Trumpov geopolitički šah - umijeće pregovaranja

U četvrtak je Bijela kuća objavila Trumpov odgovor Kim Jong-unu u kojem ga obavještava da ne prihvaća njegov poziv na susret u Singapuru, koji je bilo najavljen za 12. Lipnja. Zbog obnovljenih Kimovih prijetnji nuklearnim oružjem i uvredljivih poruka, Trump se zahvalio Kimu na puštanju trojice američkih državljana i otkazao susret. Kim je prijetnjama htio ojačati svoju poziciju pred pregovore; Trump je ovim otkazivanjem osujetio taj plan.

To je razlika između Trumpovog i Obaminog pristupa pregovorima. Dok bi Obama potpisao bilo kakav ugovor, samo kako bi mogao mahati s njim i predstavljati sebe kao zaslužnog nobelovca, Trump ne prihvaća kulise mirovnih sporazuma koje bi suprotnoj strani poslužile kao platforma za ucjene. Dobar primjer ove razlike u pristupu upravo je nuklearni sporazum s Iranom, koji je potpisao Obama, a odbacio Trump. Iran je za potpisivanje nuklearnog sporazuma tražio skidanje sankcija i novac, kojim je onda financirao rat na Bliskom istoku.

Da je to loš pristup pregovorima možemo vidjeti i po odnosu Irana prema EU nakon američkog izlaska iz iranskog nuklearnog sporazuma. Dok EU drži da “nema alternative nuklearnom sporazumu”, ajatolah Hamnei sada prijeti izlaskom Irana iz sporazuma nizom novih uvjeta. Od EU traži dodatne garancije da će kupovati iransku naftu, da će europske banke jamčiti sigurnost tvrtkama koje budu poslovale s Iranom, te da ne smiju tražiti reviziju nuklearnog sporazuma, niti dovoditi u pitanje vojne aktivnosti Irana u regiji. To je očito pozicija ucjene i ultimatuma na koju EU pristaje.

Trumpova administracija usvojila je drukčiju strategiju kako bi obuzdala Iran i prinudila ih na ponovne pregovore. Američki državni tajnik je u ponedjeljak objavio da će SAD prema Iranu poduzeti “ekonomski pritisak bez presedana u vidu najsnažnijih sankcija u povijesti”, sve dok ne pristanu na njihove uvjete. Pompeov ultimatum ima 12 točaka u kojima se traži da Iran odustane od svih aktivnosti oko nuklearnog programa, da obustavi razvoj balističkih raketa i prekine financirati terorističke skupine u regiji te povuče svoju vojsku iz Sirije. Također su predviđene oštre mjere prema svim tvrtkama koje bi kršile američke sankcije prema Iranu.

Iako je Europska komisija žurno donijela odluku kojom je naložila europskim bankama da daju garancije tvrtkama koje posluju s Iranom, očito je da to neće biti od velike pomoći. Ako treba birati između Irana, čije tržište vrijedi 400 milijardi dolara, i SAD-a, s tržištem od 18 bilijuna dolara, izbor je jasan. Tvrtkama koje su uložile u Iran jasno je da su one ta svoja ulaganja izgubila zbog američkih sankcija. Zato će sada, bez obzira na garancije, raditi pritisak prema svojim vladama da prihvate američku strategiju, jer su svjesne da svoja ulaganja mogu povratiti samo ako se Iran prinudi na američke uvjete sporazuma.

Iranski revolucionarni režim nema samo problem s Trumpom, već s mladima, koji sačinjavaju polovicu iranske populacije i kojima je dosta izloacije. Još tokom prošlogodišnjih prosvjeda jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika bio je izlazak iz rata u Siriji, čije je financiranje iscrpilo iransku ekonomiju. Iranski financijski sustav je pred kolapsom, a ekonomske sankcije će samo ubrzati konačan slom. Moguće da će to biti prilika i za demokratsku restauraciju Irana i njegovo oslobađanje od uzurpacije sadašnje revolucionarne vlasti.

Cilj američkih sankcija je da se Iran dovede u situaciju da ne može raditi na razvoju nuklearnog programa i ratovati u susjedstvu. Također, ovim odnosom prema Iranu, Amerika je pridobila sunitski svijet, od koga se zauzvrat očekuje da će podržati Trumpov plan rješenja izraelsko-palestinskog pitanja. Po tom planu, između ostaloga, Palestinci će dobiti ograničeni suverenitet na polovici teritorija Zapadne obale i u pojasu Gaze, dok će Dolina Jordana pripasti Izraelu. Istočni Jeruzalem, izuzev Staroga grada, bit će dijelom Palestine. Za prijestolnicu Palestine bit će predložen Abu Dis. Izrael će biti definiran kao domovina židovskog naroda, a Palestina kao domovina palestinskog naroda.

