Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?

Zbog inata i političke nezrelosti postoji opasnost da sljedećih pet godina provedemo u atmosferi svakodnevnog ideološkog maltretiranja - prijetnji, sukoba i straha.

Iako se nalazimo u vremenu nade, obiteljskog zajedništva i mira, mnogi među nama kraj ove i početak nove godine dočekuju u strahu. Strahu da bi, po tko zna koji put, naše najgore noćne more mogle postati stvarnost.

Stvarnost je to u kojoj su pozadinski obmanjivači iskoristili naivnost većine hrvatskih birača, potencirajući što veće podjele, prije svega na desnici, koja se tijekom kampanje podijelila do otvorenog animoziteta, što je brojčano slabijoj ljevici otvorilo mogućnost da se njihov “nenormalni” kandidat u prvom krugu predsjedničkih izbora probije sve do prvog mjesta.

Ako uzmemo u obzir da se u prvom krugu bira, a u drugom glasa, onda ne treba iznenaditi što je rezultat prvog kruga kod većine građana izazvao strah. Jer se do prvog mjesta probila osoba zbog čije je politike “mi ili oni” najviše hrvatskih građana otišlo u svijet, i koja je u trenutku njihova odlaska tvrdila kako oni “ne odlaze trbuhom za kruhom, nego mozgom za kruhom, jer mozak je organ koji troši najviše kalorija”.

Kad to čujete odmah vam “zakrulji u mozgu”. A koliko će tek zakruljiti ako drugi krug predsjedničkih izbora završi poput prvoga? Stoga, ne bi trebalo iznenaditi ako uskoro najveća postizborna izlaznost bude u smjeru graničnih prijelaza.

Koja je tek ironija sudbine da netko tko je naviknut ustajati u pet do 12, u prvom krugu ponese rano-jutarnji broj 7? I onda, povrh toga, ta “ljenčina” u prvi plan kao vlasititu prednost istakne kako “nikad nisam rekao da sam pošten političar, pa će ljudi zaključiti kakav je moj karakter”. Što se tek može zaključiti o osobi koja svoj težak karakter proglasi vrlinom?

Kao što su neki, misleći za sebe kako su pametni, po tome čak i nazvali stranku, tako sada on, valjda po istoj logici, za sebe misli kako je “normalan”? Dok su pune ludnice onih koji za sebe tvrde kako su normalni, netko normalan sigurno nema potrebu naglašavati svoju normalnost, osim ako mu to nije neki nedostižan cilj.

Kada se Milanovićeva kampanja naslovila NORMALNO, netko se s pravom pitao: “Jesu li ovrhe i deložacije koje je uveo njegov ministar pravosuđa i njegova Vlada, i dovelo stotine tisuća Hrvata u dužničko ropstvo, bile to NORMALNO?”

Je li bilo normalno kada je zbog udbaških ubojica žrtvovao ugled zemlje, govoreći kako “Perkovića zbog zastare ne bi mogao izručiti ni da mi je rođeni otac”?

Jel li normalno kada čovjek koji je proveo predstečajne nagodbe na svoje predizborne plakate stavi: “Normalno, živjeti od rada, a ne od zastare”?

Je li normalno kada netko tvrdi kako želi biti “predsjednik znatiželjne Hrvatske” - a onda ne želi odgovoriti na pitanja te iste znatiželjne Hrvatske koju zanima s kakvim je to mračnim likovima poslovala njegova tvrtka?

Zar je normalno da onaj koji je do jučer u crkvu slao policiju da privodi branitelje, sada dobije vlast nad vojskom? Je li to ta normalna Hrvatska kojoj Branimir Glavaš daje svoj potpis?

Je li normalno izjaviti - poput nekog suvremenog Heroda - kako smo pobačaj riješili prije puno godina u onom mraku socijalizma, jer je bilo sklonosti množenju i broj Hrvata je tada narastao više nego ikada?

Kakav je to poremećen sustav vrijednosti u kojemu se nenormalno proglašava normalnim? Čini se kako Milanovića upravo njegov težak karakter kojega ističe sprečava u tome da vidi stvarnost, pa možda zato misli kako je normalan?

Je li normalno da feminističke aktivistice sada svoj glas daju “heteroseksualnom bijelom muškarcu na poziciji moći”?

Sada se pitamo kako smo došli u ovu situaciju u kojoj nam, nakon prvog kruga, naše staro nenormalno ponovno prijeti postati naše novo normalno? Pa, prokušanom makijavelističkom taktikom - podijeli pa vladaj.

To je razlog zbog kojeg se sada oni koje pamet još uvijek služi, i mogu se sjetiti onoga što se događalo prije pet godina, zapanjeno pitaju: “Trebamo li se početi bojati eventualne Milanovićeve pobjede?”

I doista, nakon svega, postavlja se pitanje - tko bi SAD svoj glas dao jednom Milanoviću? Netko normalan, normalno - NIKADA! Ali, mi kao da se vrtimo u krug, pa se u ovom svijetu pozitivnih promjena uporno vraćamo na staro - i već dokazano loše.

Tako se sada nalazimo pred opasnošću da nas, zbog želje za eksperimentima, inata i političke nezrelosti, umjesto pet godina pobjeda i smijeha dočeka pet godina agresivnog ponašanja, prijetnji, sukoba i straha.

Pet godina. Znate li vi uopće koliko je to pet godina? A tek pet godina svakodnevnog ideološkog maltretiranja?

Bojim se da Hrvatsku ne zadesi sudbina koja je zadesila stanovnike poplavljena Rajeva sela, pred kojima je tadašnji premijer, stojeći na nasipu usred vode iz koje su virili samo krovovi kuća, skroz normalno izjavio: “Lijepo vam je selo...”

Večernji list

Strah od Mattea Salvinija

Salvini je ispao više sretan nego pametan, jer nova vlast nakon njegovog odlaska u oporbu inzistira upravo na politikama na kojima je on izrastao.

Razmišljajući o čemu bih mogao pisati u vrijeme dok kod nas traje predizborna šutnja, izbor je pao na susjednu Italiju. Glavna politička zvijezda oko koje se trenutno u Italiji sve vrti je Matteo Salvini. Salvini je političar koji je svoju političku karijeru započeo kao aktivist milanskih lijevo-anarhističkih krugova. Njegov je politički instinkt ubrzo dobro prepoznao kako u tadašnjoj Ligi za Sjever nedostaje lijevo krilo, kako bi ova autonomaško-separatistička stranka mogla dalje rasti.

Ubrzo im se pridružuje i postaje predsjednik stranačke mladeži, a potom i glavni tajnik stranke. Uspinjući se na stranačkoj ljestvici moći, gotovo orbanovski, odbacuje svoja prijašnja ljevičarska uvjerenja i prihvaća retoriku desnog populizma. Kada preuzima stranku on joj briše regionalni predznak i pretvara u nacionalnu stranku, pa Liga Sjever postaju Liga, s ciljem da se stranka “približi svim desnim i nacionalpopulističkim snagama u Europi”.

Umjesto dotadašnjih povika na Rim, on sada kritizira “briselsku oligarhiju”, a umjesto Roma i “južnjaka” kao glavni problem talijanskog društva ističe ilegalnu imigraciju. To ideološko i organizacijsko rebrendiranje stranke dobro se poklopilo s migrantskom krizom, pa stranka sve više dobija na popularnosti. Poznat je po tome što na političke skupove nosi krunicu kao oblik provokacije, zbog čega često trpi kritiku iz krugova Crkve zbog zloupotrebe religijskih simbola u političke svrhe.

Na općim je izborima prošle godine pod njegovim vodstvom stranka osvojila nešto ispod 20% glasova, pa zajedno sa strankom Pet zvjezdica, koji su osvojili preko 30%, formira vladu. Na čelo vlade imenuju Giuseppea Contea, profesora privatnog prava bez prethodnog političkog iskustva, dok on postaje vicepremijer i ministar unutarnjih poslova. Kao spretan politički pragmatik i organizator tu poziciju koristi kako bi ojačao stranku i proširio njezin utjecaj. To mu ide jako dobro, pa na europskim izborima u svibnju ove godine gotovo duplira svoju podršku.

To je trenutak kada počinje razmišljati o raspisivanju novih općih izbora, kako bi se oslobodio balasta nestranačkog premijera i “5 zvjezdica”. Ali, kako smo vidjeli, ispostavilo se da je pritom napravio “grešku u koracima”, pa je sam sebe srušio i završio u oporbi. Naime, Salvini je, dok je bio na godišnjem odmoru, vjerojatno pod utjecajem jakog mediteranskog vina, pustio “tvit” u kojem je tražio raskidanje koalicije sa “zvjezdicama” i raspisivanje novih izbora. Međutim, umjesto izbora “zvjezdica” su napravile koaliciju s lijevim centrom, a Conte je ostao premijer.

Tako je Salvini samom sebi izmaknuo stolicu i otišao u oporbu, a na vlasti smo dobili žuto-crvenu koaliciju. Kakva je priroda te nove koalicijske vlade dovoljno govori okolnost da su “žuti” došli na vlast napadajući “crvene”, pa je jasno da je jedino što ih ujedinjuje strah od Salvinija. I sve to se događa dok se država nalazi na pragu recesije, pa ako u obzir uzmemo činjenicu kako restorani brze hrane koriste kombinaciju žute i crvene, jer ona kod ljudi potiče osjećaj gladi, sam po sebi nudi nam se odgovor što će biti rezultat vlade žutih i crvenih.

Iako je Salvini napravio glupost, čini se kako je ispao više sretan nego pametan, jer je ispalo kako nova vlast sad inzistira upravo na politikama na kojima je on izrastao. Uvode sve one mjere koje Salvini inače kritizira, od promjene imigracijskih zakona do popuštanja prema Bruxellesu, čime samo dolijevaju vodu na njegov mlin. Salviniju tako ne preostaje ništa drugo nego sjesti pod smokvu i čekati. I u međuvremenu nizati pobjede, pa je tako nedavno odnio uvjerljivu pobjedu na pokrajinskim izborima u Umbriji, tradicionalnom uporištu ljevice. O panici koja je zavladala među vladajućima dovoljno svjedoči slučaj tri senatora "zvjezdica", koji su prebjegli Salviniju u oporbu.

Strah od Salvinija je toliki da se spominje čak i promjena izbornog sustava. A sve zato jer postaje izvjesno da bi, uz pomoć postojećeg većinskog sustava, samostalno ili sa “Sinovima Italije”, mogao formirati vlast. Možete li zamisliti što bi ukidanje većinskog sustava značilo u državi koja je u posljednjih 70 godina imala 66 vlada i koja jedva formira vlast po postojećenm sustavu. U tom slučaju bi Italija izvjesno ušla u razdoblje trajne političke nestabilnosti, što bi na kraju ugrozilo i samu demokraciju.

