Europarlamentarni izbori – zabava za političare

Sve pripreme za početak političke kampanje za europarlamentarne izbore se privode kraju. Koalicije i stranke su manje-više formirale svoje liste, kandidati koje ćemo ispratiti na masnu bruxellesku plaću za posao bez ikakve odgovornosti počeli su defilirati medijima, prve senzacionalistički nabrijane ankete fantomskih anketara su objavljene, i trka može početi. Samo još treba pridobiti glasače. A sva je prilika da tu kod izbora za Europski parlament stvar ponajviše škripi.

Ako je suditi po entuzijazmu biračkog tijela, sva je prilika da ćemo potući neslavni prošlogodišnji rekord od bijednih 20,8% izlaznosti. Za to nam ne trebaju ankete. Za razliku od prošle godine, kada su ni entuzijazam naivnih, niti pak nesmiljena orvelijanska propaganda političara i njihovih medija, nisu mogli izvući više od petine birača iz kuće, ove godine hrvatska politička elita ne može više računati na to da će tako lako nasamariti građane. Naime, u međuvremenu smo ušli u Europsku uniju i osvjedočili se u to da članstvo u EU nudi malo toga dobroga, a puno toga lošeg.

Najavljena kao kruna svih težnji hrvatskog naroda od stoljeća sedmog i stjecanja državne neovisnosti krajem prošlog stoljeća, sve više se očituje da ulazak Hrvatske u EU dobiva obrise najveće hrvatske geopolitičke katastrofe u 21. stoljeću, za koju se još ne nazire način kako ćemo se iz nje izvući niti od nje oporaviti. Prvoga srpnja prošle godine s Bregane nisu potekli med i mlijeko, kao što su nam naši političari obećavali, niti je Hrvatska potvrdila svoju nacionalnu samostalnost i pripadnost europskom krugu nacija, kako smo to zamišljali u svojoj lakovjernosti. Naprotiv. Hrvatska je izgubila svoju slobodu i neovisnost, svoj suverenitet je preselila u Bruxelles i tamo je predala neizabranim birokratima na milost i nemilost, a što se tiče njenog europskog značaja, on je posve minoran, toliko čak da je Hrvatska izgubila i značaj u balkanskim okvirima.

Hrvatska više nema svoju politiku, hrvatski sabor više ne odlučuje ni o čemu, za svaku značajniju odluku hrvatske vlade se ide na konzultacije u Bruxelles ili se odande pokorno dobivaju upute, smjernice i direktive. To savršeno odgovara našim političarima, jer uvijek imaju odličnu izliku za svaku njihovu iracionalnu i promašenu političku odluku, čak i u rijetkim slučajevima kada nešto urade na svoju ruku. Ali, to ima katastrofalan utjecaj na demokratsku političku kulturu u Hrvatskoj. Mi više ne živimo u demokratskom društvu, ne treba se zavaravati, već u onome što Vaclav Klaus naziva "europskom postdemokracijom". Europsko društvo sve manje je demokratsko. To je društvo u kome "postdemokratska" europska birokracija sve više istiskuje tradicionalne demokratske institucije, društvo u kome više narod ne bira svoje lidere na slobodnim demokratskim izborima, već političari imenuju političare. U Europskoj uniji je vlast pogurana naviše i ona više nema nikakve odgovornosti prema narodu.

Ako je demokracija bila zabava za narod, posdemokracija je zabava za političare. Europska posdemokracija prije liči na feudalni sustav zatvorene političke igre između velikaša koji jedni drugima dodjeljuju privilegije, a ne sustav prenošenja narodnog suvereniteta na njihove izabrane predstavnike, koji odgovaraju narodu za svoje postupke. To je i razlog apatiji građana u vezi izbora za Europski parlament. Ljudi u tim izborima ne prepoznaju ideju parlamentarne demokracije. Što, na kraju, znači 11 hrvatskih predstavnika u Europarlamentu koji broji 766 zastupnika? A tamo je, kako ponosno ističu naši europarlmentarci – misleći, valjda, da time dižu sebi cijenu – skrojeno 70% hrvatskih zakona. Dakle, mi živimo po zakonima koje nisu donijeli naši predstavnici, niti će u budućnosti imati ikakav utjecaj na donošenje novih zakona. To nije demokracija. To je politički dirižizam karakterističan prije za autoritarne i totalitarne sustave vlasti, nego za vlast slobodnih ljudi.

Imajući sve ovo u vidu, a poglavito odsustvo bilo kakvog entuzijazma građana Hrvatske glede europskih izbora, meni nije jasno zbog čega u Hrvatskoj ne postoji iole značajnija stranka koja bi na izbore za Europski parlament išla sa euroskeptičnim programom? Zašto nitko od hrvatskih političara ne pokazuje želju da ovu ogromnu apatiju iskoristi i preokrene u energiju koja bi mu donijela značajan broj glasova? U većini europskih zemalja, osim u Njemačkoj, Češkoj i još njih par, postoje euroskeptične stranke koje dobivaju značajan broj glasova. Na prošlim izborima je Ruža Tomašić na sličnoj agendi dobila najveći broj preferencijalnih glasova (ali se njena kritika EU u međuvremenu nasukala na Pelješkom mostu i packama bruxelleskih eurokrata). Europski fondovi? Od toga nema ništa, kao što vidimo, i možemo biti sretni zbog toga. Strana pomoć je gora od socijalizma. Ona guši svaku poduzetničku inicijativu i ljude čini potpuno ovisnima o netržišnom načinu razmišljanja. Svi znamo kako se Etiopija usrećila od strane pomoći. I znamo da je danas iz gladi i siromaštva izvlači slobodno tržište, koje njeno gospodarstvo polako pretvara u regionalnog diva.

No, to izgleda nije pjesma za uši naših političara. Važnije je mazati narodu oči megalomanskim projektima i pustim sanjama o nekakvom novcu koji će nam netko darivati, kako bi se samo nekako domoglo plaćice od 7000 eura, ugleda i lagodnog života bez ikakve odgovornosti. Naravno, tu je još jedna stvar, a to su pritisci euro-totalitaraca prema svima koji pokušaju stati na euroskeptične pozicije (imali smo prilike to čuti povodom pacificiranja Ruže Tomašić), kao i prijetnja, koja će izgleda postati stvarnost, da će Europski parlament donijeti zakon o zabrani svih "ekstremističkih" stranaka. Etiketu "ekstremizma" će, pogađate, ponajprije zaraditi  euroskeptične stranke. To je europsko shvaćanje demokracije.

Iako su u Europi euroskeptične stranke u porastu, od njihovog utjecaja na eventualno ublažavanje europskoga centralizma i autoritarizma ne treba očekivati previše. To se neće dogoditi u skorijoj budućnosti. Kroz europske institucije se ništa neće promijeniti. Ono što može promijeniti stvari, jedino oružje koje nam je preostalo u obrani demokracije pred najezdom europskoga postdemokratskog autoritarizma jest institucija referenduma kao istinska demokratska institucija. I to je ono što će se događati i na što treba gledati kao sve izvjesniju budućnost Europske unije, koja će voditi konačnom raspadu ove anti-demokratske, vještačke i štetne tvorevine. Vjerujem da će Hrvatska biti zadnja država koja se priključila ovoj nadnacionalnoj tvorevini i prva koja će iz nje izaći. One političke stranke koje se budu orijentirale ka ovoj budućnosti, opstat će. One koje se budu zanosile europskim sanjama, lukrativnim namještenjima i vjerom da se narodu mogu dovijeka mazati oči, otići će zajedno sa EU na smetlište povijesti.

