Izbjeglice iz Sirije slika su onoga što smo učinili od vlastite civilizacije

Ako vas zanima kako izgleda orvelovski postapokaliptički totalitarni svijet, pogledajte slike sirijskih izbjeglica iz beogradskih parkova. Ili sačekajte tjedana-dva, nakon što Mađari dovuku specijalce na granicu sa Srbijom, pa ćemo ih moći vidjeti i na našim kolodvorima i po parkovima. Što nas uznemirava u toj slici? Nama nepoznat i tuđi svijet, nesumjerljive kulturološke razlike, muslimanska demografska prijetnja kršćanskoj Europi, potencijalini teroristi i "spavači" ISIL-a među njima? Ne. Uznemiruju nas sličnosti, a ne razlike. Sličnosti koje prepoznajemo, ali ih se plašimo priznati.

I tu je glavni previd svih ovdašnjih reakcija i ponuđenih tumačenja na zadnji val izbjeglica koji dolaze tzv. balkanskom rutom. Dok će desničari zabrinuto govoriti o ugrozi koju ove izbjeglice predstavljaju po našu kršćansku civilizaciju, dotle će nas ljevičari srceparajućim apelima pozivati da se otmemo rasističkim izazovima, prevaziđemo razlike i pokažemo ljudsku širinu, humanost i toleranciju. Teško je pritom zapaziti bilo nekakvo desničarsko rasističko jurišanje na džamije po Europi, bilo stvarne efekte tog medijski zapjenušanog lijevog humanizma, koji strepi nad buđenjem nekakvog novog fašizma na europskom tlu. Koja, dakle, kršćanska Europa, koji rasizam? Samo još jedan promašeni susret, tek samotješenje i ideološka tlapnja? Pogrešna dijagnoza problema vodi do pogrešnih terapija.

Što možemo vidjeti u očima tih očajnih ljudi, u toj uznemirujućoj slici nas samih, koji sa svojim obiteljima napuštaju svoje zemlje i odlaze put Europe? Je li to slika jednog neuzdrmanog svijeta, koji sa sobom nosi svoju nacionalnu tradiciju, kulturu i religijsku posvećenost, kako bi te vrijednosti prenio na europsko tlo? Ili prije slika iskorijenjenih ljudi, apatrida, ljudi bez domovine, bez nacije, otrgnutih od svojih bližnjih, od obitelji, ljudi razorenih snova, koji s nihilističkom determiniranošću bježe od ništavila u nepoznato? Nisu li ti ljudi i njihove sudbine samo dramatična i do kosti ogoljena replika nas samih? Nisu li oni upravo savršeni kandidati za baštinike naše kulture, za čiju budućnost smo, navodno, tako zabrinuti?

Jer, kakva je to kultura za koju su, pred imigrantskom plimom, zabrinuti naši desničari i s čijih humanističkih visova paternalistički upozoravaju naši ljevičari? Nije li to jedna sasvim nihilistička, upravo postapokaliptička kultura, koja se već odrekla svih vrijednosti za koje je sada zabrinuta i na koje se poziva? Ako Europi prijeti neka opasnost, njeni izazovi su endogene prirode. Kao što su teoretičari totalitarizma, poput Hannah Arendt i drugih, odavno upozorili, totalitarni svijet nastaje na ruševinama buržoaskog svijeta, na nihilističkom odbacivanju tradirane kulture i religije. Iskorijenjivanje pojedinca, nestanak kulturnih prijenosnika tradiranih vrijednosti, pojava izbjeglica, apatrida i azilanata, nestajanje institucija nacionalne države, brisanje transcendencije s horizonta čovjeka, sve su to simptomi modernog europskog nihilizma, koji je vodio k usponu totalitarnih režima. Nihilizma čiji smo mi najuporniji baštinici.

