Je li Milijan Brkić čuvar državnog kečapa?

Tragove parainstitucionalnih mrlja danas u Hrvatskoj nalazimo posvuda. Znamo da je totalitarna komunistička vlast funkcionirala po istom principu paralelnih institucija moći, a ta navika se izgleda i dalje brižljivo njeguje.

Još jedna afera potresa hrvatsku politiku. Tresu se brda, a uskoro bismo trebali doznati tko je miš. Kulise za novu dramu su postavljene, glavni glumci su od ranije poznati istrazi, tu je i pozadinski zbor za posljednje pozdrave, koji će nas upoznati s epizodistima i usmjeriti naše moralne osjećaje u pravome smjeru.

U prvome je činu uhićen haker iz Belišća, koji je sve samo ne haker. U drugom činu je uhićen jedan od šest vozača potpredsjednika Vlade, inače kum glumca koji bi se trebao pojaviti u trećem, kada bismo konačno trebali doznati radi li se o pravoj drami ili tek opereti. Kako nas obavještavaju, za tu ulogu glavnog glumaca konkurira drugi čovjek HDZ-a Milijan Brkić, umjetničkog imena Vaso.

Za mnoge je Brkić verzija hrvatskoga Bruta, koji je politički odstranio svoga političkog oca, oslobodivši ga teške uloge hrvatskog Cezara. Njegova je uloga bila ključna u zadržavanju kontinuiteta, primopredaji stranačkih pečata i ustoličenju na vlast našeg sadašnjeg Oktavijana. Poslije je postao i važan alat u rukama novog Augusta, kada je tajnica potpisala rješenje kojim stranka odustaje od Tuđmanova i kreće putem narodnjaštva Savke Dapčević Kučar, prigrlivši tako Vrdoljaka, Pupovca i svitu.

Legenda o Milijanu Brkiću kaže da se radi o velikom operativcu, koji kontrolira teren i “drži” bazu HDZ-a. Prema tome bi on bio nešto kao čuvar moći, koja kao zmija krije vlastite noge. Za njega se kaže da je tipični čovjek iz sjene, kojemu najveću štetu stvara pojavljivanje u javnosti. Ali postoji krinka i za javnost, gdje se nakon ponovno položene diplome i s novim mudroslovnim naočalama na nosu, pojavljuje u ulozi arbitra. Uloga bitna poput one čuvara državnog pečata. Je li onda Milijan Brkić - čuvar državnog kečapa?

Na prvu ruku besmislena uloga začina, a poslije ispada kako u ime države treba pečatirati svaku radnju. Tragove tih crvenih parainstitucionalnih mrlja danas u Hrvatskoj nalazimo posvuda. Znamo da je totalitarna komunistička vlast funkcionirala po istom principu paralelnih institucija moći, a ta navika se izgleda i dalje brižljivo njeguje. U svojoj rudimentarnoj formi ta nam je praksa poznata kao sustav prosjaka i sinova. Tu je društvenu pošast “rodijaka” dobro dijagnosticirao ministar pomorstva Butković, izjavivši kako je u Hrvatskoj “svatko svakome brat”. Samo što po njoj ispada kako su mnogi siročad.

Vidjeli smo kako se po istom modelu u Zagrebu rješavao problem Agrokora, kao što se danas u Puli rješava problem Uljanika. Kako nazvati situaciju u kojoj stranka na vlasti imenuje na visoku stranačku funkciju osobu protiv koje se vode sudski procesi? Može li se to nazvati pritiskom na pravosuđe? Niti slučajno. Nema pritiska ako ti sude kumovi. Taj kalabrijsko-sicilijanski uzorak velikih kumova može se preslikati na svaku sredinu. To je korupcijska hobotnica koja poput rak-rane razjeda hrvatsko društvo, od samoga vrha pa sve do dna.

