Hrvatska treba podržati lustraciju u Poljskoj

Chesterton je tvrdio da nikada nije uspio naći dovoljno vjere da bi povjerovao da iz ničega nastaje sve, iz kaosa red, a od punoglavca čovjek. Naše je prosvijećeno doba zato smislilo korisna pomagala kako bi ljudima odagnalo sumnju i ulilo vjeru u čuda koja se događaju u svijetu i sa svijetom, od raznih ideologija, pa do ekspertiza čitavih timova stručnjaka. Otad su nam mnoge stvari postale toliko samorazumljive i logične da nam se ponekad čini da ćemo poludjeti od logike. Oni u ludnici ni u što nisu tako sigurni kao u vlastiti razum.

U svijetu apatije i izgovora, ono što je jučer bilo ludo danas postaje "novo normalno". To je svijet u kojemu istina nije ono što vidite vlasitim očima, već ono što vam kažu stručnjaci. Radije prihvaćamo uvrede za vlastite oči, da ne bismo uvrijedili osjećaj čvrstog samopouzdanja naših savjetnika. Doista, bez logike i savjeta ovih stručnjaka čini nam se da bi svijet kliznuo u ništavilo, da bi poredak utonuo u kaos, a mi ljudi bismo, zajedno s ostalim bičašima, šibali repom u nekoj ustajaloj evolucijskoj bari.

Da nije stručnjaka, primjerice, nikad ne bismo znali da EU predstavlja vrhunac socijalnog, kulturnog i političkog razvoja čovjeka. Tu izvjesnost ništa ne može pokolebati, toliko je ta vjera čvrsta. Iz sigurnog ležišta te nove normalnosti ne mogu nas izbaciti ni, recimo, stalni izvještaji o napadima na Židove i porastu antisemitizma u Europi. Danas je antisemitizam oznaka progresivnog europskog stava. Liberalna je ljevica odlučila uvesti milijun novih glasača u Europu kako bi se islamizmom borila protiv fašizma. Pritom imaju samo jedan problem: oni koje nazivaju fašistima danas stoje uz Izrael, dok oni čuvaju menore od svojih novih Europejaca. Da bi se u racionalnost ovakve politike povjerovalo stvarno treba imati nesalomljivu vjeru.

Ili, kako drukčije nego snažnom vjerom prihvatiti normalnost toga da su danas najglasniji kritičari poljske demokracije oni čija je demokracija ne tako davno ostavila Europu u ruševinama? Ne viri li iz tog stalnog patronizirajućeg stava prema zemljama Srednje Europe onaj stari osjećaj kulturne nadređenosti Zapada slavenskome Istoku, koja je svoj najpoznatiji izraz imala u konceptu Slavena kao Untermenschen, podljudi? Ali, pred tom je bjelodanošću najbolje zatvoriti oči kako ne bismo povrijedili osjećaje naših kritičara. Kada istovjetan sadržaj neke ideologije iznad sebe istakne zastavu progresa, onda i sadržaj mijenja smisao. Kada koncept Untermenschena zagovaraju ljudi lijevog svjetonazora i antifašističkog pedigrea, onda to ne može biti fašizam.

Poljska se danas nalazi na udaru EK i zbog toga što njen parlament i vlada žele suvereno odlučiti oko reforme pravosuđa u kojemu se nakupilo dosta “kolega”. Ako smo možda vjerovali u to da će nam članstvo u EU pomoći bar oko uspostavljanja vladavine prava, sada je prilika da se u to stvarno i uvjerimo. Priča o poštivanju europskih pravnih standarda samo je dobro upakirana politička priprema povratka Donalda Tuska na vlast u Poljskoj, čija je stranka i imenovala sporne sudce. “Nije baš inteligentno zamišljati da tako napučena kuća kao što je Europa, zajednica naroda, može još dugo održati različite pravne sustave i različite koncepcije zakona”, odjekuju brusselskim hodnicima riječi izrečene prije osamdeset godina u Reichstagu. I doista, nije bilo inteligentno. Umjesto uspostave principa vladavine prava očito je i danas na dnevnom redu pravni i politički Gleichschaltung Europe.

Poziv Martina Schulza da se napravi odlučan korak ka uspostavljanju Sjedinjenih Europskih Država, pri čemu bi oni koji ne ispunjavaju zadane standarde bili ekspresno izbačeni iz takvog državnog saveza, zloguko podsjeća na gaženje suvereniteta europskih država spomenutog austrijskog kaplara drugim sredstvima. Mađarska, Poljska i Češka tužene su Europskom sudu pravde zbog toga što ne žele prihvatiti migrantske kvote. Proarapski stav danas predstavlja ispit vjernosti europskim vrijednostima. Posljedice pranja nečije loše prošlosti diktatorskim se metodama nameću onima koji tu prošlost nisu skrivili.

Hrvatska je mudro postupila kada je nedavno bila suzdržana u UN prilikom glasanja oko odluke Trumpove administracije o preseljenju veleposlanstva u Jeruzalem. Suzdržanost je bila znak podrške ideji da je danas moguće biti dijelom civiliziranog svijeta i bez prihvaćanja proarapskog antisemitizma. Naša suzdržanost prilikom glasanja EK o sankcijama Poljskoj, bila bi tračak nade za nas da se, ipak, može biti dobrim Europljaninom i bez onog šibanja repom u ustajaloj bari evolucije.

Večernji list

Kamo plovi naša mala barka?

Godina na izmaku započela je porinućem najvećeg proizvoda hrvatske brodogradnje. Kako je, međutim, brod u startu neumno porinut, pa je trebalo odmah manevrom mimoići još neizgrađen most, tajnica je zamoljena da napiše novu rutu. Na brod su potom pozvani svi koji se žele spasiti potopa, skromno, po dvoje iz svoje vrste, da ne bude previše, već taman. Spašeni ponekad prosvjeduju i kažu da od njihove ruke ne očekuju više pomoć - srećom pa imaju dvije ruke.

Dovoljno ja baciti pogled da palubu broda i vidjeti to veselo društvo kako se gosti i skače na dalekoj i nesigurnoj pučini. Situacija je prilično kaotična, a brod se odavno dobrano ljulja. Njegov kapetan vjerodostojno ponavlja kako je situacija stabilna, dok “dezerteri” čamcima za spašavanje bježe za Irsku i Njemačku. Očito si žele što prije uvesti euro. Njegovoj vjerodostojnosti uveliko pomaže odlučnost Razdjelnika koji se vratio da bi ravnomjerno raspodijelio troškove plovidbe, kako bi svi platili više nego što treba, jer je tako jeftinije.

Od svih reformi koje su obećane najbolje se ostvarila ona u kojoj se reforme uopće ne spominju. Ako ne možete dočekati da obećani minimalac primate u eurima, možda je najbolje čamcem za Njemačku i odande se smijati onima koji na minimalcu izdvajaju svoj dio plaće za nove blindirane mercedese i skupocjene mobitele. Postavlja se pitanje hoće li uskoro za stabilnost imati tko plaćati, ali tu je povratnik i prvi časnik koji želi odlučnost i
umjesto parobroda nudi plinifikaciju i nove cjenovnike odakle ćemo pokrpati sve rupe.

Novi program za našu sigurnu plovidbu, na žalost, neće moći pisati kapetanova siva eminencija, koga su nekad davno zvali i drug Sova, jer je otkriveno kako je radio za Udbu, što se pokazalo kao veliki teret, pa će taj posao sad preuzeti jedna druga eminencija, inače vlasnik tvrtke “Siva Sova”. Kažu da je onaj koji ga je otkucao utekao k dimniku u Sloveniju, ali ne u onaj dimnik koji su Slovenci dobili u arbitraži, niti pak onaj kroz koji se spušta Djed Božićnjak kad djeci nosi darove, već u jedan od stanova svoga kolege Bože Dimnika.

Tu je i slijepi putnik Ivica, koji je nenajavljeno napustio brod kako bi preko Erasmusa otišao na studije ekonomije u London, iako još nije jasno tko će mu pokriti troškove školovanja. U toj je bajci ispao problem što je kod kuće ostavio Maricu, koja se dosad s njim uvijek lijepo slagala, ali se sad razljutila i nema mira, pa se stalno se svađa s Antom. Nekidan mu je u razredu pred svima pocijepala bilježnicu, bilo na televiziji. U narednim epizodama sapunice “Život je na selu” vidjet ćemo kako će se dalje razviti ta situacija.

Ministar zdravlja je, pak, gledajući seriju “Život je na vagi” došao do zaključka kako je neke stvari bolje spriječiti nego liječiti, pa je premijeru predložio program sprečavanja bolesti, koji se oslanja na poznatu francusku školu dijete pod nazivom “ako nemate kruha, jedite kolače”. Svi su se složili da je ideja odlična, jer je logično da ako čovjek manje jede odmah ima i manju potrebu za mršavljenjem. Eksperimentalni lijekovi jesu skupi, ali nisu jeftini ni eksperimentalni ministri, pa bi sve to, ipak, trebalo staviti na vagu.

Tu je i lider oporbe, poklonik legendarnog Che Guevare, koji je odlučio završiti tečaj za direktora kako bi se približio radničkoj klasi. Kažu da je program toliko dobar da te odmah nauče kako platiti obrazovanje a da te ništa ne košta.  Zato je i Bero krenuo stopama bivšeg ministra Marasa kako bi i on besplatno završio nešto, pa su mu za seminarski rad dali da promovira kupus. Kupus i diploma MBA simboli su novog jedinstva radništva i seljaka. On je sada glavni i odgovorni, on zna znanje, on je tata-mata.

U gradu na kanalima mrak je okupio one koji su ostali na dokovima kad se zaljuljala barka. Oni su se sada pametno sastali u mraku amsterdamskih ulica kako bi formirali Hašiš koaliciju i nude se kao alternativa koja će nas spasiti od havarije našega broda. Imaju pametan program utemeljen na iskustvu preživljenoga brodoloma, koji se može sažeti u preporuci da se spas potraži u povlačenju još jednog dima. Iako je situacija općenito teška, neke stvari bi ipak trebale ostati ilegalne.

Treba reći da ovaj ekološki pristup rješavanju problema gaji i jedan najnormalniji među svim normalnima u saboru, koji stoji u živom zidu, pa je Plenković preko mosta i kupusa odlučio pucati na taj gol, kako normalnost ostalih ne bi mogla doći do izražaja. Pri kraju ove naše godine normalnosti i stabilnosti postavlja se pitanje mogu li se ovi dosezi dogodine nadmašiti? Ne kaže se zaludu da je nada san budnih.

Večernji list

Hrvatskoj treba uvoz radne snage - iz javnog sektora

Valjda u sklopu priprema za preuzimanje migrantskih kvota, koje je zemljama članicama EU odredila Europska komisija, i kod nas se polako počinje otvarati rasprava o tome kako ćemo uskoro morati uvoziti radnu snagu kako bismo održali naš ekonomski rast. Naravno, to se ne kaže tako otvoreno, već se spominje uvoz radne snage iz susjednih zemalja, ali se u stvari radi o stidljivom plasiranju ekonomskih argumenata ne bi li se priskrbilo tzv. znanstveno opravdanje za prihvaćanje liberalne imigrantske politike koju vodi EU. Ako godišnje ne budemo uvozili par tisuća Arapa, kaže ovaj argument, ekonomski ćemo propadati; ako pak budemo slijedili politiku otvorenih vrata, naša će ekonomija napredovati.

Premda kao i svaka osjetljiva osoba volim individualnu slobodu i što manju kontrolu države, moram priznati da mi ovaj tip liberalne globalističke ekonomije ne sjeda baš najbolje. Uvijek me nekako podsjeti na papu klasičnog liberalizma, Johna Lockea, koji je pisao ustav Sjeverne Karoline, čija je ekonomija počivala na masovnom uvozu robova. U temelju liberalne antropologije postoji ta čudovišna simplifikacija da je čovjek u prvom redu funkcija ekonomije, homo oeconomicus; da smo u biti prazan list papira, puko ništa, koje tek iskustvom bude ispunjeno sadržajem i naknadno formirano. Čovjek je zamjenjiva jedinka, samo ekonomska jedinica na potezu od roba do robota. To je ta sumnjiva antropologija kojom se hrani liberalna imigrantska politika. Jedan je isti ustav današnje Europske Unije i lockeovske Sjeverne Karoline.

Takva liberalna filozofija ne proizlazi samo iz jedne loše antropologije, nego i loše shvaćene ekonomije. Zanimljivo je da sami liberali, koji toliko hvale kapitalizam, u biti ga ni sami ne razumiju. Kada bi čovjek bio prazan list papira, a društvo samo skup ekonomskih jedinki s univerzalnom prirodom, onda bi i kapitalizam bio podjednako uspješan sustav bilo gdje da ga primijenimo. Međutim, vidimo da to nije tako. Lockeova Sjeverna Karolina postala je jedna zaostala poljoprivredna zemlja s rigidnim robovlasničkim sustavom, dok je, primjerice, prema strancima negostoljubiv puritanski Massachusetts, sa svojim strogim shvaćanjem morala i skoro pa socijalističkim shvaćanjem društva, postao motor industrijalizacije i američkog poduzetničkog kapitalizma.

Kapitalizam zahtijeva da pojedinac prihvati strogi moral zajednice. Za dobro funkcioniranje kapitalističkog sustava neophodna je kooperacija, prihvaćanje zajedničkih vrijednosti i snažan moralni sustav. Englesko i američko društvo morali su proći kroz vatru moralne reforme kako bi bili spremni za prihvaćanje tržišne ekonomije i industrijske revolucije. Društva pak s individualističkim moralom i atomiziranom zajednicom - upravo onakvo kakvo zagovaraju liberali - puno su manje bila uspješna u razvijanju kapitalističke ekonomije. To nije slučajno, jer je kapitalizam moralan sustav, a ne sustav koji pohlepu i osobni interes stavlja na prvo mjesto. Bez prihvaćanja moralnosti zajednice nema ni uspješnog ekonomskog sustava.

