Samo strahom je moguće objasniti medijsko anatemiziranje neistomišljenika

Imamo li posla s 'novom klasom' koja svjesno širi Veliku Laž svojstvenu za strahovlade poput komunizma? Srljanje iz jedne laži u drugu znači i kolaps povjerenja. A kolaps povjerenja znači i kolaps elita

Sve religije svijeta zabranjuju laganje, a istinoljubivost smatraju vrlinom. Velika djela književnosti i filozofije, koja su formirala nacije na čijem su jeziku pisana, nisko vrednuju laž, dok uzdižu ljubav prema istini. Čak i evolucijski gledano, laž ne bi trebala postojati. Slagati suplemenike značilo bi progonstvo iz plemena, a time i slabe šanse za preživljavanjem i reprodukcijom lažova. Lažovi, u stvari, nikad ne bi ni sišli s drveta.

A opet, vidimo kako lažova u svijetu ne manjka. Dapače, ima ih na svakom koraku. To bi moglo značiti kako laganje, ipak, ima neku funkciju u društvu. Ako ništa drugo, lažovi očito nemaju problema s reprodukcijom. Pun je svijet prevarenih žena. Laž je, očito, osobina koja je na cijeni na tržištu ljubavnih parova. Sklonost laži i prevari svakako ne predstavlja manu koja bi prevarantima smanjila šanse za reprodukciju svoje fele.

To još uvijek ne znači kako je laganje osobina koja je univerzalno društveno prihvatljiva. Svako društvo posjeduje zabrane koje se tiču prevara. Europska društva, recimo, temelje se na iskrenosti i povjerenju. Europljanin vjeruje na riječ. Ako bi netko bio uhvaćen u laži, on bi izgubio svoj društveni ugled i status. U relativno homogenim i dobro strukturiranim društvima, laž znači udar na temelje društvenog povjerenja.

S druge strane, postoje i društva koja nemaju tako rigorozne standarde protiv laganja. To su društva koja se temelje na nepovjerenju, jer su okružena neprijateljskim plemenima. Ako ste okruženi pripadnicima neprijateljskog klana, iskrenost nije uvijek vrlina, dok slagati pripadnika suprotnog klana i nije tako loša stvar. U društvima nepovjerenja laganje je društveno sankcionirano kao nešto korisno za opstanak društva.

Komunistička društva su često nazivana vladavinom Velike Laži. To nije bila samo laž ideologije, već i stvaranje društva temeljenog na nepovjerenju i laži. Mase se nisu smjele organizirati u funkcionalnu cjelinu. Opstanak na vlasti je ovisio o potpirivanju društvenih sukoba i gajenju nepovjerenja. Kraj komunizma nastupio je onog trenutka kada su se ljudi uspjeli ujediniti oko ideje nacije i stvoriti društvo povjerenja.

No, svjedoci smo kako s padom komunizma nije nestala i Velika Laž. Uostalom, živimo u razdoblju masovne laži. Ironija je da je kreiranju te masovne laži najviše pridonio razvoj masovnih medija i društvenih mreža. Ranije je bilo teško dobiti informaciju lažima službene propagande, ali je bilo teže i širiti propagandu. Danas je, zahvaljujući masovnim medijima, laž elita na vlasti vidljivija, ali, paradoksalno, ona zato nije ništa manje efikasna.

Svakoga dana gledamo kako neki visoko rangirani političar izađe pred kamere i laže nam u lice. Oni znaju da lažu. Novinari koji ih ispituju također znaju da lažu. I jedni i drugi znaju kako ljudi koji ih gledaju preko TV-a znaju da je sve samo blatant laž. Kao da smo svi oguglali na laž i živimo u društvu univerzalne tolerancije prema lažima. Kao da je laž postala igra u kojoj onaj koji najbolje laže dobija najviše društveno priznanje.

Naravno, svi smo prošli i kroz iskustvo najmasovnije obmane u povijesti čovječanstva, točnije, još uvijek prolazimo kroz nju. Riječ je o pandemiji korone. Virus je stvaran, ali čitav narativ koji je stvoren oko njega predstavljao je niz besmislica. Nošenje maski i održavanje socijalne distance nikad nisu imali nikakvo uporište u znanosti, ali je struka tvrdila ne samo kako to jest znanost, već nas i prisiljavala da se držimo takvih besmislica.