Stvorene su parapolitičke veze čiji pipci sežu do samog vrha piramide vlasti. Sve dok se kao društvo institucionalno ne obračunamo s takvim pojavama, nemamo se što čuditi kada čujemo kako istrage pucaju već u fazi nadzora nad osumnjičenicima. Ali, onda imamo i situaciju da se pri obračunu s tim anomalijama nastupa na istovjetno parapolitičan način i da podaci iz same istrage cure u medije. To u javnosti stvara dojam kako se institucije koriste u svrhu političkih obračuna, što je kod građana stvara dodatno nepovjerenje u sustav i gube ono malo vjere što im je ostalo.

Dosadašnja su nas iskustva naučila tome kako velike priče s naslovnica u pravilu završavaju po principu “tresla se brda - rodio se miš”. Na ovom posljednjem primjeru vidimo kako se osumnjičeni pri uhićenju pozivao na poznanstvo s predsjednikom Sabora, da je dojavu o istrazi dobio od kuma potpredsjednika Sabora i vozača potpredsjednika Vlade, a on sam je prije surađivao s predsjednikom najveće stranke, tadašnjim potpredsjednikom Vlade.

Najbizarnije u svoj toj priči je činjenica kako visoki dužnosnici takvog profila koriste usluge neke toliko konfuzne osobe, bivšeg otpuštenog policajca koji o delikatnim stvarima priča preko nezaštićene telefonske linije i navodnog informatičara koji za sobom ostavlja hrpu samoinkriminirajućih dokaza. Kod dotičnog “stručnjaka” je pronađena gomila elektronike koja se sada intenzivno “češlja”, zbog čega mnogi kumovi ne spavaju mirno.

Možemo li očekivati da će se stvar istražiti do kraja, ako postane politički opasna za vladajuće? Što će se dogoditi ako kojim slučajem češljanje dovede do nekog od koalicijskih partnera? Hoće li politika dopustiti bilo kojoj istrazi da ugrozi našu opjevanu stabilnost?

Večernji list

Sve referendume treba zabraniti

Nema potrebe da se sumnja u HDZ, jer on svim silama pomaže da referendum uspije. Naime, ako bude manje potpisa nego je predano, politika neće biti odgovorna, ili, što bi rekao pomoćnik ministra uprave, postoje naznake da će krivac biti Apis.

Jedno ljeto dolazi svome kraju. Iako nas još uvijek grije sunce, pojavili su se prvi glasnici lošeg i tmurnog, kišovitog vremena. Naime, u Sabor su se vratili naši političari. Političari puni obzira prema svome narodu, puni ljubavi jedni za druge. Na braniku naše stabilnosti tako stoje zagrljeni Saucha i Culej, Ronko i Đakić, Pupovac i Glavaš. Isijavaju ljubavlju dok gledaju u vođu koji ponizno odgovara na pitanja oporbe. On je s puno takta uspio Pernara učiniti nevidljivim.

Na taj je način pokazao kako se rogovi mogu držati u vreći kada je vreća dovoljno duboka. Ta je vreća generator ove naše političke stabilnosti, koju svi napadaju i žele srušiti raznim smicalicama, a jedna od najvećih je - referendum.

Pogledajte samo kako su se podmuklo organizirali i skupili potpise za referendum, koristeći se slabostima zakona o referendumu. Taj zakon je mijenjan zbog ulaska u EU. Znaju rušitelji stabilnosti da bi osporavanje toga zakona na neki način značilo i osporavanje legitimnosti refrenduma o ulasku u Uniju. Za tu im je manipulaciju trebalo skupiti samo 10% potpisa u samo 14 dana, što su, rekli bi cinici, skoro najbolji uvjeti u čitavoj Europi. Tko još može tako lako i bez opstrukcija do referenduma? Zato naši stručnjaci kažu kako postojeći zakon o referendumu nije dobar. Upravo zato, dok su na vlasti sadašnji čuvari stabilnosti, do donošenja novog zakona - sve referendume treba zabraniti.

Nije narod suveren da bi on sam odlučivao o stvarima o kojima samo politika smije donositi svoj sud. Ne smije se u demokraciji dopustiti da o nečemu odlučuje većina. Zamislite da kojim slučajem zidar Pernar dođe na vlast i počne tiskati novce kao na traci i izvoditi razne porezne vratolomije. Nečuveno je da narod ima osigurač referendumom odlučivati o porezima, pa da ga se na taj podmukao način ide spriječavati u provedbi njegovih ideja. Dok ljudi ne progledaju i ne shvate da su oni koje zovu našima, kao i oni koje zovu vašima, u stvari “njihovi”, ništa se neće promijeniti.

