Zapad Afganistancima nikad neće oprostiti to što su ostali Afganistanci

Vjerojatno najupečatljiviju sliku tragikomičnog susreta dva svijeta pruža scena kada do tjemena zakukuljena CNN-ova Clarissa Ward mrtva ozbiljna pita talibane hoće li poštivati prava žena, na što se ovi puknu nekontrolirano smijati

U čitavoj situaciji oko pada Kabula u ruke talibana, koji su ga zauzeli gotovo bez ikakvog otpora, jedna stvar izaziva najviše čuđenja - a to je samo čuđenje zbog toga zašto je tako lako pao Kabul. Zašto nije bilo nikakvog otpora? Prema slici koju dobijamo iz medija ispada da su talibani pali odnekud “s neba” i izvršili invaziju na afganistansku pitominu, protiv volje samih Afganistanaca i Afganistanki.

Stvar je, naravno, sasvim suprotna i, rekao bih, očigledna, samo ako se malo odmaknemo od medijski stvorene slike paralelne stvarnosti. Talibani nisu “pali s neba”, već su to, naprotiv, ljudi koji su “ponikli” na afganistanskoj zemlji - sami Afganistanci. Čovjek dođe u iskušenje da na vijesti oko talibanskog preuzimanja Kabula odvrati poznatom filmskom replikom: "Bugari ušli u Sofiju!”

Ali, to tako ne vidi i elita na Zapadu. Lakoća kojom se šerijat vraća u Afganistan kao da kod njih izaziva posebnu vrstu uznemirenosti. Zar to nisu isti oni ljudi koje su naši smjerni zapadni progresivci puna dva desetljeća podučavali vrlinama demokracije i kulturi tolerancije? Zar to nije isti onaj narod koji je do jučer neometano uživao u blagodatima konzumerističke kulture i liberalnog morala?

Smatralo se kako su dva desetljeća sasvim dovoljna da se odgoji nova generacija Afganistanaca, koja će postati nositelj progresivne vizije te zemlje i nakon povlačenja saveznika odande. Računalo se na to kako se radi o generaciji koja je od malena prolazila kroz specijalne školske programe u kojim se njegovala kultura različitosti, feminizma i uključivosti.

I što se na kraju dogodilo? Čim su Amerikanci otišli, sve se u trenu vratilo na staro, a dvadeset godina "kulturne revolucije" u Afganistanu je nestalo u vjetar. Afganistanci su, baš kao da se oslobađaju neke himere, istog trena odbacili sve one krasne zapadnjačke šljokice i ogledalca i vratili se načinu života svojih predaka, koji se nije puno promijenio još od kada je tuda prošao Aleksandar Makedonski.

Upravo je lakoća odbacivanja svih nada u progresivnu transformaciju afganistanskog društva kao da se radi o nekoj bezvrijednoj staroj krpi, ono što je izazvalo šok od koga se već danima ne može oporaviti zapadna liberalna elita. Afghanistan je za njih bio savršeno mjesto u kojem su neometano provodili u djelo svoju liberalnu utopiju, a sada gledaju kako sve nestaje preko noći.

Zato sada slušamo sva ta histerična izvještavanja o tome kako talibani ljudima “nameću” nešto protiv njihove volje. Pitanje je, naravno, kojim ljudima? Možda onima ispred televizora? Vjerojatno najupečatljiviju sliku tog tragikomičnog susreta dva svijeta pruža scena kada do tjemena zakukuljena CNN-ova Clarissa Ward mrtva ozbiljna pita talibane hoće li poštivati prava žena, na što se ovi puknu nekontrolirano smijati.

Šok i nevjerica zapadnih elita zbog institucionalnog kolapsa u Afganistanu nije izazvan poniženjem što je loše naoružana ekipa u šlapama natjerala svjetsku supersilu u kaotičan bijeg, već time što su Afganistanci pred cijelim svijetom demonstrirali kako ne daju ni pola lule hašiša za njihov liberalni projekt “izgradnje nacije” i sve one progresivne gluposti koje su im desetljećima drobili po glavi.

