Hrvatska je javnost ovih dana
podijeljena oko pitanja izmještanja Titove biste iz Ureda
predsjednice na Pantovčaku. Jedni to smatraju nedopustivim
odricanjem od antifašizma, kao važnog dijela naše povijesti, drugi
pak to smatraju značajnim moralnim činom raskrštavanja s našom
totalitarnom prošlošću. Kako se čini, ovdje na djelu imamo sukob
dviju historiografija, interpretacija povijesti, a ne sukob oko
povijesti. Bista je tu samo povod, tek besmisleni predmet, tupi
kamen, koji ionako leti van.
Talijanski filozof Benedetto Croce
govorio je da je sva povijest suvremena povijest. Drugim riječima,
govoreći o povijesti, mi govorimo o sebi i svojoj sadašnjosti.
Povijest je mrtva priroda, tupi kamen – olupina lišena smisla. Ono
što je predmet spora jesu različite, često sukobljene
historiografije ili interpretacije povijesti, koje određuju našu
sadašnjost.
Jedini način da izmaknemo ovoj
interpretativnoj igri privida i njenim hinjenim antagonizmima koji
određuju našu sadašnjost, jest da u izvjesnom smislu prethodimo
onome što nas određuje. Da bismo shvatili povijest, tako, moramo na
sebe preuzeti paradoksalnu sudbinu kineskog mudraca Lao Cea, koji se
rodio kao starac, znatno stariji od svoga oca. Jedino tako, rađajući
se kao starci, možemo izbjeći proturječjima i ludorijama sudbine
koju su nam dodijelili naši mahniti mladi očevi. Kant je takav
historiografski postupak nazvao stvaranjem povijesti a priori.
Naime, ako pobliže pogledamo narečeni
sukob oko Titove biste, vidjet ćemo da je čitav taj sukob samo
prividan, te da nam otkriva jedno dublje slaganje sukobljenih strana.
To slaganje je iskazano riječima predsjednice Grabar-Kitarović da
se izbacivanjem biste komunističkog diktatora želi distancirati od
komunizma, ali ne i antifašizma. To djeluje kao sasvim razuman
kompromisni prijedlog, koji bi mogao zadovoljiti obje strane. Ali
također i pokreće pitanje ne vraćamo li tako na mala vrata
antifašizma ono što smo prethodno izbacili na velika
antitotalitarizma?
Naime, ova kompromisna formulacija
izbacivanja Titove biste više otkriva slijepu ideološku mrlju
hrvatskog nacionalnog konsenzusa i njegova proturječja, nego što
nudi rješenje pokrenutog ideološkog spora. Antifašizam, na koji
pokušavamo osoviti našu povijest, destilirani je proizvod
totalitarne komunističke propagande. Nemoguće je osuditi
komunistički režim, njegove zločine i totalitarni teror, a ne
osuditi i njegovu antifašističku ideološku laž.
Antifašistička ideologija je proizvod
kominternovske kuhinje tridesetih godina 20. stoljeća, kada se
Kominterna, uslijed neuspjeha širenja komunizma na Zapad pod geslom
"klasne borbe", odriče te izvorne marksističke
revolucionarne formule i prihvaća "frontašku" formulu
antifašizma – što je značilo okupljanje širokog spektra,
uglavnom lijevih, građanskih stranaka u "narodne frontove"
pod kontrolom komunista. Španjolski građanski rat bio je ogledni
primjer za tu novu kominternovsku stategiju.
Antifašizam je formula uspješnog
kontaminiranja buržoaskoga svijeta komunističkim vrednotama. Ona
počiva na jasnoj moralnoj ucjeni: ako nisi fašist, onda moraš biti
komunist. Na taj je način, vještim trikom, efikasno izbrisana
građanska pozicija nepristajanja ni uz fašizam, niti uz komunizam.
Još i više – formulom antifašizma je čitav građansko-liberalni
svijet osuđen kao fašistički.
Antifašizam je redukcionistički
svjetonazor. On čitav ne-komunistički svijet svodi na fašizam.
Istovremeno, njegov antitetički oblik pokazuje da je on ovisan o
fašizmu. Nema antifašizma bez fašizma. Otuda stalna potreba
antifašista da uvijek iznova pronalaze, ili pak izmišljaju, novi
povijesni lik fašizma. U svijetu bez fašizma nema ni antifašizma.
Ako pak želimo svijet bez fašizma,
svijet u kome fašizam nije moguć, moramo se – suprotno
antifašističkoj formuli, a sukladno taoističkoj mudrosti –
obratiti svijetu koji prethodi fašizmu. To je svijet liberalne
civilizacije devetnaestoga stoljeća. I fašizam i antifašizam su
ideologije uništenja svijeta liberalnog kapitalizma, ponikle na
njegovim ruševinama.
Mi danas ne možemo braniti svijet
liberalnog kapitalizma, kome je prisegla naša epoha, od
antiliberalnih ideologija – taj svijet trebamo tek izgraditi.
Njegova izgradnja ne može počivati na ideologiji njegova uništenja.
Refleksija o rđavoj povijesti ne smije biti blokirana
historiografskim himbama totalitarnog dvadesetog stoljeća. Samo tako
možemo umaći dugoj sjenci loše prošlosti i osloboditi se njenih
proturječja – i njene mrtve prirode.
Izvor: Večernji list
Nema komentara:
Objavi komentar