Srpska služba Tolušiću podmetnula aferu Špic-papak!

Cijela Hrvatska raspravlja oko lažne vijesti za koju tjednik koji ju je objavio kaže da je lažna.

Bio je to jedan od onih dana, kažu najdepresivniji u godini. Sve je doista bilo sivo i zamorno, ali ne i naša tri lika. Dečki se vratili iz lova te pravo za šank. “Dobro pa smo preživjeli, mogao je i nas pogoditi”, reče prvi. “Kakva su vremena došla sad i biskupi pucaju”, dobaci drugi. “Glavno da smo mi dobro prošli. Konobar, daj nam tri zidarske!”

I tako, kako su ispijali jedno pivo za drugim, slagala se jedna tema za drugom, i onda, kada se činilo da su ih sve iscrpili, u vidno polje im uskočila jedna naslovnica.

Dok je jedan posezao za novinom, ubaci se treći: “Od kad je za glavnog državnog odvjetnika postavljen ovaj Jelenić, čini se kako je sve više zbunjenih. Ljudi kao da polete nešto prijaviti, ali se zbune, pa nakon par dana ugledaju svoju prijavu u novinama. Ispada kako su u tom svom bunilu umjesto državnom odvjetniku Jeleniću, dokumente odnijeli Nacionalovu uredniku Jeliniću.”

“Vidi, Ivek, šta kažu: Izvor je donio fotografiju Tolušića i rekao da je u strahu za svoj život zbog toga”, nastavi. “U strahu za život, a nosi ministrovu sliku - pa ti izvuci zaključak.” Na to će Ivek: ”Šta hoćeš reći, bojao se da ga ministar ne kokne? Jeste on ćelav, ali, Šime, ti tvoji novinari ga uvijek nakite.” “Pa to i mene buni”, ubaci se treći. “Evo, kaže kako je zamolio da pokušaju provjeriti je li slika autentična. I onda utvrdio kako je falsifikat, ali opet objavio.”

“Čuj, falsifikat”, podsmješljivo će Šime, “ovo kao da je provjeravao onaj Lovro. Sigurno na slikama bio neki nevjerodostojan potpis”. “Ajde, Ivek, ti uvijek braniš te svoje hadezeovce. Osnovali državu, pa nema afere u državi koja njih može promašiti.“  “Đuka, samo ti provociraj, sad bi ti od nečega što se podmeće sve okrenuo kao da je HDZ kriv.”

Đuka odvrati: “Tvoj je Roksi već jednom pravomoćno osuđen zbog klevete. Jedino što je sigurno da nije Varga, on je u zatvoru”, pa nastavi deklamatorski, uperivši prstom u strop: “Sve je to Plenkovićevo maslo! Imao je od koga on učiti što je to propaganda. Nakon što se izblamirao s onim pokušajem fizičkog obračuna u Saboru, sad mu treba nešto da skrene pažnju s blamaže s avionima. Čisti spin, koji se pojavi na dan kad su najavili da uvode zakone protiv lažnih vijesti.”

Na to će Šime filozofski: “Ako je to dio plana Vlade, onda bi to značilo da vode hibridni rat protiv vlastitih građana. Ali opet, samo u diktaturama urednici medija konzultiraju sa službom… “Vjeruješ li ti više SOA-i ili svojim očima?”, prekide ga Đuka. “Podvala! Zašto bi se onda Plenković zahvaljivao novinama? Možda zato što je nakon ovoga Vasin Tolušić postao njegov Tolušić?”

“Ma, samo da mi je znati po čemu je to SOA utvrdila, po satu i cipelama? Šta to SOA piše ispričnice političarima da bi se mogli vratiti doma ženama? Kažu da ga ni rodbina ne prepoznaje na slici...”, više za sebe će Šime. “Izobličio se od kokaina”, zajedljivo će Đuka. “Samo mi nije jasno kako će ga testirati na kokain, ako je ćelav…”, prihvati šalu Šime.

“Ajde vi teoretirači zavjera, jedino je bitno kako je apartman u Srbiji, a ministar nije tamo bio 10 godina”, prekide ih Ivek. “To što je ikad išao u Srbiju mu je i jedini minus.” “Išao tamo učiti jezik”, zlobno će Šime. “Otkad su im one elitne kurave pale”, nastavi, “posao se izgleda preselio u Beograd.”