Nije li ovaj val izbjeglica s druge strane Mediterana samo direktna refleksija naše oduševljene potpore Arapskom proljeću i demokratskog bombardiranja Iraka, Sirije, Libije, koje je razorilo te države i prepustilo ih obračunima klanova i vjerskih fundamentalista? Nisu li vehabije, ti religiozni hipici, od čijeg fundamentalizma toliko strahujemo, savršena slika našeg vlastitog prosvijećenog odbacivanja organizirane religije i tradicionalne kulture? Kao što razaranjem nacionalne države ne dobivamo libertarijanski raj slobodnih i sretnih individua, tako ni odbacivanjem okova tradicionalne religije i kulture ne dobivamo slobodnog i tolerantnog pojedinca, koji ne robuje nikakvim predrasudama. Ne, dobivamo vjerskog fundamentalistu, koji ima direktni, vanistitucionalni priključak s transendencijom – vehabiju. Vahabistička kritika konvencionalnog islama u dlaku sliči ljevičarskoj kritici otuđenosti buržoaske kulture i konvencionalnog kršćanstva.

Da biste vidjeli kako izgleda orvelovski postapokaliptički totalitarni svijet, stoga, nije potrebno obilaziti beogradske parkove, niti čekati da izbjeglice iz Sirije krenu put Hrvatske. Dovoljno je okrenuti se oko sebe. Tu je znakova naše nihilističke kulture i totalitarnih izazova našem svijetu sasvim dovoljno. Izbjeglice iz Sirije nisu nikakav naročit razlog za paniku. Dapače, savršeno se uklapaju u tu sliku. Put vlastite propasti popločali smo odavno sami.

Večernj list

Ćirilica u Vukovaru konačno će razdvojiti Hrvate i Srbe

Čitajući ovih dana komentare povodom odluke vukovarskog Gradskog vijeća da donese izmjene i dopune gradskog Statuta, kojima se praktično ukidaju dvojezične ploče na javnim mjestima, ne mogu se oteti dojmu da se radi o ničem drugom nego o razgovoru gluvih. Sve tu prije djeluje kao loše glumljena igra neprepoznavanja i komedija zabune, nego dobro argumentirana i racionalna rasprava o lingvističkim pitanjima i odnosa većinskog naroda prema pitanjima nacionalnih manjina. Da je to doista samo spor oko jezika, valjda bi se i bolje sporazumjeli, zar ne?

No, to je sve prije nego lingvističko pitanje. Otuda su potpuno promašena, i već pomalo dosadnjikava, ona opetovana podsjećanja prosvijećenih promatrača ove muke s jezikom u Vukovaru da je ćirilica ne samo srpsko pismo, koje treba poštovati, već i pismo kojim su napisana mnoga vrijedna djela hrvatske nacionalne baštine, da je to pismo civilizacijska tečevina, koje je besmisleno optuživati da je odgovorno za ratove i zločine, itd., a sve u pokušaju da nađu neku bližu poveznicu između hrvatskog nacionalnog sentimenta i ćirilice, te ponude racionalno opravdanje ćirilice u Vukovaru.

Taj tip argumentacije teško komunicira s pozicijom protivnika ćirilice u Vukovaru, jer ta pozicija niti ne apelira na razum, već na emocije, ne traži poveznice, već uspostavljanje apsolutne razlike. Argument protivnika ćirilice je, pojednostavljeno, da oni nemaju ništa protiv ćirilice kao pisma, samo da još nije vrijeme za to i da su rane od prošlog rata još svježe. Očito je, protivnici uvođenja ćirilice na javnim mjestima u Vukovaru na ćirilicu gledaju kao na simbol, a ne kao na puko legislativno pitanje, koje je moguće riješiti poštovanjem zakonom predviđene procedure i rješenja. Otuda je jasno zašto racionalni argumenti protiv ovakve pozicije promašuju metu i djeluju pomalo usiljeno. Onaj tko na problem ćirilice u Vukovaru gleda kao na racionalno pitanje, bilo da ćirilicu zagovara ili odbacuje, već u startu se isključuje iz ove pozadinske psiho-socijalne dinamike i mogućnosti njenog razumijevanja.

