Nacionalni park Hrvatska

Ako bi me ustopirao neki putnik kroz vrijeme i zamolio da mu predložim destinaciju koja ponajviše liči na bivšu SFR Jugoslaviju (a da to, ipak, ne bude Bosna), bez dvojbe bih mu predložio Hrvatsku. Tu su ostaci pokojne države ostali gotovo netaknuti, poput netaknutih dijelova prirode – čovjek bi rekao kao u kakvom nacionalnom parku.

Svega tu ima što nostalgično ex-YU srce želi. Od brkatih trgovkinja na Ininim postajama kraj autoceste, koje će vam u plastičnim čašama servirati bljutavi crni napitak, koji više liči na "divku" nego na kavu, do komunističkih praznika koji slave lažni otpor napadu na stranu zemlju kao nacionalni praznik, staraca koji defiliraju sa titovkama pred TV kamerama grleći se sa velevoljenim predsjednikom, raznih subverzivnih festivala, na kojima inteligencija pobire to više aplauza što dalje pljucne po buržaoskoj demokraciji i globalnom kapitalizmu, a bivši komunistički režim oslika ružičastim bojama "neostvarene utopije". To se zove "antifašizam", a kažu da na tom temelju počiva i ta država. U politici će tu najdalje dogurati onaj političar koji kaže da će najviše narodnih novaca spiskati na nekakve državne projekte ili planove, gotovo kao u najbolje vrijeme "petoljetki" – a kad ih spiska a Plan propadne, bit će reizabran kako bi nastavio započeto... Riječju, pravo malo vremenom neoskvrnuto komunističko retro-carstvo u ovom brutalnom neoliberalnom svijetu stoluje u Lijepoj našoj. A kažu da se u zadnje vrijeme tu može naći i kralj svih gorila – King Kong. 

Ali, otkud gorile i njihov kralj u Hrvatskoj? Zaostale od prethodnog režima. Naime, u Hrvatskoj mu je nekako bilo sigurno, pa je tu King Kong svio svoje gnijezdo.

No, šalu o King Kongu, koju je prvi izrekao hiperboli sklon premijer, na stranu. Iza te šale krije se ozbiljan slučaj. Naime, "slučaj Perković" već je uveliko probio međunarodne okvire i pretvorio se u pravi mali "skandal Perković". Eno, njegov odvjetnik i bivši komunistički državni tužitelj u "Večernjaku" već ekskluzivno "secira" njemačko pravosuđe i objašnjava ono što bi trebao raditi u njemačkoj sudnici. Pokušava spasiti što se spasti da – naime, umanjiti značaj čitavog "slučaja", koji je prerastao u skandal, nekako ispeglati onu premijerovu hiperbolu i od King Konga napraviti opet lisicu, a sve uz podršku Službi uvijek dostupnoga nacionalnog tiska i medija. No, ima li u tome uopće ičeg skandaloznoga, izuzev samog skandaliziranja i čuđenja nad onim što je svima bilo odavno jasno? Jer, što nam otkriva čitava ova, za građane Hrvatske prilično ponižavajuća i providna, zavrzlama u vezi slučaja Perković? Ništa što i već i sami nismo znali – a to je da u Hrvatskoj postoje vrlo moćni neformalni centri moći, zaostali od bivših komunističkih struktura vlasti, koji kontroliraju one formalne, legalne i demokratski izabrane centre moći. 

Poznato je da je Služba preživjela tako što je od predsjednika Tuđmana dobila opću aboliciju pod krinkom stvaranja nacionalnoga jedinstva i izgradnje suverene hrvatske države. Imenovanje starog Udbaša, Josipa Boljkovca, za ministra unutarnjih poslova je taj transfer starih struktura u novu državu zacementirao. Kažu i da je sam predsjednik Tuđman pripadao krugu Steve Krajačića, čovjeka od koga je zazirao i sam komunistički vođa Tito. Poznato je, uostalom, da je Tito, i sam obavještajac i egzekutor KGB-a za vrijeme Španjolskog građanskog rata, uopće zazirao od Službe i da je vjerovao samo Armiji, pa je Službu, nakon afere sa Rankovićem i prisluškivanjem u spavaćoj sobi, razbio na više nacionalnih službi i uskratio joj dotadašnje obilne financije iz saveznog proračuna. Te nacionalne službe su se onda nekako snašle, pa se krenulo sa osnivanjem raznih tvrtki za međunarodnu trgovinu, švercom oružja i droge, osnivanjem novih banaka, koje su služile uglavnom za pranje prljavog novca, itd. Služba je postala svojevrsna jugoslavenska Cosa Nostra, sa razgranatom mrežom unosnih ilegalnih poslova i "vanjskih suradnika" iz kriminalnih krugova. Među takvima su bili i likovi poput, recimo, Ljube Zemunca, Giške Božovića ili Arkana. Naravno, i za vršenje egzekucija političkih emigranata. Oko jedne takve egzekucije u Njemačkoj 1982. se i ovo sada sa izručenjem Perkovića i zakuhalo. 

