Antifašizam u našoj epohi – ili kako izmaknuti lošoj prošlosti?

Hrvatska je javnost ovih dana podijeljena oko pitanja izmještanja Titove biste iz Ureda predsjednice na Pantovčaku. Jedni to smatraju nedopustivim odricanjem od antifašizma, kao važnog dijela naše povijesti, drugi pak to smatraju značajnim moralnim činom raskrštavanja s našom totalitarnom prošlošću. Kako se čini, ovdje na djelu imamo sukob dviju historiografija, interpretacija povijesti, a ne sukob oko povijesti. Bista je tu samo povod, tek besmisleni predmet, tupi kamen, koji ionako leti van.

Talijanski filozof Benedetto Croce govorio je da je sva povijest suvremena povijest. Drugim riječima, govoreći o povijesti, mi govorimo o sebi i svojoj sadašnjosti. Povijest je mrtva priroda, tupi kamen – olupina lišena smisla. Ono što je predmet spora jesu različite, često sukobljene historiografije ili interpretacije povijesti, koje određuju našu sadašnjost.

Jedini način da izmaknemo ovoj interpretativnoj igri privida i njenim hinjenim antagonizmima koji određuju našu sadašnjost, jest da u izvjesnom smislu prethodimo onome što nas određuje. Da bismo shvatili povijest, tako, moramo na sebe preuzeti paradoksalnu sudbinu kineskog mudraca Lao Cea, koji se rodio kao starac, znatno stariji od svoga oca. Jedino tako, rađajući se kao starci, možemo izbjeći proturječjima i ludorijama sudbine koju su nam dodijelili naši mahniti mladi očevi. Kant je takav historiografski postupak nazvao stvaranjem povijesti a priori.

Naime, ako pobliže pogledamo narečeni sukob oko Titove biste, vidjet ćemo da je čitav taj sukob samo prividan, te da nam otkriva jedno dublje slaganje sukobljenih strana. To slaganje je iskazano riječima predsjednice Grabar-Kitarović da se izbacivanjem biste komunističkog diktatora želi distancirati od komunizma, ali ne i antifašizma. To djeluje kao sasvim razuman kompromisni prijedlog, koji bi mogao zadovoljiti obje strane. Ali također i pokreće pitanje ne vraćamo li tako na mala vrata antifašizma ono što smo prethodno izbacili na velika antitotalitarizma?

Naime, ova kompromisna formulacija izbacivanja Titove biste više otkriva slijepu ideološku mrlju hrvatskog nacionalnog konsenzusa i njegova proturječja, nego što nudi rješenje pokrenutog ideološkog spora. Antifašizam, na koji pokušavamo osoviti našu povijest, destilirani je proizvod totalitarne komunističke propagande. Nemoguće je osuditi komunistički režim, njegove zločine i totalitarni teror, a ne osuditi i njegovu antifašističku ideološku laž.

Antifašistička ideologija je proizvod kominternovske kuhinje tridesetih godina 20. stoljeća, kada se Kominterna, uslijed neuspjeha širenja komunizma na Zapad pod geslom "klasne borbe", odriče te izvorne marksističke revolucionarne formule i prihvaća "frontašku" formulu antifašizma – što je značilo okupljanje širokog spektra, uglavnom lijevih, građanskih stranaka u "narodne frontove" pod kontrolom komunista. Španjolski građanski rat bio je ogledni primjer za tu novu kominternovsku stategiju.

Antifašizam je formula uspješnog kontaminiranja buržoaskoga svijeta komunističkim vrednotama. Ona počiva na jasnoj moralnoj ucjeni: ako nisi fašist, onda moraš biti komunist. Na taj je način, vještim trikom, efikasno izbrisana građanska pozicija nepristajanja ni uz fašizam, niti uz komunizam. Još i više – formulom antifašizma je čitav građansko-liberalni svijet osuđen kao fašistički.

