Čekajući hrvatskog Trumpa – ili Sandersa

Gotovo paralelan tijek predizbornih kampanja u Hrvatskoj i SAD pruža nam zgodnu priliku za njihovu usporedbu koja nam može biti od koristi kako bismo bolje shvatili što se kod nas događa. Naime, ako postoji način da se malo izdignemo iznad vlastite percepcije stvari, da osjetimo duh vremena, onda je to svakako pogled na to što se događa u Americi. Naša demokracija, doduše, nikad neće biti vitalna i propulzivna poput njihove, naš pravni sustav nikad respektabilan i pravedan kao njihov, naše poduzetništvo nikad slobodno i kreativno kao njihovo. To je stvar nacionalnog karaktera, a to se jako teško ili nikako mijenja. No, ono što se danas događa u Americi neminovno će se sutra u nekom obliku dogoditi i kod nas. Pokušavajući razumjeti što se to doista događa u Americi bolje ćemo razumjeti sebe, a i moći ćemo uzeti udjela u kreiranju vlastite budućnosti, ne bismo li je nekako učinili blagonaklonijom prema nama.

Dosad je vjerojatno svima postalo jasno da ove izbore u Americi dobiva Donald Trump. Trump je bio autsajder. Elite ga ne vole, plaše ga se, njihov je zakleti neprijatelj. Srednjestrujaški mediji o njemu pišu da je fašist, opasan nacionalist, šarlatan i politički provokator, da budi u ljudima ono najgore. Do svoje sadašnje pozicije uspeo se ponajviše visprenim korištenjem društvenih mreža, preciznije, svog twitter naloga. Trumpov politički uspjeh živi je dokaz da Orwell nije bio u pravu. Razvoj medija i njihova demokratizacija ne idu na ruku Velikom Bratu. Nije on taj koji nas promatra i kontrolira, već mi njega. Trumpov uspon prva je prava politička internet revolucija, korištenje tog moćnog tehnološkog izuma u svrhu proširenja demokracije. Njen učinak je politički establišment osjetio na svojoj koži. Oduzeo mu je veliki prostor manipulacije i kontrole, i poljuljao njegovu moć. Masa koja na republikanskoj konvenciji zviždi predstavniku republikanskog establišmenta, Tedu Cruzu, jer je odbio dati podršku Trumpu, prava je slika ovog poraza starih elita u Americi.

S druge strane, u demokratskom taboru, pobjedu je odnijela predstavnica establišmenta, Hillary Clinton. Njen protukandidat bio je Bernie Sanders, unekoliko Trumpov pandan na ljevici. Slika s demokratske konvencije, na kojoj Sandersovi delegati zvižde Clintonovoj (o čemu vrlo stidljivo izvještavaju mediji), također je slika pobune protiv političke elite. Sandersovi glasači izjavljuju da će na izborima ići Trumpu ili ostati kod kuće. To je i glavni razlog zbog kojeg se sa sigurnošću možemo kladiti na Trumpovu pobjedu u studenom. Pobjedit će zato što je on kandidat koji najdosljednije artikulira tu pobunu masa protiv starih elita. On je jednostavno utjelovljenje tog golemog proširenja demokracije, koje oduzima moć elitama i daje narodu snažno oruđe u borbi protiv njih. Moć se vraća narodu. Nacionalizam masa odnosi štih globalizmu elita, demokracija razbija okoštale institucije, zdrav razum pobjeđuje opskurne i teško razumljive ideologije.

Ako sad bacimo pogled kod nas, tu kao da je sve suprotno od opisanog. Naši izbori nemaju tu energiju, ne postoji borba za ciljeve, nema snažne mobilizacije naroda. To nije zbog sezone političkih kiselih krastavaca. To je zbog toga što nema kandidata koji bi vjerodostojno artikulirao volju naroda. Naše političke elite su u ovom izbornom krugu unaprijed odnijele štih narodu. Glavne stranke i ljevice i desnice predstavnici su otuđenih globalističkih elita, točnije, njihovi poslušni zastupnici i izvršitelji. To je vidljivo po potpunom odsustvu stvarnih političkih tema današnjice u političkoj kampanji, kao što su pitanja ilegalne imigracije, islamskom terorizmu, odnosa prema globalnim centrima moći, jačanju institucija nacionalne države, itd. Sve se događa kao u nekom političkom vakuumu. Kao da ne živimo u sadašnjosti i kao da nas se njeni problemi ne tiču.

Možemo slobodno reći da su ove izbore političke elite ukrale hrvatskom narodu. Bit će to izbori bez izbora, izbori na kojima se bjelodano neće odlučivati niti o jednom ključnom izazovu pred kojim stoji hrvatsko društvo, izbori tek da bi se imala nekakva vlast – što i nije nekakav demokratski doseg. Ove loše podešene političke kazaljke i izdaja političkih elita, mogle bi nam se uskoro osvetiti žestinom novog pokreta masa, bilo s lijeva ili zdesna, jer ta žestina raste ukoliko pravovremeno ne nađe svoj ispusni politički ventil. Hrvatske verzije Trumpa ili Sandersa, koje čekaju svoj čas, mogle bi biti lišene demokratskih uresa koji krase njihove američke prototipe.

