Najveću podršku Karamarku daje Milanović

Iako smo očekivali da će se formiranjem nove Vlade, nakon žestoke predizborne kampanje i duge trakavice s postizbornim pregovaranjima, političke strasti konačno smiriti, da ćemo se konačno početi baviti ekonomijom i "onim od čega se živi", sada je svakom jasno da od toga nema ništa. Kulturni rat i ideološki prijepori dobili su na dinamici. Štafetu je od Milanovića preuzeo Karamarko. Toliko najavljivana i mukom porađana "reformska vlada", ispostavilo se, samo je prazna ljuska, a riječ "reforme", koja je do jučer opasno prijetila postati najfrekventnijom hrvatskom riječju, sada ima još samo svoju ciničnu upotrebu. Umjesto toga, početak mandata Vlade Tihomira Oreškovića obilježile su neke druge rime – govori se o "registru izdajnika", lustraciji, najavljuju obračuni s ljevicom u kulturi i medijima. I svi su se uhvatili u to kolo, svatko kao da u tome nalazi neiscrpnu strast, svi u tome vide neki svoj probitak.

Ali, prevarili bismo se ako bismo u tom vraćanju ideološkim svađama vidjeli nekakav autentično hrvatski izraz "otpora reformama", nekakavu iracionalnu orijentalnu navadu da se samo beskrajno naklapa a ništa ne radi. Ovaj novi ciklus ideoloških svađa ima svoj sasvim racionalan politički uzrok. Radi se o tome da se u Hrvatskoj ustoličava novi gospodar, budući da on nije izabran na izborima. Nikako ih ne može biti trojica. Taj novi gospodar Hrvatske je, sada je to jasno, Tomislav Karamarko, a ova iznenadna zamjena reformske priče i zatrpavanje medijskog prostora ideološkim svađama netom po izglasavanja povjerenja novoj Vladi, u funkciji je te promocije. Gospodar je onaj tko gospodari jezikom, tko uspije nametnuti teme drugima. Sjetimo se, u predizbornoj kampanji je apsolutno dominantan bio Milanović, koji je uspio nametnuti svjetonazorne teme; tijekom postizbornih pregovora to je bio Petrov s reformskom pričom; sada je to Karamarko, koji nije gubio vrijeme kako bi devalvirao temu reformi i nametnuo svoje.

Pritom uopće nije bitno radi li se o relevantnoj temi ili pak tko u raspravi ima jače argumente, već samo demonstracija snage. Nije bitno ni hoće li doista biti famoznog registra izdajnika, lustracije ili progona čestitih ljevičara u kulturi i medijima. Bitno je samo da se o tome priča kako bi se poslala poruka tko je gospodar. Radi se o starom triku, ali se protivnik uvijek navuče. Dok nesuđeni ministar branitelja najavljuje istragu izdajnika, dok masa na prosvjedu uzvikuje ustaški pozdrav ili dok saborski zastupnici najavljuju lustraciju u medijima, oporba nepogrešivo dodaje igri svoj štih, alarmistički udarajući u antifašistički bubanj. Ali, dok vi dokazujete da je nešto fašizam, poruka je već poslana, štih odnesen. Pretjerivanje oko definicija samo je dokaz slabosti, kao kad se usred igre bavite pravilima umjesto da igrate. Prava poruka je subliminalna, i to Karamarkova publika razumije, a to je da se on čvrsto ukopao na vlasti i da ima kontrolu nad igrom. A to je jedino bitno.

Karamarko nije u zavidnoj situaciji. Puno je protivnika. Počevši od nezadovoljnika u stranci, koji nisu namirili svoje apetite. Tu je i Petrovljev Most, koji su sebi namijenili ulogu kontrolora. Tu je, naravno, i oporba, koja se nikako ne može pomiriti s činjenicom da im je za dlaku izmakla vlast. No, mora se priznati da je dobro odigrao. U samo par dana napravio je jasan simbolički rez u odnosu na prethodnu vlast, posadio je Petrova na njemu primjereno, skromno i tiho mjesto, Oreškovića stavio u funkciju legitimacije svoje faktičke vlasti. Najveću podršku mu pak daje Milanović, s kojim se nabacuje oko teme fašizacije Hrvatske. Radi se o obostranoj koristi. Milanoviću tema fašizma odgovara za vođenje unutarstranačke kampanje. Zato je na GO SDP-a jedino o antifašizmu i govorio, dok je protivnicima prepustio dosadne teme o ekonomiji i povratku principima izvorne socijaldemokracije. Karamarko mu tu daje za pravo. Karamarku, pak, Milanović odgovara, jer njegova antifašistička galama, uz gorenavedeno, povratno legitimira njegovo vlastito pozicioniranje desno u HDZ-u i marginaliziranje demokršćana u stranci.

