Korona je otkrila da je više ludih nego što je to do sada bilo normalno

Kada je korona napadala pluća, kupovao se WC papir; sada, kada napada probavni sustav, kupuju se maske.

Ljeto se bliži svome kraju i sve više razmišljamo o jeseni i što nas čeka kad dođu hladniji dani. Obično su to razmišljanja o kupnji đačkih torbi i drva za zimu. Ali ove godine nije tako. Sada se razmišlja o drugom valu korone i kako se s njim nositi. A po svemu sudeći, glavno će oružje u borbi protiv ove bolesti biti obveza nošenja maski. One, kao što znamo, ne štite u potpunosti one koji ih nose, ali štite da zaraženi ne zaraze druge.

Glavnu smo pripremu odradili preko ljeta, vježbajući njihovo nošenje po autobusima, trgovinama, domovima zdravlja. Neki ih navlače na samom ulazu, dok ih drugi nose i na ulici. Tako nam je postalo sasvim normalno da oko sebe viđamo ljude koji hodaju okolo s maskama svih mogućih boja i dezena, jednako kao što nose hlače ili cipele. Malo po malo, stvorena je nova navika, koja će sada tokom jeseni biti dodatno utvrđena. 

Mnogima je to sve još čudno i teško se navikavaju, sami sebi smo smiješni i rogoborimo, ali svi polako to prihvaćamo kao dio našeg “novog normalnog”. Valjda je to uvijek tako s novom modom. Tako je sigurno mnogima prije pedesetak godina bilo čudno vidjeti ženu u hlačama, još dok su se žene borile za to svoje pravo. Kao što je nama danas, iako su po pravima izjednačeni sa ženama, još uvijek malo čudno muškarca vidjeti u suknji.

Sve je s ovom koronom od početka malo čudno i naopačke. Tako se svi sjećamo kako se na početku, kada je korona napadala pluća, kupovao WC papir. A sada, kada je virus mutirao i krenuo napadati probavni sustav, kupuju se maske. Ako ovo novo normalno potraje, još prijeti opasnost da djeca koja su sada rođena, i kojima će život pod maskom biti nešto normalno, misliti kako su usta intimni dio tijela koji se ne otkriva u javnosti. 

Sve se nekako okreće tumbe. Još jučer smo svi živjeli užurbanim životima, nemajući vremena ni za što. Tada smo znali reći - “eh da mi je malo vremena da se odmorim, da se posvetim sebi i djeci”. A onda je došla korona i dobili smo obilje vremena, pa ne znamo što ćemo sa sobom, a djece nam je već preko glave. Još se nije rodio tko bi nama ugodio. Mi uvijek imamo neki izgovor za ono što je sada, pa kad se dogodi ono što želimo, onda bismo radije ono što je bilo prije.

Pa onda ta čudna stvar s vjenčanjima. Kao da su ove godine nagrnuli vjenčati se svi koji to godinama nisu. Prije karantene sam bio uvjeren kako će to biti prilika za bolje upoznavanje ukućana, pa se očekivalo puno rastava, a ono se ispostavilo kako ove godine nikad više vjenčanja. Ili je po srijedi možda samo viša sila uslijed aktivnog rada u izolaciji? Kako god, mnogima nije jasna ta moda s vjenčanjima usred epidemije. Možda se neki žele odmah u startu riješiti svekrva i punica, ili žele zaraziti toliko gostiju kako bi njihovo vjenčanje pamtili cijeli život?

Zbog nošenja maski neki će tvrditi kako je korona zavjera protiv stomatološke industrije, jer je primijećeno da otkad smo usvojili kulturu pranja ruku i održavanja opće higijene, sve manje ljudi pere zube. Drugi će reći kako je to napad na industriju kozmetike, jer maska puno toga može sakriti. Ali, ima neke istine u tome da, dok nas na jednoj strani štiti od širenja zaraze, maska na drugoj strani stvara osjećaj lažne sigurnosti, pa se ljudi pod maskom opuste i zaborave na pravila.

