Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?

Zbog inata i političke nezrelosti postoji opasnost da sljedećih pet godina provedemo u atmosferi svakodnevnog ideološkog maltretiranja - prijetnji, sukoba i straha.

Iako se nalazimo u vremenu nade, obiteljskog zajedništva i mira, mnogi među nama kraj ove i početak nove godine dočekuju u strahu. Strahu da bi, po tko zna koji put, naše najgore noćne more mogle postati stvarnost.

Stvarnost je to u kojoj su pozadinski obmanjivači iskoristili naivnost većine hrvatskih birača, potencirajući što veće podjele, prije svega na desnici, koja se tijekom kampanje podijelila do otvorenog animoziteta, što je brojčano slabijoj ljevici otvorilo mogućnost da se njihov “nenormalni” kandidat u prvom krugu predsjedničkih izbora probije sve do prvog mjesta.

Ako uzmemo u obzir da se u prvom krugu bira, a u drugom glasa, onda ne treba iznenaditi što je rezultat prvog kruga kod većine građana izazvao strah. Jer se do prvog mjesta probila osoba zbog čije je politike “mi ili oni” najviše hrvatskih građana otišlo u svijet, i koja je u trenutku njihova odlaska tvrdila kako oni “ne odlaze trbuhom za kruhom, nego mozgom za kruhom, jer mozak je organ koji troši najviše kalorija”.

Kad to čujete odmah vam “zakrulji u mozgu”. A koliko će tek zakruljiti ako drugi krug predsjedničkih izbora završi poput prvoga? Stoga, ne bi trebalo iznenaditi ako uskoro najveća postizborna izlaznost bude u smjeru graničnih prijelaza.

Koja je tek ironija sudbine da netko tko je naviknut ustajati u pet do 12, u prvom krugu ponese rano-jutarnji broj 7? I onda, povrh toga, ta “ljenčina” u prvi plan kao vlasititu prednost istakne kako “nikad nisam rekao da sam pošten političar, pa će ljudi zaključiti kakav je moj karakter”. Što se tek može zaključiti o osobi koja svoj težak karakter proglasi vrlinom?

Kao što su neki, misleći za sebe kako su pametni, po tome čak i nazvali stranku, tako sada on, valjda po istoj logici, za sebe misli kako je “normalan”? Dok su pune ludnice onih koji za sebe tvrde kako su normalni, netko normalan sigurno nema potrebu naglašavati svoju normalnost, osim ako mu to nije neki nedostižan cilj.

Kada se Milanovićeva kampanja naslovila NORMALNO, netko se s pravom pitao: “Jesu li ovrhe i deložacije koje je uveo njegov ministar pravosuđa i njegova Vlada, i dovelo stotine tisuća Hrvata u dužničko ropstvo, bile to NORMALNO?”

Je li bilo normalno kada je zbog udbaških ubojica žrtvovao ugled zemlje, govoreći kako “Perkovića zbog zastare ne bi mogao izručiti ni da mi je rođeni otac”?

Jel li normalno kada čovjek koji je proveo predstečajne nagodbe na svoje predizborne plakate stavi: “Normalno, živjeti od rada, a ne od zastare”?

Je li normalno kada netko tvrdi kako želi biti “predsjednik znatiželjne Hrvatske” - a onda ne želi odgovoriti na pitanja te iste znatiželjne Hrvatske koju zanima s kakvim je to mračnim likovima poslovala njegova tvrtka?

Zar je normalno da onaj koji je do jučer u crkvu slao policiju da privodi branitelje, sada dobije vlast nad vojskom? Je li to ta normalna Hrvatska kojoj Branimir Glavaš daje svoj potpis?

Je li normalno izjaviti - poput nekog suvremenog Heroda - kako smo pobačaj riješili prije puno godina u onom mraku socijalizma, jer je bilo sklonosti množenju i broj Hrvata je tada narastao više nego ikada?

Kakav je to poremećen sustav vrijednosti u kojemu se nenormalno proglašava normalnim? Čini se kako Milanovića upravo njegov težak karakter kojega ističe sprečava u tome da vidi stvarnost, pa možda zato misli kako je normalan?

Je li normalno da feminističke aktivistice sada svoj glas daju “heteroseksualnom bijelom muškarcu na poziciji moći”?

