Krajnji adresat Bidenova misterioznog posjeta Kijevu bila je elita na Zapadu

Ozbiljni ljudi u Pentagonu, koji još imaju kontakte s Moskvom, potrudili su se da Rusi saznaju za planove o Bidenovom putu znatno ranije nego što je sjeo u avion za Poljsku.

Na godišnjicu ruske agresije na Ukrajinu imali smo prilike gledati spektakl u režiji zapadnih globalnih elita. U središtu tog spektakla bio je, navodno opasan, i do zadnjeg trenutka obavijen najvećom tajnošću, put američkog predsjednika Bidena u Kijev. Prvo je, kažu nam, tajno doletio u Poljsku avionom na kojem su bila pogašena svjetla, a onda je devet dugih sati kroz pustare Galicije vlakom putovao za Kijev.

Medijski opisi tog puta povremeno su zvučali kao izvaci iz udžbenika povijesti o Lenjinovom putu za Petrovgrad u blindiranom vlaku prije stotinjak godina. Koliko je Bidenov put stvarno bio tajan možda najbolje govori okolnost da su društvene mreže dva dana prije romorile o Bidenovom putu i da su svi znali da ovaj putuje za Kijev. Očito je kako su i jedna i druga strana namjerno pustile informaciju u javnost.

Kao i uvijek u takvim situacijama, druga je strana pravovremeno obaviještena o tom putu. Ozbiljni ljudi u Pentagonu, koji još uvijek imaju kontakte s Moskvom, potrudili su se da Rusi saznaju za planove o Bidenovom putu puno prije nego što je sjeo u avion za Poljsku. Ti ozbiljni ljudi znaju kako Rusi ne žele ući u direktan sukob sa Zapadom, pa su po protokolu poduzete sve mjere sigurnosti kako se ništa loše ne bi dogodilo.

Netko bi se mogao pitati, kome je ovakav spektakl obavijen misterijem, koji to baš i nije, uopće bio potreban? Ako je javnost sve znala, ako su Rusi znali, kome je, onda, ovakva poruka bila upućena? Jedini odgovor koji se nadaje jest da je krajnji adresat Bidenovog misterioznog posjeta Kijevu bila sama elita na Zapadu. Taj put, kao i sam Bidenov govor, izgledali su kao samotješenje nekog kome baš ništa ne ide od ruke.

Naravno, nitko sada ne želi priznati kako je godinu dana nakon ulaska u rat s Rusijom pošlo po krivu sve što je moglo poći po krivu, i kako sve izgleda kao da će završiti katastrofom, pa zato sada elita na Zapadu sama sebi priča pričice o tome kako je Putin pred samouništenjem, a pobjeda nadomak ruke. Zato malo zlokobno zvuči trijumfalizam koji kaže kako je Bidenov put u Kijev značio kako više nema uzmicanja.

Dakle, nalazimo se na putu bez povratka, idemo iz katastrofe u katastrofu, sve do samog kraja, ma kakav taj kraj bio. Poruka je, naravno, kako taj kraj znači samo jedno - uništenje Rusije. Okej, shvatili smo. Odluke o sudbini svijeta donose ljudi koji su presjekli i zadnju sponu sa stvarnošću i još samo slijede svoje fiks-ideje o totalnom uništenju svog arhi-neprijatelja. Ništa osim tog cilja više nije bitno.

Stvari izgledaju još sumornije, ako bacimo kratak pogled na tu olako odbačenu stvarnost. A stvarnost nam kaže kako naročito Europa, kojoj, nakon samih Ukrajinaca, stiže na naplatu većina računa ovog rata. Skladišta oružja i municije zaostala iz sovjetske ere su spaljena na ukrajinskoj bojišnici. Kako svjedoči europski ministar vanjskih poslova Josep Borrell, Europa ima sve više problema u proizvodnji novog oružja.

Drugim riječima, Europa i većina članica NATO država su u godinu dana rata s Rusijom postale potpuno nesposobne snabdjevati ukrajinsko bojište. Na to je nedavno dramatično upozorio estonski ministar vanjskih poslova Reinslau: “Rusija u danu potroši municije koju Europa ne može proizvesti u mjesec dana i s trenutnim kapacitetima ćemo potrebe Ukrajine moći zadovoljiti tek za šest godina.”

U svakom slučaju, vidimo kako je Europa potpuno razoružana, pa je za očekivati kako ćemo od vojske uskoro viđati vitezove po drumovima, hajduke po šumama i berseke na drakarima. Kako ta slika stvarnosti komunicira s narativnim balonom koji su oko sebe stvorile zapadne elite, koje su nas uvele u rat s Rusijom pričom kako samo treba čekati da se Rusija pod pritiskom raspadne a onda poslati svog čovjeka vlakom u Moskvu.

Zapadna strategija u ovom ratu jako podsjeća na model boljševičke revolucije, samo što stvarnost ne sluša uvijek udžbenike iz povijesti, a pogotovo ne samotješiteljske pompe elite koja je odavno operirana od stvarnosti. Ono što vidimo u stvarnosti jest da se Zapad sve više povija pod pritiskom ratne zbilje, dok nepovjerenje ljudi u elite polako kopni, a ekonomija kleca pred iracionalnošću njihovih političkih odluka. 