Većina ljudi je bila svjesna apsurda u koje su nas gurale struka i mjere koje su nam nametali. Međutim, većina njih je isto tako smatrala kako su tu samo po srijedi pojedinci koji su se oteli kontroli i nametnuli svoja izopačena shvaćanja i pobude čitavom društvu. Rješenje bi onda bilo osloboditi se takvih osoba i vratiti stvari u normalu. To bi bilo u redu kada se iza svih tih odluka ne bi skrivala vlast, a struka bila samo njen korisni idiot.

No, što ako je pandemijska Velika Laž bila samo simptom dublje i trajne degeneracije vladajuće elite? Što ako su stvari otišle toliko daleko da elite na Zapadu više ne osjećaju nikakvu povezanost s nama običnim ljudima? Što ako imamo posla s “novom klasom”, sličnoj onoj komunističkoj, koja svjesno širi Veliku Laž kako bi unijela podjele među svojim podanicima? Lagati pripadnike drugog klana nikako ne predstavlja manu.

Moguće da se radi o tome da je vladajuća elita dosegnula razinu posebne “klasne svijesti”, koja na svoje podanike gleda kao na stalnu prijetnju. Radi se o strahu. Samo tako je moguće objasniti medijsko anatemiziranje onih koji se ne slažu s vladajućom dogmom. Ironija je da se sve to događa na Zapadu, rodnom mjestu društva povjerenja. Srljanje iz jedne laži u drugu znači i kolaps povjerenja. A kolaps povjerenja tu znači i kolaps samih elita.

Večernji list

Znanost koja potpuno ignorira realnost samo je opasna ideološka fikcija

Covid-panika je vjerojatno bila kulminacija ideološkog korumpiranja znanosti. Struka je stavila znanost u službu politike, kompromitirajući svaku istinu koja nije bila u skladu s vladajućim narativom

Ako ste krajem prošlog stoljeća studirali neki od društvenih fakulteta, onda vam je poznato kako situacija u društvenim znanostima nije bila sjajna, ali je postojao veliki zanos kako dolaze bolja vremena. Društvene znanosti su u komunističkom dijelu svijeta desetljećima bile pod velikim pritiskom komunističke ideologije kako bi postale njenom vjernom sluškinjom. A one su to, voljno ili nevoljno, uglavnom i bile.

Mi “društvenjaci” smo zbog toga zavidjeli “prirodnjacima”. Vjerovalo se kako su prirodne znanosti bile pod znatno manjim utjecajem službene ideologije. Tamo je još uvijek postojala nekakva istina, a dva plus dva je uvijek davalo četiri. Prirodne znanosti predstavljale su model za dezideologizaciju društvenih znanosti. Postojala je nada kako će se ljubav prema istini ponovno useliti i na fakultete društvenih znanosti.

Ali, ironija sudbine je nekako htjela da je tada na Zapadu, u koji smo svi gledali nekakav havelovski ideal “života u istini”, najnovija filozofska moda bila propagiranje relativiziranih istina, koja se nazivala “postmodernom”. Ta je moda svakako dala određeni doprinos relativiziranju i razgradnji okoštalih “istina” marksizma, ali je istovremeno propagirala kako nikakve istine uopće ni nema, kako je sve “u kontekstu”.

Ljudima s ove strane “zavjese”, koji su desetljećima omamljivani žestokim isparenjima markističke doktrine, i koji su žudjeli za svijetom trezvenosti i neideologiziranih istina, takav je nauk djelovao poznato. Zar se i na vrlom Zapadu propovijeda kako istine nema, kako je sve stvar “konteksta” i odnosa moći? Činilo se kako su prirodne znanosti još uvijek jedine čuvarice zdravog razuma i žudnje za istinom.

Zapad je uvijek bio dobar u praktičnoj primjeni znanja. Istok je imao mudrace, Zapad je imao inženjere i liječnike. Da biste izgradili most ili izliječili pacijenta, nije vam potrebna ideologija, već znanost, čije ćete postulate primijeniti pri izgradnji mosta ili liječenju pacijenata. Test istine je realnost, koja će, ako je teorija loša, ispostaviti visok račun za pogrešku. Realnost je ta zadnja kontrolna instanca istinitosti neke teorije.