I dok bi prosvjetiteljski odgovor htio rješenje problema tražiti na racionalnoj razini, ja mislim da bez razumijevanja i uvažavanja ove psiho-socijalne dinamike, koja pitanje ćirilice pretvara u (iracionalni) simbol, a ne (racionalnu) shemu, koja bi automatski generirala rješenje, ne možemo ni doprijeti do rješenja problema. Usuprot očekivanjima da bi ta emotivno-simbolička ravan protivnika ćirilice bila potpuno nabijena emocijama, ona je samo prazna ljuštura, čisto izvanjska, cinična distanca. Zato su i promašeni prosvijetiteljski apeli na razum, jer tu, osim ove distance, ne postoji emotivni sadržaj na koji bi se trebalo apelirati i koji bi trebalo "privesti razumu", kako bi se "približili stavovi", "stišale strasti", itd.

Za razliku od prosvjetiteljskih terapija mržnje i neprijateljstva, kako bi se došlo do kompromisnog i pomirljivog rješenja, kojim bismo prevazišli sukobe, moje je mišljenje da je tu potrebno dodati još jedan zavrtanj i reći da je samo na ovoj distanci, na tom iracionalnom simbolu mržnje, na tom šovinističkom pogledu na ćirilicu kao simbol zla, moguće naći taj kompromis i prevazići sukob. Nije li, naime, i sama tvrdnja da su jezik i pismo Srba u Hrvatskoj ovaj uređeni par ćiriličnog pisma i ekavskog izgovora – a na temelju koje se i zahtijeva uvođenje ćirilice u Vukovar kao jezika srpske nacionalne manjine koja tamo živi – već i sama simbol ovog razdvajanja i distance? Nije li ćirilica u Vukovaru posljedica upravo pokušaja da se utvrdi da hrvatska i srpska nacija nemaju baš ništa zajedničkoga, pa ni jezik i pismo? Nisu li već u tom pokušaju upisane natrpeljivost i mržnja?


U svakom slučaju, ja mislim da se na toj primordijalnoj, iracionalnoj i ni po čemu prosvijećenoj i racionalno opravdanoj pretpostavci o temeljnoj razlici između jeziku Hrvata i Srba u Hrvatskoj, može sasvim lijepo graditi suživot i pomirenje. Hrvati i Srbi u Hrvatskoj su većinu svojih dosadašnjih sporova generirali na svojim sličnostima, a ne razlikama. Njihova prevelika bliskost, a ne različitost, njihova ljubav, a ne mržnja, unitarizam a ne separatizam, bili su dosad glavni generator krize i sukoba u njihovim odnosima. I unatoč tome što će većina Srba u Hrvatskoj svojim maternjim jezikom i dalje smatrati, njime pisati i govoriti, uređeni par latiničnog pisma i ijekavskog izgovora, mislim da je savršeno u redu, i u skladu čak i sa željama protivnika ćirilice u Vukovaru, da se na čisto simboličkoj ravni, kao pomalo izvanjski i cinični simbol ove distance, ćirilica i ekavica prihvate i na javnim mjestima u Vukovaru.  

Večernji list

Pomirenje se ne gradi na brisanju razlika između žrtava

Bez obzira na to hoće li premijer Srbije, Aleksandar Vučić, na konferenciji o zapadnom Balkanu, koja će se krajem mjeseca održati u Beču, i zvanično iznijeti svoj prijedlog o, kako se izrazio, "zajedničkom danu sjećanja na sve žrtve", i bez obzira na to što je takvu inicijativu premijer Milanović glatko odbio, sasvim je izvjesno da ova inicijativa nije tek inokosni prijedlog srpskoga premijera, već predstavlja dio šire agende međunacionalnoga pomirenja u zemljama bivše Jugoslavije. Da je to doista tako, bar što se Hrvatske tiče, svjedoči i paralelni prijedlog koji je, gotovo istovremeno, iznio odvjetnik generala Gotovine, Luka Mišetić, po kome bi hrvatski državni vrh, u cilju pomirenja, trebao institucionalizirati dan sjećanja na srpske žrtve ubijene tijekom i nakon "Oluje".

