Ukrajina: demokracija na kušnji u dobu revolucija

“Na što je spala demokracija. Rusi je brane a Ameri uspostavljaju”
Anonimni komentar na jednom portalu.

Kao što sugerira ovaj aforizam anonimnog autora, doista bismo mogli reći da se čudne stvari dešavaju s demokracijom u zadnje vrijeme. Svakog mjeseca malne imamo prilike prisustvovati jednom novom revolucionarnom prevratu u svijetu, naročito na obodima Europe, pod sumnjivom izlikom demokratskih revolucija prozapadnih ili proeuropskih snaga.

S druge strane, svi ti prevrati i revolucije okončavaju prilično jadno po samu demokratsku stvar. Ako oduševljeni demokratski svijet za saveznike već ne dobije Muslimansku braću i Al-Quaedu, onda, u boljem slučaju, dobijemo neku neizabranu političku elitu na vlasti, kojoj je jedini izvor legitimiteta pokušaj otklanjanja posljedica državnog udara, kako društvo ne bi skliznulo u krvavi i beskrajni građanski rat, poput onog u Siriji. Kao da smo ušli u kakvo doba revolucija, u kome državni prevrati redom odnose prevagu nad demokracijom, bilo u svojim premisama, bilo u zaključcima.

Oko Europe kruži val revolucija, koje na kušnju stavljaju i samu europsku demokraciju. Počevši s “arapskim proljećem”, koje je iznevjerilo sve svoje proklamirane ciljeve, nedavnim neuspjelim državnim udarom u Bosni, duh revolucije se ovih dana smjestio u Ukrajini, gdje, nakon ruske vojne intervencije na Krimu, prijeti eskalacijom u ozbiljan međunarodni sukob, u najmanju ruku u novi Hladni rat.

Toj dramatičnoj evoluciji političkog prevrata u Ukrajini svjedočimo i u obnovi oštre hladnoratovske retorike koju koriste najviši zapadni politički predstavnici. Američki predsjednik, Barack Obama, izjavio je tako da se Rusija nalazi “na pogrešnoj strani povijesti”, dok je njemačka kancelarka, Angela Merkel, izjavila da Putin “živi u nekom svom svijetu”. Time se želi sugerirati da je revolucionarni preokret u Ukrajini i svrgavanje s vlasti predsjednika Janukoviča slično događajima od prije 25 godina – kada je val demokratskih “baršunastih revolucija” srušio Berlinski zid, i kada je okončana sovjetska okupacija istočne Europe – a da sada ruski predsjednik Putin želi poništiti rezultate pada komunizma i ponovo obnoviti sovjetsku Imperiju Zla.

Bujanje ove antitotalitarne retorike na Zapadu imamo i na drugoj strani ideologijskog spektra, više primjerenu ljevičarskoj publici, a koja događanja u Ukrajini i na Krimu uspoređuje s nacističkom invazijom na Sudete i Čehoslovačku i Anschluss Austrije. Tako je bivša američka državna tajnica, Hilary Clinton, usporedila Putina s Hitlerom, a sličnu usporedbu su prije nje napravili i bivši šef češke diplomacije Karel Schwanzenberg, kao i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i član EP iz redova SDP-a, Tonino Picula. Za nas u Hrvatskoj ova događanja imaju dodatnu evokativnu vrijednost, i potezi ruskog predsjednika, kao i njegova opravdanja akcije ruske vojske na Krimu, podsjećaju nas na pokušaje opravdanja Miloševićeve agresije na Hrvatsku zaštitom srpskog stanovništva.

No, da li je to baš tako – prisustvujemo li doista pokušaju obnove sovjetskog carstva na istoku i početku novog Hladnog rata? Da li se svjetsko-povijesni sat vratio unatrag na 1989. godinu? Što se to desilo, pa je predsjednik Obama odjednom uzeo lik i vanjskopolitičku retoriku Ronalda Reagana, s kojim on, inače, nema ništa zajedničkoga? Da li je Putin doista novi Staljin ili Hiler – ovisno o tomu da li vam se više dopada lijeva ili desna antitotalitarna retorika? Da li je rusofono stanovništvo s jugoistoka Ukrajine doista nalik na krajiške pobunjenike i balvan-revolucionare u Hrvatskoj 1991., ili su njima, pak, sličniji revolucionari koji trenutačno vladaju u Kijevu? Da li se, uostalom, Janukovič doista može porediti s komunističkim birokratama, koje je na smetlište historije odnio val demokratskih revolucija i uspostava nacionalnih država u Europi?

Da bismo razvidjeli ova pitanja, potrebno je na trenutak staviti u zagrade čitav taj hladnoratovski i antifašistički ideologijski arsenal, budući da on ima malu ili nikakvu kognitivnu a vrlo ekstenzivnu emotivnu vrijednost. Naime, čim skrenemo pogled na pitanje demokracije, te široke povijesne paralele se ruše kao kula od karata.