Možda vam se ne sviđa sve ovo, a ideološke prepirke oko ustaša i partizana smatrate sigurnim znakom povratka u prošlost i našeg civilizacijskog bijega od pravih, životnih, ekonomskih problema? Naviknite se. Jer, ekonomske teme pripadaju prošlosti. Dilema socijalizam ili kapitalizam nije više politička dilema – kapitalizam je odnio štih. Ekonomijom se bave stručnjaci. Politika otvara svjetonazorne teme. To je Karamarkov marš kroz institucije kulture.

Večernji list

Komentar: "Registrom izdajnika Karamarko šalje subliminalne poruke bazi i protivnicima da drži uzde vlasti"

Priča o registru nacionalnih izdajnika, politički gledano, može imati smisla jedino kao spin kojim desnica pokušava odgovoriti na optužbe ljevice za "fašizaciju Hrvatske". Također, na taj način se šalju subliminalne poruke bazi, koja to razumije ka demonstraciju snage, bez obzira na to da li će na kraju biti registra ili ne, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

Ristić kaže da nikakvog registra na kraju neće biti, i da će se ljevica navući i ispasti smiješna, a Karamarko umjeren.

- Karamarko je jednostavno sada toliko moćan da može demonstrirati silu bez posljedica. To je trolanje u stilu Donalda Trumpa, koji izjavljuje da bi ljudi glasali za njega čak i kad bi nasred Pete avenije ubio čovjeka. Protivnici se zgražavaju, svi mediji pišu o tome, da bi na kraju postalo jasno da on ipak nikoga neće ubiti i da je to bio pucanj u prazno. Ali je poruka glasačima poslana, a to je da on ima vrlo snažnu podršku javnosti i da sigurno pobjeđuje. Slično tome, dakle, Karamarko ovim šalje poruku da je stvar gotova, da se on sada zacementirao na vlasti, da on odlučuje o svemu i da mu nitko ne može ništa, ističe naš sugovornik.

Ristić napominje da svakako ne treba isključiti ni aspekt ove retorike koji se tiče njene upotrebe u unutarstranačke svrhe.

- Naime, u SDP-u je počela kampanja za unutarstranačke izbore, tako ovom žestokom desničarskom retorikom i spinovima, ne samo "registrom izdajnika", Karamarko ide na ruku Milanovićevoj kampanji. Naime, radi se o tome da Karamarku odgovara Milanovićev SDP lijevog centra, jer ako bi na čelo SDP-a došao Komadina ili netko tko bi gurnuo SDP jače ulijevo, to bi otvorilo prostor za neki "lijevi Most", što bi povratno djelovalo i na HDZ, koji bi se pred pojavom jedne nove liberalne stranke morao pomaknuti od rubne desnice prema centru i umjerenoj demokršćanskoj struji. Drugim riječima, dok je Milanović na čelu SDP-a, Karamarko nema alternativu u HDZ-u, na kraju će Borislav Ristić.

Politika Plus

U politici nema genija, pa ni stručnjaka

U čemu je tajna političkog uspjeha Tomislava Karamarka? Teško je navesti ijednu njegovu osobinu ili talent po kojima bi se izdvajao i za koje bismo pouzdano mogli reći da njima duguje to što je postao politički najmoćnija figura u Hrvatskoj. Sve je kod njega prosječno i lako bismo mogli naći nekoga tko bi u određenom umijeću ili sposobnosti bio vještiji ili sposobniji od njega. Dapače, kako pokazuju ankete, on je i dalje najnepopularnija osoba u Hrvatskoj – što je opet svojevrsni fenomen da vođa oporbe dođe na vlast s tako negativnim rejtingom kakav ima Karamarko. Pritom je također teško odgonetnuti što točno kod njega odbija ljude, kao što nije jasno ni što one druge privlači. Teško je za njega vezati nekakvu kontroverzu koja bi izazivala podjele u javnosti, ali nećemo naići ni na oduševljenje. Rekli bismo da u njemu nema karizme, da je politički antitalent.