Večernji list

Komentar: Centrističke fraze neće pomoći HDZ-u da povrati vjerodostojnost - tako će ju prije izgubiti

Odluka Andreja Plenkovića i čelništva HDZ-a da eutanaziraju Domoljubnu koaliciju i na izbore idu samostalno teško je objašnjiva racionalnim političkim razlozima i motivima. Ta odluka se predstavlja kao pokušaj "vraćanja vjerodostojnosti HDZ-u" u sklopu šireg "okretanja centru". Međutim, problem je u tome što su riječi jedno a djela govore drukčija – naime, kada si centar onda okupljaš a ne izoliraš se. Sva poanta postojanja malih stranaka na političkoj sceni, koje same po sebi i nemaju neki potencijal i svhu postojanja, i stvaranja koalicija koalicija s njima i jest u tome da onaj tko ih više okupi predstavlja sebe kao centar. U ovoj političkoj konstelaciji na hrvatskoj političkoj sceni centar, dakle, definira SDP-ova "Narodna koalicija", a ne HDZ. Dakle, na toj strukturnoj razini, razini činidbe, ovaj potez HDZ-a jest u suprotnosti s platformom "okretanja centru", jer se ovim šalje poruka da oni nisu centar, mjesto okupljanja, već da su margina. Dakle, ako tako gledamo, jasno je da Plenkovićev "okret centru" vodi HDZ ka marginalizaciji, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Tu je, dakle, puno važnija ta performativna razina, koju ne može nikako amortizirati bilo kakva "centristička" ideološka poruka. Ljudi gledaju ono što činite a ne toliko što govorite, i prema tome cijene vašu vjerodostojnost. Također, kada se govori o važnosti centra i glasova na centru, mislim da se tu pretjeruje. Tu postoji neki bazen od, recimo, pola milijuna glasova, ali oni mogu odlučiti izbornu utakmicu samo ako ste prethodno dobro utvrdili bokove. Loš je izbornik onaj koji sve igrače postavi na centar, jer se tako izlaže kontrama, i teško može zabiti gol. To zna svaki navijač. Slično tome, ne možete se samo jednog jutra probuditi, kako su to učinili u HDZ-u nakon smjene Karamarka, i reći: "mi smo sada centar". To vas ne čini vjerodostojnim. Takav "zaokret ka centru" imao bi smisla da ga je učinio Karamarko, recimo, ili Hasanbegović, dakle, netko tko se prethodno dobro utvrdio na bokovima, pa onda u finišu kampanje ide pokupiti glasače centra. Ovako je HDZ samo sebi otvorio bokove, i sada je pitanje hoće li uopće uspjeti mobilizirati svoje sigurne glasače na desnici, a idu se boriti za glasače centra (kojih sigurno nema više od onih na desnici, koji bi sada mogli poletjeti u pravaškom smjeru). To je logika puštanja vrapca iz ruke radi goluba na grani, ističe Ristić i nastavlja.

- Svakako, treba primijetiti da je ovaj zaokret centru i traženje nove vjerodostojnosti HDZ-a u dobrom raskoraku s trendovima ili "duhom vremena". Naime, dok u čitavoj centralnoj i istočnoj europi jača desnica, a ljevica drastično gubi potporu, kod nas desnica odbija jaghati na tom valu i odlučuje se za ritualno samoubojstvo. Dok u zemljama Višegradske skupine, kojoj navodno i mi težimo pristupiti, desnica pruža jedinstven i snažan otpor Bruxellesu i Berlinu, dotle na čelo stožerne hrvatske desne stranke dolazi briselski činovnik, koji tvrdi da je Višegradska skupina problem, a ne rješenje. Ona može biti problem za Europsku uniju, ali to ne mora biti i za Hrvatsku. To su neke potpuno nevjerojatne izjave za čelnika glavne desne stranke, koje dodatno podrivaju njenu vjerodostojnost. No možda je to i glavni sadržaj programa okretanja HDZ-a centru – da postane radikalno proeuropska stranka, koja će ček i interese Hrvatske podređivati onima Europske unije. Vjerujem da će takav stav naići na dobar odjek kod čelnika EU, jer njima svakako ne bi trebala još jedna država čija bi desničarska vlada vodila suverenističku politiku i pravila probleme njihovim federalističkim planovima, govori nam.

Ristić kaže da će svi ovi nedostatci, naravno, pokušati biti medijski amortizirani.

- Ankete će, svakako, pozdraviti ovakav novi proeuropski, centrumaški profil HDZ-a, komentatori će se na to nadovezati svojim analizama, a Andrej Plenković će postati novi medijski ljubimac sezone, kakav je u prošloj sezoni bio Božo Petrov - ali je veliko pitanje hoće li to uspjeti nadoknaditi taj temeljni nedostatak vjerodostojnosti koji u ovom trenutku pati HDZ. U nešto manjoj mjeri, ali sličan problem bi mogao imati i SDP, zbogf njegovog dubokog zadiranja u desni centar s anektiranjem HSS-a. To će izazvati kod njih bočnu reakciju na ljevici, tako da bi im tu mogli "curiti glasovi", vjerojatno prema Živom zidu, ako se on uspije konsolidirati koalicijom s Lovrinovićem, a moguće i listom Stipe Petrine. Uz to, za Milanovica su problem afere, koje su u proslom ciklusu išle prema Karamarku, a sad idu prema njemu. Kako god bilo, nećemo ni u ovom izbornom krugu imati nedvosmislenog pobjednika, pa je sve spremno za tzv. Veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a nakon izbora. To sigurno neće pomoći Hrvatskoj da u ovo vrijeme žestokih previranja na europskoj političkoj sceni definira svoju poziciju, već će nas baciti duboko u posthistorijski vakuum, gdje će našu politiku utvrđivati drugi, a ne naša politička elita. Veliko je pitanje bi li oni, ovakvi kakvi su, bili za to i sposobni, naposljetku će Ristić.