Politički manuskript zapadnih elita je Fukuyamin esej “Kraj povijesti”. Za elitu je povijest ionako uvijek bila samo muka i tegoba. Fukuyamina objava kraja povijesti značila je za elitu i kraj mučenja. Oslobođeni od povijesti, sada su mogli raditi ono što su uvijek htjeli: pecati ujutro, pa malo loviti, malo čitati prije ručka, zatim dremucnuti, a za večerom pričati jedni drugima priče o uspjehu i svirati violinu. 

Nema veze što svijet odlazi dođavola. Elite će uvijek živjeti u svom balonu, iz kojeg ih ništa neće probuditi. Zabrinuta javnost će dotle debatirati o tome kada će se elite trgnuti iz sna. Tu jalovu debatu nazivamo demokracijom, za koju se borimo - do samog kraja.

Večernji list

ChatGPT se nikad neće razviti u superinteligentnog robota koji će porobiti čovječanstvo. Za to smo dovoljni sami sebi.

Najviše zabave u novoj aplikaciji pronašli su oni zločesti među nama, koji su primijetili da je jako osjetljiva na politički nepoćudna pitanja, pa je krenulo natjecanje tko će je natjerati da daje što nepoćudnije odgovore

Ako ste korisnik društvenih mreža onda vjerojatno znate kako se zadnjih mjeseci ljudi na internetu zabavljaju nečim što se zove ChatGPT. Oni koji vide dalje i bolje od nas običnih, već su ponudili svoja tumačenja toga što bi to moglo značiti za našu budućnost. Neki od njih smatraju kako će umjetna inteligencija ovim iskorakom uskoro pokoriti čovječanstvo, dok su drugi optimisti i u tome vide veliku korist za ljude.

No, koliko se moglo vidjeti, najviše su zabave u novoj aplikaciji pronašli oni zločestiji među nama, koji su ubrzo primijetili kako je aplikacija jako osjetljiva na politički nepoćudna pitanja, pa je krenulo natjecanje tko će ju natjerati da daje što nepoćudnije odgovore na neka škakljiva pitanja. Pokazalo se kako aplikacija, ako ste uporniji, popušta pred ljudskom dovitljivošću, što nam govori kako se na njoj ipak još dosta mora poraditi.

Ipak, ne može se poreći kako je s ovom aplikacijom napravljen neki napredak, koji nam pruža osjećaj kako bi “prava” umjetna inteligencija mogla izgledati, što daje povod za širu raspravu o tom problemu. Naime, sama činjenica da je napravljen software koji nam može pružiti osjećaj kao da razgovaramo sa stvarnim čovjekom jest neki napredak. Možda to nije baš futuristički “iskorak”, ali se stvar zasigurno mrdnula s mrtve točke.

U stvari, da bismo govorili o nekom iskoraku, trebao bi nam puno moćniji algoritam kako bismo izmjerili taj napredak. Za stvaranje takvog algoritma mi još nemamo dovoljno pameti, ako ćemo ju ikad i imati. Možda će to jednom biti tehnički izvodljivo, ali prethodno moramo odgovoriti na pitanje što je to uopće inteligencija. Što je to što ljude razlikuje od ostalih živih bića? To je filozofsko pitanje na koje ni filozofi nemaju odgovor.

Danas je jedna od najzanimljivijih grana filozofije i znanosti ona koja se bavi ljudskom inteligencijom, statističkim mjerenjima inteligencije određenih skupina, pitanja njenog nasljeđivanja itd. Ali, brižljivo razvijenje statističkih metoda mjerenja relativne inteligencije još uvijek nije isto što i razumijevanje prirode inteligencije. Ti podaci su korisni za razumijevanje našeg ponašanja, ali ne daju odgovor na to što je uopće inteligencija.

Razlog zbog kojeg još uvijek nemamo taj odgovor je taj što mi još uvijek ne znamo ni što je to ljudska svijest, s kojom naša inteligencija očito ima neke veze. O tome filozofi, teolozi i znanstvenici još lome koplja. Jedni će reći da smo tek prah i pepeo koji diše, a naša svijest tanak plamičak na vjetru, dok će drugi reći kako je naša svijest dokaz besmrtnosti naše duše, nevezane i samo trenutno zarobljene u tijelu.

Filozofi skloniji empirizmu i materijalizmu će reći kako je naša svijest samo čudan sklop međudjelovanja nekih nesvjesnih čimbenika. Oko toga su se razvile i zanimljive teorije, od darvinizma, psihoanalize, pa do fizikalizma, ali nekako je dojam da nijedna od ovih filozofija ne uspijeva objasniti zagonetku svjesnog života. Narodnim rječnikom rečeno, ovi filozofi u svojim objašnjenjima guraju kola ispred konja.

Druga vrsta filozofije, koju možemo nazvati idealističkom, kao da ozbiljnije uzima problem svijesti. Oni svijest ne smatraju pukim rezultatom nesvjesnih silnica, već ju shvaćaju kao djelatni princip. Neki idu toliko daleko pa kažu kako su fizički objekti u našem svijetu oblikovani djelovanjem naše svijesti. Takvo viđenje može djelovati čudno, ali njega potvrđuju i neki uvidi, pa čak i eksperimenti, iz oblasti suvremene fizike.

