Zašto bi Milanović razgovarao s Karamarkom kad ima Klemma?

Hrvatska politička rašomonijada, izgleda, sve više uzima obličje nastavka političke borbe drugim sredstvima – kontroliranom simulacijom građanskog rata. Parola tog političkog simulakruma bi se mogla sažeti u sljedećoj retoričkoj formuli: Zašto bi se susreo i razgovarao s Tomislavom Karamarkom, kad uvijek možeš na površinu izvući Josipa Klemma?

Zašto bi spuštao gard prema lideru oporbe i razgovarao s njim o konkretnim politikama i načinu izlaska zemlje iz ekonomske i političke krize, kada je tu politički ambiciozni lider braniteljskog prosvjeda, s kojim uvijek možeš zapodjenuti žestoku svađu, koja će podijeliti društvo oko virtuanih i, za tebe, politički probitačnih tema? Svaka neuspješna vlast bi kraj sebe trebala imati jednog Klemma, kako bi kontinuirala svoju neuspješnu vladavinu.

Nakon dva mjeseca iscrpljujućih svjetonazornih nadgornjavanja oko ustaša i partizana, ovog tjedna smo, tako, dobili nastavak tih bespredmetnih prepucavanja preseljenjem braniteljskog prosvjeda na Markov trg i dramatične eskalacije tog prosvjeda u četvrtak navečer, kada je policija pokušala razbiti skup, a prosvjednici se sklonili u crkvu Sv. Marka, u kojoj namjeravaju ostati "do daljnjega". Tako je u petak čitava Hrvatska osvanula galvanizirana događajima na Markovu trgu, umjesto da, zajedno s ministrom Grčićem, veselo dočekamo najavljeni službeni izlazak iz recesije.

No, možda ministar Grčić nije mislio na ovaj petak? Kako god, vladi Zorana Milanovića očito bolje ide s ideološkim prepucavanjima i izazivanjima svjetonazornih podjela u društvu, nego s ekonomijom. Taj zaključak se nameće i ako pogledamo rezultate ankete, koju je prošlog tjedna objavio "Crobarometar". Prema toj anketi, HDZ je prvi put nakon dugog vremena zabilježio pad (s 31,2 na 29,4%), dok je SDP porastao s 18,8 na 21,1%. Pad su također doživjele stranke Živi zid, Most i OraH, koje uvijek gube kada u žiži interesa javnosti nisu ekonomske teme. Ova anketa je potvrdila da se isto događa i HDZ-u.

HDZ je, čini se, potpuno iscrpio svoj potencijal mobilizacije građana na svjetonazornim temama. To pokazuje i okolnost da je, prema spomenutoj anketi, razlika između HDZ-a i Domoljubne koalicije koju je okupio zanemarljivih 0,5%, što znači da je HDZ "progutao" čitavo desno glasačko tijelo. Sada jedino mogu dobiti glasove na centru, a njih mogu mobilizirati samo prijedlozima konkretnih reformi hrvatskoga gospodarstva, a ne ideološkim sporenjima. Očito je da kada su u fokusu ekonomske teme, HDZ raste (ali i Živ zid i Most), a SDP nezaustavljivo pada, dok SDP može ostati u igri, pa čak i rasti, samo kada u fokus interesa javnosti dođu svjetonazorna sporenja.

To je izgleda netko dojavio i Karamarku, kada je prošlog tjedna, nakon što je dao ideološki nabrijani intervju "Globusu" pod naslovom "Moj antikomunistički manifest", koji su mnogi ocijenili kao politički pucanj u vlastitu nogu, već sutradan pokušao "spustiti loptu", poslavši pismo premijeru Milanoviću u kojem traži susret s njim, kako bi otvorili dijalog o važnim gospodarskim i političkim pitanjima u zemlji. Naravno, Milanović zna da može politički opstati samo na ideološkoj polarizacij javnosti, pa mu nije palo na pamet da taj poziv prihvati. A kada se Karamarko već ne želi igrati s njim ustaša i partizana, tu je uvijek raspoloženi Josip Klemm da čitavoj priči da malo ideološki eksplozivnoga štiha.

HDZ se tako – ili bar Karamarkov HDZ – našao u nezahvalnom političkom procjepu, koji se reflektira i na sam HDZ, a moguće i na sudbinu samoga Karamarka u HDZ-u. Jer, očito je da u HDZ-u postoji struja koja podupire nastavak, pa i eskalaciju braniteljskog prosvjeda, dok istovremeno postoji i svijest o tome da HDZ neće tim zaoštravanjem na parlamentarnim izborima dobiti ono što bi mogao, jer time rastjeruje od sebe glasače na političkom centru, čiji glasovi će biti presudni.