Prije točno trideset godina, krajem svibnja 1988., Ronald Reagan je na moskovskom sastanku s Gorbačovom izjavio: “Moja strategija Hladnoga rata je - mi pobjeđujemo, oni gube.” Tom strategijom Reagan je, kao što znamo, okončao Hladni rat. To isto sada radi Trump u odnosu na S. Koreju i Iran. Ako se na početku postavite kao pobjednik, koji zna što hoće, na kraju možda i stignete do željenog kompromisa, koji će biti vaša pobjeda. Ako krenete s uzmicanjem i ustupcima, ubrzo ćete biti stjerani u kut, odakle će vam se sukob pokazati kao jedini, očajnički izlaz.

Večernji list

Plenković ne smije otići!

Ovaj narod stvarno ne zaslužuje ovu vlast. Oni su sami sebi toliko vjerodostojni, a mi to ne vidimo. Oni su toliko pošteni i čestiti, a mi to stalno dovodimo u pitanje. Nije lako brinuti o narodu koji je toliko nezahvalan i uvijek se nešto buni. Prvo daju povjerenje na izborima, a onda traže nekakvu kontrolu i transparentnost. Stvarno nešto nije u redu s narodom koji ne zna cijeniti ono što ima.

Očito je da smo zavidan narod koji uživa napadati one koji se znaju fino odjenuti i bez akcenta govoriti po nekoliko jezika. Ne cijenimo čestitost čak ni kad nam čestiti, nakon podlijeganja iskušenju, o svojoj vrlini svjedoče uživo pred upaljenim kamerama. Pogledajte što rade našem premijeru - stalno ga napadaju. Ne vide kakve su mu se sve nedaće obrušile na glavu. Ne vide koliko se on za nas žrtvuje da se od muke udebljao.

Zar toliko treba nervirati čovjeka koji se odrekao svoje udobne briselske fotelje kako bi spasio našu stabilnost? Jesmo li svjesni koliko je samo umješnosti i pregovaračke sposobnosti bilo potrebno kako bi se u svoje redove pridobilo iskustvo i znanje gospodina Vrdoljaka i HNS-a? Možete li zamisliti koliko je tek grafološke smjelosti bilo potrebno kako bi se uvjerilo gospodina Sauchu da se njegova sloboda očituje u stabilnosti? Pogledajte samo žrtvu gospodina Ronka, koji je spreman na kocku staviti čitav svoj politički kredibilitet kako bi očuvao tu stabilnost.

Mislite li da je lako ostati na vlasti dok nasuprot vama stoji Bernardić koji čitavo vrijeme vodi hibridni rat protiv vas? Pa, najbolji politički botaničari mjesecima se trude detektirati strukturu i porijeklo samoniklog hibridnog raslinja s kojim on napada vlast. Sjetite se i svih onih podmetanja oko Istanbulske, gdje su svojim otporom prisilili premijera da pod hitno usvoji konvenciju kako se ne bismo osramotili pri preuzimanju našeg predsjedanja Vijećem Europe.

Pa one konstrukcije kako je zbog svega toga veliko nezadovoljstvo u HDZ-u, iako je poznato da se njih ništa ni ne pita. Ogromni su to pritisci i stvarno kao narod nemamo srca ako bar na tren ne razmislimo kako se naš premijer osjeća dok sve to podnosi. Novinari ga stalno provociraju svojim pitanjima. Žele da on podigne ton i izgubi kontrolu kako bi mu imali što prigovarati. Još su mu suradnici podvalili medijskog savjetnika, jer očito nije bio upoznat kako je veća šteta od reputacije koju njegov angažman donosi, nego korist od savjeta koje dijeli.

I nakon svega, baš na dan kada treba primiti nagradu za europski govor pročitan na pet jezika, oni podmetnu neke mailove. Okomili su se na nagrađenu Dalićku, koja se žrtvovala za stabilnost ove zemlje povlačeći se po niskoprofilnim restoranima.

