Europljani sve više uviđaju da nacionalne države i granice imaju sasvim opravdanu svrhu

Kada je umro Tito znalo se da su jugoslavenskom projektu odbrojani dani. U trenu je nestalo socijalno ljepilo tadašnjeg jugoslavenskog društva, i sve ono što se nekad činilo kao prednost i utopijskim obećanjem postalo je manom i teškim utegom. Hoće li nagli sunovrat popularnosti karizmatične njemačke kancelarke, Angele Merkel, ostvariti isti efekt na utopijski projekt europskog ujedinjenja? Dok je još koliko ljetos suvereno vladala europskim političkim nebom, demonstrirajući svoju snagu nepopustljivim stavom povodom grčke dužničke krize, sada, kako je migrantski val iz Male Azije zapljusnuo obale Europe, kao da svaki njen potez izaziva dodatno uznemirenje i zakopava ju još dublje u zemlju.

Vjerojatno je presudila sujeta. Kada je poniženi grčki premijer Tsipras počeo ostvarivati svoje prijetnje da će, u znak odmazde za nepopustljiv stav Trojke povodom otpisa grčkih dugova "Europu preplaviti milijunima migranata i islamistima Islamske države", kancelarka Merkel je prkosno uzvratila da "mi to možemo podnijeti" i zaželjela migrantima dobrodošlicu. Pred snagom tog vala brzo su presahnula na brzinu smišljena tanka objašnjenja da će politika otvorenih granica i labava imigracijska politika pridonijeti ekonomskom procvatu Europe, unaprijediti našu demokratsku kulturu i dodatno ojačati europske institucije. Angela Merkel se ujela za jezik i reterirala, dovodeći na njemačke granice policiju, ali je bilo kasno. Rijeka je krenula i sada prijeti prevrnuti svaki kamen europske nadnacionalne građevine, čijim je simbolom i stvarnim vladarom postala njemačka kancelarka.

Do jučer suverena na Olimpu, danas ju vidimo kako osamljena luta limbovima političkog podzemlja. Tako se ovih dana u njemačkom "Die Weltu" pojavilo cirkularno pismo, poteklo iz anonimnih sigurnosnih struktura, u kojem se njemačke političare upozorava na pogubne posljedice politike otvorenih granica. "Ona se poigrava našom budućnošću." U pismu su detektirana dva glavna problema: prvi je da se, suočena s nekontroliranim priljevom migranata, njemačka srednja klasa radikalizira, gubi vjeru u vladavinu prava i okreće se politički ekstremnim opcijama; drugi problem notiran u pismu je da se politikom otvorenih granica, koju zastupa kancelarka Merkel, u Njemačku uvoze islamski terorizam, arapski antisemitizam i kultura etničkih sukoba. Zaključak je jasan – svojom politikom Angela Merkel je dovela u opasnost temelje njemačke pravne države.

Bez obzira na spekulacije o tome da li ovo pismo predstavlja uvod u svrgavanje "gvozdene kancelarke", svakako da ono daleko bolje artikulira zabrinutost građana Europe pred izazovim migrantske krize od bilo kakvih dušebrižnih političkih prolamacija i lažljivog zamazivanja očiju. Ljudi širom Europe sve više uviđaju da nacionalne države i granice imaju svoju sasvim prirodnu i opravdanu svrhu, da pružaju pravnu sigurnost i garantiraju stabilnost demokratskog poretka, dok na politiku otvorenih granica gledaju s podozrenjem. No, i ta spoznaja, kako to često biva, možda dolazi prekasno. Uništeni su zidovi nacionalnog zakonodavstva, pa se u zidovima od žice i cementa traži njihova karikaturalna zamjena. Uništava se povjerenje u stabilnost demokratskog poretka, pa se u autoritarnim vođama traži supstitut za tu stabilnost. Viktor Orban je samo izokrenuta slika Angele Merkel.

Sve je snažnije osjećanje da je europski federalistički projekt samo opasna utopija koja se zasniva na laži. Uvjeravanja da ujedinjena Europa predstavlja sigurnu branu od "opasnosti nacionalizma" pokazuju svoje Janusovo lice, gdje se zamjena za izgubljenu nacionalnost i identitet sve više traži u rasističkim objašnjenjima i ekstremističkim politikama. Ograditi svoju zemlju bodljikavom žicom, govoriti o ugroženosti nacionalne kulture i identiteta, a ipak ostati privržen konceptu Europske unije, možda je najbolji izraz te dvogube opasnosti koja se širi Europom. Sada je valjda jasno da koncept suverene nacionalne države ne predstavlja tu opasnost, već njeno rješenje - da samo suverena nacionalna država pruža onaj okvir u kome je moguće izgraditi stabilne demokratske institucije, vladavinu prava i liberalnu kulturu.

Proroci europskog federalizma, kao i njihove devijantne preslike zdesna, mogli bi lako postati prorocima novog europskog građanskog rata. Mi smo imali tu zlu sudbinu da upoznamo sve loše strane federalističkog utopizma. Svakako treba gledati da nas, nakon izvjesnog političkog sunovrata Angele Merkel, ne zadesi ista politička sudbina koja je zadesila jugoslavenski utopijski projekt nakon pada njenog karizmatičnog vođe.

