Merkeličini žuti, zeleni i crveni vragovi

Crni oblaci nadvili su se nad europskom političkom aristokracijom. Kako god završili pregovori o formiranju nove njemačke vlade, jedno je sigurno - ovo je početak kraja njemačke “željezne kancelarke”. To je bilo jasno još otkako je u rujnu sa svojom CDU ostvarila najgori izborni rezultat od njezina osnutka. Neuspjeh pregovora oko stvaranja Jamajka koalicije (crno-žuto-zelenih), samo je potvrdio osjećaj da se njezina karizma topi nezaustavljivom brzinom.

Nakon sprinta Jamajke Merkel sada nadu traži u maratonu Kenije, odnosno, koaliciji sa zelenima i crvenima. Uostalom, nije važno jesu li “vragovi” žuti, zeleni ili crveni - glavno da je “Mutti” na vlasti. Ali, ta vlast je sada uzdrmana, svaki izbor je loš. Manjinska vlada za njezin stil vladavine nije opcija, jer daje preveliku snagu parlamentu. Novi bi izbori značili da će Njemačka imati vladu tek sljedećeg ljeta, što usporava velike planove oko preuređenja EU. Ostaje jedino “kenijska opcija” i nova velika koalicija, ali to, opet, daje veliku ucjenjivačku moć SPD-u. Samo da socijaldemokrati objasne svojoj bazi zašto rade suprotno od onoga što su mjesecima pričali. Možda i oni u nedostatku ideja posegnu za Vrdoljakovim harakiri receptom?

Iako jedan od njezinih predizbornih slogana glasio “Mene znate”, u biti se o njemačkoj kancelarki jako malo zna. Kći je “crvenoga pastora”, Horsta Kesnera, koji je iz Hamburga 1954. prebjegao u Istočnu Njemačku, gdje je radio na uspostavljanju nove socijalističke crkve, odvojene od luteranske zajednice u Zapadnoj Njemačkoj. Zahvaljujući uskoj suradnji njezina oca s komunističkim režimom, Angela je mogla studirati fiziku u Leipzigu i Berlinu, što inače nije bio slučaj s djecom pastora i svećenika. Također je sa svojim mužem Joachimom Sauerom putovala na Zapad, što je bilo omogućeno samo onima koji su surađivali sa Stazijem. Šef Stazija, Marcus Wolf, 1986. odlazi u mirovinu, odakle, po nalogu Moskve, radi na provođenju istočnonjemačke Perestrojke.

Angela Merkel krajem osamdesetih postaje pristalica Perestrojke i ulazi u stranku zelenih, koju je vodio prijatelj njezina oca, Wolfgang Schnoor. Schnoor ulazi u koaliciju s CDU Istočne Njemačke, ali uoči izbora novine objavljuju da je Schnoor bio doušnik Stazija, pa Merkelova prelazi u CDU, koji također vodi prijatelj njezina oca, Lothar de Maizière. Uskoro Der Spiegel objavljuje da je i on bio suradnik Stazija, kao i gotovo čitav vrh istočnonjemačkog CDU. Od viđenijih u stranci čistku preživljava samo Merkel, koja tako postaje lider istočnoga CDU. O suradnji Merkel s tajnom policijom nema nikakvih dokaza. Čak ni onih koji bi morali postojati - poput obveznih izvještaja s putovanja na Zapad. Njezina biografija je možda i presavjesno očišćena.

Mnogi komunistički disidenti svjedočili su o tome kako se i nakon oslobađanja od vjere u komunističku utopiju, nikako nisu mogli osloboditi komunističkog načina razmišljanja i shvaćanja morala. To je makijavelistički pristup moralu, po kome cilj opravdava sredstva. Nema tog moralnog pravila koje netko odgojen u komunističkoj vjeri neće prekršiti kako bi ostvario zadani cilj. Merkel se uspinjala na vrh tako što su drugi oko nje padali. Taj obrazac je ponovila i tijekom afere oko crnih fondova, kada je zabila nož u leđa Helmutu Kohlu. Kohla je naslijedio Wolfgang Schauble, ali par mjeseci nakon Kohla i on morao otići s čela stranke, pod sličnim makijavelističkim udarom. Angeli Merkel otvorio se put prema vrhu.

S njezinim usponom na vrh dah istočnonjemačkoga stila vladavine zapljusnuo je i Europsku uniju. Iako ju mediji maze i prikazuju kao omiljenu kancelarku, svi osjete prisustvo osvetnički raspoloženih Erinija koje ju prate. Svatko tko se suprotstavio ubrzo se našao na koljenima. Možda najupečatljiviji primjer njezina autoritarna stila vladavine predstavlja odluka da organizira marš milijun Sirijaca ka Europi, unatoč protivljenju ostalih europskih država. Oni koji su se usudili pobuniti protiv ove odluke čekala je optužnica za “fašizam”, izrečena u starom komunističkom stilu. Čitave se nacije danas u Europi bore s ovom stigmom, koju im je prilijepila “Mamica”.