Čuđenje liberala zbog pada Kabula pruža nam odgovor i na pitanje pravog razloga “misije u Afganistanu”. Ne, nije zbog eksploatacije ruda, niti zbog demonstracije globalne moći Zapada. Kamo sreće! Smisao te misije je bio u ostvarenju religioznih ciljeva zapadne liberalne elite, koja kaže kako njena načela moraju biti jednako primjenjiva na sve ljude bez razlike, bili oni Hrvati, Danci ili Afganistanci.

Kaotični raspad te misije slika je globalnog poraza religije progresa. Porazila ju je ljudska priroda. Sve pomalo podsjeća na onu basnu o žabi i škorpionu. Žaba želi pomoći škorpionu da prijeđe preko bare, a ovaj ju nasred bare ubode. Žaba ga pita zašto je to uradio, jer će sad oboje umrijeti, a škorpion joj odgovori: “Takva mi je narav.”

Poput te žabe sada su i zapadni progresivci razočarani i ljuti zato što su oni kojima su željeli pomoći da postanu nešto drugo, ostali ono što su uvijek i bili. Iako religija progresa kaže kako priroda ne postoji, već je sve samo “društveni konstrukt”, a ljudi i narodi glina koju možemo preoblikovati po našoj volji, u Afganistanu kao da je sama priroda dala svoj sud. I to je ono što zapadna elita nikad neće oprostiti Afganistancima.

Večernji list

Hoće li kaotični pad Kabula značiti i kraj Bidenovog predsjedništva?

Mediji koji su do jučer slavili Bidena kao spasitelja američke demokracije, danas nesmiljeno udaraju po njemu iz svih raspoloživih oruđa i oružja.

Proteklog je tjedna čitav svijet s nevjericom promatrao kako se kao kula od karata raspada dvadesetogodišnji imperijalni projekt “izgradnje nacije” u Afganistanu. Talibani su zauzimali grad za gradom, okrug za okrugom, provinciju za provincijom, ne nailazeći gotovo na nikakav otpor afganistanske vojske. U nedjelju su se našli pred Kabulom u koji su ušli kao na piknik, dok se gradom širila panika, a zemlja tonula u kaos.

Cijeli je svijet u prijenosu uživo mogao promatrati dramatične prizore iz zračne luke kako vojni zrakoplovi pokušavaju evakuirati američke građane, dok Washington preklinje talibane za malo daha. Slike helikoptera nad američkim veleposlanstvom mnoge su podsjetile na prizore američkog povlačenja iz Vijetnama. S tim da je ovo izgledalo puno gore, kao prava očajnička bježanija bez ikakvog reda.

Slike su to poniženja moćnog imperija pred šačicom ekstremista s turbanima i u prljavim haljinama i patikama, koje će se urezati u pamćenje. Talibani će se moći pohvaliti kako “u skoru” imaju pobjedu nad dvije najveće super-sile našeg doba, a akcije njihove radikalne agende će porasti od Maroka do Indonezije. Nakon što se činilo kako je gotovo potpuno poražen, radikalni islam dobio je novi vjetar u leđa.

Možemo samo zamisliti kako će izgledati kada talibani 11. rujna podignu svoju zastavu na zgradi američkog veleposlanstva u Kabulu. Za Ameriku je to dvadeseta obljetnica nacionalne traume i napada na New York, dok je za talibane to obljetnica njihovog stupanja na svjetsku scenu kao glavnih protivnika Amerike. Sigurno neće propustiti priliku da javno ponize neprijatelja i privuku nove poklonike divljaštva.

Najgore u svemu tome je što se ovakav scenarij mogao izbjeći. Amerikanci su imali dovoljno resursa i vremena da se kontrolirano povuku iz Afganistana i ne prepuste zemlju ekstremistima. Nije bilo sporno da je trebalo okončati američku misiju u Afganistanu, ali je sporan način na koji je to urađeno. Nikad ne povlačiš prvo vojsku, predajući čitavu logistiku, baze i osoblje u ruke neprijatelju. Vojska odlazi zadnja.

Kaos u najavi bio je vidljiv još prilikom iznenadnog napuštanja baze u Bagramu, o čemu sam na ovom mjestu pisao prije mjesec dana. Najaviti svoje bezuvjetno povlačenje nakon sezone branja maka i u trenutku kada talibani kreću iz Pakistana u svoju sezonsku kampanju terora po Afganistanu, da bi na vrhuncu te kampanje povukao vojsku iz baza, čini se kao recept za katastrofu. Ili pak kao kontrolirano izazivanje kaosa?