Večernji list

Europski građanski rat u sjeni kraja Hladnog rata

Pred događajima koji ovih dana pune naslovne stranice, mnogi koji su na naš svijet navikli gledati hladnoratovskim očima, mogu osjećati samo frustraciju, zapanjenost i zbunjenost. Hladni rat je, sada to znamo, predstavljao svijet stabilnosti, mira i prosperiteta. Unatoč svim burnim promjenama, naš moralni svijet je bio neuzdrman. Imali smo dobre i loše dečke, Istok i Zapad, Amerika je predvodila, Rusija kočila, a Europa je, podijeljena i svedena na političkog patuljka, skidala sa sebe teret prošlosti, koračajući ka postideološkom eshatonu i liberalnom univerzalističkom snu o Vječnom miru. Veliki hegelovski filozof i tumač toga svijeta, Alexandre Kojeve, napustio je svoju filozofsku katedru i zaposlio se kao službenik Europske zajednice za ugalj i čelik, buduće Europske unije. Izgledalo je da je u Europi povijest završila svoj posao.

Kada je američki predsjednik Ronald Reagan trijumfalno zatražio od svog sovjetskog kolege, Mihaila Gorbačova, da sruši Berlinski zid, i kada je taj zid pao, Kojevljevom učeniku, američkom neokonzervativcu Francisu Fukuyami, ostalo je samo još da potvrdi zaključke svoga učitelja o „kraju povijesti“. Reagan se činio kao ovodobni Napoleon, koji je svijetom proširio blagovijest o porazu komunističkog Carstva zla i emfatično potvrdio univerzalnu istinu svijeta liberalnog kapitalizma. Europa se mogla ujediniti u svom postideološkom snu o Vječnom miru. I svi smo povjerovali u taj san o pacifističkom potencijalu ujedinjene Europe, zaboravljajući pritom da je hladnoratovska, politički inferiorna i razoružana Europa bila geopolitički zaključak koji je čovječanstvo izvuklo iz iskustva dva svjetska rata – a to je da mir u Europi može osiguravati samo podijeljena, politički inferiorna i razoružana Njemačka. Hladnoratovska blokovska podijela bila je samo ideološka šifra geopolitički podijeljene, slabe i razoružane Njemačke. Sada su, pod geslom europskog ujedinjenja, ti zaključci bili poništeni, a umjesto evolucije ka posthladnoratovskom svijetu, dobili smo involuciju ka geopolitički otvorenom predhladnoratovskom svijetu.

Ispod univerzalnog sna o ujedinjenoj Europi svoje ružno lice je počela pomaljati neman koja je predstavljala noćnu moru europskog građanskog rata. Kraj Hladnog rata bila je demontaža svijeta hladnoratovske stabilnosti u Europi, njena regresija na uvjete prije Hladnog rata. Umjesto posthistorijskog europskog eshatona, dobili smo Europsku uniju pod liderstvom ujedinjene Njemačke, koja je sama po sebi uvijek predstavljala izvor geopolitičke neravnoteže u Europi. I tu ideologija nije bitna. Ujedinjena Njemačka je geopolitička disonanca koja remeti europski balans moći. Europski građanski rat je u povijesti uvijek počinjao okretanjem ojačane Njemačke ka Rusiji. Današnja Njemačka, s konsolidiranim europskim tržištem i snažnim vezama s Rusijom kao izvorom sirovina, nije samo ekonomski postav koji od Njemačke pravi supersilu, već geopolitički potres koji alarmira druge geopolitičke igrače, naročito s one strane Kanala i Atlantika.

Krajnju točku ove involucije ka stvaranju uvjeta novog europskog građanskog rata predstavlja politička agenda američkog predsjednika Baracka Obame, koji je na svjetsku scenu stupio s idejom da postane demokratski anti-Reagan, njegova obrnuta slika. Obama je, iako je htio biti njegovim antipodom, u biti taj koji je povjerovao u reaganovski univerzalistički mit o kraju povijesti. On je samo povukao dosljedan zaključak iz tog mita i htio otkloniti, kako je vjerovao, zaostale atavizme. Na početku svog mandata je definirao ciljeve svoje vanjske politike u dvije glavne točke – resetiranje odnosa s Rusijom i potpisivanje nuklearnog sporazuma s Iranom. Dakle, poništiti naslijeđe Reaganove hladnoratovske politike, završiti hladni rat. Pri tome je naišao na otpor liberalnih jastrebova u vlastitoj administraciji, koje je tek sredinom svog drugog mandata uspio pacificirati. Međutim, opstrukcija je dala svoje rezultate – državni udar u Ukrajini je obnovio sukob s Rusijom, dok je Arapsko proljeće, preko Muslimanskog bratstva, podiglo svijet sunitskih muslimana na noge, kako bi se spriječila ekspanzija Irana ka Mediteranu. Tek dogovorom u Minsku i ulaskom Rusa u rat u Siriji, kao i potpisivanjem sporazuma s Iranom, Obama je uspio konsolidirati svoje pozicije i zaokružiti svoju strategiju okončanja Hladnog rata.