No, zadnjih se desetljeća i u svijetu prirodnih znanosti, za koji se vjerovalo da se drži “čvrstih znanstvenih činjenica”, odvija suprotan proces. Prirodne znanosti postaju sve manje praktične. Teorijska fizika je odavno iskoračila izvan oblasti empirijske verifikacije. Dva plus dva su još uvijek četiri, ali su, recimo, sve učestaliji prizori ozbiljnih liječnika koji se na konziliju ne usude izjasniti je li im pacijent muško ili žensko.

Kako vrijeme protječe, tako se čini kako se i u tzv. prirodne znanosti uvlači crv relativizma, a relativizam je carski put za ideologiziranje znanosti. Težište više nije na tome je li nešto istina ili ne, već na tome je li nešto istinito u određenom ideološkom okviru koji smo prihvatili ili ne. Umjesto da prirodne znanosti budu model za oporavak društvenih znanosti od ideologije, danas su one same postale ideologizirane, gore nego u najgorem komunizmu.

Nekad se istinom smatralo nešto bez obzira na to vjerujete li vi u to ili ne, danas se istinitim sve više istinom smatra samo ono što se uklapa u društveno prihvatljivu ideologiju. Ako stvarnost nije u skladu s okvirom političke korektnosti, utoliko gore po stvarnost. Stvarnost sve više isparava iz rječnika znanosti, dok su u njega uvlači novogovor, koji ima ambiciju ideološkim lažima dati aureolu “znanstvenosti”.

Tako imamo veoma stvaran rat pred vratima Europe, dok od europske političke elite ne možemo čuti ništa suvislo osim ideološki korektnih parola. Eurokrati ispijaju hektolitre kava na sastancima na kojima se ne govori o realnim problemima, već se smišljaju nove parole i usklađuju ideološki narativi. Za to vrijeme Rusi uništavaju ukrajinsku vojsku i uzimaju komad po komad ukrajinskog teritorija. Ali, važno je da je ideološki okvir ostane neuzdrman.

Covid-panika je vjerojatno predstavljala točku kulminacije ideološkog korumpiranja znanosti. Struka je stavila znanost u službu politike, kompromitirajući svaku istinu koja nije bila u skladu s vladajućim narativom. Te su istine proskribirane kao društveno opasne. Ni najgora epidemija ne može nanijeti takvu štetu čovječanstvu kakvu je napravila “struka”, zatvarajući znanost u okvire ideološki prihvatljivih istina.

Slično se može reći i za zelenu ideologiju u aktualnoj energetskoj krizi. Dok se u stvarnosti vodi pravi mali svjetski rat za zadnju kap nafte, dotle svjedočimo nikad agresivnijoj medijskoj propagandi somnabulnih ideoloških fikcija o klimatskim promjenama. Znanost koja potpuno ignorira realnost samo je opasna ideološka fikcija. A mi živimo u svijetu u kojem fikcija ima veću težinu od stvarnosti. I to nikako ne može izaći na dobro.

Večernji list

Zašto smo skloni pretpostavljati dubinu tamo gdje vidimo plićak?

Recepti za nedjeljni ručak od skakavaca i bubašvaba imaju puno više smisla ako pretpostavite da se radi o zavjeri elita koja želi uništiti staru dobru zemljoradnju i vratiti nas na stadij lovaca-sakupljača

Ako danas povedete razgovor o politici velika je vjerojatnoća da će on završiti s lamentom nad onim što se popularno naziva “duboka država”. Taj je pojam široko prihvaćen i postao je dijelom našeg rječnika, unatoč tome što imamo samo mutnu predstavu o njegovom značenju. Termin duboka država može se odnositi kako na političku elitu na vlasti, tako i na neke skrivene aktere koji iz pozadine vuku konce zbivanja.

Tako se predstavnicima duboke države smatraju George Soros ili Bill Gates, ali i političari poput Ursule von der Leyen ili Joe Bidena. Tu odmah nailazimo na problem, jer je teško ove osobe vidjeti kao predstavnike neke “duboke države”. Prvo, zato što se radi o javnim osobama, koje se obožavaju naslikavati za medije, a drugo, zato što se radi o osobnostima s karizmom “punjene ptice”, uz koje pojam “dubine” jednostavno ne ide.