To još uvijek ne znači da živimo u nekakvom matrixu, već samo da naša svijest nije tek jedan sofisticirani proizvod fizičkog svijeta u kojem živimo. To bi značilo kako zadatak naše svijesti nije da nam daje najpouzdaniju sliku toga svijeta, već da nam pomogne da se nekako uklopimo u njega i oblikujemo ga. To ne znači da je svijet iluzija, već samo da za našu svijest nije toliko bitno je li naša percepcija svijeta istinita ili ne.

Ako se vratimo problemu stvaranja umjetne inteligencije, to nas vodi zaključku kako je vjerojatnost stvaranja umjetne inteligencije, koja bi bila nalik ili čak mogla zamijeniti našu svjesnu inteligenciju, toliko niska da možda i nije vrijedna ozbiljne rasprave. Možda bismo do tog cilja prije stigli ako ne bismo zamišljali nekakav superinteligentni stroj koji ima odgovore na sva pitanja, već neku manju pamet, koja bi se tek čudila svemu.

Ono što nazivamo inteligencijom i što nas razlikuje od drugih živih bića nije nešto što bi ličilo na superkompjuter koji matematičkim kombinacijama upravlja materijalnim podacima kako bi stvorio inteligentne odgovore na probleme koji nas okružuju. ChatGPT je samo fina zabava, koju je smiješno uspoređivati s ljudskom inteligencijom. On se nikad neće razviti u superinteligentnog robota koji će porobiti čovječanstvo. Za to smo dovoljni sami sebi.

Večernji list

Demokracija je postala paranoična, neprijatelji iskaču na sve strane

Problem demokracije je, kao i kod svake radikalne ideologije, u tome što je po prirodi antisustavna i ne može iznjedriti konzistentan skup pravila s kojima bi se svi složili.

Živimo u političkom poretku koji je za mnoge još donedavno predstavljao san. To je poredak koji nazivamo liberalnom demokracijom. Demokracija je sustav koji, kaže se, osigurava ljudima slobodu. Ona je poput hegelovskog “boga koji hoda zemljom”. Dovođenje u pitanje njenog savršenstva smatra se nečim svetogrdnim. Tko može sumnjati da nam demokracija nudi najbolji od svih mogućih svjetova?

Ali, kao što biva sa svakim snom, na javi sve to izgleda dosta drugačije. Svakodnevno smo okruženi apsurdima života u demokraciji zbog čega sve više ljudi gubi povjerenje u sam sustav. Demokracija kao da je postala karikatura same sebe, pa nam se, primjerice, sasvim ozbiljno sugerira kako je samo glas za vlast glas za demokraciju, dok se glasovi za oporbu smatraju glasovima za neprijatelje demokracije.

Tako imamo primjer da se u “najstarijoj demokraciji na svijetu” otvoreno sugeriralo kako treba glasati za kandidate stranke na vlasti kako bi se “spasilo demokraciju”. U Europi se oporbeni glasovi proskribiraju kao “pro-fašistički” ili, što je danas modernije, kao “pro-putinovski”. I kod nas se kritika oporbe, po istom modelu, svela na jednu žicu koja trubi kako oni koji su protiv vlasti ne žele pomoći Ukrajincima u nevolji.

Demokracija je postala paranoičan sustav u kojem neprijatelji iskaču na sve strane i kriju se ispod svakog kamena. Oni koji vide kako sustav polako klizi u ludilo, smatraju kako su krivci za to ljudi na vlasti koji djeluju na svoju ruku, da se tu radi tek o anomalijama u biti dobrog sustava. Kriva je, kaže se, “korumpirana elita na vlasti”. “Kad narod uzme stvar u svoje ruke i dovede prave ljude na vlast, sve će opet biti kako treba.”

Jedino je problem što to isto u dlaku misli o oporbi ona druga strana naroda, koja glasa za vlast. A što ako ludilo demokracije nije rezultat djelovanja luđaka na vlasti? Što ako razlog zbog kojeg demokratski zapad tone u sve veće ludilo nije u vlasti ovih ili onih, već u samoj prirodi demokracije kao sustava? Što ako su svi apsurdi na koje danas nailazimo rezultat pravila na kojima počiva sama ideja liberalne demokracije? 

Ljudi su prirodno neskloni razmišljati na ovaj način, jer demokraciju smatramo nečim svetim. Glas naroda je glas boga, kaže se. Demokraciju smatramo nečim dobrim, pa tako mora biti dobro i sve što s njom stoji u vezi. Liberalna demokracija je još i bolja, jer tu imamo dvije riječi koje znače nešto dobro, pa je i dobro dvostruko veće. Praksa može zakazati, ali to ne smije dovoditi u pitanje božanstvo liberalne demokracije.

Nekad su se marksistički teoretičari jako trudili isticati proturječnosti kapitalizma. Oni su smatrali kako su ove proturječnosti nepomirljive i kako će nužno dovesti do kolapsa kapitalizma. Njihova predviđanja pokazala su se netočnima, ali to ne znači da traganje za proturječnostima u sistemu nije ispravno analitičko oruđe. Ako se sustav nalazi u sukobu s logikom, to može voditi padu čitavog sustava.