Drugim riječima, HDZ bi se nekako morao izvući iz priče o braniteljskom prosvjedu, koji očito Karamarko ne kontrolira, ako želi izbjeći ovaj trend pada popularnosti i polučiti dobar izborni rezultat. Milanović će, naravno, sve učiniti da do toga ne dođe, sužavajući manipulativni prostor Karamarku tako što braniteljima neće ponuditi izlaznu strategiju za deeskalaciju i okončanje prosvjeda.

No, za građane to sve možda i nema tolikog značaja, bar otkako je već zaboravljenoga ordoliberala Hansa-Wernera Sinna s mjesta ekonomskog stratega HDZ-a potisnuo sljedbenik Karla Marxa, Goran Marić, pa ni od sljedeće vlade, sve da HDZ i dobije izbore, ne možemo očekivati ozbiljne ekonomske reforme.

Izvor: Večernji list

Vjeruju li u HDZ-u da je moguće biti protiv 'neoliberalnog kapitalizma', a ne biti socijalist?

Kaži mi protiv čega se boriš, i reći ću ti tko si – tako bi mogla glasiti formula ideološke orijentacije u hrvatskoj političkoj rašomonijadi. Naime, tu ništa nije jasno na prvi pogled, nitko tu doista nije ono za što se izdaje. Za politiku i inače vrijedi da je Janusovo carstvo dvoličnosti, neiskrenost, cinizma, prevrtljivosti i plitkih uvjerenja, samo što je ta istina na hrvatskoj političkoj sceni uzdignuta na razinu principa. Čitavo to raznoliko i nestabilno ideološko mnoštvo je, naravno, samo krinka jednog dubljeg ideološkog slaganja i postojanoga suglasja – ne naročito dubokog, uostalom.

Ovo dublje ideološko slaganje među hrvatskim političkom "rogovima u vreći", koje otkrivamo u sklonosti hrvatskih političkih aktera ka negativnim ideološkim samoodređenjima, mogli bismo nazvati hrvatskom političkom antitezom, po ugledu na čuveni poetski postupak slavenske antiteze ("Nisu snijezi, nit su labudovi..."). Tako je, recimo, negativna, i u biti prazna, formula "antifašizma" izvanredan lakmus papir za otkrivanje nečije ideološke pripadnosti ljevici – nazivao, inače, tko sama sebe liberalom, nacionalistom, socijaldemokratom, euroatlantistom, miteleuropljaninom, ili kako god drugačije.

Drugi je veliki ideološk lakmus papir u Hrvatskoj, kojim nepogrješivo otkrivamo nečije ideološko pripadanje radikalnoj ljevici – antiliberalizam. Najučestalija formula antiliberalizma jest kritika tzv. neoliberlanog kapitalizma ili, kraće, neoliberalizma. Sam termin "neoliberalizam", u kod nas učestaloj upotrebi, samo je prazna ljuska, "čista besmislica", kao što kaže Mario Vargas Llosa, termin bez ikakvog jasnog kognitivnog sadržaja, ali vrlo jakog emotivnog naboja. To je samo ljevičarska psovka, koja više otkriva ideološku poziciju psovača, nego što bi išta kazivala o samom predmetu psovke.

Ako bismo sudili prema politički šarenolikom skupu koji se okupio na promociji knjige "Slom lažnog proroštva" HDZ-ova saborskog zastupnika Gorana Marića, održanoj u zagrebačkom hotelu Westin, mogli bismo reći da je taj skup poslužio, prije svega, tome da cjelokupna naša politička i intelektualna elita ideološki legitimira svoju pripadnost radikalnoj ljevici. Naime, čini se da je na tome skupu postignuta opća suglasnost oko toga da je neoliberalizam glavni krivac za katastrofalno ekonomsko stanje u Hrvatskoj. Neoliberalizam je, moglo se čuti na tom skupu, "slomio kralježnicu hrvatskog gospodarstva, a sada slama i kralježnicu naroda".

Razumljivo bi bilo da su takve parole stigle sa "Subversive festivala", koji se ovih dana održava u Zagrebu, ali je poražavajuće da identične poruke ljevičarskog antiliberalnog egzorcizma moramo slušati i sa skupa koji okuplja sam politički i intelektualni krem Hrvatske. Tim je gore što je Goran Marić član HDZ-a, koji sebe smatra strankom političke desnice, i jedan je od ekonomista koji zauzimaju visoko mjesto u toj stranci, koja pretendira uzeti vlast na sljedećim izborima. Ako nam je desnica antliberalna i vjeruje u antikapitalističke socijalističke vračke, ima li uopće ikakve nade za to da će se Hrvatska ikad oteti socijalističkim ekonomskim politikama, od kojih se ne uspjeva odvojiti već četvrt stoljeća, i provesti liberalne reforme gospodarstva? Poruka ovog skupa je da nema, i to je poražavajuća spoznaja.