Nazire li se kraj šutnji o komunističkim zločinima u Hrvatskoj?

Prošlog tjedna je Hrvatska radiotelevizija emitirala (još uvijek u “krnjem” obliku) dokumentarni serijal “Zločini komunizma u Hrvatskoj” autora Krešimira Čokolića, koja je nastala povodom jednodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa Matice hrvatske “Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj”, održanog 10. svibnja 2011. godine. Učesnici su uglavnom povjesničari iz Hrvatske, Francuske, Njemačke i Rusije, a dokumentarac je podijeljen na četiri dijela, od kojih su emitirana prva tri (“Početak”, “Čišćenje” i “Demonkratura”).

Samo emitiranje ovog serijala na nacionalnoj televiziji pobuđuje nadu da će u Hrvatskoj konačno doći kraj šutnji o komunističkoj represiji i kulturi prešutkivanja komunističkih zločina u Hrvatskoj. Koliko je to još uvijek tabu tema kod nas možda najplastičnije pokazuje i sama okolnost da je četvrti dio serijala pao u nemilost HRT-ovih cenzora. Naime, četvrta epizoda, pod nazivom “Tito zauvijek”, nije prošla cenzorsku komisiju HRT-a, navodno zbog spornih stavova Dražena Budiše, jednog od učesnika serijala, o tome kako bi izgledala hrvatska nacionalna revolucija devedesetih da je Tito bio živ.

Da li je moguće da dvadesetpet godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj i uvođenja palamentarne demokracije još uvijek postoje državni cenzori koji prilježno rade svoj posao i pročešljavaju misli učesnika jednog znanstvenog skupa? Moguće je. Mi živimo u zemlji u kojoj je još uvijek dominantna specifična antifašistička kultura prešutkivanja zločina komunizma. Živimo u zemlji koja je ustavno definirana kao sljednica ideologijskih zasada antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Živimo u zemlji čiji predsjednik i premijer ustanu na stržnje noge kad god netko dovede u pitanje te “tekovine antifašizma” u Hrvatskoj, smatrajući da za borbu protiv takvih napada zdesna “demokracija nije dovoljna”, te da se protiv toga treba boriti “svim sredstvima”. Živimo u zemlji u kojoj povjesničari i sveučilišni profesori o Josipu Brozu Titu još uvijek govore kao o pozitivnoj povijesnoj ličnosti.

U Hrvatskoj još uvijek raspravom o komunizmu dominira jedna vrsta moralne ucjene koja kaže: ako si protiv komunizma, onda si zacijelo fašista; svaka kritika komunizma, ili nedajbože problematiziranje “antifašističke borbe”, odmah se etiketira kao fašistički motivirana, povampirenje ustaštva, itd. Ovaj antifašistički silogizam je ideologijska tvorevina samoga komunizma, njegova moralna stupica, koja je, kao što vidimo, sasvim lijepo primila u Hrvatskoj i okovala hrvatsko povijesno pamćenje. Uspjeh tog silogizma je toliki da je zadugo uspio potisnuti u zaborav ne samo sjećanje na komunističke zločine, već i samo sjećanje na taj zaborav. Ime tog zaborava komunističkih zločina, dapače, njihove “normalizacije”, jest antifašizam.

Sam serijal dosta obećavajuće, i za naše prilike prilično kontroverzno, počinje riječima Stephana Courtoisa, urednika i jednog od autora zbornika “Crna knjiga komunizma”, kojima on ukazuje na obmanu antifašističke logike i problematizira sam koncept antifašizma. “Problem je u tome što, kada kažemo antifašist, ne mislimo nužno i demokrat. Može se biti i totalitarni antifašist.” Antifašizam je bio smokvin list komunizma, koji je smislio sam Staljin tridesetih godina, u vrijeme uspona fašizma i nacizma u Europi. Bilo je to vrijeme kada se Kominterna odlučuje za napuštanje dotadašnje konfliktne strategije “klasne borbe”, koja je komuniste u demokratskim zemljama dovela na samu marginu političkog života, i osnivanja “narodnih frontova”, kao strategije kojom bi se oko komunista trebao formirati široki koalicijski front u koji bi ušli i socijaldemokrati i lijevi liberali. Ta nova komunistička strategija, u biti iznuđena uslijed nepovoljnih geopolitičkih okolnosti, svoju je premijeru imala za vrijeme Španjolskog građanskog rata, a puni procvat doživjela za vrijeme Drugog svjetskog rata. Glavni neprijatelj komunizma, međutim, uvijek su bili kapitalizam i parlamentarna demokracija, nikada sam fašizam ili nacizam. Oni su na fašiste gledali kao na konkurente, nerijetko i saveznike, u rušenju kapitalističkog i demokratskog svijeta. Staljin je Hitlera nazivao “ledolomcem”, što će reći, da ga je smatrao korisnim idiotom u glavnom zadatku uništavanja kapitalizma. Uostalom, sporazum Molotov-Ribbentrop je bio jasno svjedočanstvo ove “neprijateljske bliskosti” nacizma i komunizma, njihove zajedničke antikapitalističke, antidemokratske i totalitarne biti.

Na žalost, autor serije ne prati dovoljno ovu uvodnu nit i ne ide na potpuno raskrinkavanje totalitarne biti antifašizma. Bilo bi svakako zanimljivo čuti nešto o Titovoj ulozi u Španjolskom građanskom ratu, u kojem Tito ima značajnu ulogu kao oficir NKVD-a, što mu je kasnije pomoglo da se otarasi konkurencije i domogne se pozicije generalnog sekretara KPJ. Nema ništa ni o ideologijskim slaganjima komunista i ustaša prije rata, kao ni o pokušaju legaliziranja rada KPH po uspostavljanju Nezavisne države Hrvatske, o čemu pregovori traju sve do Hitlerovog napada na SSSR. Sve to bi pomoglo gledaocu da dovede u pitanje proklamiranu antifašističku retoriku komunista i na konkretnim primjerima sagleda sličnosti između lijevog i desnog totalitarnog pokreta u Hrvatskoj.

Također, u seriji nisu prikazani ni komunistički zločini tijekom rata, gdje oni na tzv. slobodnim teritorijama organiziraju čistke i pogrome nelojalnoga stanovništva, kao ni totalitarni ustroj samog partizanskog pokreta. O tome možda najbolje svjedoče riječi jednog od ideologa partizanskog pokreta, Moše Pijade, iz njegovog izlaganja na Prvom zasjedanju AVNOJ-a: “Potrebno je zato stvoriti tako mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se, pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. (…) Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo napraviti beskućnike, proletere… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…”

Jasno je da je Drugi svjetski rat za komuniste bio prilika za osvajanje vlasti revolucionarnim putem, a okupacija zemlje nikakva nesreća, već povod za otpočinjanje građanskog rata. Nakon što su interesi pobjede velikih sila nad Hitlerom odlučili Staljina i komunizam prokrijumčariti u demokratski blok, upravom eksploatiranjem staljinističke ideologijske parole o “antifašizmu” kao tobože najmanjem zajedničkom imenitelju demokratskih i komunističkih zemalja, nije bilo nikakvih prepreka da se, po okončanju rata, i jugoslavenski komunistički režim ovjenča tim antifašističkim uresom i da mu da njemu već poznati ideologijski sadržaj – fašisti su svi koji su protiv “narodne vlasti” i oni su neprijatelj koji zaslužuje samo istrebljenje. Stoga, u Jugoslaviji rat ne završava 9. svibnja 1945., nego partizanske čistke traju i dalje. Komunistički revolucionarni teror tek može početi. U gradovima širom Jugoslavije strijeljaju se “narodni neprijatelji” bez ikakvog suđenja, nestaju čitave obitelji, zemlja pliva u krvi. Bleiburški masakr, tisuće masovnih grobnica širom Hrvatske i Slovenije, Križni put, postaju simboli stradanja onih koji su pokušali pobjeći od komunističkog terora, poglavito Hrvata. Pritom, ideologija nije bitna, ideologija je samo etiketa i izlika za umorstvo; bitno je masovnim terorom i zastrašivanjem uspostaviti revolucionarni legitimitet nove vlasti.