To, recimo, znaju današnji programeri. Biti programer, u stvari, znači tragati za različitim pogreškama ili “bugovima” unutar sustava. Bugovi su rezultat jednog pravila koje se nalazi u sukobu s nekim drugim pravilom. Kao krajnji rezultat dobijete situaciju u kojoj za iste podatke netko dobije jednu informaciju, dok netko drugi dobije sasvim drugu informaciju, iako bi rezultat za sve trebao biti isti. Na kraju, korisnici gube povjerenje u takav sustav.

Svaki sustav je skup pravila, a ako izgubite povjerenje u pravila, nestaje povjerenje i u čitav sustav. Problem demokracije je, kao i kod svake radikalne ideologije, u tome što je po prirodi antisustavna i ne može iznjedriti konzistentan skup pravila s kojima bi se svi složili. U tome je slična komunizmu. Komunisti su taj problem riješili tako što su stvorili “nomenklaturu”, koja je postala jedini ovlašteni tumač pravila.

Slično tome, i današnja demokracija stvara svoju “nomenklaturu”. Problem svih radikalnih ideologija je što u njihovoj osnovi stoji obećanje oslobođenja ljudi od okova nužnosti. Liberali su obećavali slobodu od političke prinude, komunisti od ekonomskih okova, nova ljevica slobodu od okova kulture. Liberalna demokracija nam, kao krajnje utjelovljenje svih radikalnih politika, obećava slobodu od svih okova.

Problem je jedino u tome što čovjek nije stvoren za takve utopijske recepte. Nama ne treba sloboda, već više stege. Ljudsko društvo ne raste u slobodi, već samo unutar dobro postavljenih pravila. Ako je čovjek društvena životinja, to znači da je biće koje je sposobno samo sebi nametati pravila. Zato ideologije koje obećavaju oslobođenje od tih okova, uništavaju temelje samog društva.

Liberalna demokracija je negacija same ideje društva. Stvaranje odnarođene nomenklature koja diktira nova pravila zadnja je stepenica u ovom samoubilačkom pothvatu.

Večernji list

Vraćaju nas na provjerenu agendu klimatskog alarmizma. Evo i Grete

Nema tog rješenja za koje globalna elita neće smisliti problem i stvoriti globalnu paniku. U tome su električni automobili jako slični maskama i cjepivu za vrijeme korona-panike.

Prema najavama, danas je, u petak, Svjetska zdravstvena organizacija trebala proglasiti kraj pandemije korone, čime bi bilo ukinuto izvanredno stanje i sve mjere koje su poduzimane tim povodom. Ali, izgleda, ništa od toga. O razlozima promjene stava SZO-a teško je nagađati, jednako kao što je bilo teško nagađati o razlozima zbog kojih su htjeli proglasiti kraj pandemije, kad vidimo kako ljudi i dalje obolijevaju i umiru od korone.

Uostalom, što će reći SZO malo koga uopće i zanima. Njihov narativ oko pandemije korone i sve ono što je govorila “struka”, kao i mjere koje su poduzimali, raspadalo se pred demantijem stvarnosti kao mjehur od sapunice. Od zatvaranja ljudi u kuće, nošenja maski, pa sve do cjepiva, koja nas nisu zaštitila od korone, ali smo dobili pandemiju miokarditisa i karcinoma, bilo je pogubno i vapi u nebo za objašnjenjem protagonista takvih mjera.

Takva bi objašnjenja svakako interesirala javnost, ali njih nema. Umjesto objašnjenja i traženja odgovora na probleme uvijek je bolja politika guranja problema pod tepih proizvođenjem novih problema. Činilo se kako Putinov rat u Ukrajini pruža zaštitu od neugodnih pitanja oko korona-politike, ali je jasno kako je to samo kratkotrajni predah. Da bismo zaboravili koronu potrebna je neka nova i jača katastrofa.

Tako vidimo kako se mediji i politika polako prebacuju na provjerenu agendu klimatskog alarmizma. Tijekom korone zaboravljena Greta polako se vraća. Stranice ponovno pune proizvođači električnih automobila i uredbe Europske komisije oko smanjenja emisije ugljičnog dioksida. Kažu nam kako je situacija oko spašavanja planete urgentna i kako se poduzimaju mjere kako bismo čim prije uspostavili balans s prirodom.

Približava se godina 2030. I, kažu, svi moramo zapeti kako bismo se uskladili s proklamiranim ciljem ostvarivanja plana za “klimatski neutralnu EU” do 2050. Svi ti “rokovi i planovi” pomalo zlokobno podsjećaju na čuvene sovjetske petoljetke, i jednako kao i oni sovjetski i ovi europski će doživjeti neuspjeh, no, prije toga će, isto kao i oni sovjetski, baciti ekonomiju Europske unije na koljena i proizvesti kolaps čitavog društva.