S druge strane, nema većih individualista od Arapa, ali su oni isto tako potpuno nesposobni za bilo kakav oblik suradnje i kolektivnog djelovanja. Tamo je partnerstvo u poslovnom svijetu gotovo nepoznanica, a suradnja na zajedničkim projektima nemoguća. Taj individualizam na djelu smo imali prilike vidjeti i prilikom Arapskog proljeća, kako su države jedna za drugom tonule u anarhiju, a ljudi uglavnom nisu osjećali potrebu za obranom svoje zajednice i države. Sličan libertarijanski društveni moral imamo i raširen na Balkanu i u Rusiji. To su individualistička, atomizirana, strukturno loše stratificirana društva, sa slabim moralnim sponama i bez smisla za suradnju. Na takva društva se kapitalizam slabo “prima”; njima je primjereniji socijalistički ekonomski sustav.

Iz ovog je vidljivo da od liberalne imigrantske politike možemo očekivati sasvim suprotne učinke od onih koje liberali priželjkuju. Jer, uvozom radne snage, mi ne uvozimo čiste listove papira, puke ekonomske jedinice, nego ljude, sa svojim biološkim, kulturnim i političkim naslijeđem. Ako uvozite Sirijce ili Iračane, dobijate Siriju i Irak u svojoj zemlji; njihovim uvozom uvozimo i njihovu radnu etiku i njihov moral, dakle, još više individualizma i anarhizma, a manje zajedničkih moralnih vrijednosti, i manje - kapitalizma. Uostalom, zar Hrvatska ne bi mogla uvoziti radnu snagu iz “agilnog” državnog sektora, bez potrebe da ikoga uvozimo sa strane - osim ako ne mislimo da su radne sposobnosti ljudi iz trećih zemalja veće nego ovih iz “sigurnog” državnog sektora?

Večernji list

Hitler nikada ne bi preselio veleposlanstvo u Jeruzalem

Prošlo je više od dvadeset godina otkako je američki senat, tada pod demokratskom kontrolom, gotovo jednoglasno donio Zakon o veleposlanstvu u Jeruzalemu, koji je trebao stupiti na snagu do 31. svibnja 1999. Tri su se američka predsjednika, svaki s po dva četvorogodišnja mandata, izredala s obećanjima da će tu odluku potpisati, ali na kraju nisu imali snage, nego su svakih šest mjeseci potpisom prolongirali njegovu primjenu. Nakon 20 godina predizbornih obećanja i postizbornih izmotavanja, sada vidimo da je jedino Trump ispunio svoje obećanje, i to u prvoj godini mandata. Pritom se vjerojatno vodio onom starom da upornim ponavljanjem istih postupaka ne možemo na kraju očekivati drukčiji rezultat.

Kada se u lipnju 1987. Ronald Reagan u svom govoru u Zapadnom Berlinu direktno obratio sovjetskom lideru pozivom da sruši Berlinski zid, svi su mislili da to nije baš pametna ideja, jer su te riječi narušavale sva pravila hladnoratovskih odnosa i ravnoteže dviju supersila. Danas znamo da je taj njegov potez doveo do pada komunizma i učinio naš svijet boljim mjestom za život. Reagan je tim svojim čuvenim riječima srušio ograde u glavama ljudi, naveo ih da razmišljaju o tome da je svijet bez Zida moguć. “Glupi kauboj” i “Glumac”, kako ga je predstavljala komunistička propaganda i zapadni liberalni mediji, pokazao se mudrijim od plejade “pametnih”, koji su nam govorili da s Hladnim ratom naučimo živjeti i predviđali komunizmu dugovječnost.

Ovaj Trumpov potez je, kao i Reagov prije njega, naravno, samo gesta. Do preseljenja veleposlanstva u Jeruzalem proći će dosta vremena. No, ta gesta ima jaku simboličku snagu i lijepo se uklapa u njegovo umijeće pregovaranja, a ovo i jest priprema za nove mirovne pregovore o arapsko-izraelskom pitanju koji će se voditi u novim okvirima. Njegova filozofija pregovaranja kaže da se suparniku uvijek pristupi potezom koji će ići u krajnost i izazvati šok, pa se onda polako popušta, tako da drugi troši resurse tog popuštanja i postizanja dogovora. Kao što što je rješavanju, recimo, sjevernokorejskog pitanja pristupio provokacijama na račun njihovog diktatora, tako i arapsko-izraelskom sukobu sada pristupa izazivajući šok najavom premještanja američkog veleposlanstva u Jeruzalem. Time ruši stare ograde i čisti prostor za novu igru.

Trump je krenuo s pravljenjem ustupaka Izraelu, jer je s njima lakše napraviti okvirni dogovor. Palestinci dotle svoj stav izražavaju paljenjem ulica i prijetnjama pokretanjem nove Intifade. Bori li se za svoj Jeruzalem tako što se zapali vlastita ulica? Kad se malo ispuše ta njihova reakcija na novu stvarnost i kad uvide da rade na svoju štetu, Trump će krenuti s “popuštanjem”, ali na sasvim novim temeljima i izvan starih ograda. Kompromis će se tražiti na visini na kojoj je Trump postavio letvicu. Podršku za takvo rješenje je već osigurao kod glavnih lokalnih igrača, Saudijaca i Egipta, s ciljem micanja utjecaja Irana na Bliskom istoku, pa tako i među Arapima u Izraelu. Pripremu je odradila egipatska tajna služba ujedinjenjem Fataha i Hamasa, čime je Palestincima onemogućena igra dobrog i lošeg djeteta, kojom igrom su izvrdali svaki dosadašnji mirovni sporazum.

Reakcije na ovaj Trumpov potez pokazuju visoku usuglašenost u stavovima terorista i svjetskih lidera. Svi su zapanjeni njegovim potezom i sa svih strana stižu upozorenja kako bi to moglo imati nesagledive posljedice po mir na Bliskom istoku i u svijetu. “Trump je otvorio vrata pakla”, zabrinuto upozoravaju Hamas i njihovi sponzori iz Irana, dok se njihovoj jadikovki horski priključuju politički, intelektualni i duhovni autoriteti na Zapadu. Svi oni vjeruju kako je “zamrznuti konflikt” koji imamo već dvadeset godina u Izraelu optimalno stanje, koje ne treba pogoršavati “jednostranim potezima”. Slično kao i kod hladnoratovske doktrine “aktivne miroljubive koegzistencije”, kada se rade ustupci komunistima i teroristima, to se proglašava mudrom politikom i dijele se Nobelove nagrade za mir, a kada se napravi ustupak Izraelu i da podrška demokratskoj državi, onda je to ratnohuškački potez koji zaslužuje osudu.

Protivnici se od početka mandata trude prikazati Trumpa kao novog Hitlera, a mediji su pojačavali tu sliku. Sada vidimo da i notorni CNN kaže kako je Trump ovim potezom pokazao dosljednost. Ne morate voljeti Trumpa da bi ste shvatili kako Hitler nikada ne bi svoje veleposlanstvo preselio u Jeruzalem. Političare ne sudimo prema njihovim proklamacijama i dobrim namjerama, već prema djelima. Oni s dobrim namjerama daju obećanja, oni s karakterom obećanja ispunjavaju.

Večernji list

Intervju: Hrvatska politika u BiH mora izvući glavu iz pijeska, vrijeme je za hrabre poteze

Geopolitička jednadžba – Hrvati u BiH neto višak

Borislav Ristić, kolumnist zagrebačkog Večernjeg lista za Dnevnik.ba je izjavio kako sada kada je Haag završio s radom, možemo vidjeti cijelu geopolitičku sliku Balkana koju se željelo izgraditi kroz haške procese i presude.

„Hrvati su dobili Hrvatsku; Srbi su izgubili u Hrvatskoj, ali su dobili Republiku Srpsku; Bošnjaci su dobili Federaciju, a Hrvati u BiH su ostali bez ičega, jer su dobili Hrvatsku. Dakle, u toj geopolitičkoj jednadžbi koju je iskrojila međunarodna zajednica, Hrvati u BiH se pojavljuju kao neto višak. Asimetrija u arhitektonici BiH - tri konstitutivna naroda, a dva entiteta - nije bila slučajna. Jedan narod je tu proglašen suvišnim“, pojasnio je Ristić.

 U takvoj je konstelaciji jasno, dodao je, da Hrvati u BiH politički više nemaju što izgubiti, osim vlastitih iluzija.

„Presuda šestorici je namijenjena tome da se Hrvate natjera u defanzivu, kako bi prihvatili ovakav scenarij. Međutim, kako vidimo po reakcijama hrvatske javnosti, postigli su suprotan efekt. Postoji ogroman pritisak ljudi odozdo da se konačno prestane politički kalkulirati unutar okvira koji je zadala tzv. međunarodna zajednica i da se zauzme proaktivan stav u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH. Onda kad od vas traže da se odreknete svega, trenutak je da zatražite sve što vam po pravu pripada“, precizan je Ristić.

Dodik prirodan saveznik, ali…

U ovoj situaciji, veli Ristić, kao prirodni saveznik Hrvata u BiH nameće se Milorad Dodik, ali je tu pitanje kako će odigrati Srbija.

„Kao što vidimo iz Vučićevih istupa, Srbija je zadovoljna ovakvim scenarijem, jer joj je obećano članstvo u EU. Bošnjaci su neto dobitnici ove situacije, jer se nadaju da će kroz par desetljeća kroz favoriziranje unitarizma i demografskom ekspanzijom ovladati čitavim prostorom Bosne i Hercegovine. Uz to je ovim zadnjim presudama pozicija Hrvatske znatno oslabljena, tako da ćemo i za naše opravdane zahtjeve morati tražiti jake saveznike. Na Dodika se može, dakle, računati samo kratkoročno, i nije jasno koliko treba igrati na tu kartu, jer, ako bacimo pogled malo dalje, njegova karijera glavnog separatista i nacionalista u BiH bit će okončana onog trenutka kada Srbija uđe u EU, tako da se takav savez dugoročno može pokazati kao strateški loša investicija za Hrvate u BiH. Ali, taktičke saveze naravno da ne treba isključivati“, kaže Ristić.

Suverenistička politika Zagreba

Ristić nadalje kaže kako službeni Zagreb mora početi voditi suverenističku politiku i poštovati ustavnu obvezu brige o Hrvatima u BiH. Oko vitalnih nacionalnih interesa se ne pregovara, već je to polazište, aksiom.

„Polazeći odatle treba tražiti saveznike. U Europi su još uvijek snažne stare elite koje su i kreirale ovu geopolitičku arhitektoniku. Trumpova administracija se uhodava i svakako treba uložiti napor kako bi im se objasnilo da je Dayton Clintonovo političko čedo, koje je za cilj imalo od BiH napraviti unitarno multietničko carstvo pod političkom hegemonijom Bošnjaka. To je, po mom mišljenju, zadatak hrvatske diplomacije i to je karta na koju bi trebalo odigrati. I naravno, ne smije se više dogoditi da hrvatski dužnosnik ode u Sarajevo a da prvo ne posjeti Mostar“, istaknuo je Ristić.

Dnevnik.ba

Praljak je ispio žuč hrvatske izdaje iz svjetske kuhinje

Haaški sud nikada nije skrivao da je u svojoj misiji vođen ambicijom ne toliko da donese pravdu za žrtve rata na prostoru bivše Jugoslavije, koliko da potvrdi temeljni ideološki postav europskih elita da je nacionalizam glavni krivac za rat. Prije rata imali smo pitomo multikulturno carstvo u kojemu su svi ljudi bili braća, a onda su došli zli nacionalisti i sve uništili. Osudom nacionalizma nećemo samo kazniti one koji su uništili jednu takvu utopiju, već ćemo stvoriti i pretpostavke za obnovu i izgradnju budućnosti političkih odnosa u regiji. Nikako nije dopiralo do svijesti da se na taj način upravo obnavljala ideološka matrica koja je poslužila pokretanju samog mehanizma rata.

Kada se stvari postave na jedan tako manihejski naivan i ideološki krut način, onda je jasno da će prva žrtva takve promašene ambicije biti istina, i da će se Haaški sud manje baviti činjenicama a više igrati kontekstima. Stoga je scenografija postavljena za zadnju presudu Haaškoga suda u slučaju protiv hrvatske šestorke od početka djelovala zlokobno. Datum rođenja komunističke Jugoslavije trebao je poslužiti kao simbolički okvir u kome će se presuditi onima koji su bili viđeni kao njezini glavni rušitelji. Samo iz ovoga konteksta je moguće objasniti zašto je presuda hrvatskoj šestorici ostavljena za kraj, a ne, recimo, presuda Ratku Mladiću za Srebrenicu. Nikako nije bilo zgodno završiti rad suda presudom koja će cijeli svijet podsjećati na odgovornost utemeljitelja suda za srebrenički genocid. Kao što su podsjetile majke Srebrenice, pred tim sudom nikad nisu bili optuženi časnici UNPROFOR-ovih bataljuna, ni britanskog ni francuskog pa ni nizozemskog.

No, kontekstom ove presude nije se stavila u jedan ideološki okvir samo prošlost, nego i budućnost. Iz komentara presude koju je dao predsjednik Srbije Vučić, moglo se vidjeti njegovo zadovoljstvo ovakvom kontekstualizacijom, jer je svjestan da je Srbiji ovime poklonjena amnestija od odgovornosti za agresiju na BiH kao ulaznica za Europsku uniju. Na tu bi uslugu trebao uzvratiti promjenom ustava i priznanjem Kosova. Svjestan je da je hrvatska pozicija ovom presudom oslabljena i da će biti puno teže uvjetovati ulazak Srbije u EU sa stigmom krivca. Zbog toga je onako izazivački pitao “hoćete li nam blokirati neko poglavlje”? S ulaskom Srbije u EU, također, prestaje potreba za odvajanjem Republike Srpske, a u takvoj BiH će se samo Hrvati pojaviti kao višak i smetnja uspostavi građanske države. Bit će to građanska Bosna u kojoj će nestati svi problemi, balkanska verzija Belgije, iz koje će se Hrvati odseliti, a Srbi biti preglasani visokim fertilitetom.