Titova revolucionarna vlast se pokazuje naročito bestijalna, a njegov teror bez premca u usporedbi sa drugim zemljama u kojima je instalirana komunistička vlast. Pokazuje se da ideologijski monopol na etničko čišćenje i genocid nemaju samo nacisti, fašisti i njihove replike, već da su komunisti također bili jako prilježni i temeljiti etnički čistači i socijalni inženjeri, mijenjajući etnički sastav stanovništva Jugoslavije do neprepoznatljivosti. Nekada brojne nacionalne manjine na ovim prostorima, poput Talijana i Nijemaca, u komunističkoj Jugoslaviji spadaju na nivo statističke greške. Jedno od najmasovnijih i najtemeljitijih etničkih čišćenja na ovim prostorima, i ujedno ono o kome se još uvijek najmanje govori, bilo je ono izvršeno u poraću nad podunavskim Švabama. Nijemci su bili najbrojnija nacionalna manjina u Kraljevini Jugoslaviji. Prepostavlja se da ih je u koncentracijske logore internirano oko 400 tisuća, gdje su držani od 1945.-1949., a preživjelo je njih 300 tisuća, koji su potom deportirani u Njemačku. Na njihova imanja u Banatu, Srijemu i Slavoniji su potom doseljavani ljudi iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, čime je kupovana ideologijska lojalnost novom režimu i drastično mijenjana etnička mapa stanovništva.

Drugi prikazivači su već istakli da je u seriji naročita pažnja posvećena odnosu Staljina i Tita za vrijeme Rezolucije Informbiroa. Namjesto u nas raširene predrasude o tome kako je Tito tada rekao Staljinu i staljinizmu “odlučno NE”, saznajemo da je stvar bila obrnuta, i da se pragmatični Staljin, kako se ne bi previše zamjerio demokratskom Zapadu, koji je već posjedovao atomsku bombu, htio osloboditi previše radikalnoga i na sukob sa Zapadom spremnoga Tita. Tito nije bio umjerenjak, koji je želio izgraditi “socijalizam sa ljudskim licem”, već komunistički radikal, koji nije zazirao ni od direktnog sukoba sa Zapadom kako bi ostvario svoje ciljeve. Titov “obračun sa staljinizmom”, kao što nije bio željen, nije bio nikakav “revizionizam”, niti pak verzija “humanističkog marksizma”, kako su nas uvjeravali naši praksisovski “kritičari staljinizma”, već obračun komunističkog ekstremiste i pravovjernog dogmate sa Staljinom spremnim na kompromise sa Zapadom. Goli Otok je mjesto stradanja svih onih koji su se Titovoj vlasti učinili sumnjivima za bilo kakvo revizionaštvo. Moskovski procesi, nad kojima je Staljin dotad imao potpuno autorstvo, dobili su novog i radikalnijeg autora.

U seriji se obrađuje i komunistički obračun sa Katoličkom crkvom i montirani proces protiv nadbiskupa Stepinca, kao i Hrvatsko proljeće. Na ovom mjestu ne mogu ići u razmatranje i tih, svakako bitnih i dobro odabranih, elemenata za analizu načina legitimacije komunističke ideologije. Religija i nacionalizam su, jasno, bili trn u oku komunističkog režima, jer su predstavljali alternativne modele društvene legitimacije, počesto nedodirljive za kontaminaciju komunističkom ideologijom. Samo bih spomenuo jednu stvar, a to je da je, po mom sudu, problematična u autorovom pristupu analizi “hrvatskog preljeća” nedovoljna kritička distanca prema ideji da bi ljudi iz vrha komunističke vlasti mogli postati predvodnici autentičnog nacionalnog pokreta. Ta okolnost da se komunisti stavljaju na čelo nacionalnog buđenja, naime, nije bez svojih ambivalencija i može lako završiti u zloupotrebi nacionalnih osjećanja u druge svrhe, ponajprije za jačanje legitimiteta komunističke vlasti. Jedan od primjera uspješno sprovedene nacionalne revolucije pod komunističkim vodstvom imali smo prilike vidjeti u Srbiji krajem osamdesetih. Nijedna revolucija na čijem čelu stoje komunisti ne može biti ništa drugo do perpetuiranje komunističke vlasti drugim sredstvima. Tu stvar bismo svakako morali imati na umu i pri razmatranju Hrvatskog proljeća, a mogli bismo je primijeniti i na analizu postkomunističkih režima u kojima su komunisti zadržali svoj utjecaj.

Serijal “Zločini komunizma u Hrvatskoj”, iako ne naročito provokativan u informativnom, niti posve u koncepcijskom smislu, svakako je značajan i za pohvalu zbog same okolnosti da se autor poduzeo ambicioznog pothvata da da koliko-toliko cjelovit pregled komunističke represije i terora u Hrvatskoj. On svakako nudi dovoljno materijala za kvalitetnu javnu raspravu o zločinačkom karakteru komunističkog režima u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Značajna je i činjenica da je serijal prikazan na državnoj televiziji, premda uz očevidne teškoće, odlaganje i, na kraju, cenzuru. Ta cenzura, međutim, može biti i neko obećanje o tome da se bar laž antifašističkog silogizma počela  polako probijati do svijesti i da se svela na, premda sramotnu i smiješnu, administrativnu odluku. To je više izraz cenzorske slabosti, nego moći komunističke ideologije nad hrvatskim društvom, tek bijeg od stvarnosti, puko odbijanje otuđene klike da se zapodjene ozbiljna rasprava o komunističkim zločinima u Hrvatskoj, i puka želja da se takva rasprava još uvijek drži pod političkom knutom baštinika komunističke ideologije na Prisavlju. Sada to više nije nikakva socijalna patologija, i to je dobro, već tek nemušta i glupa odluka režima da zabrani ili ograniči javnu raspravu o komunističkim zločinima. Za nadati se je da hrvatsko društvo ipak ima snage za pokretanje takve rasprave i mimo želje njegovih trenutnih vlastodržaca.

Poduzetnici – progonjena manjina u Hrvatskoj

Na jednom nedavnom skupu o manjinama u Hrvatskoj, na kome je izlagač iznosio podatke o zastupljenosti manjina u medijima, moj prijatelj, inače umjetnik, ustao je i prosvjedujući rekao: “Hajte, molim Vas, kakve ugrožene nacionalne manjine; mi umjetnici smo jedina ugrožena manjina u Hrvatskoj! Gledam onog iz Kopačeva, svake subote mi igra kolo na TV-u, manjina kao, a ovamo drži birtiju i nema tko mu nije dužan; nije on ugrožen!”

