Je li Hrvatska spremna za referendum o lustraciji?

Ovi Nijemci nikako da ostave na miru "lijepu našu". Nakon što su nam protuustavno kidnapirali bivšeg šefa hrvatske UDB-e, Josipa Perkovića, protiv koga su podigli tužbu zbog likvidacije nekadašnjeg direktora Ina-Marketinga, Stjepana Đurekovića, sada nam još dodatno staju na muku svojim tvrdnjama da je rejting našega gospodarstva "smećarski" zbog toga što se nismo obračunali s ostacima bivših komunističkih struktura, tj. našom ljubljenom UDB-om.

Njemačke laži ili hrvatske samoobmane?

Naime, kako piše njemački FAZ, a prenosi Deutsche Welle na hrvatskom, "dok se u baltičkim državama, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj još donekle uspjelo zamijeniti stare elite, u Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj su one skoro nedodirljive - u politici, gospodarstvu i pravosuđu, isto kao i u visokom školstvu i medijima". Autor članka, Karl-Peter Schwarz, kao neophodan korak kako bi ove zemlje, pa i Hrvatska, konačno krenule putem tržišne ekonomije i napretka, preporučuje lustraciju, odnosno, obračun sa starim komunističkim elitama.

Hm, o onome što u Hrvatskoj nije bila tako nepoznata teza, ali proskribirana kao teorija urote koju širi ekstremna desnica, sada odjednom dobiva svoju potvrdu u njemačkim mainstream medijima. Kako to tumačiti? Da li je moguće da je najveća teorija urote u Hrvatskoj teza o teorijama urote, a da je racionalna i sasvim opravdana teorija naše rđave stvarnosti upravo ono što je bilo označeno kao teorija urote? Tko koga tu laže – Nijemci o nama ili mi sami sebe? Što ako su Nijemci u pravu, ako čitava naša "tranzicija" i čitav naš navodni put u "kapitalizam" ima žig komunističke tajne službe? Kako, onda, nazvati tu tranziciju i taj navodni komunizam koji imamo u Hrvatskoj?

Tranzicija iz komunističkog boudoira 

Tranzicija u bivšim jugoslavenskim zemljama je krenula daleko prije devedesetih i stjecanja neovisnosti republika – negdje tamo kada je Josip Broz pronašao, ili navodno pronašao, "bubice" u svojoj spavaćoj sobi, te otpustio Rankovića a Saveznoj službi sigurnosti otkazao povjerenje i dotad obilno financiranje iz saveznog proračuna. Službu, koja je pokazala ambiciju da preraste njegovu moć i utjecaj, jugoslavenski komunistički diktator "reorganizirao" je po republičkom principu, kako bi ju lakše kontrolirao i s njom lakše manipulirao, a zauzvrat im je dao odriješene ruke da smanjen priljev novčanica iz proračuna nadoknade na tržištu.

Rješenje je bilo nadohvat ruke – trgovina narkoticima, preprodaja oružja nesvrstanoj braći i sex trafficking. Službe tada osnivaju svoje tvrtke i banke, preko kojih peru tako zarađeni novac, a jugoslavensko tržište preplavljuje heroin, prostitucija i kriminal. Najpoznatija ekspozitura UDB-e je bila poznata uvozno-izvozna tvrtka "Genex", te spomenuta INA, nekadašnja Ljubljanska banka (a današnja Nova ljubljanska banka), te luke poput onih u Kopru, Rijeci, Splitu i Baru. O tome su mnogi bivši UDB-aši, poput Slovenca Nike Kavčiča, i javno svjedočili. Tko zna, možda su Nijemci u procesu protiv našega Perkovića došli do sličnih spoznaja?

Kako bilo, tako je iz jedne afere u spavaćoj sobi Velikog Vođe rođen jugoslavenski "tržišni socijalizam", koji je, pored američkih kredita, financiran i ovim udbaškim djelatnostima na europskome crnom tržištu.

Udbaški put u kapitalizam 

Stjecanje neovisnosti i deklarativna odluka da se sa socijalizma pređe na kapitalizam, Služba je, dakle, dočekala spremna. Služba je imala sve komparativne prednosti u odnosu na konkurenciju, prije svega, imali su već razrađenu poslovnu mrežu, imali su informacije i novac. Služba izbacuje nove političke prvake na scenu, koji im zauzvrat jamče sigurnost njihova poslovanja i zaštitu od progona, tj. lustracije. U procesu privatizacije, koji se odvijao pod političkim pokroviteljstvom od Udbe postavljenih elita i uz odsustvo kredibilnih institucija vladavine prava, Udba svojim prljavim novcem privatizira sve što je vrijedilo u gospodarstvu, a stožerne udbaške tvrtke dobivaju poseban tretman države, kao tvrtke od strateškog nacionalnog interesa, kako bi se stari biznis mogao i dalje neometano odvijati uz punu državnu skrb.

Zemlje bivše Jugoslavije i dalje će na svjetskoj mapi trgovine oružjem, narkoticima i ljudima zauzimati visoko mjesto, što je i danas slučaj. Ako bi se, pak, pojavila neka strana tvrtka, koja bi poslovala ovdje, udbaški sustav informiranja bi starim strukturama bio sigurna zaštita da takva konkurencija neće ugroziti njihov biznis. Sve afere oko privatizacije i organiziranoga kriminala na ovim prostorima imaju jasan potpis ovih udbaških gospodarskih poduzeća. Od tih afera imaju koristi i same bivše komunističke strukture koje su se održale na vlasti, jer za sve njihove nepodopštine i kriminalne djelatnosti biva optuženo tržište i kapitalizam, pa je lako nagovoriti narod da država još jače treba štititi udbaške tvrtke i šampione nacionalnog gospodarstva. Just name it.

Rješenje - lustracija i kapitalizam 

Ovaj kratki kroki "jugoslavenskog puta u kapitalizam" može nam poslužiti kako bismo dijagnosticirali pravi razlog svih naših problema – propasti našega gospodarstva, nedostatnosti naše demokracije i potpunoga odsustva vladavine prava, ali i toga da je naša medijska scena još uvijek trovačnica pučanstva ljevičarskim idejama i spinovima. Glavni razlog zbog čega bivšim jugoslavenskim državama, pa tako i u Hrvatskoj, ide tako loše jest, kako i piše ugledni FAZ, odsustvo obračuna s bivšim komunističkim strukturama.

Lustracija bi, ako i od nje ne bismo napravili još jedan udbaški "opijum za narod" i komediju, konačno odsjekla glavu ovoj udbaškoj hidri i omogućila da naše gospodarstvo prodiše, da njegovo glavno obilježje ne bude više kriminal, da nas u svijetu ne gledaju kao parija državu i leglo korupcije, da dobijemo nove političke elite, koje nemaju svoje korijene u faraonskom nasljednom sustavu Udbe, da dobijemo – što je možda i prvi zadatak – nekorumpirani sustav pravosuđa, koji bi bio u stanju provesti lustraciju. Moguće da zbog toga droga, kurve i oružje postanu nešto skuplji, ali mislim da je i to poštena cijena ako se želimo otarasiti komunističkog naslijeđa i konačno početi živjeti u normalnom i civiliziranom društvu.

Možda sve to djeluje malo kao circulus vitiosus Deus i nemoguće poduzeće, jer je udbaška hidra prožela sve pore našega društva i ugnijezdila se u svim našim institucijama, ali vrijedi probati. Jer, tko će provesti lustraciju – institucije koje su po svojim uzusima kreirale stare udbaške komunističke strukture? Ako ništa, imamo instituciju referenduma, koja je pokazala da je sposobna suprotstaviti se otporima udbaških struktura, a, ako pisanje njemačkih medija nešto znači, vjerojatno i podršku bar nekih zemalja unutar Europske unije. Zahtijevajmo stoga referendum o lustraciji. Zahtijevajmo da i u Hrvatskoj konačno zažive civilizacijske tekovine - vladavina prava i kapitalizam.