Opravdavati postupke naših kada su na vlasti, znači u stvari davati alate njihovima kada dođu na vlast. Jer, zakoni se ne donose kako bi vrijedili samo za sadašnju vlast. Kada druga strana dođe na vlast ona ima u rukama gotove alate da bez velikih otpora stvari okrene u suprotnom smjeru. Zato je važno propitivati postupke vlasti kako mala skupina ljudi ne bi akumulirala svu moć. Jer, lakše je narodu nešto nametnuti tako što će netko kupiti njihove političare, nego mu objašnjavati sve posljedice određenog zahvata kako bi znao odlučiti. Referendum tu ima funkciju osigurača od otuđene vlasti.

Dok neki loši HDZ-ovci tvrde kako je Plenković odveo stranku u lijevi centar i oteo oporbi sadržaj, s time mu samo rade štetu - jer će se teško zaštiti od silnih SPD-ovih prebjega. HDZ je politički pokret koji se prostire od političkog centra pa na desno, a da bi opstao mora uvažavati sve razlike. Uvijek kroz dogovor moraju tražiti kompromis, koji kaže da dok god je krivac Plenković u prvom planu, ona šutljiva desnica, koja u pozadini odrađuje plinske biznise i kojoj svi poslovi dobro funkcioniraju, držat će mu leđa. Upravo oni su udarna igla za discipliniranje nezadovoljnika, jer su njima izbori najveći rizik i oni izborima najviše gube.

Zato HDZ u medije mora puštati spinove o prijevremenim izborima i plašiti nezadovoljnike micanjem s izbornih lista. Jer kada Plenković iscrpi sve mogućnosti žongliranja, najava izbora će značiti početak frakcijskog rata u kojem će se pokušati osloboditi balasta. I upravo zato ne smije proći referendum o izbornom zakonu. Jer kad bi on prošao, odnosno, kada bi se redoslijed na listama odlučivao preferencijalno i bez praga, Plenković ne bi imao alate za čistku.

Zbog toga ministar uprave, inače “dobar prijatelj” političkog tajnika HDZ-a, nema razloga opstruirati referendum. I upravo zato njegov pomoćnik nije imao potrebe puštati sumnje o bebama i mrtvima u javni prostor. Ne radi se o sumnjama, jer se do zaključaka došlo uspoređujući potpisane s HDZ-ovim popisom mrtvih glasača. Ima naznaka kako su se isti potpisali i za ovaj refrendum.

Na kolika je odricanja HDZ spreman kada se odriču i svojih mrtvih glasača, samo kako bi zaštitili transparentnost procesa? Upravo pod izgovorom zaštite osobnih podataka spriječili su da prebrojavanje nadziru oni kojima su građani dobrovoljno ustupili svoje potpise. Zato nema potrebe da se sumnja u HDZ, jer on svim silama pomaže da referendum uspije. Naime, ako bude manje potpisa nego je predano, politika neće bit odgovorna, ili, što bi rekao pomoćnik ministra uprave - postoje naznake da će krivac biti Apis.

Večernji list

Kolinda po svijetu sramoti Jugoslaviju

Jugomili su dobili jedinstvenu priliku istoga dana uz jogurt podrugljivo se radovati porazu Hrvatske i braniti Jugoslaviju od Kolinde.

Ovoga smo tjedna doživjeli jednu od najvećih uvreda. Naime, predsjednica nas je uvrijedila tvrdnjom kako u Jugoslaviji nije bilo jogurta. Neki su je pokušali obraniti kako je to bila samo metafora za odsustvo slobode izbora, ali svi znamo da je to laž. Jugoslavija je bila zemlja slobode i napretka, u kojoj su živjeli samo milijarderi, dinarski milijarderi. Ne smijemo zaboraviti kako je ona u svojim mladim danima otišla u Ameriku. Tamo su je sigurno mučili viškom ponude, zli američki kapitalisti su je obučili i naučili kako da sramoti samoupravni socijalizam.