“Evo jasno piše”, nije se dao zbuniti Ivek: “Tomislav Tolušić nije snimljen s prostitutkom i kokainom u apartmanu u Beogradu.” “Da da”, odvrati Đuka, “nosio oble špicoke i zamaskirao se satom, pa ga nisu prepoznali.” “Možda je neki od Sanaderovih satova”, dobaci Šime, “on je imao satova za koje se ne zna.” “Ma vi ste, ljudi, totalno ludi, jasno je da je namještaljaka. To je sigurno srpska služba Tolušiću podmetnula aferu špic papak!” “...kako bi spasili Vladu od optužbi za veleizdaju”, dometne Šime i otpi dobar guc, zadovoljan svojom dosjetkom.

“Slušajte vas dvojica”, reče Đuka, “jel ne kužite da je to pušteno baš zato da bismo mi ovdje sjedili i raspravljali o tome? Jedino što je ovdje izvjesno, kako je i ministar rekao, jest da imamo posla s bandom - jedna banda ucjenjuje drugu bandu.” “Cijela Hrvatska raspravlja oko lažne vijesti za koju tjednik koji ju je objavio kaže da je lažna”, rezignirano zaključi Šime.

A ja sam vam, dragi moji, bio za susjednim stolom, i sad dok čitam ono što pišu novine i portali, imam onaj osjećaj kao da sam to sve negdje čuo. Ali opet imam potrebu reći kako su u priči o političaru, kurvi, kokainu, satu, špic papku i špijunima, da bi priča zazvučala potpuno vjerodostojno, nedostajali još samo lovci. Zato želim naglasiti kako je u ovom slučaju svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima sasvim slučajna.

Večernji list

Dobar, loš i nisam znao

Naši su narodni tribuni dali smisao onom psihijatrijskom vicu kako nema normalnih, već samo još nepregledanih.

Odlika je primitivnih društava sve gledati kroz prizmu binarnih klanovskih podjela, gdje svi za sebe misle kako su dobri, a slijedom toga oni drugi moraju biti zli. Uvijek je dobro kada naš klan nadjača i ponizi onaj suprotni, a loše kada oni to isto urade nama. I dok se tako nadjačavamo, pojedinac je na obje strane uvijek na gubitku. Dok se klanovi hrane lažnim osjećajem superirornosti i moći nad protivničkom stranom, mi kao društvo dijelimo podjednako lošu zajedničku sudbinu.

Jer kada stvarnost prisili našeg “dobrog” i “lošeg” da priznaju svoje greške, onda kao odgovor obično slijedi izgovor u vidu jednoga “nisam kriv” jer “nisam znao”. Veći broj tih “nisam znao” ne dovodi do promjene i ispravljanja svog iščašenog ponašanja, već vodi daljnjem povećanju razine retoričkog bahatluka.

A bahatost je kod onih koji sebe nazivaju slugama građana obrnuto proporcionalna njihovim intelektualnim kapacitetima. Naime, što je njihovo znanje skromnije, to je veća šansa da će vlastite nesigurnosti liječiti ispoljavanjem sile nad onima koji se usude postaviti im legitimno pitanje. Jer ako prihvatimo onu kako nema glupih pitanja, već samo glupih odgovora, onda slijedi kako su najgluplji odgovori oni koji započinju izgovorom. A kada god naši moćni ostanu bez izgovora, slijedi javna demon-stracija sile. Bahatost koju imamo prilike gledati na svakom koraku rezultat je toga neznanja, očaja i osjećaja nemoći u vlastitoj svemoći.

Kad se naš neznalica odluči otisnuti u svijet politike, gura sve dok ne postane lokalni šerif. A za državnu razinu postaje kvalificiran tek kada se svoje pipke raširi toliko daleko da se seoska i gradska rasvjeta ne pali niti gasi dok se njega ne dobije na telefon. U saboru onda nastavlja ispoljavati vlastitu narav boreći se protiv nečega i obračunavajući se s nekim.

Ali s druge strane naš je Sabor slika i prilika onih koji su ih izabrali. I kada smo mislili da nas ništa ne može iznenaditi došla je postblagdanska siječanjska srijeda. Gledaš i ne vjeruješ, dok ti u podsvijesti odzvanja ona: “Ljudi moji, je li to moguće!?” Nakon što smo do sada imali priliku gledati svakakve cirkuse, sada je granica pomaknuta. Poput djece zaigrane u pješčaniku, bacan je aviončić od papira, poklanjane su makete, ministar je provjeravao može li maketa letjeti, da bi se igra završila nakon što su dječaci odlučili izmjeriti “tko ima većega”. Znači, naši su narodni tribuni dali smisao onom psihijatrijskom vicu kako nema normalnih, već samo još nepregledanih.