Pa, zašto onda u razgovorima ipak koristimo taj termin? Zašto smo skloni pretpostavljati nekakvu dubinu tamo gdje vidimo samo plićak i blijede karikature moći? Jesmo li svi postali pomalo paranoični? Naravno da većina ljudi zna da je “duboka država” samo fraza i da takvo što u stvarnosti ne postoji. Ali, opet, nije teško ni vidjeti zbog čega ljudi sve češće koriste taj termin kada žele objasniti svijet u kojem živimo.

Radi se o tome da je taj svijet odavno napustio one koordinate koje obično koristimo kada želimo nešto razumjeti. Kako, recimo, objasniti svijet u kojem politička elita sve više liči na samoubilački kult koji sudbinu čovječanstva želi prinijeti na žrtvu zelenoj ideologiji? Kako objasniti objavu rata nizozemskim seljacima u ime dekarbonizacije? Što može stajati iza ideje da se ljudi vrate grijanju na drva?

Za takvo što mora postojati neki dublji razlog, zar ne? Kada na TV-u gledamo emisije u kojima nam objašnjavaju kako skakavci i bube mogu biti jednako ukusni kao i prasence ili tele iz vaše staje, nešto vam govori da to nije bez vraga, da iza toga mora postojati neka racionalna poanta. Kada vam govore kako postoji alternativna tehnologija za proizvodnju jaja i mlijeka, bez kravica i koka, i to mora imati svoj razlog, zar ne?

Zašto bi nam netko nudio alternativna rješenja za probleme koje je čovječanstvo odavno već riješilo? Sjećamo se vremena kada su se nudile elektroničke knjige kao zamjena za papirne knjige, iako nikom normalnom papirne knjige nisu bile nikakav problem. Knjige su optimalno rješenje za pisanu riječ koje je čovječanstvo iznašlo s pojavom kršćanskih kodeksa. Izumi su lijepa stvar, ali samo neki od njih uspiju unaprijediti stara rješenja.

Knjige su, srećom, izdržale taj udar nepotrebnih rješenja za nepostojeći problem. No, to je bio samo početak. Danas imamo pravu poplavu jalovih ideja i čitavu industriju izuma za koja je čovječanstvo odavno pronašlo rješenje. Čini se kao da je većina intelektualnih i materijalnih resursa čovječanstva upregnuto u traganje za rješenjima za probleme koji, u stvari, ne postoje, i čija svrha nikome nije jasna.

Elon Musk je vjerojatno šampion tih niškorist-rješenja. On je čitav svoj imperij izgradio na fantazijama elite koja je opsjednuta željom da doživi vidjeti kako će izgledati svijet u budućnosti, a ne na stvarnim potrebama ljudi ovdje i sada. Oni nude tuđi novac da bi taj svoj san vidjeli ostvaren, a on im nudi iluziju budućeg svijeta. Dok se običan čovjek pita - “čemu sve to sve služi, a uz to još i ne radi?”

A upravo na tom sasvim racionalnom pitanju vidimo kako svoje plodno tlo nalazi ideja o “dubokoj državi”. Prirodno je vjerovati kako nas vode ljudi koji su vođeni racionalnim razlozima, a ne dječjim fantazijama. Recepti za nedjeljni ručak od skakavaca i bubašvaba imaju puno više smisla ako pretpostavite da se radi o zavjeri elita koja želi uništiti staru dobru zemljoradnju i vratiti nas na stadij lovaca-sakupljača.

Ono zbog čega nisam pristalica teorije o “dubokoj državi” je to što ona može na ljude djelovati obeshrabrujuće ili biti izlika. Naime, ako kažemo kako ovim svijetom upravljaju nekakvi moćnici sa zlim planom da stave pod totalnu kontrolu nas obične ljude može biti izgovor da ne učinimo ništa tim povodom. “Ako su oni toliko moćni i zli, što mogu tu učiniti ja, koji sam običan čovjek, bez snage da išta promijenim?”