Iako je moj prijatelj dobrim dijelom bio u pravu – u Hrvatskoj se danas, ako izuzmemo povremene, uglavnom politički motivirane i proizvedene trzavice, doista ne može govoriti o naročitoj ugroženosti nacionalnih manjina – on je, mada nenamjerno, iznio još jednu istinu, mnogo važniju za hrvatsko društvo. Tu ne mislim na njegov stav o ugroženosti umjetnika, već na njegov stav prema tom nesretnom birtijašu, malom poduzetniku iz Kopačeva, koji toliko ljuti mog prijatelja. On ima svoj mali biznis, zadovoljava vrlo važnu potrebu ljudi da se uz piće nađu i druže, državi plaća porez, zapošljava nekoliko radnika, a kako vidimo, čak i izlazi u susret onima koji trenutačno nemaju novca i daje im piće na veresiju. On je savim izvjesno izuzetno koristan član našeg društva.

Pa, zašto ga, onda, moj prijatelj prezire? Ne zbog njegove nacionalnosti, naravno. Radi se o jednoj drugoj, u Hrvatskoj prilično rasprostranjenoj vrsti nesnošljivosti – marksisti bi rekli “klasnoj”. U Hrvatskoj postoji socijalna manjina o kojoj se vrlo ružno govori, koju se označava kao glavnog uzročnika svih naših nevolja, koju je politički vrlo probitačno progoniti. To je onaj, nažalost sve tanji, sloj poduzetnih ljudi, koji želi stvarati i nuditi ljudima stvari koje su im potrebne i koje oni žele. To su poduzetnici, koje često označavamo terminima koji imaju pomalo pejorativan prizvuk, poput “kapitalisti”, “buržuji” ili “kulaci”.

Unatoč tome što se radi o izuzetno korisnim i vrijednim ljudima, koji stvaraju vrijednosti ovoga društva čineći ljudima dobro, za što ih mi nagrađujemo svojim novcem, oni su svejedno predmet sveopće pokude i prezira u Hrvatskoj. To nije samo neki socijalni fenomen, nažalost, već i vladajući sustav. Nema političke partije u Hrvatskoj koja u svom programu i svojim politikama ne bi imala formulirane načine kako da što više uništi duh poduzetništva u Hrvata i pogazi neko njihovo pravo. To donosi političke poene.

U Hrvatskoj postoji veoma razgranat sustav segregacije i progona poduzetničke manjine. Od birokratskih prepreka započinjanju bilo kakvog posla, preko besmislenog, kompliciranog i glomaznog sustava pravila poslovanja, preopterećenog radnog zakonodavstva, do drakonskih poreznih i drugih nameta biznisu – niz bi se mogao nastavljati gotovo u beskraj – sve je usmjereno na to kako da se što više blokira i spriječi poduzetne ljude u bilo kakvoj namisli da ovdje započnu ili nastave bilo kakav posao.

Ne mislim ovdje samo na slučajeve koji dospiju do medija, poput nedavnog slučaja Hrvoja Prpića, već mislim na onu tihu vojsku Hrvata, koji se, demoralizirani takvim sustavom, odlučuju otići iz Hrvatske i potražiti negdje drugdje ambijent u kome će s manje ometanja pokušati ostvariti svoje snove i životne ambicije. Takve odluke su uvijek teške, podrazumijevaju veoma visoke transakcijske troškove, kao i duboke psihološke lomove, pa ipak se ljudi odlučuju na takve korake. Ne postoji značajniji problem u Hrvatskoj od ovog. Skoro polovina Hrvata ne živi u Hrvatskoj, a veliki broj njih je to uradio upravo iz navedenih razloga i njih čini uglavnom onaj poduzetniji, na poduzimanje rizika i donošenje krupnih odluka spremniji dio hrvatskog naroda.

To je ravno pravoj socijalnoj kataklizmi. Pa ipak, u Hrvatskoj se i dalje sustavno potiču antipoduzetnički duh i antikapitalistička kultura. Dapače, vladajuća socijalna, politička i kulturna paradigma u Hrvatskoj je kultura mržnje prema poduzetnicima i kapitalistima. Ta mržnja i ta vrsta diskriminacije je ugrađena u sve naše institucije i sve naše zakone. To vrsta mržnje je politički dozvoljena i promovirana, ona čak predstavlja vrstu političke korektnosti u nas. Ako ne mrziš kapitalizam i ako i sam gajiš sklonosti ka poduzetništvu i osobnom bogaćenju, društveno si sumnjiv i slijedi ti socijalni progon.

No, nije ta antikapitalistička kultura specifični hrvatski proizvod, mada je jako prilježno njegujemo. To je gotovo univerzalni atavistički obrazac ponašanja čovječanstva, toliko raširen da bismo, slijedeći taj obrazac, mogli ispisati neke od njegovih najmračnijih stranica. Možda najrječitije o tome govori porijeklo same riječi “ksenofobija”, što je osobina koja je prouzročila toliko zla u povijesti. Riječ ksenofobija je, kao što znamo, kovanica starogrčkih riječi “ksenos”, stranac, i “fobos”, strah. No, manje je poznato da je sama riječ “ksenos” prvobitno bila oznaka za trgovca. Ksenosi su bili stranci koji su dolazili iz svih krajeva i nudili svoju robu i usluge. Ksenosi nisu mogli živjeti unutar zidina grada. Oni su, tako, posrednici između dva svijeta, onog poznatog i onog nepoznatog, koji uvijek imaju na sebi tu mrlju nepoznatog i predstavljaju opasnost za naš poznati svijet.

Velike trgovačke nacije, poput Feničana, Arapa, Židova, Nizozemaca ili Engleza, uvijek su kod drugih izazivali zazor i o njima su se širile legende, od toga da piju krv novorođenčadi, da su vladaju nekakvim tajnim i opasnim moćima, do toga da su lažljivci i opsjenari, prenositelji opakih boleština, itd. Čovječanstvo je dugo gajilo – i gaji još uvijek, s nesmanjenom žestinom – sklonost ka temeljnom uništavanju takvih civilizacija. Ta sklonost je našla mjesta u našim literarnim predajama, našim religijama, ozakonjena je u našim ustanovama. Možemo je pratiti od grčkih mitova, preko knjige o Jobu, uništenja Katragine, antisemitizma i progona Židova u Europi, do socijalizma, kao suvremene religije današnjeg čovjeka. Koju god stranicu povijesti okrenemo, naći ćemo taj prezir prema trgovcima i kapitalističkom duhu.

Svakako je užasna sudbina Židova paradigmatski slučaj ispoljavanja ovog duha. Antisemitizam je uvijek bio socijalno prisutan u Europi i on korijeni upravo u tom duhu, prije svega u onim sredinama gdje je religija zabranjivala kršćanima da se bave određenim djelatnostima, poput posuđivanja novca uz kamatu (taj duh, da spomenem, nije specifično kršćanski, nalazimo ga i kod Aristotela: “neprirodno je da novac rađa novac”), koje su onda preuzeli Židovi. Ali, kao što u svojoj analizi antisemitizma pokazuje Hannah Arendt, taj socijalni antisemitizam još uvijek nije eliminacionistički. On to postaje tek kada postaje političkim pokretom. A prema njenoj analizi, taj pokret dobiva svoju političku artikulaciju prije svega u ljevičarskim, socijalističkim krugovima u 19. stoljeću, na što se danas često zaboravlja.

Politički antisemitizam je izvorno socijalistički, njihova zajednička inspiracija je mržnja prema trgovcima i duhu trgovine, koji su, po antisemitima, Židovi utjelovljavali. Ako se želimo riješiti kapitalizma, razmišljali su ti prvi socijalistički propagandisti, moramo uništiti “duh židovstva”. Ako ništa, sjetimo se bar omalovažavanja Židova u Marxovom ranom spisu “O židovskom pitanju”. O tome se često ne razmišlja, jer se antisemitizam shvaća prvenstveno kao dio desničarskog, rasističkog pokreta. Dapače, ljevica je danas za sebe uzela sva prava na borbu protiv desnice, antisemitizma i rasizma. Međutim, politički, eliminacionistički antisemitizam je izvorno socijalistički. Upravo u smislu u kome je Adolf Hitler bio antisemita i socijalista ujedno.