Ispada kako se u strahu od dolaska Salvinija na vlast prave potezi koji u biti pomažu sve većoj njegov polularnosti. To samo govori koliko je desni populizam postao simptom, odnosno, samo izgovor za lijeve demagoge, koji su, u ime navodne borbe za očuvanje demokracije, spremni ići toliko daleko da ugroze i same ustavne temelje demokratskog poretka.

Večernji list

Tko podmeće Miroslavu Škori?

Miroslav Škoro je predsjednički kandidat kojemu najviše podmeću oni koji ga javno podržavaju.

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori kao “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje - pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika. Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”. Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”.

Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima - u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku. 

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je - “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo - ”što sam branio svoje najmilije” - iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara:

“Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio '90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja "gdje si bio 91.", još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar? 

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”. Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”. Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: 'Sude Anti Gotovini', ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” 

Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku - pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima? Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man' se ženo očenaša”.

  

A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje. Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”. Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”. Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”.

I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio.

A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima - “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti - NIKADA.

Večernji list

Tko su Milanovićevi sponzori iz sjene?

Kao hrvatski predsjednik Zoran Milanović bit će u prilici udjeljivati akt milosti udbašima osuđenima u Njemačkoj koji robijaju u hrvatskim zatvorima

Nakon mjeseci zagrijavanja i priprema, konačno je započela i službena utrka, u kojoj je aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović doznala imena svih protukandidata. Iako izazivača ima deset, ankete sugeriraju kako se finalu mogu nadati samo “dama i tri mušektira”, odnosno, utrka se svela na, kako pjevaju u bećarcu: “Otvor’ ženo kapiju, man’ se očenaša, evo Mire, Mislava i Zoke orjunaša.”

Idealna je to prilika da se do izbora pozabavim sa svakim od kandidata pojedinačno. Danas je, tako, kocka pala na kandidata o kojemu se manje-više sve zna. Radi se povratniku u politiku koji se od politike oprostio pod sloganom “nema povratka na staro”. “Karakteru” koji tvrdi kako je “normalno” da se on, koji je izjavio kako “nikada neće biti predsjednik” i da “uopće ne vidi smisao ove dužnosti”, sada kandidira za predsjednika.

Kada se nakon niza poraza povukao iz politike učinio je to pod izgovorom kako želi “zaraditi i neki ozbiljan novac”. Ne iznenađuje što su onda njegovi medijski korifeji kao uvertiru za njegov politički povratak punili stupce o tome kako Milanović super zarađuje, ali eto, toliko mu dobro ide da se mora vratiti u politiku.

Neki drugi, bolje informirani, tvrde kako bi Milanović “rezao kruh na tanke šnite” da mu u pronalaženju poslova nisu pomogli neki ljudi iz sjene, koji mu sada kroz kandidaturu traže da im se oduži. Možda zato ne iznenađuje što se Milanović skriva iza formule o “poslovnoj tajni” i boji javnosti otkriti s kim je to poslovao.

Iako naziv njegove tvrtke “EuroAlba” sugerira Albaniju, njezini poslovni krakovi sežu sve do poduzetne Afrike, transparetne Rusije i demokratske Kine. Milanovićeva tajanstvenost je znakovita ako uzmemo u obzir kako se radi o duboko isprepletenim interesima, da se postavlja pitanje bi li kandidat Milanović, kada bi nekim čudom i bio izabran za predsjednika, uopće prošao sigurnosnu provjeru?

Tu dolazimo do pitanja - kome je to Milanović dužan i tko su ti njegovi sponzori iz sjene? O tome neki bolje informirani kažu kako mu je u traženju poslova u svijetu pomogao Stjepan Mesić, koji se dosta puta javno hvalio odličnim vezama koje ima s Rusima i Kinezima, a mediji su pisali i o financijerima njegove kampanje iz Albanije; kao i Budimir Lončar, koji je nadaleko poznat po odličnim diplomatskim vezama u zemljama s egzotičnim režimima. Upravo njega je Milanović zamijenio na mjestu predsjednika Diplomatskog vijeća Visoke škola međunarodnih odnosa i diplomacije.

Ono pak što je trajno obilježilo Milanovićevu karijeru, a nije pad s Patrije, koja je prema njegovim riječima bila visoka tri metra, jest okolnost da je bio spreman zaratiti sa svima kako bi od zatvora spasio kasnije na doživotnu robiju osuđene udbaše, a sada dok se oni vraćaju u Hrvatsku na odsluženje kazne, Zoran Milanović se kandidira za poziciju s koje se dijele pomilovanja. Još ako se na to doda kako je Milanovićev šef kampanje autor Lex Perković, zatvara se krug indicija o prirodi i motivima ove kampanje.

Prije nekog vremena mediji su postavili pitanje - ”Uhvatili smo Glavaša i Manolića u restoranu, o čemu njih dvojica mogu pričati?” Ovih dana smo dobili odgovor, kada smo ugledali Manolića kako svjedoči u korist Glavaša. A da se radi o Manoliću, koji je zaboravio osobnu iskaznicu, jamčio je svjedok Vladimir Šeks.

A u korist Glavašu je svjedočio i Zdravko Pejić, za koga oni bolje upoznati u materiju tvrde da je Perkovićeva osoba od najvećeg povjerenja i, prema nekima, tvorac Šek-sova kodnog imena. To je posebno zanimljivo kad se uzme u obzir da je Šeks nadaleko poznat kao osoba koja nema nikakav utjecaj na pravosuđe i nikome nije bilo jasno zašto bi mu netko u trenutku povratka dvojca iz Njemačke slao poruke preko medija.

Kad se sve to zbroji, onda se ne čini “paranormalno” što je Glavaš dao potpis za Milanovićevu normalnu Hrvatsku, pa će se oni s malo boljim pamćenjem sjetiti kako mu je u osvit zadnjih predsjedničkih izbora srušena presuda na Ustavnom sudu, kao i za kojeg je kandidata radio u drugom krugu.

Tu je posebno zanimljivo što se ime Pejić veže za još jednog predsjedničkog kandidata - za kojega dobro informirani Mesić, prije nego je taj kandidat izrekao ijednu riječ, izjavljuje: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati.”

Onda ne čudi što Mesić, vođen starom “podijeli pa vladaj” taktikom, u drugom krugu zaziva Milanovića i Škoru. A birači koji na vrijeme ne otvore oči, mogli bi na svojoj koži osjetiti značenje stare narodne - “ovca se čitav život plaši vuka, a na kraju je glave dođe čoban”.

Večernji list

Kada će iz krvi i bola niknuti cvijeće?

Samo spoznaja da se vlastito preživljeno zlo ne može pravdati tuđim budi nadu da će te nove generacije svoj život provesti u miru i bez rata.

Ovaj put želim s malo odmaka pisati o temi koja svakoga onoga koji se trudi oko vlastite savjesti uvijek potrese. Radi se o žrtvi grada koji je do temelja srušen, čiji je velik broj njegovih stanovnika na brutalne načine umoren. A oni koje je Božja ruka sačuvala i koji su preživjeli jednu od najgorih pasija ovog krvavog rata i dalje se moraju suočavati s posljedicama proživljenog zla.

I onda, jednoga dana u godini tamo se poput rijeke slije kolona ljudi koji žele njegovati sjećanje i komemorirati žrtvu, ali nakon prolaska tog dana, grad kao da se vrati svojoj tuzi i sivilu. Kao da živi zarobljen i bez ikakvog tračka nade. A nade nema jer nema mudrosti, već samo sebična politika koja se koristi izgovorom onog drugog, lošijeg od sebe, kako bi sve ostalo isto. I dok politika još uvijek stoji u svojim rovovima i sebično njeguje podjele, postoje neke nove generacije koje gledaju očima srca.

Tako su se ovih dana u Osijeku na okupljanju koje se organizira već osmu godinu za redom sastali studenti iz Osijeka i Novog Sada kako bi razgovarali na temu suočavanja s prošlošću i nadilaženju naizgled sukobljenih i nepomirljivih stajališta. Među njima su mnogi izgubili nekog u ratu, odrastali u izbjeglištvu daleko od svog doma, a opet, u njima nema gorčine, već samo želja da se kroz razgovor razumije onog drugog.

Posebno nadahnjujuće je bilo obraćanje jedne mlade djevojke iz Novog Sada, koja je govorila o svojoj unutarnjoj pobudi da posjeti Ovčaru, što je za nju bilo prosvjetljujuće. Naime, iako možda kroz obrazovanje i jednosmjerno tumačenje povijesti, kojima je bila izložena, to nije mogla spoznati, rekla je kako je tek tamo shvatila kakvo se zlo dogodilo. To je ono kad se imagnacija susretne sa stvarnošću, kad u susretu sa stotinom križeva ponestane izgovora za zlo. Samo ta spoznaja da se vlastito preživljeno zlo ne može pravdati tuđim budi nadu da će te nove generacije svoj život provesti u miru i bez rata.

Dok mladi bude nadu, oni stari nikako da nauče kako svaka politička korist koja se pokušava ostvariti preko leđa žrtve uvijek poslije dovede do većeg zla. Tu bih se poslužio primjerom Jasenovca, jer svi znamo kakva se strašna tragedija i stradanje tamo dogodilo. A onda su neki zbog političke koristi i izvlačenja što veće ratne odštete počeli napumpavati broj žrtava. Na kraju je, kao što smo mogli vidjeti, ta kratkoročna korist bila temelj krvavog raspada i rata, jer se kao izgovor za sukob koristila ta manipulacija žrtvama Jasenovca.

Svako onaj tko bi svoj zločin opravdao žrtvom Jasenovca, pokazuje kako ništa ne razumije i kako ništa nije naučio iz pretrpljene žrtve. Jer, tko god je ubijao pozivajući se na žrtve Jasenovca, ponovno je gazio po jasenovačkim žrtvama. To se više nikad ne smije ponoviti. Žrtve Vukovara treba se sjećati, ali to je bila žrtva za slobodu i mir, koju politikantstvo ne smije obezvrijediti. Ta je žrtva bila i temelj mirnoj reintegraciji, čiji je smisao borba za istinu i nada u bolju budućnost. Ona treba svijetliti kao svijećnjak.

