Trumpova velika strategija mira

Trump je prevrnuo stol i okrenuo Kimovu strategiju zastrašivanja protiv njega samog, pa on sada pravi ustupke i strahuje za svoj mladi život, dok Trump afirmira svoju “veliku strategiju mira” i vraća narušeni ugled Americi bez ispaljenog metka.

U sklopu priprema za drugi summit na vrhu između Trumpa i Kim Jong-una, koji će se narednog tjedna održati u Hanoju, saznali smo da je japanski premijer Shinzo Abe nominirao američkog predsjednika za Nobelovu nagradu za mir. I dok su mediji odmah pokrenuli raspravu o tome je li nominacija uslijedila na zahtjev američke vlade ili se radi o inicijativi samog japanskog premijera, time su samo pomogli utvrđivanju onoga što su željeli dovesti u pitanje - vezali su sliku Trumpa uz Nobela za mir.

Dok se bave finesama nominacije, jasno je da sada ni najveći oponenti ne osporavaju da je Trump “nobelabilan”, a njegova bi agenda oko denuklearizacije Sjeverne Koreje, ako se ovaj summit čudnih frizura pokaže uspješnim, s pravom zaslužila takvo priznanje. Doduše, to priznanje je dosad u puno navrata kompromitirano, jer se dodjeljivalo više u skladu s proklamiranim namjerama, a ne ostvarenim ciljevima. Tako se i moglo dogoditi da već u prvoj godini svog mandata njen laureat postane bivši američki predsjednik Obama, iako će on do kraja svoje vladavine ući u niz ratova a svijet učiniti nesigurnijim mjestom, umanjujući moć Amerike a povećavajući utjecaj Rusije, Irana i Kine.

Privrženost ideji da je proklamirana odluka velikih sila za mir njegov najsigurniji jamac vjerojatno snosi najveću odgovornost za to što povijest čovječanstva liči na koloplet gluposti, nasilja i beskrajnih ratova. Ne postoji ništa tako opasno kao velika sila koja javno objavljuje svoju bezuvjetnu volju za mirom. Treba samo baciti pogled na tužnu sudbinu Lige naroda nakon Velikog rata i Hitlerov ulazak u niz ratova, koji će konačno kulminirati u najvećem pokolju koji je vidjela ljudska povijest. Hitler se tako lako odlučivao na okupaciju susjednih zemalja i rat upravo zato što je bio siguran u privrženost velikih sila miroljubivom rješavanju sukoba.

Slično će biti i tijekom Hladnoga rata između Zapada i SSSR-a. Dok god je Zapad pokazivao svoju bezuvjetnu volju za mirom, SSSR je uspješno dizao revolucije i širio komunizam po svijetu. Njihova je politika bila odvući stvari ka ekstremnim rješenjima, znajući da će Zapad igrati na kartu proklamiranoga “popuštanja napetosti”, gdje bi kroz ustupke SSSR uvijek dobijao više nego što je imao prije eskalacije sukoba. Rat sa Zapadom bio je isplativ. Zato je i bilo toliko kriza i ratova. Ne kaže se uzalud kako je put u pakao popločan dobrim namjerama onih koji su pozvani boriti se protiv zla, ali pritom ništa ne čine.

Takav “klizavi nagib” politike detanta izvjesno bi vodio ka sve većim sukobima između Amerike i SSSR-a da se osamdesetih nije pojavio Reagan, koji je prevrnuo stol i okrenuo strategiju komunista protiv njih samih, dovukavši Pershinge u Njemačku i proglasivši SSSR “imperijem zla”. Sjećamo se masovne histerije koju je to izazvalo u zapadnoj javnosti, koja je predsjednika Reagana prozvala “ratnim huškačem” i “kaubojem”, koji želi uništiti svjetski mir. Međutim, kako smo vidjeli, upravo taj njegov postupak je natjerao SSSR na ustupke, a ideja komunizma je odjednom izgubila svoju čar za mase, jer nitko ne voli luzere koji pred protivnikom prave ustupke.