Živimo u društvu koje ne cijeni one koje nagrađuje. Ponekad se čini kako je svaka nagrada  nominacija za Remetinec. I normalno je da se nakon njene iznuđene smjene upravo on osjeća najviše izdano. I Sanadera su tako izdali. Kako se od takvih napada uopće braniti? Treba li vikati: “ja sam pošten!”? Pa, puni su zatvori tih koji viču o svome poštenju. Čitav njegov integritet sada je na kocki samo zato što je vjerovao ljudima, kao da je on odgovoran za one koje je sam imenovao?

On je pravnik i kao pravnik nije mogao znati koliko je čitava stvar s angažmanom Borgova sumnjiva i nezakonita. Uostalom, on te ljude niti ne pozna, mailove ne čita, a samo se tri puta s njima sastao. Autori zakona su imali potpuno povjerenje u Plenkovićevu vladu i zato su u zakon ubacili odredbu kako Vlada imenuje povjerenika. Vlada to povjerenje nije izdala i zato je za povjerenika izabrala upravo autora zakona. A tko bi o upravljanju znao više nego oni koji su napisali zakon?

Prilikom donošenja zakona je sve bilo u redu i zato nije sasvim jasno zašto su nedužna Dalić i pošteni Ramljak morali otići? Zašto su otišli i ostavili našeg premijera na brisanom prostoru, da sada on sam snosi odgovornost za plodove njihova rada? Upravo zato Plenković ne smije otići, i baš zato Plenković mora ostati, sve dok i zadnjem optimistu ne postane jasno koja je cijena interesne stabilnosti koju nam donosi trijumvirat Plenković-Pupovac-Vrdoljak.

Prvo su se hvalili kako vlada radi na nagodbi, a kad je priča postala politički štetna, ograđuju se, i od savjetnika traže neka vrate novac. Zašto bi vratili? Šteta bi bila da im propadnu milijuni koje su platili za osiguranje od odgovornosti. Politika u želji da sebi smanji političku štetu, izlaže čitavu državu riziku. Građani ni krivi ni dužni dovedeni su u poziciju da plaćaju cijenu tuđih političkih eksperimenata. Što bi rekao gospodin Pupovac, Plenkovića treba platiti suhim zlatom. Zato, narode, pripremi zlato.

Večernji list

HDZ i SDP se boje kad “narod odlučuje”

Sigurno vam je poznat onaj osjećaj kada navečer sjednete i upalite Dnevnik. Gledate i slušate, i ne možete vjerovati što čujete i vidite. Samo par minuta je dovoljno da vam se sve toliko smuči, pa ne preostaje ništa drugo osim da ugasite TV. Pomislite, šetnja će vam pročistiti misli.

Dok se tako probijate kroz sumrak nerijetko vam se ukaže prizor koji vas podsjeti zašto vam je bilo mučno gledati vijesti. Prizor čovjeka izmučenog od života, koji umjesto da uživa u plodovima svoga rada, u starosti prebire po smeću, otvara vrećicu, odmotava nekakav smotuljak i zagriza. Jedan od onih prizora pred kojim bi kamen proplakao.

To su slike očaja koje se svakodnevno valjaju našim ulicama, slike ostavljenih i zaboravljenih ljudi, ljudi kojima je ukradena nada i kojima je oteto dostojanstvo.

Mi smo kao društvo vezani tim očajem, jer se ništa ne može napraviti bez politike. Svaka pa i najsitnija odluka je vezana tim talačkim odnosom. Odnosom u kojemu smo zarobljenici privida. Ovom narodu je ukradena nada. Tu nadu su nam ukrali i dostojanstvo unizili oni koji stalno traže naše povjerenje kako bi nas poveli u bolji život, da bi to povjerenje uvijek iznova iznevjerili - naši političari. Zato je ljudima puna kapa takve politike.

Ovaj je narod je toliko puta izdan, ali nitko ga nije izdao kao oni kojima je najviše vjerovao. Ako ste svoj glas povjerili HDZ-u, pa imate osjećaj kako su vas izdali, vi ste taj narod. Ili ste svoj glas povjerili SDP-u, pa imate isti taj osjećaj da su vas izdali, vi ste taj narod. Ako pripadate tihoj većini onih koji nemaju svoje predstavnike u Saboru, jer su odavno od svih izdani, vi ste taj narod. Ako vas je sram i ne želite imati ništa s polusvijetom koji sebe naziva političarima, vi ste taj narod.