Puno je filozofiranja oko korone, a premalo zdravog razuma. Tako, s jedne strane imamo teoretičare zavjera koji se s folijom na glavi bore protiv maski, a s druge imamo dogmatičare znanstvenog bacanja graha, koji nam s maskama na glavi prodaju foliju. Znanost je to koja se pravi stučnom u stvarima u kojima se tek uči, pa nam šalje oprečne poruke. Oni koji su i inače u životu plesali po rubu razuma, u panici su doslovno shvatili sve njihove savjete. Viđamo ih kako nose maske i rukavice, a preko maski još i vizire, dok se sami voze u autu - valjda da za svaki slučaj ne zaraze sami sebe.

Korona nam je nesumnjivo otkrila kako nas je više ludih nego što je to do sada bilo normalno. Zato, unatoč svim apsurdima "novog normalnog" kojima nas je ova pošast izručila, ne treba iz vida izgubiti kako mnogi ljudi mogu trpiti ozbiljne posljedice ako se ne ponašamo odgovorno. Kao što je govorio Ivo Brešan, “čovjek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio”. Opasno je samo “ako maska sraste s licem”. Tada ona postaje naša nova priroda, a zdrav razum “okameni”.

Večernji list

Erdogan svojata tuđe i sve susjede okreće protiv Turske

Ako u ratu nemate drugih saveznika, osim beduina iz libijske pustinje, onda u taj rat ne morate ni ulaziti. 

Ovog je ljeta na Mediteranu more prilično “uzburkano”. Na žalost, nisu ga uzburkali turisti, kojih je na plažama nikad manje, već svojevrsne “mediteranske ratne igre”, koje se upravo održavaju oko malog grčkog otoka Kastellorizo, koji se nalazi na samo dva kilometra od turske obale. Taj se otočić ovoga ljeta našao u epicentru geopolitičke krize, čiji je ishod još uvijek neizvjestan.

Povremene čarke između Grčke i Turske oko pomorske granice smatraju se dijelom lokalnog folklora, na koje malo tko inače obraća pažnju. Međutim, zadnjih nekoliko godina te su tenzije eskalirale, da bi ovoga ljeta ozbiljno zaprijetile prerasti u regionalni sukob, koji bi, osim Turske i Grčke, mogao uključiti i druge regionalne “igrače”, pa i samu EU. Tako smo krajem prošlog mjeseca imali prilike slušati o dramatičnim telefonskim pozivima iz Berlina ka Ateni i Ankari, koji su, navodno, “u zadnjem trenutku spriječili rat”.

A sve je počelo prije točno pet godina, kada je talijanska energetska tvrtka Eni u vodama istočnog Mediterana otkrila ogromno nalazište prirodnog plina, najveće takvo na cijelom Mediteranu. Eni je ubrzo razvila plan o distribuciji tog plina na europsko tržište korištenjem egipatskog sustava LNG. Međutim, to je otkriće pokvarilo planove Turske da izgradnjom svog plinovoda postane glavno čvorište za distribuciju plina ka Europi. Kada se planu Enija priključili Cipar i Izrael, kao i francuska tvrtka Total, svi turski planovi su potonuli na dno mora. 

Ostavši kratkih rukava, Turska se okrenula vlastitim “istraživanjima” u Mediteranu, svjesno narušavajući integritet teritorijalnih voda Grčke i Cipra. Ovim je svojatanjem tuđeg mora Turska ujedinila i protiv sebe okrenula sve svoje susjede. I ne samo Grčku, Izrael, Cipar i Egipat, već i Italiju i Francusku, čije su tvrtke najveći investitori u ovom projektu. Kako bi, pak, izašao iz obruča, koji je svojim vlastitim potezima oko sebe stvorio, turski predsjednik Erdogan odlučio se na hazarderski potez - krenuo je sam crtati granice na moru u namjeri da teritorijalno presiječe postojeće grčko-ciparsko-egipatske granice, kako bi onemogućio planove o eksploataciji plina. 