Poznato je čuđenje povjesničara i sociologa nad činjenicom da je Njemačka prije uspona nacionalsocijalizma bila jedna od najmanje antisemitskih zemalja u Europi, mnogo manje zaražena antisemitizmom od, primjerice, Francuske. Pa, odakle je, onda, Hitler regrutirao sve te naciste? Iz redova pristalica socijalizma, koji je bio u usponu. Također postoji ona dvojba o tome kamo su gotovo preko noći nestali svi ti nacisti nakon Drugog svjetskog rata? Utekli su nazad socijalizmu, naravno. Nakon što je antisemitizam poslije holokausta europskih Židova postao socijalno i politički neprihvatljiv način za artikulaciju duha antikapitalizma, taj duh je svoje utočište našao na svojim političkim izvorima – u socijalizmu. Socijalizam je i danas politički korektan način iživljavanja antikapitalističkih, a počesto i pritajenih antisemitskih strasti.

Kao što antisemitizmu ne treba tražiti društvene ili religijske korijene, koji bi ga markirali u nekoj specifičnoj mržnji prema Židovima, već njegovu ubilačku stranu treba tražiti u političkoj artikulaciji tih strasti u socijalističkoj ideologiji i duhu antikapitalizma, tako i uzroke našeg hrvatskog socijalnog holokausta trebamo, prije svega, tražiti u političkom sustavu i dominantno socijalističkoj političkoj kulturi. Ako želimo razmišljati o problemu manjina, onda taj problem ne treba locirati kao problem specifično vezan za odnos prema manjinskim nacijama u Hrvatskoj. Mnogo je pogubniji i pogađa sve, bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest, naš socijalistički sustav ozakonjenog progona poduzetništva, najčešće mladih i kreativnih ljudi, iz Hrvatske.

To je holokaust koji nam se događa, holokaust koji graniči s uništenjem naše budućnosti, kojemu počesto, na žalost, aplaudiramo, mržnja i progon koji su upisani u naš politički sustav. Ime mu je socijalizam, ili, kako se to ljepše i ustavnije kaže, sustav “socijalno pravedne” države.

Korupcija se ne liječi korizmenom pokorom

Onoga tko tvrdi da će jastoge naučiti letjeti nazivamo luđakom i smještamo ga u mentalnu instituciju, a onoga pak tko tvrdi da se ljudi pobjedom na izborima pretvaraju u anđele smatran je reformatorom i ostaje na slobodi.

Izricanje prvostupanjske presude u slučaju Fimi media bivšem premijeru Sanaderu zgodno se poklopilo s korizmenim postom. Kao što znamo, tada se vjernici posipaju pepelom blagoslovljenih maslinovih grančica, što označava njihovu pokoru i nadu u uskrsnuće. Neki si kršćani pritom zadaju i neku osobitu pokoru, odluče se odreći nekog grijeha ili navade i steći neku korisnu naviku. Tako je to kod vjerujućih.

No, u politici, čini se, nije tako. Korupcija je vjerojatno prvi politički ekvivalent kršćanskoga grijeha, a opet, što je veća pokora i što je snažnija politička odluka da se odamo pokori i iskorijenimo korupciju, tim ona biva veća i pušta dublje korijene u društvu. Ne postoji političar u Hrvatskoj koji neće reći da mu je prvi zadatak borba protiv korupcije, a opet smo jedna od najkorumpiranijih država u Europi. Na svakim novim izborima Hrvatska bira one koji djeluju najiskrenije i budu najuvjerljiviji kandidati za hrvatsku političku pokoru, a opet se niže afera za aferom, novac poreznih obveznika nestaje u privatnim džepovima političara, pogodovanja političkim ljubimcima se odvijaju pred očima javnosti i postaju radnje blagoslovljene zakonom.

Ako pak pogledamo prvostupanjsku presudu Sanaderu i ekipi, vidjet ćemo da ta presuda više liči na izricanje korizmene pokore, nego što bi davala pravu sliku hrvatske stvarnosti i korumpiranog sustava u kome živimo. Kao da hrvatski pravosudni sustav nije smio ići u širinu i razmotati cijelu hrvatsku koruptivnu hobotnicu, nego je odlučio tek obračunati se s individuom zvanom Ivo Sanader i par ljudi oko njega. Ivo Sanader je, međutim, bio premijer ove zemlje, on je oličenje sustava u kome još uvijek živimo, a ne tek izolirani korumpirani pojedinac.

Korupcija ne traži pokoru i posipanje pepelom, ne traži samo kaznu za izoliranog pojedinca, jer je to bolest sustava a ne tek individualna sklonost opačini i kriminalu. U tom smislu bismo mogli reći da je prvostupanjska presuda bivšem hrvatskom premijeru Sanaderu bila kršćanski milosrdna. Ne zato što bi kazna bila mala, ne prema njemu, nego prema sustavu. Netko bi mogao reći da je kažnjen i HDZ i da je time kažnjen sustav. Ali, to je prekratko, jer su Sanader i HDZ kažnjeni za korišćenje sustava koji omogućuje i dozvoljava koruptivno djelovanje. Presudom su sankcionirane posljedice djelovanja koje je sustav omogućavao, i još uvijek omogućuje; nije se došlo do spoznaje o njegovim uzrocima.

Skloni smo za korupciju optuživati nečiju individualnu pohlepu i pokvarenost karaktera, i to godi našoj sujeti i kršćanskoj smjernosti; međutim, korupcija nije karakterna osobina za čije bi ispravljanje bilo dovoljno posipati se pepelom, zadati si individualnu pokoru ili pak odsjeći nekom pravomoćnu presudu. Ako se želimo riješiti problema korupcije, onda treba otkloniti sustav koji političarima daje široka ovlašćenja u stvarima ekonomije, odnosno, još gore – gdje političari direktno upravljaju tvrtkama ili sjede u upravnim odborima poduzeća. Ako zaista želimo na efikasan i trajan način riješiti problem korupcije – trebamo pod hitno privatizirati sve tvrtke u državnom vlasništvu i ukinuti sve zakone koji političarima daju bilo kakva ovlašćenja da kreiraju ili na bilo koji način utječu na ekonomiju zemlje, od monetarne politike centralne banke, pa do upravnih odbora u tzv. javnim poduzećima.

Sustav koji podrazumijeva čvrstu spregu između politike i gospodarstva zove se socijalizam, gdje su sva poduzeća u državnom ili nekom obliku javnog vlasništva. U nešto blažoj varijanti, gdje politika na posredan način utječe na ekonomske odluke, taj se sustav zove socijalna država ili država blagostanja. Sustav u kojemu sprega između politike i gospodarstva ne postoji ili je neznatna, zove se tržišni ili liberalni kapitalizam. Da bi se Hrvatska riješila korupcije na sustavan način, potrebno je da odustanemo od ideje socijalne države i da konačno prihvatimo liberalni kapitalizam i ideju strogog razdvajanja politike od gospodarstva.