Rat u BiH bio je u velikoj mjeri rat koji je međunarodna zajednica, a prije svega Europa, dopustila da se odigra zbog vlastitih kalkulacija i predrasuda. Prvo su dopustili da se dogodi Vukovar, jer se očekivalo da će Milošević to brzo riješiti, kako bi se očuvala Jugoslavija bez Slovenije. Potom su iz istih razloga dopustili da se dogodi Srebrenica, iako je bila pod direktnom zaštitom UN-a. Zarad očuvanja makar i privida nadnacionalne Jugoslavije, toleriralo se Miloševićev unitarizam, čak i po cijenu ratnih razaranja i masovnih zločina. Amerikanci su za to vrijeme stajali sa strane, kako bi pokazali da je Europa nesposobna riješiti konflikt, a onda oni ušli sa svojim rješenjem.

Ako bacimo pogled na današnju BiH, paralele s tadašnjom situacijom same se nameću. Ponovno Europa favorizira unitaristička rješenja i baca stigmu na opravdane zahtjeve za poštovanjem nacionalnih prava i posebnosti kao destruktivni nacionalizam. Kao što su nekad zarad očuvanja privida multikulturalizma i građanske Jugoslavije bili skloni Miloševićevom unitarizmu, tako sada navodno čuvaju cjelovitu BiH držeći leđa bošnjačkoj unitarističkoj politici. Pritom se hrvatski narod opet pojavljuje kao glavna prepreka takvim “konačnim rješenjima”, a u biti se bosanske Hrvate gura u zagrljaj Dodiku, a Hrvatsku kroz destabilizaciju posredno prepušta ruskom utjecaju, na zadovoljstvo ovdašnjih “gazda” i “kolega”.

Haaška presuda šestorici na rođendan nekadašnje Jugoslavije poruka je da su Hrvati krivi za njezino rušenje. Za nadati se je da Amerikanci neće ponoviti grešku i opet istima prepustiti da kroje sudbinu, pristajući na njihove nacrte. Možda je sada, ipak, trenutak da se Trumpovu administraciju upozori na Clintonovo hibridno čedo? Naša bi diplomacija svakako morala biti u stanju objasniti onima koji su svojim nedjelovanjem dozvolili tolike smrti kako je bilo moguće da se jednim sokratovskim činom sruše kulise njihove pomno režirane predstave.

Večernji list

Merkeličini žuti, zeleni i crveni vragovi

Crni oblaci nadvili su se nad europskom političkom aristokracijom. Kako god završili pregovori o formiranju nove njemačke vlade, jedno je sigurno - ovo je početak kraja njemačke “željezne kancelarke”. To je bilo jasno još otkako je u rujnu sa svojom CDU ostvarila najgori izborni rezultat od njezina osnutka. Neuspjeh pregovora oko stvaranja Jamajka koalicije (crno-žuto-zelenih), samo je potvrdio osjećaj da se njezina karizma topi nezaustavljivom brzinom.

Nakon sprinta Jamajke Merkel sada nadu traži u maratonu Kenije, odnosno, koaliciji sa zelenima i crvenima. Uostalom, nije važno jesu li “vragovi” žuti, zeleni ili crveni - glavno da je “Mutti” na vlasti. Ali, ta vlast je sada uzdrmana, svaki izbor je loš. Manjinska vlada za njezin stil vladavine nije opcija, jer daje preveliku snagu parlamentu. Novi bi izbori značili da će Njemačka imati vladu tek sljedećeg ljeta, što usporava velike planove oko preuređenja EU. Ostaje jedino “kenijska opcija” i nova velika koalicija, ali to, opet, daje veliku ucjenjivačku moć SPD-u. Samo da socijaldemokrati objasne svojoj bazi zašto rade suprotno od onoga što su mjesecima pričali. Možda i oni u nedostatku ideja posegnu za Vrdoljakovim harakiri receptom?

Iako jedan od njezinih predizbornih slogana glasio “Mene znate”, u biti se o njemačkoj kancelarki jako malo zna. Kći je “crvenoga pastora”, Horsta Kesnera, koji je iz Hamburga 1954. prebjegao u Istočnu Njemačku, gdje je radio na uspostavljanju nove socijalističke crkve, odvojene od luteranske zajednice u Zapadnoj Njemačkoj. Zahvaljujući uskoj suradnji njezina oca s komunističkim režimom, Angela je mogla studirati fiziku u Leipzigu i Berlinu, što inače nije bio slučaj s djecom pastora i svećenika. Također je sa svojim mužem Joachimom Sauerom putovala na Zapad, što je bilo omogućeno samo onima koji su surađivali sa Stazijem. Šef Stazija, Marcus Wolf, 1986. odlazi u mirovinu, odakle, po nalogu Moskve, radi na provođenju istočnonjemačke Perestrojke.

Angela Merkel krajem osamdesetih postaje pristalica Perestrojke i ulazi u stranku zelenih, koju je vodio prijatelj njezina oca, Wolfgang Schnoor. Schnoor ulazi u koaliciju s CDU Istočne Njemačke, ali uoči izbora novine objavljuju da je Schnoor bio doušnik Stazija, pa Merkelova prelazi u CDU, koji također vodi prijatelj njezina oca, Lothar de Maizière. Uskoro Der Spiegel objavljuje da je i on bio suradnik Stazija, kao i gotovo čitav vrh istočnonjemačkog CDU. Od viđenijih u stranci čistku preživljava samo Merkel, koja tako postaje lider istočnoga CDU. O suradnji Merkel s tajnom policijom nema nikakvih dokaza. Čak ni onih koji bi morali postojati - poput obveznih izvještaja s putovanja na Zapad. Njezina biografija je možda i presavjesno očišćena.

Mnogi komunistički disidenti svjedočili su o tome kako se i nakon oslobađanja od vjere u komunističku utopiju, nikako nisu mogli osloboditi komunističkog načina razmišljanja i shvaćanja morala. To je makijavelistički pristup moralu, po kome cilj opravdava sredstva. Nema tog moralnog pravila koje netko odgojen u komunističkoj vjeri neće prekršiti kako bi ostvario zadani cilj. Merkel se uspinjala na vrh tako što su drugi oko nje padali. Taj obrazac je ponovila i tijekom afere oko crnih fondova, kada je zabila nož u leđa Helmutu Kohlu. Kohla je naslijedio Wolfgang Schauble, ali par mjeseci nakon Kohla i on morao otići s čela stranke, pod sličnim makijavelističkim udarom. Angeli Merkel otvorio se put prema vrhu.

S njezinim usponom na vrh dah istočnonjemačkoga stila vladavine zapljusnuo je i Europsku uniju. Iako ju mediji maze i prikazuju kao omiljenu kancelarku, svi osjete prisustvo osvetnički raspoloženih Erinija koje ju prate. Svatko tko se suprotstavio ubrzo se našao na koljenima. Možda najupečatljiviji primjer njezina autoritarna stila vladavine predstavlja odluka da organizira marš milijun Sirijaca ka Europi, unatoč protivljenju ostalih europskih država. Oni koji su se usudili pobuniti protiv ove odluke čekala je optužnica za “fašizam”, izrečena u starom komunističkom stilu. Čitave se nacije danas u Europi bore s ovom stigmom, koju im je prilijepila “Mamica”.

Danas, kada njezina politička snaga svakim danom sve više kopni, njezini eurokratski poslušnici u strahu drhte. Neminovan skori pad ostavit će puno političke siročadi diljem EU. Njezin odlazak bit će puno važniji za Europsku uniju, nego za samu Njemačku. Bit će to veliki iskorak ka demokratizaciji i dobra vijest za slobodne europske nacije, s čijom se sudbinom previše dugo igralo. Berlinski zid koji dijeli Europu pada s njegovom zadnjom čuvaricom u Berlinu.

Večernji list

Etiketa nacionalizma kao krinka klasnog rata

Srednjoj Europi lijepi se slika nacionalizma kao nekakvog nižeg oblika postojanja na koji sa svojih visova gledaju europske postnacionalističke elite. 

Na glavnom trgu u Varšavi proteklog je vikenda, povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Poljske, održan veliki skup na kome se okupilo oko 60 000 ljudi. Manifestacija je privukla veliku pažnju medija, jer se u kolonama ljudi pojavio izvjestan broj ekstremista koji su nosili transparente s rasističkim porukama. Uzvikujući parole o “bijeloj” i “čistoj Europi”, ovi su ekstremisti htjeli križu nametnuti kuku, unizujući ono zbog čega se većina na skupu okupila, a to je proslava nacionalne slobode i ljubavi prema domovini.

No, kao što gorak okus u ustima ostavlja ova grupa ekstremista i izostanak njihove jasne osude od strane vlasti, isto tako je bilo neugodno čitati jednostrane prikaze toga skupa u medijima, koji su čitav skup proglasili fašističkim. Dok su jedni cjelini htjeli nametnuti svoj udio, drugi su taj dio htjeli zamijeniti cjelinom. I jedno i drugo je grubo iskrivljavanje stvarnosti. Postavlja se pitanje nisu li ti ekstremisti u stvari samo klauni koje se uvijek i svuda traži - korisne budale koje trebaju potvrditi naše predrasude?

Treba reći da je okupljanje Poljaka na glavnom trgu svoje prijestolnice u velikoj mjeri bio i prosvjedni skup, isprovociran stalnim pritiscima koji idu prema Poljskoj iz Europske unije. Dio tih pritisaka je i rezolucija, treća po redu u zadnjih godinu i nešto dana, kojom se prijeti Poljskoj suspenzijom iz Vijeća Europe, ukoliko ne riješi problem oko imenovanja petorice ustavnih sudaca u skladu s preporukama Europske komisije. U biti, Europa prve brzine ovdje glumi građanina prvog reda koji drži prodiku građaninu drugog reda. To je hegemonijski pristup koji izaziva revolt.

Sličan hegemonijski pristup zemalja Europe prve brzine primjetan je i prema ostalim članicama koje voze u drugoj brzini, a koje dolaze uglavnom iz srednje Europe. Stoga se kod tih članica javlja prirodan obrambeni refleks pred pokušajem ideološke kolonizacije njihovog političkog prostora. Tom obrambenom refleksu i odbijanju da se bude građaninom drugog reda, u svakoj se prigodi prišiva etiketa nacionalizma, a onda i - fašizma, kako bi ga se unizilo, a njegovi argumenti ostavili bez snage. Imamo li ovdje na djelu logiku izokrenutoga fašizma?

No, pogledajmo pobliže sliku nacija u srednjoj Europi, kojima se ovako prišiva etiketa “domoljuba”.

Prije svega, vrlo je upitno radi li se ovdje uopće o desnici, pa onda i o radikalnoj desnici, u zapadnjačkom smislu riječi. Nacijama srednje Europe politički uzori nisu Ronald Reagan i Margaret Thatcher, premda su neki od njihovih lidera, poput Viktora Orbana, ranije pripadali tom ideološkom taboru. Danas su oni, primjerice, protivnici vojnih intervencija i zalažu se za veliku ulogu države u ekonomiji, po čemu su bliži Jeremyju Corbynu ili Berniju Sandersu, nego Reaganu i Thatcher. Ako se još uvijek radi o desnici, prije možemo govoriti o novoj desnoj paradigmi, nego o kontinuitetima s desnicom kakvu znamo iz vremena pada komunizma.

Ove nacije ne sanjaju o osvajanjima. Njihov nacionlni osjećaj je defanzivan i pacifistički. Više je zabrinut za to da se stvari ne mijenjaju kod kuće, nego što želi mijenjati svijet po svojim shvaćanjima. Oni pak koji mu predbacuju fašizam danas su ti koji ne prezaju od upotrebe sile kako bi mijenjali svijet, dok vlastite zemlje izlažu oštrim ideološkim podjelama i stanju sličnom građanskom ratu. Lideri nacija srednje Europe pak znaju da je Europa danas biološki iscrpljena i da nema dovoljno mladih ljudi koje bi vodili u besmislene ratove, dok su postnacionalne europske elite te sanjaju o Brest-Litovsku, raskidanju saveza s Trumpovom Amerikom i izgradnji multikulturalnog globalnog carstva.

Po političkom ustrojstvu te su nacije izrazito demokratske. Razlika je u tome što su društva na istoku Europe homogenija od onih na Zapadu. Osjećaj nacionalne pripadnosti je tu jači, veze solidarnosti su snažnije, pa je i lakše postići konsenzus oko važnih nacionalnih pitanja. Tu donekle ima značaj i život pod sovjetskom okupacijom, koji je ova društva sačuvao od zapadnih utjecaja u vrijeme dok je tamo tutnjala kulturna revolucija političkih radikala. Društva na istoku Europe su stabilnija i samopouzdanija. Odatle danas dolazi val nacionalnog optimizma koji bi uskoro mogao zapljusnuti staru, umornu i zabrinutu Europu.

Srednjoj Europi lijepi se slika nacionalizma kao nekakvog nižeg oblika postojanja na koji sa svojih visova gledaju europske postnacionalističke elite. Slika nacionalizma ovdje dobro dođe kao krinka europskog klasnog rata - rata europskih elita protiv građana drugog reda.

Večernji list

Hoće li Pupovac će biti HDZ-ov kandidat za predsjednika?