Kada je Trump preuzimao predsjedničku dužnost, Obama mu je navodno rekao da je Sjeverna Koreja najveći problem, za koji se ne nazire rješenje. Tako je i izgledalo. Poludjeli komunistički diktator je svako malo ispaljivao rakete iznad Japana, očekujući sve veće ustupke od Amerike. Takva dinamika sukoba mogla je samo voditi do trenutka kada će rat postati jedini mogući izlaz. A onda je Trump zaprijetio Kim Jong-unu “ognjem i bijesom”, narugavši mu se u UN-u kao “malom čovjeku-raketi”. I opet je zapadna javnost upala u histeriju, nazivajući Trumpa “opasnim luđakom” i optužujući ga kako želi započeti “treći svjetski rat”.

Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, osim što je ta histerija pomogla Trumpu da djeluje uvjerljivije pred Kimom III., čija tajna služba nikako nije mogla dati jednoznačan odgovor na pitanje “je li Trump stvarno lud ili pak prepametan”? Vidimo da je to bila strategija koja je “čovjeka-raketu” natjerala da savlada svoj strah od letenja i dovela ga za pregovarački stol o denuklearizaciji. Trump je prevrnuo stol i okrenuo Kimovu strategiju zastrašivanja protiv njega samog, pa on sada pravi ustupke i strahuje za svoj mladi život, dok Trump afirmira svoju “veliku strategiju mira” i vraća narušeni ugled Americi bez ispaljenog metka.

Mudri Sun Tzu je govorio kako “savršenstvo rata nije pobijediti u sto bitaka, već poraziti neprijatelja bez borbe”. Trump zna da u temelju svakog dobrog mira mora biti i dosta dinamita. Kao što ga, uostalom, ima i u Nobelu.

Večernji list

Vlada našim novcima stvara novog Todorića

Kad god država nešto sanira na površinu ispliva prvo manipulacija u rangu one “djeca Afrike za Uljanik”, da bi zatim na scenu stupila ideologija – kad god treba upumpati novac poreznih obveznika na površinu isplivaju ideološke teme.

Hrvatska je od svoje samostalnosti do danas na sanaciju i spašavanje brodogradnje potrošila više od 30 milijardi kuna. Nakon restrukturiranja i najave da je s bacanjem novaca završeno, došlo je do nasukavanja Uljanika. Vlada je za “strateškog partnera” izabrala Tomislava Debeljaka, od koga možemo čuti kako “država mora riješiti sve dubioze u Uljaniku, jer sigurno nema budale na svijetu koja bi to napravila”. Tako ispada da su te jedine budale - hrvatski porezni obveznici.

Upravo je njemu Milanovićeva vlada dala 1,5 milijardu kuna državnog novca kako bi preuzeo Brodosplit. Do 2015. na spašavanje Brodosplita otišlo je 11 milijardi kuna, plus je država od tada aktivno sudjelovala u restrukturiranju s još oko 1,5 milijardi kuna. U međuvremenu je škver gradio brane za venecijanske protuplimne barikade, jedrenjake te ophodne brodove za HRM s pogrešno ugrađenim motorima - dakle, sve osim ozbiljne brodogradnje.

Debeljak osim 75 hrvatskih poduzeća, posjeduje i desetak “ofšorki”. Uvidom u knjigu narudžbi Brodosplita vidi se da su strani naručitelji tih famoznih brodova, u stvari, njegove vlastite ofshore-tvrtke na Maršalskim otocima. Reklo bi se da posao cvjeta, ali samo na papiru, jer su ti brodovi fantomski, iako je u njih ulupano 1,5 mlrd kn novaca poreznih obveznika. Tako to, naime, izgleda kad vlasnik naručuje posao od samoga sebe.

Do 2015. na Uljanik su spaljene 4,4 milijarde kuna, plus su samo u prosincu prošle godine za Uljanik isplaćena državna jamstva od 2,5 milijarde kuna, a sada se spominje dodatnih 10,5 milijardi. Debeljak tvrdi kako hitno treba upumpati novac u Uljanik, jer ako on i 3. maj propadnu, bit će to kraj brodogradnje u Hrvatskoj. Kolika je cifra u pitanju jasno je iz toga što bi za tih 1,4 mlrd eura svi radnici Uljanika mogli narednih 15 godina sjediti kod kuće i primati plaću. To je, uostalom, dovoljno novca da svaki građanin Pule dobije po 200 000 kn.