Kako bi to ostvario, Erdogan je, ignorirajući sve legalne okvire i obzire prema susjednim državama, odlučio potpisati sporazum o razgraničenju s islamističkom vladom u Tripoliju, koji je imao i vojnu komponentu, čime se direktno uvukao u građanski rat u Libiji. Tako je proljetos, kada se vlada u Tripoliju nalazila u okruženju rivalskih snaga generala Haftara, kojeg podržavaju Egipat i Francuska, Turska intervenirala i spriječila pad Tripolija. Vjerujući kako tom ratno-diplomatskom avanturom za sebe ostvaruje prednost u sporu s Grčkom, Erdogan je zatvorio vrata legalnom rješenju problema i golu silu nadredio poštovanju međunarodnog prava. 

Pritom mu je najveći trn u oku upravo mali otočić Kastellorizo, zahvaljujući kojem, po sporazumu o razgraničenju iz Sevilje, grčke teritorijalne vode graniče s teritorijalnim vodama Cipra i Egipta, a Erdoganovo crtanje morskih granica s Libijom izgleda samo kao crtanje po pijesku. Kako bi odgovorile na Erdoganov potez, Grčka i Egipat su 6. kolovoza potpisale sličan sporazum o razgraničenju, a kao odgovor na to Erdogan je u pratnji ratnih brodova poslao istraživački brod Oruç Reis u grčke teritorijalne vode nedaleko od Kastelloriza. Situacija je bila na rubu ratnog okršaja, ali Francuska intervenira i šalje svoja dva ratna broda u to područje kako bi smirila stvar. 

Erdoganovu sposobnost destrukcije ne treba ni potcjenjivati, ali ni preuveličavati. Radi se o tipičnom autokratu koji stabilnost svoje vlasti pokušava osigurati izazivanjem kriza sa susjedima. Premda bi mu zbog stabilnosti dobro došao jedan mali rat, ipak, sukob s organiziranom državom nije isto što i borba protiv vlastitih građana ili slabo naoružanih Kurda ili Arapa. Ako u ratu nemate drugih saveznika osim beduina iz libijske pustinje, onda u taj rat ne morate ni ulaziti. Zato je ovo Erdoganovo igranje u grčkim teritorijalnim vodama plesanje po rubu, a eventualni bi vojni poraz značio i njegov konačan pad s vlasti.

Ono pak što u cijeloj ovoj priči najviše zabrinjava jest prilično indolentan stav EU. Na apele svoje članice zbog narušavanja teritorijalnog integriteta, Grcima iz Bruxellesa stiže ciničan odgovor kako je “vrijeme za dijalog”. Kako se uopće može pregovarati s nekim tko nastupa s pozicije neprihvaćanja međunarodnog prava? Kakvu poruku svojim stavom oko grčko-turske krize EU šalje ostalim svojim članicama, koje bi u budućnosti mogle naići na slične probleme sa svojim susjedima? Zbog toga je sada na redu EU, koja svoj integritet mora potvrditi stajući u zaštitu suverenog teritorija svoje države članice.

Večernji list

Kako je Joe Biden doznao tko će mu biti zamjenica?

Bidenu je za zamjenicu izabrana obojena žena koja je spremna oprostiti mu njegovu rasističku prošlost.

Ovog je tjedna demokratski predsjednički kandidat Joe Biden konačno imenovao s kim će “trčati” protiv Trumpa na izborima u studenom. Izbor je pao na Kamalu Harris, 55-godišnju odvjetnicu i senatoricu iz Kalifornije. Premda su bolje obaviješteni izvori tvrdili kako je ta odluka donesena još prošle godine, sa samim imenovanjem Harris se neobično dugo kasnilo. Riječ je o klasičnoj marketinškoj predstavi u kojoj se odlaganjem neke odluke kod publike stvara osjećaj neizvjesnosti, kako bi se odluci dalo na težini i prikazalo ju kao nešto senzacionalno. 

U tome se u dobroj mjeri i uspjelo, pa je tako izbor Harris za Bidenovu zamjenicu bila udarna vijest u svim medijima. To je neobično, jer sama funkcija zamjenika predsjednika u američkom sustavu i nema neki značaj. Potpredsjednici su ljudi čija je uloga zamišljena tako da predstavljaju vjernu sjenu predsjednika, na kojemu je pak sav fokus. Njih se imenuje kao nekoga tko će zamijeniti predsjednika u slučaju da se dogodi nešto što nitko ne želi, naime, da predsjednik umre ili bude smijenjen. Dotle su nevidljivi i bez utjecaja. 

