, ispada kako je još više njih bilo nezadovoljno. Tako smo dobili 15 milijuna novih glasača koji su glasali za mladog, vitalnog i karizmatičnog Joe Bidena, čovjeka toliko popularnog da je potukao sve rekorde - popularniji čak i od Obame. 

Nezadovoljni glasači ostaju kod kuće ili glasaju za protukandidata. Carter je 13% svojih glasača ostavio kod kuće, stariji Bush 20%. Teško je za nekog tko je na izbore izvukao 11 milijuna novih glasača reći kako je nepopularan. To su samo neki od razloga zbog kojih bi bilo neozbiljno raditi analizu Bidenove pobjede bez prethodnog ozbiljnog preispitivanja apsurda i presedana s kojim nas rezultati tih izbora suočavaju. 

Čudan je svijet u kome živimo. A jedna od najčudnijih stvari u njemu je to što se ničemu ne čudimo, već lako i bespogovorno pristajemo na apsurde koji nam se serviraju kao bjelodane istine. Nekad je čuđenje bilo početak svake spoznaje, danas je sinonim za naivnost i zabludu. Pristanak na apsurd rađa u čovjeku cinika i ostavlja ga bez nade u smislenost svijeta. To je orvelijanski svijet u kojem 2+2 nije nužno 4. Kao protuotrov takvom jadnom stanju duha trebalo bi naoštriti onu Occamovu britvu. Zato nestrpljivo čekam tu analizu, koja bi nam dala bar jedan razlog da se manje čudimo.

Večernji list

Karantena je objava kapitulacije, a ne rješenje problema

Glumiti “znanstvenog starletana” obuzetog apokaliptičnim vizijama u situaciji u kojoj toliko ljudi treba našu pomoć, poziv je čitavom društvu na prepuštanje očaju - a onda je i karantena samo logičan “zaključak” takvog stava.

Godinu je dana otkako je epidemija korone izbila u Kini, a devet mjeseci kako je kineski virus krenuo na svoj zloćudni put oko svijeta. Nalazimo se usred drugog vala, ispostavilo se, puno snažnijeg i ozbiljnijeg od onog kakav smo imali proljetos. To osjetimo i po ponašanju ljudi, koji se, razmjerno većoj opasnosti, sami i bez ikakve naredbe, danas ponašaju puno opreznije i odgovornije, nego kada smo prvi put bili suočeni s virusom. 

Sjećamo se kako smo tada imali dvije, podjednako iracionalne reakcije, na ovu pošast koja nam je došla iz egzotične Kine, često zastupane od jednih te istih ljudi. Prvo su nam govorili kako je to samo gripa, da bi nas ubrzo, kada se ispostavilo kako, ipak, nije samo gripa, sve nasmrt isplašili i poslali u dvomjesečnu karantenu. Jedna je pogreška vodila k drugoj, pa smo umjesto pravog odgovora dobili seriju izgovora i sluđivanja naroda ekstremnim “rješenjima”.

Usred te poplave izgovora, najdeblji je kraj, na kraju, naravno, izvukao narod, ostajući u tom kaosu bez posla i perspektive, a pride optuživan kako je nerazuman, ne drži se pravila i ne sluša struku. A sada vidimo kako ljudi, kada su suočeni s neposrednom opasnošću, ipak nisu tako nerazumni, nego se sami pridržavaju pravila, bez da im netko “odozgo” to treba posebno narediti, niti ih zatvarati u karantenu. Karantena je, sada nam je jasno, objava kapitulacije, a ne rješenje problema.

Najgora je stvar u opasnosti podleći strahu i panici, koji uvijek idu ispred svakog zla, i često čine više štete nego sama opasnost od koje se branimo. To je bila glavna pouka i “prvog vala”, kada smo nakon karantene slušali sa svih strana kako je zatvaranje čitave zemlje bila najveća pogreška, koju u budućnosti nikako ne treba ponavljati. A opet, sada gledamo kako mnoge zemlje ponovno uvode karantenu, kao da žele dokazati kako nema nikakvog rješenja. 

Kada gledamo Europu, zanimljivo je primijetiti kako su karantenu prvo prihvatile zemlje tzv. Zapadne Europe, dok se istok još drži i pokušava iznaći rješenja za ovaj izazov. To moguće ima veze s tim što je istok Europe u prošlosti bio izloženiji izvanrednim situacijama i nije tek tako spreman kapitulirati bez borbe, niti ima “luksuz” ponavljanja pogreške. Kao i u svakom ratu, ključna je stvar da te ne paralizira strah pred neprijateljem kako bi oslobodio snage za borbu u granicama mogućeg.