Svaki zaposleni u Hrvatskoj bi za to “sušenje” trebao izdvojiti 1000 eura ili 7500 kn, a svaki građanin Hrvatske bi trebao izdvojiti 2500 kn, ili prosječna četveročlana obitelj 10 000 kn, uložiti 1,4 milijardu eura u propalo brodogradilište, da bi ga preuzeli strateški partneri koji zajedno vrijede toliko. Naime, vrijednost Fincantierija je 1,3 milijarde dolara, odnosno, 8,5 milijardi kn, od čega je 97% u vlasništvu talijanske države.

To je novac koji je jednak godišnjem profitu najvećih svjetskih kompanija, poput banaka UBS ili ERSTE, ili automobilskog giganta Toyota. Ako se već arčenje tolikog novca pravda spašavanjem radnih mjesta i industrije – pa, nek premijer uzme te novce i ode u Munchen ili Stuttgart, baci ponudu na stol, pa neka BMW ili Mercedes otvore tvornicu u okolici Rijeke, kao izvoznoj luci za Aziju. Ili, kada bi se taj iznos u sljedeće 4 godine rasporedio na smanjenje doprinosa za 10%, imali bismo rast svih plaća.

Ako su porezni obveznici do sada dali 2,5 milijarde kuna za jamstva za Uljanik, te ako bi se taj iznos podijelio s brojem novorođene djece u Hrvatskoj lani, to bi iznosilo 15 000 eura po svakoj bebi. Nakon najavljenog “sušenja” na taj se iznos treba dodati još 4 puta toliko, što znači da bi svako novorođenče dobilo po 75 000 eura, ili 555 000 kn. To bi bile demografske mjere poticajnije i od onih koje je nedavno objavio mađarski premijer Orban, gdje država za brak nudi zajam od 36 000 eura, uz otpis čitavog duga nakon rođenja trećeg djeteta.

Kroz sve ove primjere vidimo o kolikom se tu novcu radi, te da postoje puno produktivniji načini da se taj novac upotrijebi. Da stvar bude  zanimljivija, Vlada u Uljaniku sada radi sve ono što su nas koliko jučer oko Agrokora uvjeravali kako nije moguće. Sve što je bilo pogrešno u prvom slučaju pogrešno je i sada, jer su obje firme privatne i strateške. Sve što su Todoriću uskratili sada daju Debeljaku, pa je očito kako Vlada s našim novcem stvara novog Todorića.

Radi se o iznosu koji veći od famoznog milijardu i šezdeset milijuna eura vrijednog roll-up kredita. Jučer Todorić tražio da mu država “posuši” Agrokor, a danas Fincantieri i Brodosplit traže da država "posuši" Uljanik. Samo u ovoj našoj šverc demokraciji država spašava privatne tvrtke i na taj način pokriva tuđe neuspješno poslovanje. Država je tu postala samo izgovor i pokriće za banditokraciju.

Kad god država nešto “suši” na površinu ispliva prvo manipulacija u rangu one „djeca Afrike za Uljanik“, da bi zatim na scenu stupila ideologija - kad god treba upumpati i utući lovu poreznih obveznika na površinu isplivaju ideološke teme. Znači, kad se krade lova kreće borba protiv fašizma, po onoj staroj - smrt fašizmu, dugovi narodu.

Večernji list

Nakon izgradnje LNG-a ruski će plin biti još jefitniji

LNG je isplativ upravo za toliko koliko će Rusija morati dodatno spusiti cijenu - što će biti značajno veći iznos od potencijalnih gubitaka.

Nakon godina odgađanja, zadnjih dana siječnja hrvatska je vlada konačno donijela konkretnu odluku koja nas vodi korak bliže realizaciji projekta izgradnje LNG terminala za ukapljeni plin na otoku Krku. Tako smo se, nakon desetljeća otezanja, konačno pomaknuli s mrtve točke. To je krucijalna odluka koja se ne tiče samo pitanja ekonomskih benefita i energetske neovisnosti naše zemlje, već duboko zadire u pitanja našeg pozicioniranja u novom geopolitičkom miješanju karata u Europi.

Koliko je ta odluka važna svjedoči i reakcija američkog veleposlanika Kohorsta: “Drago mi je što vidim da zemlja koja je naš strateški partner i saveznik zauzima tako pozitivnu vodeću ulogu.” A koliko važna, mogli smo vidjeti na pozitivnom primjeru Litve u kojoj je nakon izgradnje LNG-a došlo do značajnog pada cijene za čak 30%. Litavska premijerka na sve strane ponavlja kako je "Rusija uvijek energiju koristila kao političko sredstvo za pravljenje pritiska."