Danas, kada njezina politička snaga svakim danom sve više kopni, njezini eurokratski poslušnici u strahu drhte. Neminovan skori pad ostavit će puno političke siročadi diljem EU. Njezin odlazak bit će puno važniji za Europsku uniju, nego za samu Njemačku. Bit će to veliki iskorak ka demokratizaciji i dobra vijest za slobodne europske nacije, s čijom se sudbinom previše dugo igralo. Berlinski zid koji dijeli Europu pada s njegovom zadnjom čuvaricom u Berlinu.

Večernji list

Etiketa nacionalizma kao krinka klasnog rata

Srednjoj Europi lijepi se slika nacionalizma kao nekakvog nižeg oblika postojanja na koji sa svojih visova gledaju europske postnacionalističke elite. 

Na glavnom trgu u Varšavi proteklog je vikenda, povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Poljske, održan veliki skup na kome se okupilo oko 60 000 ljudi. Manifestacija je privukla veliku pažnju medija, jer se u kolonama ljudi pojavio izvjestan broj ekstremista koji su nosili transparente s rasističkim porukama. Uzvikujući parole o “bijeloj” i “čistoj Europi”, ovi su ekstremisti htjeli križu nametnuti kuku, unizujući ono zbog čega se većina na skupu okupila, a to je proslava nacionalne slobode i ljubavi prema domovini.

No, kao što gorak okus u ustima ostavlja ova grupa ekstremista i izostanak njihove jasne osude od strane vlasti, isto tako je bilo neugodno čitati jednostrane prikaze toga skupa u medijima, koji su čitav skup proglasili fašističkim. Dok su jedni cjelini htjeli nametnuti svoj udio, drugi su taj dio htjeli zamijeniti cjelinom. I jedno i drugo je grubo iskrivljavanje stvarnosti. Postavlja se pitanje nisu li ti ekstremisti u stvari samo klauni koje se uvijek i svuda traži - korisne budale koje trebaju potvrditi naše predrasude?

Treba reći da je okupljanje Poljaka na glavnom trgu svoje prijestolnice u velikoj mjeri bio i prosvjedni skup, isprovociran stalnim pritiscima koji idu prema Poljskoj iz Europske unije. Dio tih pritisaka je i rezolucija, treća po redu u zadnjih godinu i nešto dana, kojom se prijeti Poljskoj suspenzijom iz Vijeća Europe, ukoliko ne riješi problem oko imenovanja petorice ustavnih sudaca u skladu s preporukama Europske komisije. U biti, Europa prve brzine ovdje glumi građanina prvog reda koji drži prodiku građaninu drugog reda. To je hegemonijski pristup koji izaziva revolt.

Sličan hegemonijski pristup zemalja Europe prve brzine primjetan je i prema ostalim članicama koje voze u drugoj brzini, a koje dolaze uglavnom iz srednje Europe. Stoga se kod tih članica javlja prirodan obrambeni refleks pred pokušajem ideološke kolonizacije njihovog političkog prostora. Tom obrambenom refleksu i odbijanju da se bude građaninom drugog reda, u svakoj se prigodi prišiva etiketa nacionalizma, a onda i - fašizma, kako bi ga se unizilo, a njegovi argumenti ostavili bez snage. Imamo li ovdje na djelu logiku izokrenutoga fašizma?

No, pogledajmo pobliže sliku nacija u srednjoj Europi, kojima se ovako prišiva etiketa “domoljuba”.

Prije svega, vrlo je upitno radi li se ovdje uopće o desnici, pa onda i o radikalnoj desnici, u zapadnjačkom smislu riječi. Nacijama srednje Europe politički uzori nisu Ronald Reagan i Margaret Thatcher, premda su neki od njihovih lidera, poput Viktora Orbana, ranije pripadali tom ideološkom taboru. Danas su oni, primjerice, protivnici vojnih intervencija i zalažu se za veliku ulogu države u ekonomiji, po čemu su bliži Jeremyju Corbynu ili Berniju Sandersu, nego Reaganu i Thatcher. Ako se još uvijek radi o desnici, prije možemo govoriti o novoj desnoj paradigmi, nego o kontinuitetima s desnicom kakvu znamo iz vremena pada komunizma.

Ove nacije ne sanjaju o osvajanjima. Njihov nacionlni osjećaj je defanzivan i pacifistički. Više je zabrinut za to da se stvari ne mijenjaju kod kuće, nego što želi mijenjati svijet po svojim shvaćanjima. Oni pak koji mu predbacuju fašizam danas su ti koji ne prezaju od upotrebe sile kako bi mijenjali svijet, dok vlastite zemlje izlažu oštrim ideološkim podjelama i stanju sličnom građanskom ratu. Lideri nacija srednje Europe pak znaju da je Europa danas biološki iscrpljena i da nema dovoljno mladih ljudi koje bi vodili u besmislene ratove, dok su postnacionalne europske elite te sanjaju o Brest-Litovsku, raskidanju saveza s Trumpovom Amerikom i izgradnji multikulturalnog globalnog carstva.