Politika Plus

U svijetu trijumfira nacionalizam, u Hrvatskoj globalizam

Izborom Andreja Plenkovića za svog novog predsjednika glavna stranka desnog političkog spektra u Hrvatskoj napravila je snažan zaokret od nacionalizma ka globalizmu. Teško je sagledati dalekosežnost tog okreta. Prije svega, dolazimo u paradoksalnu situaciju da u zemlji koja većinski gaji desne političke preferencije ta većina, u biti, nema svog vjerodostojnog zastupnika na političkoj sceni. Tri stranke koje će na izborima povući najveći broj glasova listom su neprijeporno globalističke. Da paradoks bude veći, kako sada stoje stvari, čak lijeva koalicija ima više nacionalnog, antiglobalističkog štiha od stranaka desnice, tako da ozbiljno prijeti dobro zadrijeti u glasačko tijelo desnog centra. Uz to, novi lider hrvatske desnice svojim se zastupanjem odlučnog globalizma u briselskim institucijama zamjerio valjda svim viđenijim europskim nacionalistima, od Poljske do Velike Britanije, od Faragea do Beate Szydlo.

Mnogi će ovakav razvoj doživjeti kao nešto pozitivno, recimo kao dugo žuđeno i prizivano oslobađanje političke scene od ideoloških sukoba i podjela. Ideološki sukobi i podjele tako doista nestaju, ali to ne znači da je došlo i do nekakve dezideologizacije. Globalizam je, također, ideologija, pa prije možemo govoriti o ideološkom jednoumlju hrvatske političke elite, nego o nekakvoj emancipaciji hrvatske politike od ideologije. Ideološke razlike između Milanovića i Plenkovića, pa i Petrova, možemo mjeriti lučnim sekundama stila, nikako eonima i galaksijama koje bi odvajale njihova jasno suprotstavljena stajališta. Ovi izbori ozbiljno prijete postati najdosadnijima u povijesti hrvatske demokracije. Već sad možemo nazrijeti kalkulaciju s postizbornom velikom koalicijom. Nema razloga da do nje ne dođe, kad je već operacija političke kastracije hrvatske desnice tako uspješno obavljena.

No, to ideološko jednoumlje i prisezanje naše političke elite globalizmu, govori o još nečemu, a to je njena posvemašnja zbunjenost i dezorijentiranost. Naime, sve bi to bilo u redu da ne živimo u 2016. godini. To je godina koja će ostati upamćena po velikom porazu globalizma. Od pobjedničkog pohoda Donalda Trumpa ka republikanskoj nominaciji i njegovoj vjerojatnoj pobjedi na predsjedničkim izborima u studenom, preko uspona nacionalističkih pokreta u Europi, do nedavnog Brexita, sve govori o nepovratnom slomu globalističke ideologije. Čak i nedavni događaji nakon neuspjelog vojnog puča u Turskoj svjedoče o tome da se ta zemlja, koja je po tome dugo bila izuzetak u muslimanskom svijetu, odlučila okrenuti od globalističke ideologije i pokušava na vlastiti način riješiti svoje probleme. Prisezanje globalizmu danas je prije znak nesporazuma i sukoba sa svijetom u kome živimo, nego otvaranja i želje da se uhvati korak s njim. To je prije znak neodlučnosti, povlačenja i bezidejnosti, nego spremnosti da se odbace ideološke svađe i rješavaju problemi.

Suradnike i saveznike se danas u svijetu može naći samo ukoliko imamo dobro definirane nacionalne interese i jasno poslagane prioritete od kojih se ne odstupa, a ne predavanjem milosti globalističkih elita. Takvo savezništvo se može graditi samo na međusobnom uvažavanju tih interesa, a ne na pokoravanju i spremnosti za provođenje naloga globalnih centara moći. Na žalost, naše elite su slabe i potpuno okrenute toj ideologiji i tim centrima moći. Živeći u svojim kulama od oblaka one i ne primjećuju da obični ljudi ne dijele njihove ciljeve i ideale. To je u svom nedavnom govoru lijepo primijetio Donald Tusk, aktualni predsjednik Europskog vijeća: "Opsjednuti idejom trenutačne i potpune integracije, promaklo nam je da obični ljudi, građani Europe, ne dijele naš euroentuzijazam." U trenutku, dakle, kada i u samom centru moći europskih globalista postaju svjesni poraza globalizma, naše elite potpuno uranjaju u taj svijet, bez svijeti i želje za artikuliranjem alternativne politike.

Slom hrvatske desnice, njeno bezuvjetno priklanjanje globalizmu, posljedica je našeg vječnog civilizacijskog lutanja i vjere naših elita da će nam drugi rješavati probleme bolje od nas samih. Tako ćemo nakon ovog izbornog ciklusa vjerojatno dobiti vladu velike koalicije ili vladu nacionalnog jedinstva, ali to nam neće biti od pomoći da i definiramo što bi bili naši nacionalni interesi i prioriteti, jer naše elite, u biti, i ne vjeruju da bi danas moglo postojati takvo nešto kao što je nacionalni interes. Zbog toga će jaz između građana i elita sve više rasti. Ne bi valjalo da on postane prevelik kada jednom do te svijesti dođemo.

Večernji list

Može li se EU oduprijeti radikalnom islamu?

Paradoks modernog europskog svijeta upisan je u naslovu proglasa kojim je taj svijet utemeljen – u čuvenoj "Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina". Kako vidimo, već u samom naslovu glavnog dokumenta Francuske revolucije postoji napetost između univerzalističke apstrakcije "prava čovjeka" i zakonima države definiranih "građanskih prava", koju napetost Deklaracija želi sakriti, poništiti, izbrisati. Čitava potonja povijest Europe određena je ovom dinamikom liberalnog univerzalizma i, nazovimo ga tako, konzervativnog partikularizma. Liberali vjeruju da svaki čovjek kao individua ima određena "neotuđiva prava", neovisno o državljanstvu i nacionalnosti, dok konzervativci smatraju da ta prava mogu biti zaštićena samo u unutar dobro definiranog okvira nacionalne države. To je bio dobro poznati vestfalski poredak, koga su univerzalistička načela Francuske revolucije pokušala uzdrmati iz temelja.

