Rexlegis - prvi privatni sud u Hrvatskoj

Rexlegis je prvi privatni sud u Hrvatskoj, osnovan prije mjesec dana. Ova novina u hrvatskom pravnom sustavu, mogla bi "odozdo", privatnom inicijativom i spontano, donijeti reforme u hrvatskom pravosuđu, koje nam zakonodavci stalno obećavaju da će ih sprovesti sistemski i "odozgo". 

Hrvatska je, između ostaloga, neatraktivana zemlja za ulaganje i pokretanje biznisa upravo zbog pravne i imovinske nesigurnosti u Hrvatskoj, tj. sporog i neučinkovitog pravnog sustava, gdje sporovi traju i više godina. Luka Arvaj garantira da će njegov ured sporove rješavati u roku od trideset dana. O toj zanimljivoj inicijativi, koja bi, dakle, mogla mnogo toga promijeniti nabolje u hrvatskom pravnom sustavu, za portal "Republika" smo razgovarali sa Lukom Arvajom, pravnikom iz Poreča i osnivačem Rexlegisa.


Gospodine Arvaj, ideja privatnih sudova nije baš uobičajena na ovim prostorima i u ovo vrijeme. Dijeljenje pravde je, pored monopola na upotrebu sile, kako se vjeruje, jedna od osnovnih funkcija suvremene države. Kako ste došli na ideju osnivanja privatnog suda, odnosno, da tako kažemo, da "preuzmete pravdu u svoje ruke"?

Arvaj: Kao i većina građana RH, izrazito sam nezadovoljan sporošću i lošom kvalitetom pravosudnog sustava u RH, stoga sam tražio načina kako popraviti odnosno rješiti taj problem. Naime, sporost pravosuđa jedan je od najznačanijih razloga zašto nema značajnije poduzetničke odnosno poslovne aktivnosti u RH: jednostavno ne postoje efikasni mehanizmi koji bi zaštitili ugovorena prava subjekata, odnosno ne postoje mehanizi koji bi jamčili izvršavanje preuzetih obveza. Upravo iz tih razloga moji kolege i ja nismo u stanju realizirati svoje poduzetničke aspiracije. Možemo reći da je osnivanje privatnog sudišta Rexlegis ujedno je i izraz mojeg mišljenja o kvaliteti i brzini državnih sudova.

Je li to uopće po Ustavu i zakonima hrvatske države dozvoljeno?

Arvaj: Svakako. Ustav RH u čl 29 navodi da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Rexlegis je zakonito ustanovljen, pravni temelj privatnog sudišta Rexlegis je Zakon o arbitraži. Također, njegova struktura jamči neovisnost, nepristranost i donošenje pravilnih odluka u zaista razumnom roku.

Duže vremena osnivanje arbitražnih ustanova bilo je izrazito ograničeno; zakonski izvori dozvoljavali su samo osnivanje arbitražnih sudišta pri gospodarskim komorama, a jedini subjekt koji je bio ovlašten osnovati arbitražnu ustanovu bio je Sabor RH, s obzirom da se tražilo da se akt o osnivanju donosi u formi zakona. U trenutno važećem Zakonu o arbitraži otpao je taj uvjet, što posljedično znači da je arbitražnu ustanovu moguće osnovati i drugim aktom.

Svi znamo kakvi su današnji sudovi, spori i neefikasni – ako na trenutak ostavimo po strani gotovo nezaobilazno pitanje korupcije – a u Hrvatskoj je pravda naročito spora i teško dostižna, ako uopće i postoji. Koliko su brzina i efikasnost važni za pravdu, razjasnite nam malo posljedice koje po čitavo društvo ima neefikasan i spor pravosudni aparat države?

Arvaj: Brzina i efikasnost bitni su za ostvarivanje zaštite prava građana i drugih subjekata. Ako postupci traju 10-15 godina ne možemo govoriti da imamo sustav koji štiti prava, odnosno de facto nemamo vladavinu prava. Također, sporost i neefikasnost užasno povećava same troškove ostvarivanja pravne zaštite, taj trošak predstavlja ogromnu barijeru samom pristupu zaštiti, stoga se većina građana uopće ne odlučuje tražiti zaštitu svojih prava. Kada je trošak ostvarivanja tražbine veći od same tražbine,  građani i poslovni subjekti jednostavno “otpisuju” svoja prava, ustručavaju se zatražiti sudsku zaštitu. Nerijetko sam parnični trošak izađe više od vrijednosti predmeta spora, odvjetnici imaju interesa fakturirati sve moguće parnične radnje, stoga se u konačnici tuku za troškove, a ne za ostvarivanje zaštite prava građana. Kao posljedicu imamo sustav gdje i najtrivijalniji postupci prolaze sve moguće faze, sve do revizije na VSRH.