Ona je zaboravila kako je u Jugoslaviji, ako je ičega bilo, bilo jogurta. Jogurtom su se pokretale i revolucije. Zato je purporna laž kako se nismo mogli odlučiti između dviju vrsta jogurta. Bilo ga je u izobilju i svi smo ga pili. Odrasli smo na jogurtu. Prežderavali smo se jogurtom. Jedini problem je nastajao kada bismo se zaboravili prijaviti za kruh, pa smo bili prisiljeni jesti jogurt s kukuruznom “purom”.

A pogledajte kako je danas kad odeš u trgovinu, a ono dvadeset vrsti jogurata, da ti se smuči. Pa čitaj deklaraciju, pa da ne bude previše masno, pa ugljikohidrati, pa šećeri… Prava drama. Danas nikako ne možeš biti siguran da si ispravno odabrao. Zato je prije bilo bolje, pa si umjesto biranja između dvadeset stvari mogao izabrati samo jednu. Kad ti je ponuđena samo jedna stvar na polici, onda znaš da je tvoj izbor ispravan. Kada biraš između njih dvadesetak uvijek imaš onaj osjećaj da si možda pogriješio. Jugoslavija nas je oslobađala te nesigurnosti izbora.

Danas moramo birati između HDZ-a i SDP-a, a kako je bilo lijepo dok su oni bili jedna partija, pa si bio siguran kako ne možeš pogriješiti? U čemu je uopće vrijednost slobode izbora? U čemu je smisao svog tog današnjeg mahanja šarenilom, kad su ljudi svejedno nezadovoljni i nesigurni? Prije nismo znali što sve možemo imati, pa smo zato imali sve. Tada se svemu znala vrijednost i cijena, a ne kao danas, kada nitko ništa ne cijeni i sve nam je bezvrijedno.

To je bilo vrijeme zajedništva, bratstva i jedinstva, gdje se strpljivo čekalo u redu za kruh. Narod nije bio razmažen, već naučen na čekanje. Ako je povremeno nečega i falilo, nitko nije pravio dramu i bio nezadovoljan zbog toga, jer nije smio. “Kad nečega nema, bez toga se može”, govorila je partijska mudrost. Vlast je tada čuvala narod od pohlepe. Svi su bili jednaki i svi jednako nisu imali, osim naravno čuvara.

Ono što smo imali teško je i usporediti s ovim što imamo danas. Ovi današnji se samo bogate, a što je jadni Tito imao, osim deset jahti, dvadeset vila, trideset automobila i nekoliko pari bijelih rukavica? I ništa mu nije ostalo. A danas svaka šuša smije kritizirati predsjednika. Prije se kritika nagrađivala s par godina ljetovanja na Golom otoku i zatvaralo se Hrvate zbog pjevanja, a ovi danas kradu, pa nitko da ih zatvori.

Dozvoljena je prekomjerna sloboda. Zbog toga je danas teško živjeti kao dosljedan socijalist. Sve i kad bi se htio pobuniti, ne možeš jer su migranti zauzeli šume. A ako bi i otišao, kako, ako znaš da bi ti odmah oteli status zaštićenog najmoprimca? Dok ovi danas odbacuju migrante, Tito ih je primao, obučavao i naoružane slao na Zapad.

Jugoslavija je uopće bila svjetlosnim godinama ispred svijeta. Žene su među prvima dobile pravo glasa i izbora, gdje im je ponuđen jedan i siguran kandidat. Dok danas ekolozi pozivaju na brigu o energetskoj učinkovitosti, u Jugi su isključenja struje bila standard. Htjelo se biti ispred svih i u borbi protiv globalnog zatopljenja, pa je uvedena vožnja par-nepar. Jugoslavija je bila i jedan od pionira makrobiotičke prehrane. Brzo se uvidjelo kako kava štetno djeluje na omladinu, koja se danas besposleno izležava po kafićima, pa se pržio korijen cikorije i pila divka.