Antifašizam je redukcionistički svjetonazor. On čitav ne-komunistički svijet svodi na fašizam. Istovremeno, njegov antitetički oblik pokazuje da je on ovisan o fašizmu. Nema antifašizma bez fašizma. Otuda stalna potreba antifašista da uvijek iznova pronalaze, ili pak izmišljaju, novi povijesni lik fašizma. U svijetu bez fašizma nema ni antifašizma.

Ako pak želimo svijet bez fašizma, svijet u kome fašizam nije moguć, moramo se – suprotno antifašističkoj formuli, a sukladno taoističkoj mudrosti – obratiti svijetu koji prethodi fašizmu. To je svijet liberalne civilizacije devetnaestoga stoljeća. I fašizam i antifašizam su ideologije uništenja svijeta liberalnog kapitalizma, ponikle na njegovim ruševinama.

Mi danas ne možemo braniti svijet liberalnog kapitalizma, kome je prisegla naša epoha, od antiliberalnih ideologija – taj svijet trebamo tek izgraditi. Njegova izgradnja ne može počivati na ideologiji njegova uništenja. Refleksija o rđavoj povijesti ne smije biti blokirana historiografskim himbama totalitarnog dvadesetog stoljeća. Samo tako možemo umaći dugoj sjenci loše prošlosti i osloboditi se njenih proturječja – i njene mrtve prirode.

Izvor: Večernji list

Idu izbori – Milanović pali vatre, a HDZ se češlja

Premda je još tijekom drugog kruga predsjedničkih izbora postalo jasno da je u Hrvatskoj počela predizborna kampanja za prijevremene parlamentarne izbore, jer drugu svrhu drugi krug izbora nije ni imao, sada je to već sasvim izvjesna stvar – Hrvatska ide na izbore. Samo se čeka zvanična objava datuma kada će se oni održati.

Da će prijevremenih izbora biti postalo je jasno onog trena kada se premijer Milanović aktivnije uključio u Josipovićevu predsjedničku kampanju. Neki kažu da je znak za start označio Milanovićev novogodišnji intervju RTL-u, drugi ga vezuju za izjavu Nenada Stazića da je "glas za Kolindu glas za Sanadera", no, u svakom slučaju se radi o potpisu novog komunikacijskog stratega SDP-a, Alexa Brauna.

Naime, kao što je pokazao drugi krug predsjedničkih izbora, jedina stvar koja još uvijek može mobilizirati glasače SDP-a jest antagonizacija političkog prostora oštrom podjelom na "nas" i "njih" i dizanjem moralne panike od povratka HDZ-a na vlast. Upotrebom snažne antikorupcionaške retorike i plašenjem naroda desnicom koja "podiže glavu", Milanovićev SDP jednim udarcem ubija dvije muhe – rješava se konkurencije na ljevici i pažnju s realnih problema skreće ka bezobalnim svjetonazornim sporenjima.

Zasad se čini da je ova strategija dala ploda. Milanović se, nakon Josipovićeva izbornog poraza, nametnuo kao jedini kohezivni element ljevice i njen suvereni vladar. Sve spekulacije i natezanja o nekakvom "trećem putu" treba odbaciti kao politički irelevantno trošenje energije. Vjerodostojna kritika Milanovićeve politike s lijevog političkog spektra moguća je samo s pozicija rubne ljevice, a Hrvatska, ipak, još uvijek nije Grčka. U lijevom šesnaestercu je velika gužva i tu jednostavno više nema mjesta.

Katastrofalno loše rezultate svoje nesposobne vlade, SDP će pokušati nadomjestiti palijativnim populističkim ekonomskim potezima, kako su već pokazali u "slučaju franak" i otpisom dugova građanima. To će biti dovoljno da svoje glasače uvjere da se ipak "nešto radi" i da se pokažu kao "socijalno osjetljiva" vlada. Sve ostale karte bit će bačene na dodatnu kontaminaciju ideološkog prostora i radikaliziranje političke scene.