Izvor: Republika

Nacionalizam u svojoj epohi

Ako bismo tražili riječ ili sintagmu koja bi u našoj kulturi bila proskribiranija i navlačila na sebe više omraze od “neoliberalnoga kapitalizma”, vjerojatno bi glavni kandidat za tu titulu bio nacionalizam, odnosno, etnički nacionalizam. To gotovo da i nisu riječi, to su više psovke. Označiti danas nekoga kao “nacionalista” ima gotovo istu funkciju kao i etiketirati nekoga kao “neoliberala” – to je samo efikasan način da ga eskominicirate iz “komunikativne zajednice”, da ga isključite iz racionalne rasprave, tako što ćete ga svesti na njegovu temeljno biološko, gotovo životinjsko određenje. Nacionalist je samo sluga svojih nereflektiranih etničkih strasti, svoje etnički motivirane mržnje, kao što je neoliberal samo sluga golog materijanog interesa. U njima kao da je isčilio i posljednji trag ljudskoga, svake humanosti. Nacionalist i neoliberal su, kaže naša vladajuća kulturna matrica, ljudi nesposobni za emancipaciju, za učešće u kulturnom samooblikovanju društva i zajedničkoj izgradnji budućnosti čovječanstva.

Prosvjetiteljski strah od socijalnih “iracionalija”

Tako je, recimo, Danilo Kiš pisao o nacionalizmu kao o “čistom negativitetu”, “nazadnjaštvu”, kao “negativnoj kategoriji duha”, u vrijeme kada su socijalističku Jugoslaviju počele potresati nacionalističke trzavice. Takva negativna slika nacionalizma se održala do danas:

“Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo.” (Danilo Kiš: Po-etika, knjiga druga, 1974.)

Treba reći da je nacionalizam moguće na takav način prikazati samo iz jedne prosvjetiteljske, racionalističke perspektive, koja želi društvo utemeljiti kao racionalan, proziran i strogo reguliran sustav odnosa. Međutim, društvo, socijalne veze i institucije uglavnom nisu na takav način utemeljene – što, opet, ne znači da su iracionalne (osim, naravno, za prosvjetiteljski um). Društvo je formirano putem bezbroj posredničkih institucija, kojima mi ne možemo uvijek znati pravi razlog i svrhu, ali one na taj način oblikuju spontani poredak ljudske suradnje i čine kohezivnu vezu društva, društveni poredak ili socijalni kozmos. Mnoge su takve “iracionalije”, kojima ne znamo njihovo racionalno porijeklo, ali kojima primjećujemo njihovu veoma korisnu svrhu, poput jezika, religije, novca, trgovine, prava, obitelji, religije… Jedna od tih socijalnih “iracionalija” je i osjećaj etničke, odnosno, nacionalne pripadnosti. Prosvjetiteljski um je neprijateljski raspoložen prema svim ovih korisnim stvarima, jer u njima vidi samo iracionalnost, nešto što nije utemeljeno na razumskim principima i djeluje na razumu nedokučiv način. Otuda prosvjetitelji najčešće žele stvoriti racionalističke surogate za ove tradicionalne društvene institucije, poput građanske religije, pozitivnoga državnog prava, centralnih banaka, reguliranoga tržišta, pa i građanskog nacionalizma, itd.

To je matrica razmišljanja o nacionalizmu koja se održala do danas. Pa ipak, treba primjetiti da osim ove kletve, ove psovke na nacionalizam, ovog njegovog proganjanja iz racionalno-diskurzivnog poretka, mi uopće nemamo relevantnu teoriju o nacionalizmu. A opet, mi živimo u posve nacionalističkom svijetu, naša epoha je epoha u kome je nacionalizam potvrdio svoju snagu i životnost kao duhovni princip, sposoban, dakle, za oblikovanje čitave jedne epohe. Njegovi tumači i proskriberi su se očito u nečemu preračunali. Nacionalizam je, ipak, zavrijedio više pažnje, puno više od pogrde i psovke. Jednako kao što je kapitalizam, mogli bismo reći, mnogo spiritualniji sustav od puke jurnjave za golim osobnim interesom i izgradnje jedne materijalističke civilizacije.

Tko je srušio Berlinski zid?

Kada je poznati povjesničar lijeve provenijencije, Eric Hobsbawm, 1990. objavio svoju poznatu studiju o nacionalizmu, u kojoj je htio pokazati “opadajući značaj nacionalnog pitanja u 20. stoljeću”, te nacionalizam prigodno smjestiti na “smetlište povijesti” kao atavizam 19. stoljeća, ubrzo je (točnije, već 1992.) svojoj knjizi morao dodati još jedno poglavlje, kako bi opravdao svoje promašeno proročanstvo o kraju nacionalizma i povijesnoj prevaziđenosti ideje nacionalne države. Naime, kao što je poznato, još se tinta na njegovoj knjizi nije ni osušila, a sama povijest ga je žestoko demantirala – raspali su se višenacionalni Sovjetski Savez, Čehoslovačka i SFR Jugoslavija, a namjesto ovih nadnacionalnih socijalističkih državnih tvorevina, stvorene su demokratske nacionalne države. Samo početkom devedesetih prošloga stoljeća nastalo je više nacionalnih država nego tijekom čitavog dvadesetog stoljeća.

Rijetko kada je “sama stvar” priredila takvu osvetu svome tumaču. Kao u kakvom tragikomičnom komadu, namjesto da povijest presudi nacionalizmu, kako su se nadali vizionari socijalističke budućnosti čovječanstva, nastupio je kraj povijesti u vidu odbacivanja socijalističkog nadnacionalizma i uspostave sustava nacionalnih država i liberalnog kapitalizma. Povijest se, naime, pokazala kao prilično tvrdoglavom učenicom za totalitarne pedagoge dvadesetoga stoljeća, koji su htjeli iskorijeniti upravo ova dva izuma čovječanstva, i gotovo obnoć ih trijumfalno vratila na svjetsku pozornicu. Nacionalizam i liberalni kapitalizam su, unatoč kletvi i psovki naših prosvijećenih kulturnih djelatnika, postali vodeći principi oblikovanja našega svijeta. I to svijeta, treba reći i to, mnogo boljeg i humanijeg od onoga kojeg su oni branili i u koji su polagali sve svoje nade.

No, unatoč ovoj povijesnoj sinkroniji i zajedničkoj pobjedi liberalnoga kapitalizma i etničkog nacionalizma nad socijalističkim internacionalizmom, postoji i određena kompeticija između samih pobjednika. Naime, postoji određeni zazor prema nacionalizmu i među samim liberalima, kao što i među nacionalistima postoji zazor prema liberalnome kapitalizmu. Možda i s razlogom. Jer, ako bliže pogledamo, naokolo razvikana pobjeda liberalne demokracije i tržišnoga kapitalizma nad socijalizmom, uveliko je, u stvari, bila pobjeda nacionalizma. Nacionalisti su srušili Berlinski zid, a ne liberali; ideja nacionalne države je ta koja je trijumfirala, a tek posljedično i izvedeno tu pobjedu možemo pripisati i ideji tržišnog kapitalizma. To je vidljivo već i iz toga što postoji prešutni ali jak zajednički konsenzus ljudi oko ideje nacionalne države, ali ne i oko liberalnog kapitalizma. Da li se radi o ukradenoj pobjedi ili pak o neprijateljskoj bliskosti nacionalizma i kapitalizma, nije toliko važno. Važno je to da, ako ignoriramo povijesnu sinkroniju ova dva principa, nećemo razumjeti dovoljno ni prirodu nacionalizma, niti prirodu kapitalizma – a niti prirodu epohe u kojoj živimo. Uostalom, ne može se od ekonomske doktrine očekivati da kod ljudi pobudi žar prema slobodi. Ali iz toga ne treba zaključivati i da su ideja nacionalnoga oslobođenja i liberalnoga kapitalizma u ikakvoj koliziji. Oni su prije dva lica istoga novčića. Stoga kompeticija, a često i neprijateljstvo između pristalica nacionalizma i slobodnog tržišta, idu na štetu i jednih i drugih. Njihovo međusobno nerazumijevanje najviše doprinosi njihovom vlastitom samonerazumjevanju.