Pretpostaviti kako ovim svijetom upravlja gomila idiota bila bi poražavajuća spoznaja za sliku čovjeka o samom sebi kao racionalnom biću, iako bi moglo biti otrežnjujuće. No, ako želimo promijeniti stvari, nije nam ni potrebna nikakva posebna spoznaja. Dovoljno je vidjeti da su stvari otišle predaleko i da ih je nužno iz korijena mijenjati. A teorija o dubokoj državi tu može biti sasvim korisna “radna hipoteza”. 

Napadati one koji profitiraju od sustava koji od svih nas pravi ne samo idiote, već siromašne idiote, jednako je dobro kao i napadati sam sustav. Ako ne vidimo istinu, može poslužiti i “plemenita laž”.

Večernji list

Vlastodršci u Nizozemskoj narodu već šalju poruke o "jedenju kolača"

Povijest će naše vrijeme opisivati kao “doba ludih careva”, jer, doista je teško pronaći povijesni pandan idiotizmu današnih “elita”, koje su uspjele u dvije godine srušiti sustav za koji se vjerovalo da predstavlja “kraj povijesti”

Psiholozi kažu kako svi mi iz djetinjstva vučemo neke traume, neko iskustvo koje nikako ne uspijevamo racionalno objasniti, koje nas onda obilježi za čitav život. Jedna od mojih takvih trauma je veliki kućni zamrzivač, koji je nekako svoje idealno mjesto uvijek nalazio u dječjoj sobi. Još i danas mogu prizvati u sjećanje njegovo iritantno zujanje po čitavu noć. Vjerujem, uostalom, kako tu “traumu zamrzivača” dijeli čitava moja generacija.

Moja prva pubertetska pobuna protiv autoriteta bila je vezana za instituciju kućnog zamrzivača. Tražio sam da mi se objasni što će nam tolike zalihe hrane u kući kad nam je samoposluga pod nosom, a uz to živimo u Slavoniji u kojoj nikad nije bilo gladi. Mislio sam kako se radi o predpotopskom atavizmu, nekakvom iracionalnom strahu od gladi, koji je bio samo glupi genetski upis, bez uporišta u stvarnosti.

Tek kasnije sam shvatio da je za zamrzivače bila odgovorna Milka Planinc i njen famozni projekt “stabilizacije” propale komunističke ekonomije, koju nam je u nasljeđe ostavio netom umrli “veliki vođa”. Vozilo se par-nepar, vladale su nestašice ulja i šećera, kava je bila čist luksuz, čekalo se u redovima za kruh. Zujanje zamrzivača bilo je, ironično, zaštita od iracionalnosti takvog svijeta i formula za “mir u kući”.

A onda je komunizam otišao na smetlište povijesti, a s njim je nestala i institucija kućnih zamrzivača. Ja sam roditeljski zamrzivač trijumfalno mijenjao s rođakom na selu za dvije pure. Došla je liberalna demokracija i globalni kapitalizam, a zamrzivači u Konzumu su uvijek bili puni. Nije bilo potrebe za atavizmima poput kućnih zamrzivača, jer je nevidljiva ruka tržišta nepogrešivo brinula o našim punim stomacima.

Ono što mi se kao klincu činilo logičnim sada je bilo ostvareno u sustavu za koji se činilo da radi točno kao “vekerica”. Sustav je radio po principu “sve u zadnji tren”, tako da je na policama uvijek bilo svježeg voća iz Bolivije ili Tunisa, mesa iz Argentine, kave iz Brazila i Indonezije, mlijeka iz Poljske i Nizozemske. Globalni kapitalizam je brinuo da se jede kvalitetno i po prihvatljivim cijenama. Nestašice su bile povijest.

To je garantiralo i stabilnost tome novom sustavu. Puni stomaci i svima dostupna zabava ključ je uspjeha svakog globalnog poretka još od Rimskog imperija. U kolektivnom pamćenju čovječanstva usječeno je kako je glad uvijek povezana s pobunama i revolucijama. Jedna od boljih zabava prosječnog zapadnjaka bilo je promatranje kako neki gladnici po svijetu ruše svoje diktatore. Gladni stomaci su zavijali odu demokraciji.