Jasno je da su ovi prijedlozi u javnosti odmah pobudili podijeljene reakcije – od oduševljenog prihvaćanja do potpunog odbijanja. No, ako se načas distanciramo od tim, uglavnom emotivnih reakcija, i promatramo čitavu stvar kao ozbiljan projekt, iza koga sasvim sigurno stoje ozbiljniji ljudi i od premijera Milanovića i Vučića, pa i gospodina Mišetića, kao projekt, dakle, koji će biti i proveden u djelo, ostaje nam samo da razmislimo o njegovim konzekvencama. Ljudski rod nije bez iskustva kada je u pitanju kultura pomirenja i instuticionaliziranje sjećanja na žrtve. Kršćani se sjećaju Kristove žrtve i njegovih patnji. Izgradnja identiteta neke nacije usko je vezana uz kulturu sjećanja i odavanja počasti žrtvama. Bez sjećanja na žrtve, nema ni identiteta, onoga tko se sjeća. I tu dolazimo do ključnog problema, koji, čini mi se, stoji u osnovi ovog najnovijeg – a tako starog – spora, na koji je svojevremeno upozorio profesor na Jeruzalemskom sveučilištu, Gabriel Motzkin. Tko je onaj koji se sjeća? Je li isto sjećanje žrtve i njegovih potomaka i sjećanje počinitelja? Ne profaniramo li na izvjestan način samu svetost žrtve i ne uništavamo li samo sjećanje na njih, ako zanemarimo ova pitanja?

Nije samo ideološka zaslijepljenost ta koja nam, primjerice, otežava i priječi sjećanje na žrtve komunističkog terora. George Orwell je znao da je kolektivna amnezija jedno od distinktivnih obilježja totalitarnih režima. Zašto? Zbog toga što žrtve komunističkog terora nisu ubijene zbog svog identiteta. One su na neki način bile univerzalne žrtve, ali je druga strana te univerzalizacije, bila njihova dehumanizacija, brisanje iz kolektivnog sjećanja. Rekonstrukcija sjećanja na te žrtve moguća je tek naknadno, deuniverzaliziranjem tih žrtava. Tako se Hrvati sjećaju Križnog puta, Srbi masovnih strijeljanja po gradovima, Ukrajinci Holodomora – premda te žrtve nisu ubijene zbog svoje nacionalne pripadnosti, već kao pripadnici "reakcije", "kvislinzi", "kulaci", "neprijatelji revolucije". Komunizam briše sjećanje, jer ne poznaje nacionalni identitet svojih žrtava, a jedino nacija može izgraditi institucije kolektivnog sjećanja. Ne dolazimo li i mi u sličnu opasnost brisanja sjećanja na žrtve, ako prihvatimo ovu, naizgled plemenitu i humanu inicijativu koju je iznio Vučić, zajedničkog sjećanja na sve žrtve?

Sljedeća teškoća vezana je za prijedlog koji je iznio Mišetić, a tiče se odnosa sjećanja žrtve i sjećanja počinitelja. Može li se počinitelj sjećati svojih žrtava? Počinitelj je, kako smo vidjeli, važan za davanje identiteta žrtvama, jer od njegovog odnosa prema žrtvama ovisi i struktura našeg sjećanja na žrtve; točnije, hoćemo li ih pamtiti ili će pasti u zaborav. Imajući u vidu ovu razliku između sjećanja počinitelja i sjećanja žrtve, njemački povjesničar, Reinhardt Kozeleck je, u debati koja se vodila povodom izgradnje Memorijala holokausta, prigovorio Nijemcima prijetvornost, jer žele usvojiti sjećanje zrtava, a ne izgraditi svoj odnos prema zločinima kao sjećanjem počinitelja. Slična ambivalencija prati i sjećanje na Hirošimu, jer je to sjećanje izgrađeno preko sjećanja počinitelja, a ne sjećanja žrtava, tako da i dan-danas taj događaj mnogi vrednuju kao nešto pozitivno.