Iako za pristalice slobodne trgovine i kapitalizma, u principu, postoje samo pojedinci i njihove obitelji kao osnovne ćelije društva, bilo bi vrlo pogrešno misliti kako je takav koncept u sukobu s nacionalističkom idejom etničke pripadnosti, jer i vezanost za obitelj, kao i osjećanje etničke pripadnosti, predstavljaju segmente istog spontano nastalog poretka društvenog organiziranja. Uspon nacionalizma u Europi koincidirao je, također, s oslobađanjem od feudalnoga društvenog uređenja i njoj pripadnoga ekonomskog merkantilizma (danas bismo rekli – ekonomskog protekcionizma): bile su tu na djelu iste društvene i povijesne silnice kao i prilikom oslobađanju čovječanstva od socijalističkog pokušaja refeudaliziranja društva i njegova zatvaranja za kapitalizam krajem dvadesetoga stoljeća. Slobodna trgovina, industrijska revolucija i nacionalni pokreti u devetnaestome stoljeću idu ruku pod ruku. Nacionalna država je, kako je govorio još Hegel, kraj povijesnog napretka ljudskog roda u slobodi – ona je pružila institucionalni okvir za uspostavljanje vladavine prava, sigurnost poslovanja i princip kompeticije između nacionalnih ekonomija, koje prestaju biti merkantilističke “zatvorene trgovačke države”, a te nacije svoje bogatstvo ostvaruju natjecanjem na globaliziranom svjetskom tržištu. Kao što je tvrdio jedan od najvećih libertarijanaca devetnaestoga stoljeća, Gustave de Molinari, “podjela ljudskog roda na autonomne nacije u biti je ekonomska”. Otuda nije jasan aktualni prezir liberala prema ideji nacionalne države, kao ni prezir nacionalista prema ideji slobodne trgovine.

“Jugoslavija je bila predivan projekt”

Raspad socijalističke Jugoslavije možda pruža dobar ogledni primjer na kome je moguće prikazati vladajuću interpretativnu rašomonijadu oko nacionalizma, socijalizma i kapitalizma. Prije svega, treba primjetiti da Jugoslavija, unatoč svome relativno dugom trajanju i pokušaju državnog uspostavljanja građanskog principa nacije u jednoj višenacionalnoj sredini, kako pod karađorđevićevskom monarhijom, tako i pod titoističkim komunizmom, u tome nije uspjela. To pokazuje da su spontane snage društva uvijek nadmoćne nad državno upravljanim projektima, ma koliko oni snažni i represivni bili. Na kraju je etnički nacionalizam u Jugoslaviji doveo i do pada socijalističkog represivnoga sustava, izgradnje nacionalnih država i uspostavi liberalnih demokracija.

Međutim, unatoč tom povijesnom trijumfu principa etničkog nacionalizma, ostala je negativna percepcija etničkog nacionalizma, koji je, po nekakvoj inerciji, percipiran kao glavni uzrok rata u bivšoj Jugoslaviji. Na nacionalne države nastale (ratnim) raspadom bivše Jugoslavije i na nacionalizam uopće, pala je u javnosti sjenka krivnje kao uzročnike rata. To je provlađujuća interpretacija rata u Jugoslaviji, koja kaže da su za ratni raspad Jugoslavije krivi etnički nacionalisti i njihove vođe, prije svega Tuđman i Milošević. To je ona nivelirajuća kletva na “nacionaliste svih boja”, koja se održala i u svakodnevnom žargonu ljudi građanske orijentacije, koja po prirodi stvari ima u sebi i određenu dozu jugonostalgije. Naime, kao da smo prije uspostave suverenih nacionalnih država na ovim prostorima živjeli u kakvom anacionalnom građanskom raju, gdje su svi ljudi bili braća, a onda su odnekuda iz devetnaestoga stoljeća izronili zli nacionalisti i srušili tu socijalnu utopiju izazivajući etničke sukobe. No, tu negativnu sliku nacionalizma su, prije svega, proizvele i naokolo distribuirale “prosvijećene” intelektualne i političke elite, kako kod nas, tako i na Zapadu. Tako je u intervjuu “Globusu” prije neki dan, poznati njemački filozof i ikona suvremene ljevice, Jürgen Habermas, izjavio:

“Uvijek sam mislio da je Jugoslavija trebala ostati zajedno. Taj raspad je bio tragedija. Genscher je napravio strahovitu pogrešku, strahovitu, s tim preranim priznanjem Hrvatske. To je bila velika greška”, izrekao je u jednom dahu. “Jugoslavija je bila predivan projekt”, zaključio je, pomalo iznenađujuće, Habermas.

Čuđenju novinara “Globusa” ovdje doista nema mjesta. Habermas je, bacivši kletvu na Genschera i njemačko priznanje hrvatske nacionalne države, samo izveo logičan zaključak iz svoje pozicije socijalističkog internacionalista i prosvjetiteljskog teoretičara komunikativnog djelovanja. Koncept Jugoslavije je bio prosvjetiteljski koncept etatističke “izgradnje nacije” odozgo i stvaranja novog, građanskog, jugoslavneskog nacionalnog identiteta, koji je trebao biti suprotstavljen “nazadnom” etničkom nacionalizmu i partikularnim etničkim identitetima. Ima li išta logičnije od filozofske i prosvjetiteljske obrane građanske “općosti” nasuprot etničkim “posebnostima”? Takva interpretacija čini se moralno neutralnom, nepristranom i posve objektivnom i pravednom presudom etničkome nacionalizmu.

Etnički rat ili rat protiv etničkog nacionalizma?

Međutim, ako pogledamo malo pobliže tu sliku i analiziramo same aktere sukoba, vidjet ćemo da takva percepcija ne samo da ne drži vodu, nego nije baš ni moralno neutralna, niti građanski nepristrana. Prije svega, reći za Slobodana Miloševića, ako se složimo da je on bio glavni pokretač rata u Jugoslaviji, da je bio etnički nacionalist, može pobuditi izvjesne ozbiljne dvojbe. Nije tajna da je srpski etnički nacionalizam u ideji stvaranja jugoslavenske nacije vidio svoj prirodni produžetak, zbog etnički dominantnog položaja srpskog naroda u Jugoslaviji. Jugoslavija je bila samo drugo ime za Veliku Srbiju. Na taj način je srpski etnički nacionalizam dosta lako i prirodno inkorporiran u građanski projekt izgradnje jugoslavenske nacije. Druge nacije u Jugoslaviji ovakav projekt su manje-više prepoznale kao ugrozu za njihov vlastiti nacionalni identitet. To je omogućilo Miloševiću jednu dosta lagodnu poziciju nekoga tko nije (etnički) nacionalist, tko stoji na jednoj građanskoj i anacionalnoj poziciji, i tko se obračunava s etničkim “nacionalistima svih boja” – bilo da se radilo o albanskim iredentistima na Kosovu, hrvatskim ili slovenskim nacionalistima i separatistima – prvo institucionalno-političkim, a onda i ratnim sredstvima.