Poznato je kako je i Francuska revolucija izazvana panikom koja je u ljeto 1789. obuzela mase, koja je u povijesti ostala zabilježena kao “velika glad”. Pobuna je krenula u provinciji zbog nestašice žita, a glasine su govorile kako je nestašica izazvana “zavjerom aristokrata” da pobiju seljake izazivanjem masovne gladi. Nebitno je koliko je uzrok te panike bio opravdan, jer su posljedice bile stvarne i svima poznate.

Slično su tome i kućni zamrzivači u vrijeme Milke Planinc brundali odu nepovjerenja u komunistički sustav. I tu je sasvim nebitna ekonomska strana priče i polemika o tome je li komunizam bio ekonomski održiv ili nije. Bitno je da je taj sustav u imaginaciji ljudi povezan sa strahom od gladi. Jednom kada ljudi počnu sumnjati u sposobnost sustava da im osigura sutrašnji ručak, nestaje i povjerenja u sustav i on gubi legitimitet.

A to nas vraća u našu sadašnjost, kada ponovno imamo prilike gledati kako se povjerenje u sustav za koji smo do jučer vjerovali da nam osigurava sutrašnji ručak - makar on i ne bio “besplatan” - počeo rušiti kao kula od karata. Svi znamo, skupina dekadentnih idiota na čelu zapadnih zemalja izazvala je paniku od korone i svojim “mjerama” srušila sustav globalnog lanca dobave, na kojem počiva sustav globalnog kapitalizma.

Kao direktna posljedica toga danas imamo divljanje cijena hrane i energenata, a svjetska ekonomija tone u globalnu recesiju dosad nepoznatih razmjera. Radi li se i ovdje o “zavjeri aristokrata”, nebitno je. Povijest će svakako naše vrijeme opisivati kao “doba ludih careva”. Doista je teško pronaći povijesni pandan idiotizmu današnih “elita”, koje su uspjele u dvije godine srušiti sustav za koji se vjerovalo da predstavlja “kraj povijesti”.

A da bismo vidjeli što tome slijedi, dovoljno je pogledati današnju Nizozemsku. Tamošnji tirani su, naime, odlučili krenuti u rat protiv “kulaka” i seljacima oduzimati stoku i zemlju, jer narušavaju biodiverzitet, ili kako se to totalitarnim novogovorom ove klike na vlasti već naziva. Dakle, imamo najavu novih “igara gladi”, imamo seljake s vilama i traktorima, imamo skupinu idiota na vlasti koji nam šalju poruke o “jedenju kolača”.

Ne znam za vas, ali ja ponovno razmišljam o kupovini novog zamrzivača.

Večernji list

Ljudi će se uvijek žrtvovati za moralno ispravnu stvar, a ne za lijepo sročen argument

Protiv nekog moralnog okvira ne možemo se boriti činjenicama i argumentima, već samo drugim moralnim okvirom

Jedan je događaj protekloga tjedna na trenutak bacio u zasjenak globalne teme, koje u zadnje vrijeme dominiraju našim životima, poput korone, rata u Ukrajini i rasta cijena hrane i energenata. Vrhovni sud Sjedinjenih Država poništio je svoju raniju odluku, kojom je oglašeno, kratko rečeno, kako je pobačaj pravo zaštićeno Ustavom SAD. Ta je odluka zabranjivala saveznim državama da zabranjuju pobačaj.

Premda ova odluka Vrhovnog suda ne kaže ništa o samom pobačaju, već je samo ukinula saveznu zabranu zabrane pobačaja, presudivši kako to nije pitanje saveznog ustava, već pitanje u nadležnosti zakonodavstva država, vidimo kako je ona u Americi i svijetu izazvala sveopću moralnu paniku. Histerija je u hipu dosegnula takve razmjere da bi čovjek pomislio kako neki mračnjaci po Americi spaljuju žene na lomači.

Podizanju moralne panike nemalo su pridonijeli i mediji, koji su - neki namjerno, a neki iz pukog neznanja - potpuno krivo izvještavali o čitavoj stvari. Tako smo mogli čitati naslove poput onih kako je “u Americi zabranjen pobačaj”, kako je “Vrhovni sud ukinuo pravo na pobačaj”, kako je sada “pobačaj ilegalan”, i slične nebuloze. Da nisu toliko utjecajni, čini se, bilo bi dovoljno samo odmahnuti rukom na tu gomilu gluposti.