To se može vidjeti već sada, jer je sve oko industrije zelene energije čista magla u sukobu sa stvarnošću, glupost koja će puno koštati društvo i od koje će se obogatiti uska manjina. Prva je glupost sama ideja da postoji takvo što poput “obnovljive energije”. Postoji samo efikasan ili manje efikasan način da se dođe do upotrebljivog izvora energije. Najefikasniji je onaj koji ima veze s jezgrom atoma, a najneefikasniji su oni koje nudi zelena industrija.

Tako je, recimo, puka prodaja magle svaka priča kako su električni automobili na bilo koji način bolji od običnih automobila. Skuplji su, njihovo održavanje je skupo, njihovo korištenje zahtijeva nenormalne resurse, što ih čini nepraktičnima, a o troškovima koje plaća čitavo društvo, pa i ekosistem, za njihovu upotrebu ne treba ni trošiti riječi. Pomislimo samo na proizvodnju, održavanje i odlaganje baterija za električne automobile.

Električni automobili nisu rješenje za problem koji muči čovječanstvo, već proizvodnja problema tamo gdje je čovječanstvo već pronašlo rješenje. Električni automobili će zauvijek ostati nepraktični za većinu ljudi. Pomislite samo na milijarde koje trebaju biti uložene u infrastrukturu kako bi se električni automobili počeli masovno koristiti, pa će vam biti jasno zbog čega do toga, unatoč proklamiranoj agendi, nikada neće doći.

No, u jednoj stvari su električni automobili dobri - oni nam nude iluziju rješenja za navodni problem, koji zahtjeva hitno rješenje. Dobri su, naime, za industriju panike čijim nas blagodatima svako malo izvrgava globalna politička elita. Nema tog rješenja za koje globalna elita neće smisliti problem i stvoriti globalnu paniku. U tome su, kako je to već netko primijetio, električni automobili jako slični maskama i cjepivu za vrijeme korona-panike. 

Sjećamo se indukcije panike na početku pandemije. Prvo su proklamirali kako će virus ubiti stotine milijuna ljudi, pa su nam, nakon što je ta kombinacija loše matematike i zločeste moralne ucjene prošla, naredili da ostanemo kod kuće, pa su nam onda preko lica navukli maske, da bi nas na kraju sve cijepili. Isto tako se sada ide na podizanje moralne panike kako bi nas uvjerili kako će se klima promijeniti ako svi ne budemo vozili električne aute.

Naravno, nema veze što ništa od toga nije bilo korisno, ni djelotvorno. Doduše, možda je bilo djelotvorno, ali u negativnom smislu. Ni maske, ni cjepiva nisu pomogli da steknemo imunitet, ali jesu u tome da dobijemo miokarditis ili rak. Elon Musk se našao na meti globalnih elita na vratima nove globalne panike. Neki novi Musk već smišlja način kako da pokupi monetarno vrhnje od industrije zelene histerije koja nam se smješka.

Večernji list

Prošli smo zadnji stupanj inicijacije. Cvrčak iz pjesme cvrčat će odsad i na tavi

Vjerojatno se nitko nije nadao kako će nam neki birokrat iz dalekog Bruxellesa zavirivati u tanjur i sugerirati nam kako su naše prehrambene navike nešto što se oštro kosi s europskim vrijednostima

Zadnjih je dana na društvenim mrežama bilo dosta šale na račun vijesti o tome kako je Europska komisija odobrila da se neki kukci mogu naći na našem jelovniku. Naime, nakon što su ljetos za ljudsku prehranu odobrili ličinke crva brašnara, eurokrati su se na zadnjem svom skupu pozabavili skakavcima, a u najavi su kao sljedeća moguća poslastica spomenuti i cvrčci. Cvrčak, tako, neće više cvrčati samo u lektiri, već i na tavi.

Ako vam vodica nije krenula na usta od samog spomena ovih pikanterija, ne brinite, mali ukusni crvići i prhki zrikavci mogu vam se “zalomiti” u krekerima, čipsu, keksima ili kruhu. A kad ih jednom kušate, kažu nam oni koji su već probali tu deliciju, jednom ćete zauvijek odbaciti kobasice, kulen, svinjski odojak i sve ostale nezdrave stvari kojima se hranimo od stoljeća sedmog. Suhe ličinke crva brašnara slasnije su od pršute.

I, kao što se kaže u reklami, to nije sve. Konzumiranjem ove hrane značajno ćemo pridonijeti i očuvanju planete. Naime, poznato je da su, pored čovjeka, krave jedan od najvećih zagađivača atmosfere. I o tome ima euro-regulativa, u kojoj se kaže kako je ta stoka odgovorna za emisiju 14% stakleničkih plinova koje uzrokuju ljudske aktivnosti. Za jedan kravlji prdež smo daleko od ekološke katastrofe.

Crvići, cvrčci, skakavci i ostala mila stvorenja, za razliku od čovjeka i domaće stoke, ekološki su prihvatljivi i nisu neprijateljski kalibrirani prema očuvanju bioraznolikosti. Ako u svojoj svijesti skakavce, recimo, vežete za sliku pošasti, to je samo drevna predrasuda, koju ste pokupili iz Biblije. Znanost i struka govore drugačije, a euroregulatori slijede samo struku. Slavonija bi bila puno zelenija kad bismo umjesto krava uzgajali zrikavce.