A definitivno najveći trošak je vrijeme. I dok se novac uvijek može nabaviti (uz kamatu), vrijeme nam nitko ne može posuditi; ono se u postupku gubi nepovratno.

Upravo je ta sporost i neefikasnost pravosuđa (i upravnih postupaka) glavni razlog zašto kapital zaobilazi RH u širokom luku. Vrijeme je nemoguće posuditi uz kamatu, ljudi kažu “vrijeme je novac”, međutim, vrijeme je višetruko dragocijeniji resurs od novca. Investitori i poduzetnici ne mogu si dozvoliti sporost i prazan hod, stoga ne investiraju u RH. Iz tog razloga, kapital je nedostupan, što se odražava kroz izrazito visoku kamatnu stopu, gotovo nikakvu gospodarsku aktivnost, a posljedično – niske plaće, nezaposlenost, nizak BDP... Čak i da građane nije briga za vladavinu prava, trebali bi imati na umu da im ista štiti njihova imovinska prava, stvara im mogućnost da poboljšaju svoju materijalnu poziciju (standard), stvara im okvir u kojem imaju perspektivu.

Nije slučajnost da su top destinacije naših emigranata upravo države sa jakom vladavinom prava, u pravilu države common law tradicije. Jasno, emigrante zanimaju materijalni probitci, međutim, efikasna zaštita imovinskih prava je upravo okvir koji omogućuje da se poslovi sklapaju, radnici zapošljavaju, ugovori izvršavaju a time i formira kapital koji podiže njihov standard.

Zbog čega su privatni sudovi bolji? Ljudi će reći: "Ok, možda su brži i efikasniji, ali tko mi garantira da su pravedni?" Da li privatni sudovi znače "privatizaciju pravde" ili, pak, više pravde?

Arvaj: Tržišno rješenje uvijek je najbolje rješenje. Stvaranje prava zadatak je koji nije nimalo teži od stvaranja nekog drugog proizvoda ili usluge. Prema tome, ako je država toliko nekompetentna da proizvede bilo kakav prozvod (postoji li uopće proizvod kojega birokrati stvaraju i mogu ponuditi građanima?), ne znam zašto bi uopće bila kompetentna stvoriti pravni sustav koji bi bio u stanju zaštititi prava građana i poslovnih subjekata, kako bi isti u tom okviru imali mogućnosti stvarati proizvode i nuditi usluge. Također,  jedna prelijepa karakteristika arbitražnih tribunala, odnosno arbitraže, jest ta da se radi o konsenzualnom odnosu. Građani dakle, mogu birati hoće li ugovoriti arbitražno rješavanje svojih sporova, odnosno hoće li svoje sporove podvrgnuti rješavanju pred privatnim sudištem, odnosno otkloniti nadležnost državnog suda. Nitko ih ne može prisiliti na takvo što. Državni sudovi, s druge strane, imaju pravosudni monopol po sili zakona, ne djeluju po tržišnom principu, stoga ne mogu adekvatno odgovoriti na postojeću potražnju za zakonitim, pravičnim pravorijecima, donesenim u razumnom roku.

Nekoć ne tako davno država je bila zadužena za proizvodnju svega i svačega i opskrbljivanje svime i svačime, pa je i bila nestašica svega i svačega (odnosno, dugački redovi za ono malo dostupnog). Kada državu zadužiš za stvaranje prava možeš sa sigurnošću očekivati nestašicu pravde. Slično je i sa drugim javnim servisima: na kućna vrata prije stigne dostava iz pizzerije nego policijska ophodnja.

Koje su sve prednosti privatnih sudova i privatne arbitraže? Da li su privatni sudovi pravedniji od državnih, manje korumpirani?