Da je HDZ-ov reformski potencijal ravan nuli, bilo je jasno još lani, kada su iz stranke izbacili bivšu ministricu financija, Martinu Dalić, isprativši je uz psovku da je "neoliberalka". Nešto je nade unijela predsjednica Grabar-Kitarović svojim inauguracijskim govorom, kada je rekla da "država ne stvara posao", te da treba rasteretiti hrvatsko gospodarstvo od upliva države i visokih poreza. No, to je, čini se, bio samo kratak bljesak. Prejake su silnice koje HDZ vuku ka etatizmu i socijalističkim ekonomskim politikama. Jer, ne možete biti protiv kapitalizma, a sebe smatrati konzervativnom desnicom. U ekonomskim stvarima postoji socijalizam, i postoji kapitalizam – trećeg nema. Ili ste za slobodno tržište, ili za državnu regulaciju. Tu nema slavenske antiteze. Osim ako ne vjerujete da je moguće biti protiv "neoliberalnog kapitalizma", a ne biti socijalist, kao što to čini se, vjeruju u HDZ-u. No, to je pjesništvo, a ne ozbiljna politika.

U svakom slučaju, Tomislav Karamarko bi, ako je ozbiljan u svojim najavama raskrštavanja sa socijalističkim naslijeđem u Hrvatskoj, mogao s lustracijom početi već sada – u vlastitoj stranci. Inače će njegova vlast biti samo kontinuacija antiliberalnih politika svih prethodnih vlada, a od toga nikakve vajde za Hrvatsku i njeno gospodarstvo.

Izvor: Večernji list

Vladavina političke banauzije

Nekad se znalo – politikom se bavimo iz viših pobuda. Politika je imala neke veze s razumom i slobodom; štoviše, da bi opisao posebnost čovjeka kao bića koje ima razum, Aristotel ga je odredio kao političko biće. S druge strane, ekonomija je bila djelatnost kojom zadovoljavamo naše osnovne potrebe. Bila je u vezi s požudnim dijelom naše prirode. Politika je bila plemenita djelatnost koja ne želi imati ništa s ekonomijom. Tako je čuvala svoju plemenitost. Ekonomija je bila za banauze – one koji se bave svojim domaćinstvom i osobnim probitkom, a ne općim stvarima.

Danas, međutim, nije tako. Danas se, izgleda, banauzi bave politikom, i to iz posve banauskih razloga. Upravo je tu istinu objavio premijer Milanović kada je u srijedu brahiološki sažetim izrijekom ispratio nezaposlenu učiteljicu iz Gunje, koja mu se požalila da ne može dobiti posao jer nije ni u jednoj stranci, a posao se dobiva isključivo po stranačkoj liniji. "Bavite se politikom!", rekao joj je prvi hrvatski političar. Danas, dakle, politika u Hrvatskoj nije slobodna djelatnost slobodnih ljudi – ljudi koji imaju slobodnog vremena da se posvete općim poslovima – već banauzluk, način da dođete do osnovnih sredstava za život.

Politika je u Hrvatskoj, po riječima njenog prvog političara, zasjenila svaki aspekt života – i tako samu sebe unizila. Politika više nije prostor slobode koji ljubomorno čuvamo od uplitanja u ekonomske stvari, i smatramo ju prostorom ostvarenja naše najviše prirode, već prostor namirenja ropskog dijela naše prirode. Tako politički imperijalizam okončava ne u oslobođenju ljudske prirode od ekonomskih nužnosti, već porobljava i samu politiku, pa politika postaje ropska djelatnost, način da izađemo na kraj s ekonomskim nužnostima, da zadovoljimo požudni dio svoje duše. Tada više u politici nema časti, a sloboda gubi svoju bit kao stvar razuma i postaje rob naših strasti.

Ironija je u tome da je do ovog obrata u smislu bavljenja politikom došlo upravo u ime oslobođenja čovjeka od "diktata" ekonomskih potreba. Smatralo se da je starinska odvojenost politike od ekonomije zastarjela i elitistička stvar, te da imperativ novog vremena zahtijeva da politiku stavimo u službu malog čovjeka i njegove ekonomske emancipacije. To novo shvaćanje politike, u kome politika ostvaruje svoju vlast nad ekonomijom, nazivamo socijalizmom. Socijalizam je sljedeći korak u demokratizaciji društva, a ta demokratizacija znači ne samo političko, već i ekonomsko oslobođenje čovjeka, govorilo se.