Dok Milanović već predano radi na provedbi svog plana za uzimanje drugog mandata, favorizirani HDZ je, uljuljkan pobjedom predsjednice Grabar-Kitarović, još utonuo u zimski san. Kao da čekaju da im izborna pobjeda sama padne u krilo. Još i gore: zbunjeni Milanovićevom agresivnom kampanjom i uspješnim generiranjem starih ideoloških antagonizama, čini se da nemaju rješenje za to kako nametnuti svoju igru, već moraju vraćati loptice koje im dobacuje Milanović.

Karamarkovom HDZ-u bi najviše odgovaralo "spuštanje lopte" i izbjegavanje ideoloških sukoba, kako bi se skrenula pažnja na realne probleme hrvatskog društva. Ali, baš tu HDZ nema izgrađenu strategiju, jer su dvije godine inzistirali na svjetonazornoj igri. Još prije godinu i pol pompezno najavljivani ekonomski program HDZ-a do danas nije ugledao svjetlo dana. U međuvremenu su čak uspjeli otjerati iz stranke reformski orijentiranu Martinu Dalić, ispraćajući ju ljevičarskom stigmom da je "neoliberalka". Na taj način zasigurno neće privući glasove reformski orijentiranih građana desnog centra.

Da bi glasovi desnog centra pak mogli biti presudni u ovoj izbornoj utrci, jasno je pokazala pobjeda umjerene konzervativke Grabar-Kitarović. Međutim, HDZ se pozicionirao previše desno da bi s te pozicije mogao uzeti te presudne glasove. Njihova trenutačna zbunjenost i odsustvo agresivnijeg nastupa ukazuje na to da su toga svjesni, ali i da nemaju jasan koncept kako riješiti taj rebus.

Milanović će gledati da učini sve kako bi HDZ prinudio da igra ulogu "mračne desnice". Na to ukazuje i aktualna situacija s braniteljskim prosvjedom u Savskoj 66. Koliko je braniteljski prosvjed pomogao izbornoj pobjedi nove predsjednice, toliko on sada odmaže HDZ-u. Na jučerašnju inicijativu predsjednice Grabar-Kitarović, koja je išla u smjeru smanjivanja tenzija i okončanja braniteljskog prosvjeda, ljevica je odgovorila najavom kontraprosvjeda za subotu. Očito da predizborno polariziranje političke scene dobiva novi zamah.

To je žalosna slika političke scene u Hrvatskoj danas. Ni pozicija, ni opozicija nemaju jasnu strategiju izvlačenja zemlje iz krize, niti pokazuju odlučnost za provedbu reformi. Čak ni kada to može odlučiti izbore. U takvoj situaciji odsustva volje za reformama, izbore će odlučiti volja za moć. A jasno je u koga je ta volja jača.

Izvor: Večernji list

Ruho novog hrvatskog konzervativizma

Sada, kad su se prve impresije s inauguracije nove hrvatske predsjednice slegle, a ona konačno preuzela svoju predsjedničku dužnost, onkraj prvih oduševljenja, zgražanja i pripadnih im emotivnih izljeva, možemo reći da je Hrvatska u predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović dobila ruho novog, europskog konzervativizma.

To je ruho koje mnogima neće pristajati, ali će se s njim odsad morati nekako naučiti nositi ili boriti, ako žele igrati relevantnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni. No, po prvim reakcijama bi se reklo da mnogi to još uvijek nisu shvatili. Bilo da se radi o izljevima ljubavi zdesna, gdje ju se doživljava kao obnoviteljicu "stare slave" HDZ-a, bilo da se radi o potcjenjujućim i prezrivim pogrdama, koje dolaze s lijeva, svi promašuju. Niti je predsjednica Grabar-Kitarović samo transmisija nekadašnje moći i ideologije HDZ-a, niti ju se može uvjerljivo vezati za taj milieu kako bi ju se kompromitiralo.