Kakav god bude ishod ove inicijative, mislim da su ovo pitanja o kojima moramo reflektirati i paziti da se, vođeni plemenitim namjerama, ne ogriješimo o žrtve i ne prepustimo ih zaboravu. Danas je nemoguća pozicija zajedničkog sjećanja na žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji, jer nema Jugoslavena, a i da ima, te žrtve nisu ubijane kao Jugoslaveni, već kao Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci. Da ih ne bismo zaboravili, važno je da sjećanje na njih bude sjećanje nacije kojoj su pripadali. "Zajedničko pamćenje" može samo poslužiti brisanju sjećanja na njih, pa i njihovoj dehumanizaciji.

Večernji list

Može li Milanović okretanjem udesno ostvariti izbornu pobjedu?

Zadnji dani bili su puni nacionalnog zanosa, solidarnosti i jedinstva, kakvo vjerojatno nije viđeno još od završetka Domovinskog rata. Bilo je poželjno da političke podjele i nesuglasice budu potisnute u drugi plan u tolikoj mjeri da smo gotovo zaboravili da se nalazimo u izbornoj godini, točnije, pri kraju izborne predkampanje. Upravo zbog toga trebalo bi na ovo obnovljeno zajedništvo baciti pogled i kao na političku činjenicu od prvorazrednog značaja.

Jednostavna kalkulacija kaže da će plodove ove iznenada obnovljene nacionalne kohezije polučiti vlada Zorana Milanovića. Ma koliko sebe uvjeravali da su rasplet oko braniteljskog prosvjeda, imenovanje zagrebačke zračne luke po prvom hrvatskom predsjedniku, Franji Tuđmanu, izlazak iz arbitražnog postupka u sporu sa Slovenijom i organizacija mimohoda povodom dvadesete obljetnice "Oluje", nadstranačka pitanja od kojih nitko politički ne bi trebao profitirati, to nije tako. Profitirat će Vlada pod kojom je toliki stupanj već dugo prizivanog i žuđenog nacionalnog jedinstva konačno ostvaren.

Ako promatramo događaje u zadnjih mjesec dana, naime, ne možemo se oteti dojmu da je ovaj "okret udesno" dio dobro osmišljene kampanje lijevoga bloka stranaka, odnosno, PR stratega Kukuriku koalicije, Alexa Brauna. Nakon što je lijeva koalicija potenciranjem ideoloških sukoba s desnicom i "Domoljubnom koalicijom", okupljenom oko HDZ-a, uspješno konsolidirala i utvrdila svoju bazu na ljevici – što je okrunjeno najavom "a la Syriza" ekonomskog programa, čime se treba neutralizirati potencijalno opasni "Živi zid" – krenulo se u jedan zapanjujući manevar: lijeva koalicija, na čelu s premijerom Milanovićem, krenula je ka desnom biračkom tijelu i zašla duboko u teren svoga protivnika.

Pred očito zbunjenim liderima "Domoljubne koalicije", koji su po okončanju braniteljskog prosvjeda i uslijed optužbi za udbašku prošlost na račun Tomislava Karamarka bili natjerani u defanzivu, premijer Milanović je izronio kao nacionalni lider koji zna smiriti strasti kada treba, ali i koji zna stati pod nacionalni barjak i prkosno braniti nacionalni interes. Otkrivanje afere Pirangate i izlazak iz arbitražnog postupka, unatoč apelima Europske komisije i drugih europskih autoriteta, nije moglo pasti u bolje vrijeme. Organiziranje veličanstvenog vojnog mimohoda povodom dvadeset godina "Oluje", također. Domoljubna je koalicija, unatoč svijesti o tome kamo će otići politički bodovi, ostavljena bez alternative, s mogućnošću da tek lupi petama i stavi se na raspolaganje.