Znamo kakve nadljudske napore poduzimaju liječnici i osoblje u kovid-bolnicama i treba im pružiti svaku potrebnu podršku. Ali znamo i kako ogromna većina ljudi ne završi u bolnici, već bolest preleži kod kuće. Tim je ljudima isto potrebna pomoć, jer oni su najčešće s cijelom obitelji u samoizolaciji - upravo kako bi zaštitili nas - a čini se da smo na njih zaboravili. Mnogi od njih su stariji ili sami, a samoizolacija dugo traje, pa su pored bolesti izloženi dodatnom jadu i nedostatku osnovnih potrepština.

Tu bismo kao društvo mogli učiniti puno više i pomoći svojim susjedima tako što bismo im povremeno barem ostavili kruh i mlijeko na vratima ili im donijeli nešto iz ljekarne. Kako je ovo val koji je zahvatio puno više ljudi, već imamo dovoljno onih koji su preboljeli koronu i stekli imunitet, pa bi upravo njih trebalo potaknuti da budu od pomoći. Tim više što se radi o ljudima koji ne mogu više biti zaraženi, niti zaraziti druge, umjesto što ih, potpuno iracionalno, još držimo pod stigmom predrasuda kao nekoga tko je “okužen”. 

Drugi val epidemije je tu, i valjda smo pretresli sve moguće teorije o koroni na društvenim mrežama, a već imamo i dovoljno iskustva oko same bolesti, pa treba gledati i što se može praktično poduzeti. Bili “korona-paničari” ili “korona-skeptici”, zabrinuti zbog punih bolnica ili zbog mogućeg zatvaranja zemlje u karantenu, “našoj stvari” ćemo najbolje pomoći tako što ćemo uraditi nešto konkretno i biti od pomoći ljudima u svom okruženju, kako bismo svi zajedno ublažili posljedice ovoga što nas je snašlo.

Od teoretiziranja na “Fejsu” i optuživanja drugih i traženja izlika, sada nema puno koristi. Svi smo zajedno u ovom “sosu”, a poslije ćemo vidjeti tko je više bio “u pravu”. Glumiti “znanstvenog starletana” obuzetog apokaliptičnim vizijama u situaciji u kojoj toliko ljudi treba našu pomoć, pored socijalne neosjetljivosti, znači i poziv čitavom društvu na prepuštanje očaju. Karantena je samo logičan “zaključak” takvog stava.

Večernji list

Boris Milošević iz Vukovara treba uputiti apel o pronalasku tijela nestalih

Onaj koji želi dobro uvijek ide za odgovorima, i želi više, jače i bolje, dok je onaj koji živi u mraku vlastitih predrasuda uvijek okružen izgovorima i prepušta se mraku koji ga okružuje. 

Vukovar je mjesto odavanja pijeteta žrtvi jednog grada, prema kojem se svakog studenog slijevaju kolone ljudi, ali i mjesto ispita naše savjesti. To je grad koji je do temelja razrušen, a njegovi ljudi protjerani, ubijani, odvođeni u nepoznato. Kažu da je tada “trepnuo Bog”, pa je zlo dobilo svoju priliku i ostavilo ruševine i pustoš, raspeti svijet koji još stoji usamljen u ravnici i čeka uskrsnuće svoje nade.

Svi oni koji nisu gluhi na pozive savjesti znaju kako je ta nada još uvijek gorko sapeta u plaču majki, koje se noćima bude u znoju i sa zebnjom se pitaju hoće li ikad dočekati svoj mir i imati negdje zapaliti svijeću za svoje dijete. Mnogima od onih koji su ubijeni u tom gradu ni danas se ne zna za grob. Pitanja o njihovoj sudbini još uvijek lebde nad dunavskom ravnicom i bride oko srca kao najstrašniji upitnik.

Vukovar nije jedino mjesto koje postavlja to pitanje, jer tisuće je takvih sudbina, ali upravo u njemu ono treba biti najsnažnije postavljeno. A netko bi, ipak, morao znati odgovor. Netko čija savjest još uvijek spava s tom spoznajom. To nisu pitanja koja bi bila poziv da se nekoga bez dokaza prokazuje ili upire prstom, već pitanja koja trebaju probuditi savjest i biti poziv da se olakša muka svih majki koje su izgubile svoju djecu a još nisu dobile odgovor gdje su njihove kosti.