No, stvarnost nas demantira. Sam njegov uspjeh govori o toj raširenoj percepciji kao o pukoj predrasudi. Karamarko se, unatoč svemu – a možda baš i stjecajem svega – ipak nekako provukao na vlast. Pa u čemu je, onda, tajna? Neki prvi odgovor bi bio da je tajna upravo u njegovoj prosječnosti, u bezličnosti njegova političkog karaktera, čime on na podsvjesnoj razini laska također prosječnoj većini, koja se zbog toga s njim lakše može identificirati. Ono što se obično smatra nedostatkom, tu se vidi kao prednost. Njegovi kritičari bi rekli da se tu radi o svojevrsnom fenomenu "hrvatskog Forrest Gumpa", osobe koja se uspinje na ljestvama vlasti upravo zbog svoje bezličnosti i nekonfliktnosti, jer upravo takve bezlične i prilagodljive prirode bezlični državni aparat i zahtijeva. Njegov uspjeh bi tada bio čudan zbroj kompromisa koji prave oni koji vlast imaju za svoj cilj, ali biraju kompromis kao trenutno manje loše rješenje. Tako se objašnjava njegov uspon na lidersku poziciju u HDZ-u, recimo. Nitko nije htio baš njega, ali nije nikome ni naročito smetao, pa je njegov izbor bio nenamjeravana posljedica tuđih svjesnih kalkulacija i ciljeva.

Iako može djelovati uvjerljivo, mislim da se radi o posve pogrešnom objašnjenju, koje pati od elitističkog pristupa politici i nerazumijevanju prave prirode izvora političkog autoriteta. Takav stav oblikovali su intelektualci i filozofi koji sami nisu imali nikakvog neposrednog iskustva u politici. Posljedica toga je da su onima koji su se uspeli na vlast pridavali mitske osobine. Karizma, međutim, nije nikakva osobina koja bi određene ljude predestinirala za vladavinu nad drugim ljudima. Karizma je posljedica vladavine. Vlast je ta koja isijava karizmom. Ako pogledamo političare, pa i takozvane karizmatične lidere iz prošlosti, lako ćemo vidjeti da u njima nije bilo ničega posebnog što bi ih neumitno učinilo liderima. Staljin je bio najmanje izgledni nasljednik Lenjina, Hruščovu se davalo najmanje šanse kao nasljedniku Staljina. Ljudi su u drugima vidjeli lidere, obožavali ih ili ih se plašili, međutim, na vlast su se uspeli takoreći ljudi bez svojstava. Karizma koju im danas pripisujemo posljedica je njihova uspjeha, koji je ovisio o nizu slučajnosti i bio nepredvidiv, a ne nužni uvjet.

Ti primjeri, kao i slučaj Karamarkovog uspona na vlast, razjašnjavaju nam da za politički uspjeh nisu potrebni nikakvi izvanredni talenti i sposobnosti. Da je tako, Karamarko ne bi bio moguć, kao i toliki drugi prije njega. Ono što je presudno jest kombinacija sasvim osrednjih talenata. To su neki već primjetili u vezi Donalda Trumpa, izglednog budućeg američkog predjednika. On nema niti jedan poseban talent, ne samo u politici, već i u biznisu, gdje je često donosio pogrešne odluke, ali kombinacija njegovih prosječnih talenata čini od njega izuzetno uspješnog biznismena, a vidimo i političara. Zbog te njegove "nenadarenosti za politiku", ljudi su ga često potcjenjivali, slično kao i Karamarka, a eto, vidimo da su se i jedan i drugi ili već uspeli na vrh ili su sasvim blizu tom cilju. Svatko od nas može posjedovati iste ili slične sposobnosti kao oni, ili biti čak u ponečemu nadareniji od njih, ali to nam ne garantira da ćemo i mi sutra uspjeti u istome.

Nema genija, pa ni stručnjaka, u politici. O tome tko će uspjeti, a tko ne, odlučuje zbroj prosječnih talenata u spoju s trenutnim zahtjevima političkog tržišta, a ne neki talent ili pak specifična situacija sami po sebi. Kao i u životu, ne pobjeđuje najljepši i najpametniji, već onaj koji umije svoje osrednje talente prilagoditi specifičnim zahtjevima vremena i mjesta. Može nam biti krivo zbog toga, ali takav je život.