To mu je priskrbilo i simpatije mnogih na građanskoj ljevici za njegov projekt očuvanja koncepta građanske Jugoslavije. Možda je primjer jugoslavenskih praksisovaca, druženje s kojima je u korčulanskim danima i Habermasu prizvalo sentimentalne uspomene, najplastičniji primjer za ilustriranje ove veze ideje jugoslavenskog građanskog nacionalizma i Miloševićeve ratne politike devedesetih. Kao što znamo, jugoslavenski praksisovci su, kao neka vrsta filozofskih diktatora socijalističke Jugoslavije i autorizirani tumači njene revolucionarne biti, bili jedni od najvećih kritičara nacionalizma i zagovornika ideje jugoslavenske nacije. Stoga i nije čudno da su mnogi od njih, na početku gotovo svi, a ne samo notorni poput Ljubomira Tadića i Mihaila Markovića, oduševljeno pozdravili Miloševićev uspon na vlast. Bili su tu i pripadnici praksis-grupe za koje je jako teško reći da su bili nacionalisti, a koji su kasnije, tijekom devedesetih, bili na antiratnim pozicijama i protivili se Miloševićevoj politici. No, bio je to tek njihov moralni prosvjed, bez snažnog teorijskog pokrića. Milošević i njegova ratna politika bili su ružno lice njihove vlastite teorijske pozicije.

Naime, ako pogledamo Miloševićevu propagandu, tu nećemo naći puno od nacionalizma, ali ćemo naći jako puno kletvi na etnički nacionalizam i separatizam Albanaca, Hrvata, Slovenaca i drugih nacija koje nisu pristajale uz građanski koncept jugoslavenske nacije. U njegovoj propagandi bio je proskribiran i srpski etnički nacionalizam, ukoliko se on nije uklapao u ideološke uzuse njegove vizije građanskog nacionalizma (uz poruku: “ako birate ove etničke nacionaliste, izabrat ćete mržnju i rat”). Obrana socijalističkog sustava i projekta građanskog nacionalizma u povijesno nepovoljnim uvjetima urušavanja socijalizma kao “svjetskog procesa, bio je Miloševićev politički program, kojim je prikupljao sebi pristalice – biti Tito poslije Tita. Drugi su bili ti koji su bili zli nacionalisti, koji su htjeli rušiti Jugoslaviju i nisu pristajali uz velebni koncept jugoslavenske građanske nacije. Interpretacija njegove politike kao politike etničkog nacionalizma i gledanje na raspad i rat u Jugoslaviji kao na posljedicu etničkih sukoba “nacionalista svih boja”, što je, na žalost, još uvijek vladajući gledište na događanja devedesetih čak i u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, predstavlja jednostavno nerazumijevanje ideologije i politike koja je doista skrivila rat u Jugoslaviji, ako ne već i pranje savjesti i skrivanje vlastitih ideoloških kratkih nogu.

Hrvatski ogranak praksis-grupe je, iz razumljivih razloga, imao donekle drukčiju evoluciju, ali su teorijski principi bili posve isti: kritika nacionalizma i liberalnoga kapitalizma kao dva zla koja su razorila jugoslavenski utopijsko-revolucionarni projekt stvaranja građanske nacije. Međutim, kako je Tuđmanova vlast bila desno-autoritarna, oni nisu došli u iskušenje približavanja vlasti u kakvom su bile njihove beogradske kolege. Na taj način su hrvatski praksisovci, kao i uopće cjelokupna hrvatska ljevica, za sebe i svoja ideološka ubjeđenja priskrbili neku vrstu političke čednosti, čak moralne vertikale društva. Prije svega, zbog toga što su proveli devedesete u dubokoj oporbenoj zavjetrini, nije bilo preispitivanja njihove ideološke pozicije. Dapače, ta pozicija im je omogućila da se pojave u ulozi građanskih čistunaca, kritičara nacionalizma i rata, te zagovornika demokratskih ideala – ako već ne i pravih arbitara demokracije. U tom smislu je Hrvatsku zahvatio tzv. “mediteranski sindrom”, naime, sindrom zemalja poput Španjolske, Portugala ili Grčke, koje su imale desne autoritarne režime na vlasti, što je, po nekom principu automatizma, stvorilo privid da je hrvatska ljevica na strani demokracije i progresa. Oni nisu, poput svojih beogradskih kolega, došli u iskušenje da svoje ideale brane ratnom politikom i agresijom, ali su dugoročno, dvaput lošije, tim svojim idealima dali moralni aureol građanskih kritičara nacionalizma i rata kao desničarske stvari, koja sa njihovim vlastitim principima nema nikakve veze. Na žalost, ta njihova interpretacija nacionalizma kao uzroka ratnog raspada Jugoslavije je postala vladajuća dogma.

Prikazivati rat u Jugoslaviji kao sukob izazvan etničkim nacionalizmima, međutim, kao što smo vidjeli, znači samo ponavljati Miloševićevu ratnu propagandu iz devedesetih. Bio je to rat za očuvanje građanske ideje jugoslavenske nacije, rat protiv etničkog nacionalizma a ne njegova prirodna posljedica.

BiH i preživljavanje građanskog koncepta nacije

Žalosno je da je ovakva interpretacija rata u Jugoslaviji, kao rezultata “vjekovnih mržnji”, međuetničkih trvenja i bujanja etničkog nacionalizma, postala preovlađujuća i u pristupu tzv. Međunarodne zajednice. Treba se samo sjetiti koliko je nevoljno i sa koliko zakašnjenja i odlaganja Međunarodna zajednica priznavala nove nacionalne države. Treba pogledati optužbe za ratne zločine Međunarodnog suda u Haagu, koje se sve zasnivaju na kletvi protiv nacionalizma i tumačenju nacionalizma kao glavnog motora ratnih politika i ratnih zločina. Treba pogledati i kako je Međunarodna zajednica prije riskirala rat nego što bi prihvatila neka rješenja koja bi se zasnivala na etničkim podjelama, prije svega u Bosni i Hercegovini, iako bi time možda bio izbjegnut ratni razvoj događaja. Treba, na kraju, vidjeti i stvaranje i unutarnje uređenje daytonske BiH, koja je po svemu postala nasljednicom jugoslavenskog koncepta izgradnje građanske nacije (ovaj put bosanske a ne jugoslavenske), kako bismo razumjeli svu promašenost i koncepcijsko sljepilo Međunarodne zajednice za uzroke rata u bivšoj Jugoslaviji.

Danas su u Bosni i Hercegovini nekadašnju ulogu Srba u Jugoslaviji preuzeli Bošnjaci, kao većinska nacija. Na bošnjački nacionalizam se gleda kao na građanski i integralistički, što će reći dobar, dok se na nacionalizam Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini gleda kao na etnički motiviran i separatistički, što će reći – loš nacionalizam. Stara jugoslavenska matrica “izgradnje nacije” se ponavlja, sve uz aktivnu podršku Međunarodne zajednice, točnije, Kancelarije visokog predstavnika. Hrvatski i srpski nacionalizam su prokaženi kao opasno “bure baruta”, koje bi moglo uništiti svepomiriteljsku ideju građanske i od etničkih mržnji i nacionalizma čiste Bosne i Hercegovine. Naročito je nepovoljan položaj hrvatskoga naroda u Federaciji, kojemu je, iako ima status konstitutivnog naroda, za ljubav vizije unitarne i građanske Bosne i Hercegovine, oduzeto i osnovno demokratsko pravo biranja vlastitih predstavnika. Kao u kakvom tragikomičnom igrokazu opet se podržava nacionalistički unitarizam, a kritizira i odbacuje nacionalistički separatizam. Da li će naše teorijsko sljepilo i ideološke predrasude prema etničkom nacionalizmu i ovoga puta spriječiti našu spoznaju pravih uzroka etničkih trvenja i sukoba u BiH, ili ćemo ih, pak, ovoga puta ispravno prepoznati u građanskom unitarizmu a ne u nacionalističkom separatizmu? Hoće li se shvatiti da stabilnost Bosni i Hercegovini može dati samo uvažavanje etničkog nacionalizma, a da inzistiranje na unitarističkom konceptu može voditi samo daljoj radikalizaciji i destabilizaciji BiH? Bilo bi to nemalo sljepilo, pored teškog naslijeđa rata za građanski unitarizam a protiv etničkog separatizma, koji je devedesetih opustošio ove prostore.