Stvari čini još zanimljivijim kada se otkrilo kako je Bidenova administracija prije dva mjeseca ukinula Ured za krizne situacije, čiji je zadatak bio evakuacija i spašavanje američkih građana u kriznim situacijama poput ove. Sada pak imamo situaciju u kojoj glasnogovornik Bijele kuće kaže kako ne zna koliko je Amerikanaca ostalo u Afganistanu i poručuje im kako im ne mogu garantirati “siguran izlazak”.

Zamislite kakva bi bila reakcija američke javnosti da se nekom od američkih građana ostavljenih u Afganistanu nešto dogodi? A imajući na umu kako je procjena da se radi o oko 18 000 Amerikanaca takav scenarij je gotovo nemoguće izbjeći. To bi bio kraj Bidenovog predsjedništva. Iako je nemoguće isključiti puku nekompetenciju kao faktor, kada se sve uzme u obzir, mnogi se pitaju ne sapuna li netko Bidenu stolicu?

Stvari postaju još zanimljivije ako pogledamo medijsko praćenje krize u Afganistanu. Mediji koji su do jučer slavili Bidena kao spasitelja američke demokracije, danas nesmiljeno udaraju po njemu iz svih raspoloživih oruđa i oružja. Kritike pljušte i s lijeva i zdesna. A kada pogledamo širi okvir dobijamo dojam da se Biden nije našao pod udarima kritike zbog nekompetentnog načina povlačenja, već zato što se uopće povukao iz Afganistana.

Ako pogledamo Bidenov govor prilikom obraćanja naciji, ključ za nezadovoljstvo Bidenovim potezom mogao bi se naći u njegovim riječima kako povlačenje iz Afganistana znači zatvaranje vrata prošlosti i okretanje nove stranice budućnosti. To znači zaokret u vanjskoj politici zbog kojeg Pentagon i jastrebovi u State Departmentu sigurno nisu sretni. Taj potez ga je bacio u nemilost establišmenta i medija.

Tako se Biden već u prvoj godini mandata našao jednom nogom izvan Bijele kuće. Izgleda kako je samo pitanje vremena kad će mu i drugu nogu prebaciti van. 

Večernji list

Demokracija ne funkcionira kada se počne paničariti oko WC papira

Ako na Istoku demokracija znači revoluciju, na Zapadu slabljenje institucija liberalne demokracije može značiti samo njezino prizivanje

 Naslovnice i društvene mreže su i proteklog tjedna, po običaju, bile pune loših vijesti. Toplinski val “hara” jugom Europe i sjeverom Afrike, požari u Grčkoj i Turskoj, “delta” obojila zapadni Mediteran u “crveno”. Klimatolozi i epidemiolozi u niskom startu. Ako vas je zaobišla kuga, ne gine vam klimatski Armagedon. Ako se niste upali u korona-amok, tu je Greta da podgrije vaše najdublje strahove.

Život na trideset u Švedskoj mora da je pravi pakao, ali što točno nije u redu s “globalnim zatopljenjem” ako živite u zemlji koja živi od turizma? To da se Jadranu od gužvi ne može prići do jučer smo mogli samo sanjati, ali sada to više nije vijest. Naslovnice često liče na recenzije restorana. Ako napišete kako ste negdje pojeli debelu, sočnu šniclu, nitko neće ni trepnuti, ali dlaka u juhi je već “prijelomna vijest”.

Ono što u tom moru loših vijesti malo čudi jest kako nitko kao da nije ni primijetio kako je u Tunisu nedavno izvršen državni udar. Naime, izgleda kako je predsjednik Tunisa islamističke provenijencije malo zavrtao ruku tamošnjem premijeru i prisilio ga na ostavku. Tako je na desetu obljetnicu “Arapske revolucije” pala i posljednja “arapska demokracija”. I nitko ni prstom da mrdne. Kao da se ništa loše nije dogodilo.