Eto kako to kod nas ide - čim netko kaže istinu lokalne vidjelice i znalci predviđaju mu skoru propast. Kod nas se od istine strada, isplate se samo laž i prijetvornost. Čini se kao da instinktivno njegujemo mudrost pretvaranja straha u vrlinu. Ići u sukob sa stvarnošću mudrost je gubitnika. A istinu reći nije nikakav problem, pa još može čovjeku i koristiti, jer tada imaš na svojoj strani stvarnost kao saveznika koji radi sve za tebe. To je mudrost pobjednika.

Tako je predsjednica Grabar Kitarović prije neki dan na ekonomskom savjetovanju u Opatiji u svom izlaganju izrekla nešto što svi znamo - da nema fokusa na reformama, da zbog toga zaostajemo za drugima, da svakoga dana gledamo kako se mladi iseljavaju, itd., te je političare pozvala na neodložno djelovanje kako bi se ti negativni trendovi promijenili. Sve su to notorne istine koje ne zahtijevaju puno objašnjenja kako bismo ih potvrdili, pa opet, mediji su to protumačili kao napad na Vladu i konačan razlaz predsjednice i premijera, kako bi zaključili da HDZ izvjesno neće podržati KGK u utrci za drugi predsjednički mandat, što ju vodi ka izbornom porazu.

Ovakav interpretativni slijed stoji na klimavim nogama. Jasno je da Vlada ima tanku većinu, ali to još uvijek nije razlog da se svaka kritika Vlade protumači kao napad na nju. Zašto je veliki problem reći da Vlada nešto ne radi dobro? Nestaju li problemi kada se o njima šuti? Kako bi to šutnja promijenila našu stvarnost nabolje? Ovako, ona je rekla istinu i pozvala Vladu da se fokusira na reforme, pa ako Vlada ne krene u reforme, onda može reći: “ja sam učinila svoje i upozoravala…”, a ako ipak krenu u reforme, može reći: “eto, to sam i htjela, ja sam ih potaknula”.

Očito je da su mediji u ovaj navodni sukob više projicirali vlastite želje, nego što su analizirali stvarno stanje. Uostalom, nije svaki sukob Pantovčaka i Banskih dvora uvijek loš. To imamo prilike vidjeti na primjeru dvojne vanjske politike koju vodimo. Kada, recimo, predsjednica ubode kancelarku Merkel u oko, premijer ode i umiruje; kada pak Plenković ubode Putina u oko, KGK ode tamo i umiruje. Razlike u stavovima ponekad mogu biti kreativne i korisne za opću stvar.

Paradoksi se gomilaju dalje kako krenemo analizirati stav da bi ishod predsjedničine kritike Vlade bio taj da ju HDZ neće podržati na predsjedničkim izborima 2020. Do jučer smo slušali kako Plenković vodi HDZ prema centru, čime nije zadovoljna stranačka desnica. Sada se pak tvrdi kako je poziv Vladi da provodi reforme predsjedničin zaokret u centar. Zar se kritikom Plenkovića smjera na osvajanje centra? Ili se obraća vlastitom biračkom tijelu koje je nezadovoljno Plenkovićevim nedjelovanjem?

Zaključak iz svega ovoga, da Plenković na kraju neće podržati KGK za predsjednicu, još je nategnutiji. Zašto bi Plenković uskraćivanjem izborne podrške predsjednici sebi stvarao jaku konkurenciju unutar HDZ-a i na desnici? Uostalom, poklopit će se kampanje za predsjedničke i europarlamentarne izbore, pa su mala šanse da bi Plenković u tim okolnostima dijelio desno biračko tijelo nedavanjem podrške KGK. Ako se predsjedničine dobre sugestije i poziv na djelovanje tumače kao napad, ako reformi nema zbog stabilnosti, jer Vlada ima tanku većinu a s njima se ne slažu koalicijski partneri, možda onda izabere kandidata među svojim koalicijskim partnerima - hoće li, onda, Pupovac biti HDZ-ov predsjednički kandidat?

Pogledajmo malo na političku šahovsku ploču. Na desnici imamo HDZ, Most i Nezavisne, a na lijevo Živi Zid i rasuto društvo oko SDP-a. Bernardićev i Beljakov kandidat može poslužiti samo kao kamen na posudi za kiseljenje kupusa. KGK bi najveća usluga bila kandidatura Milanovića, kao i to da suvrenisti u prvom krugu izađu sa svojim kanidatom, kako ne bi ponovili grešku Mirele Holy. U takvoj bi situaciji bilo politički nesuvislo dijeljenjem oponašati ljevicu i slabiti svoju poziciju uoči hrvatskoga predsjedavanja EU. Ako želi pobijediti Kolinda Grabar Kitarović puno može naučiti iz svojih zadnjih izbora i ne ponavljati greške svoga tadašnjeg suparnika.

Kod nas kao da je grijeh biti optimističan. Zar se ne smijemo nadati kako će Hrvatska biti među najbogatijim i najrazvijenijim? Nismo li na korak do ulaska u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj? Zar to nije klub najbogatijih i najrazvijenijih zemalja svijeta? Hrvatskoj neće biti bolje ako se skrije iza izgovora, već je potrebno sagledati pravo stanje stvari i optimistično krenuti naprijed prema zacrtanom cilju. Do cilja će nas odvesti samo odgovori, nikako izgovori.

Večernji list

Hrvatska pred ruskom ekonomskom ofenzivom

Objavljivanje Forbesove liste najmoćnijih žena na svijetu, na kojoj je predsjednica Grabar Kitarović zauzela zavidno 39. mjesto, dok se u našoj tzv. stručnoj javnosti njezin rad još uvijek prati uglavnom s podrugljivim podsmjehom, dio je naše priče o tome kako ćete na priznanje lakše naići vani, nego kod kuće. Možda je taj podsmjeh sada ponešto kiseliji, ali priznanju naših medijskih stručnjaka i političkih pera svakako se ne treba nadati ni ubuduće. Bilo bi to ravno objavi kapitulacije za toliku količinu vrcavosti bez duha, kojom su je nesebično častili još otkako je onomad neočekivano nokautirala njihovog političkog šampiona na izborima.

Sjećamo se da se u prvo vrijeme ni ona nije najbolje snašla suočena s takvim medijskim napadima. Dok su je mediji ismijavali ona se pokušavala braniti i opravdavati, čime je pristajala na okvir igre koju su joj nametnuli. Opravdavajući se samo je još više pojačavala sliku koju su joj prišivali. Poslovični ljevičarski šovinizam i mizoginija nisu bili najmanje bitni razlozi takvih napada. Ako pogledate ovu Forbesovu listu možete se i sami uvjeriti u taj podcjenjivački odnos ljevice prema ženama - od političarki uglavnom su zastupljene žene s desnog političkog spektra. Ako ste žena, za vas nema budućnosti na ljevici.

Predsjednica Kitarović izgleda je na vrijeme shvatila kako nema puno koristi od branjenja od takvih napada, pa je krenula u akciju izgradnje proaktivne vanjske politike, poduzimajući niz vrlo rizičnih koraka i inicijativa, koji su ubrzo donijeli ploda. Od medijskog ismijavanja zbog slikanja pred Bijelom kućom do trenutka kada je, zajedno sa svojim poljskim kolegom Dudom, ugostila američkog predsjenika Trumpa u Varšavi na ljetošnjem summitu inicijative “Tri mora”, nije prošlo puno vremena. Odgovorila je slikom na sliku, sama zadajući okvir onima koji su uzalud trošili riječi. Vidimo da se i u obrazloženju Forbesovih analitičara spominje upravo organizacija tog sastanka kao dokaz njezina utjecaja na svjetsku politiku.

Spisku tih razloga mogli bismo dodati i njezin nedavni trodnevni posjet Rusiji na najvišoj državnoj razini, gdje se susrela s ruskim predsjednikom Putinom. Taj posjet se odigrao u vrlo osjetljivom trenutku kulminacije krize oko Agrokora i spora sa Sberbankom oko njihovih potraživanja prema odbjeglome tajkunu Ivici Todoriću, kao i generalno napetih odnosa s Rusijom, koji su vrlo dugo bili na niskoj razini. Cilj je svake suverenističke politike razgovarati sa svima i gledati je li moguće pronaći neki zajednički interes, a to je uvijek bolje direktno nego preko posrednika. Naročito se ne može ignorirati jednu tako veliku i utjecajnu zemlju poput Rusije, jer onda riskirate da se preko vaših leđa prebijaju tuđi računi.

Treba reći da je predsjednik Putin pridao velik značaj ovom posjetu. To se vidjelo već po njegovoj najavi susreta par dana ranije, što nije toliko uobičajeno za njega. Svoju hrvatsku kolegicu Putin je ugostio u ljetnoj rezidenciji Bočarjov ručej u Sočiju, što također govori o uvažavanju. Očito se radi o snažnim diplomatskim porukama, gdje Putin preuzima inicijativu i kao jači partner prvi izlazi s ponudama, očekujući nešto od nas zauzvrat. To se vidjelo i po gesti za ručkom, na koji je doveo izvršnog direktora Sberbanka, Hermana Grefa, kako bi ga ukorio škrtog bankara koji pravi problem oko milijardu i sitno eura duga, čime je sebe stavio u ulogu dobrog policajca.

Hrvatska se očito nalazi pred ruskom ekonomskom ofenzivom. Tu se pružaju nekoliko krakova. Prvi krak je već odavno prisutan i odnosi se na turizam. Drugi koji se nazire je onaj plinski, a ogleda se u Gazpromovu ugovoru s PPD-om koji vodi ka preuzimanju Petrokemije. Potom imamo onaj financijski krak i igru oko Agrokora, koji vodi prema Belju i obradivim površinama. Četvrti krak je onaj naftni, koji nam sada stiže kao interes Rosnefta za Inu.

Kada se radi o ovim nastojanjima iz Rusije, zanimljivo je primijetiti da se tu kao glavni njihovi tumači pojavljuju uvijek isti ljudi, pa su to ili veleposlanici koji su do jučer predstavljali Hrvatsku u Rusiji a danas su u mirovini ruski predstavnici u Hrvatskoj ili pak stručnjaci za naftu i plin koji su postali lobisti turističkih preuzimanja - ili pak naše tvrtke, koje pod “našim” misle na svoje i rusko.

Sve to treba hladne glave odvagnuti što bi u svemu tome bio naš interes. Jer zajednički interes s Rusijom smo našli oko Bosne i Hercegovine i rafinerije u Bosanskom Brodu. Time Putin svakako želi pokazati dobru volju i staviti nas u poziciju dužnika. A nismo nikome ništa dužni osim vlastitoj djeci.

Večernji list

Intervju: Političko sljepilo tzv. elita na kraju dođe narodu na naplatu

Ovih dana burno je u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Katalonski parlament proglasio je neovisnost te pokrajine, dok je službeni Madrid aktivirao čl. 155. Ustava prema kojemu se sve moći autonomne vlasti izravno prenose na središnju vlast u Madridu. Kako komentirate događanja u Kataloniji?


Sve što se događalo oko katalonskog referenduma prije ima jeftin i pomalo tragikomičan ukus španjolskih telenovela, nego ozbiljne političke drame. Sitni politikanti i neodgovorni radikali dočepali su se ideje stvaranja nacionalne države radi ostvarenja kratkoročnih političkih ciljeva, pa ne čudi da se sve na kraju polako pretvara u teško probavljivu sapunicu sa sudskim epilogom. Stoga čitava ta priča prije daje negativan primjer o tome kako se država ne pravi, nego što bi predstavljala jednu uspješnu priču.

Ispalo je tako da su katalonski lideri htjeli preskočiti vlastitu sjenu, pa su tresnuli o zemlju. Ne samo da time nisu ništa dobili, nego su doveli u pitanje i do sada teško stečenu autonomiju te regije. “Nacija je svakodnevni plebiscit”, govorio je Renan. Nacionalnu državu ne gradite s 40-45% podrške i natezanjem većine. Oko samopotvrđivanja neke nacije nema dvojbi, tu se ne radi o postotcima, već o aklamaciji. Nacija je odgovor a ne dvojba, to je temelj. Toga u Kataloniji nije bilo, jer vidimo da je to pitanje podijelilo njihove ljude, umjesto da ih ujedini. Dakle, u Kataloniji, kako vidimo, još uvijek ne postoji temeljni preduvjet za stvaranje nacionalne države, pa je sve i okončano ovako traljavo.

Zato je sve oko katalonske neovisnosti i imalo obilježja politikantstva i polovičnosti, a ne državništva i odlučnosti. Puigdemont je svojim “odlučnim možda” okrunio rezultate referenduma kojeg je raspisao, pa je proglasio neovisnost ali s odgodom. Potom je istom polovičnošću reagirao na zatjev Madrida da se izjasni je li proglasio neovisnost ili nije, pa je prvo mislio odustati od svega i raspisati nove izbore, da bi se pod pritiskom koalicijskih partnera i mogućeg gubitka fotelje na izborima, ipak predomislio i na kraju proglasio neovisnost. Potom je malo pobjegao u Belgiju u egzil, pa sada vidimo da, nakon što je sud bjeguncima zaprijetio zaplijenom imovine, razmišlja da se svejedno vrati i pojavi pred sudom.

Nema tu karizme, ni vizije, pa ni tragike. Samo tragikomedija dostojna žaljenja, koju se jako teško ili uopće ne može uspoređivati s borbom za hrvatsku neovisnost, kako je to kod nas ovih dana u modi. Što bi bilo s hrvatskom neovisnošću da je Tuđman pobjegao poput ovog “Puž-demona”? Ili, što bi bilo da su hrvatski branitelji rekli da ne žele gubiti glavu zbog države, kao što to naokolo govore katalonski borci za neovisnost?

Državu je lako proglasiti, ali to treba obraniti. Na tom se referendumu odlučuje o naciji i državi. Na taj referendum Katalonci očito nisu izašli. Umjesto toga počeli su se prepirati koji je od mnogobrojnih identiteta koje imaju (katalonski, španjolski, europski…) onaj pravi i njihov, jesu li nacija, regionalni ili pak nadnacionalnalni identitet, ili sve to skupa… A to je već tržnica, a ne agora na kojoj prebiva duh jedne nacije.