Oni koji nešto znaju o sudbinama nestalih možda sami nisu i krivci za te zločine, ali žive u strahu od osude okoline ili da će na njih biti svaljena krivnja. A opet, nositi križ takve savjesti može imati samo jedno razrješenje, koje treba voditi ka oslobođenju od tereta koji se nosi. Zbog toga u centru pažnje treba biti žrtva, kako bi se saznala njihova sudbina, a ne, kao dosad, uzajamna okrivljavanja i isprike rđave savjesti. Jer, žrtva je ista i univerzalna, počinitelji su oni koji se razlikuju.

Da bi se došlo do srca takvih ljudi i probudila njihova savjest, potrebna je hrabrost odgovornih koji će javno uputiti apel svima koji nešto znaju o sudbinama nestalih da se ne oglušuju o svoju savjest i izađu s onim što znaju. To može imati katarzično djelovanje. Samo nas hrabrost onih koji preuzimaju odgovornost u najtežim situacijama može dovesti do mira i boljeg sutra.

Takvi su koraci za dobro uvijek na početku napadani, ali kad oni postanu norma, tada pod naletom dobrih djela otupi i oštrina onih koji su najoštriji među nama. Nitko nije dužan pravdati se drugima za dobro koje želi, nego samo sebi i svojoj savjesti. Povijest pamti hrabre, a najgore je pitati se “jesam li mogao učiniti više onda kada sam imao priliku?” Jer, onaj koji želi dobro uvijek ide za odgovorima, i želi više, jače i bolje, dok je onaj koji živi u mraku vlastitih predrasuda uvijek okružen izgovorima i prepušta se mraku koji ga okružuje. 

Samo onaj koji želi dobro bez osvrtanja stavlja sebe tamo gdje se drugi nisu usudili ni pogledati, jer se samo sitne duše osvrću za tim tko će što reći. Samo ljudi koji u sebi imaju veličinu i gledaju s nadom naprijed, traže način kako bi mogli pomoći kako bi nam svima kao društvu bilo bolje. Samo takvi prihvaćaju teret odgovornosti i ne priznaju izgovore, već bez kompromisa tragaju za odgovorima, ma koliko oni teški bili. 

Zato je obljetnica vukovarske tragedije prilika da se, nakon poruka o pomirenju koje su ljetos iz Knina i Grubora odaslali ministar Meved i potpredjednik Vlade Milošević, uputi apel svima da se dođe do tijela onih koji su stradali za vrijeme Domovinskog rata, a čiji se grobovi još ne znaju. Bio bi to odlučan korak ka zacjeljivanju dugo otvorenih rana i prema istinskom nacionalnom pomirenju, kakvo je potrebno hrvatskom društvu.

Netko tko je dosad na duši nosio tešku tajnu, išao bi kroz život lakši i slobodniji za taj teret. Majka koja se svakog dana nada i traži kosti svoga sina, našla bi olakšanje i konačno bi mogla zaspati u miru. Nakon dana, mjeseci i godina traganja i nadanja našla bi svoj mir, jer iako je izgubila ono najvrjednije u životu, mogla bi bar sahraniti djetinje kosti i imati mjesto gdje bi se mogla pomoliti i zapaliti svijeću. 

A hrvatsko društvo bi konačno moglo prigrabiti nadu koja je dosad bila raspeta našom lošom prošlošću. Jer, samo ono društvo ima budućnost koje je našlo snage da iz tame izgovora i međusobnog okrivljavanja pronađe put ka odgovorima i na najteža pitanja.

Večernji list

Vraća li se globalizam s Bidenom na velika vrata?

Biden je izdanak generacije koja je od slobode govora i demokracije napravila ideološki fetiš, pa sada ne čudi kada gledamo kako se na vlast vraća kroz normalizaciju cenzure, korupcije i podrivanje demokratskog procesa. 

Kako se budu hladile emocije nakon postizborne američke drame, počet će se bistrije glave revalorizirati naslijeđe 45. američkog predsjednika. Vidjet ćemo kako ono što je ostavio za sobom uopće nije tako loše. Nakon što prebrodimo pandemiju korone, vidjet ćemo kako se razdoblje ekonomskog prosperiteta koji je pokrenuo nastavlja. Vidjet ćemo da živimo u svijetu koje je puno mirnije i stabilnije mjesto, bez velikih ratova. Mirovni procesi koji su započeti, teško će se moći tek tako vratiti u prvobitni nered koji smo imali prije samo četiri godine. 