Svega što nam danas nedostaje tada je bilo u izobilju. Svakog dana malo stegneš remen i komunizam ti je sve bliži. Onaj koji bi se danas toga držao, može kao nekada sa svojim stojadinom, boje koja ga zapadne, na odmor u sindikalno odmorište. To je baš hipsterski. Potrebno je samo “vjerodostojno” živjeti ono što se propovijeda i bolja prošlost ti je osigurana. Jer, svi znaju kako je Jugoslavija propala u obilju i zbog obilja. Kako je prije bilo bolje, jer kad si mlad, imaš više volje!

Zato je nevjerovatno da su jugomili svojim glasom izabrali hrvatsku predsjednicu koja im po svijetu sramoti Jugoslaviju. Kao da im nije bilo dovoljno stresno razdoblje onih pobjeda u Rusiji, finala i dočeka, svog tog domoljubnog nadimanja, sad još i ovo? Ali kada si dovoljno ustrajan, dođeš na svoje. Dobiješ jedinstvenu priliku istoga dana uz jogurt podrugljivo se radovati porazu Hrvatske i braniti Jugoslaviju od Kolinde.

Večernji list

Vlada umjesto ulaganja u brodogradnju kupuje Opel

Sve je počelo onog sparnog rujanskog jutra, kada je premijer uletio u ured ministra financija. Sav zajapuren u licu mahao je papirom koji je dotični ministar potpisao prošloga petka kasno popodne. “Gospodine ministre”, grmio je premijer, “moji savjetnici mi kažu da je Vaša odluka velika pogreška!” “Gospodine premijeru”, odgovorio je ministar, pokušavajući ostati pribran, “ne obraćajte pozornost na njih! I meni moji savjetnici govore to isto.”

Njegov je potez bio politički krajnje delikatan. Nakon niza uspješno provedenih strukturnih reformi u proračunu se pojavio višak od 30 milijardi kuna. To je izazvalo veliko oduševljenje među političarima, koji su odmah osjetili zov prošlosti, smišljajući razne načine kako to potrošiti. Međutim, dogodilo se nešto što nitko nije očekivao.

Pošto se brodogradnja sve teže nosila s južnokorejskom i kineskom konkurencijom, pritisci su bili u smjeru da se tih 30 milijardi uloži u spas brodogradnje. Ali vlada se odlučila oduprijeti tim pritiscima i ne odstupati od svoje uspješne politike rezanja rashoda, što je i dovelo do ovog viška u prihodima. To je stvorilo preduvjete za daljnje rasterećenje gospodarstva i smanjenje poreznih nameta građanima.

Neki su pak govorili kako bi bilo bolje taj novac uložiti negdje drugdje. Vagalo su između kupnje mađarskog Mola ili njemačkog automobilskog giganta Opela. U novinama smo imali priliku čitati kako “Vlada umjesto ulaganja u brodogradnju kupuje Opel”. Govorili su da bi tako radnici bili zbrinuti, ako Opel otvori svoj pogon u Hrvatskoj. Vlast se oduprijela tom socijalističkom zovu. Ustrajala je u stavu da država nije dobar gospodar i da se treba brinuti samo o upravljanju prirodnim monopolima. Takav je pristup sveo korupciju na minimum.

Ono što je posebno pohvalno je da nam poljoprivreda cvjeta. Do promjena su doveli prosvjedi samih poljoprivrednika, koji su tražili da se ukine sustav subvencija, a zauzvrat smanji PDV za poljoprivredu. Prijedlog je prihvaćen i donijeta je odluku da se umjesto beskrajnog bacanja novca na Petrokemiju smanji PDV-a u poljoprivredi. Hrvatska poljoprivreda je doživjela pravi preporod i danas se nalazi u svom zlatnom razdoblju, a građani su zadovoljni jer je zdrava hrana s hrvatskih polja postala dostupna svima.