Večernji list

Tko će pristati da postanemo migrantski kamp?

Ako bismo tražili kandidata za najgore ministarstvo u vladi Zorana Milanovića, u najuži krug bi se, pored Ministarstva kulture, svakako kandidiralo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova i ministrica Vesna Pusić. Gotovo da nema većeg vanjskopolitičkog izazova na kojem ovo ministarstvo nije palo na ispitu. Od politike koja je vanjsku politiku Hrvatske htjela uskladiti s turbulentnim i nepredvidljivim politikama u tzv. Regionu, a koja je doživjela poraz s odlaskom Ive Josipovića s Pantovčaka, do poslušničkog i puko administrativnog odnosa prema nalozima koji su stizali iz Europske unije. Od afere oko izručenja Perkovića Njemačkoj i dramatičnih događaja tijekom tzv. Bosanske revolucije, pa do potpuno neartikuliranog stava u migrantskoj krizi – možda najvećem vanjskopolitičkom izazovu 21. stoljeća, pred kojim se nalazi ne samo Hrvatska već i čitava Europa.

Možemo reći da je potpuno odsustvo suverenističke politike i jasnog stava u obrani hrvatskih vanjskopolitičkih interesa bila jedina prepoznatljiva politika ovog ministarstva. O tome dovoljno govori i činjenica da je u svakoj od ovih situacija politika Ministarstva bila u sukobu s politikom Vlade i premijera Milanovića, koji je zastupao suprotnu, suverenističku poziciju. Nije samo slučaj da se ministrica Pusić u zadnjoj godini svoga mandata posvetila isključivo lobiranju oko kandidature za raspisani natječaj za izbor glavnog tajnika UN-a. To je njeno osobno političko opredjeljenje – globalizam a ne suverenizam, podređivanje "partikularnih" nacionalnih interesa globalističkim trendovima, a ne obrana nacionalnih interesa u globaliziranom svijetu. Da nije bilo otpora takvoj politici unutar same Vlade, kao i konačnog poraza te politike na predsjedničkim izborima, vjerojatno bi vanjskopolitička pozicija Hrvatske danas bila puno lošija nego što trenutno jest.

A ta pozicija, kao što znamo, nije nimalo povoljna. Hrvatska je ključna točka na glavnoj ruti migrantske krize, koja već godinu dana trese Europu i ne stišava se. To je, doduše, postala ne samo odsustvom bilo kakve jasne strategije Ministarstva vanjskih poslova, već, prije svega, političkom voljom moćnika iz Berlina i Bruxellesa, kao i poslušničkim stavom susjednih zemalja prema takvoj politici. Mađarska je već ogradila našu sjevernu granicu žilet-žicom, a ovih dana će to učiniti i Slovenija. Ključna stvar je u tome da se Hrvatsku prisili na kooperativnost u upravljanju krizom, kako bi se preuzeo dio tereta migrantskog vala (tj. migrantske kvote) i time relaksiralo njemačku kancelarku od katastofalnih posljedica njene loše politike. Drugim riječima, budući da je Grčka odlukom njemačkih sudova proglašena za nesigurnu zemlju za migrante, a Makedonija i Srbija pošteđene kao i inače nestabilne države, EU je Hrvatskoj namijenila ulogu zemlje u kojoj taj val treba zaustaviti, u nju vraćati migrante i stvoriti ovdje migrantski kamp.

Stoga je od ključnog značaja pri izboru nove hrvatske vlade pažnju usmjeriti na to kakvu ćemo vanjskopolitičku poziciju u ovoj krizi zauzeti. Danas u Hrvatskoj ne postoji značajnije pitanje od toga hoće li budući MVP voditi suverenističku politiku u migrantskoj krizi ili će ta politika biti "politika suradnje i raspodjele tereta odgovornosti s našim partnerima u EU". Kako je u koalicijskoj raspodjeli resora taj resor pripao HDZ-u, koji ima tradicionalno dobre odnose sa strankom kancelarke Merkel, tu stvari ne izgledaju najbolje. Teško da će se tu naći kandidat koji bi imao snažan gard prema direktivama koje budu dolazile odande. Ako znamo da je lider HDZ-a, Tomislav Karamarko, tijekom predizborne kampanje kritizirao politiku odlazeće vlade, zalažući se za suradnju s europskim institucijama, tj. strogo poštovanje Dublinskog sporazuma i registraciju migranata, stvar postaje još ozbiljnija. Jer, takav stav, u danoj konstelaciji, ne može značiti ništa drugo nego dragovoljni pristanak na to da se od Hrvatske napravi migrantski kamp.