Unatoč globalističkoj ideologiji i proklamiranim integracijama najrazličitijih vrsta očigledno je kako se svijet i Europa i dalje nacionalno individualiziraju i kako rastu separatističke tendencije unutar mnogih država. Kako gledate na taj paradoks?


Kada govorimo o globalizaciji tu treba napraviti dodatno diferenciranje. U izvjesnoj mjeri, globalizacija je nužna i nijedno društvo ne može se suprotstaviti toj dinamici. Pitanje se stoga ne može oštro postaviti - globalizacija da ili ne, već to pitanje prije trebamo formulirati onako kako ga je formulirao njemački filozof Rüdiger Safranski: koliko globalizacije možemo podnijeti?

Svijet teži izvjesnom grupiranju, to je prirodan proces, samo što se to grupiranje odvija uglavnom na regionalnoj razini. U tom smislu je regionalizam limit globalizacije. To su procesi putem kojih nastaju i nacije, kao neka vrsta prirodnog okvira razvoja jednog društva. Na taj način kominiciraju i nacije s bliskim kulturnim naslijeđem, razvijaju gospodarsku suradnju, stupaju u saveze i slično. U svakom slučaju, nacionalna država se pokazala kao prirodno polazište od kojeg treba krenuti kada govorimo o globalizaciji. U odnosu na nju treba definirati podnošljivost procesa globalizacije.

Problem nastaje kada od jedne spontane i prirodne stvari, kao što je interakcija kultura sa sličnim kulturnim naslijeđem, otrgnemo od te njezine prirodne, evolutivne biti, i od globalizacije pokušamo napraviti ideologiju koja ne priznaje ove evolucionističke limite. Tako nastaje je ideologija globalizma, koju treba razlikovati od globalizacije. Ta ideologija je danas naročito zastupljena u Europi (i njezinim derivatima preko Atlantika i na južnom Pacifiku), koja svoju ideološku bit pokazuje u suludoj ambiciji da integrira čitave kontinente.

To je globalizacija koju nijedna nacionalna kultura ne može podnijeti. Posljedica takvog ideološkog pristupa globalizaciji nije obogaćivanje nacionalnih kultura kroz interakciju s drugim, sličnim kulturama, već njezino samoporicanje i zamjenjivanje potpuno drukčijim, nesumjerljivim kulturnim modelima. Otuda je ideologija globalizma prirodni neprijatelj nacionalnih kultura, identiteta i nacionalne države kao njezinog političkog izraza. Takav globalizam danas predstavlja neku vrstu metastaziranog boljševizma.

Kao reakcija na ova ideološka pretjerivanja i destruktivne procese koje je pokrenula ideologija globalizma javljaju se na Zapadu politički pokreti koji žele zaustaviti tu struju. Tako imamo u Americi Trumpa, u Europi desne populističke pokrete, koji predstavljaju pobunu ljudi odozdo protiv sulude samodestruktivne politike njihovih elita. Čak je teško ideološki odrediti profil ovih pokreta, jer je njihov cilj prije svega konzervativan, restauratorski - oni samo žele nabujalu rijeku vratiti u korito, kako nas poplava ne bi sve odnijela dovraga. Simptomatično je da svi oni prepoznaju nacionalnu državu kao to prirodno korito i žele ojačati njezine institucije, poput demokracije, kapitalizma i vladavine prava, koje su ih donedavno sasvim dobro služile.

Separatizam unutar nacionalnih država i jačanje regionalnih identiteta koje spominjete, ja vidim kao dio ovog napada ideologije globalizma na instituciju nacionalne države. Ti subnacionalni identiteti, međutim, nisu stvarno jaki; to su slabi identiteti, ako mogu tako reći, bar slabi u političkom smislu. Europska unija naročito potiče jačanje tih regionalnih identiteta, jer njihove elite, koje Europsku uniju vide kao jedan veliki eksperiment globalizma ne žele jake nacionalne države kao svoje protivnike, već slabe regionalne identitete, koje je puno lakše utopiti u nadnacionalni europski politički okvir. Regionalizam i afirmacija subnacionalnih identiteta je tu, dakle, samo sredstvo borbe protiv nacionalne države a ne cilj koji bi trebao biti okrunjen stvaranjem puno novih, manjih država ili čak mikrodržava.

Europi se, dakle, prerano dogodila Katalonija, jer još nije dovoljno ojačala, a institucije španjolske nacionalne države su još jake. Plus im Španjolska treba za ostvarivanje te reforme topljenja nacionalnih država u europsko bezoblično anacionalno mnoštvo - takozvana Europa više brzina. Uz to, sve se događa u osvit britanskoga izlaska iz Europske unije. Prava nezgodacija! Netko podrugljiv bi rekao kako ovaj katalonski kratki izlet u neovisnost ponajviše zabavlja Britance, koji napuštaju EU, a ni Rusi ne gube priliku da se šeretski pozovu na obranu demokratskih principa.

Nedavno je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović posjetila Rusiju. Kako ocjenjujete taj posjet? Što on može donijeti Hrvatskoj na vanjskopolitičkom planu?


Cilj je svake suverenističke politike razgovarati sa svima u cilju eventualnog pronalaženja zajedničkog interesa, a jednu tako veliku i utjecajnu zemlju poput Rusije se ne može ignorirati. Voditi proaktivnu politiku i razgovarati uvijek je dobro, i uvijek je to bolje raditi direktno nego preko posrednika. Ako to ne radite izlažete se mogućnosti da vam se neke stvari prebiju preko leđa kao rezultat dogovora u kojima niste imali prilike sudjelovati ili ste se iz njih sami isključili. Proaktivna politika u tim smislu je jako korisna, naročito kada se radi o tako visokoj razini.

Iz ovog posjeta predsjednice Grabar Kitarović vidjeli smo da je taj zajednički interes pronađen oko Bosne i Hercegovine i rješavanja pitanja zagađenja u Bosanskom Brodu. Mogli smo vidjeti kako je Putin pokušao odigrati i sa Sberbankom, nudeći svoje dobre usluge i oko rješavanja spora oko Agrokora, pokušavajući glumiti dobrog policajca. Tu su i još neke inicijative s kojima se predsjednik Putin pokušao otvoriti prema nama. U tom smislu se može reći da je ovaj posjet bio uspješan. No uvijek treba imati na umu da kada veliki zovu male za svoj stol uvijek je po srijedi i neki veći interes, pa tu treba dobro izvagati što je od toga i nama u interesu.

Ali, o tim izazovima i aktualnoj ruskoj ofenzivi na Hrvatsku pokušat ću reći nešto više u sutrašnjoj kolumni.

Najznačajniji projekt predsjednice države na području vanjske politike svakako predstavlja projekt „Tri mora“, koji bi snažnije politički, ekonomski i kulturno povezao države između Baltika, Jadrana i Crnog mora. Koliko je realno ostvarenje toga geopolitičkog projekta?


Geopolitika je za nas u zadnje vrijeme prije svega energetika. U tom smislu ja gledam i na ovu Inicijativu triju mora. Upustiti se u geopolitičke igre, bar za male nacije poput naše, uglavnom znači pokušati se izboriti za neku vrstu energetske neovisnosti kako ne bismo bili odveć lakim plijenom u igrama velikih. Znamo da je glavni geopolitički izazov za Europu njezina velika ovisnost o ruskome plinu. To naročito vrijedi za zemlje nekadašnje Istočne Europe.

Veliki problem za te zemlje je suradnja Rusije i Njemačke na izgradnji Sjevernog toka 2, koji treba nahraniti plinom moćnu njemačku industriju, gladnu ruskih energenata. Njemačka kao monopolist na distribuciju ruskog plina na bogatom europskom tržištu postaje supersila. Otuda se istok i jugoistok Europe našao u raljama ove rusko-njemačke suradnje, pa se ova Inicijativa pokazuje kao savezništvo iz nužde, kako bi se pokušalo oduprijeti ovim moćnim utjecajima i pokušati izgraditi sustav vlastite energetske neovisnosti.

Prava je sreća da je toj Inicijativi svoju snažnu podršku nedavno dao predsjednik Trump, istovremeno uvodeći sankcije tvrtkama koje rade na izgradnji Sjevernog toka 2. Mali uvijek trebaju podršku velikih da bi sačuvale svoj komadić raja, a ovaj put se interes Trumpove Amerike i zemalja okupljenih oko inicijative “Triju mora” na zgodan način poklapaju. Za nas je, otuda, ključna geopolitička agenda izgradnja LNG terminala na Krku, s kojim se i predugo oteže, ne samo zbog ruskih utjecaja, već, kako vidimo, i pod pritiskom Njemačke. Odgovornost je naših političkih elita da se odupru tim utjecajima i založe se za afirmaciju hrvatskog nacionalnog interesa, a njezin preduvjet je, svakako, energetska neovisnost Hrvatske.

O dosadašnjem mandatu Donalda Trumpa postoje najrazličitija mišljenja. Kad je u pitanju ostvarivanje predizbornih obećanja američki predsjednik možda i najveću oporbu ima u svojim redovima, tj. u Bijeloj kući i u onome što se kolokvijalno naziva „dubokom državom“. Hoće li se Trump uspjeti odhrvati „dubokoj državi“ i ostvariti postavljene ciljeve?

U Americi nema “duboke države” poput, primjerice, u Turskoj, koja bi mogla izvršiti državni udar ili nešto slično. Niti je, pak, tu po srijedi ono što mi ovdje nazivamo ostacima udbaških struktura, koje i danas imaju utjecaj na ekonomski i politički život zemlje. Amerika, ipak, nije orijentalna despocija pod tankim velom demokracije i parlamentarizma, niti nelustrirana posttranzicijska zemlja, već zemlja s najtrajnijim i najsolidnijim demokratskim institucijama na svijetu.

Kada Amerikanci i Trump govore o “dubokoj državi”, tu prije svega misli na ostatke Obaminih ljudi u administraciji, povezanih s medijima, koji ga ne mogu podnijeti i pokušavaju raditi opstrukciju nekih njegovih odluka, s manje ili više uspjeha. Tu eventualno možemo ubrojiti i neke republikanske senatore, ali to nije “duboka država”, jer se to sve odvija kroz institucije i procedurama. Jedina “duboka država” danas u Americi su ljudi okupljeni oko bivšeg predsjednika Obame, koji je odlučio napraviti presedan i ostao aktivan u politici i nakon isteka mandata. Ovih dana upravo prisustvujemo jednom od njegovih pokušaja “revivala”.


To što, pak, Obama mora prekršiti tradiciju političke neaktivnosti bivših predsjednika, pa bi slično Josipoviću i Mesiću kod nas, htio ostati aktivan na javnoj sceni i nakon prestanka mandata, prije govori o krizi i slabosti Demokratske stranke i njegove pozicije, nego što bi bila opasnost za Trumpa. Trump, kako vidimo, vrlo vješto koristi te njihove napade kako bi ih okrenuo protiv njih samih. Evo, jučer je krenuo unutarstranački obračun unutar DNC-ja, gdje se sav teret poraza i krize kroz koju prolazi američka ljevica želi prebaciti na poraženu Hillary Clinton. “Duboka država” je, dakle, počela sama gristi svoj rep. Američka ljevica danas je u rasulu, sličnom onome kakvo vidimo kod hrvatske ljevice i SDP-a. Sa takvima ni Plenković nema problema izaći na kraj, a ne majstor poput Trumpa.

Kriza u Agrokoru ovih tjedana doživljava svoj vrhunac, a u čitav spor oko tog koncerna uključeni su i interesi mnogih vanjskih igrača, od američkih strvinarskih fondova do ruske Sberbanke. Koliko predviđate rasplet situacije oko Agrokora?

Oko Agrokora je jako puno toga već rečeno, možda i previše, jer tu ima više šumova i spinova, nego trezvene analize i stvar se izvrtila toliko puta da se čini da je bit ove obmane dovedena do neprepoznavanja. Ti šumovi govore da Plenkovićeva vlada i nije na visini zadatka kada je riječ o vođenju hibridnog rata, što je vještina kojom se premijer rado hvali. Tu bi im svakako dobro došlo ako bi otpustili svoje PR stručnjake i zaposlili nekoga tko zna taj posao. Osim, naravno, ako tu PR strategiju ne koncipira sam premijer.

Glavna stvar oko Agrokora je da dugovi koje je odbjegli tajkun Ivica Todorić, kako se on to ciljano izrazio, “ostavio hrvatskoj državi”, ne plate porezni obveznici. To je cilj, kako možemo iz dosadašnjeg pozicioniranja i razvoja situacije vidjeti, samog Ivice Todorića i najvećeg vjerovnika, ruske Sberbanke, koja je jedina od velikih vjerovnika odbila ući u famozni roll up model, te je odlučila svoja potraživanja tražiti tužbom pred međunarodnim sudovima. Pa sada žele cijeli iznos naplatiti od onih koji para nemaju, ali se u njihovo ime uvijek može zadužiti, a to su hrvatski porezni obveznici.

Kada to imamo u vidu, onda djeluje pomalo smiješno halabuka koja se populistički nadigla u medijima i kod oporbe, gdje se uporno napadaju jedan fond rizičnog kapitala i govore o nekakvoj prevari i šteti koju je Vlada nanijela ruskoj banci, čime se upravo stvara privid da su tu Rusi doista izigrani od hrvatske države i gradi argumentacija za rusku tužbu, da se čovjek mora pitati rade li to ovi ljudi svjesno ili su samo naivni? Pogledajte samo oporbu, koja je promijenila svoju poziciju oko Agrokora nekoliko puta - od izglasavanja lex Agrokora, do tvrdnje da Vlada štiti Todorića, da bi sada išli s ovom pričom o tome kako je Vlada išla na ruku američkom Knightheadu!