Ali, daleko od toga da je time nastupio Vječni mir. Dapače, čitava stvar je vraćena na svoje izvorište – u Europu, točnije, ka Njemačkoj, čije je nedavno okretanje Rusiji narušilo geopolitičku ravnotežu. U nedostatku suradnje indolentnog predsjednika Obame, koji želi živjeti u svom imaginarnom svijetu „kraja povijesti“, britanski premijer Cameron, uz asistenciju liberalnih jastrebova i neokonzervativaca, preuzeo je inicijativu ka spašavanju Europe iz kandži ovog novog savezništva. Migrantski val koji je zapljusnuo obale Europe cilja Njemačku, preciznije, kancelarku Merkel, čija se popularnost i neprikosnovena vladavina Europom, pod teretom tog vala, počela ozbiljno urušavati. Kao što je velika izbjeglička kriza, pojava apatrida i kriza koncepta suvereniteta nacionalnih država najavljivala početak Drugog svjetskog rata, tako i ova migrantska kriza, koja ozbiljno prijeti narušiti koncept postnacionalne europske konstelacije, označava početak novog europskog građanskog rata. Samo što se taj rat sada odvija kroz soft power i demografski pritisak na europske nacionalne države, a ne oružjem.

Kao i u Drugom svjetskom ratu, i sada Britanija traži svoje saveznike na dominantno pronjemačkom Kontinentu, i nalazi ih, kao i tada, prije svega na Balkanu – u Grčkoj i Hrvatskoj. Naime, ako gledamo „balkansku rutu“ migrantskog vala, shvatit ćemo da su Grčka i Hrvatska ključne točke ovog britanskog kontraudara prema Njemačkoj. Dok Aleksis Cipras ništa ne radi da bi zaštitio granice Schengena i dok Zoran Milanović pravi koridor s Balkana prema Njemačkoj, migrantski val će neometano teći i ugrožavati pozicije gvozdene kancelarke. Njemačka pak strana koristi migrantski val kako bi ga zaustavila u Hrvatskoj i srušila probritansku Milanovićevu vladu. Samo iz ove geopolitičke konstelacije možemo razumjeti neprijateljsko postavljanje hrvatskih susjeda prema politici vlade Zorana Milanovića, ali i opozicije, predvođene HDZ-om, tradicionalno pod njemačkim utjecajem. Tome služi stezanje obruča oko Hrvatske u namjeri da se napravi migrantski Camp Croatia. Ali, dok god mi ne gradimo zid, propuštamo migrante i radimo pritisak na schengenske granice, Njemačka i tzv. „uže jezgro“ EU neće moći zatvoriti svoje granice.

U zadnje vrijeme je dosta nesporazuma proizvela inicijativa oko tzv. uspravnice, koju je lansirala predsjednica Grabar-Kitarović. Ona se tumači kao angloamerički „klin“ između Njemačke i Rusije, kao neka vrst nove Male Antante. Aludira se na Predsjedničine navodne veze u NATO-u, njene kontakte s Pentagonom, itd. Međutim, ako gledamo njeno pozicioniranje u aktualnoj migrantskoj krizi, jasno je da njena ideja nema nikakve veze s angloameričkom agendom u Europi. Novi Sjeverni tok i blokada ukrajinskog plinovoda je ideju takvog „klina“ učinila izlišnom. Uspravnica sada još samo može značiti obnovu ideje Mitteleurope kao sigurnosnog prstena oko Njemačke, dakle, jednu posve njemačku ideju. Jedini anglosaksonski „klin“ obnovljenom njemačko-ruskom savezništvu u Europi jest onaj koji se proteže od obala Jonije, preko Balkana, do Srednje Europe. U tom klinu Hrvatska stoji na prvoj crti bojišnice demontaže njemačke dominacije u Europskoj uniji i njenom restrukturiranju u savez suverenih europskih nacionalnih država, pod anglsaksonskim geopolitičkim kišobranom.

Izvor: Express

Kaos u Sloveniji pokazuje da je zaustavljanje migranata na granici put u katastrofu

Migrantski kolaps u Sloveniji, koji prijeti da se pretvori u kaos i anarhiju, zorna je slika onoga što bi se dogodilo u Hrvatskoj da smo slijedili naputke Predsjednice i lidera oporbe o zatvaranju zelene granice, slanju vojske na granicu sa Srbijom i poštivanju Dublina. Danas se svi naši ljubitelji žice moraju ujesti za jezik i priznati da bi žica na srpsko-hrvatskoj granici značila pretvoriti Hrvatsku u migrantski kamp, onako kako se to upravo događa Slovencima. Koliko je superiorna tim prijedlozima bila strategija Vlade RH o pravljenju koridora, tj. organiziranom prihvatu migranata i njihovom slanju dalje prema Njemačkoj i zemljama destinacijama, pokazuje i panika u Srbiji, gdje intenzivno razmišljaju o skretanju rute prema Rumunjskoj, kao i objede i pritužbe slovenskih zvaničnika europskim institucijama na račun Hrvatske. Da smo prihvatili strategiju slanja vojske na granicu, urednog registriranja migranata i poštivanja Dublina, danas bismo u Hrvatskoj imali preko 200 000 migranata, koliko ih je, prema podacima MUP-a, dosad ušlo u zemlju.