Viktor Janukovič, još uvijek legitimni predsjednik Ukrajine u egzilu, na tu poziciju je biran na izborima, koje su promatrači ocijenili kao poštene i demokratske. To je ključna stvar, koju zaboravljaju mnogi koji olako prave povijesne analogije između današnje Ukrajine i demokratskih revolucija prije dvije i pol decenije, kao i sa ratom u bivšoj Jugoslaviji. Dok su tijekom “baršunastih revolucija” ljudi izašli na ulice protiv komunističkih birokratskih vlasti bez ikakvog demokratskog legitimiteta, kako bi tražili slobodne izbore, revolucionari u Ukrajini su na nasilan način smijenili legitimnu i demokratski izabranu vlast. Svatko tko drži do značaja demokratskog legitimiteta vlasti i važnosti parlamentarne demokracije – do vrijednosti za koje su se istočnoeuropski narodi borili krajem osamdesetih – mora uzeti ozbiljno ovu okolnost. Nasilne revolucije protiv demokratski izabranih vlasti ne mogu imati nikakvu podršku ljudi koji drže do demokratskih vrijednosti.

Što se tiče Janukovičevog stila vladavine, on nije za pohvalu. No, tu se on ne razlikuje mnogo od prethodnih vlastodržaca u Ukrajini, kako po autoritarnom političkom stilu, tako i po korupcijskom karakteru vlasti. Ni prethodna vlast nije bila bitno manje “proruska”, osim, možda, po retorici. Julija Timošenko je na račun svog muža u Americi uknjižila 5,2 milijarde dolara, a svoje kćeri 400 milijuna, zbog čega je i bila procesuirana i osuđena na kaznu zatvora. Janukovič je bio tek diktator u pokušaju, vlast čiji se autoritet sve više topio, pa je ustavnim promjenama htio osigurati sebi i drugi mandat, osnaživanjem predsjedničkih ovlasti i smanjivanjem utjecaja parlamenta. Korupcija i politički autoritarizam jest ono što je kod većine građana Ukrajine izazivalo nezadovoljstvo. Ali za rješavanje takvih problema postoji institucija izbora kao jedina opcija za mirnu smjenu vlasti. Smijeniti vlast mimo izbora znači izložiti zemlju riziku nasilja i građanskog rata. Ne samo zbog nasilnog karaktera te smjene nego i zbog izostanka demokratskog legitimiteta onih koji su takvim načinom došli na vlast, jer to cijelo društvo gura u anarhiju.

A to je upravo ono što imamo u Ukrajini – revolucionarnu vlast bez demokratskog legitimiteta. Trenutna vlast u Kijevu koju podržava Zapad ima samo revolucionarni legitimitet, legitimitet ulice i proklamiranih proeuropskih vrijednosti, legitimitet nasilja i ideologije. Ključna stvar koja je revolt građana Ukrajine gurnula u njenu drugu, revolucionarnu, nasilnu rotaciju, ali i ideologijski legitimiralo takav revolucionarni metod smjene vlasti pred zapadnom publikom jest nasilje na Majdanu. Prema toj interpretaciji Janukovič je masovni ubojica i diktator koji naređuje snajperistima pucanje na narod na ulici. Međutim, to se nekako ne uklapa u sliku čovjeka koji cijelo vrijema tromjesečnih prosvjeda pokazuje sklonost kooperativnosti. Prosvjedi, uostalom, dobivaju nasilan karakter krajem siječnja, tj. onda kada na Majdan dolaze ekstremisti iz “Desnog sektora” i neonacističke grupe pod političkim pokroviteljstvom stranke “Svoboda”, jedne od stranaka iz koalicijske vlade u Kijevu. Oni tada uzimaju inicijativu, bacaju na policiju molotovljeve koktele i pucaju na njih.

Ovaj nasilni stil prosvjedovanja kulminira 20. i 21. veljače, u trenutku kada u Kijev dolazi tročlana misija EU predvođena šeficom diplomacije Catherine Ashton i kada predsjednik Janukovič pristaje na sve uvjete. Prvoga dana u pucnjavi strada 14 prosvjednika i 10 policajaca. Nakon potpisivanja sporazuma umjesto zadovoljstva gomila na Majdanu napada umjerenjake Klička i Jacenjuka zbog izdaje. Pucnjava po policiji i građanima se nastavlja i prosvjednici upadaju u vladine institucije i parlament. Umjesto da se postavi pitanje kome ovakvo radikaliziranje sukoba odgovara, kao jednoznačnu istinu se uzelo da je predsjednik janukovič naredio snajperistima da pucaju po građanima. Pucnjava daje legitimitet onima kojima nije odgovarao sporazum od 21. veljače, i koji ne žele mirnu tranziciju vlasti. Snimak razgovora između estonskog ministra vanjskih poslova Urmasa Paeta i Catherine Ashton, koji je jučer procurio u javnost, a čiju je autentičnost potvrdio Paet, sugerira da su na policajce i prosvjednike pucali snajperisti unajmljeni od ekstremističkog dijela opozicije, a ne od predsjednika Janukoviča.