Upravo zato je posebno bolno što smo nedavno imali prilike čitati kako “Norvežani traže povrat novca za školu u Vukovaru koju nitko ne pohađa”. Na djelu vidimo najgori oblik segregacije, gdje se djecu od malih nogu uči duhu razdora i podjela. Mutna je to voda u kojoj političke mutikaše, koje žive od podjela, pretvaraju mlade u taoce vlastitih interesa. Na sličan se način postupilo i oko ćirilice, kada se na njeno uvođenje, umjesto postupno, išlo na silu i pod okriljem noći, pa je ćirilica postala provokacija i simbol podjela.

A da je bilo mudrosti moglo se kroz obvezivanje obiju strana na suradnju, recimo, njeno uvođenje uvjetovati otkrivanjem mjesta gdje su zakopane vukovarske žrtve. Na taj način bi jedni dobili ono što im pripada, drugi zadovoljštinu za svoje mrtve, a svi zajedno bi znali da je uvođenje ćirilice bilo rezultat suradnje, nešto njihovo, zajedničko. A što bi tek bilo da se mudro prvu dvojezičnu ploču postavilo na prvu zajedničku školu, koja je mogla ponijeti ime Sv. Ćirila i Metoda, kao simbola zajedničkog naslijeđa i pismenosti.

Lako je voljeti one koji nas vole. To rade svi, i kriminalci i ubojice, pa čak i ratni zločinci. Vrlina je pak u pružanju ruke onome koji nam je učinio nešto nažao. Mudrost je u tome da samo oprostom, ako ne nudimo izgovor zlobi, možemo razoružati suprotnu stranu i mržnju ostaviti bez izgovora. Tako sebi pomažemo, jer mržnja ne boli onoga kojega se mrzi, već onoga koji ju nosi. Zato je potrebna mudrost koja će se oduprijeti tom iskušenju zla.

Sjećanje na Vukovar i iskustvo križa i pretrpljenog zla treba biti izvor mudrosti - temelj suradnje i većeg dobra. Samo tako je moguće da “iz krvi i bola nikne cvijeće”.

Večernji list

Čemu služi šarada oko Trumpova opoziva?

Kada FBI špijunira političare to izgleda loše; no, kada CIA koristi službe stranih država kako bi špijunirala vlastitog predsjednika, to onda izgleda kao nacionalna izdaja.

Opće je pravilo da u politici ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo. Tu se uvijek igra s figom u džepu i ništa nije onako kako nam se na prvi, pa čak i na drugi pogled, čini. U politici svaka istina ima svoju obrazinu. Politika je umijeće obmanjivanja protivnika, gdje svi imaju neku skrivenu agendu i nitko nije iskren u onome što govori ili čini.

To je pravilo koje uvijek treba imati na pameti, pa i kada pratimo predstavu koja se trenutno odvija oko opoziva američkog predsjednika Trumpa. Iako mediji bombastičnim naslovima žele stvoriti dojam kako će ova demokratska istraga pred Kongresom dovesti do nekakvog dramatičnog raspleta, kako se završava prvi tjedan saslušanja svjedoka u istrazi, postaje sve jasnije da demokrati baš i nemaju jak slučaj u rukama.

Naime, kako sada izgleda, najdeblji će kraj izvući Joe Biden, jer je cijeli slučaj pokrenut oko navoda o tome kako je njegov sin uzimao mito od ukrajinskih zvaničnika. Otkako su te optužbe objelodanjene Biden stalno pada u anketama, pa će i njegova kandidatura za predsjednika vjerojatno uskoro biti okončana. Ironija je da su demokrati, tako, sami pridonijeli onome za što optužuju Trumpa - da je pritiskom na ukrajinskog predsjednika da provede istragu oko korupcije želio eliminirati Bidena iz utrke za predsjednika.

Pa, u čemu je onda igra? Jesu li se demokrati samo preračunali ili je sve ovo tek predstava čiji smisao trebamo tražiti negdje drugdje? Da bismo dobili neku širu sliku, najbolje je krenuti od početka, tj. od neočekivane Trumpove pobjede na izborima 2016. Kako je prošao prvi val iznenađenja, tako su se medijima počele širiti optužbe da je Trump pobijedio zahvaljujući ruskom uplitanju u izbore. Tvrdilo se kako su Rusi preko društvenih mreža plasiranjem “lažnih vijesti” obmanuli američki narod da glasa za Trumpa.

Ta je teorija prvo naišla na podsmjeh, jer je izgledala samo kao loš izgovor za poraz na izborima. Možda su neki medijski mediokriteti i povjerovali u te navode, ali obični ljudi su znali da je riječ o apsurdnim optužbama. Međutim, kako su demokrati i mediji nastavili inzistirati na toj apsurdnoj priči, postalo je jasno da se iza toga krije neka šira agenda. Kasnije smo saznali da je čitava priča o “ruskoj uroti” bila dio nastojanja da se zataška stvarna urota Obamine administracije i obavještajne zajednice protiv Trumpa i njegovog nelegalnog uhođenja.

Čitava predstava je bila odigrana kako bi se dovelo do imenovanja specijalnog istražitelja Muellera, čija istraga je trebala ušutkati sve one koji bi se na bilo koji način interesirali oko toga što se zaista dogodilo. Kako što je postalo vidljivo i iz izvještaja samog Muellera, nikakve suradnje između Trumpa i Rusa nije bilo. Trebalo je samo zaštititi Obamu i FBI od pokretanja istrage protiv njih. Cilj nije ni bio Trump, već istražitelji poput Devina Nunesa, koji su uporno kopali kako bi na vidjelo iznijeli činjenice u vezi s predsjedničkim izborima.

U priči oko opoziva imamo na djelu sličan scenarij, s vjerojatno istim potpisnicima. Imamo lažnog “zviždača”, čija je izjava procurila do medija kako bi poslužila kao okidač za pokretanje kampanje. Demokrati su potom odglumili svoju zgroženost navodnim Trumpovim ucjenama stranih državnika i zatražili opoziv, a sve opet uz suradnju medija koji podižu prašinu ne preispitujući motive. Sljedeći korak bi bilo imenovanje novog specijalnog istražitelja, čija bi istraga blokirala pravu istragu. Stoga je opravdano postaviti pitanje ako je predstava s Muellerovom istragom poslužila za pokrivanje nelegalnih operacija FBI, čemu služi ova šarada oko Trumpova opoziva?

Kao i u prvom slučaju, meta opet nije Trump, već netko tko istražuje čitavu pozadinu oko tzv. “ruske afere”. Taj trn u oku demokrata zove se William Barr, koji je na mjesto državnog odvjetnika imenovan proljetos, mjesec dana prije okončanja Muellerove istrage. Barr je po preuzimanju dužnosti odmah pokrenuo svoju istragu i razletio se po svijetu, tražeći dokaze od drugih država. Također je najavio i ispitivanje bivšeg direktora CIA, Johna Brennana, kao i Obaminog direktora NSA, Jamesa Clappera.

To je stvorilo paniku među demokratima i natjeralo ih na pokretanje opoziva. Dok je Muellerova istraga služila pokrivanju FBI, pokretanje opoziva protiv Trumpa u službi je opstrukcije Barrove istrage oko nezakonitog djelovanja CIA-e u sklopu “ruske istrage”. Kada FBI špijunira političare to izgleda prilično loše. Međutim, kada CIA koristi službe stranih država kako bi špijunirala vlastitog predsjednika, to onda izgleda kao nacionalna izdaja. Upravo ono za što demokrati cijelo vrijeme optužuju Trumpa.

Večernji list

Hoće li globalizam izdržati pobunu srednje klase na Zapadu?

Umjesto da vrše svoju funkciju kanaliziranja socijalnog nezadovoljstva u racionalne politike, političke elite su radije odlučile zažmiriti na probleme i prilagoditi svoje politike očuvanju globalističkog statusa quo.

Već danas možemo vidjeti kako će u vrijeme hrvatskog predsjedanja EU pogoditi veliki potresi, poput Brexita, izvjesnog trgovinskog rata između EU i SAD, kao i mogući ulazak u recesiju. Već i izolirano promatrani ovi problemi predstavljaju ogromne izazove, a njihova kombinacija se čini kao recept za katastrofu. Ako tome pridodamo i očekivani pojačani migrantski val, tada sve pomalo liči na lagano klizanje ka ponoru.

U nedostatku pouzdanijih teorijskih alata, sve ove probleme mogli bismo podvesti pod skupni naziv krize političkog i ekonomskog globalizma. Globalizam kao ideologija koja je nosila političke i ekonomske promjene od pada komunizma kao da posustaje i gubi sigurno tlo. Ono što je zanimljivo, u središtu ovog potresa danas ne stoje neke marginalne skupine, već pobuna osiromašene srednje klase na Zapadu, čija je snaga uvijek bila sinonim za stabilnost čitavog društva.

Nitko neće sporiti kako je internacionalizacija podjele rada umnogome povećala ekonomsku produktivnost, ali je također donijela dosad neviđene nejednakosti, demografske i kulturne lomove. Naime, globalizacija je sa sobom donijela fenomen metropolizacije, ne samo ekonomije, već i kulture, obrazovanja, a onda i politike. Šireći se sa Zapada na ostatak svijeta, globalizacija je proizvela lomove na samom Zapadu, presjekavši zapadna društva na dva dijela - na centar i periferiju.

To je fenomen koji možemo vidjeti čak i kod nas u Hrvatskoj, koja je tradicionalno uvijek bila decentralizirana i strukturirana oko manjih gradova i administrativnih središta. No, danas vidimo kako gradovi na periferiji zaostaju, dok se svi poslovi i odluke sve više koncentriraju u metropoli i par gradova priključenih na funkcionalne dijelove globalne ekonomije. Taj je fenomen još izraženiji većim europskim državama i u Americi, koji predstavljaju motor globalizacije. Tamo vidimo gotovo potpunu koncentraciju obrazovnih i financijskih institucija u nekoliko gradova, kao i profitabilnih industrija i dobro plaćenih poslova koji idu uz njih.

Globalizacija je jako unaprijedila život na takvim mjestima, ali to nije tako i u ostatku tih država. Pariz, London, New York, San Francisco itd., postali su mjesta za milijunaše, turiste, imigrante i mlade, gdje nema mjesta za prosječne Francuze, Engleze ili Amerikance. Nekadašnja srednja klasa protjerana je odatle. Međutim, kvalitet života koja nude mjesta na periferiji daleko zaostaje za kvalitetom života u njihovim centrima. Bogati centri globalizacije nisu svoju formulu uspjeha primijenili i na vlastite periferije.