Nova hrvatska predsjednica je svima dala zahtjevnu domaću zadaću. Ona je svojom pojavom redefinirala cjelokupnu hrvatsku političku scenu. Možemo, dakle, reći da je hrvatska po prvi puta dobila autentičnu političku figuru koja snažno reprezentira desni centar u političkom spektru.

S tom činjenicom će se morati suočiti kako oni koji su dosad naokolo trubili kako je nemoguća autentična, uljuđena desnica, tako i stara desnica koja je dosad nekako uvijek odgovarala opisu svojih ljevičarskih pandana. Izborom Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Hrvatska se većinski pozicionirala na desnom centru.

Začudo, to je upravo onaj dio glasačkog tijela koji dosad nije imao svog autentičnog reprezenta. Njena pobjeda za njen matični HDZ nije toliko njihova pobjeda, koliko putokaz ka tome što moraju učiniti ako žele osvojiti vlast na sljedećim izborima. Njen inauguracijski govor je, stoga, više djelovao kao pljuska otrježnjenja HDZ-u, nego kao izraz temeljnih principa sadašnjeg HDZ-a.

U njenom inauguracijskom govoru je progovorila samosvjest novog konzervativizma, prije nego što bi se u njemu ogledali principi stare hrvatske desnice, koju sadašnji HDZ u punom smislu oličava. U tom govoru se više ogledao sukob nove i stare hrvatske desnice, nego njihov sklad. Više je to izgledalo kao pljuska za pljuskom starom HDZ-u, nego kao prisega vjernosti.

Obraćanjem "Hrvaticama i Hrvatima, i svim njenim građankama i građanima" definirala je Hrvatsku kao nacionalnu državu Hrvata, koja brine o pravima nacionalnih manjina. Akcent je stavila na značaj uloge žene u društvu, na temu rodne ravnopravnosti, kao i na prava seksualnih manjina, što su tabu-teme za staru desnicu.

Dala je primjeren značaj pitanju Hrvata u BiH i Srbiji i pokazala spremnost na otvoren razgovor o neriješenim pitanjima sa susjednim državama, ali i podvukla snažnu privrženost Hrvatske euro-atlantskim integracijama. To su sve pitanja o kojima je dosadašnja hrvatska politika više mucala i tumarala u mraku, nego jasno vidjela i o njima govorila.

Ekonomskim temama je prišla na dosad u Hrvatskoj nečuven način – njene riječi da "država ne stvara posao, već da posao stvaraju poduzetnici...koje treba porezno rasteretiti", morale su našim ekonomskim populistima i zaljubljenicima u mantru o "državi koja otvara radna mjesta", zvučati kao da dolaze s neke druge planete.

Hrvatska desnica je, naime, dosad uvijek bila veliki privrženik socijalističkog državnog intervencionizma u ekonomiji. U tome se ni po čemu nije razlikovala od hrvatske ljevice. Ovo je prvi puta da se neki političar s desnice, tako visokog – ustvari, najvišeg – političkog ranga, jasno distancira od socijalističkih ekonmskih politika i otvoreno zagovara ekonomski liberalizam kao egido desne ekonomske politike.

Na ovakve političke stavove ljevica nema odgovora. Hrvatska ljevica se dobro snalazi kada su glavna tema virtualna svjetonazorna pitanja, kada građane može plašiti "ustaškom zmijom", "povampirenim fašizmom", netolerantnom, ksenofobnom, mračnom desnicom – i kada se desnica trudi jednako dobro igrati tu vječnu hrvatsku igru "ustaša i partizana". Kada pred sobom ima desnicu koja svoje korijene ima u autentičnoj europskoj desnici, u pristojnoj konzervativki, čiji su politički stavovi bliži Angeli Merkel nego Ruži Tomašić, ljevica nema obrane.