Arvaj: Prednosti privatnog suda u odnosnu na državni identične su onim prednostima koje privatni konkurent nudi u odnosu na državnog monopolista: to su brzina, kvaliteta usluge, i niži trošak usluge. Za razliku od rigidnog, formalnostima opterećenog postupka pred državnim sudom, arbitražni postupak je puno fleksibilniji i dozvoljava prilagodbu postupka predmetu, u svrhu efikasnijeg rješavanja predmeta. Parnični postupak, s druge strane, opterećen je formalizmima od kojih je nemoguće odstupiti i prilagoditi postupak predmetu (u tom slučaju radi se o povredi postupka – žalbenom razlogu koji vraća predmet natrag na ponovno odlučivanje), već se predmet mora prilagođavati postupku, te najčešće prolazi kroz sve moguće faze postupka, te se rješenje spora prolongira u nedogled, neovisno o tome može li se već u nekoj od ranijih faza odlučiti na temelju postojećeg činjeničnog supstrata te okončati postupak

Tržište, kao sustav konsenzualnih odnosa, u sebi sadrži najbolji i najefikasniji antikoruptivni mehanizam: na tržištu korisnici poklanjaju povjerenje pružitelju usluge, očekujući od njega da pruži upravo onu uslugu koju su ugovorili. Ukoliko isti ne ispuni njihova očekivanja, taj subjekt gubi korisnike i nestaje s tržišta. Dakle, ako bi privatni sud, odnosno tribunal pogrešno primjenjivao pravo, donosio nepravilne odluke, prekoračio rokove, sa sigurnošću može očekivati neuspjeh na tržištu takvih pravnih usluga. S druge strane, radi očuvanja reputacije, i samo sudište ne bi bilo spremno angažirati arbitre koji grubo krše svoju dužnost i donose nepravilne odluke.


Što Vi obećavate Vašim klijentima?  Da li su odluke Vašeg suda pravomoćne?

Arvaj: Korisnicima usluge nudimo najbrži, najefikasniji i najpovoljniji sustav zaštite njihovih imovinskih prava. Rexlegis nudi ono što državni sudovi nisu u stanju, prije svega efikasno ostvarivanje ugovorenih prava (contract enforcement) te brzo i povoljno rješavanje sporova (dispute resolution). Pravorijeci doneseni u postupku pred sudištem Rexlegis pravomoćni su od trenutka donošenja, predstavljaju ovršnu ispravu sukladno Ovršnom zakonu, te je na temelju pravorijeka moguće izravno pristupiti ostvarivanju imovinskih prava. S druge strane, postojanje efikasnog mehanizma izvršavanja ugovorenih obveza utječe na preferencije druge strane, dajući joj dodatni poticaj da svoje obveze promptno izvršava, te bi samo ugovaranje nadležnosti sudišta Rexlegis pozitivno utjecalo na svjest da se ugovori moraju izvršavati.

Meni, kao laiku, sve ovo djeluje logično, no, kako na ovu Vašu inicijativu reagira struka? Da li su oni primjemčivi za ideju privatnog dijeljenja pravde ili su, pak, konzervativniji za nove ideje (mada one, kako ste rekli, imaju svoje snažne temelje u common law tradiciji) od ostalih?

Uglavnom sam komunicirao sa mlađim ekspertima, koji u potpunosti podržavaju projekt. Naime, ovakav oblik alternativnog rješavanja sporova odlično funkcionira na zapadu; štoviše, arbitražno rješavanje sporova proživljava novu renesansu, upravo zbog toga što nudi brzinu i efikasnost koju državni sudovi nisu u stanju pružati. Ritam života i poslovni odnosi sve su brži, te je potrebno imati adekvatan pravosudni medij koji bi zadovoljio potrebe moderne društvene interakcije. Primjećujem da je i šira javnost zainteresirana za takav oblik rješavanja sporova. Jasno, uvijek postoji određena skepsa kada se uvode određene inovacije; neke navike teško se mijenjaju, što je posebice vidljivo kod starijih eksperata, koji arbitražu uglavnom povezuju sa rješavanjem trgovačkih predmeta s prekograničnim elementima, u pravilu ugovora iznimno visoke vrijednosti, koji se i rješavaju pred skupljim i pretencioznijim arbitražnim sudištima. Rexlegis služi sasvim drugom tržišnom segmentu.

Što mislite, što uzrokuje te otpore ideji privatnog dijeljenja pravde, ako nisu razlozi stručnosti, da li je to istovremeno i ideološko pitanje, naslijeđe socijalističkog i etatističkog razmišljanja o pravu i pravdi?