Čisti proizvod takvog shvaćanja novog zadatka politike, nije bilo čovjekovo oslobođenje, već pokoravanje. I to dvostruko. Politika je izgubila svoju ulogu kao uzvišeno djelovanje slobodnih ljudi, a ekonomija je izgubila svoju ulogu zadovoljavanja ekonomskih potreba ljudi. Socijalizam je, umjesto oslobođenju, vodio političkom ropstvu i ekonomskom osiromašenju. Dovoljno je sjetiti se koliko je socijalizam politički i ekonomski uništio narode u istočnoj Europi, pa shvatiti kako ta zavodljiva "humanistička" formula "političke ekonomije" popločava put ka paklu. Politika mora ostati odvojena od ekonomije, a ekonomija slobodna od politike, ako želimo da i racionalni i požudni dio naše duše ostanu neoštećeni, a čovjek slobodan.

Nešto blaži oblik socijalizma – blaži utoliko što politički imperijalizam nije u potpunosti ukinuo ekonomiju – nazivamo socijaldemokracijom, a njen čisti izraz je klijentelizam. Upravo takav sustav caruje danas u Hrvatskoj. Klijentelizam je carstvo uhljeba. Živjeti u klijentelističkom društvu znači, kao što je rekla nezaposlena učiteljica iz Gunje, da možete ostati bez posla ako niste po volji političarima, a da posao možete najprije naći, kao što reče premijer, samo ako se bavite politikom. Takav koruptivni sustav je čisti proizvod socijaldemokratskih politika ovladavanja politike ekonomijom, koje zagovaraju naše političke elite.

Ako želimo umaći ovakvom nepravednom i poluropskom sustavu, kakav danas imamo u Hrvatskoj, moramo se zalagati za povratak stare slave politike kao slobodne djelatnosti ljudi. Politika se ne može baviti banauzlukom, a političar ne može razmišljati kao domaćin u kući, ako politika treba biti slobodna djelatnost. Zagovarati strogu odvojenost politike i ekonomije, nemiješanje politike u ekonomske stvari, tako, nije nikakav apolitični ekonomizam, kao što se naokolo priča. Usuprot, radi se o povratku dostojanstva u politiku i povratku autonomije ekonomiji.

To je nešto što naši političari, pa ni naš premijer, možda neće shvatiti, ali će nezaposlena učiteljica svakako razumjeti, jer je na svojoj koži osjetila okrutnost  sustava u kome politika ima kontrolu nad našom ekonomskom egzistencijom i prozrela humanističku laž takvog sustava.

Izvor: Večernji list

Slamanje monopola ljevičarske kulturne paradigme

Tijekom ovog mjeseca u Zagrebu će se održati dva festivala posvećena ulozi kulture i kulturne politike u društvu, Subversive Fest, koji traje od 3.-16. svibnja i Kulfest – festival progresivne kulture, u organizaciji udruga Centra za obnovu kulture i Vigilarea, koji će trajati od 21. do 26. svibnja. Prvi događaj ima jasno ideološko obilježje ljevice, dok će drugom glavni ton dati konzervativci.

Zanimljivost vezana uz ova dva događaja jest to da smo sa "Kulfestom" dobili jedan autentični i samosvjesni pokušaj suprotstavljanja dominantno ljevičarskoj kulturnoj matrici u Hrvatskoj, na što se dosad malo obraćala pažnja. Naime, danas se u Hrvatskoj glavni tok preispitivanja naslijeđenih socijalističkih obrazaca ponašanja odvija uglavnom u političkoj i ekonomskoj sferi, dok se socijalističko naslijeđe u kulturi potpuno zanemaruje.

To je bilo potpuno porešno, ako imamo u vidu značaj koji su novoj kulturnoj politici davali sami komunisti. Da bismo osvijestili koliki je bio značaj nove kulturne politike za legitimiranje komunističkog sistema, možda je dovoljno spomenuti činjenicu da su komunisti po osvajanju vlasti, pored uvođenja jednopartijskog sustava i planske ekonomije, jako prilježno radili i na zatiranju onoga što su nazivali "buržoaskom kulturom" i tradicionalnih vrijednosti i nametanju nove komunističke kulturne matrice.