Iako su najviše nade za čovječanstvo polagane u ideju univerzalne ljudske prirode, sama povijest Europe dala je zapanjujući odgovor, predstavljajući naciju, tradiciju i kulturu kao sigurno pribježište individualnih prava. Čovjek isčupan iz korijena nacije i kulture kojoj pripada ne ostvaruje tako, kako to vjeruju liberali, svoju univerzalnu ljudsku prirodu, već ostaje bez svog temeljnog ljudskog određenja. Pokazalo se, naime, da ne postoji niti čovječanstvo, niti nekakva univerzalna ljudska priroda. Apatridi, izbjeglice, ljudi bez ikakvih prava, do svoje je istine dovedena slika liberalne nade u univerzalnost ljudskih prava. Slika čovječanstva kao proširene obitelji nacija, dobila je svoj povijesni odraz u slici nacije, a ne individue, kao istinskoj slici čovjeka.

Ljudska prava mogu biti zaštićena samo u okviru tradicionalnog vestfalskog poretka nacionalnih država. Izvan okvira nacionalne države liberalna utopija se pretvara u nihilistički pakao potpune bespravnosti i terora. Iako je taj liberalni san u Europi još uvijek živ, prije svega oličen u ideji i praksi Europske unije, nacionalne države su tu pokazale svoj čvrst korijen i pokušavaju se oduprijeti univerzalističkoj iluziji. U dvadesetom je stoljeću, kako znamo, taj san našao svoje puno prirodnije utočište na Istoku, gdje se pokušala izgraditi komunistička utopija univerzalne jednakosti i bratstva. To je bilo moguće upravo stoga što je tamo korijen nacionalne države bio slab i krhak, pa su se i beskorijene univerzalističke ideje tamo bolje primale. Na kraju je ipak i komunistički istok pao pod pritiskom zahtjeva za ostvarenjem nacionalnih prava. Na užas liberalnih univerzalista, pokazalo se da nacionalne države predstavljaju sasvim solidnu garanciju i individualna prava.

Dvadesetiprvo stoljeće nam je donijelo novu mutaciju liberalnog univerzalizma u liku radikalnog islama. Islamski svijet nikad nije priznavao nacionalnost, niti je težio uspostavi nacionalnih država. Ni pokušaj europskih kolonijalnih sila da se u islamskom svijetu stvori vestfalski sustav nacionalnih država po uzoru na onaj europski, nije polučio značajniji uspjeh. U samoj koncepciji islama postoji jedino dar al-islam, "Kuća islama", odnosno svijet mira, i dar al-harba, svijet rata. Misija islama je osvajanjem pokoriti dar al-harbu, i na taj način ostvariti univerzalni mir. Otuda je jasno zašto je islamski svijet bio puno prijemčiviji za univerzalističke ideale Francuske revolucije od konzervativnog vestfalskog sustava nacionalnih država. Pod francuskom se kolonijalnom upravom u Egiptu dobro primio revolucionarni pelcer liberalnog univerzalizma, koji je potom okrunjen osnivanjem Muslimanskog bratstva. Suvremeni islamizam, koji hara arapskim svijetom i terorizira Europu, samo je na islam adaptirana vezija liberalnog učenja o univerzalnom bratstvu, slobodi i jednakosti.

Kada danas gledamo mučne prizore užasa i terora koje islamisti ostavljaju po europskim ulicama, ne možemo se oduprijeti dojmu da se Europska unija ne može oduprijeti izazovu radikalnog islama, jer je i sama rođena iz istog duha i dijeli iste iluzije. Samo nacionalne države mogu imati odgovor na teror koji se danas širi iz islamskog svijeta. To je pouka koju nam daje slom europskog totalitarizma i renesansa nacionalnih država na europskom istoku u dvadesetom stoljeću. Upitno je hoće li se islamski svijet uspjeti izvući iz kruga terora svoje univerzalističke ideologije i nadići svoje povijesno naslijeđe, ali se Europa mora držati svojih povijesnih spoznaja i dosega u borbi protiv opsjena i stranputica liberalnog univerzalizma.

Večernji list

Komentar: Mesićev politički angažman melodramatski je pokušaj oživljavanja slavne i tragične prošlosti

Političko aktiviranje bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, prije svega, svjedoči o svojevrsnoj idejnoj gerontokraciji i svjetonazornoj zahrđalosti cjelokupne naše politike. Ne možemo se oteti dojmu da je to tek melodramatski pokušaj oživljavanja slavne i tragične prošlosti. Nema novih ideja, nema pravih tema, pa se teme vade iz ideološkog naftalina a političari skidaju sa starinskih komoda. Nije tu po srijedi samo Mesić, već recimo i Vladimir Šeks, koji također prijeti iz zaleđa ponovno uletjeti u politički šesnaesterac. To je svakako zadivljujuća politička i životna energija, kada se umjesto zasluženog umirovljeničkog ispisivanja memoarske proze želi ponovno aktivno pridonijeti kreiranju političke zbilje. Ali tad postoji opasnost da i sama zbilja dobije okus naftalina i beživotne prošlosti. Veliki Edmund Burke govorio je da političko odlučivanje mora počivati na svojevrsnom međugeneracijskom društvenom ugovoru, na "paktu živih i mrtvih", ali sumnjam da je pod tim mislio na ovo naše podgrijavanje već kušanih čorbi, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Svakako da su motivi Mesićeva političkog angažmana prvenstveno ideološke prirode. Ako okupljanje koalicije lijevog centra pod imenom "narodne koalicije" već treba evocirati politiku "narodnih fronti" sa sredine prošlog stoljeća i reaktivirati njihovu antifašističku agendu u novim uvjetima, onda bi bilo politički nerazborito ne angažirati nekoga tko je za sebe prisvojio titulu najprominentnijeg hrvatskog antifašista. Mesićevo angažiranje će, dakle, biti sigurna garancija da će i ovim izbornim ciklusom vladati ideološke teme ustaša i partizana, borbe protiv povampirenog fašizma, itd. On zato ima i osobnih motiva. Prije svega kao netko tko je čitava dva svoja predsjednička mandata posvetio detuđmanizaciji Hrvatske, imao je zadnjih godina prilike svjedočiti o retuđmanizaciji Hrvatske, i to ne samo na desnici, s Karamarkom, već i na ljevici, s Milanovićem. Takav razvoj je on zasigurno morao vidjeti i kao poraz vlastitog političkog naslijeđa. Ako se ljudi nakon njega još uvijek sjećaju Tuđmana, onda je njegova politička zaostavština ugrožena. Bio je to poziv na uzbunu i znak za akciju, naglašava Ristić i nastavlja.