Građani su posebno zadovoljni reformom uprave. To je najbolje ocijenjena reforma, jer je svima vidljiva. Unatoč velikim otporima dobro organiziranih sindikata, išlo se na drastično rezanje trome i neefikasne birokracije. Razočarani i gnjevni su bili ponajviše oni koji su navikli zapošljavati se samo uz pomoć stranačke iskaznice, ali se vladajućima ovaj potez vratio kroz podršku sve snažnije srednje klase.

Nakon što je mirovinski sustav kolabirao provedena je nova mirovinska reforma. Stvari su se konačno počele nazivati pravim imenom. Ono što se zvalo dobrovoljnim prvim mirovinskim stupom, sada se jasno naziva socijalna pomoć. Ono što se zvalo drugim mirovinskim stupom, sada je fond zvan “Svijetla budućnost” u koji budući umirovljenici uplaćuju svoje doprinose u punom iznosu. Ljudi se osjećaju slobodno i sigurno, jer sada znaju kako njihova mirovina stvarno postoji.

Gospodarstvo raste nestvarnih 5% godišnje. Hrvatska je konačno izašla iz tranzicije, i građani vide sve benefite slobodnog tržišta. Nova porezna reforma rezultira velikim brojem novih investicija. U zemlju se vratila nada, pa se mnogi Hrvati vraćaju u domovinu. Dokaz kako se odgovornom politikom i ozbiljnim pristupom radi u korist vlastitih građana.

Posebno je zanimljivo iz ovoga kuta uspjeha analizirati novonastalu političku klimu.
Prije nego se prethodni sustav počeo raspadati postojao je mit o dvije politike, čije su se razlike temeljile na prividnom ideološkom sukobu. Ali kada je novo stanje zaprijetilo njihovu samoodržanju, pokazalo se kako se radi o jednoj te istoj demagogiji, koja je rezultirala formiranjem velike kolacije - što je narodu konačno otvorilo oči.

A pravosuđe je…bio trenutak u kojem sam se probudio iz sna. Upalim TV, a na programu upravo prikazuju život beskičmenjaka u borbi za očuvanje vlastitih privilegija, u prijevodu “stabilnost”. Brže-bolje prebacim na drugi, kad tamo novi hrvatski izum, informatika bez računala. Politički stručnjaci za javne natječaje to nazivaju “škola za život”. Prebacim na treći, ide obavijest kako je otkazano glasovanje o zakonu o hitnoj pomoći, jer je jedan zastupnik vladajuće većine navodno bolestan, neslužbeno zastupnik je bio na veseloj proslavi u lokalnom vatrogasnom domu.

Ugasio sam TV u nadi kako će me nešto probuditi iz ove stvarnosti, da se ponovno vratim u onu zemlju iz snova.

Večernji list

Tko će pjevati na dočeku Perkoviću i Mustaču?

Ljeto se bliži svome kraju. Nakon sezone kiselih krastavaca, idemo prema jednoj jako vrućoj političkoj jeseni. To je jesen u kojoj ništa više neće biti isto. Jesen u kojoj ćete slati svoju djecu u škole, a vraćat će vam se genijalci.

Roditeljima je putem televizijskih reklama obećano kako će ih škole od sada učiti kritičkom mišljenju. Kažu, udžbenici će biti 30% lakši, ali to nije sve, jer su ciljevi u samom startu nadmašeni. Naime knjige nisu tiskane, pa je olakšanje stopostotno. Eh, kada bi u ministarstvu postojao barem jedan koji misli, a ne samo izmišlja. Jer jedino što je izgledno, bile knjige teške ili lake, uvijek znače lakše novčanike roditelja. Ali, što je to skupo ako zauzvrat dobijete genijalca koji kritički misli?

Koliko bi čovjek tek kritički mislio o situaciji u kojoj profesori, oni koji bi djecu trebali učiti tom kritičkom mišljenju, kažu kako je škola kritičkog mišljenja u kritičnom stanju. Toliko kritična da joj ministrica služi kao ogledni primjerak. Nema ništa loše u poticanju kritičkog mišljenja, samo se postavlja pitanje koliko je to nešto što se može naučiti. Jer ako kritika nije rezultat želje da iz nje proistekne nešto dobro, ako je samoj sebi svrha, ona je u svojoj biti nešto poput pozivnice za valjanje u blatu.