Ideja da se ne gradi zid prema Srbiji, već da se pravi koridor, kako bismo izbjegli scenarij pretvaranja Hrvatske u Camp Croatia, djeluje kontraintuitivno, ali je sasvim razložna, a kako vidimo i savršeno učinkovita. Naime, kao što vidimo iz slovenskog primjera, pokušaj sprječavanja ulaska migranata je nedjelotvoran kada ste suočeni s ovolikom masom ljudi, i u zemlji automatski stvara "usko grlo", koje tu državu pretvara u kamp. Na takav način samo slabite udar tog vala, čime pomažete sljedećoj zemlji u nizu da može efikasnije regulirati granicu i protok migranata. Žica i vojska bi možda imale smisla kada bi migrantski val bio jačine od nekoliko stotina ljudi po danu, ali pri snazi od nekoliko tisuća ljudi, takva strategija predstavlja recept za kaos i anarhiju. Mađarska je to mogla uraditi, jer je postojala alternativna ruta preko Hrvatske i Slovenije, kao i pregledne granice, ali mi to ne možemo, kao ni Slovenci, zbog konfiguracije terena na našoj granici, koja ju čini lako propusnom. Zbog toga se moramo oslanjati na inteligenciju a ne na silu.

Postoje dva načina na koji se migrantski problem može rješavati. Prvi je da zemlje kroz koje ide koridor ka Njemačkoj i zapadnoj Europi pokušaju na terenu zaustaviti val i na taj način štititi granice Schengena. To je ono što radi Slovenija. Efekt takvog pristupa je goreopisani, a to je pretvaranje dotične zemlje u migrantski kamp. Drugi pristup je ono što radimo mi, a to je pravljenje koridora ka Njemačkoj. Efekt takvog pristupa je da se time radi pritisak na Njemačku kako bi što hitnije tražila rješenje problema na njegovom izvorištu. Problem oko migrantske krize će se tim prije rješavati koliko bude jači taj pritisak, jer Njemačka ima instrumente kojima može tu krizu riješiti, ili bar ublažiti. Ni mi, ni Slovenci, pak, takve instrumente nemamo. Jedino možemo naše države pretvoriti u kamp za tisuće nezadovoljnika, što je recept za anarhiju. Učinak našeg pristupa je puno bolji, i već je dao rezultata, kada je prošlog tjedna kancelarka Merkel otputovala u Ankaru kako bi s turskim premijerom Erdoganom pokušala zaustaviti migrantski val ka Europi.

Zašto ova jednostavna spoznaja nije još doprla do hrvatske javnosti može se objasniti ne samo time što u Hrvatskoj ne postoji konsenzus političke elite oko rješavanja migrantskog problema, kakav postoji, recimo, u Srbiji i Sloveniji, već i pritiscima koji iz EU stižu na račun Hrvatske. Jasno je zašto su Nijemci ljuti na nas. Popularnost gvozdene kancelarke počela se naglo osipati masovnim priljevom migranata. Također, očito je da Hrvatska, pored Grčke, jedina vodi disonantnu politiku na "balkanskoj ruti". Nije slučajno da su to i jedine članice EU koje nisu pod direktnom kontrolom Njemačke, već svoje saveznike imaju s one strane Kanala i Atlantika. Stoga nije potpuno neosnovana pretpostavka da se migrantska kriza od strane Njemačke i naših susjeda koristi kako bi se srušila probritanska vlada Zorana Milanovića. To objašnjava i zašto je EU stala na stranu Srbije u tzv. trgovinskom ratu prošlog mjeseca, kao i izvjesnost da će u sadašnjoj situaciji stati na stranu Slovenije. Bez Milanovića, koji pravi koridor i opstruira ideju stvaranja zimskog migrantskog kampa na Balkanu, sve bi bilo lakše. Mi bismo prihvatili zahtjev iz Bruxellesa da "zadržimo malo" migrante i olakšali Njemačkoj odbijanje plotuna koje Tsipras ispaljuje iz Grčke. To je scenarij koji moramo izbjeći.