Tu ni eventualno podizanje žice prema Srbiji i BiH ne bi značilo ništa. Pitanje je, prije svega, političke odluke. Žica može samo usporiti migrantski val i napraviti u Hrvatskoj "usko grlo" na migrantskoj ruti ka Njemačkoj. Žica je samo privid suverenizma, tek izlika za kooperativnost s trenutnim gospodarem Europe, koji se našao u nevolji. Da bi se Hrvatska relativno neoštećena izvukla iz ove krize i sigurnosnih izazova povezanih s njom, potrebna nam je snažna suverenistička politika, a ne njen privid. Hoće li se o sudbini Hrvatske odlučivati u Zagrebu ili Berlinu, znat ćemo uskoro. Šanse nisu velike.

Večernji list

Pijana novogodišnja europska noć

Kada je američka konjica konačno uhvatila Bika Koji Sjedi i odvela ga u rezervat, indijanski je poglavica, koji je, uz ratničke vještine, posjedovao i značajnu moć predviđanja budućnosti, svojim rezigniranim suplemenicima, koji su u njegovu uhićenju vidjeli jasan znak vlastite propasti, odgovorio vizijom: "Da, propast ćemo, ali kroz sto godina, i ne u planinama, boreći se za svoju slobodu, već polako, pijani za nekim šankom." Kako drukčije nego pijanstvom, ako već ne i teškim alkoholnim delirijem, objasniti ponašanje njemačkih vlasti, ali i vlasti drugih europskih država, koje su, sada je to sasvim jasno, nekoliko dana skrivale od javnosti užase koji su se događali na ulicama europskih gradova tijekom proslave Nove godine? I kako drukčije, nego potpunim gubitkom kontakta s realnošću uslijed dugog konzumiranja teških opijata, objasniti reakcije europskih političara, poglavito njemačkih, na te događaje kada su interni policijski izvještaji, koji su bili potpuno suprotni zvaničnim policijskim izvještajima o "uglavnom mirnoj novogodišnjoj noći", konačno dospjeli u javnost?

Naime, kako nas zadnjih dana, pomalo stidljivo, obavještavaju mediji, u novogodišnjoj noći se na ulicama europskih gradova događao nesvakidašnji horor s masovnim napastvovanjima i silovanjima žena od strane većih skupina migranata iz muslimanskih zemalja. Takva erupcija nasilja je bila sve samo ne izolirani incidenti, kako nas pokušavaju uvjeriti lijevi apostoli političke korektnosti. Dapače, prije bismo mogli reći da se radi o stilu ponašanja pripadnika kulture koja žene vidi samo kao seksualni objekt, pa je za pretpostaviti da je takvih nasrtaja bilo i ranije, ali da su uspješno skrivani, a da se sad sve odigralo na javnim mjestima, pa je čitava stvar ipak dospjela u javnost. Prvo se čulo za događaje u Koelnu, potom i u ostalim njemačkim gradovima, poput Hamburga, Stuttgarta i drugih. Zatim su slične vijesti počele dolaziti i iz drugih europskih zemalja, poput Finske, Švicarske i Austrije. Svuda isti scenarij – gomila muškaraca iz arapskih zemalja na ulici se iživljava nad nezaštićenim ženama. I svuda su se žrtve javljale tek nakon par dana, ustrašene terorom političke korektnosti da ne bi "zaradile" etiketu rasista, jer su nasilnici bili pripadnici druge rase, i ohrabrene tek svjedočanstvima drugih žrtava, koje su prošle kroz isti pakao.