Ideološki razlozi, svakako. Etatizam prije svega, koji se u modernom društvu pojavio kao surogat religije: ljudi u državi vide nekakvog omnipotentnog subjekta koji bi trebao upravljati svim aspektima njihovog života – subjekt koji bi iz jednog centra trebao biti vertikalno integriran u sve pore društva i dirigirao svu društvenu aktivnost. Mislim da je problem u tome što su građani institucionalizirani: smatraju da su institucije te koje upravljaju i trebaju upravljati njihovom životom, istodobno ne shvaćajući da su institucije zapravo komad papira sa malo tinte, objavljen u Narodnim Novinama, a da njihovim životima zapravo upravljaju ljudi koji djeluju kroz te institucije.

Poanta je da o sporovima sude, odnosno o pravima odlučuju ljudi a ne institucije. A ti isti ljudi, bolje djeluju kada nisu opterećeni neefikasnim institucionalnim okvirom kojega im nameće država. Iz tih razloga isti eksperti, djelujući u privatnom sektoru, ostvaruju višetruko bolje rezultate nego djelujući u javnom sektoru. Isti princip aplikabilan je i na pravosudnu djelatnost.
  

Razgovarao: Borislav Ristić

Izvor: Republika

EU se piše ćirilicom

Uzavrela situacija u Vukovaru, povodom postavljanja tabli sa dvojezičnim natpisima na državnim institucijama, stalno prijeti da eskalira, ali se istovremeno ne nazire na koji način i u kom smjeru. Sve prije djeluje kao kakva hitchcockovska drama pogrešnog prepoznavanja, na rubu tragedije i apsurda, i mučnog, u rđavu beskonačnost odgođenog trajanja, bez djelotvornog razrješenja, nego kao sukob vođen jasnim i racionalnim argumentima.

Naime, u svemu tome kao da se uopće ne nazire pozitivno rješenje, već se samo kristaliziraju dvije strane, koje se sve više rovovski ukopavaju na svojim pozicijama. S jedne strane je lijeva koalicijska vlada koja, navodno, samo poštuje Ustav i provodi ustavni zakon o zaštiti nacionalnih manjina, čime brani europske vrijednosti, dok su s druge strane tu braniteljske udruge, vjerojatno navigirane od strane HDZ-a i pobočnih oporbenih stranaka hrvatske desnice, okupljene oko Stožera za obranu Vukovara. Prema izvještajima mainstream medija, reklo bi se da je ovo sukob između europske, građanske i tolerantne Hrvatske i one šovinističke, nazadne i netrpeljive.

Prizori razbijanja tabli sa ćiriličnim natpisima kao da potvrđuju taj prvi dojam. Ta, tko bi normalan mogao imati nešto protiv jednog pisma, zar to nije čisti anticivilizacijski čin, slika čistog barbarstva, i još na takav način – čekićem? Čini se da će se na ovoj dualističkoj, gotovo arhetipskoj slici – zakon i red protiv bezakonja i divljaštva – inzistirati u državnoj propagandi, i ne vidim da prosvjednici protiv ćirilice u Vukovaru imaju tu nekog velikog izgleda za pobjedu u ovom sukobu. Slika je odveć upečatljiva. No, ne vjerujem, s druge strane, da će i branitelji ustuknuti od svojih zahtijeva, niti da će ovo pitanje prestati raspaljivati političke strasti, ali i duboke emocije. Otuda ne vjerujem da nam ova slika nudi išta drugo osim perpetuiranja vječnog sukoba i generiranja oštrih podjela.

Ali, kao što sam rekao, ta dualistička slika je prejednostavna i lažna, identiteti su zamijenjeni i kamuflirani, optužbe pogrešno adresirane. Ako ponovo "složimo kockice" i promotrimo raspodjelu uloga, možda možemo napraviti iskorak iz ove političke rašomonijade i društvene pat pozicije do koje je ona dovela.