Jedan od važnijih projekata novih komunističkih vlasti bilo je otvaranje tzv. domova kulture. Jugoslavija je, tako, početkom šezdesetih bila zemlja s najvećim brojem domova kulture na svijetu, čime su udareni temelji ostvarenju ljevičarske kulturne hegemonije. Jugoslavenski komunisti su znali da revolucionarno osvajanje vlasti i uništavanje ekonomske samostalnosti ljudi nije dovoljno za njihovo pokoravanje. Pored materijalnog pokoravanja i ukidanja političkih sloboda, za efikasnu vladavinu je bilo potrebno i pokoriti svijest ljudi. Domovi kulture su bili rasadnik te nove komunističke svijesti.

Ako se sjetimo osnovne komunističke dogme, narečena strategija je predstavljala znatno odstupanje od komunističke ortodoksije. Naime, Karl Marx je smatrao da je uspostavljanje diktature proletarijata i nacionaliziranje ekonomije sasvim dovoljno za promijenu svijesti ljudi. Po njemu, ljudska svijest je tek puki odraz društvenih odnosa. "Društveno biće čovjeka određuje njegovu društvenu svijest." Kada se promijene političko-ekonomski odnosi, smatrao je Marx, to će ljudima automatski promijeniti i svijet. Međutim, pokazalo se da je svijest čovjeka puno tvrđi orah. Čak i kad okujemo čovjeka u lance, on u duhu može ostati slobodan.

Materijalistički determinizam svijesti se, tako, pokazao nedovoljnim za revoluciju. To su uvidjeli već ruski revolucionari za vrijeme boljševičke revolucije, kada su naišli na veliki otpor naroda da odbaci svoje naslijeđene tradicionalne kulturne obrasce ponašanja, da se odreknu pravoslavlja i prihvate Revoluciju. Sudbina revolucije ovisila je o uspješnom slamanju tradicije i uništenju "lažne svijesti". Revolucija primarno uzima oblik kulturne revolucije, a komunistička vlast postaje totalitarna. Jer, ono što totalitarizam razlikuje od političkog autoritarizma jest ambicija "oblikovanja ljudskih duša". Da bi se to postiglo nije dovoljno preuzimanje vlasti – potreban je revolucionarni teror. Nova kulturna politika postaje legitimacijski osnov totalitarnoga terora.

Ako ovo imamo u viu, još više čudi koliko se malo, nakon sloma komunizma, kod nas malo pažnje posvećivalo osvještavanju ljevičarske kulturne politike i njenog značaja u legitimitanju totalitarnog terora. Tako smo i došli u situaciju da više nemamo politički monopol komunističke partije, da više nemamo plansku ekonomiju, ali da još uvijek našim kulturnim institucijama dominira ljevičarska kulturna matrica. Ljevičarska kulturna politika se pokažala puno žilavijim produktom komunizma od njegovih "materijalnih" sastavnica.

Subversive Festival je punokrvni nasljednik upravo te ljevičarke kulturne politike. Ali, ne samo on. Dovoljno je pogledati naše glavne medije, naša kazališta, sveučilišta, nastavne programe – svuda ćemo naći žive tragove ljevičarske kulturne hegemonije. Otuda je od velikog značaja, makar simboličnog, da smo, pored Subversive Festivala, konačno dobili i konzervativni Kulfest, koji pokušava izazvati i srušiti kulturni monopol ljevice. No, to je tek početak obnove u nas gotovo potpuno devastirane buržoaske kulture i tradicionalnih vrijednosti, bez čijh snažnih korijena nijedno društvo ne može sebe smatrati slobodnim, jer samo tradicijom osvjedočene vrijednosti mogu predstavljati garanciju da ćemo imati slobodne i samosvjesne građane, čiju dušu neće moći osvojiti nikakva ideologizirana kultura.

Izvor: Večernji list

Stari i novi liberalizam – odgovor Ivi Bancu

U svojoj zadnjoj kolumni pod nazivom "Trivijalni prigovori i putinovska stvarnost" (Jutarnji list, 30. 4. 2015.), Ivo Banac se osvnuo na moje pisanje o promašenosti kod nas vladajuće interpretativne matrice, koja između današnje Ukrajine i ostvarenja hrvatske samostalnosti prije 25 godina stavlja znak jednakosti, pri čemu je doveo u sumnju i moju liberalnu revnost, te me, po nekom automatizmu, proglasio "putinovcem". Prema Bancu, naime, nije iznenađujuće kada se lijevi i desni neprijatelji liberalizma suprotstavljaju američkoj politici, ali mu se čini nemogućim da jedan liberal, eto, ima prigovore na politiku Amerike i Zapada uopće.