Korupcija je u socijalizmu, kao što znamo i iz vlastitog iskustva, prožimala sve pore društva. Dapače, socijalizam je sustav koji bez korupcije ne bi mogao ni funkcionirati. U ekonomski liberalnim zemljama, pak, poput Hong Konga ili Novog Zelanda, korupcija je gotovo nepostojeća. Nasuprot svim pričama kojima političari i njihovi intelektualni sekundanti plaše ljude da bi liberaliziranje gospodarstva vodilo sveopćoj pljački i korupciji – a za što nam kao dokaz podnose korupcijsku privatizaciju koja se u Hrvatskoj odigrala uz diskrecione ovlasti političarima da se miješaju u sam proces i utječu na njega – tvrde činjenice pokazuju da je u ekonomski najslobodnijim zemljama korupcija najmanja. U ekonomski neslobodnim zemljama, poput balkanskih, afričkih ili nekih azijskih zemalja – a sve više i u zemljama Europske unije – gdje je sprega između politike i gospodarstva jaka, korupcija je gotovo sveprisutna i seže od samih vrhova vlasti do portira u nekoj državnoj tvrtki. Pritom, Novozelanđani ili Nizozemci, na primjer, nisu ništa pošteniji ili manje pohlepni ljudi od Hrvata ili Francuza. Sustav je taj, a ne ljudska priroda, koji ljudima daje moć da se koriste tuđim novcem i imovinom za svoj osobni probitak.

Nas, međutim, ne trebaju skandalizirati “afere” i nezakonito ukradeni milijuni – to je sasvim normalna posljedica nakaradnog sustava socijalne države – nego, na primjer, to što ministar Linić, potpuno zakonito, zadužuje Hrvatsku na račun još nerođenih kako bi Vlada taj novac potrošila na još jedno bezuspješno “pokretanje gospodarskog ciklusa” i “poticanje proizvodnje” u svrhu predizbornih kampanja, ili pak to što se novcem poreznih obveznika, svih nas, opraštaju ne milijuni, nego milijarde kuna, pod izlikom spašavanja tvrtki za koje je Vlada procijenila (kako se to eufemistički kaže) da su preveliki da bi propali. I što takva politika ne nailazi ni na kakav otpor. To je skandal – jer, to je bit nereformiranog sustava Sanaderove vladavine, a ne njegova strast ka novcu ili umjetninama. Milanovićeva politika je jednako rasipnička, neodgovorna i socijalistička kao i Sanaderova, Linićeva ekonomska politika je jednako koruptivna kao i Sanaderova, ako ne i gora.

Da bi Hrvatskoj krenulo nabolje, njoj nisu potrebni časni i pošteni političari, nego je potrebno protjerati politiku iz gospodarstva, jednom i zauvijek. Sustavnim, ustavnim i trajnim promjenama. A ne jeftinim demagoškim pričama političara o časti i poštenju. Tek tada se možemo nadati gospodarskom i političkom uskrsnuću Hrvatske. I to je jedina pouka koju možemo izvući iz suđenja korumpiranim političarima, pa i ovog, tko zna kojeg u nizu, Ivi Sanaderu.

Ukrajina: demokracija na kušnji u dobu revolucija

“Na što je spala demokracija. Rusi je brane a Ameri uspostavljaju”
Anonimni komentar na jednom portalu.

Kao što sugerira ovaj aforizam anonimnog autora, doista bismo mogli reći da se čudne stvari dešavaju s demokracijom u zadnje vrijeme. Svakog mjeseca malne imamo prilike prisustvovati jednom novom revolucionarnom prevratu u svijetu, naročito na obodima Europe, pod sumnjivom izlikom demokratskih revolucija prozapadnih ili proeuropskih snaga.

S druge strane, svi ti prevrati i revolucije okončavaju prilično jadno po samu demokratsku stvar. Ako oduševljeni demokratski svijet za saveznike već ne dobije Muslimansku braću i Al-Quaedu, onda, u boljem slučaju, dobijemo neku neizabranu političku elitu na vlasti, kojoj je jedini izvor legitimiteta pokušaj otklanjanja posljedica državnog udara, kako društvo ne bi skliznulo u krvavi i beskrajni građanski rat, poput onog u Siriji. Kao da smo ušli u kakvo doba revolucija, u kome državni prevrati redom odnose prevagu nad demokracijom, bilo u svojim premisama, bilo u zaključcima.

Oko Europe kruži val revolucija, koje na kušnju stavljaju i samu europsku demokraciju. Počevši s “arapskim proljećem”, koje je iznevjerilo sve svoje proklamirane ciljeve, nedavnim neuspjelim državnim udarom u Bosni, duh revolucije se ovih dana smjestio u Ukrajini, gdje, nakon ruske vojne intervencije na Krimu, prijeti eskalacijom u ozbiljan međunarodni sukob, u najmanju ruku u novi Hladni rat.

Toj dramatičnoj evoluciji političkog prevrata u Ukrajini svjedočimo i u obnovi oštre hladnoratovske retorike koju koriste najviši zapadni politički predstavnici. Američki predsjednik, Barack Obama, izjavio je tako da se Rusija nalazi “na pogrešnoj strani povijesti”, dok je njemačka kancelarka, Angela Merkel, izjavila da Putin “živi u nekom svom svijetu”. Time se želi sugerirati da je revolucionarni preokret u Ukrajini i svrgavanje s vlasti predsjednika Janukoviča slično događajima od prije 25 godina – kada je val demokratskih “baršunastih revolucija” srušio Berlinski zid, i kada je okončana sovjetska okupacija istočne Europe – a da sada ruski predsjednik Putin želi poništiti rezultate pada komunizma i ponovo obnoviti sovjetsku Imperiju Zla.

Bujanje ove antitotalitarne retorike na Zapadu imamo i na drugoj strani ideologijskog spektra, više primjerenu ljevičarskoj publici, a koja događanja u Ukrajini i na Krimu uspoređuje s nacističkom invazijom na Sudete i Čehoslovačku i Anschluss Austrije. Tako je bivša američka državna tajnica, Hilary Clinton, usporedila Putina s Hitlerom, a sličnu usporedbu su prije nje napravili i bivši šef češke diplomacije Karel Schwanzenberg, kao i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i član EP iz redova SDP-a, Tonino Picula. Za nas u Hrvatskoj ova događanja imaju dodatnu evokativnu vrijednost, i potezi ruskog predsjednika, kao i njegova opravdanja akcije ruske vojske na Krimu, podsjećaju nas na pokušaje opravdanja Miloševićeve agresije na Hrvatsku zaštitom srpskog stanovništva.

No, da li je to baš tako – prisustvujemo li doista pokušaju obnove sovjetskog carstva na istoku i početku novog Hladnog rata? Da li se svjetsko-povijesni sat vratio unatrag na 1989. godinu? Što se to desilo, pa je predsjednik Obama odjednom uzeo lik i vanjskopolitičku retoriku Ronalda Reagana, s kojim on, inače, nema ništa zajedničkoga? Da li je Putin doista novi Staljin ili Hiler – ovisno o tomu da li vam se više dopada lijeva ili desna antitotalitarna retorika? Da li je rusofono stanovništvo s jugoistoka Ukrajine doista nalik na krajiške pobunjenike i balvan-revolucionare u Hrvatskoj 1991., ili su njima, pak, sličniji revolucionari koji trenutačno vladaju u Kijevu? Da li se, uostalom, Janukovič doista može porediti s komunističkim birokratama, koje je na smetlište historije odnio val demokratskih revolucija i uspostava nacionalnih država u Europi?

Da bismo razvidjeli ova pitanja, potrebno je na trenutak staviti u zagrade čitav taj hladnoratovski i antifašistički ideologijski arsenal, budući da on ima malu ili nikakvu kognitivnu a vrlo ekstenzivnu emotivnu vrijednost. Naime, čim skrenemo pogled na pitanje demokracije, te široke povijesne paralele se ruše kao kula od karata.