Po političkom ustrojstvu te su nacije izrazito demokratske. Razlika je u tome što su društva na istoku Europe homogenija od onih na Zapadu. Osjećaj nacionalne pripadnosti je tu jači, veze solidarnosti su snažnije, pa je i lakše postići konsenzus oko važnih nacionalnih pitanja. Tu donekle ima značaj i život pod sovjetskom okupacijom, koji je ova društva sačuvao od zapadnih utjecaja u vrijeme dok je tamo tutnjala kulturna revolucija političkih radikala. Društva na istoku Europe su stabilnija i samopouzdanija. Odatle danas dolazi val nacionalnog optimizma koji bi uskoro mogao zapljusnuti staru, umornu i zabrinutu Europu.

Srednjoj Europi lijepi se slika nacionalizma kao nekakvog nižeg oblika postojanja na koji sa svojih visova gledaju europske postnacionalističke elite. Slika nacionalizma ovdje dobro dođe kao krinka europskog klasnog rata - rata europskih elita protiv građana drugog reda.

Večernji list

Hoće li Pupovac će biti HDZ-ov kandidat za predsjednika?

Eto kako to kod nas ide - čim netko kaže istinu lokalne vidjelice i znalci predviđaju mu skoru propast. Kod nas se od istine strada, isplate se samo laž i prijetvornost. Čini se kao da instinktivno njegujemo mudrost pretvaranja straha u vrlinu. Ići u sukob sa stvarnošću mudrost je gubitnika. A istinu reći nije nikakav problem, pa još može čovjeku i koristiti, jer tada imaš na svojoj strani stvarnost kao saveznika koji radi sve za tebe. To je mudrost pobjednika.

Tako je predsjednica Grabar Kitarović prije neki dan na ekonomskom savjetovanju u Opatiji u svom izlaganju izrekla nešto što svi znamo - da nema fokusa na reformama, da zbog toga zaostajemo za drugima, da svakoga dana gledamo kako se mladi iseljavaju, itd., te je političare pozvala na neodložno djelovanje kako bi se ti negativni trendovi promijenili. Sve su to notorne istine koje ne zahtijevaju puno objašnjenja kako bismo ih potvrdili, pa opet, mediji su to protumačili kao napad na Vladu i konačan razlaz predsjednice i premijera, kako bi zaključili da HDZ izvjesno neće podržati KGK u utrci za drugi predsjednički mandat, što ju vodi ka izbornom porazu.

Ovakav interpretativni slijed stoji na klimavim nogama. Jasno je da Vlada ima tanku većinu, ali to još uvijek nije razlog da se svaka kritika Vlade protumači kao napad na nju. Zašto je veliki problem reći da Vlada nešto ne radi dobro? Nestaju li problemi kada se o njima šuti? Kako bi to šutnja promijenila našu stvarnost nabolje? Ovako, ona je rekla istinu i pozvala Vladu da se fokusira na reforme, pa ako Vlada ne krene u reforme, onda može reći: “ja sam učinila svoje i upozoravala…”, a ako ipak krenu u reforme, može reći: “eto, to sam i htjela, ja sam ih potaknula”.

Očito je da su mediji u ovaj navodni sukob više projicirali vlastite želje, nego što su analizirali stvarno stanje. Uostalom, nije svaki sukob Pantovčaka i Banskih dvora uvijek loš. To imamo prilike vidjeti na primjeru dvojne vanjske politike koju vodimo. Kada, recimo, predsjednica ubode kancelarku Merkel u oko, premijer ode i umiruje; kada pak Plenković ubode Putina u oko, KGK ode tamo i umiruje. Razlike u stavovima ponekad mogu biti kreativne i korisne za opću stvar.

Paradoksi se gomilaju dalje kako krenemo analizirati stav da bi ishod predsjedničine kritike Vlade bio taj da ju HDZ neće podržati na predsjedničkim izborima 2020. Do jučer smo slušali kako Plenković vodi HDZ prema centru, čime nije zadovoljna stranačka desnica. Sada se pak tvrdi kako je poziv Vladi da provodi reforme predsjedničin zaokret u centar. Zar se kritikom Plenkovića smjera na osvajanje centra? Ili se obraća vlastitom biračkom tijelu koje je nezadovoljno Plenkovićevim nedjelovanjem?

Zaključak iz svega ovoga, da Plenković na kraju neće podržati KGK za predsjednicu, još je nategnutiji. Zašto bi Plenković uskraćivanjem izborne podrške predsjednici sebi stvarao jaku konkurenciju unutar HDZ-a i na desnici? Uostalom, poklopit će se kampanje za predsjedničke i europarlamentarne izbore, pa su mala šanse da bi Plenković u tim okolnostima dijelio desno biračko tijelo nedavanjem podrške KGK. Ako se predsjedničine dobre sugestije i poziv na djelovanje tumače kao napad, ako reformi nema zbog stabilnosti, jer Vlada ima tanku većinu a s njima se ne slažu koalicijski partneri, možda onda izabere kandidata među svojim koalicijskim partnerima - hoće li, onda, Pupovac biti HDZ-ov predsjednički kandidat?