Prije svega treba primjetiti da u ovoj priči oko ćirilice u Vukovaru postoji (pored nezaobilazne EU i njenih "vrijednosti", bar) još jedan akter – a to su Srbi u Vukovaru i Hrvatskoj. Napokon, ovi sukobi imaju predznak i međunacionalnog sukoba Hrvata i Srba. Zašto bi se, onda, Srbi skrivali iza zakona i odluka Vlade – u maniru u kojem je to učinio Milorad Pupovac – zašto ne bi i oni rekli što zaista misle o tome, na jeziku koji je, valjda, još uvijek zajednički i Hrvatima i Srbima? Moje je mišljenje da se ovdje i Srbi u Hrvatskoj trebaju izjasniti, i da upravo oni mogu biti pozitivni katalizator koji bi doveo do rješenja ovog sukoba, a ne i dalje gurati glavu u pijesak, glumiti bijele medvjede i igrati dodijeljenu im ulogu slugu svih režima. Ako su, ili žele biti, neki klinac u ovoj političkoj zajednici, a ne tek puki objekti manipulacije svojih samoproklamovanih (ili, pak, od Udbe instaliranih) predstavnika i abonenti državnom politikom dodijeljenih im "prava", onda trebaju iznijeti svoj stav o tome. Jer, tako se postaje odgovoran i relevantan član neke političke zajednice, nepristajanjem da netko drugi govori u tvoje ime – bio on u Beogradu, kako je bilo u prošlosti, ili u Zagrebu, kako biva sada.

Otkud je to, na primjer, jezik Srba u Hrvatskoj ovaj uređeni par ćiriličnog pisma i ekavskog izgovora? Zato što je tako odlučilo Srpsko narodno vijeće, jedno potpuno neizabrano i manipulativno tijelo, koje nikog ne predstavlja, osim samo sebe? Ja, recimo, ne vjerujem da je to jezik kojim pišu i govore Srbi u Hrvatskoj. Ako mi pradjed nije pisao ćirilicom i govorio ekavicom, ne vjerujem ni da sam ja nešto stariji i pametniji od njega da bih sada počinjao jednu novu tradiciju srpske pismenosti i slovesnosti u Hrvatskoj. Ne vjerujem ni u to da Srbi i Hrvati govore različitim jezicima, uostalom, ma što pisalo u raznim pravopisima i "razlikovnim rječnicima". To su samo državne umotvorine i ideološka propaganda, uostalom, narodni jezik je isti. Na tom narodnom jeziku bi Srbi, recimo u Vukovaru, trebali objasniti svojim sugrađanima Hrvatima da im baš i nije jasno otkud je to ćirilica njihovo pismo i otkad to govore ekavicom i jezicima na kojima ne razumiju jedni druge. Možda bi trebali reći i da im baš i nije jasno kako se to gradi društvo suživota i tolerancije ako se nacionalne zajednice, koje su vijekovima živjele istim načinom života i sporazumijevale se istim jezikom, sada tjeraju u segregirane zajednice i torove, uče govoriti na drukčijim jezicima i živjeti u podjeljenom gradu, a sve u ime nekakvi "pozitivnih prava" i sličnih legislativnih čudila. To su, valjda, ti europski zakoni i formule, koje trebaju biti superiornije od onih koje je izmislila mudrost dugog niza generacija naših predaka i koje su vjekovima sasvim dobro funkcionirale?

Također, tu je i snažnim i bolnim emocijama nabijena simbolika grada koji je razrušen do temelja upravo kada su zadnji put Srbi u Hrvatskoj dopustili (a mnogi od njih se, zašto ne reći, i poveli za time) da drugi govore u njihovo ime. Tu su i nevine žrtve koje su na pravdi Boga ubijane u srpsko ime i u ime navodne zaštite ugroženih prava Srba u Hrvatskoj. Odgovornost za to trebaju preuzeti upravo Srbi u Hrvatskoj koji žele sprati tu sramotu sa svog imena, a ne davati ponovo za pravo onima koji su bili dio tog zla da i dalje govore u njihovo ime. Srbi u Hrvatskoj bi trebali, ipak, znati što Hrvatima predstavlja Vukovar, i prema tome gajiti jednak pijetet poput onog, na primjer, koji oni sami zahtijevaju od Hrvata kada se spomene Jasenovac. Te emocije treba prepoznati i uvažavati, a ne kriti se iza zakona i paragrafa. Tu ne pomaže ni skrivanje iza Ustava, niti stavljanje maske prosvijećenog Europejca, koji je sposoban, dok si dlanom o dlan, uzdići se iznad tih "prizemnih" emocija i glumiti nekakvu objektivnost. Za tu dozu ljudskosti ti ne treba Vlada, koja će ti dodijeliti nekakva "prava", koja ti ni ne trebaju, a niti su tvoja, e da bi lakše sa tobom manipulirala.