Prigovor da liberal ne može istovremeno biti i kritičar američke politike promašuje već na čisto formalnoj, logičkoj i metodološkoj ravni. Poistovjećivanje liberalizma i Amerike predstavlja jedno sasvim pojednostavljeno i redukcionističko shvaćanje liberalizma. U metodologiji znanosti se takvo poistovjećivanje ideje s empirijskim egzemlarom naziva "naturalističkom pogreškom". Takvo miješanje nivoa realnosti moguće je u religijskim konceptima – recimo, Krist može istovremeno biti i Bog i čovjek – i tu takav stav ima svoje legitimno mjesto, ali se u racionalnim raspravama o politici takav naturalistički redukcionizam ideja izbjegava, a često se smatra izvorom političkoga mesijanizma, pa i totalitarizma.

Što se tiče sadržinske strane prigovora da se ne može od liberala očekivati da napada američku politiku, tu stvari također ne stoje dobro za mog kritičara. Naime, uvid da su Amerika, pa i Zapad u cjelosti, odavno napustili svoje liberalne temelje i krenuli putem ka socijalizmu, predstavlja stožerni uvid liberalne misli XX stoljeća. Najznačajniji politički mislilac liberalizma u XX stoljeću, Friedrich A. von Hayek, razvio je taj uvid u svojoj poznatoj knjizi "Put u ropstvo" (hrv. prijevod: "KruZak", 2000.), u kojoj je objasnio ovu negativnu evoluciju Zapada od izvora u klasičnom liberalizmu ka socijalističkim politikama kakve imamo danas. Upravo kritika još uvijek dominantnog socijaldemokratskog koncepta države blagostanja na Zapadu, kao neprevladanog atavizma socijalističkog XX stoljeća, predstavlja mainstream liberalne misli danas.

Holističko predstavljanje Zapada kao nekakve monolitne liberalne cjeline ne samo da ne odgovara realnosti na Zapadu, već, kako vidimo, nema uporište ni u samoj liberalnoj teoriji. Takvu pogrešnu holističku sliku o Zapadu kao oličenju liberalnog kapitalizma, dapače, najupornije zagovaraju upravo ljevičarski kritičari "neoliberalnog kapitalizma", koji tvrde upravo isto ono što tvrdi i Ivo Banac – da je osnovno obilježje našega svijeta, a nadasve Zapada, liberalni kapitalizam, a ne država blagostanja i globalizirana socijaldemokracija. Ovo poklapanje Bančevog viđenja svijeta s ljevičarskom dijagnostikom, omogućeno je očito vrlo proizvoljnim i rastegljivim shvaćanjem liberalizma, toliko rastegljivim da u taj pojam "liberalizma" možemo uključiti i Obamu i američku vanjsku politiku. Možda bismo u liberale trebali ubrojiti i Obaminu savjetnicu Anitu Dunn (ne znam je li Židovka, no Banac će to već znati), koja Mao Ce Tunga otvoreno naziva besmrtnim izvorom inspiracije? Takvo izjednačavanje moguće je, naravno, samo žrtvovanjem samog pojma liberalizma.

Bančev tako reducirani "liberalizam" bi možda bio shvatljiv i razumljiv da živimo u 80-tim godinama XX stoljeća, ali danas, pogotovo nakon pada Berlinskog zida i nestanka komunizma, takvom redukcionizmu doista nema mjesta. Biti antikomunist još uvijek ne znači biti i liberal. Antikomunist može biti i nacionalist, i socijaldemokrat, jednako kao i liberal. Dapače, nacionalisti i socijaldemokrati su realno bili puno efikasniji neprijatelji komunizma od liberala, a na kraju su upravo oni i najviše doprinijeli padu komunizma. Stoga nema mjesta ni Bančevom čuđenju nad mojom tvrdnjom da 1989. nije označila početak epohe liberalnoga kapitalizma, već epohe borbe globalizirane socijaldemokracije i nacionalizma, nakon što su odnijeli pobjedu nad komunizmom. Osim ako nemamo to staro, negativno i rastegljivo shvaćanje liberalizma, pod koje bismo pod tako shvaćeni liberalizam mogli podvesti sve koji nisu komunisti, pa i nacionaliste i socijaldemokrate. Uz uvijet da imaju etiketu "made in USA", naravno.