Pogledajmo malo na političku šahovsku ploču. Na desnici imamo HDZ, Most i Nezavisne, a na lijevo Živi Zid i rasuto društvo oko SDP-a. Bernardićev i Beljakov kandidat može poslužiti samo kao kamen na posudi za kiseljenje kupusa. KGK bi najveća usluga bila kandidatura Milanovića, kao i to da suvrenisti u prvom krugu izađu sa svojim kanidatom, kako ne bi ponovili grešku Mirele Holy. U takvoj bi situaciji bilo politički nesuvislo dijeljenjem oponašati ljevicu i slabiti svoju poziciju uoči hrvatskoga predsjedavanja EU. Ako želi pobijediti Kolinda Grabar Kitarović puno može naučiti iz svojih zadnjih izbora i ne ponavljati greške svoga tadašnjeg suparnika.

Kod nas kao da je grijeh biti optimističan. Zar se ne smijemo nadati kako će Hrvatska biti među najbogatijim i najrazvijenijim? Nismo li na korak do ulaska u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj? Zar to nije klub najbogatijih i najrazvijenijih zemalja svijeta? Hrvatskoj neće biti bolje ako se skrije iza izgovora, već je potrebno sagledati pravo stanje stvari i optimistično krenuti naprijed prema zacrtanom cilju. Do cilja će nas odvesti samo odgovori, nikako izgovori.

Večernji list

Hrvatska pred ruskom ekonomskom ofenzivom

Objavljivanje Forbesove liste najmoćnijih žena na svijetu, na kojoj je predsjednica Grabar Kitarović zauzela zavidno 39. mjesto, dok se u našoj tzv. stručnoj javnosti njezin rad još uvijek prati uglavnom s podrugljivim podsmjehom, dio je naše priče o tome kako ćete na priznanje lakše naići vani, nego kod kuće. Možda je taj podsmjeh sada ponešto kiseliji, ali priznanju naših medijskih stručnjaka i političkih pera svakako se ne treba nadati ni ubuduće. Bilo bi to ravno objavi kapitulacije za toliku količinu vrcavosti bez duha, kojom su je nesebično častili još otkako je onomad neočekivano nokautirala njihovog političkog šampiona na izborima.

Sjećamo se da se u prvo vrijeme ni ona nije najbolje snašla suočena s takvim medijskim napadima. Dok su je mediji ismijavali ona se pokušavala braniti i opravdavati, čime je pristajala na okvir igre koju su joj nametnuli. Opravdavajući se samo je još više pojačavala sliku koju su joj prišivali. Poslovični ljevičarski šovinizam i mizoginija nisu bili najmanje bitni razlozi takvih napada. Ako pogledate ovu Forbesovu listu možete se i sami uvjeriti u taj podcjenjivački odnos ljevice prema ženama - od političarki uglavnom su zastupljene žene s desnog političkog spektra. Ako ste žena, za vas nema budućnosti na ljevici.

Predsjednica Kitarović izgleda je na vrijeme shvatila kako nema puno koristi od branjenja od takvih napada, pa je krenula u akciju izgradnje proaktivne vanjske politike, poduzimajući niz vrlo rizičnih koraka i inicijativa, koji su ubrzo donijeli ploda. Od medijskog ismijavanja zbog slikanja pred Bijelom kućom do trenutka kada je, zajedno sa svojim poljskim kolegom Dudom, ugostila američkog predsjenika Trumpa u Varšavi na ljetošnjem summitu inicijative “Tri mora”, nije prošlo puno vremena. Odgovorila je slikom na sliku, sama zadajući okvir onima koji su uzalud trošili riječi. Vidimo da se i u obrazloženju Forbesovih analitičara spominje upravo organizacija tog sastanka kao dokaz njezina utjecaja na svjetsku politiku.

Spisku tih razloga mogli bismo dodati i njezin nedavni trodnevni posjet Rusiji na najvišoj državnoj razini, gdje se susrela s ruskim predsjednikom Putinom. Taj posjet se odigrao u vrlo osjetljivom trenutku kulminacije krize oko Agrokora i spora sa Sberbankom oko njihovih potraživanja prema odbjeglome tajkunu Ivici Todoriću, kao i generalno napetih odnosa s Rusijom, koji su vrlo dugo bili na niskoj razini. Cilj je svake suverenističke politike razgovarati sa svima i gledati je li moguće pronaći neki zajednički interes, a to je uvijek bolje direktno nego preko posrednika. Naročito se ne može ignorirati jednu tako veliku i utjecajnu zemlju poput Rusije, jer onda riskirate da se preko vaših leđa prebijaju tuđi računi.

Treba reći da je predsjednik Putin pridao velik značaj ovom posjetu. To se vidjelo već po njegovoj najavi susreta par dana ranije, što nije toliko uobičajeno za njega. Svoju hrvatsku kolegicu Putin je ugostio u ljetnoj rezidenciji Bočarjov ručej u Sočiju, što također govori o uvažavanju. Očito se radi o snažnim diplomatskim porukama, gdje Putin preuzima inicijativu i kao jači partner prvi izlazi s ponudama, očekujući nešto od nas zauzvrat. To se vidjelo i po gesti za ručkom, na koji je doveo izvršnog direktora Sberbanka, Hermana Grefa, kako bi ga ukorio škrtog bankara koji pravi problem oko milijardu i sitno eura duga, čime je sebe stavio u ulogu dobrog policajca.