Da, svakako, ima političke manipulacije na strani braniteljskih prosvjeda protiv ćirilice u Vukovaru; da, ima i obrane privilegija; da, ima šovinizma i mržnje u svemu tome. No, to sve još uvijek ne daje za pravo Srbima u Hrvatskoj da se kriju iza te, od strane hrvatske vlade i mainstream medija, proklamirane objektivnosti i obrane zakonitosti i nekakvih europskih, civilizacijskih vrijednosti, da i dalje zabijaju glavu u pijesak pred svojim susjedima Hrvatima, i da svojom šutnjom odobravaju jednu drugu vrstu netrpeljivosti i manipulacija. Srbi u Hrvatskoj trebaju govoriti u svoje ime. Srbi u Hrvatskoj trebaju odbaciti politiku "manjinskih prava" i nekakve "pozitivne diskriminacije", kojima im mažu oči hrvatska vlada i njihove političke vođe – koji su i jedini konzumenti tih "prava", u stvari privilegija, izraženim u masnim apanažama – i konačno postati slobodni i zreli građani Hrvatske, kojima ne treba nikakav politički tutor da njima upravlja. Jer, ta navodna "prava", koja im nude EU, hrvatska vlada i njihovi samoizabrani politički predstavnici, imaju bijeli medvjedi na Sjevernom polu i pingvini u Patagoniji, a ne ljudi, pogotovo ne nacija koja želi biti slobodna i ponosna na svoje ime.

Slobodni građani Hrvatske, a među njima i Srbi u Hrvatskoj – kao, u biti, jedina politički relevantna nacionalna grupacija, preko koje, i u odnosu na koju, se umnogome definira i hrvatski nacionalni identitet – trebaju afirmirati one vrijednosti kojima ih je naučila mudrost njihovih predaka, one koje su ih stoljećima spajale i kojima su se sporazumijevali sa svojim susjedima i sugrađanima, a ne ove suvremene ljudskopravaške i europejske instant-umotvorine o "toleranciji i suživotu", koje ih uče govoriti na različitim jezicima i koje ih segregiraju u vještačke torove i nekakve "manjinske zajednice". A u torovima nema identiteta, jer je u toru teško govoriti svojim jezikom i pisati svojim pismom, onim na kojem te razumiju oni sa kojima želiš dijeliti zajedničko iskustvo života izvan tora.

Mislim, dakle, da je to jedan detalj u ovoj političkoj rašomonijadi, koji bi mogao pridonijeti da se strasti smire i nađe neki izlaz iz ove situacije. Ne bi bio znak potpunoga sumraka i ludila ako bi upravo Srbi u Hrvatskoj pozvali zakonodavce da preispitaju svoju odluku o uvođenju dvojezičnosti i ćirilice u Vukovar. To bi bio važan, ali i tek prvi korak u zahtijevanju da se potpuno preispita cjelokupna politika manjinskih prava, koja je, umjesto proklamirane integracije manjina u hrvatsko društvo, možda i više od rata, doprinijela sve većoj dezintegraciji i opasnim podjelama u hrvatskom društvu, koje je, mimo svih politika i režima, imalo vlastite socijalne mehanizme suradnje i vrlo visoke integracije – među kojima upravo nedostatak jezičke barijere nije bio zanemarljiv faktor. Svako društvo, naime, a hrvatsko tu nije izuzetak, ima svoje vlastite integrativne mehanizme socijalne kooperacije i suradnje, koje niti jedna naknadna pamet, niti kakvo prosvijećeno zakonodavstvo uvezeno izvana, može ikad efikasno nadomjestiti.

Uostalom, ne treba ti državni autoritet da bi ti dozvolio ili garantirao "pravo" da govoriš ekavski i pišeš ćirilicom, ako to želiš. Slobodni ljudi u slobodnoj zemlji govore i pišu onako kako misle i žele, a ne kako im država to propiše. Ćirilica na državnim institucijama nije simbol ničega, osim državne politike – u ovom slučaju, državne politike države koja je to prestala biti i svojevoljno se odrekla svog suvereniteta – a ne simbol kulture, tradicije ili identiteta jednog naroda. Ćirilica na državnim institucijama europske Hrvatske, dakle, može biti samo simbol EU i njene politike, politike koja svakim svojim potezom, to je sve jasnije, postaje dezintegrativni činilac hrvatskog društva.

Izvor: Republika