Ako mogu uzeti primjer iz vlastitog iskustva, nedavno sam bio angažiran oko neke nekretninske transakcije u Osijeku, i nisam mogao objasniti svojim prijateljima iz Zagreba kako je danas u centru Osijeka moguće kupiti kuću ili stan za neku bagatelnu cijenu, dok u našoj metropoli kvadrat stana doseže cifru od 2000 eura. U drugim europskim metropolama taj je odnos još drastičniji, jer je tamo i više novca, pa bogati ljudi kupuju stanove i dižu im cijene u nebo. Tako danas tri kvadratna metra u Parizu dosežu cijenu od 50000 eura, dok je u Londonu cijena najma stana dosegla razinu prosječne plaće.

Jasno je da se u takvoj situaciji oni s prosječnim plaćama, pripadnici srednje klase, sele na periferiju. Ili, u našem slučaju, i sami postaju imigranti i sele za Njemačku ili Irsku, što se ipak čini kao bolja opcija. Tako se stvara nova politička geografija, gdje srednja klasa odlazi na periferiju, predgrađa nastanjuju imigranti, a centar ostaje rezerviran za financijsku i političku elitu. Glavni je problem što politička klasa ostaje gluha na probleme srednje klase, iako ova još uvijek ima političku težinu na izborima. Umjesto da vrše svoju funkciju kanaliziranja socijalnog nezadovoljstva u racionalne politike, političke elite su radije odlučile zažmiriti na probleme i prilagoditi svoje politike očuvanju globalističkog statusa quo.

Danas gotovo ne postoji razlika između stranaka ljevice i desnice po pitanju očuvanja ovog globalističkog konsenzusa. Oni znaju da radnici ne glasaju za ljevicu, a srednja klasa za desnicu, pa se očuvanje statusa quo traži u velikim koalicijama. Tako se ključ pobjede više ne traži u privlačenju radnika i srednje klase, već u širokoj koaliciji visokoobrazovanih, mladih, etničkih manjina, feminističkih inicijativa, ekologije, itd, koji po sebi ne znače većinu, ali stvaraju kulturnu platformu koja još uvijek može privući većinu glasača.

I to je ta tempirana bomba koju je globalistička agenda postavila u utrobu zapadnih društava. To je i razlog zašto danas srednja klasa podiže glavu i prijeti srušiti ovog Moloha, koji nam gladno ždere život.

Večernji list

Prije 30 godina srušen je simbol komunističkog antifašizma

Svaki kompromis između istine i laži uvijek je na štetu istine.

Nakon drugog svjetskog rata i pobjede nad strahotama fašizma i nacizma, Europa se našla u nezavidnoj poziciji, jer su se dojučerašnji saveznici i pobjednici u ratu našli na različitim stranama, s različitim vizijama budućnosti i društvenog uređenja. Između demokratskog zapada i komunističkog istoka podigla se jedna ogromna ideološka “željezna zavjesa”.

Dok je na zapadu pobjeda u ratu značila slobodu, razvoj i napredak, na istoku je ona predstavljala pad u novo ropstvo i materijalnu oskudicu. Zato ne treba čuditi što su mnogi građani istoka spas od tiranije i siromaštva tražili bijegom na zapad.

Kako bi ih u tome spriječili, komunisti su polako zavjesu pretvorili u zid, a zid nazvali “antifašističkim”. Ako je pak zid antifašistički, to onda znači kako su s druge strane sve sami fašisti. Ispada kako su “komunistički antifašisti”, u želji da spriječe ljude u bijegu prema “zapadnim fašistima”, čitav istok pretvorili u jedan veliki koncentracijski logor.

Logor je to u kojemu je komunistička elita, uz pomoć straha i sile, željeznom šakom čuvala sustav koji je bio uspješan u samo jednoj stvari, u proizvodnji oskudice. Stoga ne iznenađuje način na koji je jedan režim koji je počivao na strahu i dotad nezabilježenom ideološkom pokoravanju ljudskih duša, gotovo šaptom pao.

Kada je nestalo straha u ljudima i sustav je morao kapitulirati. Ljudi su uzeli svoje čekiće i krampove, izašli na ulice, i komunistički sustav represije raspao se kao mjehur od sapunice

Točno prije 30 godina, 9. studenog 1989. krenulo je rušenje Berlinskog zida - simbola komunističke represije. Bila je to iskra koja je zapalila požar, koji je mnoge nacije poveo na put samoodređenja. Bila je to velika pobjeda ljudskog duha nad strahom i silom.

Došla je sloboda, srušen je Berlinski zid, ali su se pojavili neki drugi zidovi, oni u glavama. Riječ je o specifičnom kulturnom ozračju na Zapadu koje je dočekalo ljude iz istočne Europe kada je pala zavjesa. Ljudi koji su nošeni idealima o slobodnom društvu dočekala je zapadna materijalistička kultura, koja više ne brine o svojoj vlastitoj tradiciji.

Jesu li tek puki materijalni razlozi i ekonomska oskudica koju stvara komunizam naveli ljude da ustanu protiv represije i gušenja slobode? Iz razumjevanja motiva ljudi koji su rušili zid možemo razumjeti i razloge zbog kojih se mnogi danas osjećaju iznevjereno i razočarano, kao i nesporazume i kriva tumačenja koja još uvijek izaziva taj događaj.

Ljudima koji su se oslobađali komunizma Zapad nije bio samo simbol ekonomskog prosperiteta, već i sustav vrijednosti. Na samom Zapadu, pak, ljudi su na svoj sustav sve više gledali kao na sustav koji uspješno zadovoljava materijalne potrebe, dok je obrana vrijednosti na kojima počiva Zapad smatran nečim zastarjelim i sekundarnim.

To je vrijeme kada desnica usvaja materijalistički svjetonazor ljevice o tome kako je ekonomija “baza” nekog društvenog poretka, dok je sve ostalo tek “društvena nadgradnja”.

Umjesto da oponira materijalističkom svjetonazoru socijalista i komunista o prevlasti ekonomije nad svim ostalim pitanjima, i na samom Zapadu smo dobili tehnomenadžersku klasu, koja je postala potpuno nezainteresirana za ideološka i moralna pitanja.

Prema tom svjetonazoru, čovjek nije duhovno biće koje djeluje u materijalnom svijetu, već puka interesno definirana ekonomska jedinica koja traži najefikasniji način za ostvarenje svojih sebičnih interesa. Jedan od rezultata toga zaokreta bilo je prepuštanje čitavog polja kulturnih pitanja ljevici. Desnica se sama odrekla svoje uloge branitelj kulture i tradicije od napada koji su stizali s lijeva.

Dok je narod težio usvajanju zapadnih vrijednosti, na samom zapadu je politika usvajala vrijednosti komunizma i socijalizma. Dok su se konzervativci bavili ekonomijom, ostavili su prostor ljevici za njihov marš kroz kulturne i obrazovne institucije.

Prvo je pravilo politike da onaj koji napada dobije pola onoga što je želio, dok onaj koji se brani gubi pola onoga što je imao. Tako je ljevica, slijedeći markističke uzore, koristila spoznaju da je politika umijeće kompromisa: Ideja koja napada uvijek pobjeđuje - ona koja se brani gubi. Jer, svaki kompromis između istine i laži je uvijek na štetu istine.

A kako je ljevica svojim ideološkim napadima polako pomicala granicu sredine, tako su dojučerašnje ideološke zablude postale mainstream - nove istine.

Markističke su to istine koje lijevi i desni danas pakiraju u celofan progresa. Tako zapad danas ne vidi da je najveća prijetnja slobodi upravo to što se pod firmom progresa prodaje povratak na staro, a sve to upakirano u ovitak novog normalnog. Zato se danas nalazimo u apsurdnoj situaciji da nam se progresivnim prodaje velika ideološka laž, nešto što je sa zidom davno trebalo biti srušeno.

Večernji list

Kako u Hrvatskoj prepoznati Jugoslavena?

Odgovor na to pitanje daju nam znanstvenici s Instituta za mentalno zdravlje.

Bio jednom davno jedan postolar o kojemu će jedan, kako naši mediji vole posebno naglasiti, ugledni povjesničar, napisati knjigu. Kaže, volio postolar skakati po brdima i gorama, koji put zaspati i u špilji. Poslije će ga od milja zvati “mali iz špilje”. Igrao se tako dječak i svoj obrazovni vrhunac doživio završetkom prvog razreda. Više mu nije ni trebalo. Kada je netko toliko pametan, jedan razred je dovoljan i da se diplomira.

Od tada postoji vic u kojem se ljude pita koja je razlika između Jugoslavenskih željeznica i “malog iz špilje”. Odgovor glasi - željeznice imaju dva razreda. Ali, postojao je jedan sustav koji je u tome znao prepoznati vrijednost. Zar ne bi svatko normalan, čim bi ugledao jednog diplomiranog postolara, tome odmah dao upravljanje nad svojom firmom, gradom, državom, budućnošću, ma čitavom sudbinom? A tako je i bilo, postolar je bio sve - od tajnika i sekretara, preko gradonačelnika, sve do premijera.

I onda, u trenucima kada je našem postolaru bilo nikad bolje, pojavi se tamo neki Winston Churchill. Zamislite samo, taj engleski buržuj izjavi kako se na europski kontinent od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu spustila neka “željezna zavjesa”. Kakva sad željezna zavjesa, kad naš postolar gleda svijet kroz svilene? Izgleda je Englez bio ljubomoran na uspjehe sustava u kojemu svi jednako nisu imali. Osim onih koji su određivali “ti to”, a ti ćeš to.

Nemam ja prostora da pobrojim sve te njegove uspjehe, ali jedan bi trebalo posebno naglasiti. Kako je postojao jednom davno postolar koji je znao raditi i s naftom. Dostavljao ju je takvim kanalima da su se mnogi čudili kako mu to uspijeva. Poslije će jedan od zaposlenika Ine to pokušati objaviti u knjizi. Ali knjiga se nije uspjela ni tiskati, a nesretni je spisatelj nekoliko puta pao na oštar predmet. I tajna je ostala skrivena sve do danas. Tema je to koja zanima samo neke tamo čudne suce iz Njemačke.

Da je postojao jedan takav postolar i o kakvoj se veličini i državniku radilo, ostalo bi zauvijek skriveno da se nije uključila familija. Tako je “netjak”, igrom slučaja ugledni povjesničar s početka priče, o svom “rodu” odlučio napisati jednu objektivnu, znanstveno neupitnu i nepristranu biografiju. Vrijedno djelo za sjećanje budućim generacijama na toga velikana.