Hrvatska se očito nalazi pred ruskom ekonomskom ofenzivom. Tu se pružaju nekoliko krakova. Prvi krak je već odavno prisutan i odnosi se na turizam. Drugi koji se nazire je onaj plinski, a ogleda se u Gazpromovu ugovoru s PPD-om koji vodi ka preuzimanju Petrokemije. Potom imamo onaj financijski krak i igru oko Agrokora, koji vodi prema Belju i obradivim površinama. Četvrti krak je onaj naftni, koji nam sada stiže kao interes Rosnefta za Inu.

Kada se radi o ovim nastojanjima iz Rusije, zanimljivo je primijetiti da se tu kao glavni njihovi tumači pojavljuju uvijek isti ljudi, pa su to ili veleposlanici koji su do jučer predstavljali Hrvatsku u Rusiji a danas su u mirovini ruski predstavnici u Hrvatskoj ili pak stručnjaci za naftu i plin koji su postali lobisti turističkih preuzimanja - ili pak naše tvrtke, koje pod “našim” misle na svoje i rusko.

Sve to treba hladne glave odvagnuti što bi u svemu tome bio naš interes. Jer zajednički interes s Rusijom smo našli oko Bosne i Hercegovine i rafinerije u Bosanskom Brodu. Time Putin svakako želi pokazati dobru volju i staviti nas u poziciju dužnika. A nismo nikome ništa dužni osim vlastitoj djeci.

Večernji list

Intervju: Političko sljepilo tzv. elita na kraju dođe narodu na naplatu

Ovih dana burno je u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Katalonski parlament proglasio je neovisnost te pokrajine, dok je službeni Madrid aktivirao čl. 155. Ustava prema kojemu se sve moći autonomne vlasti izravno prenose na središnju vlast u Madridu. Kako komentirate događanja u Kataloniji?


Sve što se događalo oko katalonskog referenduma prije ima jeftin i pomalo tragikomičan ukus španjolskih telenovela, nego ozbiljne političke drame. Sitni politikanti i neodgovorni radikali dočepali su se ideje stvaranja nacionalne države radi ostvarenja kratkoročnih političkih ciljeva, pa ne čudi da se sve na kraju polako pretvara u teško probavljivu sapunicu sa sudskim epilogom. Stoga čitava ta priča prije daje negativan primjer o tome kako se država ne pravi, nego što bi predstavljala jednu uspješnu priču.

Ispalo je tako da su katalonski lideri htjeli preskočiti vlastitu sjenu, pa su tresnuli o zemlju. Ne samo da time nisu ništa dobili, nego su doveli u pitanje i do sada teško stečenu autonomiju te regije. “Nacija je svakodnevni plebiscit”, govorio je Renan. Nacionalnu državu ne gradite s 40-45% podrške i natezanjem većine. Oko samopotvrđivanja neke nacije nema dvojbi, tu se ne radi o postotcima, već o aklamaciji. Nacija je odgovor a ne dvojba, to je temelj. Toga u Kataloniji nije bilo, jer vidimo da je to pitanje podijelilo njihove ljude, umjesto da ih ujedini. Dakle, u Kataloniji, kako vidimo, još uvijek ne postoji temeljni preduvjet za stvaranje nacionalne države, pa je sve i okončano ovako traljavo.

Zato je sve oko katalonske neovisnosti i imalo obilježja politikantstva i polovičnosti, a ne državništva i odlučnosti. Puigdemont je svojim “odlučnim možda” okrunio rezultate referenduma kojeg je raspisao, pa je proglasio neovisnost ali s odgodom. Potom je istom polovičnošću reagirao na zatjev Madrida da se izjasni je li proglasio neovisnost ili nije, pa je prvo mislio odustati od svega i raspisati nove izbore, da bi se pod pritiskom koalicijskih partnera i mogućeg gubitka fotelje na izborima, ipak predomislio i na kraju proglasio neovisnost. Potom je malo pobjegao u Belgiju u egzil, pa sada vidimo da, nakon što je sud bjeguncima zaprijetio zaplijenom imovine, razmišlja da se svejedno vrati i pojavi pred sudom.

Nema tu karizme, ni vizije, pa ni tragike. Samo tragikomedija dostojna žaljenja, koju se jako teško ili uopće ne može uspoređivati s borbom za hrvatsku neovisnost, kako je to kod nas ovih dana u modi. Što bi bilo s hrvatskom neovisnošću da je Tuđman pobjegao poput ovog “Puž-demona”? Ili, što bi bilo da su hrvatski branitelji rekli da ne žele gubiti glavu zbog države, kao što to naokolo govore katalonski borci za neovisnost?