Ova okolnost teško kompromitira angažman EU i Zapada u Ukrajini. Da li je Zapad svojim angažmanom dao podršku nasilnoj revoluciji i državnom udaru i okrenuo leđa demokraciji i mirnom rješavanju krize? Izgleda da da, i to uz punu svijest o tome. To znači da na vlasti u Kijevu imamo ljude okrvavljenih ruku, bez ikakvog demokratskog legitimiteta, kojima je krvavi pir na Majdanu trebao da bi se radikalizirao sukob, kako ne bi morali praviti koncentracionu vladu, predviđenu sporazumom od 21. veljače, nego svu vlast uzeti sami. To znači da je Zapad to znao i da su zapadni lideri svjesno izložili svoj demokratski kredibilitet kako bi na vlast doveli grupu revolucionara. To znači da Zapad ovdje drži stranu revolucionarima, koji vlast osvajaju terorističkim metodama, pri čemu su u velikoj mjeri dali za pravo ruskom viđenju stvari i njihovoj reakciji. Izgleda da je Putin svojom intervencijom, u ovoj situaciji branio legalni poredak, demokratski legitimitet vlasti i sprječio da stvar ne klizne u revolucionarnu anarhiju, dok su zapadni lideri, podržavajući interese revolucionarne klike i njena teroristička i nasilna rješenja krize, potpuno neodgovorno izložili sebe i svijet mogućnosti globalne krize i otvorenog sukoba s Rusijom.

Ova okolnost potpuno reinterpretira i vladajuće ideologijske mantre u zapadnim, pa i našim medijima. Hitler i Staljin su podrivali i rušili demokratski izabrane vlade drugih zemalja i u njima instalirali svoje satelitske režime, koji nisu imali nikakav demokratski legitimitet. Hitler i Staljin nisu vojno intervenirali u tim zemljama na poziv njenih legitimnih predstavnika, i pri tome su obilno koristili silu. Srpski balvan-revolucionari u Hrvatskoj početkom devedesetih su osporavali demokratski izabranu vlast i radili na eskalaciji i provociranju sukoba, a Miloševićeva politika je davala podršku upravo tim revolucionarima a ne demokraciji. Baršunaste revolucije s kraja osamdesetih su bile revolucije protiv birokratske vladavine nezabranih komunističkih predstavnika, i imale su karakter mirne smjene i pritisaka na vlast da organiziraju slobodne višestranačke izbore, a nisu bile krvave smjene vlasti koja ima demokratski legitimitet. Situacija u Ukrajini je više uspjela verzija nedavne propale “bosanske revolucije”, točnije bošnjačke revolucije u BiH, u kojoj je grupa ekstremista nasilnim putem pokušala preuzeti vlast, sve uz ambiciju da se ugroze prava Hrvata i Srba u BiH, uništavanjem institucija koje bi trebale štititi njihove interese.

Zbog toga je potrebno ponovno preispitati čitavu poziciju Zapada u Ukrajini. Treba odustati od hladnoratovske retorike i neuvjerljivih usporedbi Putin-Hitler, sagledati i uvažiti realnost da je Rusija najznačajnija sila u tom regionu i spustiti gard prem Putinu, pojačati diplomatsku aktivnost, koja bi vodila ka instaliranju zajedničkih trupa NATO-a i Rusije u Ukrajini kako bi se spriječila mogućnost eskalacije sukoba, napraviti zajedničku komisiju koja bi istražila sve okolnosti nasilne smjene vlasti i odatle izvela pravne i političke konzekvence za njene aktere, vratiti se na sporazum od 21. veljače, i svakako ubrzati pripreme izbora, kako bismo u Ukrajini čim prije dobili legitimnu demokratsku vladu. Sukob, hladnoratovska retorika i sklonost dualističkim interpretacijama idu samo na ruku ekstremistima na jednoj i drugoj strani. Jer, ne zaboravimo, glavni problem Ukrajine ne izražavaju jednostavne dualističke formule “istok-zapad”, “EU-Rusija”, “Slobodni Svijet-Imperija Zla”, niti uopće sav taj ideologijski arsenal iz naftalina, već korupcija i odsustvo demokratske kulture. To su problemi koje ukrajinsko društvo mora rješavati u vremenu koje stoji pred njim i za što mora iznaći snage u sebi.