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju, proces koji je ovih dana doveden do kraja, zacrtan je kao jedan od nacionalnih ciljeva još od osamostaljenja. Taj cilj je opravdavan lijepim stvarima poput slobode trgovine, slobode kretanja, dijeljenjem zajedničkih vrijednosti i europskim kulturnim naslijeđem. Sve su to bile sjajne stvari, kojoj bi trebala težiti svaka nacija koja dugoročno planira svoju budućnost.

Zato je malo tko je očekivao kako će nas na kraju tog procesa sačekati tako zaumne stvari poput naslovnica koje nas vabe da počnemo jesti kukce, poput egipatskih eremita, a sve s “potpisom” iste te Europske unije. Vjerojatno se nitko nije nadao kako će nam neki birokrat iz dalekog Bruxellesa zavirivati u tanjur i sugerirati nam kako su naše prehrambene navike nešto što se oštro kosi s europskim vrijednostima. 

S ovim bubama na tanjuru čovjek ima osjećaj kao da smo prošli zadnji stupanj inicijacije u nekakav opskurni kult, a ne završili integraciju u političku zajednicu slobodnih europskih nacija. Jer, takve stvari nije moguće objasniti političkim ili ideološkim motivima, već samo praksama koje teže uspostavi novog religijskog kulta. Tko bi, inače normalan, uopće donosio propise koji afirmiraju takve zaumne prakse, poput jedenja buba?

Hrana je, pored seksa, gotovo po pravilu u središtu religijskog katekizma. Pitagorejci su bili zagriženi vegani, koji su vjerovali kako stroga pravila prehrane pridonose duhovnom uzdizanju. Židovi imaju svoja posebna pravila konzumiranja hrane, a sve do nedavno su i kršćani bez iznimki slijedili pravila posta. Sekularizacijom religijskog života, brigu o hrani su preuzele različite kuharice i mastechefovi.

Fetišizam oko hrane danas je postao obilježje takozvane progresivne ljevice. Jedno je vrijeme u tim krugovima bilo popularno veganstvo i vegetarijanstvo, ali to se nije dugo održalo. Previše je podsjećalo na neke tradicionalne oblike brige o hrani. Trebalo je nešto otkačenije, nešto egzotično, nešto što vas čini posebnim, nešto što bi na vas moglo skrenuti pažnju kada se slikate za Tik-Tok ili Instagram. 

Premda zvuči kao ludost i prolazna moda, kada malo porazmislimo i shvatimo da se takvim stvarima više ne bave neki napušeni ostarjeli hipici, već ljudi koji kroje zakone Europske unije, shvatimo kako našu proširenu političku zajednicu vode ljudi koji sasvim ozbiljno shvaćaju nešto što na prvi, pa i na drugi pogled, djeluje samo kao budalaština. A onda to prestaje biti smiješno i postaje pomalo jezivo.

Živimo u svijetu u kojem nas naš osjećaj za to što je normalno, a što je ludost, pouzdano gura u smjeru gdje sami sebi postajemo čudni i neuklopljeni. Dosad su prizori ljudi koji u trgovinama detaljno čitaju deklaracije bili rezervirani za one koji pažljivo broje ugljene hidrate i masti. Sada se čini kako će te deklaracije čitati samo oni koji žele ostati pri tradicionalnoj kuhinji, kako im se ne bi u jelovniku zalomio kakav kukac.

Nekad su se Bube vrtjele na gramofonima, a bilo je i onih koje su se stavljale u uho. Sada će nas sve češće promatrati iz tanjura. Vrli Novi Svijet nam se smiješi uz naklon i sa željom za dobar tek!

Večernji list

Brisanjem svih granica razuma, elite kreiraju i uvjete za vlastiti opoziv

Nakon pada Berlinskog zida očekivanja naroda nisu se podudarala s očekivanjima elita. Dobro uhodani stroj vječnog izvanrednog stanja upao je u krizu.

Ako bismo u povijesti ljudskog društva tražili neku konstantu, nešto što bi nalikovalo prirodnom zakonu, onda bi to bila okolnost da u svakom društvu imamo elitu čiji je jedini interes da održi svoj status elite. Bez obzira na to je li to društvo demokratsko, autokratsko, teokratsko ili totalitarno, uvijek na njegovom vrhu ili čelu nalazimo usku skupinu ljudi koji ni o čemu drugom ne vode računa nego o tome kako da opstanu na vlasti.

U stvari, gledano s druge strane, moglo bi se i reći da je svrha svakog društva, bar kako to društvo vide oni koji ga vode, jest da stvori i čuva svoju elitu na vlasti. Bilo koja korist za društvo od toga je samo sekundarna stvar, i elita će raditi na dobrobit društva samo ako je ta dobrobit upregnuta u svrhe održanja elite na vlasti. Sve demokracije žive od propagande kako se interesi elite i interesi društva savršeno poklapaju.

U naše vrijeme to je uvriježeno shvaćanje, pa se smatra kako je najbolji način da elita opstane na vlasti taj da osiguraju najveću količinu sreće za najveći broj ljudi. Onu vlast koja narodu omogućuje život u miru i napretku ljudi će smatrati dobrom i bit će sretni pod njenom vladavinom. One pak koji ne uspiju ostvariti taj cilj, narod će smatrati lošom vlašću, a elita na vlasti će ubrzo dobiti svoju konkurenciju.