Državu je lako proglasiti, ali to treba obraniti. Na tom se referendumu odlučuje o naciji i državi. Na taj referendum Katalonci očito nisu izašli. Umjesto toga počeli su se prepirati koji je od mnogobrojnih identiteta koje imaju (katalonski, španjolski, europski…) onaj pravi i njihov, jesu li nacija, regionalni ili pak nadnacionalnalni identitet, ili sve to skupa… A to je već tržnica, a ne agora na kojoj prebiva duh jedne nacije.


Unatoč globalističkoj ideologiji i proklamiranim integracijama najrazličitijih vrsta očigledno je kako se svijet i Europa i dalje nacionalno individualiziraju i kako rastu separatističke tendencije unutar mnogih država. Kako gledate na taj paradoks?


Kada govorimo o globalizaciji tu treba napraviti dodatno diferenciranje. U izvjesnoj mjeri, globalizacija je nužna i nijedno društvo ne može se suprotstaviti toj dinamici. Pitanje se stoga ne može oštro postaviti - globalizacija da ili ne, već to pitanje prije trebamo formulirati onako kako ga je formulirao njemački filozof Rüdiger Safranski: koliko globalizacije možemo podnijeti?

Svijet teži izvjesnom grupiranju, to je prirodan proces, samo što se to grupiranje odvija uglavnom na regionalnoj razini. U tom smislu je regionalizam limit globalizacije. To su procesi putem kojih nastaju i nacije, kao neka vrsta prirodnog okvira razvoja jednog društva. Na taj način kominiciraju i nacije s bliskim kulturnim naslijeđem, razvijaju gospodarsku suradnju, stupaju u saveze i slično. U svakom slučaju, nacionalna država se pokazala kao prirodno polazište od kojeg treba krenuti kada govorimo o globalizaciji. U odnosu na nju treba definirati podnošljivost procesa globalizacije.

Problem nastaje kada od jedne spontane i prirodne stvari, kao što je interakcija kultura sa sličnim kulturnim naslijeđem, otrgnemo od te njezine prirodne, evolutivne biti, i od globalizacije pokušamo napraviti ideologiju koja ne priznaje ove evolucionističke limite. Tako nastaje je ideologija globalizma, koju treba razlikovati od globalizacije. Ta ideologija je danas naročito zastupljena u Europi (i njezinim derivatima preko Atlantika i na južnom Pacifiku), koja svoju ideološku bit pokazuje u suludoj ambiciji da integrira čitave kontinente.

To je globalizacija koju nijedna nacionalna kultura ne može podnijeti. Posljedica takvog ideološkog pristupa globalizaciji nije obogaćivanje nacionalnih kultura kroz interakciju s drugim, sličnim kulturama, već njezino samoporicanje i zamjenjivanje potpuno drukčijim, nesumjerljivim kulturnim modelima. Otuda je ideologija globalizma prirodni neprijatelj nacionalnih kultura, identiteta i nacionalne države kao njezinog političkog izraza. Takav globalizam danas predstavlja neku vrstu metastaziranog boljševizma.

Kao reakcija na ova ideološka pretjerivanja i destruktivne procese koje je pokrenula ideologija globalizma javljaju se na Zapadu politički pokreti koji žele zaustaviti tu struju. Tako imamo u Americi Trumpa, u Europi desne populističke pokrete, koji predstavljaju pobunu ljudi odozdo protiv sulude samodestruktivne politike njihovih elita. Čak je teško ideološki odrediti profil ovih pokreta, jer je njihov cilj prije svega konzervativan, restauratorski - oni samo žele nabujalu rijeku vratiti u korito, kako nas poplava ne bi sve odnijela dovraga. Simptomatično je da svi oni prepoznaju nacionalnu državu kao to prirodno korito i žele ojačati njezine institucije, poput demokracije, kapitalizma i vladavine prava, koje su ih donedavno sasvim dobro služile.

Separatizam unutar nacionalnih država i jačanje regionalnih identiteta koje spominjete, ja vidim kao dio ovog napada ideologije globalizma na instituciju nacionalne države. Ti subnacionalni identiteti, međutim, nisu stvarno jaki; to su slabi identiteti, ako mogu tako reći, bar slabi u političkom smislu. Europska unija naročito potiče jačanje tih regionalnih identiteta, jer njihove elite, koje Europsku uniju vide kao jedan veliki eksperiment globalizma ne žele jake nacionalne države kao svoje protivnike, već slabe regionalne identitete, koje je puno lakše utopiti u nadnacionalni europski politički okvir. Regionalizam i afirmacija subnacionalnih identiteta je tu, dakle, samo sredstvo borbe protiv nacionalne države a ne cilj koji bi trebao biti okrunjen stvaranjem puno novih, manjih država ili čak mikrodržava.

Europi se, dakle, prerano dogodila Katalonija, jer još nije dovoljno ojačala, a institucije španjolske nacionalne države su još jake. Plus im Španjolska treba za ostvarivanje te reforme topljenja nacionalnih država u europsko bezoblično anacionalno mnoštvo - takozvana Europa više brzina. Uz to, sve se događa u osvit britanskoga izlaska iz Europske unije. Prava nezgodacija! Netko podrugljiv bi rekao kako ovaj katalonski kratki izlet u neovisnost ponajviše zabavlja Britance, koji napuštaju EU, a ni Rusi ne gube priliku da se šeretski pozovu na obranu demokratskih principa.