No, unatoč svemu, reakcija političara i zvaničnika na ove događaje je bila zapanjujuće hladna i licemjerna. Izdvojila se gradonačelnica Koelna, Henriette Reker, koja je i sama nedavno bila žrtva pokušaja atentata, svojom izjavom da bi žene trebale usvojiti određena pravila ponašanja, poput držanja muškaraca na udaljenosti od jednog lakta, kako bi izbjegle buduće nastraje. Ta je njena izjava pokrenula lavinu prosvjeda, jer je evidentno pokušala izbjeći osudu silovatelja samo zato što počinitelji dolaze iz jedne druge kulture i, umjesto toga, krivicu i odgovornost svaliti na žrtve silovanja. No, kako ne bismo pomislili kako se radi o izoliranom incidentu jedne istaknute zagovornice snažne imigrantske politike, već da je riječ o generalnom stavu čitave političke klase, uvjerila nas je ubrzo i sama kancelarka Merkel, koja je izjavila da njena Vlada ni ubuduće neće postavljati nikakva ograničenja prihvatu izbjeglica. Iako je poznata njena izjava da je "multikulturalizam mrtav", njen smisao očito nije išao u smjeru spoznaje o nesumjerljivim vrijednostima određenih kultura, već u smjeru brisanja bilo kakvih identiteta. Ona u migrantima, u skladu s liberalnim credom, vidi samo ekonomske jedinke koje će dati novi zamašnjak zahuktaloj njemačkoj industriji.

Ekonomska bilanca ne vidi nikakvu razliku između Nijemca, Čeha, Sirijca ili Marokanca. Ekonomska efikasnost je jedino piće kojim se opijaju političari s europskog Olimpa. Teško je povjerovati da će ih išta otrijezniti u tom njihovom pijanstvu. Male su šanse da to otrežnjenje dođe i demokratskim putem, probuđenim nezadovoljstvom europskih nacija. Te nacije su na umoru, bez vodstva koje bi smoglo snage oduprijeti se ludilu europskih elita. Migrantskoj krizi je prethodio pokus sa slamanjem volje grčkog naroda. To je bila lekcija i za ostale, Francuze, Nijemce, Britance, Poljake – one manje da i ne spominjemo. Tko digne glavu bit će izoliran i pretvoren u rezervat – ako već ne u migrantski kamp. Tako će, dakle, izgledati sudbina umiruće europske civilizacije – tiho, cvileće, samookrivljavajuće nestajanje u alkoholnim isparenjima naših pijanih elita.

Večernji list

Komentar: Pregovori o Vladi bez učešća mandatara dovode u pitanje ozbiljnost najavljenih reformi

Nakon sastanka o prijedlozima modela i formiranju hrvatske Vlade, čelnici HDZ-a i Mosta, Tomislav Karamarko i Božo Petrov potvrdili su u ponedjeljak kako je dogovoreno da će u novoj Vladi biti potpredsjednici.

"Ako postoji ime mandatara onda moramo priznati da i nas dvojica ulazimo u Vladu", izjavio je Karamarko novinarima, nakon pregovora održanih u središnjici HDZ-a.

Upitan na koju funkciju ulazi u Vladu,  Petrov je rekao kako za sebe može reći - kao potpredsjednik Vlade.

Karamarko će, rekao je, biti ili zamjenik premijera ili prvi potpredsjednik s ovlastima zamjenika.

"To je podrška koju novi mandatar mora imati od nas dvojice koji činimo saborsku većinu. Definitivno, stabilnost je bitna", naglasio je šef HDZ-a.

Na sastanku se Most suglasio sa smanjenjem broja ministarstava, ponovio da su im važna ministarstva unutarnjih poslova i  pravosuđe, a Karamarko rekao kako će se o tome razgovarati.

Domoljubna koalicija dala je prijedlog kako se može formirati Vlada, odnosno novi model Vlade, a jedna od tema je bila osnivanje državnog holdinga.

Razgovarali jesmo i vidjeli smo da postoje određene pozitivne stvari za koje smo se sami zalagali tijekom kampanje, dakle depolitizacija kadra, profesionalni management, jasni kriteriji unutar javne uprave, rekao je Petrov.

Što se tiče ukidanja ministarstava i formiranja novih postoje određene stvari koje su nam interesantne, ali pitanje koliko je sada vremena dovoljno i imamo li ga da bismo ga mogli implementirati odmah,  dodao je.

Kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić kaže da je glavni dojam sa prvog sastanka o formiranju nove Vlade taj da je on održan bez učešća mandatara Tihomira Oreškovića.