Shvatit ćemo da postoje trajne zasade “ere stabilnog genija”, koje neće biti tako lako otkloniti novim politikama. Donald Trump će ostati upamćen kao predsjednik koji je, na možda osoben, ali svakako inovativan način pristupao politici. Takvim pristupom otvorio je mnoge perspektive koje su se dotad činile nemogućim. Mnogi nisu odmah razumjeli taj njegov nekonvencionalni pristup i nisu podnosili njegov osobeni stil, ali nakon što bude splasnula subjektivna averzija, mnogi će morati priznati kako je u “kaosu” koji su oni vidjeli bilo puno više sistema i razuma.

No, pored mira i prosperiteta koji ćemo vezivati za “Trumpovu eru”, kao velika zaloga budućnosti njegove političke agende ostat će dotad neviđeni izazov koji je postavio do njega dominantnoj ideologiji globalizma, za koju se činilo kako nema alternativu. Protivnika globalizma, koji su pokušavali artikulirati nezadovoljstvo i frustraciju ljudi ovim politikama, bilo je i prije Trumpa. Ali, takvi su otpori bili samo negativno definirani kao “antiglobalizam”, i zato neefikasni. Jer, ako ste samo protiv nečega, a ne nudite i alternativu, vaše ideje nikada neće dobiti pristanak širokog sloja ljudi.

Tek je Trump atrikulirao pozitivnu alternativu globalizmu, koju je nazivao različitim imenima, poput “patriotizma” ili “populizma”. Do njega su to bile proskribirane riječi, a on im je ulio novi sadržaj i smisao. Trump je, u stvari, skovao jedan puno bolji termin, a to je - popularizam. Anegdota kaže, dok su mu savjetnici objašnjavali što je to populizam, na što im je Trump odgovorio: “Da, to je ono što ja zastupam - popularizam”. Kad su ga pokušali “ispraviti”, ponovio je - “da, popularizam”. Taj termin pogađa bit, jer ako neka politika istovremeno nije zabavna i pozitivna i ne pruža ljudima nadu, ona je tek mrtva dogma koja zanima samo fanatika.

Svoj izazov globalizmu Trump je prvi put programatski najavio u svom govoru prilikom prihvaćanja nominacije za predsjednika 2016., kao i u više navrata nakon toga. Sa svojim smislom za provokaciju, obično se toj temi vraćao na skupovima globalista, poput onih u UN-u ili u Davosu. Volio je uletjeti među svoje oponente i direktno ih suočiti s izazovom. Sjećamo se kako je njegov nastup u Davosu 2018. toliko iznervirao notornog Georga Sorosa da je ovaj izjavio: “Trumpa vidim kao prolaznu pojavu koja će vremenom nestati na izborima 2020., ili čak ranije.”

Stvarao si je moćne neprijatelje, ideološke antipode koji su dobro potegnuli da ga sklone s puta. Dok je Trump sa svojim “popularizmom” definirao pozitivne politike za široke slojeve ljudi, globalizam je uvijek bio ideologija elite. Standardna mudrost kaže kako je globalizam proces univerzalizacije osnovnih postava zapadne civilizacije, poput kapitalizma i demokracije. U centru tog procesa bila je Amerika, kao njegovo glavno “pogonsko gorivo” i “izvoznik”. Radi se o ideologiji koja je postala dominantna nakon pada komunizma, kada su bivše komunističke elite prihvatile doktrinu “otvorenog društva”.

U realnosti, pak, radilo se o uspostavljanju interesnog saveza između preživjelih komunističkih elita na Istoku i liberalnih političkih elita na Zapadu. Dok se narodu prodavala priča o demokraciji i ljudskim pravima, “ispod stola” se odigravala velika igra “kupovine utjecaja” u zamjenu za članstvo u dobrom društvu. Stara komunistička elita trebala je “novo ruho” uljuđenog Zapada, a ispostavilo se da je imala i ogromne količine sumnjivog novca, koje je trebalo nekako legalizirati. Tom “sirenskom zovu” velike zarade nisu mogli odoljeti mnogi političari na Zapadu, pa su im svoje usluge stavili na raspolaganje. 