Sigurno će tu biti riječi o o tome kako je svojim fonetičnim govorima masu dovodio do transa, pa su mu dovikivali: “Pusti to, daj nam povedaj kak si na cesti vubil onega advokata i njegovog sina!” Sigurno će spomenuti kako ti je nekada trebao čitav život da od šegrta postaneš majstor. A sada s druma odmah u fotelju! Zato su ljudi jedni drugima govorili u povjerenju: “Vidiš kako je onaj bio bravar, onaj šnajder, onaj nesvršeni student, ovaj postolar - a sada su oni vlast!” Nekima se to čak i svidjelo, pa su pjevali: “tko bješe nitko bit će sve”!

Valjda će se u knjizi naći i kako je naš postolar, poput Geppetta, pravio Pinokija. I što je on više pričao, iz nekog je razloga Pinokiju sve više rastao nos. Možda će pisati i kako je u toj državi sve raslo baš poput Pinokijevog nosa. Tako da se danas pitaš zašto se uopće ta država raspala? Danas zaspiš, a već sutradan čim se probudiš, na novčanice dodana jedna nula. A onda, kada je nestalo prostora za dodavanje nula, raspala se i država. Ali ostale su novčanice od milje i dva, zato se svi rado sjete Juge i tog vremena kad su bili milijunaši.

Danas se neki polomiše u obrani te države. Čini mi se oni isti koji se polomiše ukazati na sve probleme u kojima se Hrvatska nalazi. Nevjerovatan je taj raskorak u svijesti kada se prosipa crnilo na sve danas, a stavljaju ružičaste naočale i pričaju bajke kada se spomene prošlost. Kao u onoj pjesmi: “Nekad sam vozio mečku a sada renoa, otkad nema djeda narodnog heroja”. Apsurd se samo pojačava kada ti čitav život posvetiš obrani Jugoslavije, a tvoji ti, kao iz sprdnje, nadjenuli ime Hrvoje.

Ali nije lako tim nacionalistima bez nacije, jer pala je željezna i metalna, ali ostala je ona jugoslavenska, mentalna zavjesa. Zato svako propitivanje činjenica i argumenata kod takvih izaziva zebnju, a umjesto borbe za bolju budućnost imamo borbu za bolju prošlost. U biti se radi o borbi za očuvanje privilegija, u kojoj se djedovi boje revizije prošlosti, a sinovi revizije imovine.

A još su do nedavno mnogi tvrdili kako u Hrvatskoj ne postoje Jugoslaveni i da svi koji tako tvrde podmeću i lažu. Da bi onda, kao grom iz vedra neba, stigao glas znanstvenika s Instituta za mentalno zdravlje koji su pronašli odgovor na pitanje: “Kako u Hrvatskoj prepoznati Jugoslavena?” Kažu, vrlo jednostavno - po brkovima od jogurta.

Večernji list

“Kratki espresso” profesora Raspudića

Kao recept za buđenje, umjesto produžene s mlijekom, preporučujem duplu dozu od po 480 stranica “kratkog espressa” profesora Raspudića.

Je li vam poznat onaj osjećaj kada nakon teškog i napornog radnog tjedna jedva čekate sjesti na neko mirno mjesto, uzeti u ruke novine i polako ispijati svoju toplu kavu? A jeste li znali da postoje novine koje nude “dva u jedan”, novine u kojima je kava već servirana? Onda se ne treba čuditi što mnogi, upravo zbog “Kratkog espressa” Nina Raspudića, petkom kupuju Večernjak.

Moglo bi se reći kako Raspudićevo pisanje, baš poput kofeina, razbuđuje. Jer možda ste mislili jedno, a onda ste nakon pročitanog uvidjeli kako se na isto može gledati i iz sasvim drugačijeg kuta. Ili ste možda nakon čitanja dobili nadogradnju, potvrdu vlastitog stava koji je formuliran na jasniji i jezgrovitiji način.

Njegove kolumne, ovdje uvezane u knjigu, nisu tek misaoni zapisi o događajima koji su obilježili hrvatsku politiku u proteklih nekoliko godina, već su uvijek i događaj same po sebi. O njima se žustro raspravlja na društvenim mrežama, teme su jutarnjih razgovora u kavanama, redovna su inspiracija drugim kolumnistima da i oni kažu poneku, a poneka od njih je bila i predmetom policijskih izvida. A kada riječ postane događajem, onda nema sumnje da pred sobom imamo misaonog virtuoza i pravog “zmaja od pera”.

U iznošenju vlastitih stavova Raspudić je uvijek hrabar i spreman napisati upravo ono što u danom trenutku stvarno misli. On ne izvodi jezične vratolomije kako bi se svidio onima iz tvornice etiketa, već im izlazi na megdan i poziva ih da ukrste koplja i rasprave kako stvari stvarno stoje. Njegova je misao polemična, direktna i otvorena. Ne voli mistifikacije, nametnute stavove i propisane istine. On zna da stvari nisu jednodimenzionalne i želi pokazati i njihovu drugu stranu. Sve su to kvalitete koje Raspudića lansiraju u sam vrh naše kolumnistike.

Kao što misao ne može biti formirana bez obje polutke mozga, tako se u Hrvatskoj ne komentira o politici dok se ne pročita što o tome Raspudić misli. Bez pogleda iz tog njegovog kuta hrvatska javna scena bila bi uveliko oštećena i ostavljena bez jasnog uvida u cjelinu. U našoj sredini to često znači i sebe sama izložiti na vjetrometinu pred sudom onih koji ne trpe osporavanja. Ali, u tome i jest značaj toga što ovaj filozof i talijanist, baš poput renesansnih mislilaca koje proučava, ne čuva svoje mišljenje i erudiciju u sigurnosti profesorskog kabineta, već nam ih redovno stavlja na uvid.

Nitko kao Nino ne šiba po dvoguboj njušci sitnog politikantstva, moralnog farizejstva i napuhanih ega, koji nam svojim zujanjem i pljuckanjem pokušavaju zagorčati život. Bilo da se radi o uobičajenim podlostima, oholosti ili licemjerju vlasti, bilo o visokoparnom intelektualnom prenemaganju koje liječi svoje frustracije, ili pak o prozirnim igricama nevladinih organizacija, koje svojim zujanjem žele ušićariti neku sinekuricu za sebe i svoje drugare, svi oni dolaze pod Raspudićevu analitičku lupu. On ne pristaje na okvir vječite krivnje i crnila koje ova ekipa želi nametnuti hrvatskom društvu kako bi oni ispali bolji, a njihovi recepti jedino ispravni.

Svako društvo ima svoje ideološke ladice u koje pokušava strpati cjelokupnu stvarnost, pa i hrvatsko. Tako su jedni desno, a drugi lijevo, jedni su progresivni, dok su drugi konzervativni. Uloge izgledaju dobro podijeljene i igra se čini uštimanom. Lijevi će pritom, po običaju, gurati društvo u sve nove i luđe pogreške, govoreći kako će eksperiment ovaj put sasvim sigurno uspjeti, dok će desni, kako je govorio Chesterton, činiti sve kako te pogreške stvarno nikada ne bi bile ispravljene.

To je vječna ideološka stupica politike koja ljudima oduzima nadu u bolje i čitavom društvu stavlja utege na noge. I baš poput “princa paradoksa”, i Raspudić traži izlaze iz ove stupice kako bi naciji poljuljane nade povratio vjeru u sebe i stvari oteo iz tog začaranog kruga inercije sve-jednoga. Stoga je on izabrao, svakako prilično osamljenu, poziciju branitelja društva i trajnih vrijednosti, kako od lude ambicije vlasti koja mu želi skrojiti kaput po svojoj mjeri, tako i od nametljivosti ideoloških totalitarista koji su sebe okitili kapucom progresa.

Protiv tog raširenog ideološkog pomodarstva, koje treba biti predmet izučavanja “znanosti o idiotizmu”, Raspudić se bori humorom. Humor kod Raspudića čini onu finu potku svakog teksta. On zna kako se fanatiku ne može nešto objasniti kroz argumente, već samo kroz paradoks, ironiju i ismijavanje apsurda u koje upada ideologijom opijeni um.

S Raspudićem se ona nenametljiva i tiha Hrvatska, umjesto da se stalno opravdava lošijima od sebe, naučila smijati. Jer samo se dobrim smijehom mogu raspetljati paradoksi i apsurdi u koje nas guraju naši “ćatolici” i “janemrzimaši”, i stvoriti prostor za onu jednu samopouzdaniju i bolju Hrvatsku, koja se polako budi iz sna. Stoga, kao recept za buđenje, umjesto produžene s mlijekom, preporučujem duplu dozu od po 480 stranica “kratkog espressa” profesora Raspudića.

*Predgovor knjizi "Kratki espresso" Nine Raspudića

Hrvatska na čelu “rotirajućeg predsjedništva” - to zvuči poznato

Hrvatima nema potrebe posebno objašnjavati taj neoimperijalni sindrom koji se krije iza brisanja nacionalnog identiteta; to je sve već odviše poznato iz jugoslavenskog iskustva. 

Kako prenose mediji, pripreme za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom u punom su jeku. U sklopu tih priprema premijer je poslao svoje ministre na “tečaj govorenja i ponašanja” kako bi “bolje shvatili svoju ulogu u tih pola godine kad će se morati izdignuti iznad uloge hrvatskog ministra kako bi predstavljali Vijeće EU i zagovarali interese Unije”. Pred ministrima je veliki zadatak, jer se “moraju izdići iz nacionalnih okvira, moraju biti ‘pošteni posrednici’, predstavljati i zastupati Vijeće i Uniju, a nacionalne interese staviti u drugi plan”.

Još uvijek nije jasno gdje će tu “školu” naši europski pitomci pohađati, ali za potrebe “izdizanja iznad nacionalnih okvira” kao idealno mjesto na pamet pada Politička škola u Kumrovcu, koju je preko TV-a gospođa Yu obećala uskoro staviti u pogon. Doduše, ako ova medijski široko promovirana kineska “investitorica”, čija tvrtka navodno okuplja koncern od 20 tisuća tvrtki i zapošljava preko milijun ljudi, uskoro javi kako je uspjela skupiti dogovorenih 2 milijuna eura, jer su predviđeni rokovi za plaćanje već probijeni.

Bilo bi šteta da se ne javi, jer bi naši ministri ostali uskraćeni za priliku da u živopisnom ambijentu nauče drveni birokratski jezik europske političke klase. Jer, lako je primijetiti kako je taj jezik vrlo je sličan onom kojim je govorila bivša komunistička “nova klasa”. Ta potreba da se usvoji poseban žargon nije samo tehnička stvar, već proističe iz želje da se bude dijelom “elite”. Jezik je ono što nas definira. Način na koji govorimo čini nas onim što jesmo. A za ove svrhe očito se obični jezik puka pokazuje kao potpuno neadekvatan.