Naravno, cilj ovog desnog manevra nije osvojiti srca desnog biračkog tijela, već osvajanje centra. Domoljubna koalicija bit će odgurnuta jače udesno, a u medijima odlično prolazi za tu prigodu udešena podjela na proslavu "Oluje" u Kninu i svečani mimohod u Zagrebu. Milanović je, nakon mimohoda, sa zadovoljstvom prepustio kninsku proslavu HDZ-u i Predsjednici, koju je ovom prilikom uspio nadigrati, prikazujući ju kao dio notornog desničarskog kluba i HDZ-a, od čega se ona dosad uspješno branila, a ne kao nadstranačku osobu. Mediji će još dugo brujati o ustaškoj ikonografiji i uzvicima na Thompsonovom koncertu u Kninu. Poruka je shvatljiva svakome: HDZ znači primitivizam i ustaštvo, a mi predstavljamo civiliziranu Hrvatsku i beskompromisno branimo njen nacionalni interes.

Glavna poruka ovog političkog manevra lijeve koalicije udesno namijenjena je glasačima centra iz jasnog računa. Nakon čišćenja političkog prostora od malih stranaka, izbore dobiva ona opcija koja zauzme bolju poziciju na centru. Slična se stvar dogodila na nedavnim predsjedničkim izborima, kada se Kolinda Grabar-Kitarović uspjela nametnuti kao predstavnica desnog centra, nakon što je njen protukandidat otišao previše ulijevo. Guranje političke scene ulijevo, tako, išlo je u prilog kandidatu desnice. Na sličan način sada, guranje cjelokupne političke scene udesno, najviše koristi ljevici, jer onda ona može neometano zauzeti prostor centra, a svoje konkurente prikazati kao ekstremnu desnicu.

To je samo naoko paradoksalan zaključak, ali izgleda da djeluje. Očito da je Milanović bolje analizirao rezultate predsjedničkih izbora od Tomislava Karamarka i odatle polučio određene pouke. Domoljubnoj koaliciji, u ovakvoj političkoj konstelaciji, ne ostaje puno manevarskog prostora. Oni moraju smirivati strasti i prikazivati se kao umjerena opcija – dakle, braniti se od optužbi za radikalizam – kako bi eventualno neutralizirali narečene zaključke koje publikumu želi nametnuti Kukuriku-PR. To nikad nije lagodna pozicija, ali tako to biva kad ne uspiješ izvući valjane zaključke iz vlastite pobjede. Onda ostaviš mogućnost da i ta tvoja pobjeda djeluje tek kao slučaj, a slučaju prepuštaš i odluku o vlastitoj političkoj budućnosti.

Večernji list

Zašto se taksisti, pioniri poduzetništva u socijalizmu, odupiru kapitalizmu

Ako ste odrastali u socijalizmu, niste imali puno prilike vidjeti na djelu primjere individualne inicijative, poduzetnosti i inovacije. Sustav je bio taj koji je posao prirodne ljudske kreativnosti, inovativnosti i ponude na tržištu preuzeo na sebe. Tek na marginama tog sustava mogli ste osjetiti dah jednog drukčijeg svijeta, koji se razlikovao od socijalističkog svijeta sivih i zagušljivih tvorničkih hala i birokratskih ureda.

Nositelji te inicijative i prvi vjesnici kapitalizma u jednom posve socijalističkom svijetu, ne slučajno, bili su ljudi koji su pripadali marginalnim društvenim skupinama. U socijalističkoj Jugoslaviji to su, prije svega, bili Albanci i Romi, kao pripadnici etničkih skupina koje naš samoupravni sustav nije integrirao, nego ih prepustio na brigu samima sebi. Tako su se romski poduzetnici uglavnom bavili sakupljanjem i preradom sekundarnih sirovina, dok su se Albanci specijalizirali za usluge pekarske industrije.