To je ono što Trump naziva “močvarom u Washingtonu” i što ljudi u Americi vide kao glavni izvor korupcije i problema. Oni vide kako je ta elita iskoristila ogroman utjecaj Amerike za vlastito bogaćenje i pretpostavila vlastite interese interesima države. Za njih je to i sigurnosni izazov, jer se radi o prodaji utjecaja globalnim konkurentima Amerike. Istovremeno, zbog ovog “neprirodnog saveza” starih komunista i zapadnih liberala mnogi su ljudi u poskomunističkim zemljama doživjeli razočaranje ideologijom globalizma, jer su vidjeli kako umjesto koristi za vlastitu zemlju, ona korist daje samo njihovim koruptivnim elitama. 

Globalizam je postao simbol koruptivnosti elita. Zbog toga smo i suočeni s “paradoksom” da najveći otpor globalizmu postoji na istoku Europe, gdje je otpor komunizmu bio i najveći. Umjesto da budu suprotnosti, globalizam je postao zadnje utočište komunizma. Iz istog razloga vidimo i da sve velike korupcionaške afere zapadnih globalista svoje repove najčešće pružaju prema zemljama poput Rusije, Ukrajine ili Kine. Sjetimo se samo notorne Clinton fondacije ili najnovijeg primjera poslovnih veza obitelji Biden s Ukrajinom ili komunističkom Kinom, kao plastične ilustracije ovog “globalnog savezništva”. 

Zbog toga se sada mnogi pitaju hoće li se s Bidenom globalizam vratiti na “velika vrata”? Biden je tipični izdanak generacije koja je od slobode govora, demokracije i vladavine prava napravila ideološki fetiš, pa sada ne čudi kada gledamo kako se na vlast vraća kroz normalizaciju cenzure, korupcije i podrivanje demokratskog procesa. Da, globalizam se vraća, ali je njegova snaga u imaginaciji ljudi duboko kompromitirana i izblijedila. Stari je Biden idealni reprezent jedne prokazane ideologije na izdisaju. Ono što je dobro, i što je Trumpova možda i najveća poputbina, jest da sada znamo kako je pozitivna alternativa toj ideologiji i stvarno moguća.

Večernji list

Amerika ostaje podijeljena zemlja s predsjednikom osporavanog legitimiteta

Hoćemo li sada naredne četiri godine, umjesto kuknjave ljevičara, slušati desničare kako plaču kako im je Biden ukrao pobjedu?

Čitav je svijet ovih dana, čini se, zaokupljen samo s jednim pitanjem: tko će na kraju pobijediti na američkim izborima - Trump ili Biden? Noćima se ne spava, prate se rezultati iz Arizone ili Pennsylvanije, žučno se raspravlja na “Face”-u ili “Twitter”-u tko je više u pravu, dokazuje se koliko je naša strana ispravna, a koliko ona druga loša. 

Svi smo upali u nekakav emotivni oblak u kojem ne vidimo drugu realnost osim realnosti vlastitih osjećaja. To je situacija poput one kada netko na podu napiše broj, pa jedni vide da je napisao broj šest, dok su drugi sasvim sigurni kako se radi o broju devet. A pritom je nekome sa strane jasno kako je i jedna i druga strana podjednako u pravu, ali i jednako u krivu. 

Naime, nijedna od njih ne vidi da kako je istinitost njihova viđenja “pravog broja” određena kontekstom, njihovim položajem u odnosu na broj, a ne plemenitošću ili iskrenošću njihovih uvjerenja. U biti nam ta uvjerenja sada najviše priječe da vidimo taj širi kontekst koji nas definira, a pritom bi nam najviše pomoglo kada bismo bar na trenutak “zamijenili mjesta” i stavili se u cipele one druge strane.

Upravo je u politici ovo posebno naglašeno, jer znamo da političari nikad nemaju jedinstven stav ni o čemu. To je tako, jer u politici nema istine, niti o uspjehu neke politike odlučuje ispravnost naših uvjerenja, već uvijek i samo odnosi moći i tehnike dolaska na vlast i njenog očuvanja. Zato, kada se pitamo tko je pobijedio na američkim izborima, u stvari se pitamo o tome tko je uspio definirati okvir rasprave, tko kontrolira “priču”? 