- Ako otklonimo kao neuvjerljivu ispriku dano objašnjenje da je mandatar imao drugih obveza, onda je to može biti zabrinjavajuće, jer u startu narušava autoritet budućeg premijera. Također je neuvjerljivo objašnjenje da su mandatara obavijestili o sadržaju razgovora prije sastanka, jer se time šalje signal da će mandatar Orešković biti samo izvršitelj odluka koje će donositi političari. Ako će to tako biti, onda je izbor nestranačke osobe za budućeg premijera bio samo kozmetički potez. Premijer mora imati autoritet da presječe stvari, da donosi neovisne odluke u teškim situacijama, a takvih situacija će biti jako puno ako se ide u reforme. Ovakvim potcjenjivanjem uloge mandatara u pregovorima se šalje i signal o ozbiljnosti takvih reformi, ističe Ristić i dodaje.

- Sva je prilika, u stvari, da je čitava priča o reformama i depolitizaciji samo maska, samo prazna priča, izlika koja treba prikriti žestoka politička trvenja unutar koalicije HDZ-a i Mosta. Kako se krenulo s podjelom resora i funkcija ti sukobi se sve lošije kriju. Iz Mosta se, tako, još jučer krenulo s ucjenama da će izaći iz Koalicije ako ne dobiju određena ministarstva, konkretno, kontrolu nad represivnim aparatom. To odražava vrlo visoku razinu nepovjerenja koja vlada između koalicijskih partnera, čak bi se moglo reći da je po srijedi neka vrsta javnog ponižavanja većeg koalicijskog partnera od strane manjeg, gdje se Most praktički pojavljuje kao budući inkvizitor HDZ-a. Drugim riječima, na buduće preuzimanje represivnog aparata od strane Mosta se može gledati kao nastavak Mostove politike teških uvjetovanja tijekom postizbornih pregovaranja, samo sada drugim, represivnim sredstvima. Moglo bi se reći i da su koalicijski pregovori o budućoj Vladi, koji će, po svemu sudeći, biti teški i tvrdi poput postizbornih pregovora, samo odraz oštrih sukoba i svojevrsne lustracije unutar HDZ-a, gdje se Most pojavljuje kao izvršitelj, kaže naš sugovornik.

Ristić napominje da što se HDZ-a tiče, dvije su ideje koje su došle iz njihovog tabora privukle pažnju – ona o osnivanju holdinga koji bi okupljao sve državne tvrtke i Ministarstva useljeništva i demografske obnove.

- Ideja s holdingom će se opravdavati pojednostavljenjem upravljanja, ali ta vrsta centraliziranja upravljanja otvra i druga pitanja, jer ona može značiti i pojednostavljenje procedura za nezakonita postupanja. To se nameće kao mogući veliki problem i ako imamo u vidu loše iskustvo oko javnih nabavki i natječaja u vezi sa Zagrbačkim holdingom. Osnivanje Ministarstva useljeništva i demografske obnove može pobuditi velike kontroverze ako imamo u vidu migrantsku krizu usred koje se nalazimo, a koja će s proljećem ponovno uzeti maha. Ovo je znak da se u Koaliciji razmišlja o tom pitanju, ali se to jako slabo komunicira sa zainteresiranom javnošću. Znači li osnivanje ovog Ministarstva da se buduća Vlada sprema na to da lošu demografsku sliku Hrvatske popravi značajnijim prihvatom migranata s Bliskog istoka? Takvo pitanje se ne bi smjelo rješavati pregovaranjima iza zatvorenih vrata i politikom svršenog čina, već zahtjeva najširu javnu debatu – kada se već propustilo o tome govoriti tijekom predizborne kampanje, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Milanovićeva kulturna revolucija – pogled unazad

Na pitanje o naslijeđu Milanovićeve četverogodišnje vladavine ne možemo odgovoriti uobičajenom metodologijom, koja bi se svodila na usporedbu ekonomskih rezultata i zatečenog stanja. Ako bismo se poveli tim standardnim metodama vrlo lako bismo mogli promašiti bit. Unatoč tome što je Kukuriku koalicija na vlast došla ambicioznim Planom 21, više je poslužio kao ures, nego kao politička agenda. Ekonomija jednostavno nije bila u fokusu Milanovićeve vlade. Njegova vlada nikako nije bila socijaldemokratska vlada tradicionalnog tipa, koja bi provodila standardne socijaldemokratske politike. Vidjelo se to i po predizbornoj kampanji, u kojoj je Milanović ekonomske teme uspješno potisnuo u drugi plan, unatoč tome što mu se nekako namjestilo da pred izbore ekonomija počne rasti.