Svi ti političari nebrojeno su puta izdali svoje birače, a svi zajedno su izdali vjeru u bolju budućnost. Ovaj su narod političari gurnuli u očaj. Ovom narodu je dosta politike i političara. Ako ste otac i majka čiji su sin i kći otišli raditi u Irsku, vi ste taj narod. Ako ste baka i djed čiji su unuci otišli na rad u Njemačku, vi ste taj narod. Ako ste unuci čiji djed i baka pod pritiskom malih mirovina jedva spajaju kraj s krajem, vi ste taj narod. To je narod koji je na vlastitoj koži naučio kako je put u pakao popločan obećanjima političara.

Unatoč svim tim poniženjima, ovo je narod koji oprašta. Oprašta onima koji su ga tukli. Oprašta onima koji su ga pokrali. Oprašta onima koji su ga izdali. Oprašta onima koji su ga ponižavali. Oprašta onima koji ga godinama prave budalom. Oprašta onima koji mu stalno govore da ne zna i što mora i kako treba. Oprašta onima koji nemaju srama i vraćaju se uvijek po još.

Govore nam da šutimo i trpimo, i da će biti bolje. Govore nam da ćemo biti slobodni ako oni umjesto nas budu donosili odluke. Govore nam da je demokracija kada oni između sebe izaberu onog koji će nas predstavljati. Tako govore jer se plaše odluke naroda. Njihov je najveći strah da se narod probudi, da progleda i vidi kako drži sve konce u svojim rukama.

Politika je otvoreno protiv toga da narod direktno odlučuje. Najglasniji su u tome oni koji se inače hvale kako imaju najveću podršku naroda. Pojave se kad im je potreban vaš glas, a onda vas uvjeravaju kako vi sami o sebi ne znate i ne smijete odlučivati. E pa, kad su oni protiv, mi konačno možemo biti za.

Osjećate se izdano od politike? Dosta vam je izgovora i opravdanja kako je uvijek za sve kriv netko drugi? Dosta vam je bahatosti političara i moći bez odgovornosti?

Postalo je sasvim jasno kako imamo posla s prizemnim žderačima snova i prevrtljivim kradljivcima nade. Svi ti političari nebrojeno su puta izdali svoje birače, a svi zajedno su nam ukrali vjeru u bolju budućnost. Mi smo danas nacija razočaranih ljudi koja svoju bolju budućnost odlazi tražiti van Hrvatske, jer ne žele proživjeti život bez nade i snova.

Dugo smo skupljali, šutjeli i trpjeli, ali sada je - dosta.

Dosta je europejaca koji se u ime demokracije bore protiv referenduma. Dosta je onih koji misle kako su oni izabrani mijenjati narod umjesto slušati volju naroda. Dosta smo plaćali nešto što ne želimo gledati.

Kad se vlast i oporba prave gluhi i slijepi, onda narod ima obvezu poslati im jednu univerzalnu poruku. To je poruka koju ne treba prevoditi na svih pet jezika s kojima se oni sporazumijevaju.

Oni se nikada sami neće odreći svoje moći i bahatosti. Zato ne propustimo priliku da ih naučimo kako njihova moć potječe od naroda, da treba biti u službi naroda i da pripada narodu. Pas se veže za lanac, a političar izbornim zakonom. Narod je gospodar. Vrijeme je da to i pokaže.

Večernji list

Vlast šupljom demagogijom hrani živozidaški populizam

Svi ćemo se složiti s tim kako nema slobode ako ne postoji mogućnost izbora. Biti slobodan znači dobiti priliku odbrati nešto dobro. Nama se pak nudi dvojbeni izbor između dvije propasti, pa smo prisiljeni birati manje zlo. Dovedeni smo u poziciju nesretnoga Buridanova magarca, koji se nikako nije mogao odlučiti između dva stoga sijena.

S jedne strane imamo šuplju demagogiju vlasti, a s druge nadrealni populizam oporbe, pa se nalazimo u situaciji gdje je politika svedena na ravan gole egzistencijalističke odluke “ili-ili”. Međutim, čini se kako je sve veći broj glasača odbija birati, i odlučuje se ostati pri čistom “ili”.
Što znači i kad odbijemo birati, mi smo izabrali.

Kažu da onaj magarac ipak nije uginuo zbog nekakve metafizičke kolebljivosti volje, već zato što je bio vezan, a sijeno užeglo.