Glavni Bančev prigovor mojoj poziciji tiče se, naravno, mog stava prema sukobu u Ukrajini. Tema mog teksta nije ni Ukrajina, ni Rusija, niti pak američka politika, već Hrvatska. Mene ponajprije zanima što mi radimo kada danas uspoređujemo Ukrajinu s hrvatskim osamostaljenjem prije 25 godina? Zanima me kako mi tumačimo i razumijevamo sami sebe kada danas projektiramo na Ukrajinu situaciju u Hrvatskoj od prije 25 godina? Da tema mog inkriminiranog teksta ima tu refleksivnu crtu primjećuje i sam Banac, jer relativizira inkriminaciju da sam "putinovac" primjedbom da sam, "u najmanju ruku, antiantiputinovac". Ja mislim da je usporedba Hrvatske i Ukrajine potpuno pogrešna, pa i štetna. Prije svega, zbog toga što je hrvatska neovisnost imala demokratski legitimitet, dok je kriza u Ukrajini započela kao klasični coup d'etat, nasilno svrgavanje demokratski izabranoga predsjednika. Na ovo ne možemo odmahnuti rukom, ako je demokracija za nas ključna vrijednost.

Demokraciji ne možemo suprotstavljati "Zapad" ili "europske vrijednosti", niti loviti u mutnom "vrednota", kako bismo dali legitimitet jednom nasilnom i antidemokratskom prevratu. (Hoćemo li ikad dobiti rezultate zvanične istrage o tom činu?) Da je, recimo, Milošević, pozivajući se na prosvjede Srba u Hrvatskoj, svrgnuo Franju Tuđmana 1990. ili 1991., kao što je to, uostalom, i pokušano, da li bismo to nazvali "demokratskom revolucijom" ili državnim udarom? Da li bismo to nazvali pravednom borbom za jedinstvenu Jugoslaviju i zajednički europski put jugoslavenskih naroda i narodnosti, ili kako? Da li bismo pristalice Tuđmana, koji ne bi prihvatili nasilno gaženje njihove izborne volje, kao što i nisu prihvatili, nazivali mračnim nacionalistima, fašistima i separatistima? Pardon, takvih povika je i bilo; dapače, bila je to okosnica miloševićevske propagande.

Još jedna stvar koju mi prigovara Banac tiče se moje pohvale nacionalizmu, kojemu u obol pripisujem pobjedu nad komunizmom u Europi, i moje kritike wilsonovskog idealizma i stvaranja vještačkih nacija i država na europskom tlu, poput Jugoslavije. Banac opravdava takvu politiku Zapada, a izgleda i stvaranje Jugoslavije, argumentom koji bismo mogli nazvati doista trivijalnim, naime, da bismo bez stvaranja Jugoslavije ostali bez Dalmacije. Mogli bismo reći i da bismo bez stvaranja komunističke Jugoslavije ostali bez Baranje i Istre, pa se pred tim argumentom treba, valjda, suspregnuti od bilo kakve kritike komunističke Jugoslavije? Doista neobično rezoniranje za nekoga tko je tako sjajno znao pisati o problemu nacionalnog pitanja u Jugoslaviji i, uz to, deklariranoga antikomunista. No, to je opet svojevrsni obol holističkom pristupu stvarima koji Banac, čini se, prakticira kao rukovodno načelo u svojim analizama.

U svakom slučaju, zgodimična revidiranja vlastite povijesti, kako bismo udovoljili ljubavi prema "Americi" ili pak dokazivali svoju liberalnu revnost, nikako ne mogu biti od koristi historiografskoj istinoljubivosti, niti pak izrazom odanosti demokratskim vrijednostima ili liberalizmu. To može biti u službi samo aktualne američke ratne propagande, koja je odlučila odmjeriti snage s Rusijom. No, neka se to, onda, tako i zove, namjesto da se takva propaganda krije iza liberalnih i patriotskih krivotvorina. S tim poduzećem oko sukoba u Ukrajini, ni Hrvatska, a ni hrvatski liberali, ne trebaju imati ništa. 

Izvor: Večernji list

Stiže li u socijalnoj državi oporezovani novac u prave ruke?

Onkraj pretjeranoga politiziranja i natezanja oko odluke predsjednice Grabar-Kitarović da novac koji je dobila nakon izborne pobjede u cjelosti usmjeri u humanitarne svrhe – gdje ovo "u cjelosti" znači da želi zaobići oporezivanje tog novca – taj slučaj pokreće jednu temu kojoj se u hrvatskoj javnosti ne posvećuje dovoljna pažnja. Radi se, naime, o tome da su u Hrvatskoj porezna opterećenja užasno visoka i da smo stvorili sustav koji počinje daviti ne samo društvo – ono je odavno već u dubokoj komi – već i samoga sebe.