U trenutku dok ovo pišem u Bruxellesu traje sastanak članica EU o izmjenama zakonskih regulativa o unutarnjem plinskom tržištu, nakon kojega ćemo znati sudbinu energetske strategije EU. U središtu spora je pitanje dovršenja izgradnje tzv. Sjevernog toka 2, plinovoda koji bi preko Baltičkog mora direktno spajao Njemačku s Rusijom. Istočnoeuropske, nordijske i baltičke zemlje rezolutno su protiv izgradnje, jer smatraju kako bi to čitavu Europu učinilo energetskim i političkim taocem Moskve.

U cijeloj ovoj priči novi moment nastaje nakon objave kako Francuska “ne želi jačati ovisnost o Rusiji i time nanijeti štetu članicama EU, poput Poljske i Slovačke“. Baš čudo kako su Poljaci opet protiv, kao da nemaju iskustva na svojoj koži što se dogodi kad im se susjedi Rusija i Njemačka “dogovore”? Pitanje nastaje zašto se sada Francuzi ne žele dogovoriti već idu protiv Nijemaca, onih s kojima bi trebali voditi Uniju? Možda zato što je francuski predsjednik Macron konačno shvatio svoju ulogu, to da je nakon Brexita Francuska jedina europska nuklerana sila i da je ovaj projekt za Europu nije samo ekonomsko već i sigurnosno pitanje, posebno u kontekstu nedavnog otkazivanja nuklearnog sporazuma između SAD-a i Rusije.

A gdje smo tu mi? Pa, trebali bismo biti na strani vlastitih nacionalnih interesa. Naša godišnja potrošnja plina je nešto viša od 3 milijarde kubika, od čega 2 milijarde uvozimo. A kada uzmemo u obzir riječi ruskog veleposlanika kako je “Rusija lani u Hrvatsku 'pustila' dvije milijarde kubnih metara plina”, to znači kako sav uvoz pokriva Rusija, odnosno najveći uvoznik ruskog plina PPD ili umiveno Energia Naturalis, koji je u poslovanju s državnim i javnim tvrtkama preko noći izrastao u velikog igrača.

Kolika je razina njihova samouvjerenja najbolje možemo iščitati kroz ultimativne poruke veleposlanika Azimova “Rusija mora biti hrvatski strateški partner”, te da se “ne zanosimo kako je razvoj bez Rusije moguć”. U istoj rečenici razvoj i Rusija, pa još Hrvatska nešto mora, zvuči kao noćna mora. Noćna mora na kojoj mnogi, ne baš besplatno, vrlo angažirano rade.

Zato su trgikomične izjave tipa “Rusija nema ništa protiv LNG-a”, s kojima ruski veleposlanik laže sam sebe. Dok govori kako nema ništa protiv LNG-a, jer je njihov plin jeftiniji, u sebi se razmišlja kako će nakon izgradnje LNG-a biti još jeftiniji. Zbog toga se polomio od dokazivanja kako je LNG neisplativ, a isplativ je upravo za toliko koliko će Rusija morati dodatno spusiti cijenu - što će biti značajno veći iznos od potencijalnih gubitaka LNG-a. Postojanje alternative je uvijek benefit za čitavo društvo, naročito kada smo, kao sada, zadnji na cijevi.

Da bismo popravili svoju situaciju moramo se probuditi iz sna, jer kako kaže stara narodna “tko lovi dva zeca, ne uhvati nijednoga”. Sad kad konačno znamo što želimo, to treba jasno komunicirati s partnerima. Prva u tom redu je Mađarska s kojom imamo nekoliko stvari za raščistiti, jer je jasno da nam je rješenje problema od zajedničkog interesa. Prvo treba otpetljati zamršenu situaciju oko Ine, koja nikome ne koristi jer zaustavlja razvoj. A zatim krenuti u realizaciju i ostalih prilika.