Milanović je transformirao hrvatsku socijaldemokraciju iz tradicionalne, ortodoksne i marksističke, u stranku nove ljevice, po ugledu na Blairove "nove laburiste" ili Clintonove "nove demokrate" krajem devedesetih. On je, povodeći se za svojim uzorima, okončao klasni rat u Hrvatskoj i normalizirao kapitalizam kao zadani sistemski okvir; njegova je zasluga i uništenje moći tradicionalno jakih sindikata, s kojima nije stupao u već poslovične dilove. Njegova socijaldemokratska neortodoksnost vidjela se i prilikom pokušaja uvođenja "outsourcinga" u državne ustanove, inicijative za izmjenu Zakona o radu, kao i zalaganjem za monetizaciju autocesta. Nije tu bilo prevelike povike na "neoliberalni kapitalizam", koja je prije dolazila od oporbe i marginalnih ljevičarskih skupina, nego od njega. Dapače, sam je bio vrlo oprezan da ga se ne poistovijeti sa socijaldemokratom starog kova, radije se izjašnjavajući kao "konzervativni liberal", pa čak i libertarijanac.

Milanović je tu samo slijedio pouzdan naputak očuvanja ljevice u povijesno vrlo nepovoljnim okolnostima. To da socijaldemokrati nemaju problem s liberalizacijom radnog zakonodavstva ili privatizacijom tvrtki u državnom vlasništvu, rezultat je okončanja velike ekonomske debate 20. stoljeća između kapitalizma i socijalizma, u kojoj je kapitalizam, padom Berlinskog zida, odnio prevagu. Danas smo, tako, svi za slobodno tržište i neki oblik socijalne države. Porezi 2% gore-dolje, malo manje ili više regulacija i socijale, ali to je to. Tu više nema velikih sporenja i tema. Reformski posao može obavljati i tehničko lice, a ne izabrani političar, jer se politika prestala vrtjeti oko ekonomije. To što se u Hrvatskoj danas toliko priča o reformama, pri čemu se svi sa svima slažu, i svak sa svakim može u koaliciju na "reformskoj platformi", nije nikakvo čudo neviđeno, već slika konsenzusa oko politički mrtvih tema. Najviše se brblja o bezopasnim stvarima.

Ali, jako bismo se prevarili ako bismo zaključili da je ostvarenje ovog povijesnog konsenzusa u Hrvatskoj glavno postignuće Milanovićeve transformacije SDP-a u stranku nove ljevice, ili čak da je SDP time prestala biti stranka ljevice. Na fonu okončanja klasnog rata u Hrvatskoj, razbuktao se kulturni rat. Brisanje razlika oko ekonomskih pitanja naplaćeno je kopanjem dubokih svjetonazornih rovova. Odricanje od starih socijaldemokratskih politika nije dovelo ni do kakvog političkog konsenzusa, već je političke bitke rasplamsalo do usijanja. "Mi ili oni", "nema pomirenja", "borba do kraja" – prepoznatljive su Milanovićeve političke lozinke. Ideološke borbe sada se ne vode oko ekonomije, već oko pitanja identiteta i kulture. U središtu pažnje više nisu radnici i njihova prava, već pitanje rodne ravnopravnosti, prava manjinskih skupina, spolnog obrazovanja mladih, politika otvorenih granica, itd.

Milanovićevo napuštanje Marxa (ako je ikad i bio njegov vjernik) nije značilo napuštanje ljevice uopće, već njeno radikaliziranje prihvaćanjem programa nove ljevice i njene borbe za "kulturnu hegemoniju". To je borba za dušu naroda, a ne za njegove materijalne uvjete. Ta borba se dobija ili gubi "maršem kroz institucije kulture", a ne marširanjem pod sindikalnim zastavama. I doista, najveći udarac Milanovićevoj vladavini nije došao od sindikata i ekonomskog nezadovoljstva, kako to obično biva, već od "obiteljaškog" referenduma, najveće bitke je vodio oko dvojezičnih ploča, beskompromisan je bio oko migrantske krize. U svakom slučaju, prema tome treba valorizirati učinke njegove vladavine. A koliko je u tom pregnuću uspio, ostaje još vidjeti, jer je poznato da kod baratanja dušom stvari pokazuju svoj pravi učinak tek na duži rok.

Večernji list