Jasno je zašto Europska unija (ali i SAD, i to u mnogo većoj mjeri) podržava nacionalistički integralizam i ideju stvaranja unitarne Bosne, a protivi se separatizmu bosanskih Srba i Hrvata. Naime, i sam koncept Europske unije počiva na jednoj interpretaciji Drugog svjetskog rata, koja je sasvim slična onoj, još uvijek vladajućoj, interpretaciji rata u bivšoj Jugoslaviji. Prema toj interpretaciji, Drugi svjetski rat je bio produžetak nacionalističkih zavada iz Prvog svjetskog rata, a ne rat koji su izazvali totalitarni socijalistički režimi (boljševički i nacional-socijalistički) u vlastitoj borbi za prevlast. Kao glavni generator rata je ponovo optužen nacionalizam. Stoga je u Europi zaključeno da je koncept nacionalnih država “historijski prevaziđen” koncept, te da ga treba zamijeniti konceptom nadnacionalne države, kako bi se jednom zauvijek stalo na put uzroku svih ratova. U tom svom pregnuću Europska unija sasvim izvjesno ima punu potporu Sjedinjenih Država kao tradicionalnog neprijatelja etničkog nacionalizma i glavnog promotora revolucionarno-demokratske ideje građanskog nacionalizma, odnosno, kako se to habermasovski kaže, konstitucionalnog patriotizma. Koncept Europske unije, kako su već primjetili mnogi tumači, ima u ideji Jugoslavije svog cijenjenoga povijesnog predšasnika.

Relativni izborni uspjeh populističke desnice i euroskeptički orijentiranih stranaka na proteklim europarlamentarnim izborima, pak, budi nadu da Europa nije posve odustala od ideje nacionalne države, ali ni ideje slobodnog tržišta, koje sve više bivaju potisnute politikom europskoga nadnacionalnog socijalističkog projekta. Taj izborni uspjeh europske desnice je pobudio veliku zabrinutost europskih socijalista i eurokrata, pa je, između ostaloga, i bio razlogom skupu u Budimpešti, na kojem je Habermas dao svoju izjavu o Jugoslaviji kao “predivnom projektu”. Za nadati se je, zarad budućnosti europskih nacija, da će taj socijalistički projekt Europske unije definitivno propasti. Na liberalima je da prihvate ovaj val desnoga populizma u Europi i pozdrave ga kao svoju sadašnjost uz koju vežu najintimnije nade za vlastitu budućnost – jednako kao što je devedesetih bilo za pozdraviti nacionalne pokrete koji su srušili socijalizam na Istoku. Sada je vrijeme da nacionalni pokreti i obnova ideje nacionalne države dođu kraju i socijalizmu na Zapadu. Tek tada će naša epoha ispuniti svoju punu svrhu.

Izvor: Večernji list

Che Guevara i brendiranje zla

Mladi bi trebali naučiti razmišljati i djelovati kao masa. Zločin je razmišljati kao individua. – Che Guevara

Prije par godina, na jednom skupu u Sloveniji, posvećenom političkom preživljavanju komunističkih elita u postkomunističkoj Europi, na kome su predavači bili uglavnom bivši komunistički disidenti, mahom ekonomisti, prostrujala je vijest koja je konsternirala sve učesnike. Radilo se, naime, o izjavi bivšeg predsjednika Mesića, koji je, prilikom svog posjeta Kubi, otišao pokloniti se grobu Che Guevare, kojom prilikom je rekao da je Che Guevara simbol nade i borbe za bolji svijet i vječni primjer za mlade koji teže pravednijem svijetu.

Priznajem da mi je bilo prilično neugodno (jer, “kako je moguće da predsjednik jedne civilizirane zemlje izgovori takvo što?”), ali i da sam se pomalo čudio tolikoj njihovoj konsternaciji. Razumio sam da su neki od starijih učesnika jako loše prošli pod komunističkom vlašću, neki od njih su izgubili čitavu obitelj u komunističkim čistkama, neki su morali pobjeći na Zapad; jedan od njih je bio Britanac koji je bio zatočan u sovjetskom Gulagu, odakle je pješice pobjegao. Razumio sam, i dijelio s njima njihov prezir prema komunističkom režimu, njihovim vođama i zlu koje je komunistička ideja nanijela čovječanstvu. Ali Che, Kuba, Latinska Amerika? Priznajem da sam pomalo zavidio moralnoj osjetljivosti i indignaciji koju su oni pokazivali prema veličanju tog argentinskog revolucionara, a koji je za mene bio prije modni detalj sa majica i lik sa reklamnih panoa, nego simbol komunističkog terora.

Uostalom, Latinska Amerika je bila na sigurnoj udaljenosti, Kuba je više asocirala na tropski raj, nego na komunistički logor, a predstave o Che Guevari su se više vezivale za romantičnog revolucionara, koji je cijeli svoj život posvetio idealima u koje je vjerovao i za njih poginuo, nego za nekoga tko bi uspostavljao totalitarni pakao u tropskome raju. Shvatio sam da su moje predstave o Che Guevari, premda ni tada nisam imao zabluda o tome tko je bio Che, dubinski bile jednako naivne i pogrešne kao i predstave nekog sentimentalnog ljevičara, koji iz svojih pionirskih dana čuva tople uspomene na Josipa Broza Tita. Ako bi mi netko spomenuo “latinoameričku diktaturu”, priznajem, po inerciji bih prije s tim pojmom asocirao, na primjer, Augusta Pinocheta, nego Che Guevaru ili Fidela Castra. I to unatoč tome što sam i tada znao da je Che Guevara osobno odgovoran za ubojstva vjerojatno više ljudi (brojke se kreću oko 2000 njegovih žrtava), nego što ih je ubio Pinochetov režim za vrijeme državnog udara u Chileu.

Arhetipska predstava o romantičnom revolucionaru Che Guevari bila je jača od znanja o povjesnim faktima o osvjedočenom psihopatskom ubojici. Ta predstava je formirana pod utjecajem ljevičarske kulture na Zapadu, koja je ovog komunističkog gerilca (danas bismo rekli preciznije – teroristu), promovirala u svoju ikonu i heroja. Francuski filozof Jean-Paul Sartre mu se išao osobno pokloniti, kojom prilikom ga je emfatično nazvao “najostvarenijim ljudskim bićem na svijetu”. Maradona je njegov lik istetovirao na desnom ramenu, a Mike Tyson na stomaku. Automobilske kompanije, modna industrija, čak proizvodi za domaćinstvo, koriste njegov lik kao reklamu, kako bi lakše prodali svoje proizvode kupcima. Majice sa likom Che Guevare su nezaobilazan modni detalj svakog progresivnog i emancipiranog mladića ili djevojke. Ima neke gorke ironije u tome da je kapitalizam, kojega je “Che” mrzio iz dna duše, iskoristio ovu romantičnu predstavu, koju je o tom komunističkom teroristu stvorila ljevičarska inteligencija i mediji, i pretvorio ga u prepoznatljiv komercijalni “brand”. O tom pomodnom kultu “Chea” danas pisao je Alvaro Vargas Llosa u svom tekstu “Ubilački stroj – Che Guevara”.