Večernji list

Hrvatska je srećom u EU i više ne mora glumiti njeno "predziđe"

„Građani mogu biti mirni“, poručio je premijer Milanović iz Bruxellesa, nakon summita EU o izbjeglicama – četvrtog po redu ove godine. To je ustvari poziv na budnost. Tako počinje svaki rat. Pored poplava i raznih drugih nedaća, samo nam je još jedan rat falio, no tako to ide. Kad ovaj tekst bude u tisku, Mađari će već, prema najavama, zatvoriti granicu s Hrvatskom, na isti način na koji su to onomad učinili prema Srbiji. Hoće li zemlje bivšeg Varšavskog pakta, danas objedinjene u tzv. Višegradsku skupinu, dovući i vojsku na granice s Hrvatskom, ili zasad samo na granicu sa Srbijom, ne čini neku razliku. To je ionako samo usluga Srbiji, kako ne bismo krenuli vraćati migrante s granice, jer, eto, tamo je vojska. Predsjedničina višegradska afera i njena budimpeštanska kritika strategije Vlade, vratit će joj se kao bumerang. Ne ide da vrhovna zapovjednica stoji onkraj neprijateljskih bajuneta.

Izjava njemačke kancelarke Merkel da ona „nema ništa protiv“ dovlačenja vojske na južne mađarske granice, polako otkriva kako su u ovoj europskoj igri skrivača posložene karte. Naime, postoji „unutarnji prsten“ i onaj vanjski. Mi smo u vanjskom prstenu, dakle, onom manje bitnom. Podesni taman da budemo migrantski kamp, ili hotspot, kako se to ljepše kaže. Tužna vijest za Hrvate je, dakle, da ovaj put ne igramo u njemačkom timu. Igrati za njemački tim značilo bi slušati preporuke Bruxellesa i Berlina o striktnom poštivanju Dublina, registriranju migranata i njihovom prihvaćanju kada nam ih budu vraćali, kako je to nedavno uredno nabrojao Tomislav Karamarko. Drugim riječima, to bi značilo, za ljubav Nijemcima i njihovom „unutarnjem prstenu“, prepustiti Hrvatsku kaosu i anarhiji. No, Hrvatska je srećom u Europskoj uniji, pa više ne mora glumiti njeno „predziđe“, kao što to sada, recimo, mora Srbija. To što nismo u Schengenu ne znači da moramo priječiti slobodu kretanja i puniti Hrvatsku putnicima namjernicima mimo njihove volje. Graditi zid značilo bi praviti čep i od Hrvatske napraviti hotspot.

Ovaj rat je europski. Ono što se događa u Siriji tek je preludij, eventualno njegova lagana razrada, daleki plotun. Finale je europsko, a mi smo na prvoj bojišnici tog rata. Poznato je kako u Europi počinje rat – ako ste Njemačka, u Europi možete sve, osim praviti pakt s Rusijom. „Taj plinovod je sjajna stvar, ali mi smo u Hladnom ratu“, govorio je sredinom sedamdesetih mudri njemački kancelar, Ludwig Erhard, ali je tvrdi interes podlokao Berlinski zid i stvar je krenula. Otada je i Zid pao, oligarhije se spojile, a bivši kancelar Schröder ljetuje na Krimu u svojstvu predsjednika uprave Sjevernog toka. Nakon izlišne zbrke oko Ukrajine, sada je došlo vrijeme da se ozvaniče i politička savezništva. Prvo je kancelarka Merkel dala nedvosmislenu potporu ruskoj akciji u Siriji, da bi ovih dana predsjednik europske komisije Jean-Claude Juncker tu potporu preselio na europsku razinu, izjavivši da su Europi potrebni bolji odnosi s Rusijom. Njemačka s konsolidiranim europskim tržištem i ruskim sirovinama postaje globalna velesila.

Ako gledamo ratnu predstavu u Siriji i tumačimo to kao sukob između SAD i Rusije, mašimo metu. Uostalom, zar nisu Rusi ispaljivanjem 26 krstarećih raketa iz Kaspijskog jezera prema Siriji, obesmislili svaki sukob dviju supersila i objavili uspostavu vječnog mira? Meta ovog rata je Njemačka. Blok Nijemcima čine London, američki neokonzervativci i liberalni jastrebovi (gdje je tu Obama je posebna priča). To je tim za koji mi igramo. Pored nas su tu još Turci i Grci. Erdogan pokazuje znakove slabosti, vjerojatno zbog američkog okretanja Kurdima, ali Tsipras još uvijek igra čvrsto. Upravo je na sinoćnjem summitu izjavio da neće dozvoliti Turskoj nikakvo patroliranje na granici. Dakle, migrantski val će teći neometano i dalje, unatoč turskoj popustljivosti. Ako su moji izvori točni, radi se o desetak milijuna Arapa u narednih nekoliko godina. To bi, navodno, razvodnilo europske nacionalizme i nacionalne aspiracije, poglavito one njemačke, a od Europe napravilo presliku američkog multikulturalizma. Ideja je po sebi prilično glupa, ali tako stvari u Europi vide s one strane Kanala i Atlantika.

Naš je zadatak tu, a i interes, da samo vješto izbjegavamo ove plotune koji se u igri velikih ispaljuju s Bliskog istoka i puštamo da neometano pogađaju metu. Ako pri tome dobijemo onaj terminal na Krku i poneki povoljan kredit, a sami ne postanemo multi-kulti društvo, naš zadatak je ispunjen. Izbjegavati udarce i vraćati kontre: Float like a butterfly, sting like a bee.