Što znači Služba i što ona simbolizira? I koji je, otuda, značaj "slučaja Perković"? Preživljavanje, kako osobno, tako i institucionalno, bivše komunističke Službe u Hrvatskoj znači preživljavanje same kvintesencije bivšeg totalitarnog komunističkog sustava vlasti. To je sustav tajnih i paralelnih struktura vlasti, karakterističan za totalitarne režime. To je sustav koji počiva na stalnoj kontroli i teroru nad stanovništvom. Taj teror je bio vrlo ekstenzivan i surov po komunističkom osvajanju vlasti u bivšoj Jugoslaviji, ali i tijekom čitavog njenog trajanja, koji se po strahotama i broju žrtava može uspoređivati sa staljinističkim Velikim Terorom tridesetih godina. Tom teroru su bili izloženi svi, a komunistički sustav je svoj kasniji legitimitet zahvaljivao upravo tom stalnom teroru i kontroli koje je Služba provodila. Dati političke garancije i legitimitet takvim strukturama znači ovjekovječiti sam princip totalitarnog sustava vlasti. To znači zločinu dati ime normalnosti. Jer naslijeđe totalitarnog komunističkog sustava u bivšoj Jugoslaviji i nije ništa drugo nego stvaranje kulture normaliziranja zločina, normalnosti kršenja individualnih i imovinskih prava građana, institucionalno i vaninstitucionalno ogrješenje o njihova osnovna prava. U demokratskoj Hrvatskoj se zbilo upravo to – starim totalitarnim strukturama vlasti dan je pun demokratski i politički legitimitet. 

I normalne zemlje, naravno, imaju svoje tajne službe, ali su one pod institucionalnom kontrolom vlasti. U normalnoj zemlji se ne može dogoditi da se zbog jednog čovjeka iz vrha tajne službe u parlamentu po hitnom postupku izglasava Lex specialis, kao što se to zbilo u Hrvatskom saboru – bez obzira na to da li se slagali ili ne sa sadržajem tog zakona. U normalnoj zemlji se ne može dogoditi da ministrica vanjskih poslova, recimo, hitno otputuje u stranu zemlju, sve o trošku poreznih obveznika, kako bi kod tamošnjih sudova isposlovala odgodu ili reviziju neke sudske odluke, kao što se to prošle godine moglo dogoditi ministrici Pusić. U normalnoj zemlji se ne može dogoditi da predsjednik države izjavi da čovjek optužen za sudjelovanje u ubojstvu ni pod kojim uvjetima neće biti procesuiran. Tim više ako je sin dotičnoga savjetnik za sigurnost u predsjedničkom kabinetu tog istog predsjednika – funkcija koju je naslijedio, po faraonskom modelu, od svoga oca. U normalnoj zemlji se ne može dogoditi da čovjek koji je bio na tako visokom mjestu u totalitarnom sustavu vlasti u demokratskom sustavu te zemlje bude i dalje toliko značajan da se sve legalne i demokratske institucije te zemlje upregnu kako bi se osigurala nekažnjivost tog čovjeka. U normalnoj zemlji King Kong ne živi u svom prirodnom okruženju. Ili, bar, nema mogućnost da od zemlje napravi svoje prirodno okruženje i egzotični politički nacionalni park.