Relativno je lako osloboditi se ideološke propagande komunističkih režima i njihovih intelektualnih simpatizera na Zapadu. Ali, kako se osloboditi te sterilizirane slike brendiranoga zla, koje od sadističkog ubojice pravi kulturnu ikonu za široku komercijalnu upotrebu? U prvoj slici imamo neku pretenziju na istinu, pa joj se možemo suprotstaviti suočeni sa činjenicama i kontraprimjerima. U drugom slučaju imamo samo površinu bez ikakve pretenzije, čistu sliku bez dubine, “znak bez značenja”.

Ernesto Guevara je prvi puta ubio u siječnju 1957. Ubio je svog suborca za koga je posumnjao da je špijun. Ne bez anatomske hladnokrvnosti i preciznosti ljekara, napisao je: “Problem sam riješio pištoljem kalibra 32 mm, u lijevu stranu njegova mozga…Njegove stvari sada pripadaju meni.” Njegovi bivši suborci danas svjedoče o brutalnom teroru i hladnokrvnim ubojstvima kojima je izlagao pripadnike svoje jedinice. Egzekucije je najčešće vršio sam, u čemu je nalazio nemalo sadističko zadovoljstvo, kako možemo saznati iz njegovih bilježaka. “Bio je dovoljno kriv da zasluži smrt…”. “Morao je platiti…”, zabilježio je u svoj dnevnik. Svojoj ženi je pisao odmah po iskrcavanju na Kubu: “Evo me u džungli, živ i žedan krvi”. Prema svjedočenjima, nikada nije pokazivao nikakvo kolebanje niti kajanje za svoje zločine. Dapače, svatko tko bi pokazao tu vrstu “malodušja” došao bi pod sankciju njegove revolucionarne revnosti.

Tijekom gerilske borbe i osvajanja određenih teritorija naređivao je i osobno nadzirao egzekucije nad “klasnim neprijateljima”. Poznato je da je Fidel Castro u početku bio tek kubanski nacionalist, koji je želio osloboditi zemlju od korumpiranoga Batistina režima. Onaj koji ga je preobratio na komunizam i revolucionarne komunističke metode osvajanja vlasti, te vezao Castrov pokret nacionalnog oslobođenja za Sovjetski Savez, bio je upravo Ernesto “Che” Guevara. Nakon osvajanja vlasti, Che Guevara odmah ustrojava sustav koncentracijskih logora u kojima završava svatko tko je bio iole sumnjiv, a on osobno postaje upravitelj najzloglasnijeg od njih, logora La Cabana. Tu stradaju pristalice bivšeg režima, pripadnici pogrešne “klase”, kršćani, čak maloljetna djeca. Che je izdao naredbu svojim podređenima da egzekucijama moraju pristupati s uvjerenjem da su svi optuženi ubojice i izdajnici, te da pri tome moraju biti nemilosrdni. Revolucionarnu disciplinu i sadističku neumoljivost kakvu je sam posjedovao, tražio je i od svojih potčinjenih. Ovaj ljevičarski doktor Mengele je tu dobio i, sasvim pristajući, nadimak – “Mesar”.

Poznate su riječi iz njegova govora “Poruka Trikontinentalu”, u kome je sintetizirao svoje revolucionarno učenje: “Mržnja kao element borbe; nemilosrdna mržnja prema neprijatelju, koja gura ljudsko biće preko njegovih prirodnih granica, pretvarajući ga u učinkoviti, nasilan, selektivni i hladnokrvni ubilački stroj.” Njegov revolucionarni fanatizam se iskazivao i na druge načine – puno prije Pola Pota i Crvenih Kmera pokušavao je uvesti regulaciju odnosa između žena i muškaraca, određujući tko će s kim biti, te zabranjujući alkohol i kockanje. Što bi na takav puritanizam rekli njegovi zapadni obožavatelji? Ili, što bi rekli na njegove rasističke stavove o superiornoj bjelačkoj rasi, predodređenoj da vlada svijetom, i njegovim opisima Crnaca kao ljenčina koje se samo opijaju i spavaju? Vjerojatno neće nikoga iznenaditi da je ovaj beskompromisni komunista i “idol mladih” bio, također, antisemit i homofob, koji je svojim revolucionarnim “mačizmom” jako doprinio tome da komunistička Kuba postane purističko društvo, u kome se homoseksualcima znalo mjesto – zatvori i psihijatrijske ustanove. Vjerovao je da će njegova revolucija stvoriti “novoga čovjeka”, koji neće posjedovati niti jednu od tih slabosti i dekadentnih osobina buržoaske civilizacije.

Njegov neumoljivi komunistički fanatizam vidio je svoj istinski uzor u komunističkoj Sjevernoj Koreji. Nakon Kubanske krize je govorio da bi sve rakete s bojevim glavama bile ispaljene na New York i SAD, da su došle do njihovih ruku, jer je svijetu potreban nuklearni Armagedon kako bi se iskorijenilo “kapitalističko zlo”. Zbog ruske popustljivosti prema Amerikancima, okreće se prema Kini. Na kraju postaje neugodan i samome Castru, koji ga ispraća sa Kube. Otada luta po zemljama trećeg svijeta, bezuspješno pokušavajući podići revoluciju, uglavnom izazivajući građanske ratove i stvarajući još goru situaciju. Na kraju, u jesen 1967., biva uhvaćen u bolivijskim planinama i eliminiran. Pritom ovaj revolucionar, koji je tolike otjerao u smrt po principu prijekog suda, svoju sudbinu prihvaća bez imalo dostojanstvenog držanja, raspitujući se da li u Boliviji postoji smrtna kazna, te koliku bi zatvorsku kaznu mogao dobiti… Njegovo hvatanje i eliminacija je bila jedna od rijetkih akcija oko koje su SSSR, SAD i Kuba postigle zajedničku suglasnost.

Što reći o političkoj kulturi i moralnom habitusu civilizacije koja je od ovakvih monstruma napravila svoje ikone, dapače, koja takve ljude preporučuje mladima kao zalogu njihove bolje budućnosti? Vjerojatno se radi o hipokriziji, ali i nečemu višem od toga, o moralnom sljepilu prema zlu. Ako bi netko obukao majicu sa likom Hitlera, Mengelea ili Pavelića, to bi, s pravom, izazvalo opće neodobravanje i moralnu osudu. Ali, nositi majicu Chea, Maoa ili Tita, iz nekog razloga se u našoj kulturi smatra potpuno dopuštenim, čak obilježjem “progresivnosti” i “liberalnosti”. Kultura koja ne samo da tolerira, nego i veliča komunističke zločince i notorne psihopate, u kojoj i ličnosti iz javnog života reklamiraju ideologiju tih “mesara” ljudskih života, daleko je od bilo kakve tolerancije, napretka i civilizacije. Možda je vrijeme da, upravo u ime bolje budućnosti, postanemo moralno senzibilizirani da ne toleriramo takvo brendiranje zla, koje nam isporučuje naša dominantno ljevičarska politička kultura.

Izvor: Večernji list

Liberalizam, konzervativizam i novo srednjovjekovlje

Svi mi na ovaj ili onaj način osjećamo da živimo u izuzetnom dobu, u dobu velike promjene paradigmi. Da je tomu baš tako, možda najbolje svjedoči okolnost da se stalno brblja o novoj epohi, novom svjetskom poretku, itd., ali da se iza toga brbljanja teško nazire bilo kakav konsenzus oko toga što bi to novo doba bilo. Velika umjetnica povijesti ne odaje baš lako svoje nakane.