Ako je već Knighthead strvinarski fond, zašto to onda nisu i ruska VTB banka i Zagrebačka banka, koje drže otprilike sličan udio u posljednjem zaduženju kao i Knighthead Capital Management? Zašto bi Agrokorovo zadušivanje kroz kredite bilo vrijednije od zaduživanja kroz izdavanje obveznica? Kakvi su to populisti kod nas koji svoj populizam grade na priči koja drži ljestve onome tko želi da narod plati dugove koje im je ostao kratak Todorić? Doista je to čudna situacija da su se naši mediji i oporba našli na istoj strani s Todorićem i Grefom a protiv vlastite države i naroda. Političko sljepilo tzv. elita na kraju dođe narodu na naplatu. Nismo li imali istovjetnu situaciju oko arbitraže s Mol-om, kada su javnost i oporba nagodbu nazivali veleizdajom?

Davor Dijanović

hkv.hr

Hrvatskoj nitko nikada ništa nije poklonio?

Ako razmišljamo o tome koja bi bila najveća reforma koja je potrebna Hrvatskoj, pored standardnih zahvata koji se nude kao rješenje, poput ekonomskih, političkih i pravnih reformi, najvažnija reforma koja je danas potrebna Hrvatskoj jest - osiguranje trajnog mira. Dok su sve ove reforme o kojima se govori potrebne i neophodne kako bismo osigurali napredak za svoju zemlju, mir je njihov temeljni preduvjet. Izvesti jednu generaciju koja bi život provela u miru, to je ključni zadatak koji stoji pred našom generacijom.

Ako pogledamo oko sebe i u prošlost, sve nacije koje su napredovale i koje danas spadaju među najbogatije i najprosperitetnije na svijetu, uspjele su se u prošlosti izboriti za to da bar jedna generacija njihovih ljudi život provede u miru. Sigurnost otoka omogućila je Englezima da se posvete izgradnji političkih i pravnih institucija, koje su i danas uzor svima u svijetu, te da dožive izvanredan ekonomski napredak i postanu vladarima svijeta. Devetnaesto stoljeće, kao stoljeće stogodišnjeg mira u Europi, bilo je prijelomno za prosperitet većine nacija na europskom kontinentu. Okončanje građanskog rata u Americi i doba rekonstrukcije američku je naciju, osiguranu od vanjskih neprijatelja širokim oceanima, u jednoj generaciji pretvorio u ekonomskog i političkog lidera čovječanstva.

Najviše je vrtića u najsigurnijim zemljama. Iako je Hrvatska vodila samo obrambeni rat i nema pretenzija na tuđi teritorij, ona o svome stogodišnjem miru ne može razmišljati bez priprema za izvjesnost nekog budućeg rata. Hrvatska nacija, koju nije dopala sreća života na izoliranom otoku, već mora graditi svoju budućnost u okružju uzavreloga Balkana, stoga treba tu budućnost osigurati traženjem prijatelja koji ima snagu jamčiti mir. Kao nacija koja je tek izašla iz svoga adolescentskog doba i zakoračila u svijet odraslih, u moru mnogih drugih nacija s kojima dijelimo zajedničke interese, trebamo pronaći starijeg prijatelja čiji bi se interes poklapao s našim interesom očuvanja mira i izgradnje suverenističke politike.

Otuda nije dovoljno naglasiti značaj angažmana ministara obrane Damira Krstičevića oko nabavke novih borbenih zrakoplova, vojnih vozila i helikoptera za Hrvatsku vojsku. Možda je još bitnije za nas to što se u tom angažmanu SAD pojavljuju kao naš strateški partner. Kao što smo imali prilike čuti, SAD su nam već donirale opreme u vrijednosti oko 500 milijuna dolara, među kojima je i eskadrila od 16 helikoptera Kiowa Warrior, a trenutno se pregovara i o nabavci dva Black Hawk helikoptera. Nedavno je, također, stigla i ponuda od Amerikanaca da od njih kupimo najnovije F-16 zrakoplove, koja je sve iznenadila, jer se radi o najnaprednijem avionu 4. generacije, a očekivalo da će nam ponuditi znatno stariju inačicu ovog aviona. Samo s ovdje spomenutom vojnom opremom Hrvatska će si svakako osigurati mir narednih pola stoljeća.

I mimo ove vojne suradnje, ako pogledamo samo zadnjih godinu dana, suradnja između Hrvatske i Amerike izgleda impresivno. Tako je krajem prošle godine u Hrvatsku došla američka agencija DEA, što je garancija da će se konačno pokrenuti efektivna borba protiv kriminala. Veliki doprinos razotkrivanju afere oko Agrokora ima specijalni tim poreznoga Uskoka, čiji su djelatnici, također, neposredno prije toga bili na obuci u Americi. Oni su u IRS-u obučavani kako tretirati i analizirati podatke kojima raspolažu, kako voditi istrage, kako stvarati vlastite baze podataka i kako se njima koristiti, a sada ta znanja koriste prilikom forenzičke obrade podataka u Agrokoru. Podrška koja je od predsjednika Trumpa stigla za gradnju LNG terminala na Krku od izvanrednog je značaja za našu energetsku neovisnost i, čini se, trajno rješenje naše izloženosti različitim pritiscima koje bi mogli biti u sukobu s našim nacionalnim interesima.

S novim vjetrovima koji pušu s dolaskom Trumpove administracije, možda je još i važnije naglasiti da su sve ovo pokloni koji su usmjereni na jačanje suvereniteta hrvatske države, budući da nova administracija glavni naglasak i stavlja na suradnju između suverenih država kao najbolji oblik međunarodne suradnje. Upravo su energetika i vojna suradnja bile ključne točke koje je nedavno u saslušanju pred komisijom američkog Senata iznio novi američki veleposlanik u Hrvatskoj, Robert Kohorst, čiji se dolazak u Zagreb uskoro očekuje. Ova suradnja i ovi novi vjetrovi iz Washingtona djeluju kao pravi poklon za ideju da suverena Hrvatska svoju sadašnjost i budućnost naoruža trajnim mirom.

Večernji list

Je li Agrokor bio praonica rubalja?

Mediji su se u povodu posjeta hrvatske predsjednice Ruskoj Federaciji raspisali o tome kako nikad nijedan ruski predsjednik još nije došao posjetiti Hrvatsku. Točno je da dosad nije bilo službenoga posjeta, ali je neslužbeno u Hrvatskoj već bio bivši ruski predsjednik, a sadašni premijer, Dmitrij Medvedev. Bilo je to ljeta 2007., dok je ovaj još bio predsjednik uprave ruskog energetskog diva Gazproma, kada je došao u prijateljski posjet predsjedniku hrvatskoga koncerna Agrokor, Ivici Todoriću. Gost je kod svoga domaćina uživao u čarima Jadrana ušuškan u izoliranu sigurnost otoka Smokvica, koji je Todoriću država dala na čuvanje.

Veze Todorića s Rusijom nisu se zaustavile na ugodnim prijateljskim druženjima, već njih prate i značajni poslovni aranžmani. Vrijeme je to u kojemu je vanjskotrgovinska razmjena Hrvatske s Rusijom na svome vrhuncu. Nakon razdoblja krize i recesije, nekako pred sam naš ulazak u EU, ali i u osvit Agrokorova preuzimanja slovenskoga Mercatora, u Hrvatsku dolazi i ruska banka u većinskom državnom vlasništvu Sberbank, koja će Todorićevu tada već prezaduženom koncernu dati vrtoglavih 600 milijuna eura kredita za ovu investiciju. Nekako kada se Agrokorov toranj obmana i knjigovodstvenih mazanja i packanja prošle godine počeo konačno urušavati, i Sberbank je najavio povlačenje s hrvatskoga tržišta. Prijateljstvo je to, kako bi se reklo, i u dobru i u zlu.

Ako bacimo pogled na kronologiju i dinamiku ovih odnosa Ivice Todorića i Rusa, što bi u tom kontekstu mogla značiti vijest koja je kao bomba odjeknula našim medijskim prostorom o tome kako je Todorić za rusku Sberbank preko Agrokora prao prljav novac? Što ako je Todorić, usuprot suprotnim uvjeravanjima, odavno imao problem, pa je bio spreman pristati i na akciju pranja prljavog novca? Ako, s druge strane, ruska državna banka ulazi u posao financiranja jedne visokoprezadužene tvrtke, kojoj nitko drugi ne želi pozajmiti novac, koji je tu još njezin interes, ako nije samo financijski? Je li moguće da je banka koja je ovdje došla i skoro preko noći se raširila po cijeloj Hrvatskoj, to svoje širenje financirala povratom tog opranog novca? I ima li najava njezina povlačenja s hrvatskoga tržišta, koja nekako koincidira s početkom kraha Agrokora, ikakve veze s tim razvojem događaja?

Postavlja se pitanje zašto bi ruska banka prala novac preko male Hrvatske i Agrokora? Pa, novac se uglavnom pere tamo gdje je to moguće. Prezaduženoj tvrtci se pomaže uvijek s predumišljajem. Ako je Todorić dopustio takvo što, znači li to da je on, spašavajući se od sloma, svoju moć predao u ruke Rusima - i to moć upravljanja kompanijom koja ima utjecaj na čitav prostor od Vardara do Triglava? Dalje, znači li sve to da je Sberbank u Hrvatsku došao kao paravan za taj oprani novac, a svoje širenje financirao iz tog Todićevog povrata?

Ako pogledamo cirfe, ne odgovara li iznosu koji je Todorić trebao zadržati za sebe upravo manjak koji je pronađen rasut u knjigama nakon Ramljakove revizije? Također se postavlja pitanje i kako je netko navodno mogao u naš financijski sustav upumpati 32 milijarde kn, pa onda iz njega izvući 20 milijardi, a da to ne primjeti HNB? Ako je to moguće, znači li to da je naš gospodarski rast u tom razdoblju bio samo knjigovodstvena veličina, a ne stvaran?

Postavlja se i pitanje nije li ruski kredit Agrokoru tek "fiktivan dug" putem kojega su Rusi postali najveći vjerovnik, i koji bi opravdao rusko preuzimanje Agrokora pod izlikom da najveći vjerovnik ima najveći interes ulaganja? Ako bi to bilo tako, ne bi li to onda značilo da su u čitavoj ovoj igri obmana Rusi, u stvari, potražujući novac od Todorića radili pokriće akciji pranja novca, kako bi se zajedno zaštitili? U slijedu ovih pitanja, možemo postaviti i ovo: nije li, onda, lex Agrokor upravo spriječio skrivanje tog možebitnog kriminala? Ako je Todoriću kredit samo poslužio kao paravan za pranje novca, a Rusima za preuzimanje Agrokora, nije li lex Agrokor onda bio obrana od ove vrste suradnje Todorića i Rusa i takvog načina preuzimanja koncerna?

Mnogi se sjećaju one šale Željka Pervana iz njegove reklame za Sberbanku, gdje klijent pita je li on radi u Sberbanci, a on mu odgovara: “Ma ne, ja to samo za reklamu.” U ovoj priči Sberbank doista ispada kao netko kome je bankarski posao samo “reklama”, izlika za nešto drugo, a Todorić upravo poput nekoga kome je Pervan prodao kredit, koji u reklami kaže kako kamate padaju, padaju, padaju...i dođu na nulu. Todorić je došao na nulu prije te obećane kamate. I zato je sada London lijep po kiši.

Večernji list

Mnogi su Todorića ljubili među rogove

Konačno je došao i taj dan – dogovorili su se HDZ i SDP! A dobro znamo da kad se oni oko nečega dogovore, obično ispadne neka glupost koju uvijek plati narod, tako da je preporučljivo odlaziti na spavanje s lisnicom pod jastukom. Iskustvo nas uči, kad se dogovaraju HDZ i SDP oči treba držati širom otvorene.

Hrvatski je sabor, dakle, formirao CSI ekipu, u koju su odmah ubacili svoje najbolje stručnjake, našu verziju “Nedodirljivih”.

Njihova stručnost ogleda se ponajprije u tome što svi znaju dobro čitati blogove i imaju svoje Facebook račune i Twitter kanale. Predsjednik je toga povjerenstva, koje treba utvrditi tko je pisao lex Agrokor, čovjek koji još nije dao odgovor tko je pisao lex Perković.

Da je sve krenulo krivo u ovome slučaju, postalo je jasno već onda kada su umjesto mijenjanja postojećeg stečajnoga zakona, gdje bi rizik ostao na vjerovnicima, a ne na državi, išlo na pisanje lex Agrokor. Mogli bismo reći da je to zakon koji je nastao na igri skrivanja od zakona, pa je tako pred našim “Nedodirljivima” zahtjevan zadatak rasplitanja toga zamršenog klupka interesa i obmana.

Samo Povjerenstvo počet će raditi 1. studenoga, ako se do tada ne pokrene istraga, jer povjerenstvo s pokretanjem istrage prestaje s radom. Kako bi se izbjegao ovaj pravni apsurd, možda ne bi bilo loše predložiti da se odmah kao svjedoke pozove državnog odvjetnika i njegova zamjenika, koji su na tim funkcijama već 17 godina, samo što su zamijenili mjesta.

Tad bismo brzo vidjeli pokretanje procesa. Ivica Todorić, međutim, pozdravlja početak rada Povjerenstva, a naš Eliot Ness najavljuje da bi njega moglo pozvati među prvima. Dobro zaštićen člankom 16., koji ga oslobađa obveze svjedočenja koje bi njega samoga moglo inkriminirati, on će sve konstrukcije koje je smislio u svoju obranu dati oporbi da ih raspiri u javnosti.