Sada se pitamo kako smo došli u ovu situaciju u kojoj nam, nakon prvog kruga, naše staro nenormalno ponovno prijeti postati naše novo normalno? Pa, prokušanom makijavelističkom taktikom - podijeli pa vladaj.

To je razlog zbog kojeg se sada oni koje pamet još uvijek služi, i mogu se sjetiti onoga što se događalo prije pet godina, zapanjeno pitaju: “Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?”

I doista, nakon svega, postavlja se pitanje - tko bi SAD svoj glas dao jednom Milanoviću? Netko normalan, normalno - NIKADA! Ali, mi kao da se vrtimo u krug, pa se u ovom svijetu pozitivnih promjena uporno vraćamo na staro - i već dokazano loše.

Tako se sada nalazimo pred opasnošću da nas, zbog želje za eksperimentima, inata i političke nezrelosti, umjesto pet godina pobjeda i smijeha dočeka pet godina agresivnog ponašanja, prijetnji, sukoba i straha.

Pet godina. Znate li vi uopće koliko je to pet godina? A tek pet godina svakodnevnog ideološkog maltretiranja?

Bojim se da Hrvatsku ne zadesi sudbina koja je zadesila stanovnike poplavljena Rajeva sela, pred kojima je tadašnji premijer, stojeći na nasipu usred vode iz koje su virili samo krovovi kuća, skroz normalno izjavio: “Lijepo vam je selo...”

Večernji list

Strah od Mattea Salvinija

Salvini je ispao više sretan nego pametan, jer nova vlast nakon njegovog odlaska u oporbu inzistira upravo na politikama na kojima je on izrastao.

Razmišljajući o čemu bih mogao pisati u vrijeme dok kod nas traje predizborna šutnja, izbor je pao na susjednu Italiju. Glavna politička zvijezda oko koje se trenutno u Italiji sve vrti je Matteo Salvini. Salvini je političar koji je svoju političku karijeru započeo kao aktivist milanskih lijevo-anarhističkih krugova. Njegov je politički instinkt ubrzo dobro prepoznao kako u tadašnjoj Ligi za Sjever nedostaje lijevo krilo, kako bi ova autonomaško-separatistička stranka mogla dalje rasti.

Ubrzo im se pridružuje i postaje predsjednik stranačke mladeži, a potom i glavni tajnik stranke. Uspinjući se na stranačkoj ljestvici moći, gotovo orbanovski, odbacuje svoja prijašnja ljevičarska uvjerenja i prihvaća retoriku desnog populizma. Kada preuzima stranku on joj briše regionalni predznak i pretvara u nacionalnu stranku, pa Liga Sjever postaju Liga, s ciljem da se stranka “približi svim desnim i nacionalpopulističkim snagama u Europi”.

Umjesto dotadašnjih povika na Rim, on sada kritizira “briselsku oligarhiju”, a umjesto Roma i “južnjaka” kao glavni problem talijanskog društva ističe ilegalnu imigraciju. To ideološko i organizacijsko rebrendiranje stranke dobro se poklopilo s migrantskom krizom, pa stranka sve više dobija na popularnosti. Poznat je po tome što na političke skupove nosi krunicu kao oblik provokacije, zbog čega često trpi kritiku iz krugova Crkve zbog zloupotrebe religijskih simbola u političke svrhe.

Na općim je izborima prošle godine pod njegovim vodstvom stranka osvojila nešto ispod 20% glasova, pa zajedno sa strankom Pet zvjezdica, koji su osvojili preko 30%, formira vladu. Na čelo vlade imenuju Giuseppea Contea, profesora privatnog prava bez prethodnog političkog iskustva, dok on postaje vicepremijer i ministar unutarnjih poslova. Kao spretan politički pragmatik i organizator tu poziciju koristi kako bi ojačao stranku i proširio njezin utjecaj. To mu ide jako dobro, pa na europskim izborima u svibnju ove godine gotovo duplira svoju podršku.