Kako istjerati King Konga iz Hrvatske? Donošenjem i provođenjem jednog drugog zakona – zakona o lustraciji, i njegovim dosljednim provođenjem, kao što su to mnogo ranije učinile druge bivše komunističke zemlje, poput Češke, Poljske, Istočne Njemačke, Mađarske, itd. To je jedini način da se Hrvatska oslobodi totalitarnog komunističkog naslijeđa i postane normalna demokratska zemlja, kao što to nastoji biti. Nada posve iluzorna, ukoliko uzmemo u obzir da je za takvu odluku potrebna politička volja, a da su mahom sve političke partije na neki način, moralno ili ekonomski, ucijenjene ili pod kontrolom Službe.

Izvor: Republika

Kraj povijesti

Hrvatska slavi Dan državnosti, odnosno, 22 godine od proglašenja svoje samostalnosti i suverenosti – a kao takva, samostalna i suverena, izgleda i posljednji put. Kao klinac sam često razmišljao o tome kako bi moj život izgledao kada bih znao točan datum svoje smrti. Pomisao nimalo ugodna. Kao stariji sam shvatio da je takva smrt jedan prilično beznačajan događaj među mnogim drugim događajima, ukoliko je tek puki događaj - da on ima smisao tek kao inteligibilni, a ne realni događaj. Kao inteligibilni događaj smrt, u stvari, znači izgubiti svoju slobodu.

Srećom, nama ljudima, kao inteligibilnim bićima (ili božjim, ako ste religiozni), to nikada nije moguće do kraja, naime, odreći se svoje slobode – ili zamisliti svoju smrt. Čak smo spremni, bar ponekad – ili bar u mislima – i žrtvovati život za slobodu. Tako vjerujemo da je, na neki način, moguće pobijediti i smrt, a svakako može obodriti naše moralno samopouzdanje. Još je stara grčka mudrost (sokratovska i stoička, primjerice) ponavljala da "život koji nije proveden u vrlini i nije vrijedan življenja", čime su htjeli reći da je sloboda važnija od života, čak najvažnija stvar na svijetu. Libertas omnibus rebus favorabilior est.

Na žalost, kako izgleda, to nije tako i sa narodima i državama, kao ljudskim tvorevinama. Naime, narodi i države, za razliku od ljudi, mogu se u potpunosti odreći svoje slobode, odnosno, da tako kažem, oni mogu zamisliti svoju smrt. U tom smislu su, na neki način, narodi i države vječni i besmrtni, kao grčki bogovi. Cijena te vječnosti je njihova sloboda.  Jedan narod se može sporazumno, čak svojevoljno, odreći svoje slobode – čak može ugovoriti i točan datum svoje smrti. On se tada, kao što se to kaže, "seli iz vremena u vječnost" ili, drugim riječima, iz povijesti u posthistoriju.

Kada je Francis Fukuyama, kao jedan od prvih na Zapadu kojemu je postalo jasno da je liberalna demokracija "jedina igra u gradu", objavio da živimo na "kraju povijesti", svi su mislili da je to zgodna i efektna krilatica za opis nestanka "velikih priča" iz naših života, točnije, za oslobođenje od tereta komunističke ideološke Velike Laži pod kojom smo živjeli. No, to nije bilo tako, niti je Fukuyama pod "krajem povijesti" mislio na plimu stvaranja slobodnih i suverenih nacija, koja je devedesetih zapljusnula svijet. On je prije, po uzoru na svog učitelja Alexandra Kojevea, mislio na stvaranje nadnacionalnih institucija poput EU (Koyeve je, nakon okončanja filozofske karijere, postao jedan od visokih službenika EEZ-a, prethodnice današnje EU), a ne toliko na oslobođenje naroda koji su živjeli pod okupacijom totalitarnih komunističkih režima. (A i njegov pojam "liberalne demokracije" je dosta upitan, i teško bi se mogao poklopiti sa stvaranjem novih nacionalnih država ili sa promocijom "neoliberalnog" modela slobodnog tržišta. Prije je to neka vrsta konzervativnog homagea vrednotama socijaldemokratske države blagostanja. No, to je već druga priča.)