A kakva bi to nekad bila vijest. Christiane Amanpour bi tronuto izvještavala s ulica Tunisa, Bijela kuća bi osudila ugrožavanje tunižanske demokracije, Macron bi zaprijetio zračnim udarima kako bi se ponovno uspostavila legalna vlast. Naravno, nitko ne bi to shvaćao ozbiljno, već kao odu koju Zapad pjeva samome sebi. Ali, izgleda kako ni Zapad više ne shvaća sebe ozbiljno, kao ni vlastite ideale.

Danas se nitko ne želi ni prisjećati tzv. Arapskog proljeća. Ali, teško je zaboraviti entuzijazam koji je obuzeo ljude na Zapadu dok su ljudi u Tunisu, Kairu, Damasku i Bahreinu izlazili na ulice i uzvikivali demokratske parole. Samo je rijetkima tada blesavo zvučala ideja kako bi te zemlje mogle prihvatiti demokratske institucije. A onda je nastupilo otrežnjenje kada smo upoznati s običajima odrubljivanja glava neistomišljenicima.

Demokracija ne može funkcionirati u društvima koja imaju problema organizirati i običnu nabavu toaletnog papira. Tako se ubrzo shvatilo kako su arapske zemlje jedna za drugom padale u stanje kaosa, jer su cijene otišle u nebo zbog toga što lokalni tirani nisu više uspijevali izlaziti na kraj s elementarnim logističkim problemima. Demokracija je suviše suptilna igračka za društvo kojim se upravlja hatišerifima.

Čudna je ta opsesija Zapada revolucijama, jer, ako pošteno pogledamo, na Zapadu nije bilo prave revolucije još od boljševičkog puča u Rusiji, premda bi netko mogao osporavati kako Rusija pripada zapadnoj civilizaciji. Zbog toga se i kaže kako, dok ostali imaju svoje revolucije i svoje tiranije, Zapad ima demokraciju. Na to je, valjda, mislio Francis Fukuyama kada je objavio “kraj povijesti” nakon sloma komunističke okupacije Europe.

Teorija kaže kako su moderne liberalne demokracije izgrađene na sustavu kontrole protiv tiranije, koji je sposoban prihvatiti strukturne reforme kada se za tim ukaže potreba. Ako se stranka na vlasti ogluši o to, tu je stranka oporbe, koja će ju zamijeniti. Periodični demokratski izbori daju priliku ljudima koji su nezadovoljni svojim vlastodršcima da ih smijene bez krvi, tako da ne postoji potreba za revolucijom.

Tako to zvuči u teoriji. Međutim, puno toga se promijenilo na samom Zapadu od kada smo aplaudirali arapskoj volji za demokracijom. Prvo smo imali grčku krizu, gdje je Europa pokazala kako možete glasati kako hoćete dok Bruxelles broji glasove. Potom je nastupila migrantska kriza, kada smo otvorili granice onima koji nisu uspjeli izgraditi demokraciju kod kuće, valjda vođeni onom “ako neće brijeg Muhamedu, Muhamed će brijegu.”

A potom je došla korona, pa smo vidjeli kako i na Zapadu polako nastupa panika oko nabave toaletnog papira. Svi smo prihvatili kako je sasvim u redu upravljati procesima u društvu putem “kriznih stožera” i njihovih dekreta. Ne mora se biti prorok da bi se vidjelo kuda uvođenje takvih običaja vodi. Ako na Istoku demokracija znači revoluciju, na Zapadu slabljenje institucija liberalne demokracije može značiti samo njezino prizivanje.

Večernji list

Čeka li nas na jesen završni čin korona-drame?

Hoće li uskoro na mjesto straha uskoro stupiti gnjev, a znamo kako je to emocija kojom još od Homera počinju sve tragedije u ovom dijelu hemisfere?

Sredina je ljeta, zvijezda je usijala naš dio kugle, i svi kao da samo gledamo kako se negdje dočepati hlada ili, još bolje, rijeke ili mora. A onda se prepustiti plutanju na ugodnoj vodenoj struji, koja će odnijeti sve brige s naših leđa. Život ponekad sliči na to plutanje na vodi, dok nas njene struje nose neznano kud, vjerojatno ka nemirnoj matici i jačim strujama, ali sve to nije važno dok bezbrižno plutamo i uživamo u trenutku.