Nedavno je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović posjetila Rusiju. Kako ocjenjujete taj posjet? Što on može donijeti Hrvatskoj na vanjskopolitičkom planu?


Cilj je svake suverenističke politike razgovarati sa svima u cilju eventualnog pronalaženja zajedničkog interesa, a jednu tako veliku i utjecajnu zemlju poput Rusije se ne može ignorirati. Voditi proaktivnu politiku i razgovarati uvijek je dobro, i uvijek je to bolje raditi direktno nego preko posrednika. Ako to ne radite izlažete se mogućnosti da vam se neke stvari prebiju preko leđa kao rezultat dogovora u kojima niste imali prilike sudjelovati ili ste se iz njih sami isključili. Proaktivna politika u tim smislu je jako korisna, naročito kada se radi o tako visokoj razini.

Iz ovog posjeta predsjednice Grabar Kitarović vidjeli smo da je taj zajednički interes pronađen oko Bosne i Hercegovine i rješavanja pitanja zagađenja u Bosanskom Brodu. Mogli smo vidjeti kako je Putin pokušao odigrati i sa Sberbankom, nudeći svoje dobre usluge i oko rješavanja spora oko Agrokora, pokušavajući glumiti dobrog policajca. Tu su i još neke inicijative s kojima se predsjednik Putin pokušao otvoriti prema nama. U tom smislu se može reći da je ovaj posjet bio uspješan. No uvijek treba imati na umu da kada veliki zovu male za svoj stol uvijek je po srijedi i neki veći interes, pa tu treba dobro izvagati što je od toga i nama u interesu.

Ali, o tim izazovima i aktualnoj ruskoj ofenzivi na Hrvatsku pokušat ću reći nešto više u sutrašnjoj kolumni.

Najznačajniji projekt predsjednice države na području vanjske politike svakako predstavlja projekt „Tri mora“, koji bi snažnije politički, ekonomski i kulturno povezao države između Baltika, Jadrana i Crnog mora. Koliko je realno ostvarenje toga geopolitičkog projekta?


Geopolitika je za nas u zadnje vrijeme prije svega energetika. U tom smislu ja gledam i na ovu Inicijativu triju mora. Upustiti se u geopolitičke igre, bar za male nacije poput naše, uglavnom znači pokušati se izboriti za neku vrstu energetske neovisnosti kako ne bismo bili odveć lakim plijenom u igrama velikih. Znamo da je glavni geopolitički izazov za Europu njezina velika ovisnost o ruskome plinu. To naročito vrijedi za zemlje nekadašnje Istočne Europe.

Veliki problem za te zemlje je suradnja Rusije i Njemačke na izgradnji Sjevernog toka 2, koji treba nahraniti plinom moćnu njemačku industriju, gladnu ruskih energenata. Njemačka kao monopolist na distribuciju ruskog plina na bogatom europskom tržištu postaje supersila. Otuda se istok i jugoistok Europe našao u raljama ove rusko-njemačke suradnje, pa se ova Inicijativa pokazuje kao savezništvo iz nužde, kako bi se pokušalo oduprijeti ovim moćnim utjecajima i pokušati izgraditi sustav vlastite energetske neovisnosti.

Prava je sreća da je toj Inicijativi svoju snažnu podršku nedavno dao predsjednik Trump, istovremeno uvodeći sankcije tvrtkama koje rade na izgradnji Sjevernog toka 2. Mali uvijek trebaju podršku velikih da bi sačuvale svoj komadić raja, a ovaj put se interes Trumpove Amerike i zemalja okupljenih oko inicijative “Triju mora” na zgodan način poklapaju. Za nas je, otuda, ključna geopolitička agenda izgradnja LNG terminala na Krku, s kojim se i predugo oteže, ne samo zbog ruskih utjecaja, već, kako vidimo, i pod pritiskom Njemačke. Odgovornost je naših političkih elita da se odupru tim utjecajima i založe se za afirmaciju hrvatskog nacionalnog interesa, a njezin preduvjet je, svakako, energetska neovisnost Hrvatske.

O dosadašnjem mandatu Donalda Trumpa postoje najrazličitija mišljenja. Kad je u pitanju ostvarivanje predizbornih obećanja američki predsjednik možda i najveću oporbu ima u svojim redovima, tj. u Bijeloj kući i u onome što se kolokvijalno naziva „dubokom državom“. Hoće li se Trump uspjeti odhrvati „dubokoj državi“ i ostvariti postavljene ciljeve?

U Americi nema “duboke države” poput, primjerice, u Turskoj, koja bi mogla izvršiti državni udar ili nešto slično. Niti je, pak, tu po srijedi ono što mi ovdje nazivamo ostacima udbaških struktura, koje i danas imaju utjecaj na ekonomski i politički život zemlje. Amerika, ipak, nije orijentalna despocija pod tankim velom demokracije i parlamentarizma, niti nelustrirana posttranzicijska zemlja, već zemlja s najtrajnijim i najsolidnijim demokratskim institucijama na svijetu.