Istovremeno, to je putokaz HDZ-u kojim putem mora ići kako bi osvojio vlast. Ako se bude natjecao s SDP-om u svjetonazornim pitanjima o prošlosti iz naftalina, željena vlast im lako može izmaknuti. Kako su sada pozicionirani odviše desno, moraju se u hodu prestrojavati da bi izbjegli Milanovićeve lijeve krošeje, koji ih sigurno čekaju na mjestu na kojem sada stoje.

Moraju žurno dati ekonomski program koji će biti puno više od spiska lijepih želja i pouzdanja da stvar može riješiti bavarski institut, koji taj program piše već dvije godine. To mora biti ekonomski liberalan program, a ne program ekonomskog nacionalizma i miješanja države u gospodarstvo. To pogotovo vrijedi za stranku koja ima teško breme optužbe da je od hrvatske ekonomije napravila korupcionaški rasadnik uhljeba i partijskih parazita.

Kolinda Grabar-Kitarović je pokazala svima da izborna pobjeda leži u osvajanju simpatija desnog centra. To je dobra vijest za Hrvatsku, ali zahtijevan zadatak, čini se i prezahtijevan, za hrvatske političare. Na ljevici nema mjesta širenju, desnica još uvijek nije pokazala da je sposobna uzeti taj pehar namijenjen pobjedniku. Ne treba se zavaravati da će ga uzeti na krilima pobjede nove hrvatske predsjednice, jer to je njena pobjeda. Svi ostali moraju glasačima na desnom centru djelovati bar jednako uvjerljivo kao ona da bi uzeli kup.

Povratak politike u Europu – je li Minsk 2015. novi Beč 1815.?

Novi mirovni sporazum o Ukrajini, koji je u četvrtak, nakon maratonskih cjelonoćnih pregovora, potpisan u Palači neovisnosti u Minsku, budi krhku nadu da bi konačno mogao biti opovrgnut čuveni Clausewitzev dictum da je rat samo "nastavak politike drugim sredstvima", koji je kao bespogovornu istinu prihvatilo naše apolitično doba. Rat nije nastavak politike, već njeno odustvo. Kao što je rekao bivši američki državni tajnik, Henry Kissinger, pravi test za politiku nije u tome kako započeti rat, već kako ga okončati.

Navršava se godinu dana otkako je politika napustila Ukrajinu, a zemlja gurnuta u, čini se, beskrajni građanski rat. Političke formule i rješenja zamijenjena su ideološkim krilaticama bez sadržaja i reaktiviranjem anakronih hladnoratovskih svjetonazornih sporenja. Istok i Zapad su se ponovno počeli pisati velikim slovom, reaganovska retorika o "slobodnom svijetu" i "carstvu zla" dobila je svoju novu upotrebu i jednako imponira, a već deflatorna lozinka o "europskim vrijednostima" dobila je novi fiskalni stimulus.

Nakon referendumske aneksije Krima, dobili smo dalju eskalaciju nepolitičkih pristupa rješavanju krize u Ukrajini, od ekonomskih sankcija pojedinim ruskim dužnosnicima, do financijske pomoći Ukrajini i prijetnji slanjem podrške u naoružanju. Ruski predsjednik Putin bi, također, trebao imati u vidu da vjerovanje u vojno rješenje sukoba može doprinijeti samo daljoj konfrontaciji sa Zapadom i obnavljanju Hladnog rata, ne i rješenju sukoba.

Koliko je takav pristup rješavanju krize u Ukrajini promašen i nepolitički, možda najbolje svjedoči odgovor američkog republikanskog senatora, Lindseya Grahama, koji je na novinarski upit koliko bi slanje naoružanja Ukrajincima bilo djelotvorno glede zaustavljanja rata, odgovorio da vjerojatno ne bi, ali da bi se on osjećao bolje, jer bi time pokazao svoju "privrženost slobodi". Ideja politike nije korištenje politike kako bismo obodrili svoje ideološko pravovjerje, jer odustajanje od političkih rješenja može značiti samo iskazivanje svoje privrženosti ratu, a ne slobodi.