Kako god, dobro je povremeno se odmoriti od svakodnevnih briga i s distance razmisliti o tome kako se stvari danas brzo mijenjaju i neočekivano uzimaju drugi smjer. Ono što se do jučer možda činilo nezamislivim, danas nam zuri u lice. Sve se mijenja nevjerojatnom brzinom. Kao da smo previše zahvaćeni maticom i njenim jakim strujama, da se čini nemogućim povratak u mirnu i sigurnu lagunu.

S jedne strane možemo reći kako živimo u najizuzetnijem vremenu koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Malo tko bi se od nas mijenjao za izvijesnosti života generacije prije nas. Kakva bi to dosada od života bila! S druge strane, to ima svoju cijenu. Cijena je ta da nitko više i ne razmišlja o povratku unazad i ispravljanju eventualnih pogrešaka. Credo današnjeg svijeta je: “Bolje poderana čarapa nego zakrpana čarapa.”

Drugim riječima, to znači da današnji svijet izgubio povjerenje u institucije koje bi trebale činiti njegovu okosnicu. Samo generaciju prije nas ljudi su se zanosili idejama demokracije, vladavine prava i nacionalne slobode. Danas su te institucije toliko oslabljene stalnim srljanjem iz jedne u drugu krizu da se više nitko i ne brine o tome kako ih očuvati, već je jedino pitanje koje se postavlja - “čime ćemo ih zamijeniti?”

U stvari, pitanje je i ima li se što zamijeniti, odnosno, je li danas što i ostalo od opjevane liberalne demokracije? Recimo da liberalna demokracija znači višestranački sustav, slobodne medije i neovisno sudstvo. Da se neko doba nazove dobom liberalne demokracije, nije potrebno da cijeli svijet bude demokratski. Bitno je da vodeće zemlje na Zapadu slijede ova načela. Ali, postoji li takvo što još uvijek na Zapadu?

Ako pogledamo trendove, vidjet ćemo kako u Europi sve više država u biti teže jednopartijskom sustavu. U Njemačkoj imamo kancelarku koja je na vlasti već šesnaest godina, što je razdoblje koje je nekad smatrano isključivim privilegijem diktatorske vlasti. Druge države Europe slijede isti trend. S druge strane Atlantika imamo zbir saveznih država u kojima je skoro uvijek na vlasti jedna ista stranka.

Slično je s medijima, koji su nekad na Zapadu predstavljali najvitalniji stub obrane demokracije i demokratskih pravila igre, da bi danas postali tek produžena ruka vlasti. Njihov ugled u javnosti je na sve nižoj razini, ako nije i negativan. Sudovi su se, nekad nedodirljivi u svom ugledu, od branitelja vladavine prava pretvorili u stvaratelje pravnog sustava u skladu s političkom voljom i glavne promotore progresivne agende.

Šlag na torti je bila pandemija korone, koja kao da je poslužila kao katalizator svih ovih institucionalnih slabosti liberalne demokracije. Nekad ugledne demokracije zavode totalitarne mjere, uz jednako šokantan mlak otpor građana. Reklo bi se kako ih je isto povjerenje u sustav koje je činilo njihove demokracije stabilnima, sada odvelo na put u dragovoljno ropstvo. Primjer Australije je tu najrječitiji.

Predviđati budućnost uvijek je bio jalov posao, ali čini se kako ovdje imamo sve elemente koji bi ove jeseni mogli dovesti do eksplozije nezadovoljstva na Zapadu. Naime, strahom se može neko vrijeme držati ljude u pokornosti, ali to ne može trajati vječno. Zato se sada svi s nelagodom pitaju hoće li na mjesto straha uskoro stupiti gnjev, a znamo kako je to emocija kojom još od Homera počinju sve tragedije u ovom dijelu hemisfere?

Glavni pokretač tragedije je neznanje, a ona sama predstavlja skup previda. No, druga strana ne vidi motive, već samo djela, pa neznanju često pripisuje osobine zlobe. Gnjevni ljudi ne pitaju za motive, a put od gnjeva do samospoznaje i katarze dug je i vodi kroz mnoga lutanja. Naša je sreća što smo u svom tom metežu, ipak, ostali vjerni zvijezdi ljeta, sunca i odmora, a ne zvijezdi jeseni, straha i zatvaranja, pa bismo i završni čin ove korona-drame mogli gledati samo kao promatrači, a ne učesnici.

Večernji list