I tako od kritike do politike, od ulja do mulja, stigosmo do Pule. Tamo ljudima koji se bave izgradnjom brodova voda došla do grla. I kako to već biva pojavio se strateški partner, toliko strateški da nije pitan za nikakva financijska jamstva, nego umjesto ulaganja izdaje pozajmice. Ispostavilo se, naime, da je on gospodinu Jakovčiću godišnje plaćao pola milijuna kuna, a ovaj mu, kao pošten čovjek, nije mogao na to ostati dužan, pa mu je, kad je već u prilici, uzvratio uslugu. Što bi se reklo, ruka ruku mije. Nije čudo što se radnici nisu snašli u tom kolopletu kriminala i politike, pa su kao vlasnici Uljanika, koji je zaglibio u minus, postali vlasnici i Muljanikova duga.

Taj dug ih ostavio bez plaće, što ih je bacilo u potpuni očaj pa su IDS-ovcima počeli pjevati Thompsona. Ovaj je čuo njihov zov, pa im ponudio humanitarni koncert u Areni, kako bi skupili neka sredstva, makar djeci za školu. Nije dugo trebalo čekati na obećanje gradonačelnika Miletića, kako će njihova djeca dobiti besplatne udžbenike. I tako, na kraju se Thompson izborio za besplatne udženike djeci radnika Uljanika.

I kada ništa drugo nije donosilo rezultat prosvjed se prebacio pod prozor onih koji imaju najviše tuđeg novca. A tko to ima više od politike? Vlast se tako genijalno dosjetila da ne daje naš novac, nego su uzeli komercijalni kredit od jedne državne banke, a mi porezni obveznici ćemo im biti samo jamci. Hoće li to radnicima biti dovoljno za gorivo i putne troškove do Njemačke? Reklo bi se brodskim rječnikom, drži vodu dok radnici ne odu.

Nakon štrajka u Uljaniku dobili smo štrajk i u HDZ-u. Lokalni je šerif krenuo u marš na Zimski dvorac. Šerifu su htjeli oduzeti značku, pa je svoje ljude poveo u turističko razgledavanje središnjice. Kad tamo, nitko ni da ih dočeka, pa su Ličani svoj posjet završili bez rukovanja. Ali ne treba sumnjati kako će veliki vođa ovaj problem riješiti izbacivanjem, i to po europskim standardima.

Na braniku te europske stabilnosti stoje dva stupa, Kalmeta i Jandroković, dok između njih ljubazni Kuščević broji potpise. Ne samo da broji nego i digitalizira. Tako je digitalizirana podjela europskih sredstava svjetlosnom brzinom. Svjetski rekord u brzom nestajanju novca.
Ne nestaje samo novac nego nam ova poslovična stabilnost poradi stabilnosti urušava institucije, jer se one umjesto svoga posla pretvaraju u čuvare imaginarne stabilnosti i postaju rasadnici političke korupcije.

Treba priznati kako ni Velikom vođi nije lako, jer svako mu riješnje izazove dva nova problema. Ratificirao je Istanbulsku konvenciju, pa gurnuo gospođu Dalić niz stepenice političke odgovornosti nakon što je ona za njega obavila sve što joj je on naložio da uradi. Ili u prijevodu, veliki je vođa od gospođe Dalić preuzeo sve zasluge za odrađeni posao, a njoj prebacio svoju političku odgovornost. Zato mu ona sad piše ljubavno pismo u obliku knjige, da mu se zahvali za prijateljstvo i veliku podršku.

A prijateljstva nam cvjetaju na sve strane. Tako smo u velikom stilu obnovili prijateljstvo s Njemačkom. Oni nisu znali kako da nam se oduže pa su nam brže bolje obećali poslati neke investitore. Njima ženoljubac Bandić, u pauzi dok naziva žene radodajkama, sigurno neće birati glazbenu podlogu. Jedino je pitanje, tko će pjevati na dočeku Perkoviću i Mustaču? A tek Todoriću? Koncert na otovorenom, samo da ne bude kiše!

Večernji list