- Dodatni razlog za otvaranje političkih grobalja u Hrvatskoj, gdje smo, pored Mesića, mogli vidjeti i mnoge već davno zaboravljene asove naše politike, jest to što je izgleda Tomislav Karamarko imao sasvim ozbiljnih nauma s lustracijom, zbog čega je nastala prava gungula i škljocanje kostima na našem političkom Mirogoju. Stvar je, naravno, na kraju završila tako da je sam Karamarko politički upokojen, a politički vampirizam postao ovogodišnji hit sezone. Lustracija je, naime, jedina politička tema u Hrvatskoj koja ljude bukvalno "diže iz mrtvih" i može garantirati najspektakularnije scene hrvatske političke strave i užasa. Time se dira u žilu kucavicu hrvatske politike, a kada do toga dođe, onda možemo biti sigurni da je tu negdje u blizini i njen Vlad Tepeš, spreman za akciju. Sve ono što je bilo pod zemljom i nije se htjelo pokazivati, agendom oko lustracije se podiglo na noge i postaje vidljivo. Prizor nije lijep, ali je jedinstven, jer je to jedna od rijetkih prilika kada imamo vidjeti kako se hrvatska politička bit hegelovski nužno pojavljuje. Kao što bi i sam Mesić rekao: "Idem. Moram." Kako god, radi se o borbi oko političkog nasljeđa, a nikako o borbi za budućnost. Ona je ovdje, čini se, upokojena, ali na taj čudni, melodramatski vampirski način, kao zauvijek prošla, a opet živa, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Udba s one strane zakona

Prvog dana srpnja navršilo se pedeset godina od Brijunskog plenuma na kojem je smijenjen prvi čovjek jugoslavenske tajne policije, čuvene Udbe, Aleksandar Ranković. Upućeniji kažu da je IV brijunski plenum predstavljao kulminaciju i razjrješenje dugogodišnje Brozove nedoumice u vezi federalističkog ili konfederalnog uređenja Jugoslavije. Iako je Broz dugo vremena bio sklon centralističkom uređenju, na kraju je prelomio u smjeru decentralizacije, a stvar se prelomila upravo na Udbi, koja je tada reorganizirana na više sigurnosnih službi po republičkom principu, dok je savezna služba sada imala puno manju moć. Mnogi će reći da je to bio institucionalni početak konfederalizacije i raspada Jugoslavije, što je politički formalizirano donošenjem novog Ustava 1974. godine. To što se jedno tako krucijalno pitanje, poput pitanja državno-pravnog ustrojstva, prelama preko reorganiziranja tajne službe, samo govori u prilog totalitarne naravi takve vlasti, jer je bitna osobina totalitarnih režima to da se u njih prava vlast nalazi u rukama tajne policije, a ne u političkim tijelima.

U totalitarnim režimima tajna policija nije neka skrivena, mračna strana vlasti (kao u autokracijama), niti je pak strogo omeđena zakonom (kao u demokracijama), već je upravo ona ta koja kroji i definira zakon. Raspadom autoriteta savezne službe i organiziranjem republičkih Službi državne sigurnosti, krenulo je i političko rastakanje Jugoslavije. Udba zna da je kraj blizu. Intenzivira se kampanja atentata na političku emigraciju. Pošto je smanjen priljev novca iz još uvijek centraliziranog saveznog proračuna, razvija se vrlo živopisna ekonomska aktivnost sigurnosnih službi kako bi se stvorili alternativni izvori financiranja. Šverca se droga, alkohol, oružje, trguje se naftom, zlatom i plemenitim metalima. Ta aktivnost je toliko intenzivna da inozemni mediji počinju često pisati o vezama jugoslavenskih službi i mafije, što prirodno stvara probleme za reputaciju zemlje. Komunistička Jugoslavija postaje pravi mali libertarijanski raj, a njene službe se ponašaju kao pravi kapitalistički poduzetnici. Osnivaju se banke i poduzeća koja služe isključivo za pranje novca, koji se onda šalje na tajne račune u Lichtenstein ili na egzotična otočja. Uz sve to, pod okriljem Udbe vrši se i pljačka velikih državnih poduzeća, odakle se izvlače goleme svote novca na tajne račune.

O svemu tome smo nedavno imali prilike čuti na HTV-u, u autorskoj emisiji Vedrana Kukavice "Javna ponuda", od slovenskog ekonomista Rada Pezdira, koji je na vrlo uvjerljiv i dokumentiran način prezentirao svoj višegodišnji istraživački rad o financijskim shemama i poslovima jugoslavenske Udbe kao dugoj sjeni koja prati i mnoge naše današnje tajkune. Ne želim vjerovati da je to bio i jedan od povoda za ukidanje te emisije, a upravo se to dogodilo, jer bi to značilo da je i danas opasno govoriti o tim temama – što bi dalje značilo da je ruka Udbe dovoljno duga da može umiješati svoje prste i u hrvatsku stvarnost 2016-te godine. Možda je to jedan od najplastičnijih primjera koji govore o potrebi stvaranja konsenzusa političkih elita oko hitnog donošenja zakona o lustraciji, jer je skandalozna spoznaja da živimo u demokratskoj zemlji, da smo članica EU, da živimo u 21. stoljeću, a još uvijek se moramo osvrtati kako ne bismo zapeli za repove totalitarne prošlosti jedne raspadnute i nepostojeće države. Pored toga, razlog da ozbiljno razmislimo o lustraciji, svakako bi mogla biti presuda koja se krajem ovoga mjeseca očekuje u procesu koji se vodi protiv Zdravka Mustača i Josipa Perkovića u Münchenu.