Pored njih, privatnim poduzetništvom u socijalizmu se bavio tek poneko ko je iz nekog razloga ispao iz samoupravnog socijalističkog pogona. Najčešće su to bili povratnici s rada u inozemstvu, koji su ovdje odlučili otvoriti neki mali privatni biznis. Jedno od najčešćih slobodnih zanimanja kojim su se ti povratnici bavili bilo je taksiranje. Oni bi svoj kapital uložili u kupnju auta i počeli zarađivati za život nudeći usluge prijevoza. Tako ste za nešto novca mogli doći u priliku prvi se put u životu provozati po gradu udobnim mercedesom, tim simbolom kapitalizma par excellence.

Taksisti su, dakle, bili naši prvi kapitalistički poduzetnici i navjestitelji jednog drukčijeg svijeta. Oni su tu mogućnost dobili, paradoskalno, upravo zbog toga što ih je sustav marginalizirao i nije ih htio integrirati u socijalistički svijet. Međutim, kada se socijalistički sustav raspao i kada smo uveli sustav koji više, bar nominalno, ne marginalizira privatno poduzetništvo, već ga pokušava integrirati u sustav, dogodilo se nešto čudno. Ta "reintegracija" kapitalističkog poduzetnika, pa i naših taksista, u novi sustav nije značila oslobođenje privatne inicijative, već njenu regulaciju, stvaranje sustava kontrole i porezne presije na privatni biznis.

Cijena pune legalizacije privatnog biznisa bila je njeno reguliranje i dodatno gušenje većim nametima. Nekada polulegalni, marginalizirani, ali slobodan taksist, platio je socijalno priznanje svoje djelatnosti svojom neovisnošću. Odjednom osobna inicijativa i ugađanje kupcima njihovih usluga nije bila toliko važna, koliko organiziranje u cehove i sindikate, kako bi pred zakonodavcem zaštitili svoju djelatnost od konkurencije. Naš kapitalistički sustav je uspio u onome što nije pošlo za rukom samoupravnom socijalizmu – integrirao je slobodne taksiste u sustav, tako što je nekada neovisniog poduzetnika prispodobio slici samoupravnog djelatnika.

Tako smo došli u ovu situaciju da danas taksisti najavljuju prosvjede povodom skorog dolaska Ubera na zagrebačke ulice. Uber je kompanija u izuzetnoj ekspanziji, koja je uvela pravu revoluciju u industriju taksi usluga. Tajna njihovog uspjeha je u tome da su im usluge jeftinije, pouzdanije, jednostavnije i brže od konvencionalne taksi usluge. Preko aplikacije na mobitelu naručujete vozilo, koje do vas stiže u prosjeku za 10 minuta, pri čemu točno znate tko će doći po vas, a pri svemu tome plaćate manje. Dobro za vas, dobro za taksista, dobro za kompaniju. Kao što je rekao austrijski ekonomist von Mises, tajna veličine nečijeg bogatstva je proporcionalna tome koliko nam njihovi proizvodi i usluge život čine jeftinijim i udobnijim. Uber trenutačno vrijedi oko 40 milijardi dolara.

Državna birokracija i političari, za razliku od kupaca, ne vole Uber. Razlog tomu je što je Uber praktički neuhvatljiv za državne birokrate i poreznike. Neke su države čak uvele zabranu Ubera, pod izgovorom zaštite tradicionalne taksi industrije. Kod nas se sa sličnom inicijativom javlja stranka "Orah", koja okuplja najvatrenije pristalice bivšeg samoupravnog socijalizma, navodno zabrinuta za sudbinu naših taksista. Za nadati se je da naši taksisti nisu potpuno izgubili svoj poduzetnički duh, te da će shvatiti da je Uber budućnost taksi industrije i čim prije se prilagoditi "kreativnoj destrukciji", koju Uber unosi u njihov biznis. Ja, kao korisnik taksi usluga, jedva čekam taj dan.

Večernji list