Zamislimo situaciju u kojoj smo riješili problem Ine, oslobodili se opasnosti plaćanja arbitraže, a Mađarska ušla u projekt LNG-a i sada nakon izgradnje interkonektora plin se preko Hrvatske izvozi u srednju Europu. Prepoznali smo i zajednički interes u izgradnji nizinske pruge, koja je luku Rijeka izvukla iz sivila i sada bilježi veliki rast na valu trgovinske razmjene s Azijom. Projekt je to koji premijer treba prodati u Dubrovniku na samitu inicijative 16+1. Jer, kako se kaže, riječi pokreću, a primjeri vuku.

Večernji list

Trump je oporbu zasuo strelicama ljubavi

Prema prvim anketama 76% Amerikanaca imalo je pozitivan dojam o Trumpovu obraćanju, a njih čak 72% po pitanju ilegalne imigracije. Izgleda kako je s ovim govorom uspio doprijeti do srca nacije.

Ovogodišnji Trumpov govor o stanju nacije je bio neobično relaksiran i protekao je u znaku poziva da se odbaci “politika osvete, otpora i odmazde” i prigrli “bezgranični potencijal suradnje, kompromisa i zajedničkog dobra".

Naglasio je da su nadilaženje podjela i traženje kompromisa znak snage. Posebno je podvukao teme ilegalne imigracije i trgovine ljudima, abortusa i čedomorstva te okončanje dugotrajnih i iscrpljujućih ratova.

Govor je bio nabijen emocijama i snažnim slikama, a posebni gosti iz publike svojim su potresnim sudbinama svjedočili o nužnosti okupljanja nacije oko hitnog rješavanja konkretnih problema. Bili su tu roditelji stradalih u napadima kriminalnih bandi, ratni veterani i preživjeli holokausta i djevojčica koja se bori s rakom.

Prema prvim anketama 76% Amerikanaca imalo je pozitivan dojam o Trumpovu obraćanju, a njih čak 72% po pitanju ilegalne imigracije. Izgleda kako je s ovim govorom uspio doprijeti do srca nacije.

Ali, unatoč tome, oporba je na govor reagirala nervozno i zbunjeno. Dok je on pozivao na suradnju, oni su govorili o mržnji koja ih dijeli. Čini se kako su očekivali da će on svoje obraćanje iskoristiti za napad na njih.

Umjesto toga, Trump ih je zasuo valentinovskim strelicama ljubavi. Tako se jedna od odapetih strijela, na kojoj je pisalo “Amerika nikada neće postati socijalistička zemlja”, zabila direktno u srce Demokratske stranke.

Bio je to jedan dobro posložen govor, u kojemu je ono što prethodi prodavalo ono što slijedi. Zato je oporba bila u nezgodnom položaju, jer nisu mogli pljeskati na ono što je pozitivno za zemlju samo zato što to izgovara Trump.

Krajnji je dojam kako on nije potvrdio oporbena sterotipna očekivanja, već ih je iznenadio svojom ispruženom rukom, pa bi svako odbijanje ponuđenog kompromisa za njih trebalo biti jedno jako bolno iskustvo.

Večernji list

Živozidaška abeceda demokracije

Kada te HDZ proziva za korupciju ili SDP za nesposobnost, to ti dođe kao reklama. Zbog toga možemo reći da nije najveća opasnost Živi zid, već stanje u društvu u kojemu je on moguća alternativa.

Legenda kaže da je Živi zid stranka koja je nastala iz ljubavi. Neki zlobni će dobaciti iz ljubavi dvojice muškaraca prema istoj ženi, ali tko smo mi da sudimo? A još u početku nitko nije mogao znati o kakvoj se tu bajci radi, jer naša priča započinje od trenutka kada mladi Ivan Pernar s ruksakom na leđima posjećuje mladu Vladimiru Palfi, kako bi s njom podijelio dio vlastitog “genija”. Poslije ćemo vidjeti kako je to bila ljubavi na prvi pogled, ljubav iz koje se rodilo nešto veliko - rodio im se Sinčić, Ivan Sinčić, Ivan Vilibor Sinčić.

Naime, kada je ovo dvoje vizionara shvatilo kako zajedno nemaju dovoljno onoga što očekuju od drugih, prije svega škole i formalnog obrazovanja, kao i da njihova narav nije baš uzorna, naša junakinja je slijedila svoje srce i izbor je pao na mirnog i introvertnog studenta FER-a, umjetničkog imena Vilibor. On je savršeno odgovarao opisu glumca koji bi prema scenariju trebao odigrati napisanu mu mesijansku ulogu spasitelja. Njegov karakter, naime, učinio im se idealnim za predsjedničkog kandidata.