Vidimo da se naši eurokrati nalaze u stanovitom procjepu. Oni moraju naučiti govoriti europskim jezikom, a trebali bi djelovati nacionalno. To je opasan rascjep između stvarnosti i retorike koju prihvaćamo, koji dobro reflektira podvojenost političke klase i naroda koji predstavlja. Ta podvojenost se, kako smo vidjeli, ljepše još kaže “izlaženje izvan nacionalnih okvira” i “stavljanje nacionalnih interesa u drugi plan”. A koje će interese, onda, oni zastupati? Pa, jasno, europske. Nadnacionalne.

G. K. Chesterton je lijepo opisao paradoks otuđenosti ljubitelja nadnacionalnog. “Ako ih pitate vole li čovječanstvo, reći će, bez sumnje iskreno, da vole. Ali ako ih pitate, spomenuvši bilo koju klasu koja čini čovječanstvo, shvatit ćete da ih sve mrze. Oni mrze kraljeve, mrze svećenike, mrze vojnike...preziru srednju klasu, radnička klasa baca ih u očaj, ali oni obožavaju čovječanstvo. Sve više se odvajaju od čovjeka kako bi uzvisili čudnu vrstu čovječanstva. Prestaju biti ljudi u svom pokušaju da budu humani.”

Joseph de Maistre je taj uvid na sličan način sažeo rekavši kako je “svuda sretao Francuze, Engleze, Nijemce, ali da čovjeka još nikada nije sreo”. Tako, kada govorimo o europskoj novoj klasi, trebamo biti svjesni kako smo tu suočeni s novom antropologijom, o pokušaju izgradnje jedne “nove vrste čovječanstva”. Staljin je govorio kako su komunisti “ljudi sazdani od posebnog materijala”, a mi ovdje svakako prisustvujemo čudesnoj transupsupstancijaciji ljudske prirode u neki nadnaravni entitet, koji više neće biti definiran granicama nacionalnog.

Nedavno je jedan komentator europskih zbivanja, pokušavajući pronaći razloge zašto EU, unatoč tome što joj se klimaju temelji, još uvijek opstaje, naveo tri razloga: “Zbog potrage Nijemaca za novim identitetom, koji su kao nacija odlučili da ne trebaju više biti Nijemci; zbog postimperijalne frustracije Francuza da ponovno budu bitni, a znaju da to ne mogu sami; kao i zbog toga što je EU poput političkog islama, lako se ulazi, a teško iz nje izlazi.” Peripetije oko Brexita pokazuju točnost posljednjeg, ali smo i svjedoci kako od “njemačkog sindroma” ne pate samo Nijemci, već se on širi na sve one koji ostaju.

No, Hrvatima nema potrebe posebno objašnjavati taj neoimperijalni sindrom koji se krije iza brisanja nacionalnog identiteta. To je sve već odviše poznato iz jugoslavenskog iskustva. Baš kao što Merkelova danas u ime Njemačke preuzima kontrolu nad EU, predstavljajući se kao borac protiv nacionalizma i zagovornik federalne Europe, tako je nekad Milošević u ime Srbije htio preuzeti kontrolu nad Jugoslavijom, predstavljajući se kao borac protiv nacionalizma i čuvarom SFRJ.

Netko je jednom dobro rekao kako ga EU projekt podsjeća na “pokušaj izgradnje postitovske Jugoslavije”. “Rotirajuće predsjedništvo” samo je jedan detalj. Ispada kako je jedina razlika što ćemo sada umjesto Mesića tamo gledati Plenkovića, a ona je, složit ćete se, minorna. Samo još da se javi gospođa Yu.

Večernji list

Jeste li znali da u Hrvatskoj postoji policajac koji je napisao knjigu?

Možete li zamisliti? - U zagrebačkoj Dubravi, postoji policajac koji je napisao knjigu. A o čemu bi to policajac iz Dubrave mogao napisati knjigu? - O čemu drugom, ako ne o policajcima i lopovima...

Zbirka pripovjednih minijatura Vjekoslava Drnića “Policajci i lopovi” (Bookara, 2019.) vodi nas kroz svijet tranzicijske Hrvatske promatrane iz kuta policajca. Vrijeme je to u kojoj su “jake snage MUP-a” prilično nespremne i s dosta muke i nesnalaženja morale poraditi na vlastitom preobražaju iz milicije u policiju. To je vrijeme u kome je demokracija donijela nova pravila igre, ali i vrijeme u kome je, kako primjećuje autor, “ljubaznost osokolila klatež”.

Odmah na početku treba reći da je “mjesto radnje” svih Drnićevih proznih krokija zagrebačka Dubrava, odnosno, “centar svemira”. No, to nije tek neki kvart ili “rajon” u hrvatskoj prijestolnici, već je to, po Drniću, “stanje duha”. Netko bi rekao kako se radi o još jednom prilogu kod nas popularnog žanra tzv. urbane proze. Ali varate se ako pritom zamišljate visokoparne refleksije o “svjetskom bolu” nekog olinjalog hipstera za šankom u kvartovskoj birtiji, koji djeluje lokalno a misli globalno.

Drnićeve proza je poetika tvrdog asfalta, ona izlazi na ulicu, kreće se među švercerima, prostitutkama, sitnim lopovima, različitim sumnjivim licima i prekršiteljima zakona, pri čemu svojim opaskama ne štedi ni “čuvare reda”, koji bi trebali s tim polusvijetom nekako izaći na kraj, pa na kraju često završe u zajedničkoj kupki. To je svijet sazdan od grubosti, prevare, izdaje, ali i svijet kome Drnić udahnjije crtu topline i humanosti, razumijevanja za ljudske slabosti i posrtanja.

Taj pokušaj da se pronikne srcem u svijet grubosti crta je Drnićeve proze koja će vas razoružati. On ne reže taj svijet analitičkim skalpelom i moralnim prodikama, što su turobna sredstva koja samo dodatno unakaze i zatamne jedan već ionako oštećeni svijet. On im pristupa kroz humor i paradoks, koji će vas podsjetiti na češke majstore pripovijedanja, kako bi apsurdu dao crtu ljudskog. Drnić zna da nas samo to “stanje duha” može “zadržati iznad vode” da ne potonemo i otvoriti za razumijevanje jednog svijeta koji je daleko od savršenog.

Drnićeve priče su izvještaji o svijetu od kojega rado okrećemo glavu, koji ne želimo vidjeti, ali je on tu, živi s nama, prepušten vlastitoj gorkoj sudbini. To su izvještaji iz stvarnog života. Drnić o Dubravi i gradu koji ga okružuje piše onako kako su nekada o New Yorku pisali Breslin i Hamill. S empatijom, direktno, izvještavajući “s lica mjesta”, bez moralističkih osuda “na prvu” i lažnih uresa, ispitujući iz svakog kuta varljivu crtu između ljubavi i prevare, lojalnosti i izdaje, pravde i nepravde, svih tih graničnih situacija od kojih je ispleten život.

Njegova rečenica nema ničeg suvišnog, ali ona nije svedena. Iako se radi o literarnom prvijencu, to je brušena, odnjegovana rečenica, nekoga tko je prethodno progutao tonu knjiga i na teren književnosti izašao napucan kao Stalone. No, on tu svoju književnu spremu ne rabi kroz jalovo intelektualno “bildanje” i “akrobacije” stila, već kako bi u najgrubljem kamenu otkrio njegovu dušu, kako bi u jednom surovom svijetu isklesao iskru potrage za smislom.

Drnić često uspijeva samo u jednoj rečenici kondenzirati svo iskustvo, oslikati sve paradokse i apsurde jednog iščašenog i za mnoge nevidljivog svijeta. I time ga vratiti u ravnotežu, dati mu njegovu pravdu, njegovo zrno smisla. To je, na kraju, ono što čini bit pravednosti - tragati za svjetlom u jednom posrnulom svijetu, koji još tetura tražeći puteve vlastitog izbavljenja.

Traganje je to koje se susreće s ljudima koji uglavnom funkcioniraju u svijetu inercije i onog pojavnog, bez smisla i cilja, nerijetko promatrajući ljude koji su dotakli samo dno. A sa dna se može ići samo prema gore. Jer svi smo mi u životu učinili nešto čime se ne ponosimo, nitko nije bez crnog ispod nokta, i što bi bilo kada bi nas ljudi sudili samo po tome?

Svjetlo nade možemo upaliti samo ako u sebi pronađemo mjesta za razumijevanje i oprost. Vjekoslav Drnić nam nudi dobar komad osjećaja za tu pravednost, umijeće koje smo negdje usput, izgleda, zaboravili.

Večernjakova blogosfera

Trump je izdao sve one koji su željni novih ratova

Postoje na ovom našem svijetu ljudi koji su željni krvi i stalno bi ratovali, ali postoje i oni koji žele mir i ne žele sudjelovati u sukobima i tuđim ratovima.

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja i krhkog mira, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samobojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Ali uzalud, Isilov kalifat se iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govori kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija. Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koje se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali.

Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujuću mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga”: “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacaila, pa mu zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu - javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Večernji list

Zbog sile nesposobnih sposobni nikako da dođu na red

"Mnogi nesposobni daleko su dogurali. Tko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što znaju."

Čehov je govorio kako bi netko tko se bavi pisanjem trebao moći pisati o bilo čemu, čak i o pepeljari. To bi vjerojatno trebalo značiti kako bi i novinari trebali biti u stanju pratiti i komentirati svaku vijest, čak i onu najbesmisleniju. Ja sam odlučio testirati tu teoriju, pa sam za ovu subotu planirao pisati o parlamentarnom saslušanju kandidata za nove povjerenike Europske komisije. Bodrio sam se kako je to ipak vlada Europske unije, oni nam kroje kapu, a ovi koje biramo doma samo su transmisija njihove volje. Europa je to, važna stvar.

Međutim, moram izvijestiti kako je eksperiment propao već gotovo na samom početku. Uspio sam se natjerati ispratiti saslušanje Slovaka, ali već kod naše kandidatkinje Šuice volja mi je slomljena. O pepeljari bi se nešto možda i dalo napisati, o tome kako je pušenje štetno za zdravlje, o neobičnim figurama dima koje ispuštamo prije nego otresemo pepeo ili o tome kako nas opušci u pepeljari podsjećaju na kakav konjički puk koji juri u presudnu bitku itd. Ali o ovome ne.