Kako s osjećajem moći raste i nervoza, tako je nasilje eskaliralo u pravu političku dramu kada je jedan “bodul” krenuo u obračun s jednim “vlajom”. Na putu mu se ispriječio krupniji alkarski momak. Kaže, krenuo vol na kupus, pa je on očito glumio ogradu. Kako su javili iz Vlade, premijer je u dva-tri koraka prešao put od 20 metara. Uputio se prema zastupniku Grmoji da mu postavi pitanje. Ali, to tako nije shvatilo njegovo osiguranje koje je pohitalo spriječiti sukob.

I onda se javnost pita zašto je Grmoja pobjegao od premijera koji se nije htio tući? A tom jezičavom Grmoji je konačno trebalo pokazati gdje mu je mjesto. Zastupnik Đakić mu je uputio jedno oštro “odjebi”, za koje tvrdi da nije psovka. Čekamo očinsko obraćanje javnosti u stilu: “Nismo ga odgojili…” Sve smo to vidjeli naknadno, jer na mjestu događaja nije bilo Pernara, koji je u jeku kampanje liječenja gripe vitaminom C i sam pokupio gripu. Narod je pokupovao sav vitamin iz ljekarni, pa ju je on, jadan, morao preležati.

Glavno je da je naša politička oligarhija zdrava. Njima je u ovoj našoj šverc-demokraciji dobro, pa se mogu šaliti, bacati aviončiće i baviti jedni drugima na razini birtijaških rasprava, dok narodu nude limun. Imunitet na njihove gluposti nam je toliko jak da nam suze idu koliko su smiješni.

Bahatima uglavnom treba nešto duže kako bi pokazali svoje pravo lice, ali pravila su tu da bi se kršila. Ne samo da krši pravila, već uspostavlja nova kroz fizičku konfrontaciju. Tako sad vođa naše “družine stabilnih” spremno prihvaća populističku kafansku retoriku dosjetki i pošalica, koje ničemu ne služe osim uvećavanju vlastite sujete i osjećaja samodopadnosti.

Politika te ispraznosti bez sadržaja zato najavljuje kako će vlastitu prostotu zakriliti cenzurom. Mišljenje zabranjuje samo onaj koji želi dati pravo “argumentima” sile. Duga je naša lista frustriranih silnika od nevinog Sanadera, preko poniznog Milanovića, do poštenog Bandića i stabilnog Plenkovića. Dugo naše društvo svija leđa pod teretom plodova neznanja, bahatosti i loših izlika. A tako će nam biti sve dok nam se prikazuje ovaj film “Dobar, loš i nisam znao”.

Večernji list

Boljeg nemamo, goreg nećemo naći

Prvo su za stabilnost trebali predizborne koalicije, pa onda postizborne. A kada se i taj bunar iscrpio, vrč je puknuo i na scenu je stupila “banditokracija”.

Kada su, krajem prošloga stoljeća, nacije istočne Europe smogle snage zbaciti okove komunističke tiranije, znale su točno što žele - slobodu, samostalno odlučivati o vlastitoj sudbini. Demokracija je postala magična riječ kojoj su te nacije ulile novu snagu i elan. U nju su ugradile snove generacija koje je iskustvo naučilo kako je najgore od svih zala na ovome svijetu izgubiti vlastitu slobodu.

A gdje smo mi na putu prema tom idealu? Ako je suditi po medijima, mi smo u skupini moralnih arbitara koji “iliberalnim demokracijama” nazivamo zemlje koje uživaju sve ekonomske blagodati uspješno provedene tranzicije. Naši nas medijski analitičari uvjeravaju kako nas je jedino novi vođa spasio od opasnosti skretanja putem neuspješne Poljske i Mađarske.

Za razliku od njih, mi uspješno kročimo zacrtanim putem stabilnosti. A stabilnost kod nas znači kako je političarima dobro, a vama narode kako bude. Prvo su za stabilnost trebali predizborne koalicije, pa onda postizborne. A kada se i taj bunar iscrpio, vrč je puknuo i na scenu je stupila “banditokracija”. Igru preuzima Mamić hrvatske politike koji, nakon velikih političkih transfera, saziva presice na kojima bahato vrijeđa one koji mu postavljaju legitimna pitanja, pritom prefreirajući one slabijeg spola.

A sve je počelo objavom da se Hrvatska nalazi pod udarom “hibridnog medijskog rata”. Potom je u vladu doveden stručnjak za medije, koji nam je trebao objasniti kako je nama ustvari dobro, a da je svo nezadovoljstvo rezultat naše loše obaviještenosti. Tako se stalo na kraj manipulacijama, a slobodom mišljenja je proglašeno zagovaranje demagogije poput one koju plasira Vlada. Sve ostalo je populistička galama.