Dakle, u ovakvim situacijama gdje imamo dijametralno suprotne pozicije o nekoj stvari, međusobno optuživanje jedne i druge strane i traganje za dokazima, uopće neće riješiti spor. Ono će samo obje strane jače zatvoriti u vlastiti emotivni i ideološki oblak. Tako, dok jedni govore kako je Trump autokrat koji “ugrožava demokraciju”, to kod onih drugih samo pojačava osjećaj i utvrđuje ih u stavu kako je po srijedi izborna krađa.

I pritom će i jedni i drugi iz svog kuta biti potpuno u pravu, ali će takva rasprava biti sasvim jalova i čist gubitak vremena i energije. Zato je bitno vidjeti širi okvir u kojem se odvija ta rasprava - tko kontrolira “priču”? I tu, onda, vidimo koliko je na ovim izborima odlučujuća uloga medija, te kako njihov ishod neće odlučiti ni pritužbe, ni sudovi, ni provjera biračkih spiskova, ni prosvjedi, već samo to tko je uspio nametnuti svoj narativ kao vladajući.

Tada vidimo kako nije bitno jesu li Trump ili Biden “u pravu”, već prije to je li Trump svojom izjavom upao u unaprijed pripremljen medijski “okvir” koji ga opisuje kao “autokrata” ili pak Biden, koji sa strane mudro šuti i smješka se, dok njegovi u tišini broje glasove. Ako ne kontrolirate tu “okvirnu priču”, onda su uzaludna objašnjenja i dokazivanja, jer će svako vaše objašnjenje biti viđeno kao opravdanje, a opravdanje kao priznanje krvinje. A Trump je sada upravo u toj podređenoj poziciji da mora drugoj strani dokazivati nešto.

Sjećamo se kako su demokrati četiri godine kukali o tome kako im je Trump “ukrao izbore”, da zbog njihove dreke normalan svijet nije mogao imati mira. A opet, to im nije ništa pomoglo, jer su svojim suzama samo pojačavali okvir Trumpa kao pobjednika, a sebe oslikavali kao luzere. Ne plače se nad prolivenim mlijekom, kaže stara narodna. Hoćemo li sada naredne četiri godine, umjesto kuknjave ljevičara, slušati desničare kako plaču kako im je Biden ukrao pobjedu?

Sun Tzu kaže: “Bitke se ne dobivaju na bojnom polju, nego u šatoru vojskovođa koji planiraju strategije i taktike prije polaska u rat.” Očito je da se tu Trump ovoga puta nije snašao, iako je upozoravao na ono što će se dogoditi. Možemo tražiti različite razloge i opravdanja za to, recimo, u tome da je ostavljen na cjedilu od stranke i slično, ali takve rasprave i optuživanja će samo utvrđivati sliku Trumpa kao “luzera” koji se ne miri s porazom. 

I zato su izbori u Americi završeni, iako se još broje glasovi. Završeni su, iako će se čitava stvar narednih mjesec dana potezati po sudovima. Završeni su, iako pola Amerike vjeruje kako je pokradena, dok je druga polovica uvjerena kako ovi ne žele priznati poraz. Amerika ostaje podijeljena zemlja, sa slabim predsjednikom osporavanog legitimiteta. 

Trumpa ćemo pamtiti kao predsjednika koji je imao problem s retorikom, ali i kao predsjednika koji je ispunjavao svoja obećanja. Biden je isluženi političar, kojem iz usta ispadaju bomboni, ali iza njega nema nikakvih djela, pa je i pitanje je što bi to on sada posebno novo mogao i dati nakon pedeset godina u politici? 

Stoga na ovu priču treba staviti točku i krenuti dalje. Kad izgubiš kontrolu nad narativom, ne kukaš, nego se izmakneš kako ne bi bio hrana protivničkom narativu. Dokazivanje kako si ti ipak u pravu, samo te dublje gura u blato. Naravno da Trump to neće uraditi, jer je pobjeđivanje njegov zaštitni znak. On nije Nixon i nikad neće priznati poraz. Ali, taj njegov “mentalitet pobjednika” sada ga gura u poziciju “luzera”. 

Zato, ako tko još ima živaca gledati njegovo medijsko povlačenje po blatu narednih mjesec dana, sretno mu bilo. Što god sad uradio, više nećemo gledati onog starog Trumpa koji je tako suvereno znao vladati narativom, pri čemu je izluđivao medije, a oponente dovodio na rub nervnog sloma. Game over.