No, kako je opća pretpostavka kako će dementni Biden, u slučaju pobjede, jedne večeri zaspati uz blagi pritisak jastukom, značaj koji se sada pridaje izboru potpredsjednika čini se donekle opravdanim. Uobičajeni pak razlog zbog kojeg se u izbornoj utrci imenuje kandidat za zamjenika predsjednika jest da predsjedničkom kandidatu donese glasove države iz koje dolazi. Kako je američki izborni sustav elektorski, u kojem se izbori odlučuju pobjedom u svega nekoliko “neodlučnih” država, vezanih uglavnom za tzv. pojas hrđe, tako najčešće i kandidati za potpredsjednika dolaze iz tih država. 

Međutim, Kamala Harris se ne uklapa u ovaj obrazac, jer dolazi iz države koja je i inače jaka demokratska utvrda, tako da njezin izbor neće pomoći Bidenu oko pridobijanja glasova bijele radničke klase sa Srednjeg Zapada. Uz to, teško bi se moglo reći da će osoba sa šarmom šalterske službenice osvojiti velike simpatije kod bilo koga. Na jednu osobu koja ju voli dolazi njih pet koje ju ne mogu smisliti. Svoj otresit karakter je pokazala i na debatama, zbog čega je i ispala iz utrke još u ranoj fazi. Svi se sjećamo kako je oštro napala Bidena zbog njegove segregacionističke prošlosti, pa je utoliko čudnije da upravo nju sada bira kao osobu od najvećeg povjerenja.

Kamala Harris ni privatno ni profesionalno nije kandidatkinja koja bi mogla pobuditi veliki entuzijazam kod glasača. Lijevo krilo demokrata ju ne voli jer za njih ona predstavlja kandidata Silicijske doline, iako se pretpostavlja kako će te veze donijeti novac kampanji. Među afroameričkom zajednicom je, pak, poznata kao javna tužiteljica koja ih je nemilosrdno trpala u zatvor. Kako je karijeru gradila pod zaštitom moćnog gradonačelnika San Franscica, Willija Browna, s kojim je godinama bila u ljubavnoj vezi, pretpostavlja se da tu ima puno kostura u ormanu, koji će početi ispadati sada kada je zaigrala u “nacionalnoj ligi”.

Prema pisanju New York Timesa, pored Harris, u užem krugu izbora za Bidenovu zamjenicu našle su se još tri kandidatkinje - senatorica Elizabeth Warren, guvernerka Michigana Gretchen Whitmer i bivša Obamina savjetnica za nacionalnu sigurnost, Susan Rice. Rice je navodno otpala zbog toga što nema političkog iskustva, iako je dugo surađivala s Bidenom. Warren bi donijela glasove lijevih radikala, ali je otpala zbog svojih godina (71) i boje kože. Whitmer bi vjerojatno osigurala Bidenu Michigan, ali je i za nju hendikep predstavljalo to što je bjelkinja.

Kamala Harris je, navodno, zadovoljavala sve zadane kriterije za izbor. Tako je njen izbor komentirao bivši vođa demokrata u senatu, Harry Reid, izjavivši kako je “na Bidenovu odluku odlučujući utjecaj imalo pitanje rase”. Zato se teba prisjetiti upravo njenog neugodnog napada na Bidena za rasizam. Iako nekome može zvučati licemjerno da mu sada pristaje biti zamjenica, njen pristanak se može tumačiti i kao davanje oprosta Bidenu za rasističku prošlost. Taj njezin napad na Bidena bio je dio programirane pripreme za njenu sadašnju nominaciju.