On i njegovi odvjetnici naučili su ponešto iz slučaja Sanader, pa znaju da nije dobro pojaviti se pred sudom kad te je javnost već osudila kao krivca. Mora se priznati da je to dobro postavljena taktika – država ti organizira javno saslušanje u kojem je dozvoljeno optuživati samo druge. Kako je on još odmalena imao 5 iz matematike, pa je znao da minus i minus daju K-plus, na pitanja gdje je novac neće imati problema odgovoriti. Pod tu mudrost uostalom je skrio i svoju robnu marku. Kada ga budu pitali tko će plaćati dugove koje je ostavio, moći će u istom stilu odgovoriti – “s vama kroz cijeli život”.

U Hrvatskoj se dugo gradila kula babilonska, koja je porodila mnoge međusobno povezane jezike, pa sada kada istina prijeti da procuri na sve strane, jezici su se međusobno posvađali. Suprotno staroj latinskoj izreci, kod nas se do uspjeha nije išlo kroz trnje, već preko zvijezde, pa je nekako i logično da onaj koji je stolovao u “Astrinoj” kuli, sada gazi po trnju.

A svi se sjećamo kako su se graditelji kule babilonske odnosili prema Todoriću, što je možda najbolje formulirano sljedećim citatom: “Ja­bu­ke su mu po­put dje­vo­ja­ka. Hra­nu za kra­ve pre­bi­re po pr­sti­ma to­li­ko za­do­volj­no da se či­ni ka­ko bi je i sam kušao. Bi­ka bi lju­bio me­đu ro­go­ve. ”

Sada je pitanje samo hoće li Todorić još ponekog graditelja povući za sobom. Ante Ramljak pustio je forenziku u Agrokor kako bi se ispitali tokovi novca, što je okolnost koja je uznemirila dosta rođaka i u njima pobudila strah od trna. Saborsko istražno povjerenstvo je tu, dakle, kako bi se umirilo strukture da će sustav ostati netaknut, te da će stradanje biti kontrolirano, tj. stradat će samo oni koji kompromitacijom drugih budu kompromitirali i sebe.

Mnogi su “Gazdu” ljubili među rogove i zato je on na svom blogu, kao posvetu njima, objavio sliku kako mu “magarci” jedu iz ruke.

Politika će izabrati tko će dobiti pod rebra, a koga će se samo nagaziti papkom. Nezgodni su oni koji su izvan dosega države, pa će svoja potraživanja tražiti na međunarodnim sudovima.

Kako svi znamo da je Todorić nesolventan, izvjesno je da se od njega neće pokušavati ni naplatiti, već da će naplatu tražiti od onoga koga se može oguliti – narod. Dakle, vijest za nas obične smrtnike mogla bi glasiti: I nakon Agrokora – Agrokor!

Ivica Todorić će izvjesno ostati s nama još dugo – kroz otplaćivanje njegovih dugova. Da će to biti baš tako, da će nam se povijest ponoviti stoti put, osigurao je upravo je ovaj dogovor SDP-a i HDZ-a. Ništa zloslutnijeg od toga nema. Oni koji su ljubili bika među rogove, slat će nam i dalje slike magaraca koji im jedu iz ruke – jer, dobro se dobrim vraća!

Večernji list

'Katalonska vlada okupljena oko petokrake ne može ništa, ljudima su razbijane glave jer im je politika lagala'

Referendum u Kataloniji te odlučna akcija španjolskoj premijera Rajoya otvorila je niz pitanja o budućnosti te zemlje. O pitanjima koja bi mogla usmjeriti budućnost Španjolske i njene najbogatije pokrajine razgovarali smo s  poznatim kolumnistom i političkim analitičarem Borislavom Ristićem.

Postoji li mogućnost da službeni Madrid krene u pregovore oko neovisnosti?

Nijedna vlada nema ovlasti pregovarati o kršenju zakona. Ne postoje ni politički razlozi koji bi vladu u Madridu primorali na takvo što. Kako vidimo, iza odluke o neovisnosti ne stoje čak ni oni koji su je promovirali kao svoj ultimativni cilj. Neovisnost kao neovisnost je plemenit cilj, protiv volje naroda se ne može. Ali ta volja mora biti većinska, a ne nategnuta na referendumu sumnjive regularnosti.

Sve oko ovog referenduma je od početka bilo opsjena. Referendum je bio obmana katalonskih vlasti servirana narodu. Oni su kompromitirali samu instituciju referenduma i narodne volje samo kako bi sačuvali tanku većinu u parlamentu. Uvjete su pritom diktirali politički amateri i aktivisti iz jedne radikalno lijeve stranke, koji su jezičac na vagi u regionalnoj vladi.

Katalonska vlada, okupljena oko petokrake, ipak će se morati još neko vrijeme strpjeti prije nego tu petokraku stavi na katalonsku zastavu. Rezultat čitave te farse najbolje se mogao vidjeti sinoć na licima razočaranih pristaša neovisnosti. Tim ljudima su razbijane glave jer im je politika lagala. Podignuli su njihova očekivanja na maksimum, da bi im sada poručili da se mirno raziđu i odu doma.

Sada su shvatili da im je obećano nešto što nije bilo politički pripremljeno, nešto s čim se nije ozbiljno ni računalo. Priča o katalonskoj neovisnosti je završena za ovu generaciju političara.

Je li ova odgoda nastala iz straha od aktiviranja članka 155. španjolskog ustava koji suspendira autonomiju pokrajina?

Današnja izjava španjolskog premijera koji od katalonske vlade traži da se jasno očituju jesu li ili nisu proglasili neovisnost, možda je najbolji komentar jučerašnjeg Puigdemontovog “odlučnog možda”. Ako kaže da je proglasio neovisnost, vlada u Madridu aktivirat će članak 155; ako kaže da nije, razočarat će sve one koje je pozvao na referendum kako bi ostao na vlasti.

Sada ga Rajoy poziva da povuče potez koji bi doveo u pitanje tu vlast, što Puigdemont ne smije učiniti. I to je jedini strah o kojem ovdje možemo govoriti. Kada ste sigurni u nešto i kada iza vas stoji volja naroda, onda vas prijetnje mogu samo još jače motivirati da ne odstupite u svojoj odlučnosti. Ovdje to očito nije bio slučaj. Nije bilo te snage niti narodnog konsenzusa da se ide u neovisnost.

Glasovanje za neovisnost je plebiscit, a ne natezanje tanke većine i muljanje s brojem izašlih. Zbog toga je sada koalicija koja se ovako amaterski upustila u priču oko neovisnosti postala ugroza čak i za očuvanje postojeće političke autonomije Katalonije. Izgubili su svaki politički kredibilitet s ovom referendumskom prevarom pa je pitanje kako bi nakon ovog fijaska mogli uopće braniti bilo kakve interese Katalonaca.


Puigdemont i koalicija koja ga podržava ne mogu više braniti Kataloniju ni u Barceloni, a ne u Madridu. Stoga mislim da ono što slijedi nisu pregovori s vladom u Madridu, nego politička kriza u Kataloniji i regionalni izbori.

Ako katalonski parlament ipak donese odluku da se regija odcijepi, kakva bi mogla biti reakcija Madrida, EU i Europske komisije?

Oni su tu odluku odgodili na neodređeno vrijeme jer shvaćaju da su udarili u zid i nemaju snage provesti ju. Da je postojala stvarna politička volja za neovisnošću, ne bi gurali narod da se obračunava s policijom, nego bi išli lobirati po svijetu za svoju stvar, pa onda organizirali referendum kao krunu tih svojih napora.

Kada je Hrvatska stavila tromjesečni moratorij na odluku Sabora o neovisnosti, to je napravila u dogovoru s velikim silama. Puigdemont i ekipa nisu napravili ništa od toga. Trump je dao snažnu podršku vladi u Madridu, pa je to već bio razlog za razmisliti o učinkovitosti samog referenduma. Što se Europske unije tiče, ona je katalonskim vlastima obećala samo propast.

Biznis je također rekao što misli o neovisnosti, pa je i na samu najavu odcjepljenja posao počeo bježati u Madrid i Francusku. Igralo se osjećajima ljudi dok im se iz džepova izbijao novac. Čista je manipulacija katalonske vlade bilo obećanje da će neovisna Katalonija ostati dijelom EU. To nije bilo točno, jer postoji tzv. Barrosovo pravilo, koje upravo za ovakve slučajeve predviđa proceduru ponovnog primanja u EU kakvu prolaze i svi drugi kandidati. Možete misliti kad bi Madrid ili Pariz dali svoj pristanak na članstvo Katalonije u EU.

Izolirana, osiromašena i politički podijeljena Katalonija bila bi dugoročno nerješiv problem u srcu EU. Da ovom prilikom ne spominjem sigurnosne izazove koji bi došli s neovisnošću u aktualnoj migrantskoj krizi zbog jakog proimigrantskog stava tamošnjih vlasti. Sve su to razlozi koji govore koliko je čitava ova melodrama bila izlišna, manipulativna i kontraproduktivna.


Najveća je šteta svakako to što je za tako prizemne ciljeve katalonskih vlasti upotrijebljena jedna plemenita ideja. Zato još jednom podvlačim, ljudima su razbijane glave jer im je politika lagala.

Neovisnost Katalonije nije cilj, nego sredstvo

Orwell je u Barceloni, dok se prostrijeljena grla skrivao od ruke komunističke pravde, upoznao one štakore, velike kao mačke, kojima je kasnije mučio Winstona Smitha u “1984”. Kao što je poznato, u Španjolsku je otišao kao entuzijast vođen idealima, priključivši se Internacionalnim brigadama, kako bi se borio protiv Francova fašizma. Iz Španjolske se vratio razočaran u revolucionarni republikanizam i komunističku ideju, čiju je stvarnost kasnije opisao u romanima “Životinjska farma” i “1984”. Štakori su životinje koje žive u podrumima i hrane se ljudskim snovima.

To je scena koja dobro ilustrira gotovo sveopće oduševljenje na koje kod publike, bilo lijeve ili desne, nailazimo ovih dana na vijesti o referendumu o neovisnosti Katalonije. Desnima na pamet padaju prispodobe borbe za neovisnost nakon pada komunizma, uspoređujući stvaranje nacionalnih država nakon raspada Jugoslavije i SSSR-a s katalonskim referendumom. Lijevima, naravno, prvo padaju na pamet slike Španjolskog građanskog rata i internacionalne solidarnosti u borbi protiv fašizma.

I jedna i druga slika su pogrešne, no, čini mi se da je lijeva imaginacija ovdje bliža stvarnosti. Prije svega, vjerovati da na Zapadu danas postoje nacionalizam i težnja za neovisnošću usporedivi, recimo, sa zanosom koji je nadahnjivao ljude u borbi za neovisnost Hrvatske, znači mjeriti nesumjerljive stvari. Nacionalizam na Zapadu je drvo koje ne daje ploda. U Jugoslaviji i zemljama istočnoga bloka ljudi su težili stvaranju nacionalne države, parlamentarne demokracije i oslobađanju od jednopartijskoga komunizma. Postojala je odlučnost koja je bila bremenita budućnošću i koja je davala civilizacijski smisao i jasan smjer tome cilju.

Ako pak pogledamo separatističke pokrete na Zapadu, njima nedostaje tog nacionalnog entuzijazma; on je tamo nedostatan i da bi dobio na zamahu obično mora biti cijepljen nekom vrstom lijevog ideološkog dodatka, nadomjestkom nepreboljene prošlosti. Separatizam u Škotskoj, Kaliforniji ili Kataloniji usmjeren je protiv institucija nacionalne države. Velika Britanija, SAD i Španjolska zemlje su razvijene demokracije, a ne komunističke tamnice naroda. Tu je separatizam više sredstvo u rukama lijevih koji ne mogu podnijeti suverenu dominaciju desnice u parlamentima tih zemalja. Usporedba Katalonije s Istrom, koja se pojavila u našem lijevom tisku, puno je bliža stvarnosti od evokacije borbe za hrvatsku neovisnost, kojom je sebi referendum u Kataloniji objašnjavala naša desnica.

Kao što podsjeća Financial Times, odlučujući utjecaj na razvoj događaja oko ovog katalonskog referenduma ima radikalno lijeva Lista narodnog jedinstva (CUP). Kada je u Španjolskoj netko radikalno lijevo, onda je to baš radikalno i skroz lijevo. Iako drže samo 10 od 135 mjesta u regionalnom parlamentu, bez njihovih glasova do ovog referenduma ne bi ni došlo. Njihova najisturenija figura je dugogodišnja aktivistica iz radničkog predgrađa Barcelone, Anna Gabriel, glasnogovornica ove stranke. Njezin idol je bivši komunistički diktator Venecuele, Hugo Chavez.

Sada je jasnije odakle dolaze radikalni tonovi i beskopromisni stavovi koji preovlađuju oko ovog referenduma. To nije duh buđenja jedne nacije željne slobode, već duh revolucije, koja nacionalno pitanje koristi u druge, ambicioznije svrhe. “Neovisnost za nas nije cilj po sebi. Ona je sredstvo za promjenu pravila igre i materijalnih uvjeta života većine ljudi”, kaže mlada revolucionarka Anna. Cilj je, dakle, socijalizam chavezovskog tipa, a ne uspostava nacionalne države.

U skladu s ovim revolucionarnim credom, ona ponavlja da neovisnost Katalonije “nema alternativu”, a španjolska je demokracija za nju “fašizam”. Otuda je i jasnija gerilska narav ovog referenduma sumnjiva legitimiteta, na kojem je pravo glasanja proglašeno “univerzalnim”, pa je glasao tko je gdje htio, nerijetko na ulici i bez ikakve provjere. To se, valjda, zove neposredna demokracija. Jasniji su i sukobi s policijom u Barceloni, za koje španjolska vlada optužuje upravo aktiviste ove stranke. Cilj je mobilizacija i radikalizacija sukoba, a ne pregovori i traženje političkog rješenja.