Kada Amerikanci i Trump govore o “dubokoj državi”, tu prije svega misli na ostatke Obaminih ljudi u administraciji, povezanih s medijima, koji ga ne mogu podnijeti i pokušavaju raditi opstrukciju nekih njegovih odluka, s manje ili više uspjeha. Tu eventualno možemo ubrojiti i neke republikanske senatore, ali to nije “duboka država”, jer se to sve odvija kroz institucije i procedurama. Jedina “duboka država” danas u Americi su ljudi okupljeni oko bivšeg predsjednika Obame, koji je odlučio napraviti presedan i ostao aktivan u politici i nakon isteka mandata. Ovih dana upravo prisustvujemo jednom od njegovih pokušaja “revivala”.


To što, pak, Obama mora prekršiti tradiciju političke neaktivnosti bivših predsjednika, pa bi slično Josipoviću i Mesiću kod nas, htio ostati aktivan na javnoj sceni i nakon prestanka mandata, prije govori o krizi i slabosti Demokratske stranke i njegove pozicije, nego što bi bila opasnost za Trumpa. Trump, kako vidimo, vrlo vješto koristi te njihove napade kako bi ih okrenuo protiv njih samih. Evo, jučer je krenuo unutarstranački obračun unutar DNC-ja, gdje se sav teret poraza i krize kroz koju prolazi američka ljevica želi prebaciti na poraženu Hillary Clinton. “Duboka država” je, dakle, počela sama gristi svoj rep. Američka ljevica danas je u rasulu, sličnom onome kakvo vidimo kod hrvatske ljevice i SDP-a. Sa takvima ni Plenković nema problema izaći na kraj, a ne majstor poput Trumpa.

Kriza u Agrokoru ovih tjedana doživljava svoj vrhunac, a u čitav spor oko tog koncerna uključeni su i interesi mnogih vanjskih igrača, od američkih strvinarskih fondova do ruske Sberbanke. Koliko predviđate rasplet situacije oko Agrokora?

Oko Agrokora je jako puno toga već rečeno, možda i previše, jer tu ima više šumova i spinova, nego trezvene analize i stvar se izvrtila toliko puta da se čini da je bit ove obmane dovedena do neprepoznavanja. Ti šumovi govore da Plenkovićeva vlada i nije na visini zadatka kada je riječ o vođenju hibridnog rata, što je vještina kojom se premijer rado hvali. Tu bi im svakako dobro došlo ako bi otpustili svoje PR stručnjake i zaposlili nekoga tko zna taj posao. Osim, naravno, ako tu PR strategiju ne koncipira sam premijer.

Glavna stvar oko Agrokora je da dugovi koje je odbjegli tajkun Ivica Todorić, kako se on to ciljano izrazio, “ostavio hrvatskoj državi”, ne plate porezni obveznici. To je cilj, kako možemo iz dosadašnjeg pozicioniranja i razvoja situacije vidjeti, samog Ivice Todorića i najvećeg vjerovnika, ruske Sberbanke, koja je jedina od velikih vjerovnika odbila ući u famozni roll up model, te je odlučila svoja potraživanja tražiti tužbom pred međunarodnim sudovima. Pa sada žele cijeli iznos naplatiti od onih koji para nemaju, ali se u njihovo ime uvijek može zadužiti, a to su hrvatski porezni obveznici.

Kada to imamo u vidu, onda djeluje pomalo smiješno halabuka koja se populistički nadigla u medijima i kod oporbe, gdje se uporno napadaju jedan fond rizičnog kapitala i govore o nekakvoj prevari i šteti koju je Vlada nanijela ruskoj banci, čime se upravo stvara privid da su tu Rusi doista izigrani od hrvatske države i gradi argumentacija za rusku tužbu, da se čovjek mora pitati rade li to ovi ljudi svjesno ili su samo naivni? Pogledajte samo oporbu, koja je promijenila svoju poziciju oko Agrokora nekoliko puta - od izglasavanja lex Agrokora, do tvrdnje da Vlada štiti Todorića, da bi sada išli s ovom pričom o tome kako je Vlada išla na ruku američkom Knightheadu!

Ako je već Knighthead strvinarski fond, zašto to onda nisu i ruska VTB banka i Zagrebačka banka, koje drže otprilike sličan udio u posljednjem zaduženju kao i Knighthead Capital Management? Zašto bi Agrokorovo zadušivanje kroz kredite bilo vrijednije od zaduživanja kroz izdavanje obveznica? Kakvi su to populisti kod nas koji svoj populizam grade na priči koja drži ljestve onome tko želi da narod plati dugove koje im je ostao kratak Todorić? Doista je to čudna situacija da su se naši mediji i oporba našli na istoj strani s Todorićem i Grefom a protiv vlastite države i naroda. Političko sljepilo tzv. elita na kraju dođe narodu na naplatu. Nismo li imali istovjetnu situaciju oko arbitraže s Mol-om, kada su javnost i oporba nagodbu nazivali veleizdajom?

Davor Dijanović

hkv.hr