Viktor Janukovič, još uvijek legitimni predsjednik Ukrajine u egzilu, na tu poziciju je biran na izborima, koje su promatrači ocijenili kao poštene i demokratske. To je ključna stvar, koju zaboravljaju mnogi koji olako prave povijesne analogije između današnje Ukrajine i demokratskih revolucija prije dvije i pol decenije, kao i sa ratom u bivšoj Jugoslaviji. Dok su tijekom “baršunastih revolucija” ljudi izašli na ulice protiv komunističkih birokratskih vlasti bez ikakvog demokratskog legitimiteta, kako bi tražili slobodne izbore, revolucionari u Ukrajini su na nasilan način smijenili legitimnu i demokratski izabranu vlast. Svatko tko drži do značaja demokratskog legitimiteta vlasti i važnosti parlamentarne demokracije – do vrijednosti za koje su se istočnoeuropski narodi borili krajem osamdesetih – mora uzeti ozbiljno ovu okolnost. Nasilne revolucije protiv demokratski izabranih vlasti ne mogu imati nikakvu podršku ljudi koji drže do demokratskih vrijednosti.

Što se tiče Janukovičevog stila vladavine, on nije za pohvalu. No, tu se on ne razlikuje mnogo od prethodnih vlastodržaca u Ukrajini, kako po autoritarnom političkom stilu, tako i po korupcijskom karakteru vlasti. Ni prethodna vlast nije bila bitno manje “proruska”, osim, možda, po retorici. Julija Timošenko je na račun svog muža u Americi uknjižila 5,2 milijarde dolara, a svoje kćeri 400 milijuna, zbog čega je i bila procesuirana i osuđena na kaznu zatvora. Janukovič je bio tek diktator u pokušaju, vlast čiji se autoritet sve više topio, pa je ustavnim promjenama htio osigurati sebi i drugi mandat, osnaživanjem predsjedničkih ovlasti i smanjivanjem utjecaja parlamenta. Korupcija i politički autoritarizam jest ono što je kod većine građana Ukrajine izazivalo nezadovoljstvo. Ali za rješavanje takvih problema postoji institucija izbora kao jedina opcija za mirnu smjenu vlasti. Smijeniti vlast mimo izbora znači izložiti zemlju riziku nasilja i građanskog rata. Ne samo zbog nasilnog karaktera te smjene nego i zbog izostanka demokratskog legitimiteta onih koji su takvim načinom došli na vlast, jer to cijelo društvo gura u anarhiju.

A to je upravo ono što imamo u Ukrajini – revolucionarnu vlast bez demokratskog legitimiteta. Trenutna vlast u Kijevu koju podržava Zapad ima samo revolucionarni legitimitet, legitimitet ulice i proklamiranih proeuropskih vrijednosti, legitimitet nasilja i ideologije. Ključna stvar koja je revolt građana Ukrajine gurnula u njenu drugu, revolucionarnu, nasilnu rotaciju, ali i ideologijski legitimiralo takav revolucionarni metod smjene vlasti pred zapadnom publikom jest nasilje na Majdanu. Prema toj interpretaciji Janukovič je masovni ubojica i diktator koji naređuje snajperistima pucanje na narod na ulici. Međutim, to se nekako ne uklapa u sliku čovjeka koji cijelo vrijema tromjesečnih prosvjeda pokazuje sklonost kooperativnosti. Prosvjedi, uostalom, dobivaju nasilan karakter krajem siječnja, tj. onda kada na Majdan dolaze ekstremisti iz “Desnog sektora” i neonacističke grupe pod političkim pokroviteljstvom stranke “Svoboda”, jedne od stranaka iz koalicijske vlade u Kijevu. Oni tada uzimaju inicijativu, bacaju na policiju molotovljeve koktele i pucaju na njih.

Ovaj nasilni stil prosvjedovanja kulminira 20. i 21. veljače, u trenutku kada u Kijev dolazi tročlana misija EU predvođena šeficom diplomacije Catherine Ashton i kada predsjednik Janukovič pristaje na sve uvjete. Prvoga dana u pucnjavi strada 14 prosvjednika i 10 policajaca. Nakon potpisivanja sporazuma umjesto zadovoljstva gomila na Majdanu napada umjerenjake Klička i Jacenjuka zbog izdaje. Pucnjava po policiji i građanima se nastavlja i prosvjednici upadaju u vladine institucije i parlament. Umjesto da se postavi pitanje kome ovakvo radikaliziranje sukoba odgovara, kao jednoznačnu istinu se uzelo da je predsjednik janukovič naredio snajperistima da pucaju po građanima. Pucnjava daje legitimitet onima kojima nije odgovarao sporazum od 21. veljače, i koji ne žele mirnu tranziciju vlasti. Snimak razgovora između estonskog ministra vanjskih poslova Urmasa Paeta i Catherine Ashton, koji je jučer procurio u javnost, a čiju je autentičnost potvrdio Paet, sugerira da su na policajce i prosvjednike pucali snajperisti unajmljeni od ekstremističkog dijela opozicije, a ne od predsjednika Janukoviča.

Ova okolnost teško kompromitira angažman EU i Zapada u Ukrajini. Da li je Zapad svojim angažmanom dao podršku nasilnoj revoluciji i državnom udaru i okrenuo leđa demokraciji i mirnom rješavanju krize? Izgleda da da, i to uz punu svijest o tome. To znači da na vlasti u Kijevu imamo ljude okrvavljenih ruku, bez ikakvog demokratskog legitimiteta, kojima je krvavi pir na Majdanu trebao da bi se radikalizirao sukob, kako ne bi morali praviti koncentracionu vladu, predviđenu sporazumom od 21. veljače, nego svu vlast uzeti sami. To znači da je Zapad to znao i da su zapadni lideri svjesno izložili svoj demokratski kredibilitet kako bi na vlast doveli grupu revolucionara. To znači da Zapad ovdje drži stranu revolucionarima, koji vlast osvajaju terorističkim metodama, pri čemu su u velikoj mjeri dali za pravo ruskom viđenju stvari i njihovoj reakciji. Izgleda da je Putin svojom intervencijom, u ovoj situaciji branio legalni poredak, demokratski legitimitet vlasti i sprječio da stvar ne klizne u revolucionarnu anarhiju, dok su zapadni lideri, podržavajući interese revolucionarne klike i njena teroristička i nasilna rješenja krize, potpuno neodgovorno izložili sebe i svijet mogućnosti globalne krize i otvorenog sukoba s Rusijom.

Ova okolnost potpuno reinterpretira i vladajuće ideologijske mantre u zapadnim, pa i našim medijima. Hitler i Staljin su podrivali i rušili demokratski izabrane vlade drugih zemalja i u njima instalirali svoje satelitske režime, koji nisu imali nikakav demokratski legitimitet. Hitler i Staljin nisu vojno intervenirali u tim zemljama na poziv njenih legitimnih predstavnika, i pri tome su obilno koristili silu. Srpski balvan-revolucionari u Hrvatskoj početkom devedesetih su osporavali demokratski izabranu vlast i radili na eskalaciji i provociranju sukoba, a Miloševićeva politika je davala podršku upravo tim revolucionarima a ne demokraciji. Baršunaste revolucije s kraja osamdesetih su bile revolucije protiv birokratske vladavine nezabranih komunističkih predstavnika, i imale su karakter mirne smjene i pritisaka na vlast da organiziraju slobodne višestranačke izbore, a nisu bile krvave smjene vlasti koja ima demokratski legitimitet. Situacija u Ukrajini je više uspjela verzija nedavne propale “bosanske revolucije”, točnije bošnjačke revolucije u BiH, u kojoj je grupa ekstremista nasilnim putem pokušala preuzeti vlast, sve uz ambiciju da se ugroze prava Hrvata i Srba u BiH, uništavanjem institucija koje bi trebale štititi njihove interese.