To je trenutak kada počinje razmišljati o raspisivanju novih općih izbora, kako bi se oslobodio balasta nestranačkog premijera i “5 zvjezdica”. Ali, kako smo vidjeli, ispostavilo se da je pritom napravio “grešku u koracima”, pa je sam sebe srušio i završio u oporbi. Naime, Salvini je, dok je bio na godišnjem odmoru, vjerojatno pod utjecajem jakog mediteranskog vina, pustio “tvit” u kojem je tražio raskidanje koalicije sa “zvjezdicama” i raspisivanje novih izbora. Međutim, umjesto izbora “zvjezdica” su napravile koaliciju s lijevim centrom, a Conte je ostao premijer.

Tako je Salvini samom sebi izmaknuo stolicu i otišao u oporbu, a na vlasti smo dobili žuto-crvenu koaliciju. Kakva je priroda te nove koalicijske vlade dovoljno govori okolnost da su “žuti” došli na vlast napadajući “crvene”, pa je jasno da je jedino što ih ujedinjuje strah od Salvinija. I sve to se događa dok se država nalazi na pragu recesije, pa ako u obzir uzmemo činjenicu kako restorani brze hrane koriste kombinaciju žute i crvene, jer ona kod ljudi potiče osjećaj gladi, sam po sebi nudi nam se odgovor što će biti rezultat vlade žutih i crvenih.

Iako je Salvini napravio glupost, čini se kako je ispao više sretan nego pametan, jer je ispalo kako nova vlast sad inzistira upravo na politikama na kojima je on izrastao. Uvode sve one mjere koje Salvini inače kritizira, od promjene imigracijskih zakona do popuštanja prema Bruxellesu, čime samo dolijevaju vodu na njegov mlin. Salviniju tako ne preostaje ništa drugo nego sjesti pod smokvu i čekati. I u međuvremenu nizati pobjede, pa je tako nedavno odnio uvjerljivu pobjedu na pokrajinskim izborima u Umbriji, tradicionalnom uporištu ljevice. O panici koja je zavladala među vladajućima dovoljno svjedoči slučaj tri senatora "zvjezdica", koji su prebjegli Salviniju u oporbu.

Strah od Salvinija je toliki da se spominje čak i promjena izbornog sustava. A sve zato jer postaje izvjesno da bi, uz pomoć postojećeg većinskog sustava, samostalno ili sa “Sinovima Italije”, mogao formirati vlast. Možete li zamisliti što bi ukidanje većinskog sustava značilo u državi koja je u posljednjih 70 godina imala 66 vlada i koja jedva formira vlast po postojećenm sustavu. U tom slučaju bi Italija izvjesno ušla u razdoblje trajne političke nestabilnosti, što bi na kraju ugrozilo i samu demokraciju.

Ispada kako se u strahu od dolaska Salvinija na vlast prave potezi koji u biti pomažu sve većoj njegov polularnosti. To samo govori koliko je desni populizam postao simptom, odnosno, samo izgovor za lijeve demagoge, koji su, u ime navodne borbe za očuvanje demokracije, spremni ići toliko daleko da ugroze i same ustavne temelje demokratskog poretka.

Večernji list

Tko podmeće Miroslavu Škori?

Miroslav Škoro je predsjednički kandidat kojemu najviše podmeću oni koji ga javno podržavaju.

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori kao “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje - pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika. Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”. Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”.

Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima - u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku. 

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je - “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo - ”što sam branio svoje najmilije” - iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara:

“Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio '90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja "gdje si bio 91.", još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar? 

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”. Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”. Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: 'Sude Anti Gotovini', ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” 

Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku - pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima? Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man' se ženo očenaša”.

  

A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje. Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”. Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”. Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”.

I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio.

A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima - “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti - NIKADA.

Večernji list

Tko su Milanovićevi sponzori iz sjene?

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata. Iako izazivača ima deset, ankete sugeriraju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira”, odnosno, utrka se svela na, kako pjevaju u bećarcu: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša.”

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto, toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja - kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar, koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima. Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škola međunarodnih odnosa i diplomacije.

Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada dok se oni vraćaju u Hrvatsku na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje.

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje - ”Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks.

A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i, prema nekima, tvorac Šek-sova kodnog imena. To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata - za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati.”

Onda ne čudi što Mesić, vođen starom “podijeli pa vladaj” taktikom, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči, mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne - “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju je glave dođe čoban”.

Večernji list