Naravno, kakva god elita na vlasti bila, dobra ili loša, uvijek će postojati netko tko misli kako može bolje od njih ostvariti taj cilj najveće sreće za najveći broj ljudi. Paradoks svake vlasti je u tome da je cilj ostvarenja boljitka za društvo u oštroj suprotnosti s njihovim ciljem opstanka na vlasti. Povijest je puna primjera kako su revolucije rušile elite upravo u vremenima koja su se mogla smatrati dobom relativnog napretka društva.

Poznata studija Alexisa de Tocquevilla o Francuskoj revoluciji temelji se na opisu ovog paradoksa. Kralj Luj XVI je bio dobar kralj, koji je želio uvesti niz reformi kako bi poboljšao kvalitet života običnog čovjeka. Uveo je tzv. knjige žalbe gdje je svaki Francuz mogao opisati svoje probleme i ponuditi prijedloge za to. Sazvao je skupštinu kako bi zastupnici o tome raspravljali i usvojili reformske zakone.

Ostatak priče znamo. Ali, ne znamo samo mi. Tu su lekciju dobro zapamtile i elite, i ta spoznaja čini preambulu željeznog zakona o održanju elite na vlasti - dobra vremena su opasna vremena za elitu: nikad ne čini dobro narodu, jer je dobrobit naroda u oštrom sukobu s interesom održanja elite na vlasti. To je poučak moderne demokracije: o dobrobiti naroda treba govoriti rado i često, ali nikad ne prelaziti s riječi na djela.

 Ali, zato postoje loša vremena. To su vremena koja su dobra za elitu. Loša su vremena ona u kojima naciji prijeti neka velika opasnost, nebitno je li umišljena ili stvarna, uslijed koje se čitavo društvo okuplja oko svog vodstva kako bi se obranilo društvo. To može biti ratna opasnost, neka prirodna nepogoda ili već neka pošast, poput epidemije i slično. Kada je društvo u opasnosti rušenje vlasti smatra se činom izdaje.

Hladni rat je bio veliki izum koji je elitama s obje strane zida omogućio vrijeme mirne i spokojne vladavine. U takva loša vremena u problemu mogu biti samo elite za koje se ispostavi da suviše meko odgovaraju na izazove izvanrednog stanja. Doba Hladnog rata bilo je “doba ekstrema”, velike ekstremizacije društva. Tolerirala se samo ona elita koja je u svojim odgovorima na ekstremnu situaciju bila ekstremna.

A onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao, niti priželjkivao, bar ne od elita na vlasti - bilo na Zapadu, bilo na Istoku. Pao je Berlinski zid. Narod se, doduše, ponadao kako sada konačno slijedi razdoblje mira i prosperiteta, ali očekivanja naroda nisu se podudarala s očekivanjima elita. Jer, dobra vremena nisu dobra za one na vlasti. Dobro uhodani stroj vječnog izvanrednog stanja upao je u krizu.

Zato je, usuprot svim očekivanjima, vrijeme nakon hladnog rata, postalo vrijeme dodatne radikalizacije i ekstremizacije društva. Na pobjedničkom Zapadu održvanje demkratske fasade postalo je opterećenje. Demokracija je postala ratni poklič, umjesto opisa dobre i poželjne vladavine. Zapad je neprijatelja pronašao u islamu i u svega dva desetljeća uspio vratiti čitav muslimanski svijet u srednji vijek. 

Zapadni džihad protiv islama je privremeno i samo donekle uspio ponuditi legitimaciju včlasti elita na Zapadu. Ali, islamski svijet je bio isuviše slab i neuvjerljiv protivnik. Danas izgleda kako bi dobra zamjena mogla biti Rusija. Ali, ni taj protivnik ne može nikoga impresionirati, osim što je moguće dobrodošla okolnost to što imaju ozbiljan nuklearni arsenal, koji može preplašiti ljude na Zapadu, no ne zadugo.

Elite na Zapadu su u grozničavoj potrazi za neprijateljem koji bi legitimirao njihov vlastiti ekstremizam. Korona-ludilo je pokazalo kako oni u toj potrazi ne poznaju granice. No, brisanjem svih granica razuma, kreiraju i uvjete za vlastiti opoziv.

Večernji list

Je li nas politička korektnost gurnula s one strane litice dobra i zla?

Koja to “plemenitost” može navesti nekoga da pogazi sve moralne instinkte i načela i uhvati se u kolo s onima koji trguju djecom? Prije će biti da se ovdje traži jeftino opravdanje za nešto što se opravdati ne može.

Svi pratimo ovu užasnu priču s trgovinom djecom iz Konga, koja je bizarna i mučna na toliko razina da ju je gotovo nemoguće prepričati. Točnije, normalnom je čovjeku nemoguće sasvim ni shvatiti kako je takvo što moguće, jer je sve u toj priči toliko izvan svih standarda temeljnih moralnih osjećaja da kod ljudi može proizvesti samo odvratnost koja odbija prihvatiti bilo kakva objašnjenja za takvu praksu.