Bidenu je za zamjenicu izabrana obojena žena koja je spremna oprostiti mu njegove grijehe. Prenesena na veliko platno, ta slika nam prikazuje Bidena kao staru Ameriku na izdisaju, dok je Harris simbol nove Amerike, koja će zamijeniti staru i dati joj oprost za njenu rasističku prošlost. Za većinu ljudi ovakva slika Amerike nema puno smisla, ali za poklonike progresivističkog kulta ona ima magijsku moć. U središtu tog kulta je rasno pitanje. To je i razlog zbog kojeg je pri izboru Bidenove zamjenice odlučilo to pitanje, a ne racionalna politička kalkulacija.

Svaki će napad na Kamalu Harris biti protumačen kao izraz rasizma ili seksizma. Glavna poruka kampanje bit će: “ako izaberete nas prestat će rasni nemiri koje sada izazivamo na ulicama američkih gradova, koji su podijelili zemlju; jedino tako može doći do iscjeljenja duše nacije”. Oprost će, jasno, dobiti samo oni koji svoj glas povjere demokratima. Pitanje je, međutim, koliko će Amerikanaca pristati na tu vrstu moralne ucjene i povjerovati u politički igrokaz u režiji ljudi koji sami predstavljaju opreku onome što navodno promoviraju. 

A ako se po jutru dan poznaje, možda ima neke simbolike u tome što je ta “vizija” nove Amerike pod vodstvom Bidena i Harris na njihovom prvom zajedničkom skupu u Delawareu popraćena - nestankom struje.

Večernji list

Hezbollahov omiljeni eksploziv digao pola Berjuta u zrak

Eksplozija u bejrutskoj luci je strašna katastrofa, ali bi mogla biti i zlokobno pretkazanje nečeg još goreg - građanskog rata u Libanonu.

Cijeli je svijet u utorak navečer u šoku gledao prizore užasa koji je zadesio Bejrut, kada je snažna eksplozija u tamošnjoj luci uništila pola grada. Eksplozija je bila toliko jaka da su seizmolozi zabilježili podrhtavanje tla ekvivalentno potresu jačine 4 stupnja po Richteru, koji se osjetio i na 250 km udaljenom Cipru. Ljudske i materijalne žrtve su ogromne, preko sto ljudi je poginulo, nekoliko tisuća je povrijeđenih, dok je stotine tisuća ljudi ostalo bez doma.

Prema prvim službenim izvješćima eksplozija je prouzročena nemarom pri skladištenju 2750 tona amonijevog nitrata. Radi se o teretu s moldavskog broda zaplijenjenog još 2013., koji je dovezen i usidren u bejrutsku luku, gdje je od tada stajao bez ikakvih sigurnosnih mjera. Amonijev nitrat je poznat kao kemijski spoj koji se koristi u proizvodnji umjetnog gnojiva, ali i kao eksplozivno sredstvo, kojem su zbog pristupačnosti naročito skloni teroristi. Korišten je, primjerice, prilikom terorističkog napada na Oklahoma City 1995. godine.

Nad Libanonom se već dugo nadvijaju crni oblaci. Ta mediteranska zemlja veličine Slavonije i s nešto više stanovnika od Hrvatske, koju su zvali Švicarskom Bliskog istoka, kao da korača iz nesreće u nesreću. Nakon desetljeća ratova, rastrgana ekstremizmom i korupcijom, već neko vrijeme se nalazi pred potpunim ekonomskim i političkim slomom. Korupcija je sistemska, inflacija sve teže obuzdavana, siromaštvo sve raširenije. Na sve to je dodajte koronu, koja je zadala snažan udarac posrnuloj ekonomiji i zemlju dovela na rub gladi - a na sve to još eksploziju koja raznese pola grada.

Premda istraga još traje, nitko ne dvoji tko je odgovoran za katastrofu koja ih je zadesila. Svi prstom upiru u Hezbollah, stvarnog vladara Libanona. Jer svima je poznato kako je bejrutska luka pod kontrolom Hezbollaha, i da tamo bez njihovog znanja ni igla ne može ući niti izaći. Ma koliko normalnom čovjeku izgledalo nepojmljivo da bi netko držao tisuće tona eksploziva usred prijestolnice, znamo i kako teroristima ljudski život vrijedi koliko i zrno pijeska u pustinji. Kao što jedan građanin Bejruta izjavio: "Sve vrijeme sam znao da nas vode nesposobni i korumpirani ljudi, ali ovo je zločin.”