Večernji list

Duhovni temelj zapadnog liberalnog kapitalizma je kršćanstvo, i treba ga čuvati

Kolone migranata koje iz arapskog svijeta već mjesecima dolaze u Europu, možda bi nas mogle potaknuti da razmislimo o tome što to zapadnu Europu čini toliko privlačnom i izuzetnom da bi svi voljeli tamo živjeti? Materijalno blagostanje je najčešći odgovor. Netko će reći demokracija i ljudska prava, netko vjerska tolerancija. Ali što je omogućilo da se na Zapadu razvije civilizacija u kojoj tako dobro uspijevaju sve te poželjne stvari kao što su materijalno blagostanje, pravna i politička sigurnost, poštivanje individualnih sloboda i demokracija? Mislim da je odgovor toliko očigledan da ga gotovo redovno previđamo, a često nam politička korektnost i zabranjuje to glasno reći – duhovni temelj toga je kršćanstvo, kršćanska civilizacija.

Naš globalizirani svijet nam pruža i empirijsko potkrjepljenje ovakve tvrdnje. Naime, danas su svim ljudima lako dostupna sva znanja, kako bismo mogli učiti od uspješnijih i oponašati bolje modele, pa ipak, očito svi ne uče i ne koriste to znanje. Unatoč žarkoj želji naših globalista, unatoč tome što je povjerenje u globalno širenje zapadne civilizacijske matrice postojana ambicija najutjecajnijih umova i najmoćnijih političara današnjice, dakle, unatoč tome što danas postoje svi uvjeti njenog ozbiljenja – ta ambicija ostaje neostvarena. Preciznije, ostaje samo privilegij zapadnog kršćanskog svijeta, a teško se ili nikako ne prima u ostatku svijeta. Arapski svijet je u rasulu i proživljava vlastitu agoniju; u dalekoj Aziji postoji neki oblik kapitalizma, ali toliko iskrivljen, nepotpun i redovno praćen rigidnom jednopartijskom političkom diktaturom; u Rusiji je stvar nešto bolja, ali još uvijek daleko od očekivanoga i zasjenjena korupcijom, pravnom nesigurnošću i političkim autoritarizmom. Navedite bilo koji primjer izvan kruga zapadnog kršćanstva, i vidjet ćete da uvijek nešto fali.

Mislim da je vrijeme da se kao dokazana činjenica prihvati da su liberalni kapitalizam i parlamentarna demokracija čvrsto vezani za duhovne korijene u zapadnom kršćanstvu. Na žalost, mnogi bi na Zapadu tu vezu htjeli pokidati i izbrisati, pa i kad se iskaže ovako otvoreno djeluje prije skandalozno, nego samorazumljivo. Čak su i najveći teoretičari zapadnoga svijeta ignorirali ovu vezu ili, još prije, kršćanstvo i liberalni kapitalizam shvaćali kao suprotnosti. Premda su napisali neke od najljepših stranica o izvanrednim dostignućima koje je kapitalizam donio svijetu, Karl Marx i Friedrich Engels su u kapitalizmu vidjeli samo slijepu materijalnu silu, tek „sustav potreba“, koji stoga još uvijek ne predstavlja oslobođenje čovjeka. Čak ni liberalni teoretičari, od Adama Smitha do Ayn Rand, za koje bismo vjerovali da imaju više skrupula prema kapitalizmu, nisu u njemu nalazili duhovnije sadržaje od pukog slijeđenja sebičnog interesa i egoizma. I jedni i drugi našu civilizaciju vide kao dominantno materijalističku.

Na kršćanstvo se gleda kao na puki atavizam, suvišni ostatak jednog prošlog svijeta, a ne kao na glavnu duhovnu snagu naše civilizacije. Svima nama je duboko usađena prosvjetiteljska mantra o „mračnom srednjem vijeku“, čiji je zalazak tek omogućio sve one dobre stvari koje su unaprijedile naše živote, poput kapitalizma, liberalne demokracije, znanosti, tehnološkog razvoja, ljudskih prava, itd. A ipak, sve te stvari su odnjegovane i nastale upravo u krilu tog „mračnog“ kršćanstva i bez njega su nezamislive. Jedino kršćanstvo ima viziju progresa i otvoreno je prema budućnosti i za nove spoznaje. Skolastički intelektualizam i racionalizam je bio taj koji je korpus znanja – koji je bio jednako pristupačan, recimo, i Arapima – pretvorio u znanost i upregnuo ih u pogon koji je omogućio industrijsku revoluciju. U kršćanskim samostanima su nastajale prve manufakture, a teološka učenja su adaptirana kako bi prihvatila kapitalistički način razmišljanja, skinule anatemu s novca i odbacile asketski ekskluzivizam u slavljenju Boga. Bez snažne i dugotrajne borbe Crkve protiv apsolutističkih pretenzija vladara, ne bi bili zamislivi liberalizam, borba za manje poreze i ograničenje moći države. Bez papskih bula protiv progona Židova, protiv držanja robova i učenja o moralnoj jednakosti svih ljudi, danas bi nam bio nepoznat koncept ljudskih prava.