Svi će se, naime, složiti oko toga da je krajem prošloga stoljeća gotovo šapatom nestao čitav jedan svijet – “ne ostavljajući za sobom nikakvo naslijeđe, osim ruševina”, kako je rekao francuski povjesničar Francois Furet – svijet kojim je dominirala socijalistička ideologija, “kratko” socijalističko dvadeseto stoljeće, ali ćemo biti u neprilici ako bismo pokušali točnije odrediti što ga je zamijenilo. Treba uvijek biti svjestan toga da je povijest kompleksan sustav nenamjeravanih posljedica ljudskoga djelovanja, pa otuda, zbog prirodnoga sljepila ljudi, ne treba davati previše povjerenja vlastitom samorazumijevanju samih aktera nekog povijesnog zbivanja. “Povijest sadašnjosti” uvijek je pomalo futuristička, iako je istovremeno nešto čemu uveliko doprinosimo svojim djelovanjem.

Ruski religiozni mislilac, Nikolaj Berđajev, koji je bio svjedokom raspada jedne druge epohe, naime, epohe prosvjetiteljstva, koja je svoje “cvjetanje” imala tijekom liberalnog devetnaestog stoljeća, da bi kulminaciju doživjela u usponu totalitarnih socijalističkih pokreta u Rusiji i Europi, smatrao je da će, nakon katastrofe koja je zadesila civilizirani svijet padom u totalitarni kaos, nastupiti doba “novoga srednjovjekovlja”, koje je on opisao kao “Preporod, koji bi predstavljao vrlo složeno uzajamno djelovanje kršćanskih i poganskih načela”. On, naime, nije vjerovao da je nakon katastrofe moguć puki povratak na staro, kao što niti Srednji vijek nije bio moguć kao puka obnova svijeta antike, već samo u nekoj vrsti nove sinteze.

Pa, postoje li u našemu dobu – dobu koje bi trebalo biti doba Velike Obnove nakon socijalističkoga pustošenja kojemu je civilizacija bila izložena tijekom totalitarnoga dvadesetoga stoljeća – znakovi takve “nove sinteze” o kojoj je govorio Berđajev? – Živimo li mi danas u dobu Novoga srednjovjekovlja, koje je Berđajev najavljivao?

Dovoljno je pogledati rezultate proteklih izbora za Europarlament, na kojima su značajan uspjeh ostvarile stranke desnih populista, pa vidjeti da se stvari tektonski mijenjaju na europskoj političkoj sceni, koje kao da klatno povijesti nosi sve više udesno i sve dalje od načela koja su dominirala socijalističkim dvadesetim stoljećem. Ako se sjetimo prošlogodišnje referendumske inicijative udruge “U ime obitelji” kod nas, koju je naš književnik, Dario Grgić, u jednoj anketi nazvao “najvažnijim kulturnim događajem godine”, primjetit ćemo da se to klatno dobrano zanjihalo i u Hrvatskoj. Ako se sjetimo američkog “Tea Party” pokreta od prije par godina, koji, unatoč svojoj masovnosti, zasad nije polučio i značajan politički uspjeh, ali je dubinski promijenio Ameriku – ili pak, ako pogledamo politički program predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina, kao i njegov aktualni sukob sa Zapadom – a mogli bismo tu dodati i Kinu i njen novi politički kurs – vidjet ćemo da Berđajevljeva “nova sinteza” postaje globalni politički trend, a ne tek očajnička vizija jednog rezigniranog pravoslavnoga mistika.

Zajedničko obilježje ovih novih konzervativnih pokreta je njihov potpuni odmak od nasljeđa dvadesetoga stoljeća. Ako je dvadeseto stoljeće predstavljalo potpunu i do kraja izvedenu negativnu evoluciju epohe prosvjetiteljstva, koje je u sebe uključivalo prosvjetiteljski antiklerikalizam, ekonomski socijalizam, socijalni individualizam i kulturni liberalizam, onda bismo epohu Novog srednjovjekovlja mogli prepoznati po zagovaranju oprečnih vrijednosti, odnosno, odbacivanju ateističke kulture, po duhu nove religioznosti, zagovaranju tradicionalnih moralnih vrijednosti, po odbacivanju socijalizma i prihvaćanju ekonomskoga liberalizma, te po inzistiranju na ideji nacionalne države i opiranju ideji Novog svjetskog poretka i političkom ujedinjenju svijeta. U biti, ako na pad Berlinskog zida i urušavanje komunizma gledamo ne samo kao na puku političku pobjedu Zapada, već kao na događaj koji je suštinski obilježio našu epohu i koji je u potpunosti doveo do smjene ideoloških i političkih paradigmi, onda možemo reći da današnji novi konzervativci, od američkih “čajdžija”, do europskih novih desničara i hrvatskih “obiteljaša”, predstavljaju, na manje ili više dosljedan način, upravo ideje koje su pobijedile 1989. Ako tome dodamo i ruskog predsjednika Putina, dobivamo i zanimljivu okolnost da Berđajevljeva domovina i u ovom njihanju povijsnoga klatna, kao što je to bila i tijekom 20. stoljeća, opet predstavlja neku vrstu geo-političke avangarde Povijesti.

Liberali vole reći da se 1989. dogodilo nešto što bismo mogli opisati kao slom jednog trulog i neefikasnog ekonomskog sustava, te da je liberalno-demokratski zapadna civilizacija time dokazala svoju superiornost nad despostako-socijalističkom orijentalnom civilizacijom. Poznato je da je američki konzervativac ovu političku pobjedu liberalno-demokratskoga zapada nad socijalističkim Istokom, označio kao “kraj povijesti”. No, to je odveć šturo i neprecizno poimanje stvari. Prije svega, i zapadna civilizacija je tijekom dvadesetoga stoljeća duboko uronila u socijalizam i socijalističke politike, samo u nešto manjoj mjeri od Orijenta. Propadanje zapadne liberalne civilizacije nije bilo herojsko i žestoko, već se ono odigralo uz odgađanja i na rate, melioristički i meko, kao u nekoj vrsti pijanstva. Kada se Bik Koji Sjedi sa svojim suborcima predao američkoj konjici, jedan Indijanac mu je rekao kako je to njihova propast, na što mu je Tatanka-Iyotanka, koji je, osim izuzetne hrabrosti, posjedovao i moć vidovitosti, odgovorio: “Da, propast ćemo, ali za 150 godina, i to ne gladni u planini, boreći se za svoju slobodu, već pijani za nekim šankom.” Takva je bila i propast Zapada – on nije propadao od žestine komunističkog povratka u barbarstvo i pećinu, već odgođeno, u pijanstvu socijaldemokratskog mekog totalitarizma. Stoga ne bismo baš mogli govoriti o pobjedi liberalnih ideala nad socijalizmom, koji ideali bi time pokazali svoju nadmoćnost i vitalnost, već prije o sporijoj i odgođenoj vrsti propadanja, kojom je bio zahvaćen i sam Zapad. Drugim riječima, ne bismo mogli današnji Zapad proglasiti autentičnim nositeljem i bespogovornim tumačem ideala liberalne civilizacije.

No, srećom, ideje i ideali imaju svoju neovisnu logiku i putove svoga izražavanja, pa ne ovise o konkretnoj sudbini ovog ili onog njihova interpreta. Međutim, kao rezultat ovoga zamjenjivanja skupa ideja konkretnim nositeljem tih ideja, među liberalima vlada značajna kofuzija. Oni su skloni Zapad promatrati kao kakav monolit, kao manje-više dosljedno otjelotvorenje liberalne civilizacije, kao ideal na koji se treba ugledati i kome treba težiti. Za njih su ostaci socijaldemokratskih politika na današnjem zapadu egido samoga liberalizma. No, ako bismo poklonili povjerenje našem vidovitome poglavici, mogli bismo reći i da današnji liberali vjeruju u utvare jednoga pijanice, kojemu sasvim izvjesno slijedi odgođena smrt u alkoholnoj komi, pa su u svome bezrezervnome povjerenju u Zapad, skloni miješanju socijaldemokratskih alkoholnih vizija sa liberalnim idealima.