Prije svega, radi se o djeci, maloj, nevinoj dječici, koja ničim nisu skrivila bezmjernu patnju koja se sručila na njih zbog okrutnosti odraslih. Prvo su rođena u vihoru građanskog rata, a na svu tu nesreću sada su odvojena i od svojih bioloških roditelja i postala puki predmet neljudske manipulacije. Nije to trgovina ljudima, već nešto puno gore. Sam jezik se opire artikulirati tu odvratnu praksu. To je nešto što se jednostavno ne radi.

Zato može samo izazvati indignaciju kada se u javnosti krenulo pričati o motivima koji su neke osobe uvukli u krijumčarski lanac trgovine djecom. Čak su se ti motivi u par navrata nazivali i “plemenitim”. Koja to “plemenitost” može navesti nekoga da pogazi sve moralne instinkte i načela i uhvati se u kolo s onima koji trguju djecom? Prije će biti da se ovdje traži jeftino opravdanje za nešto za što opravdanja ne može biti.

Možda jednako tako djeluje iritantno kada se sve oko ove “afere” pokušava svesti na suhoparni pravnički jezik, na jezik koji javnost uglavnom ne razumije. A i zašto bismo morali biti upućeni u svu pravničku sofisteriju i moguće ekskulpacije za ljude optužene za ovo zlodjelo? Kao da je namjera bezličnim pravnim brbljanjem nekako suzbiti normalnu ljudsku reakciju na nešto moralno toliko odorno i neprihvatljivo?

Mijenja li u moralnom smislu išta okolnost da se tu radi o osmero hrvatskih građana? Pa zašto onda danima slušamo o tome što bi sve hrvatska država mogla učiniti da nekako ublaži nevolje osobama koje su se u ovako nešto uvukle? Pravnu pomoć i suradnju treba omogućiti sudovima u Zambiji, pred kojima je optužnica podignuta. Sve preko toga bi bilo uvalačenje na mala vrata države u ovaj skandal.

Nema nikakve potrebe izražavati nepovjerenje prema legalnim institucijama Zambije i graditi sliku u javnosti kako se tu radi o pravno neuređenoj državi. Zašto bismo uopće sumnjali da bi zambijske institucije u nečemu mogle pogriješiti ili napraviti nekakav propust? Prije bi nas trebalo interesirati jesu li naše pravne institucije uvučene u ovaj skandal. Recimo, koliko ima značaja to što je jedna od optuženih službenica Ustavnog suda?

Umjesto toga mi slušamo o tome kako su zambijski zatvori neuvjetni i prenatrpani, valjda kako bi od nas izvukli neki tračak empatije za ljude optužene za trgovinu djecom? Pa onda imamo ekstenzivne intervjue s osobama koje su već posvojile djecu iz Konga, u kojem se kupovina djece o roditelja predstavlja kao normalna i uhodana praksa, a takav gnjusan čin kao nešto moralno uzvišeno, plemenito i čak poželjno.

Koga uopće mogu zanimati eventualne nedaće odraslih usred afere u kojima su žrtve djeca? Ono na što ljudi prirodno reagiraju s empatijom su djeca koja su izložena brutalnoj manipulaciji od strane odraslih. Ne postoji jača emocija od potrebe da se zaštiti dijete. Moralna je perverzija u takvoj situaciji stavljati u fokus patnje odraslih, i to onih koji su optuženi kako su krivci u užasnoj patnji te djece. 

Kada se u krupnom planu pogleda način izvještavanja hrvatske javnosti o čitavom slučaju, čovjek lako dođe u iskušenje pomisliti kako iza takvog unisonom udaranju takta samo po jednoj žici moguće stoji i nekakva namjera - namjera da se čitav slučaj zataška, odnosno, da se zataška nešto veće i moguće još morbidnije? Ulagati toliki napor da bi se izazvalo empatiju prema trgovcima djecom teško da može biti spontana ljudska reakcija.

Ima li u tome kakvu ulogu to što su neki od aktera ove afere članovi nekih stranaka, javne osobe i osobe iz samog hrvatskog pravnog sustava, nije još jasno, ali bi i taj aspekt trebalo svakako istražiti. Umjesto toga stvara se atmosfera u kojoj je moralno problematično postavljati neka od tih pitanja koja se sama nameću i koja svakako više zanimaju javnost od uvjeta u afričkim zatvorima.

A stvaranje te atmosfere u kojoj je moralno problematično postavljati normalna pitanja jest ono što najviše zabrinjava. Ako smo doista postali društvo u kojem su važniji moralni osjećaji nekoga tko je umislio da ima penis i da želi postati tata od patnji male djece, onda je pitanje u kojim se to moralnim okvirima mi krećemo. 

Slika koja se kreirala oko ovog slučaja veliki je budilnik da se zapitamo je li nas politička korektnost gurnula s one strane litice dobra i zla? Jer ako više nismo sposobni za normalnu ljudsku reakciju kada pred sobom imamo slučaj trgovine djecom, postoje li onda uopće granice? Onda to više nije problem vaganja činjenica i racionalnih argumenata, već problem našeg opstanka kao moralnih ljudskih bića.

Večernji list