Lustracija je teret koji mora riješiti naša generacija. Tereta prošlosti se možemo osloboditi samo kada ju spoznamo. Spoznaja je ono što oslobađa. Iako je političar koji se zalagao za lustraciju upravo politički umirovljen (možda baš zbog toga?), lustracija ne može biti stranačka stvar, ni ljevice, ni desnice. Čak štoviše, možda baš zato što hrvatska ljevica nosi tu stigmu neprevladane komunističke prošlosti, upravo ona bi se mogla založiti za donošenje takvog zakona. Tim potezom bi istovremeno skinula sa sebe tu stigmu i napravila državnički potez, koji bi vodio istinskom nacionalnom pomirenju još uvijek oko loše prošlosti tragično podijeljenoga hrvatskog društva. Uvijek su europske socijaldemokracije predstavljale čvrsti branik prodoru komunizma, kao što su demokršćani bili sigurna brana povratku fašizma. To bi mogao biti i veliki zadatak za Veliku koaliciju koja nam se najavljuje, zašto ne?

Večernji list

Komentar: Pred Plenkovićem i HDZ-om je nimalo laka odluka

Vijest da vlasnik PPD-a optužuje HDZ zbog nevraćanja pozajmice iz 2014. godine u visini od 4,2 milijuna kuna prijeti dobro uzdrmati HDZ i cjelokupnu hrvatsku političku scenu, i to u jako nezgodnom trenutku. Iako, kako smo mogli čuti, nema ništa neobično i protuzakonito u samoj pozajmici, sve ostalo je vrlo neobično, pa baš zbog toga možemo pretpostaviti da se "iza zavjese" događa nešto čudno. Prije svega, tu je sama forma na koji je afera krenula – neobično je da se vlasnik neke tvrtke žali preko novina da mu netko nije vratio novac. To se obično radi drugim putem. Stoga postoji mogućnost da se ovdje radi o nečem drugom, recimo o tzv. kontroli štete, a o čemu zasad možemo samo nagađati. Jer doista nije jasno što uopće ima tako kontroverzno i za naslovnicu u samoj okolnosti neriješenog dugovanja jedne stranke nekoj kompaniji, pita se kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Pored toga, u pitanju je tvrtka koja je dosad bila vrlo konzervativna, čak možemo reći i rigidna, glede svoje otvorenosti prema medijima. Sjetimo se samo nedavnog skandala s ukidanjem emisije "Javna ponuda" Vedrana Kukavice na HTV1 koja se upravo bavila temom poslovanja PPD-a. Uopće, jako je neobično to odsustvo radoznalosti medija za poslovanje naše najbrže rastuće kompanije, a kada netko pokaže interes o tome pitati, na volšeban način ostane bez emisije – i da skandal bude veći, da to bude prvi takav slučaj za emisiju rađenu u toj kući u zadnjih 20 godina. I sad odjednom ovaj liberalni obrat ka potpunoj medijskoj otvorenosti, gdje sam vlasnik kompanije iznosi svoje neriješene transakcijske probleme na naslovnici tjednika preko koga su, između ostaloga, "curili" dokumenti i u nedavnoj "aferi Konzultantica". Zaista je za pozdraviti ako je ovo znak da ta kompanija želi promijeniti svoju politiku prema medijima, ali dok ne saznamo razloge sve to u nama budi više pitanja nego odgovora, ističe Ristić i dodaje.

- Što se samog HDZ-a tiče, možemo reći da je njima, nakon prave Kalvarije kroz koju prolazi ta stranka u zadnje vrijeme, još samo ova afera falila. Mnogi će reći da se ovom aferom, nakon sklanjanja Karamarka, sada sklanja i njegova donedavna desna ruka, Milijan Brkić, i uopće "čiste" Karamarkovi ljudi. Međutim, kako smo zadnjih dana mogli doznati iz medija, Milijan Brkić je svojim prelaskom na "drugu stranu" aktivno učestvovao u izmicanju stolca Karamarku. Ako malo bolje razmislimo, nema puno logike ni u tome da Plenković u ovom trenutku ide na sklanjanje iz stranke Milijana Brkića, koji je pomogao njegovom uspinjanju na čelo stranke. Brkić u HDZ-u važi za čovjeka koji "kontrolira teren", i jedini je sposoban uvjeriti članstvo u neophodnost prihvaćanja novog lidera stranke, kojemu, kako znamo, samo članstvo nije naročito sklono. Dakle, nejasno je zašto bi Plenković i njegovi ljudi u ovom trenutku išli na sklanjanje aktualnog zamjenika predsjednika stranke, jer bi na taj način mogli srušiti i vlastitu kampanju za izbor na čelo stranke. Bez Milijana Brkića kao glavnog "operativca" stranke koji je u prošlim kampanjama bio ključni čovjek za motiviranje članstva i smipatizera za izlazak na izbore, Plenković, također, ne bi imao nikakve šanse na izborima, ističe i nastavlja.