O dalekosežnom djelovanju tih alkoholnih isparenja sa socijaldemokratskoga ideološkog šanka, koji je na sebe preuzeo zadatak obrane navodnih liberalnih vrijednosti od navodno antiliberalnih politika i pokreta, imali smo prilike nedavno svjedočiti i povodom objavljivanja velikoga intervjua u “Globusu” sa hrvatskim Novim konzervativcima, kada se gotovo cjelokupna hrvatska “liberalna” javnost stala zgražati nad grupom ekonomskih liberala koji su dali moralnu potporu nastojanjima Novih konzervativaca zbog njihova zalaganja za ideje tržišnoga kapitalizma u Hrvatskoj. Prema reakcijama nekih tzv. liberala, bio je to pravi mali liberalni skandal – podržati zagovornike socijalnoga konzervativizma, bez obzira na to što se radi o ekonomskim tržišnjacima, jer se, prema našim “liberalima”, liberalno vjeruju, izgleda, iscrpljuje u socijalnome liberalizmu, antiklerikalizmu i zagovaranju prava seksualnih manjina. Prema tim liberalima, izgleda, glavni neprijatelj liberalizma i liberalne civilizacije uopće, nije socijalizam, već socijalni konzervativizam. Čak štoviše, ti liberali vjeruju da su na istom zadatku sa socijalistima u borbi protiv mračnoga srednjovjekovlja i zagovaranja tradicionalnih vrijednosti.

U prošlom postu sam pisao o Hayekovoj ideji o potrebi obnove liberalne utopije i nekim neravninama koje postoje između hayekovskoga utopizma i njegova nauka o katalaksiji, socijalnoga liberalizma i individualizma i socijalnoga konzervativizma, revolucije i restauracije. To je tako, jer ni sam Hayek dugo nije bio načisto što je njegov nauk. Mnogi bi rekli da je to bio danak njegovu dobu, rezultat njegova pokušaja da i po cijenu pakta s Đavolom sačuva nešto od liberalne civilizacije u sveopćoj plimi socijaldemokratskih i socijalističkih ideala tijekom dvadesetoga stoljeća. U tom smislu je ostao kao programski zapis njegov tekst “Zašto nisam konzervativac?”, koji je objavio kao “Dodatak” svojoj knjizi Poredak slobode, koju je Ludwig von Mises nazvao “zlom knjigom”. Kao što je poznato, nakon prilično načelnih rasprava o liberalnoj tradiciji u prva dva dijela te knjige, Hayek je u trećem dijelu, koji nosi naslov “Sloboda u socijalnoj državi”, pokušao pokazati da se njegov “poredak slobode” može sasvim lijepo uskladiti s idejom socijalne države. Treba imati u vidu i kontekst kada je pisana ta knjiga – krajem pedesetih i početkom šezdesetih – te da je to period Hayekove “velike depresije” (od objavljivanja Puta u ropstvo do dobivanja Nobelove nagrade), tijekom koje se, po nekim svjedočenjima, gotovo uopće nije trijeznio.

Elem, narečeni tekst, koji je bio tek Hayekov pokušaj da zadobije nešto društvenog priznanja u tom tmurnom socijaldemokratskom dobu, koje ga je ostrakiralo zbog njegovih liberalnih ekonomskih stavova, odnekud je zadobio veliku popularnost među liberalima. Hayek tu kritizira konzervativizam kao statičnu i zatvorenu ideologiju, puku obranu statusa quo, ideologiju koja nam danas ne može pružiti nikakvo utočište niti nam objasniti svijet oko nas. Hayek se, dakle, tu izjašnjava za jedan progresivni socijalni nauk, za ideologiju dana, koja obacuje sve tradicijom osvjedočene moralne vrijednosti i zagovara aktivno utapanje u ideološku struju vremena. Ako pogledamo još pomnije taj tekst, vidjet ćemo da Hayek tu odbacuje ne samo socijalni konzervativizam, već ponavlja svoje odricanje od ekonomskoga liberalizma koje je prvi puta objavio svijetu u Putu u ropstvo, stavova koje je zagovarao tridesetih godina i za koje je kasnije dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. “Ništa nije nanijelo toliko štete liberalizmu poput glupo inzistiranju nekih liberala na obrani rigidnog načela laissez faire-a”, kaže Hayek. Bila je to, u biti, objava potpune kapitulacije liberalnih načela, koja je tu kapitualciju htjela prodati socijaldemokratskom svijetu kao novu liberalnu utopiju. Hayek je kasnije odustao od ovoga dodvoravanja socijalistima i njihovome novom moralu, te se vratio zagovaranju konzervativnih vrijednosti, žaleći pritom što se nije temeljitije pozabavio svojom idejom katalaksije, odnosno, spontanoga poretka društvene suradnje, kao filozofskom razradom liberalne teorije društva, ali je učinak njegova “velikog odricanja” u spisu “Zašto nisam konzervativac?” bio trajan, jer su ga mnogi liberali objeručke prihvatili kao novo liberalno evanđelje.

Na sličan način bi i današnji liberali, prodajući zapadnim socijalistima vjeru za večeru, htjeli pokazati kako je glavni neprijatelj liberalizma konzervativizam, kako oni nisu dio mračnoga “novog srednjovjekovlja”, te kako se odsudna bitka za liberalizam danas, nakon pobjede nad socijalizmom, mora odigrati u borbi protiv konzervativizma. Možda. Samo je upitno koliko ta vrsta liberalizma još uvijek ima doticaja sa naukom klasičnoga liberalizma, a koliko je tek obrana socijademokratskoga svijeta na izdahu? Liberalizam uzet zbiljno prije pripada svijetu protiv kojeg se naši socijalni liberali danas bore. Ako se Hayeku još može oprostiti kapituliranje pred progresivističkom kulturom Zapada, koja ga je izložila ostrakizmu da bi ga, na kraju, slomila zbog njegova liberalizma, za održavanjem takvoga privida danas nema potrebe. Ništa od svijeta i istina dvadesetoga stoljeća danas ne treba uzimati zdravo za gotovo, pa ni navodnu prirodnu sintezu socijalnog i ekonomskog liberalizma kao same esencije liberalne ideologije. Istina današnjega svijeta prije će biti izokrenuti svijet istine dvadesetoga stoljeća, nego njegova kontinuacija u promijenjenim povijesnim okolnostima. Danas, kao i ranije, istina liberalizma ne razlikuje se od istine kako su je formulirali klasični liberali, naime, kao spoj ekonomskoga liberalizma i socijalnoga konzervativizma. A kada tu “novu sintezu poganskih načela i kršćanstva” odbacuju današnji sljedbenici socijalnoga nauka dvadesetoga stoljeća, to treba prije doživjeti kao potvrdu istine ove sinteze, nego kao razlog za dovođenje u pitanje liberalizma socijalnih konzervativaca. Tu je prije na testu liberalno vjeruju socijalnih liberala i poklonika Hayekove pokude konzervativizma, proistekla iz specifičnih okolnosti i kao rezultat kompromisa a ne dosljednosti principa, nego učenje klasičnih liberala, u kojemu su se tako skladno nadopunjavali i uzajamno pristajali kršćanski moralni nauk i sloboda, kao lijepa rukavica lijepoj ruci.

Izvor: Liberalni cafe