Amonijev nitrat je poznat kao “omiljeno” eksplozivno sredstvo Hezbollaha. Na velike količine amonijevog nitrata u posjedu Hezbollaha u više su navrata upozoravale vlade SAD i Izraela, navodeći upravo bejrutsku luku kao jedno od najvećih spremišta. U Kuvajtu je 2015. godine od Hezbollaha zaplijenjeno 2 tone ovog materijala, a iste godine im je otkriveno i 420 kg na Cipru, kao i 3 tone u Londonu. Njemačka je u svibnju ove godine stavila Hezbollah na listu terorističkih skupina, navodeći kao razlog upravo pronalazak 600 kg amonijevog nitrata.

To je bio povod da Njemačka zatraži zabranu djelovanja Hezbollaha na razini čitave EU, ali je tu inicijativu blokirao francuski predsjednik Macron. Dobro je poznato da je Libanon stara francuska kolonija i da su njegovu političku arhitekturu nacrtali Francuzi. Zato ne iznenađuje što je upravo Macron nedavno spašavao bivšeg premijera Saada al-Haririja iz Saudijske Arabije i posredovao u njegovom vraćanju u Bejrut. Kao što nikoga nije začudilo što se u četvrtak upravo Macron pojavio u Bejrutu, šaljući poruku kako će pokušati iznaći okvir za saniranje novonastale situacije.

Međutim, ovoga puta su ga građani izviždali, jer ima je puna kapa podržavanja politike u službi statusa quo, koja ih je i dovela do katastrofe. Nitko ne vjeruje uvjeravanjima premijera Hassana Diaba kako će pronaći i kazniti odgovorne, jer znaju da je njegova vlada potpuno ovisna o podršci onih koji su odgovorni za razaranje njihove metropole. Situacija se čini bezizlaznom, jer će ljudi koji su ostali bez svega sada u očaju tražiti krivca, a krivci su očito spremni i zapaliti vlastitu kuću kako bi ostali na vlasti. Što je najgore, eskalacija bi najviše odgovarala Hezbollahu, koji jedini raspolaže stvarnom silom u zemlji.

Eksplozija u bejrutskoj luci je strašna katastrofa, ali bi mogla biti i zlokobno pretkazanje nečeg još goreg - građanskog rata u Libanonu. Zato međunarodna zajednica mora hitno djelovati kako bi se spriječila daljnja eskalacija krize. Libanonu se može ponuditi refinanciranje dugova u zamjenu za međunarodnu istragu eksplozije i stvaranje nove političke infrastrukture, kako bi se relaksirala atmosfera i dala šansa dugoročnom rješavanju problema. U suprotnom bi oni koji su odgovorni za ovu eksploziju, ali i za opći raspad zemlje, mogli posegnuti i za građanskim ratom, samo kako bi sačuvali svoje privilegije.

Večernji list

Uz cjepivo za koronu možda bi trebalo pronaći i pilulu zdravog razuma

Umjesto da demokracija postane oruđe istine, kako smo se nadali, vidimo kako s njom na površinu isplivavaju samo najotkačenije fantazije i najbizarnija mnijenja u jednom društvu.

Ljeto je na svom vrhuncu i svi pokušavamo pronaći za sebe malo oduška od uobičajene životne rutine. Ta rutina, pored posla koji obavljamo, u dobroj mjeri podrazumijeva i okupiranost dnevnopolitičkim događajima, na što nam, priznali mi to ili ne, odlazi jako puno vremena. Stoga, dobar odmor podrazumijeva i odmicanje od žučnih rasprava i zauzimanja strana u beskrajnoj svađi nabildanih ega, koje nazivamo politikom.

S druge strane, svi znamo kako je prilično teško “odlijepiti” se od te dnevne rutine i ostaviti politiku “po strani”, makar i na tjedan-dva. Umjesto da uživamo u odmoru, tako, često zateknemo sebe kako nam vrag ne da mira, pa se i dalje hranimo tim često neprobavljivim tričarijama iz naše političke kuhinje. Teško nam je ne prelistati novine ili ne otvoriti neki portal, bar kako bismo imali teme o kojima ćemo razglabati s prijateljima.