Ali, to bi bilo kratkovidno. Podizanje moralne panike, uz grubo zanemarivanje činjenica i zaobilaženje istine, krije u sebi i jednu važnu pouku, a to je da u politici nikad nemamo posla s činjenicama, da politika nije sukob oko različitih istina i njihovih interpretacija, već da se politika prvenstveno tiče naših moralnih osjećaja. U politici odnosi štih onaj tko uspije ovladati moralnim osjećajima ljudi, a ne onaj tko barata istinom.

Kroz čitavo dvadeseto stoljeće smo mogli promatrati kako ljevica na političkom polju odnosi pobjedu za pobjedom, premda iza tih njihovih pobjeda nije stajala nikakva istina, već puka propaganda. Tone papira i hektolitri tinte su potrošeni u nastojanjima pametnih ljudi da racionalnim argumentima opovrgnu ljevičarski narativ, s veoma mršavim ili nikakvim rezultatima. Ljevica je osvajala srca ljudi, a ne razum.

Mi nismo racionalna bića, već bića koja moraliziraju. Premda stvarnost nikad nije crno-bijela, već uvijek iznijansirana i složena, mi živimo u crno-bijelom svijetu. To smo mogli nedavno vidjeti na primjeru korone, kada se čitav svijet podijelio na pravovjerne pristalice novog korona-kulta i heretičke pobunjenike koji su odbijali pokoravati se naređenjima vlasti. Slično je i s ratom u Ukrajini, gdje imamo samo dobre i loše momke.

Nije drukčije ni s pitanjem pobačaja. Radi se o moralnom pitanju, oko kojeg ne može biti neutralnih. Racionalni argumenti su tu samo sluge naših moralnih osjećaja. U toj spoznaji se krije i tajna zašto je ova odluka američkog Vrhovnog suda proizvela toliku moralnu paniku na ljevici. Konzervativci nisu dobili ovu pobjedu racionalnim argumentima, već stvaranjem moralnog okvira jačeg od moralnog okvira ljevice.

Pedeset godina su konzervativni i vjerski aktivisti vodili bitku kako bi Vrhovni sud opozvao svoju odluku kojom je oglašeno kako američki ustav štiti “pravo na pobačaj”. Većina vjernika smatra kako život počinje začećem, dok su tu odluku suda smatrali za institucionalizaciju ubojstva. Drugi su tvrdili kako je pobačaj društveno štetan, a proizvodnja “prava” putem sudskih odluka vodi u orvelijanski svijet i samovolju vlasti.

Dakle, unutar samog “pokreta za život” postojale su dvije struje, jedna, s moralnim pristupom o pobačaju kao ubojstvu, i druga, s racionalnim argumentima o ustavnosti i društvenoj korisnosti. Premda se Vrhovni sud kod revizije svoje odluke bavio racionanom argumentacijom, istina je da se ništa od toga ne bi dogodilo da iza čitavog pokreta nije stajalo morano uvjerenje koje je pokret održavalo živim pola stoljeća.

Ljudima koji su se borili protiv pobačaja nije bila previše bitna argumentacija koja je stajala iza pobačaja. Malo tko se od njih doista i bavio zakonskom stranom čitave stvari. Njih je zanimala samo moralna strana čitave priče. Pobačaj je ubojstvo, a društvo koje institucionalizira ubojstvo ne može biti moralno. Osjećali su kako je njihova moralna dužnost da svoj život posvete okončanju takve prakse.

Konzervativci vole reći kako su razboritost i kompromis njihov politički credo. Ljevica je, pak, ispred svoje političke agende isticala moralne razloge. To ih je vodilo iz pobjede u pobjedu. I to je lekcija koju konzervativni pokret može izvući iz ove pobjede na američkom Vrhovnom sudu. Protiv nekog moralnog okvira ne možemo se boriti činjenicama i argumentima, već samo drugim moralnim okvirom.

Konzervativizam je pobjedom na Vrhovnom sudu iz defanzive razboritosti prešao u ofenzivu moralnosti. Ljudi će se uvijek žrtvovati za moralno ispravnu stvar, ali ne i za lijepo sročen argument.

Večernji list