Večernji list

Trumpu bi bilo najbolje da prizna poraz i ode uzdignute glave

Svijetu ostaje samo nada kako Bidenova administracija valjda neće model demokracije “iz Wisconsina” sada krenuti izvoziti.

Negdje pred samo zatvaranje birališta na američkoj istočnoj obali, nervozni prsti urednika za deskom “New York Times”-a “otcvrkutali” su poruku na službenom Twitter nalogu tog lista: “Uloga proglašenja pobjednika na američkim predsjedničkim izborima pripada medijima. Oni će taj posao obaviti časno.” No, taj je “tvit” ubrzo obrisan, valjda kad su shvatili da su malo poranili s najavama o tome tko će odlučiti pobjednika dok Amerikanci još glasaju. 

A onda konačno trenutak koji su svi čekali - krenulo brojanje glasova i počeli pristizati prvi rezultati. Trump uvjerljivo dobiva vrlo važnu Floridu, a taj se trend prelijeva i na ostale povezane države, od kojih su mnoge ključne za pobjedu, poput Georgije i Sjeverne Karoline. U Pennsylvaniji također velika prednost Trumpa, koji uzima i neke urbane dijelove Pittsburgha. 

Taj se trend dalje prelijeva na “oblast hrđe”, Trump osvaja i Ohio, bez kojeg za demokrate nema pobjede. Sve govori u prilog tome kako će drugi mandat uzeti s premoćnom većinom. Kako bi umirio očajne pristalice, koje već vide Trumpovu “landslide” pobjedu, šefica Bidenove kampanje Jen O’Malley Dillon šalje poruku utjehe kako i bez Floride i Pennsylvanije matematički još mogu stići do 270 elektora.

Teorijski mogu, ali tada bi morali osvojiti Arizonu, Michigan i Wisconsin, iako se to po pristiglim rezultatima i trendovima čini nedostižnim. A onda počinju prvi problemi. Prvo javljaju kako je u Georgiji voda ušla u prostoriju s glasačkim listićima, pa se prebrojavanje neće moći nastaviti naredna dva dana. Potom slične vijesti o obustavi brojanja glasova stižu i iz ostalih država.

Sjeverna Karolina, Pennsylvanija, Michigan, Wisconsin, Arizona, Nevada… Ukupno sedam država oglašava kako se brojanje glasova odlaže do daljnjeg, premda nikome nije jasno zašto. Pada na pamet 2000. i odloženo brojanje glasova na Floridi. Tada se govorilo kako je to pomalo bizarno, ali eto, događa se u demokraciji. Ali, sedam država se čini kao pretjerivanje.

A onda stižu vijesti kako Biden preuzima vodstvo u Arizoni. Potom javljaju iz Wisconsina, gdje Trump dotad ima nenadoknadivu prednost od 150 tisuća glasova, kako je stiglo 169 tisuća “dopisnih glasova” i Biden prelazi u vodstvo na 95% prebrojanih glasova. Kasnije tijekom jutra stiže vijest kako su i u Michiganu pronašli još 112 tisuća dopisnih glasova. Taman za 270 elektorskih glasova o kojima je govorila Dillon.

Prijatelj s kojim pratim što se događa komentira kako su “oni u Vrgorcu male mace za mahere iz Wisconsina”. Trump proglašava svoju pobjedu i ulaže tužbu Vrhovnom sudu zbog nepravilnosti na izborima. Bio u pravu ili ne, vidi se da je u defanzivi. Upao je u unaprijed pripremljen okvir u kojem su mediji i ankete već odlučili pobjednika.

Kako sud nije blokirao proces na prve znakove o nepravilnostima, žalbe sudu bit će od male koristi. Prošli put ih je iznenadio, pa mu je prošlo da bude izabran za predsjednika, ali ovaj put su se pripremili. Vidimo da u ovoj situaciji ni GOP ne staje iza Trumpa, jer i njima odgovara da demokrati preuzmu vođenje zemlje u krizi. Ulogu proglašenja novog američkog predsjednika i uvjeravanja kako je sve ovo sasvim u redu i normalno preuzet će na sebe mediji.