To je trenutak u kojem naši golupčići od faze redikuloznih sanjara prave veliki iskorak prema političkoj vidljivosti. I stranka doživljava realpolitičku transformaciju, pa se, nakon unutarnjih borbi, ukida konfuzni sustav supredjsedništva i uspostavlja se jasna zapovjedna linija. Dobijaju jednog predsjednika, koju funkciju preuzima najvidljiviji član, fasada iza koje će ostali dobro skriti vlastite ambicije.

Tako Ivan Sinčić u kratko vrijeme od običnog studenta FER-a, preko predsjedničkog kandidata, postaje predsjednik stranke. Jedino što mu je nevinom preostalo jest da oženi onu koja željeznom rukom drži tri zida kuće, dok se iza četvrtog Ivan i Vilibor igraju politike. Priča dalje kaže kako je, kada su dobili dijete, jadni Ivan postao suvišan, pa je deložiran. Ali ta nesreća nije dugo potrajala, jer se ubrzo skućio u Hrvatskom saboru.

Tu je do izražaja došla sva raskoš njegovog cirkuskog talenta. I dok se on sve bolje zabavljao, ostatak oporbe se našao u problemu. Pored njega i njegovih vratolomija postali su nevidljivi. Vidljivost su mogli postići samo ako nadmaše Pernara u cirkusiranju, što nije lako, premda, kako smo mogli svjedočiti u više navrata, nije i nedostižno. Iz te pozicije je onda lakše razumjeti zašto se vlast bavi napadom na Zid. Shvatili su da je iza zida njihova nesposobnost manje vidljiva.

S druge strane, svaki je napad poslužio kao hrana Živom zidu, jer je napad na njih poput svađanja s trolovima na društvenim mrežama. Dok demagozi dociraju populistima sami ispadaju budale i postaju njihovo pogonsko gorivo, jer ovi preko njihove demagogije postaju još vidljiviji. Ta vidljivost im pomaže da u svoje redove, poput kakvog kulta, regrutiraju nezadovoljnike koji politiku shvaćaju kao priliku da se nekoga uvrijedi i isprovocira njegova reakcija. To je politika koja privlači politički nepismene, većinom mlade ljude, koji politici pristupaju sektaški, kao što možete vidjeti po nekim komentarima ispod ovoga teksta.

Ali, živozidaši su učili od najboljih. Oni su brzo usvojili vrijednosti HDZ-a i SDP-a. Kad god su uhvaćeni s rukama u pekmezu vodili su se onom starom partijskom - pojavu osuditi, druga spasiti. Znali su da će napadi zbog njihove korumpiranosti izgledati smiješno u usporedbi s korumpiranošću onih koji ih napadaju. Jer, kada te HDZ proziva za korupciju ili SDP za nesposobnost, to ti dođe kao reklama. Zbog toga možemo reći da nije najveća opasnost Živi zid, već stanje u društvu u kojemu je on moguća alternativa.

Živi je zid samo simptom bolesne politike koja četvrt stoljeća nije u sebi pronašla snage za provođenje reformi, već jedini smisao vidi u svom pukom očuvanju na vlasti. Vlast za njih nije oruđe kojim se u društvu stvaraju uvjeti za bolje, već održavanje ovog lošeg statusa quo. A njegovo očuvanje nametnuto nam je od politike kao vrhovna vrijednost zato što je samo u njemu moguće da ovakvi budu na vrhu. Tako ispada da su lopovi i nesposobnjakovići, koji su vikend obrazovanjem došli do diploma i pozicija, sada u strahu da će im jednako nesposobni oduzeti te pozicije.

Zato kod nas politički najbolje prolaze nova lica, o kojima se još ništa ne zna. Oni mali i pošteni koji nikada ne bi ukrali, a država puna poštenih dok ne dobiju priliku. Ne kaže uzalud ona stara narodna kako “prilika čini lopova”. A Hrvatska se čini kao jedna velika prilika. Kolika prilika, najbolje je dočarao predsjednik stranke koji tuguje što ih Pernar napušta, pa je spreman žrtvovati dio od milijun kuna koji je dobio iz proračuna kako bi ovoga privolio na ostanak. Kaže, ako ostane, ispeći će mu prase.

Večernji list