Utoliko je Fukuyamino proročanstvo, bar u prvu ruku, "omašilo", ali, ipak, na kraju pogodilo metu. A i dosta je jasno da smo u postkomunističkoj eri prije bili svjedoci "povratku povijesti" i "zanimljivim vremenima", nego njezinu kraju. Mnogi su narodi tada zadobili ili povratili svoju slobodu, među njima i hrvatski narod. No, paralelno s tim procesom, tekao je i proces ostvarivanja fukuyaminsko-koyevljevsko-hegelovske vizije "kraja povijesti", koju danas oličava Europska unija. Cijena ulaska u tu nadnacionalnu zajednicu jest odricanje od svoje izborene slobode, od mogućnosti donošenja odluka, bilo političkih, bilo moralnih, dobrih ili loših, svejedno, a time i od svoje povijesti. Odluke će donositi netko drugi, dobre ili loše, svejedno. Jedino slobode odlučivanja neće biti. Sloboda nekad, izgleda, zna biti prevelik teret.

I prethodni komunistički režimi su sebe smatrali "povijesnima", ali, shodno svojoj dijalektici, i posthistorijskima. Naime, smatrali su da se sa njima povijest završava, da je njihova "povijesna misija" ukidanje dotadašnje povijesti. U neku ruku i jest – utoliko što je pod komunizmom bila ukinuta sloboda, kao osnovni motor povijesti.

Mnogi u Hrvatskoj i danas na Europsku uniju gledaju kao na ispunjenje hrvatske "povijesne zbiljnosti", a na priključenje Hrvatske EU kao na značajan povijesni datum. Ljevičari u njoj vide instrument ostvarivanja svih nada i ideala koje su polagali u prethodnu Jugoslaviju, dok na period nacionalne samostalnosti i slobode više gledaju kao na "povijesna bespuća" i kratki, neželjeni intermezzo između dviju posthistorijskih "usuda" Hrvatske. Desničari u priključenju EU vide povratak Hrvatske europskom kulturnom krugu i njeno izvlačenje iz balkanske povijesne kaljuge. Liberali, pak, u EU vide značajan instrument za centralističko nametanje liberalnih vrednota – poput slobodnog tržišta ili gay brakova, i sličnog – "odozgo", kad je hrvatski narod dovoljno zatucan pa ne želi te vrednote prihvatiti demokratski i "odozdo".

No, sve su to ideološke interpretacije ovog povijesno-nepovijesnog (ako tako mogu reći) trenutka – i otuda lažne. Jedini ispravan pogled na ulazak Hrvatske u EU jest pogled na povijest iz moralnoga ugla, a on kaže da je to datum kada se Hrvatska odrekla svoje samostalnosti i slobode. Drugim riječima, kada se odrekla mogućnosti da ostvari svoju moralnu egzistenciju, jer jedino slobodni ljudi i narodi mogu biti i moralna bića.

Postoji još jedan "povijesni" argument, kojim se pokušava legitimirati ovo odricanje Hrvatske od svoje slobode, a to je da su jednostavno okolnosti takve i da Hrvatska ne želi ostati "po strani" od tijeka povijesti. Drugim riječima, "kud svi Turci, tu i mali Mujo". No, istina je da se značajne povijesne odluke, koji nam često služe kao "povijesni znak" (signum historicum), veoma često donose unatoč okolnostima i unatoč tome što nam situacija moguće ne ide na ruku. Takva je, recimo, bila odluka hrvatskog naroda na referendumu za samostalnost i izdvajanje iz SFRJ, koja je donešena gotovo jednoglasno i unatoč lošim političkim i drugim prilikama. To je događaj koji se pamti. Ako ga usporedimo, na primjer, sa referendumom o priključenju EU, koji je prvo bio institucionalno falsificiran, sa lažnim biračkim spiskovima, zbog uspjeha kojeg je prethodno izvršeno nasilje nad Ustavom, da bi zatim za njega agitirala i vlast i opozicija i komesari EU, pa je opet čitava ta ujdurma polučila vrlo slabe rezultate – onda vidimo razliku između povijesne odluke jednog naroda za slobodu i posthistorijske odluke za ropstvo.

Prvi datum će se, svakako, i dalje pamtiti, mada vjerojatno samo sa sjetom i nelagodom. Više kao podsjećanje na slobodu izgubljenu vlastitom krivnjom. Drugi se neće pamtiti, ako već nije i zaboravljen – s pravom. Bit će to samo jedan događaj među drugim događajima, tek jedna beznačajna smrt. No, historijsko pamćenje i opterećivanje slobodom, poviješću i sličnim tricama, ionako nije odlika posthistorijskih društava, kakvim će Hrvatska za tjedan dana postati.

Izvor: Republika