Možda je vrijeme da se danas, nakon očite propasti globalističkih vizija, prisjetimo duhovnih temelja našega svijeta i počnemo ih više cijeniti i čuvati, kako taj svijet ne bismo izgubili. Ironija našeg vremena je u tome da dominantna mudrost brisanje tog svijeta predstavlja kao naše oslobođenje.

Večernji list

Odgovor veleposlaniku Ukrajine, Levčenku

Veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj, Oleksandr Levčenko, osvrnuo se u subotnjem broju "Večernjeg lista" na moju kolumnu od 12. rujna, u kojoj sam komentirao stvaranje medijske paranoje povodom najava ruske intervencije u Siriji, te iznio razloge zbog kojih mislim da kopnene invazije Rusa u Siriji neće biti. Dakle, u tekstu nisam bavio sovjetskom imperijalnom politikom, kao ni Brežnjevom, ni Hruščovom (čije se politike, uostalom, teško mogu pripisati Rusima, jer su obojica bili Ukrajinci), već ponudio svoje viđenje onoga što bi mogla biti današnja Putinova agenda u Siriji, a na temelju iskustva koje imamo iz ratova u Ukrajini i Gruziji. Mislim da se veleposlanik Levčenko samo pogrešno prepoznao kao adresat mojih objekcija, koje nisu bile upućene na njegovu adresu, pa samu reakciju smatram nepotrebnim rezultatom očitog nesporazuma.

Njegovu ekselenciju Levčenka najviše je šokirala moja usputna opaska da "Rusi svoje trupe ne drže ni u Ukrajini i Gruziji, pa ni u Siriji". Unatoč svim "potvrdama sa zemlje, iz zraka, i iz svemira", na koje se veleposlanik poziva, treba reći da su svi ti izvori ili nedostatni, ili već kompromitirani, da bismo takvu tvrdnju uzeli kao nedvosmisleno istinitu. Najsvježiji primjer kompromitacije takvih tvrdnji imali smo prilike nedavno vidjeti povodom “otkrića“ navodno službenog dokumenta ruskih vlasti o postojanju ruskih trupa u Ukrajini. Ispostavilo se da je taj dokument čisti falsifikat. Mnogi su ugledni novinari, koji su se pozivali na taj izvor kao vjerodostojan, kasnije glasno prosvjedovali zbog podmetanja takvih dezinformacija. I čemu uopće sada lansirati takve dezinformacije, ako navodno već imamo dobro dokumentirane potvrde i “priznanja uglednih svjetskih lidera, političara i analitičara“ da su ruske trupe (bile) na ukrajinskom tlu?

Međutim, unatoč tome što ničim nije dematirao moju usputnu opasku, njegova ekselencija Levčenko ide i korak dalje, te spekulira o mojim motivima, insinuirajući da ja "jednostavno ispunjava(m) narudžbu Moskve". Nemam ništa protiv kritike mojih stavova i neslaganja, i dopuštam da sam u krivu i da će me događaji demantirati, ali nikako ne mogu prihvatiti optužbe da pišem po nečijem nalogu. Smatram jako lošom manirom da predstavnici vlasti optužuju novinare da su strani plaćenici, tj. da „rade po narudžbi“. Moram, međutim, sa žaljenjem priznati da me ovakva optužba od strane predstavnika ukrajinskih vlasti ipak nije previše začudila, naročito nakon izvještaja o lošem stanju medijskih sloboda u Ukrajini – prijetnjama, zatvaranjima (Ruslan Kotsaba) da ne govorim o neriješenim slučajevima ubojstava (Oles Buzyna) ili pak sumnjivih samoubojstava, kojima su izloženi tamošnji novinari i kritičari režima. 

Da predstavnici ukrajinskih vlasti imaju neobičan manir u obračunavanju ne samo s domaćim, već i sa stranim novinarima, svjedoči i nedavni ukaz predsjednika Porošenka o stavljanju na “crnu listu“ 388 državljana Rusije, Izraela, Španjolske, Njemačke, Velike Britanije, i drugih zemalja, među kojima su i novinari BBC-ja, El Paisa, The Jerusalem Posta, itd. Ja takav tretman medija smatram neprihvatljivim, i uz svo žaljenje što je moja kolumna izazvala prosvjed ukrajinskog veleposlanika u Hrvatskoj – premda ga u kolumni nigdje nisam spomenuo, niti sam uopće imao na umu njegove tekstove – zbog navedene insinuacije da "ispunjavam naloge Moskve" i nade da neću dospjeti na spomenutu "crnu listu", smatrao sam neophodnim odgovoriti na osvrt njegove ekselencije na moj inkriminirani tekst.