To samo govori o tome kako Čehov nije bio u pravu, kao i o nezavidnom položaju novinara u odnosu na pisce. Jer, neke stvari koje nam se događaju naprosto nije moguće izmisliti, a kao što je rekao Descartes, “o onome što se ne može izmisliti nije moguće ni pisati”. A pouzdano znam da su novinari poput mene za svoj posao i slabije plaćeni od pisaca - čast izuzecima! Pisanje iscjeljuje, novinstvo ostavlja duboke ožiljke. U tome je možda i jedina veza pepeljare i novinarstva. Ožiljci.

Dugo sam od sebe pokušavao otjerati slike koje mi je u svijesti urezalo gledanje toga saslušanja. Trome, blijede, gotovo nepokretne. U usporedbi s tamo demonstriranim stilom, Brežnjevljev stil govorenja približavao se virtuoznosti jednog Oscara Wildea. Vjerojatno mu je i engleski bio tečniji, s bar ponekom finesom. Netko je upotrijebio izraz “demonstracija mediokritetstva”, ali mislim kako riječi “uniformnost” ili “jednoobraznost” bliže opisuju ono što smo imali prilike vidjeti.

Gotovo je nevjerojatno koliko današnji političari svi govore isto i ponašaju se na isti način, poput automata. To je jednoobraznost koja zapanjuje. Kako je govorio Heidegger, najveća prijetnja duhu ne dolazi od vojnika u uniformama, već od uniformiranih civila. Iako je filozof, u svom preziru prema osrednjosti ljudski omanuo pohvalama militantnom totalitarizmu, vidjevši u neljudskom nešto “herojsko” i “veliko”, ipak je dobro detektirao nadolazeće nedaće vladavine mediokritetstva koje je došlo na svoje u našem dobu tzv. mekog totalitarizma.

Nema ništa loše u mediokritetstvu po sebi. Dapače. Svi smo mi mediokriteti u većini stvari koje radimo, čak i oni koji imaju neke posebne talente. Većina naših radnji su automatske, i dobro je da je tako. Mediokritetstvo je ono što ovaj svijet drži u ravnoteži i daje mu rutinu i predvidljivost. Za većinu poslova koje radimo kreativnost nije potrebna, čak ni poželjna. Kada bi kreativnost u svemu bila imperativ, ovaj svijet bi ličio na Monty Pythonov leteći cirkus kojim upravlja Ministarstvo čudnog hodanja.

Mnogi danas gledaju na ljude bez velikih ambicija s prezirom, ali ako ne želimo živjeti u svijetu frustriranih i nezadovoljnih ljudi, nedostatak velikih ambicija nije nešto što treba pošto-poto osuđivati. Nitko ne želi da ga brije frustrirani genij ili da mu neki neostvareni kreativac određuje kaznu za parkiranje. Ljudi prosječnih sposobnosti i bez velikih ambicija čine srž svakog normalnog i zdravog društva. Čehov je toj osrednjosti podigao spomenik.

Međutim, mediokritetstvo postaje loše, kada ga spojimo s velikom ambicijom. A danas kao da vrijedi pravilo - što je mediokritetstvo veće, šanse za uspjeh rastu. To je izraženo mišlju koja kaže: “Mnogi nesposobni daleko su dogurali. Tko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što znaju.” Tu paradu nesposobnih smo mogli gledati na prošlotjednom saslušanju u Europskom parlamentu. Gledaš i jasno ti je zašto zbog sile nesposobnih sposobni nikako da dođu na redu.

Zašto je moć postala toliko privlačna ljudima bez talenta za politiku? Zašto smo prestali nalaziti ispunjenje u svojim sasvim običnim životima i predajemo se jurnjavi za moći? Zašto smo počeli obožavati moć kao da se radi o nekoj nadnaravnoj sili? Obožavanje moći svoje porijeklo ima u gubitku transcendencije kao izvora smisla. Nekad su religija, umjetnost ili filozofija pružali taj osjećaj ispunjenja i davali nadu, a danas je njihov surogat postala politika. Moć ne može zamijeniti transcendenciju, iako bi to htjela. Samo transcendencija može odbiti besmisao i čovjeku pružiti nadu.

Večernji list

Svatko bi trebao imati pravo ispasti budala

Zabranom bi pametnima trebalo zabraniti, a budalama dopuštiti da bispadnu budale

Zadnje pravo koga bismo se kao društvo trebali odreći jest da svatko ima pravo ispasti budala. Društvo bez svojih budala u ozbiljnom je problemu da samo ispadne budalasto. S razlogom su stari kraljevi uvijek sa sobom vodili po jednu dvorsku budalu. Dok luda otvara usta, kralj može biti siguran u svoj zdrav razum. Budale na slobodi su uvijek bile mjera slobodoumnosti i zdravlja svake vlasti.

Zabrane imaju tu nezgodnu osobinu da promoviraju upravo ono što žele zabraniti. O tome iz iskustva može posvjedočiti svaki roditelj kada, primjerice, djetetu želi zabraniti kolač. Umjesto da dijete zabranom odgovorite od jedenja slatkiša, ispada da time samo pojačavate njegovu želju za slatkišima. Jer, dok vi govorite “ne kolač”, ono “ne” se slabo čuje, a ostaje slika kolača. Slika je uvijek jača od riječi, pa tako ni zabrana neće djelovati, odnosno, imat će suprotan efekt.

Stvar postaje još izvrnutija kada na odrasle pokušamo primijeniti ovaj metod zabrane. Tada kao da svi podjetinjimo. Tako smo nedavno imali primjer s pokušajem da se na Rujanfestu zabrane cajke. U medijima i na društvenim mrežama pokrenuta je široka kampanja protiv te vrste glazbe. Očekivano, to je samo donijelo dodatnu reklamu festivalu, pa su se organizatori mogli pohvaliti rekordnim posjetom ove godine, a glupost je eskalirala.

No, zabrane u punom sjaju pokazuju svoju budalastu prirodu tek kada ih se dohvati vlast. Ako samo pogledamo sve te propise, zabrane i regulacije onoga što se smije i što se ne smije reći, ispada kao da nam vlasti žele poručiti da nam oni trebaju propisivati pamet. A kada vlast propisuje pamet, onda i ne možemo očekivati ništa drugo nego da pametni ispadaju budale a budale promoviramo u pametne.

Tako smo imali poznat slučaj Valpovčanina koji je policajki otpjevao bećarac, zbog čega je dospio na sud i na kraju kažnjen. Svi znamo kako bećarac nije bećarac ako nema bar neku lascivnu poruku, ali je upravo zato jasno kako on lako postaje uvredljiv ako se njime obraćamo nepoznatoj osobi, tako da i o tome uvijek treba voditi računa. No, kažnjavati ljude zbog pjevanja nikako ne izgleda pametno, a nepristojnog bećara kazna je, možda i nezasluženo, promovirala u neku vrstu heroja.

Poznat je i slučaj novinara koji je tražio oštru kaznu za našeg bećara. On je nedavno krenuo na put, ali su ga na granici zaustavili dečki u plavom. Prvo je mislio kako je to neki kostimirani party, ali se brzo ohladio kada je čuo zašto su ga zaustavili. Naime, rekli su mu kako nema legalno prijavljen boravak, ali umjesto da ga tretiraju kao ilegalnog imigranta, vlasti su ga optužile zato što je na Twitteru vrijeđao policiju i sklapavao neukusne parodije na pjesmu “Vila Velebita”. Tako je dojučerašnji zagovaratelj “policije misli”, glupošću vlasti, odjednom je postao simbolom slobode govora.

Vidimo da kada država ljudima brani da ispadnu glupi, količina budalaština u društvu progresivno raste. Slično je bilo i s osnivanjem Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, kako bi se regulirala situacija oko pozdrava “Za dom spremni”. Odlučeno je da je taj pozdrav protuustavan, osim u točno definiranim prigodama. Netko će reći kako je taj izuzetak otvorio Pandorinu kutiju, pa je povratno derogirano samo opće pravilo. Ali, upravo je samo opće pravilo, tj. zabrana, ta koja je imala suprotan efekt. Zabranom je nešto što je bilo incident eskaliralo u simbol bunta protiv vlasti.

Tako dolazimo do pitanja čemu uopće služe zabrane, osim što su očito kontraproduktivne i izgledno povećavaju količinu budalaština u društvu? Zar ne bi bilo bolje ukinuti zabrane kako bismo uopće imali uvid u to što tko misli? Kako uopće znati imamo li posla s nekom budalom, ako mu zabranimo da izražava svoje mišljenje? I čemu služe kazne zbog izražavanja mišljenja, ako znamo da ćemo njima samo eksces podići na razinu cijelog društva?

Zar umjesto društvene promocije prava kazna za budale ne bi bila dozvoliti im da budu budale? Zamislite samo kada bi na travnjacima, umjesto zabrana bacanja otpada, pisalo: “Smeće ovdje smiju odlagati samo budale”? Nije li nezgodnije nositi etiketu i biti sprdnja u društvu, nego platiti kaznu i ići u zatvor?

Zabrane, dakle, ne bi trebalo posve ukidati, već samo za budale. Trebalo bi donijeti zakon koji bi pametnima zabranjivao a budalama dozvoljavao da budu budale. Jer, nepravedno je jednako tretirati pametne i budale. Pametnima bi trebalo zabraniti da se ponašaju budalasto, a budalama dozvoliti da budu budale. Na taj bismo način imali slobodnije društvo, a istovremeno bismo smanjili količinu budalaština. Jer svako društvo, pa tako i naše, da bi bilo slobodno treba svoje budale.

Večernji list

Hoće li nam Brexit vratiti naše Irce?

Dok se u našim medijima bavimo kako će izlaskom Britancima crknuti krava, iz fokusa nam bježi kako će u isto vrijeme crknuti i nama. Ali nema problema, jer se nadamo kako će njihova ipak biti veća.

Razmišljajući o čemu bih danas mogao pisati zatekao sam sebe pred bijelim listom papira, u situaciji od koje strahuje većina onih kojima je pisanje posao. Zagledajući u svoje bilješke nisam se mogao odlučiti o čemu bih mogao pisati. Nije mi nedostajalo tema, ali mi nešto nije dalo da svoju pažnju posvetim nijednoj od njih posebno. Sve su mi se nekako činile teške i tmurne, a nisam htio dodavati i svoju kaplju gorčine na svu tu “svjetsku muku”.

Događaja je bilo u izobilju, od kojih svaki ima svoju čar, a poneki se čak čini kao da o njemu ovisi sama sudbina svijeta. Ponekad nas ti događaji toliko zapljusnu i okupiraju našu svijest da izgubimo kriterij o tome što je u životu bitno a što sporedno. To je posebno izraženo u našem današnjem vremenu gdje smo bombardirani informacijama sa svih strana i gdje je biti “informiran” postalo imperativ života.