I pored zabrinjavajućih indicija o mogućoj izbornoj prevari, okvir koji je tako nametnut ne ostavlja Trumpu puno manevarskog prostora, a da ne bude oglašen krivim za izazivanje kaosa i nestabilnosti. Zato je možda najbolje da prizna poraz i ode uspravne glave, jer iz ovako postavljene igre ionako će teško izaći kao pobjednik. A ostatku svijeta ostaje samo nada kako Bidenova administracija valjda neće model demokracije “iz Wisconsina” sada krenuti izvoziti.

Večernji list

Trumpu pobjedu donose manjine, Biden ovisan o glasovima bijelih

Ironija je da su oni koji su dosad uvijek širili demokraciju, sada došli u situaciju u kojoj i sami trebaju promatrače, samo zato što, izgleda, na regularan način ne mogu smijeniti predsjednika koji im se ne sviđa.

Kako se približava “trenutak odluke” na američkim predsjedničkim izborima, sve je više znakova kako bi taj trenutak mogao potrajati. Ako pratimo sve ono što se događa na sam izborni dan u Americi, vidimo kako se sve manje govori o tome tko će u utorak navečer slaviti, a sve više o mogućim izbornim nepravilnostima. Drugim riječima, postoji mogućnost da ishod izbora ne odluče glasači, već da se o tome odlučuje kroz tužbe i sudske procese.

Kulise za takav scenarij su dugo spremane. Tako smo prvo imali medijske napise kako je Trump, navodno, rekao kako neće priznati rezultate izbora, iako je on samo rekao “vidjet ćemo”. Sad nam, pak, kažu kako će Trump već u izbornoj noći proglasiti pobjedu, što se smatra nečuvenim, dok se s druge strane ostavlja mogućnost Bidenu da se obrati naciji kao izabrani predsjednik, ako mediji njegovu pobjedu proglase matematički mogućom. 

Te kulise otkrivaju i prizori iz New Yorka ili Los Angelesa, gdje se na izloge radnji užurbano postavlja zaštita od razbijanja. Ako znamo da su ti gradovi demokratske utvrde i da Trumpove pristalice nikad nisu išle ulicama i razbijale imovinu, očito je da su po srijedi pripreme za nerede demokratskih pristalica u slučaju Trumpove pobjede. Jasno je da u toj situaciji pritisaka ne bi bilo mudro unaprijed se izjašnjavati.

Ali, to su samo kulise, samo “buka” koja treba odvući pažnju od biti, koja se tiče samog procesa glasanja. Demokrati, pod izgovorom korone, traže da se svima na adresu pošalju glasački listići, čemu se Trump protivi. Na to su mediji izvijestili kako je Trump protiv glasanja poštom, iako je i sam glasao na taj način. No, stvar je u tome da on nije protiv glasanja poštom, već da traži da se listići šalju na zahtjev, jer su spiskovi neuređeni i postoji veliki prostor za manipulaciju.

Zamislite da se na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj glasa po izbornim jedinicama, pa da IDS šalje glasačke listiće svima u Istri, HDZ u Dalmaciji ili SDP u Zagrebu. Zar to ne bi otvorilo prostor sumnjama u regularnost takvog glasanja, glasanju mrtvih i slično? Bi li oni svima poslali listiće ili nekima i ne bi? Zato već imamo situaciju u Teksasu sa 120 000 glasova, gdje su se pojavile nepravilnosti baš u demokratskom okrugu ili slučaj glasanja mrtvih u New Yorku.

Tako je postavljen okvir neregularnosti izbora, pa će odluka ići ka sudovima. No, tu je stvari malo pomrsila intervencija neba, koje je spriječilo da Vrhovni sud ima većinu sklonu Bidenu. Kako bi se to na sudovima moglo odvijati govori slučaj glavnog državnog odvjetnika Pennsylvanije, Josha Shapiroa, koji je četiri dana prije izbora izjavio kako Trump može pobijediti samo ako “spriječi” da svi glasaju. Dakle, onaj koji bi trebao brojati glasove već zna tko je pobjednik.

Sve ovo se može izbjeći samo premoćnom pobjedom jednog od kandidata. Takvu bi pobjedu Trumpu mogli donijeti crni i latino glasači, dok je Biden ovisan o velikom broju bijelih glasova. No, hoće li izaći na izbore oni koje je do jučer plašio koronom? Kako god, ostaje ironija da su oni koji su uvijek širili demokraciju, sada došli u situaciju u kojoj i sami trebaju promatrače, samo zato što, izgleda, na regularan način ne mogu smijeniti predsjednika koji im se ne sviđa.

Večernji list