Večernji list

Idealističku luč više ne nosi ljevica. Desnica ima odgovore na izazove koje postavlja novo doba

Ako promatramo današnjeg prosječnog ljevičara, rekli bismo da tu više nema iskre. Malo što može zapaliti njegovu maštu, malo što ga može otjerati na barikade. Kada se pojavio Obama, svijet je s entuzijazmom pozdravio prvog crnog američkog predsjednika. Međutim, on nije uspio rasplamsati žar, nije pokazao idealizam. Umjesto da tablicu vrijednosti podigne za oktavu više, on nam je ponudio jadne prizore potpisivanja sporazuma s totalitarnim mulama Irana i komunističkim diktatorom Kube. Bilo bi utješno pomisliti da je to uradio zato što voli muslimane ili komuniste, ali nije tako. Sve je to učinjeno zbog nekoliko lukrativnih trgovinskih ugovora.

Slično je bilo i s notornim Tsiprasom, koji je brzo razočarao svoju ne tako malobrojnu pastvu, uklopivši se u koruptivnu sliku naše stvarnosti. U zamjenu za obnavljanje snage europske ljevice i prkosa banksterima iz ECB-a, ponudio je nove ugovore o otplati grčkog duga s Europskom komisijom i MMF-om. Mnogi naš ljevičar još uvijek vida rane pred ovim ponižavajućim prizorom. Pretpostavljam da mnogi od njih više i ne traga za novim idolom, jer bi to značilo samo novo razočaranje. Ljevica je očito u krizi. Kao da ih je stigla vlastita kletva. Naime, zar nije ljevica bila ta koja je snagu svojih argumenata crpila iz optužbi da su njihovi protivnici tek sluge niskih poriva, koje vodi samo brutalni ekonomski interes? Nisu li svi drugi bili tek „sluge kapitala“ a oni jedini moralna vertikala u svijetu brutalne pomame za materijalnim bogatstvom? A sada – pakt s đavolom, glavnice, kamate i truli dilovi s najmračnijim režimima današnjice?

Ili, pogledajmo upravo objavljene rezultate Natječaja za potporu neprofitnim medijima Ministarstva kulture RH. Sretni dobitnici ovogodišnje potpore ministarstva su isti kao oni lanjski, kao i oni preklani. Naime, sve su to listom portali radikalno lijeve orijentacije, koje u Hrvatskoj ukupno čita otprilike pet pari očiju bez sjaja. Da nema ovog Natječaja pitanje je da li bi itko u Hrvatskoj i znao za njihovo postojanje. Njihovi tekstovi se ne prepričavaju, njihove ideje ne uznemiruju nikog, njihove stavove opovrgava puka mijena dana i noći; njihova najvjernija publika je vjerojatno ona koja sjedi u žiriju Ministarstva kulture za dodjelu poticaja tzv. nevladinim medijima. Razlog ovako otužne reputacije ljevičarske propagande u nas opet je lova. Novac i vlast, to je ono što ubija ljevicu. Ultimativni dokaz da je jedino izvorište ljevičarske ideologije puka zavist, i ništa drugo.

Ako je čovjek žedan idealizma, danas se mora okrenuti desnici. Ma koliko griješili u svojim procjenama, sada znamo da su neokonovi i Bush mlađi doista vjerovali da uvode demokraciju u Afganistan i Irak. Bili su idealisti. Gotovo da suosjećamo s njihovom sjajnom i tragičnom propašću. Ma koliko vam bio oduran Orban i njegova uvjerenja, ne možete poreći da taj čovjek ima uvjerenja od kojih neće tako lako odstupiti. Njega Merkel ne može potkupiti svojim milijardama. Ma koliko ne voljeli Putina, znate da on neće odstupiti od onoga što je naumio. On ima stav. Ne morate voljeti ni Netanyahua, ali samo njegov šuteći pogled može vas natjerati da jako poželite pobjeći daleko iz prostorije u kojoj se nalazi. Čak je i naš premijer posegnuo za ideološkim registrom desnice, a socijaldemokratsko oružje bacio u trnje. Tako šalje poruku da je idealist, a ne kompromiser. Idealizam danas stanuje na desnici.

Teško je i naslutiti dalekosežnost ovakve promjene. Naročito ako znamo da dominacija ljevice tijekom čitavog dvadesetog stoljeća nije zasluga ni istinitosti učenja Karla Marxa, ni opijenosti intelektualne elite navodno briljantnim idejama, niti pak brutalne sile koja je stajala iza socijalistički režima – već zauzimanje moralnog stava. Ukratko, konzervativne europske elite su gurnule narode u Prvi svjetski rat, ljevica je, iako politički marginalna, bila protiv. To su ljudi zapamtili i nakon rata su glasali za ljevicu unatoč svoj pogrešnosti i logičkoj nekonzistentnosti marksizma, unatoč tome što za intelektualna pijanstva intelektualaca nisu davali ni dva groša, unatoč svoj sili, teroru i nepravdi kojom su socijalisti provodili svoju vladavinu. Imali su moralni kapital. Imali su stav. Bili su idealisti. To je plijenilo ljudska srca. Sada je tome došao kraj. Potrošili su svoj moralni kapital na stvarčice koje su najviše prezirali. Ubila ih velika lova. Pripremimo se za stoljeće u kojem će moralnu vertikalu i idealističku luč nositi desnica, koja očito ima odgovore na izazove koje pred nas postavlja naše doba.

Večernji list