Potom je sve postalo scenski igrokaz, a mediji su stavljeni u službu tog igrokaza. Tako smo imali mali politički pokus s Istanbulskom, kojom je na kušnju stavljena vjera viđenijih demokršćana. Svi oni su pretvoreni u stup soli, jer se nisu našla ni trojica koja bi pokazala stav i poslušala glas svojih birača. Računali su da je od toga važnije naći se na izbornim listama, ali sada vidimo kako su svi ti dvoličnjaci posmicani jedan po jedan. Nije problem takve micati, jer takvi i nemaju što tražiti na izborima, već što ih se miče samo kada smetaju, a dok slušaju mogu haračiti koliko ih volja.

Ne kaže se uzalud kako je budala uvijek sigurna, dok samo pametan sumnja. A i kada pametnom netko napuni džepove, onda nema problema da se i on napravi budala. Tako se u interesu naše stabilnosti ponajviše trgovalo voljom vlastitih glasača. Sezonu rasprodaje otvorili su “životno školovani” Vrdoljak i njegov HNS. Potom su svoj polog stabilnosti dali SDP-ovci. Bernardić može biti pojam političkog diletantizma, ali više od bilo kakve njegove nesposobnosti padu rejtinga SDP-a više su kumovali šibicari, koji su iznevjerili one koji su im povjerili svoj glas. Ljudima koji se osjete izdanima teško ćeš povratiti povjerenje.

Kulminacija novog shvaćanja hrvatske demokracije bila je predstava kojom se udarilo na referendum, a 400 tisuća potpisnika je Kuščevićevom bračko-škotskom matematikom proglašeno nepismenim marginalcima. Ne moramo se slagati s referendumskim pitanjem da bismo razumjeli kako je temelj demokracije procedura, a ne mijenjanje pravila u toku samoga procesa, neovisne institucije i ustavni sud, a ne privatne tvrtke i medijsko-politički igrokazi. Nametanjem rješenja preko koljena stvara se politička kultura krda, u kojoj imamo one za i one protiv, a nikakvih argumenata. A uvijek treba biti protiv onih koji ne znaju obrazložiti posljedice svojih odluka.

Ali, što očekivati od institucija pored kojih je transparentno prošla čitava afera Borg? Što očekivati od sudstva koje kažnjava psa Medu, dok nam se politički medvjedi smiju u lice? Što reći za državno odvjetništvo koje smjelo pliva između Scile i Haribde, lijeve i desne političke nemani? Što reći za demokraciju u kojoj bez otpora prolaze postizborne trgovine? Imamo priliku gledati nešto što ne postoji nigdje na svijetu, kao da se nalazimo u 7. krugu političkog pakla. Imamo demokraciju u kojoj loša politika nema alternativu. Narodski rečeno: “Boljeg nemamo, goreg nećemo naći”.

Živimo u sustavu šverc-demokracije, sustavu u kojem politika svakim svojim postupkom bezobzirno narodu krade svaku nadu kako se išta može promijeniti na dobro. Davimo se u živom blatu ove naše močvare. U njoj je jedino što se čuje je kreketanje žaba, koje nam kažu da samo trebamo sačekati princezu. Jer samo jedan njezin poljubac će našu žabu pretvoriti u princa. Ali ta princeza je kao Godot. Vidjela na primjeru naroda kakve halucinacije izaziva ljubljenje kiselih žaba.

Večernji list

Oni se kao odcjepljuju, a mi im kao ne damo

Europa s Britancima igra opasnu igru - vodi se kampanja koja bi njih trebala staviti u poziciju da ne izađu, ali se stvara opasnost da oni izađu bez dogovora i tako još više ugroze samu EU.

Već danas sa sigurnošću možemo reći kako će rasplet oko Brexita, barem kada je sudbina EU u pitanju, biti najvažniji događaj u godini pred nama. Kako se približava 29. ožujak, datum Brexita, sat sve jače otkucava i stvari kao da poprimaju apokaliptični ton. Kao da sa  svih strana odjekuju riječi popularne pjesme iz osamdesetih “The Final Countdown” rock benda “Europa”, koja pjeva o rastanku dok zajedno napuštamo Zemlju.

“Završno odbrojavanje” počelo je nakon što su Britanci na referendumu, koji je održan 23. lipnja 2016., svojim glasom za izlazak iz EU izazvali potres široke amplitude, koji je uzdrmao same temelje europske tvrđave. Odmah potom je započela igra pregovaranja i nadmudrivanja oko modela izlaska Velike Britanije iz Unije, koja se pretvorila u pravno-birokratsku sagu, iznad koje bi kao epitaf moglo pisati: “Oni se kao odcjepljuju, a mi im kao ne damo!”