Otuda inicijativu njemačke kancelarke Angele Merkel, uz asistenciju francuskog predsjednika Hollandea, da u Minsku ponovno okupi ukrajinskog predsjednika Porošenka i ruskog predsjednika Putina, treba pozdraviti kao prvorazredni politički čin. Svjedoči to o tome da u Europi još uvijek nije zamrla vjera u moć politike, ma koliko slaba vjera u održivost ovog sporazuma inače bila.

Politička rješenja su uvijek krhka – zbog toga politička vještina i jest tako rijetka i osjetljiva stvar. Ovim sporazumom, jasno je, nijedna od strana neće biti zadovoljna. Separatisti na istoku Ukrajine njime gube nadu u eventualno pripajanje Ruskoj Federaciji, a centralne ukrajinske vlasti nadu u centralizirano upravljanje zemljom. Iako se u dokumentu govori o decentralizaciji, a ne o federalizaciji zemlje, članak 13., koji govori o promjeni ustava zemlje, svjedoči o tome da će to, ipak, biti više od puke "decentralizacije".

Federalizacija zemlje je jedini miroljubiv način da Ukrajina povrati suverenitet nad svojim teritorijem – a možda, u nekom narednom koraku, i Krim. Zauzvrat, istočne oblasti Ukrajine dobile bi vjerojatno pravo veta na odluke o priključenju Ukrajine Europskoj uniji ili NATO-u, što je opcija od koje se želi zaštititi Rusija. Na taj način bi vojno neutralna Ukrajina vrlo brzo dobila šansu da postane mostom suradnje između EU i Rusije, umjesto da bude jabukom razdora.

Kako bilo, ova diplomatska inicijativa kancelarke Merkel, svjedoči o još jednoj stvari, kojoj je, činilo se, Europa odavno okrenula leđa – a to je nadmoć bilateralnih pregovora i sporazuma nad traženjem sveobuhvatnih, holističkih rješenja. Naime, iako je Europska unija stvorena kao zaloga vjere da na europskom tlu više neće biti rata, pokazalo se da je to ideološki konstrukt, koji ima malu vrijednost "na terenu", čak da može predstavljati konfliktni model, a ne model suradnje i mira.

Sporazum iz Minska umnogome podsjeća na jedan drugi mirovni sporazum, Bečki sporazum iz 1815. godine. Ni tada nitko nije vjerovao u njegovu dugotrajnost; nije imao unutarnju konzistentnost, niti je nudio sveobuhvatnu viziju mira. Bio je previše real-politički, i ovisio je o promjenjivoj volji tadašnjih vladara. Pa ipak, na njegovim zasadama je građen gotovo stogodišnji mir u Europi, razdoblje u kojem je Europa dosegla svoj navjeći polet i razvoj. Za nadati se je da bi i Minsk 2015. mogao postati novi Beč 1815.

Izvor: Večernji list

Bankrot nije loše rješenje. Postaje li spašavanje Grčke agonija eurozone?

Tragikomična trakavica oko spašavanja Grčke od bankrota sve više se zapetljava a oprečne vijesti sustižu jedna drugu. Dok je još jučer (četvrtak) bilo gotovo izvjesno da grčki dvojac Cipras-Varufakis nije uspio ostaviti dojam na europske financijske gospodare i da je Grčka stigla do zida i konačnog priznanja bankrota – jer je iz ESB stigla vijest da neće prihvaćati grčke obveznice u zamjenu za kratkoročne kredite – danas (petak) stiže vijest (doduše još nepotvrđena a objavljuje ju obično pouzdani "Bloomberg Business") da se Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke smilovao i, ipak, odlučio odobriti pozajmicu Grcima u visini od 59,5 milijardi eura.