Mogao sam, tako, pisati o tome kako su demokrati protiv Trumpa pokrenuli opoziv i kako nas mediji sada po stoti put uvjeravaju kako on ovoga puta stvarno pada. Međutim, to je toliko kompleksna tema i toliko stvari treba objasniti, za što nemam dovoljno prostora, pa sam na kraju odustao. Istovremeno, koja korist sada pisati o tome kada je u medijskom prostoru stvorena tolika navijačka buka da se ništa ne može čuti? U čemu je poanta držati govor u sobi u kojoj trešti glasna muzika? Bolje, onda, sačekati malo da se razbistri magla a emocije splasnu, da bi argumenti došli do izražaja.

Onda sam mislio pisati o Greti, jadnoj maloj djevojčici iz Švedske, koja je trenutno tema svih razgovora, a koju netko koristi zarad ostvarenja svojih političkih ciljeva. Prije su roditelji djecu plašili babarogama, a danas je izgleda dovoljno upaliti TV u trenutku dok se na ekranu pojavljuje stručnjak za klimu. Kad odgledaju te stručne analize pune nade djeci ne preostaje ništa drugo nego da se zapitaju - ako će uskoro kraj, zašto bismo onda uopće išli u školu?

Doista je žalosno promatrati stanje svijeta koji je sebi dopustio da netko djevojčicu s posebnim potrebama do te razine istraumatizira, da bi ona u stanju rastrojstva čitala poruku koju su joj pripremili. A sve to kako bi sebe sakrili iza ovog krhkog bića koje koriste kao instrument za projekciju svojih političkih i korporativnih interesa.

Dovoljno se toga zanimljivog događa kod Britanca, ali je to kod njih toliko dinamično da se zanimljivim čini samo političkim fanaticima, pa vas nisam htio oko toga zamarati. Jer se čini kako se situacija mijenja iz trena u tren, a opet sve ostaje isto i ide svom kraju.

Mogao sam prebaciti temu i preko kanala, pa pisati o tome kako će se i Europska unija, a s njom i mi, naći u problemu oko Brexita. Dok se u našim medijima bavimo kako će izlaskom Britancima crknuti krava, iz fokusa nam bježi kako će u isto vrijeme crknuti i nama. Ali nema problema, jer se nadamo kako će njihova ipak biti veća. Apsurd je u ovoj priči da bi jedino Hrvatskoj Brexit mogao koristiti, jer bi nam se uskoro mogli vratiti mnogi naši Irci.

Iako sam u zadnje vrijeme više gledao u tuđe dvorište, mogu reći kako naši ništa ne zaostaju za svijetom. Tako se mogla napisati fina kolumna o tome kako je Lovro Kuščević imenovan za člana odbora za zakonodavstvo, iako mu je na zahtjev DORH-a ukinut saborski imunitet i nalazi se pod istragom. Njegovo imenovanje nam sada dobro ilustrira u kakvom se stanju nalazi naša država, jer dok je on pretvarao štalu u vilu sada ispada kako nam politika pretvara državu u štalu. U njoj je, izgleda, jedino sigurno da smo mi krave koje i dalje planiraju musti.

Moglo se toj slici dodati i slučaj suca Turudića, koji je uhvaćen u prekršaju. Sudac se raspojasao i stisnuo papučicu gasa, pa ga je policija u tome zaustavila. Poslije se žalio kako se nije odazvao pozivu suda jer mu nije uručen poziv, pa je krivnja pala na Hrvatsku poštu. No, stvar je dovedena do apsurda kada se pokušao obraniti kako ga je policija natjerala u prekršaj. A kad pogledamo da je sve potvrdio sud, ostaje još samo da sudac Turudić kaže kako je postao žrtvom korumpiranog hrvatskog pravosuđa.

Ali, čini se kako nas “buka i bijes” velikog svijeta često čine gluhim i slijepim za stvari koje život čine ljepšim. Mogao sam tako napisati još jednu kolumnu s kojom bi se pojačao osjećaj gorčine, ali ipak mislim kako je kolumna mjesto na kojem se reflektira o stvarnosti i pokušava dati događajima neki smisao, probuditi nadu kako ipak život lijepim čine “male stvari”. Mi često zbog osjećaja da sudjelujemo u nečem “velikom” propuštamo vidjeti te male stvari. I da zbog onoga što nemamo često nismo zahvalni na tisućama sitnica koje imamo.

Večernji list

„Kanadski Aladin“ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva.

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima. No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan - novopečeni kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu. Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola - zvijezda je rođena.

Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta. Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti. Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”.

Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin. Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u našu se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladina. Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim femističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe.

No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično. Moglo bi se reći kako je našu zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep.

A onda, kads se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sada pred sljedbom opravdati tri takva performansa? Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i pravdanje našeg maškara kako više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se naš nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Indusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti. S Trudeauovim licem obojanim u crno svo je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “blackface” - “kanadski Aladin”.

Večernji list

Naša teorija zavjere

Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što ovoj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. 

Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.

No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni.

Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.

Možda zato poneki među nama, u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoćna žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.

Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti.

Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških torenjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada.

Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.

Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.

To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.

Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: "Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži."

To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.

Večernji list

Desničari su s Marsa, ljevičari s Venere

Prije interneta su zbog budala patili samo rodbina i najbliži susjedi, dok sada mora patiti čitav svijet.

Sjedim tako u voćnjaku i uživam u prvim mirisima jeseni, kad odjednom, na glavu mi padne jabuka. Pomislim kako se to isto dogodilo Isaacu Newtonu, koji je nakon toga matematičkom formulom čitav univerzum povezao u jednu lijepu cjelinu, koju na okupu drži moćna sila gravitacije.

Ali, ova je jabuka bila drukčija. Ona je više govorila o silama koje određuju ljudske poslove, nego o putanjama nebeskih tijela. To su sile pred kojima je uzmicao i um ovog velikog filozofa. “Mogu objasniti kretanje zvijezda, ali ne i ludilo ljudi”, rezignirano je govorio.

I doista, bio je to okus jabuke razdora, slične onoj koja je, po predaji, bila povodom Trojanskom ratu. Ili onoj koju je Eva dala Adamu, zbog koje čovječanstvo još uvijek putuje dolinom suza. Jabuka je to zbog koje je naš svijet postao svijet nesklada i posvađanih jezika, a sila gravitacije, koja bi ga navodno trebala spajati, razbija ga na sitne, samima sebi dostatne dijelove.

Sliku toga svijeta univerzalnog nesklada možda nam danas najplastičnije prikazuje moderna “Babilonska kula” društvenih mreža. Zamišljene kao “mreže” koje bi svojim nitima spajale ljude i učinile naš svijet jedinstvenim “klupkom”, one kao da rade suprotno. Umjesto da budu potka sveopćem “razgovoru čovječanstva”, one nam pružaju sliku beskrajnih svađa i sve većeg međusobnog nerazumijevanja ljudi.

Nešto što je trebalo biti naš “prozor u svijet”, pretvorilo se u “balone” u kojima je svatko od nas zatvoren i iz kojih ne želi izaći van. Svijet koji nam se nekada činio jedinstvenim sada se raspao u beskrajni niz paralelnih stvarnosti, gdje svatko vidi samo ono što mu odgovara, bez potrebe da ikada posumnja i izađe iz tog svog malog, dobro ušuškanog virtualnog “carstva”.

U tome je carstvu svatko urednik svoga “zida”, gdje se prihvaćaju samo “lajkovi” i pohvale. U njemu, možda, “caruje drugarstvo”, ali nema pravog dijaloga, niti je moguć ikakav napredak u spoznaji. To ne čudi, jer se nikada ništa nije naučilo od istomišljenika i onih s kojima se slažemo. Pokude i različita mišljenja lako se rješavaju uz pomoć jednoga “klika”.

Zato je vrijeme provedeno na društvenim mrežama uglavnom izgubljeno vrijeme, potrošeno na traganje za samopotvrđivanjem. Nešto se može naučiti samo kada se naše misli i ideje stave u sukob s drugim mislima i idejama, kada se promatraju u odnosu na nekoga. Da bismo nešto naučili moramo izaći iz ugodnog zarobljeništva u svijetu zrcala i iluzija.

Tu iluziju pojačava i sam princip na kojemu rade društvene mreže. One koriste naše “lajkove” kako bi pratile što točno volimo, pa nam se to što volimo onda i nudi. Tako postajemo zarobljenicima vlastitih želja i sviđanja, a stvari koje preferiramo jedino i vidimo, jer nam se samo one i nude kao jedina stvarnost. Na kraju se zateknemo kako se divimo vlastitim iluzijama.

Svijet društvenih mreža tako postaje gluhi prostor naseljen jedino našim željama, u kojemu ono što jedni tvrde drugi vide kao nešto izmišljeno i nestvarno. Tako se sanjani “razgovor čovječanstva” premetnuo u “razgovor gluhih”, u kojemu jedni drugima postajemo sve nemuštiji i udaljeniji. Zato se i kaže kako su prije interneta zbog budala patile samo rodbina i najbliži susjedi, dok sada mora patiti čitav svijet.

Tako se nesklad čovječanstva samo umnožio, udaljenost između ljudi se povećala. To se može vidjeti ako pogledamo današnje političke obračune na društvenim mrežama. Tu kao da uopće više nema rasprava između ljudi različitih političkih preferencija. Više ne postoje ljudi lijevih i desnih uvjerenja, koji bi sučeljavali svoje stavove i argumente.

Gotovo da imamo posla s ljudima s različitih planeta. Tako bi ljevičari, recimo, bili s Venere, dok bi desničari bili s Marsa. Oni više ne govore istim jezikom, nisu ista nacija, pa čak ni rasa. Radi se o potpuno različitim bićima koja su na svom putu kroz intersolarne sustave nekako zalutala na Facebook ili Twitter.

Rezultat toga je, primjerice, da u medijima imamo predstavljenu jednu političku stvarnost, a onda ispadne čudo neviđeno kada na izborima pobijedi neka druga opcija. To je očita posljedica toga što su ljudi zatvoreni u krugove istih ideja i ne vide drugu stvarnost, osim one koju priželjkuju. Tako smo dobili generaciju razmaženih narcisoidnih političkih ekstremista koji kreiraju naše novo normalno.

To je za jedno društvo siguran put u propast, jer predstavlja objavu “rata svih protiv sviju”, u kojem se protivnik više ne doživljava kao netko tko ne dijeli naše stavove, već je on prirodni neprijatelj, netko koga se može pobijediti samo tako što će ga se uništiti. A sve to u ime nepomućene slike našeg malog šarenog djelića stvarnosti ispred zrcala.

Večernji list