Sad se nalazimo u zenitu toga procesa. Naime, iako su sredinom studenoga dvije strane došle do političkog dogovora i objavile “Sporazum o izlasku”, tu nije nastupio kraj problemima, jer britanski parlament nije odobrio takav prijedlog.

Ako pretpostavimo kako će parlament ipak na kraju prihvatiti predloženi sporazum, što bi predstavljalo svojevrsnu moralnu zadovoljštinu istraumatiziranim karijeristima, što bi Britanci time dobili? Ostale bi im obveze oko uplaćivanja u proračun EU, regulacije zajedničkog tržišta, jurisdikcija europskog pravnog sustava, itd., dakle, iste obveze, ali bi izgubili mogućnost utjecaja na donošenje odluka i mjesto za stolom. “Sporazum” koji je Britanija dobila je takav da većina pristalica Brexita sada radije optira za izlazak bez dogovora, nego pod uvjetima koji praktički poništavaju rezultate referenduma.

Ovakvi ponižavajući uvjeti govore o tome kako je “ispregovarani” izlazak iz Europske unije, u stvari, kampanja uvjeravanja Britanaca da im je bolje da ostanu u EU. Jasno je kako je cilj političkih elita da Britanija uopće ne izađe iz EU, ili da, ako već izlazi, pritom bude ponižena. Zato im se postavlja ultimatum da dogovor mora biti prihvaćen kao paket, što znači da nema načina da se udobrovolji skeptični parlament. Takav stav je zauzet kako bi se od britanskog izlaska mogao napraviti “slučaj za primjer”, koji bi ostale potencijalne kandidate za izlazak uvjerio kako je izlazak štetan.

Onda ne čudi što parlament nije mogao izglasati ponuđeno rješenje, nego je glasovanje odloženo za 15. siječanj. A što će se dogoditi ako dođe do tzv. “tvrdog Brexita”?

Britanci će svakako trpjeti velike posljedice, ali ih odmah mogu ublažiti trgovačkim sporazumom sa svojim najvećim trgovinskim partnerom - SAD-om. A Europa kao da ne vidi kakvom je riziku izložena. Njemačka je zemlja kojoj skoro polovica proračunskih prihoda dolazi od izvoza, a samo o izvozu u Britaniju ovisi 700 000 radnih mjesta. Iza Njemačke najveće posljedice će osjetiti Nizozemska, Belgija, Irska, Danska i Francuska. Svi će oni, dakle, bilježiti manjak u vlastitom proračunu.

A tek tu sad nastupa najzanimljiviji dio, jer će ti isti morati uplaćivati više u europski proračun kako bi nadoknadili manjak od 20-30 milijardi eura. Zato su zemlje europskoga sjevera pod izgovorom fiskalne discipline još ljetos osnovale “novu hanzeatsku ligu”, kako ne bi plaćale više dok imaju manjak kod kuće.

U europskom javnom mnijenju se širi dojam kako je kriza oko Brexita za nas gotova i kako je ono najgore prošlo, ali po svoj prilici vidimo da to nije baš tako. Brexit EU stavlja na konopce, a izlazak bez dogovora stvara teško nadoknadiv trenutni proračunski manjak. Ako uplatiš imaš politički problem kod kuće, ako ne uplatiš imaš politički problem oko funkcioniranja institucija unije i nezadovoljstvo na europskome jugu, koje bi dodatno poljuljalo vjeru u budućnost ovakve Europske unije.

Europa s Britancima igra opasnu igru - vodi se kampanja koja bi njih trebala staviti u poziciju da ne izađu, ali se stvara opasnost da oni izađu bez dogovora i tako još više ugroze samu EU. Europa se nalazi na rubu, kako izvana, tako i iznutra. Pored usporavanja svjetske ekonomije, tu su i tenzije koje su stvorene sa SAD-om, sankcije prema Rusiji, agresivni kineski ekspanzionizam, te politički rulet s Iranom i Turskom. Na unutarnjem planu imamo situaciju gdje su dvoje glavnih europskih političkih vođa poljuljani, a Francuska i Italija probijaju deficit od 3%.

Europa ni sama ne zna gdje ide, dok samodopadno lamentira nad “apokalipsom” Britanaca. Možda se sav apsurd europske pozicije može izraziti bizarnom scenom u kojoj predsjednik Europske komisije, kojemu već duže vremena treba kako bi se sam sabrao, poručuje drugima: “Saberite se i kažite nam što želite!”

Večernji list