Jasno je da ova odluka, ako je informacija točna, kao ni sve što se događa oko Grčke, nema nikakve veze s ekonomijom i zdravorazumskim pristupom čitavoj stvari, već samo s politikom. Zaplet, dakle, dostojan Aristofana: diplomatski napori grčkog tragičnog dvojca oko otpisa, odnosno, restrukturiranja grčkih dugovanja, polučili su kao ishod – novo zaduživanje.

Kako će Cipras sada objasniti svojim glasačima ovo novo i ogromno zaduženje, ako je obećao da se neće više zaduživati? Vjerojatno nikako. Ovim će izgubit sav kredibilitet kod svojih glasača. Sada je valjda i njemu postalo jasno da se socijalističke politike ne mogu financirati iz realnih izvora, već jedino putem života na kredit i na tuđi račun.

Europska centralna banka je prošlog mjeseca, Bogu hvala, natiskala dovoljno eura tako da socijalističke vlade nemaju razloga za brigu. Putem inflacije će, dakle, ovaj novi bailout Grčke platiti porezni obveznici zemalja eurozone. Mario Draghi je izabrao najlakši put – vjerojatno bi pristao i na otpis dugova Grčkoj kada ta odluka ne bi morala biti odobrena od strane parlamenata zemalja eurozone, čemu se nije moglo nadati.

Ovo će svakako biti mig i drugim bolesnicima u eurozoni, poput Španjolske i Portugala, koji s naročitom pozornošću prate kako će se odvijati stvar u Grčkoj. Jer, ne treba zaboraviti da je Grčka ogledni primjer kako će se rješavati problemi u ostatku eurozone. Njihovi socijalisti i populisti nemaju razloga za brigu – novca u EU ima dovoljno za sve. Ostaje vidjeti samo kako će na ovaj potez predsjednika ESB-a reagirati njemačka kancelarka Merkel, koja će morati objasniti njemačkim poreznim obveznicima zbog čega će, putem prikrivenog oporezivanja, morati i dalje financirati grčku rasipnost?

Ostaje mala nada da čitava stvar, ovim potezom Maria Draghija, neće kliznuti u agoniju eurozone – a to je da Cipras ostane principijelan i odbije ovu ponudu predsjednika ESB-a i jednostrano proglasi bankrot. Ideja s bankrotom, naime, nije uopće tako loša. Cipras je u pravu kada kaže da je grčki dug neotplativ. To je vidljivo i iz toga što je taj dug, unatoč mjerama štednje, u zadnjih šest godina porastao sa 109% na sadašnjih 175% BDP-a.

No, ima i drugih zemalja koje su i zaduženije od Grčke, pa nemaju taj problem. Ali imaju nešto drugo – imaju ekonomiju. Grčki problem, dakle, nije dug, već loša ekonomija koja vapi za reformama. I tu je novoizabrani grčki premijer u krivu, jer on uporno inzistira na socijalističkim programima za svoju zemlju, poput obustavljanja privatizacije, podizanja minimalnih nadnica, nametanja novih poreza, i slično. Takve politike koje guše ekonomiju su, međutim, njegovu zemlju i dovele u sadašnje jadno stanje, jer nisu ekonomski racionalne i mogu se financirati samo na tuđi račun, putem novih zaduženja.

Cipras je htio spojiti nespojivo – voditi socijalističke politike bez zaduživanja. To je, međutim, nemoguće. Potez Maria Draghija, stoga, možemo tumačiti kao pomoć Ciprasu da uskladi svoju nekonzistentnu socijalističku viziju. Na žalost, ovim potezom je pokazao da je Europa spremna i dalje financirati takve populističke vizije i antireformske politike. Iz straha da grčkim bankrotom eurozona ne klizne u agoniju, što i nije bilo tako izvjesno, ovim potezom je sada trasiran siguran put ka takvom ishodu. Grčka ostaje unutra, prezadužena i nepromijenjena – neka se pripreme Španjolska i Podemos.

Izvor: Večernji list