Zbog toga je potrebno ponovno preispitati čitavu poziciju Zapada u Ukrajini. Treba odustati od hladnoratovske retorike i neuvjerljivih usporedbi Putin-Hitler, sagledati i uvažiti realnost da je Rusija najznačajnija sila u tom regionu i spustiti gard prem Putinu, pojačati diplomatsku aktivnost, koja bi vodila ka instaliranju zajedničkih trupa NATO-a i Rusije u Ukrajini kako bi se spriječila mogućnost eskalacije sukoba, napraviti zajedničku komisiju koja bi istražila sve okolnosti nasilne smjene vlasti i odatle izvela pravne i političke konzekvence za njene aktere, vratiti se na sporazum od 21. veljače, i svakako ubrzati pripreme izbora, kako bismo u Ukrajini čim prije dobili legitimnu demokratsku vladu. Sukob, hladnoratovska retorika i sklonost dualističkim interpretacijama idu samo na ruku ekstremistima na jednoj i drugoj strani. Jer, ne zaboravimo, glavni problem Ukrajine ne izražavaju jednostavne dualističke formule “istok-zapad”, “EU-Rusija”, “Slobodni Svijet-Imperija Zla”, niti uopće sav taj ideologijski arsenal iz naftalina, već korupcija i odsustvo demokratske kulture. To su problemi koje ukrajinsko društvo mora rješavati u vremenu koje stoji pred njim i za što mora iznaći snage u sebi.

Srce tame: Linićevo disbalansiranje Milanovića

I dok je još krajem prošlog tjedna izgledalo kako ministar Linić ide ka izlaznim vratima, nakon što je kroz ta vrata prošao njegov savjetnik, Branko Šegon, danas znamo da je sve to bila samo pusta nada i wishfull thinking. Ministar Linić je, čini se, malo veći zalogaj za premijera Milanovića, nego što su to u prošlosti bili Šegon, Ferdelji ili Holy. 

Naime, nakon što je u subotu, 22. veljače, viđen kako sjedi u zadnjem redu na godišnjoj konvenciji SDP-a, a naročito nakon gostovanja suca Trgovačkog suda, Mislava Kolakušića, u emisiji "Nedjeljom u 2", u kojoj je sudac Kolakušić vrlo argumentirano i precizno objasnio zašto su predstečajne nagodbe vjerojatno najveća korupcijska afera i pljačka u hrvatskoj povijesti ("veća od one privatizacijske"), činilo se da su u pitanju samo sati do trenutka kada će se premijer Milanović zahvaliti ministru Liniću na suradnji i razriještiti ga dužnosti.

Ali, to ne biva tako. Ispostavilo se da ministar Linić nije na konvenciji sjedio u "magarećoj klupi" po kazni, nego iz inata, kako bi pokazao zube premijeru, koji mu ne daje dovoljnu podršku i ostavlja ga takoreći na cjedilu da se sam bori protiv optužbi za koruptivni sustav predstečajnih nagodbi. To je bilo vidljivo i na pressici dan ranije, na kojoj je instituciju predstečajnih nagodbi branio pozivanjem na Ustav, na zakon, na načela socijaldemokracije i partijski program SDP-a. Bilo je jasno da Linić ne želi sam napustiti brod, a da za sobom ne povuče i cijeli brod.

U ponedjeljak se, kako i priliči, pokrenula medijska mašinerija. Jutarnji list je svom čitateljstvu objašnjavao kako je ministar Linić sjajan vizionar, "Novi list", koji također očekuje pozitivno rješenje otpisa dugova, zdušno je zalegao veličati poduhvate ministra financija i koriti premijera zbog podlijeganja "medijskoj hajci". Plaćeni eksperti su objašnjavali da su predstečajne nagodbe odlična stvar, a na suca Kolakušića su osuli drvlje i kamenje, pokušavajući ga na svaki način diskreditirati. I sam ministar Linić je oštro napao suca Kolakušića, ne libeći se ni insinuacija osobne naravi, niti pak prezajući od principa da izvršna vlast ne bi trebala komentirati mišljenje sudaca. Naravno da gdin Kolakušić nije dobio ni približan medijski prostor kako bi se obranio od tih kleveta. 

No, vjerojatno je bilo naivno očekivati od Milanovića da će se riješiti Linića, premda bi on to možda i želio. Ne zbog velike koruptivne afere i pogodovanja oko predstečajnih nagodbi, po kojoj će ova vlada stati uz bok onoj Sanaderovoj, nego zbog toga što ovu vladu, sada je to očito, vodi ministar financija, a ne premijer. Tome je tako već nekih godinu dana, od kako su ministri dali šut-kartu premijeru i njegovoj kvazi-reformskoj retorici, i koncentrirali se na ministra Linića, ne bi li kako dobili što više novaca za svoje stranačke uhljebe. Da je premijer Milanović tek engleska kraljica u Vladi, vidljivo je i po tome što se on sprema na prilično dug, skup i besmislen desetodnevni put za Novi Zeland i Australiju, unatoč tome što je u tijeku priprema novog rebalansa proračuna. Posao obrane novog rebalansa državnog proračuna će, umjesto disbalansiranoga premijera, u saboru vjerojatno obaviti potpredsjednik Grčić.

Milanovićev neuvjerljiv i patetičan motivacijski govor, koji smo mogli čuti na konvenciji SDP-a, ne može prikriti da on tu nema više nikakav autoritet, niti drži poluge vlasti. Poluge vlasti drži ministar financija, sa kojim premijer nema nikakvu komunikaciju. Ministar Linić, pak, svoj utjecaj zasniva na stalnim rebalansima proračuna, kojima drži u šaci i kupuje lojalnost ostalih članova Vlade, na pogodovanjima raznim neformalnim centrima moći, od tajkuna do medijskih mogula, naročito kroz predstečajne nagodbe, kao i na prijetnji poreznim inspekcijama i financijskim discipliniranjem neposlušnih. Tim stilom vladavine i kontrolom poluga moći, ministar Linić i može, gotovo obnoć, svoj potpuni krah pretvoriti u svoj apsolutni trijumf, svjedočenje o teškim korupcijskim aferama preokrenuti u veličanje svog moralnog lika i djela, a sa predstavnicima medija komunicirati galamom i prijetnjama, bez bojazni da će mu se to kršenje pravila uljuđenosti na bilo koji način osvetiti.

Stil vladavine goropadnoga i svadljivoga ministra prije podsjeća na odmetnutoga pukovnika Kurtza, centralnog lika romana "Srce tame" Josepha Conrada, a Hrvatska sve više na kongoansku džunglu, u kojoj više ne postoje jasna i transparentna pravila civiliziranoga života, nego se sve odvija po nekome "zakonu džungle", opskurnim i nejasnim pravilima ponašanja i hirovitosti volje njenog apsolutnog gospodara. Ali, kao što uvijek biva s takvim literarnim likovima, koji svojim mahnitim i nepredvidljivim ponašanjem prožmu cjelokupni sustav, to su sve obilježja kraja i raspada. Jedino što je tu izvjesno jest da će naš pukovnik Kurtz sa sobom u tamu povući i cjelokupni političko-.korupcijski sustav, koji je oko sebe ispleo. Na nama je da sjednemo sa strane, kupimo si kokice, i gledamo kako tone taj brod, i nadamo se da ćemo mu čim prije vidjeti kraj.

Republika