Pobjeći od politike nije lako. Ona je postala hrana bez koje današnji čovjek teško može zamisliti život, iako to baš i ne pridonosi njegovoj kvaliteti. To je poput ovisnosti koje postaneš svjestan tek kad se od nje poželiš odmaknuti. Što je uradio ili rekao ovaj ili onaj političar, postala je stvar koju doživljavamo kao nešto skroz intimno, što se neposredno tiče upravo nas. Još i više, politika je danas postala nešto što od nas zahtjeva naše stalno učešće.

To je vjerojatno danak i digitalnom dobu u kojem živimo, gdje smo svi stalno priključeni na “maticu”. Dok visimo obješeni o svoje “gadgete” i “widgete”, imamo osjećaj kao da se stalno nalazimo “u centru zbivanja”. Dok su TV, radio i novine bili glavno sredstvo informiranja, još smo se i mogli žaliti kako nas “političari bombardiraju” vijestima. S Facebookom i Twitterom je postalo jasno kako je politika nešto što mi sami tražimo.

Živimo uronjeni u svijet brbljajućeg privida za koji još nije izumljena “crvena pilula”, koja bi nam omogućila da s lakoćom izronimo iz njega i okrenemo se stvarnom životu. To je možda i nemoguće, jer se ispostavilo kako smo mi sami kreatori tog privida, a nije nam nametnut od strane nekog Velikog Brata koji nas obmanjuje ili nama manipulira. Metafora Velikog Brata u demokraciji ima smisla samo ako se odnosi na nas same.

Mogli bismo reći kako je ta obmana koje se nikako ne možemo osloboditi cijena života u demokraciji. Ironično je pritom kako se demokracija često zamišlja kao “svijet prozirnosti”, kao sustav u kojem je politička manipulacija strogo ograničena i ne upliće se previše ljudima u život. Kada je padao komunizam svi smo sanjali o svijetu u kojem neće sve biti politika i u kojem ćemo konačno imati mogućnost na miru se baviti svojim privatnim životima.

Postojao je osjećaj kako svi problemi u našim životima proizlaze iz manjka demokacije. Jedno od obećanja demokracije stoga je bilo kako će većina naših problema biti riješena kada zajednički budemo mogli odlučivati o njima. Demokracija je zamišljana kao proces u kome ćemo otvorenom raspravom i zajedničkim naporima na kraju dolaziti do konsenzualne istine i pravog rješenja.

Ali, tu smo se malo prešli, jer dogodilo se upravo suprotno. Umjesto da ispuni svoje obećanje kako će biti mjesto zajedničkog rješavanja problema, u demokraciji se, čini se, problemi samo gomilaju i sve ih je više. I što je neka demokracija razvijenija, to se više čini kako su stajališta ljudi oko jedne iste stvari sve sukobljenija i veća, a rješenja sve udaljenija. Na kraju otkrivamo kako je porijeklo tih sukoba nije u različitim mišljenjima, već u tome što ljudi uopće ne vide istu stvarnost.

Razlike u stavovima sve manje postaju neslaganja, a sve više sukobi različitih stvarnosti. Umjesto da demokracija postane oruđe istine, kako smo se nadali, vidimo oko sebe kako na površinu isplivava samo nešto što nam se čini otkačenim fantazijama i bizarnim mnijenjima. Pritom, kao i u svakoj ludnici, svatko za sebe misli kako je savršeno normalan i u pravu. Na kraju se pitamo je li uopće moguće uređeno društvo ljudi koji žive u paralelnim stvarnostima?

Stoga, dok cijeli svijet radi na pronalaženju cjepiva na koronu, možda ne bi bilo loše da konačno poradimo i na otkrivanju te “crvene pilule” zdravog razuma. Dok se to ne dogodi, kao zamjena svakako može poslužiti i jedan dobar godišnji odmor, uz preporučenu mjeru socijalnog distanciranja.

Večernji list