To, pak, da s najvišeg političkog mjesta stiže ovakva poruka, odnosno, da se predsjednica države otvoreno odlučila na ovakav korak, i praktički demonstrirala svijst o ovom problemu, treba pozdraviti bez lažnog moraliziranja. Tim više što ovdje imamo slamanje apsurdne logike porezne stege u njenom čistom vidu. Naime, socijalna država opravdava visoke porezne namete upravo argumentom da tako financiramo sustav koji bi skrbio o potrebitima. Sada pak predsjednica kaže da ne želi da novac koji je namijenila potrebitima bude oporezovan, već u cijelosti isplaćen direktno onima kojima ga je namijenila.

Ovaj potez nije ništa drugo nego priznanje onoga što već svi znamo – da sustav socijalne države ne vrši svoju funkciju. Priča je za naivne da će oporezovani novac stići u prave ruke, onima najlošije stojećima. Inače ne bismo imali ovakav porezni pakao u Hrvatskoj i, istovremeno, toliko ljudi na ivici siromaštva, zar ne? Visoki porezi ne znače smanjenje broja siromašnih i pomaganje lošije stojećima. Dapače, siromaštvo i visoki porezni nameti često su u izravnoj proporciji.

Oporezovani novac, koji nam država uzima pod lažnom izlikom društvene solidarnosti, uglavnom služi tome da bi se hranio sam sustav socijalne države, točnije, njena birokracija, a što dalje znači – stranački uhljebi. Socijalna država je samo uglađeno ime za pljačku građana kako bi se hranila državna birokracija. Socijalna država znači bogaćenje državnog aparata na račun pljačke i osiromašenja čitavog društva. Sa socijalnom državom sustav oporezvanja pokazuje svoju pravu apsurdnu prirodu.

Neko društvo stvara državu kako bi stvorilo efikasne mehanizme vlastite zaštite. Policija, vojska, sudstvo su ti potrebni mehanizm zaštite koji stoje u službi društva, potreba za kojima opravdava stvaranje države i prinudu oporezivanja, kako bi se ti mhanizmi finanirali. To bi bila tzv. minimalna država, kakvu priželjkuju liberali. Porezi u takvim državama su razumni, blagi i podnošljivi, tako da veliki procent društvenog bogatstva ostaje u rukama građana, a samo taj mali nužni dio ide državi. Možemo reći da je liberalna država siromašna država bogatih građana.

Međutim svar se ne zaustavlja na ovome. Nakon toga se kaže da bi bilo dobro imati i državno školstvo, državno zdravstvo, državni sustav socijalne sigurnosti, itd. To su sve mehanizmi koji bi postojali u društvu i bez stvaranja državnog monopola na ove djelatnosti. To je potez kojim država pokazuje svoju ambiciju ne samo da bude u službi društva već da zamijeni već postojeće društvene institucije u obavljanju tih djelatnosti. To je sustav tzv. socijalne države. U njemu građanima ostaje sve manje novca, a sve više ide u džep državi, odnosno, političarima i birokratskoj mašineriji, koja ga troši kako bi hranila samu sebe. Država, tako, preuzima sve više funkcija društva, dok ga konačno potpuno ne proguta. Na kraju tog procesa socijalnog kanibalizma stoji apsurdni sustav kakav imamo u današnjoj Hrvatskoj.

Sustav socijalne države je izvrsno osmišljen sustav za pljačku građana s legalnim i moralnim pokrićem. Moralna ucjena ide ovako: ako ne želite, na primjer, državni sustav socijalne zaštite, onda ste vi protiv bilo kakve socijalne skrbi, vi ste bezosjećajni, sebični neoliberal! To, naravno, nije točno, jer sustavi solidarnosti već postoje u društvu i bez ikakve navodne "državne skrbi". Samo što su ti sustavi privatni i anonimni. Političari, međutim, vole vidljivost, a ne vole anonimne i privatne mreže solidarnosti. To ljudima pruža privid da je država "socijalno osjetljiva", da "brine o malom čovjeku", da su političari "humani", itd. To je, ipak, humanost kupljna tuđim novcem. Da apsurd bude veći, najčešće baš onih koje političari optužuju za sebičnost i nehumanost.

Na ovu odluku hrvatske predsjednice treba gledati kao na izraz sazrele svijesti u hrvatskom društvu o nužnosti razgradnje ovog birokratskog i licemjernog sustava. Jer, bez demontaže toga sustava hrvatsko društvo nikad neće prodisati, a država stavljena u funkciju njenih građana.

Izvor: Večernji list