Anna Gabriel je španjolska Rada Borić, a ne Franjo Tuđman ili Lech Valensa. To je točno ona razlika koja danas dijeli suverenizam istoka od zapadnoga “lijevog nacionalizma”. Ako je za ove na Zapadu možda kasno, bar mi iz istočne Europe bismo trebali prepoznati potmule tonove orvelijanske totalitarne poezije već na prvo slušanje, a ne uz njih odmah domoljubno cupkati i fućkati. Snove treba čuvati od gozbe podrumskih štakora.

Večernji list

Referendum u Kataloniji je nešto poput referenduma u takozvanoj SAO Krajini, pravno neutemeljen i besmislen!

Referendum u Kataloniji i odlučna akcija španjolske policije i premijera Rajoya otvorila je niz pitanja o budućnosti te zemlje, budućnosti separatistčkih pokreta u drugim europskim zemljama, ali otvorila je i posebno bitno pitanje samoopredjeljenja i međunarodnog prava.

Za Direktno je navedene teme komentirao poznati kolumnist i politički analitičar Borislav Ristić.

“Čvrsto se držeći prava na samoopredjeljenje kao nekakvog univerzalnog prava, Katalonci su se našli uhvaćeni u procjepu između vlastitih želja i stvarnosti. Pravo naroda na samoopredjeljenje nije univerzalno pravo, iako ga se u medijima tako često predstavlja kako bi se u javnosti provukla neka agenda.” rekao nam je Ristić i dodao kako s razlogom postoji ustavno ograničenje prava samoodređenja zbog toga što je većina država višenacionalna.

Ristić je napomenuo kako je u Španjolskoj pravilo da se za neovisnost nekog teritorija mora glasati na prostoru cijele države, dok u Hrvatskoj primjerice nije omogućeno  odvajanje niti jednog dijela teritorija.

"Zanimljivo je kako se, povodom referenduma u Kataloniji, kod nas odmah povukla paralela s Istrom. Kako je Katalonija, kao i Istra, sigurno utočište ljevice, jasno je da je tu referendum samo pokušaj ljevice, koja je poražena na izborima i kod nas i u Španjolskoj, da izvuče neki politički poen za sebe", istaknuo je Ristić o mogućim motivima pokretanja referenduma.

"Kada bi pravo samoopredjeljenja bilo univerzalno, kao što se to voli predstavljati, to bi vodilo ka pravno-političkom kaosu, a realno bi vodilo do uništenja većine postojećih nacionalnih država u svijetu, jer je bezdržavnih nacija puno više nego nacionalnih država", naveo je poznati kolumnist i dodao:

"Kada bi pravo secesije bilo univerzalno, to bi, primjerice, značilo legalno izjednačiti zahtjeve SAO Krajine sa zahtjevima Hrvatske za osamostaljenjem od bivše Jugoslavije. Referendum u Kataloniji je nešto poput referenduma u SAO Krajini, pravno neutemeljen i besmislen."

Ristić smatra kako pravo samoopredjeljenja nije univerzalno pravo te da je ono u praksi međunarodnih odnosa prepušteno odluci velikih sila, koje imaju i najveću odgovornost za očuvanje međunarodnog poretka.

"U posthladnoratovskom svijetu je ta adresa uglavnom Washington. Zbog toga i je Tuđman uoči proglašenja neovisnosti prvo mudro skupljao saveznike među velikim silama, pa onda krenuo u proglašenje neovisne Hrvatske. Španjolski premijer Rajoy je, tako, uoči referenduma bio kod Trumpa, koji je dao podršku njegovom pristupu referendumu u Kataloniji", objasnio je Ristić.

“Katalonski lideri, pak, nisu učinili ništa od tih diplomatskih napora, nego su pokušali progurati separatističku agendu kao nekakav univerzalni princip, apelirajući tek na zabrinutu javnost da su im ugrožena nekakva prava. Zato i nije čudno što su sada ovako grubo tresnuli o tlo.”, istaknuo je i dodao kako zbog postupaka katalonske vlasti sumnja da se uopće radi o njihovoj iskrenoj želji za neovisnošću.

Na kraju zaključuje kako nije protiv volje naroda, ali smatra kako se u ovom slučaju narodom grubo manipuliralo u dnevnopolitičke svrhe te da je na kraju ostaje gorak okus zbog referenduma oko kojeg se podiglo previše prašine.

Direktno

Katalonski referendum neće otvoriti put ka samostalnosti Republici Srpskoj

Ishod referenduma u Kataloniji, te moguće osamostajenje ove španjolske pokrajine neće značajno utjecati na aspiracije za osamostaljenjem u Reppublici Srpskoj i u dijelovima Makedonije, smatra kolumnist Večernjeg lista i politički analitičar Borislav Ristić.

Kako je pojasnio u izjavi za Dnevnik.ba, katalonski referendum je slučaj za sebe, kao, uostalom, i svi drugi slučajevi u kojem postoji sukob između principa suverenosti države i prava na secesiju.

"Sve su to zasebni slučajevi zbog toga što ne postoji univezalno pravo na secesiju, jednako kao što ni suverenitet i teritorijani integritet država ne možemo deducirati iz nekog univerzalnog principa. U praksi međunarodnog prava to ima za posljedicu da se takvi sukobi rješavaju odlukom velikih sila, što danas, u biti, znači Amerike", smatra Ristić.

Ako iz tog kuta promatramo slučaj Katalonije, dodao je, možemo reći kako su oni sve naopako postavili i uradili oko svoje agende za neovisnost. Svoj su zahtjev za neovisnosću postavili kao stvar nekakvog univerzalnog načela, a nisu se potrudili dobiti podršku velikih sila.

"Slika susreta američkog predsjednika Trumpa i španjolskog premijera Rajoya pet dana uoči referenduma, govorila je puno više o njegovom ishodu od rezlutata referendumskog glasovanja. Stoga, pravilo za secesiju glasi: prvo pronađi kanale kojima ćeš za svoju stvar pridobiti velike sile, plati lobiste u Washingtonu, potom pridobij svjetsko javno mnijenje za svoj slučaj, gdje ćeš se prikazati kao ugnjetavana manjina, kojoj se uskraćuju temeljna ljudska prava, a tek potom organiziraj festival demokracije, kao krunu tih diplomatskih napora", rekao je Ristić.

Katalonci su, veli, uradili sve pogrešno i naopačke. Ne zato što oni ne bi znali za ova pravila, već moguće zato što njihove elite, upozorava Ristić, uopće ne žele ostvariti neovisnost u ovom trenutku, jer bi ih to financijski skupo stajalo, a moguće i zbog bankovnih računa u Andori.

"Što se Republike Srpske tiče, jasno je da se oni, oslanjajući se samo na podršku Rusije, neće izboriti za neovisnost. O sudbini BiH i pravu na secesiju u toj višenacionalnoj državi odlučit će Trumpova administracija, a ne Putin ili, možda, Erdogan. Jednako je i u Makedoniji. Uzaludno je pozivati se na nekakvo pravo na secesiju kao univerzalno pravo, kad ono to nije, niti je tako percipirano u međunarodnoj javnosti", izjavio je Ristić ii dodao kako je puno bolje, kao što smo imali slučaj na Kosovu, ukazivati na kršenje ljudskih prava i to kombinirati s lobiranjem u Washingtonu, pa onda ići na secesiju.

"Ali, kao što vidimo i povodom Kosova, unatoč podršci Washingtona i europskih saveznika, i tome što ih je priznalo preko 100 država, ono ni danas nema svoju stolicu u OUN. Dakle, ne postoji univerzalan recept za secesiju, svaki slučaj moramo gledati za sebe i u posebnoj konstelaciji odnosa snaga, jer ga tako promatraju i oni koji o tome donose konačnu odluku. Put secesije je težak, to nije Bogom dano pravo, već za njega treba uložiti puno truda u svijetu koji u velikoj mjeri zazire od mijenjanja granica i stvaranja novih država", zaključio je Ristić.

Inače, slučaj Katalonije stvorio je i svojevrstan paradoks: i dok bi vodstvo Republike Srpske najradije gromoglasno podržalo održavanje i ishod katalonskog referenduma, jer i sami već godinama "prijete" sličnim referendumom, vlada Milorada Dodika to jednostavno ne može učiniti zbog Kosova, kojem srpski narod osporava neovisnost tj. otcjepljenje od Srbije.

I iz te jednostavne činjenice je vidljivo kako je svaki referendum o secesiji slučaj za sebe.

Dnevnik.ba

Trumpov priručnik za pregovore s diktatorima

Trumpova filozofija rata je: Tresla se gora, rodio se mir.

Mladi sjevernokorejski diktator, Kim Jong Un, ima problem - ne može razumjeti Trumpa. On je stoga, kako javlja Washington Post, dao zadatak svojim službama da pokušaju stupiti u kontakt s nekoliko osoba bliskih Republikanskoj stranci i bivšim zaposlenicima američkih sigurnosnih službi, ne bi li, uz njihovu pomoć, nekako dokučili što Trump namjerava poduzeti glede Sjeverne Koreje. Kažu da se nikad prije nisu susreli s takvim ponašanjem Sjedinjenih Država. Nije im jasno o čemu se radi.

Zbunjuje ih to što vrlo često Trump ima stav koji je dijametralno suprotan od stava njegovih bliskih suradnika. Dok Trump Sjevernoj Koreji prijeti ognjem i mačem, Tillerson i Mattis zagovaraju pregovore i diplomatsko rješenje. Nije im jasno sprema li se Trump stvarno napasti Sjevernu Koreju ili je po srijedi samo igra dobrog i lošeg policajca, ili nešto treće. “Možda je lud, a možda prepametan; jednostavno nismo sigurni”, rekao je jedan službenik dopisniku New Yorkera iz Sjeverne Koreje.

Pokušaj Kim Jong Una da shvati je li Trump lud ili nije, dovodi ga do ludila. Trump, s druge strane, to njegovo ludilo sada koristi protiv njega samoga. Igrajući na njegov osjećaj važnosti i želju za dokazivanjem, Trump Kim Jong Unovu anksioznost koristi protiv njega samoga. Do sada je svaki njegov potez bio prikazan kao Trumpova slabost, jer je ispadalo da ga Trump nije uspio urazumiti prijetnjama. 

Zato je Trump odlučio iskoristiti svoju poziciju i suočiti sjevernokorejskog diktatora s ultimativnom prijetnjom - totalinim uništenjem Sjeverne Koreje. Na taj način je, pojačavajući Kimovu paranoju, ovoga upregao u svoje uzde. Trump je povukao crtu preko koje Kim Jong Un ne smije prijeći, jer će ovaj djelovati, pa sada šalje špijune ne bi li saznao je li Trump ozbiljan ili nije. 

Nervozni Kim III. vjerojatno se po prvi put plaši za svoj mladi život. Jasno je da on svoj nuklearni arsenal smatra posljednjom garancijom očuvanja režima. Trump ga napadima na njegov ego (“mali čovjek raketa”) želi dovoljno izludjeti kako bi Kinu upregao da razoruža svog nestašnog rođaka, jer je Kimova neobuzdanost najveća prijetnja upravo kineskim nacionalnim interesima.

Sjeverna Koreja je tek sredstvo. Cilj je Kina. Trump je odabrao prijetiti Pyongyangu i izluđivati Kima III. kako bi od Kine dobio ono što želi, pacifikaciju Sjeverne Koreje. Tek u ovoj konstelaciji možemo razumjeti Trumpovu agendu. Da bismo tu agendu razumjeli nije nam potrebna tajna policija, već je dovoljno posegnuti za Trumpovom knjigom o “umijeću pregovaranja”, gdje on kaže: Prvo se pozicioniraj na krajnje suprotno stajalište, ukoliko te to ništa ne košta, a onda polako popuštaj svom suparniku, dok on troši svoje resurse kako biste se našli na točki koja ti odgovara.

Sjetimo se samo Trumpove kampanje i početka njegovog mandata kada je Kinu optuživao za manipulaciju valutom. To je bilo “zauzimanje krajnje suprotnog stajališta”. Kada je Kina pristala na to da ponovno pregovara o trgovinskim ugovorima s Amerikom, Trump je prestao s optužbama. Njegovi troškovi su pritom bili nula, dok je Kina trošila resurse kako bi došla na “kompromisnu” poziciju. 

Slično je bilo i u nizu drugih prilika, od Vijeća sigurnosti, kada Kina nije podržala ruski veto povodom glasovanja o Siriji, pa do sankcija koje je uvela Sjevernoj Koreji, od isporuke nafte i uglja, do obustave letova za Pyongyang, pa sve do izjave da je Kina spremna razgovarati o nuklearnom razoružanju Sjeverne Koreje. Za svaki taj kineski ustupak Trump je koristio ludilo “malog čovjeka rakete”. 

Trumpova prijetnja potpunim uništenjem Sjeverne Koreje primjer je “zauzimanja krajnje suprotnog stajališta”. Svaka sjevernokorejska nuklearna proba najviše je štete nanosila upravo Kinezima. Sad kad je Trump povukao crvenu liniju, Kinezima jedino preostaje da Kim Jong Una razoružaju ili uklone, jer bi prelazak te crvene linije značio Američki napad na Sjevernu Koreju, u kojem su se slučaju Kinezi već obvezali ostati neutralni. To bi bilo krajnje poniženje za Kinu, koje oni po svaku cijenu žele izbjeći.

Takav rasplet nije u interesu ni Trumpu. To je poruka koju šalje preko Mattisa i Tillersona, a tu poruku očito razumiju i Kinezi, koji pojačavaju sankcije, iako ne i nestabilni Kim Jong Un. Trump želi postići mir, zbog čega koristi žestoku retoriku kako bi izbjegao krajnju soluciju i uništenje velikog broja života. Njegov cilj je kompromis čiju cijenu će platiti druga strana. 

Trumpova filozofija rata je: Tresla se gora, rodio se mir. Trump Dalekom istoku isporučuje mudrost staroga Sun Tzua da je “vrhunsko umijeće ratovanja pokoriti neprijatelja bez borbe”.

Večernji list