- Još jedna stvar, koja nije nikako protuzakonita, a opet je ovdje čudna i bitna, jest okolnost da se radi o kompaniji koja je tijekom zadnjih godina postala glavni distributer ruskog plina na našem tržištu, a kako smo mogli pročitati u spomenutom intervjuu, uskoro planiraju svoje širenje i na BiH i Srbiju. Tu već ulazimo u osjetljive geopolitičke igre i motive, koji se zbog sukoba na relaciji Moskva-NATO neminovno reflektiraju i na odnose u Hrvatskoj. Ono što bi moglo biti osjetljivo jest to da je pozajmica uzeta za kampanju za europarlamentarne i predsjedničke izbore. Dakle, laički rečeno, novac za kampanju Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića uzet je od tvrtke koja surađuje s ruskom kompanijom Gazprom, koja je pod Putinovom kontrolom. Tu nema ništa toliko kompromitantno za predsjednicu Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, jer oni za tu transakciju nisu morali znati. Ali sada kada znaju, moraju se odrediti prema tome. I tu je sad vjerojatno muka za Plenkovića, koji važi za odlučnog prozapadnog političara, koji se i tijekom ukrajinske krize istaknuo kao žestok kritičar Putinove politike. On se sada radi vlastite reputacije mora ograditi od svega ovoga i čitavu stvar istjerati na čistac. A cijena nije mala, jer ona znači ograđivanje od čovjeka koji mu je pomogao uspeti se na sadašnju poziciju i od čovjeka koji je sada ključan za očuvanje poljuljane unutarstranačke kohezije. Nimalo laka odluka je pred Plenkovićem i HDZ-om, naposljetku će Borislav Ristić.

Politika Plus

Komentar: Nad HDZ-om visi Damoklov mač pobune i bojkota

Odustajanjem Mire Kovača od kandidature za novog predsjednika stranke, čime Andrej Plenković vjerojatno ostaje jedini kandidat u igri, izbori u toj stranci poprimaju oblik farse i potpunog fijaska. Nakon obavljenog "neprijateljskog preuzimanja" stranke i smjene Tomislava Karamarka, stranački vrh je propustio priliku u onom najbitnijem – u ostvarenju kohezije unutar stranke i stvaranju novog legitimiteta. Taj novi legitimitet su trebali dati unutarstranački izbori, koji su trebali biti i demonstracija novog jedinstva. Nije riječ samo o tome da Plenković, izgleda, neće imati protukandidata; protukandididata nije imao ni Karamarko, ali je podrška njemu u bazi bila nepodijeljena, gotovo plebiscitarna,. HDZ je narodnjačka stranka, pa je taj element aklamacije ili plebiscita za njih jako bitan kao izvor legitimiteta, puno bitniji od eventualnih demokratskih formi i procedura. Ovakvom predstavom s izborima bez mogućnosti izbora samo potvrđuju optužbe svojih protivnika da je HDZ pravi nasljednik SKH.

S Karamarkom na čelu stranačka baza nije imala nedoumica s kakvim je sada suočena. I upravo je to ono što stranka gubi s Plenkovićevom usamljenom kandidaturom – vrh stranke je odsječen od baze, gubi se "jedinstvo baze i rukovodstva". Umjesto nove energije, elana i kohezije, koju je unutarstranačkim izborima trebalo ostvariti uoči izvanrednih parlamentarnih izbora, na površinu isplivavaju kalkulacije i razdori. Ako pogledamo komentare na portalima ispod ove vijesti jasno je da svjedočimo pravoj pobuni simpatizera i članstva HDZ-a protiv otuđenog vrha stranke. Nezadovoljstvo je toliko da nisu dapustili čak ni Milinovićevu kandidaturu, koji je puno slabiji kandidat od Kovača ili bilo koga tko bi predstavljao Karamarkovu struju u HDZ-u, jer se plaše reakcije vlastite baze. Milijan Brkić ovaj put, čini se, nije obavio svoj posao. On to nije uspio jer je i njegova baza desno, a on se u novoj konstelaciji pojavljuje na suprotnoj, Plekovićevoj strani, što je potpuno neuvjerljiva uloga. Pokazalo se da on funkcionira samo u duetu s Karamarkom, a bez njega i on gubi autoritet. Plenković, s druge strane, i nema svoju bazu, on je čovjek Bruxellesa, on nije bio u kontaktu s ljudima na terenu, on koristi riječi koje oni ne razumiju i predstavlja otuđenu političku kastu, pa je normalno da mu ljudi ne vjeruju. Uz to, takav čovjek im sada govori da se oni trebaju promijeniti, da su ekstremisti, da je njihov svjetonazor neprihvatljiv i slično, pa nad HDZ-om visi Damoklov mač pobune i mogućeg bojkota.

Zadatak preslagivanja unutar HDZ-a, koji je na sebe preuzeo zamjenik stranke Milijan Brkić, ispostavio se puno ambicioznijim i težim zadatkom od Karamarkovog preslagivanja Vlade. Nad Karamarkom nije izvršena politička egzekucija radi mira u kući, kako je to ranije u HDZ-u običavano, upravo zbog toga što on ima još dovoljno jaku podršku u stranci. Tu treba i tražiti eventualne razloge Kovačevog povlačenja kandidature. Naime, Karamarkova struja je jaka, ali su trenutno u defanzivi nakon Karamarkovog povlačenja. Stoga vjerojatno nisu htjeli ni oni riskirati s isticanjem Kovačeve kandidature kako ne bi ušli u bitku sad dok im zvijezde nisu još naklonjene. Čeka se trenutak da im bolje "padne grah", kako je izjavio tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Umjesto toga, sada će svi podržati Plenkovića, ali bez srca, bez žara s kojim bi se ušlo u okršaj s Milanovićem, već iz vlastite kalkulacije – kako bi ostali u igri unutarstranačkog preslagivanja do trenutka kada Plenković i oni koji ga podržavaju ne "izgore" na izborima. Tada bi im mogle ići u prilog i sudske odluke koje bi poništile razloge koji su navedeni kao ključni za smjenu Karamarka. U svakom slučaju, imajući u vidu drastičan pad rejtinga stranke nakon smjene Karamarka i okretanja Plenkovićevom centru, kao i malodušnost i filistarski duh, pa čak i optužbe za izdaju i prijetnju pobunom baze, koje prate ovu unutarstranačku kampanju za predsjednika, HDZ ima dobre šanse ostvariti još gori izborni rezultat od prošlogodišnjeg, pa treba očekivati nastavak agonije za tu stranku.