To je zakon našeg dinamičnog političkog vremena u kome smo, nakon razdoblja predizbornih koalicijskih kombinacija, zagazili u vrijeme postizbornih zakulisnih kuhinja. U toj se kuhinji ne poštuju osnovni kulinarski postulati, pa je hrana koja se servira teško svarljiva, a okusi pomiješani do bljutavosti. Vlast oformljena na akcijskoj rasprodaji svega i svačega svoju stabilnost može graditi samo na bezidejnosti oporbe.

Tako gledamo živo kino u kojemu pored Berinog kiseljenja kupusa i putujućeg cirkusa zvanog Živi zid ideja oporbe postaje smiješna, a i najlošija vlast izgleda pristojno. Zato je  vlast iskoristila ponuđenu priliku i mudrim napadom na Živi Zid sama izabrala oporbi vođu.
Zašto je to tako odigrano? Kada nekoga ne smatrate relevantnim sugovornikom obično ne ulazite s njim u polemiku, osim ako preko njegove promocije ne želite riješiti neke druge odnose. Napadom na Pernara njega se pretvorilo u središnju oporbenu figuru, s ciljem da pored njega sve oporbene inicijative izgledaju smiješne.

Ulaskom na centar vladajući otvaraju svoje desno krilo, ali i kod protivnika stvaraju gužvu u šesnaestercu. Lijevi su ostavljeni bez ideja i natjerani da se sa zidašima natječu u što boljem izvođenju cirkuskih točaka, a znamo da ovi mogu obećati stvari koje ne postoje ni u najluđim ljevičarskim snovima. Najglasniji među njima dobijaju najviše medijske pažnje, pretvarajući ostatak družine u stroj za postizanje autogolova i potvrđivanje slike vlastitog samoponiženja.

Dok se oni nadglasavaju s Pernarom, šutljivom Sinčiću raste popularnost. Dok Pernar tvrdi kako su krediti neotplativi, šef Sinčić podiže kredit za kupnju kuće. Jedini zaključak koji se iz toga izvlači je da su krediti neotplativi sve dok te ne izaberu u Sabor. Ili, narodnom mudrošću izrečeno, dok vi gledate u pse koji laju, karavane prolaze.

Sinčić se na podizanje kredita ohrabrio kada je u Lisinskom vidio koliko ima jamaca za njegovu otplatu. Taj skup je u javnosti izazvao dvojak efekt. Ljevičari i liberali su u očaju govorili kako su spremni svoj glas dati čak i HDZ-u, samo da ovi nikada ne dođu na vlast. S druge strane, opet, imamo i one koji govore kako je glas Živom zidu šamar od kojega se neće oporaviti oligarhija koja se izmjenjuje na vlasti od osnutka države.

Tako da se živozidaši ničemu ne raduju koliko ideji da bi svojim rastom mogli natjerati SDP i HDZ u veliku interesnu koaliciju. Dok u ponudi imamo samo centrističku demagogiju bez sadržaja, popularnost Živog zida će samo rasti. Šuplja demagogija vlasti prava je hrana živozidaškom populizmu, jer što više napadaš i osporavaš nečije ideje to one dolaze do više publike. Populisti s ljuljačke dobijaju sve veći zalet što ih se jače odguruje.

Rast Živog zida tako je simptom bolesti našeg političkog sustava koji je ušao u terminalnu fazu. Oni su samo refleksija stanja poluraspada parlamentarne demokracije, koja je u to stanje došla grebatorskim pragmantizmom demokratski potkapacitirane vladajuće oligarhije.

Samo se demokratizacijom izbornog sustava možemo spasiti i od bolesti sluganske demagogije i od simptoma apokaliptičnog populizma. Promjena izbornoga zakona u smjeru veće odgovornosti izabranih predstavnika naroda dovela bi do toga da ovi na vlasti ne bi više nikada mogli raditi što ih je volja i toliko promijeniti smisao same igre da ju se pretvori u nešto nalik jeftinoj cirkuskoj zabavi.

Samo promjenom postojećeg izbornog sustava, kojim nas naši političari vezuju dok nam nude loše sijeno, možemo doći u poziciju u kojoj ćemo mi vezati političare, ako već ne za riječ, a onda bar za rogove. To je jedini način da sami sebi više ne ličimo na one magarce, koji skapavaju od gladi, zgađeni pokvarenom hranom koja im se nudi, dok im se okolo rugaju kako su, eto, sami tako izabrali.

Večernji list