Politika Plus

Balkanizacija je vječni princip europskog identiteta

Kada je papa Franjo upozorio da Europi prijeti "opasnost od balkanizacije" možda je na najjednostavniji način sublimirao bit svih paničnih reakcija europske javnosti povodom Brexita. Ipak, treba reći da bi ta zabrinutost bila primjerena da je izrečena na bilo kom drugom kontinentu osim u Europi. Dok gledamo kako radikalni islam melje nacionalne države u arapskim zemljama da bi ostvario ideju kalifata, ili kako caristički princip vlasti jednog čovjeka nepomućeno vlada narodima na ogromnim prostranstvima Azije, mi znamo da je to nešto primjereno za ta podneblja. U Europi, međutim, "balkanizacija" je princip, samo srce europskog identiteta, ono što naš mali kontinent, koji bi se inače teško mogao zvati kontinentom, čini tako jedinstvenim i velikim. Možda je "identitet" pritom i prejaka riječ, jer je on uvijek bio fragmentaran, pluralan, više obilježen podjelama nego jedinstvom. Europski identitet je građen na otporu nivelirajućoj i ujedinjujućoj moći carstva, nikad nije bio prosti učinak tog jedinstva.

U Europi su carstva uvijek loše prolazila. Europa je i rođena iz pluralnog svijeta Stare Grčke, koja je čak i u filozofiji i umjetnosti azijskom principu "neograničenog" uvijek suprotstavljala kao ideale "granicu" i "mjeru". Poredak se rađao iz sklada i ravnoteže elemenata, a ne iz nametnutog jedinstva. Treba se samo sjetiti veličanstvene pobjede Grka nad moćnom Kserksovom vojskom, u kojoj pobjedi je iskaljena ponosna grčka nacija. Nacija je u Europi uvijek bila pobjednički princip, a carstvo samo izvor gnijeva i otpora. Postojao je, doduše, taj san o carstvu, o Svetom Rimskom Carstvu – koje, prema zajedljivoj Voltaireovoj primjedbi, nikad nije bilo ni sveto, ni rimsko, ni carstvo – ali, to je uveženi istočnjački princip. Čak ni Karlo Veliki, čije ime danas nosi nagrada za doprinos europskom ujedinjenju a čiji je ovogodišnji laureat upravo papa Franjo, nije bio naročito uspješan u izgradnji jedinstvenog europskog carstva. Sveto Rimsko Carstvo je uvijek bilo samo ime za nevolju, i to prije svega njemačkih vladara, ime koje je krilo očaj zbog njihove nemoći uspostavljanja vlastite hegemonije nad neposlušnim europskim nacijama, pa i samom njemačkom nacijom.

U stvari, kada danas govorimo o "balkanizaciji", onda pomalo i nesvjesno oponašamo tu njemačku frustraciju srednjovjekovnim federalizmom moći i njihovu stalnu opsjednutost istočnjačkim principom izgradnje carstva. "Balkan" je samo njemačka trauma, ime koje su skovali za svoje najintimnije strahove. To nije samo zbog pucnja u Sarajevu, kojim je opet dokazana pobjeda europskog principa nacije i nacionalizma nad multikulturalnom idejom nadnacionalnog carstva. Ta trauma je starija, a o njoj govori i ona toliko pogrešna ideja njemačke historiografije da su nacionalizam i nacionalna država nešto što pripada "devetnaestom stoljeću", nešto prevladano, što predstavlja stalni uzrok razdora i ratova, nešto što treba "prevladati" ujedinjenjem i utapanjem nacija u jedinstveni nadnacionalni projekt. Nije li upravo taj princip nadnacionalne zajednice kao nečeg plemenitijeg i uzvišenijeg od "zastarjele" ideje nacionalne države i "nazadnog" nacionalizma, poražen i u Domovinskom ratu? Nije li to prije bila pobjeda vječnog europskog principa nacionalnosti, nego što bi bila nekakva regresija i povratak u prevladanu prošlost?

Stoga, kada govorimo o panici koja je zahvatila Europu zbog Brexita, onda govorimo njemačkim jezikom i o njemačkim strahovima. Strahu da ni ovoga puta neće uspjeti taj čudni zalog izgradnje Svetog Rismkog Carstva na europskom tlu. Taj je projekt uvijek bio osuđen na propast, tako da mjesta nikakvoj panici doista i nema. Britanija je Brexitom samo potvrdila europsku suverenističku tradiciju i po tko zna koji put prva rekla "ne" uvođenju azijatskog carističkog principa u Europu. Europa može imati svoju budućnost samo kao Europa suverenih država, a europski poredak može biti izgrađen samo kroz stoljećima građen i brušen princip ravnoteže moći suverenih nacija, a ne putem ostvarenja hegemonije. Britanija je uvijek bila velika europska nacija koja je principijeno stajala na poziciji očuvanja europske ravnoteže moći, i koja, za razliku od drugih europskih sila, nikad nije imala hegemonističkih pretenzija u Europi. Otuda nije ni čudno da su i sada prvi ustali protiv hegemonističkog principa izgradnje multikulturalnog imperija i potvrdili princip nacionalne suverenosti. Panika je zahvatila zatočenike ideje o multikulturalnom europskom raju, inače je sve u redu. Budućnost Europe nije izgubljena.

Večernji list