Je li uvjet za zabranu pokliča ZDS da se Titov trg ne vraća u Zagreb?

Ako se već ide na zabrane, zašto onda ne završiti jednom za svagda sa svim totalitarnim ideologijama, pa zabraniti i petokraku, svastiku i kokardu?

Prije mjesec dana okončani su lokalni izbori, čime je zaokružen jedan izborni ciklus u Hrvatskoj. Sljedeće izbore imat ćemo tek za tri godine, pa je za vlast to uvijek prilika za povlačenje onih poteza koji se, inače, ne smatraju oportunim. Računa se kako će se ono što se uradi sada do sljedećih izbora zaboraviti, jer će se u međuvremenu već pojaviti neki drugi problemi, pa neće biti ni velike političke štete.

Tako vidimo kako se već povlače prvi takvi potezi, a jedan od njih je i nedavna inicijativa za izmjenu Kaznenog zakona radi zabrane ustaškog znamenja i pozdrava “Za dom spremni”, koja će se prije ljetne pauze naći pred Saborom. Kao dodatni razlog zašto je ona pokrenuta baš u ovom trenutku vjerojatno određenu ulogu ima i to što naredne godine preuzimamo predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust.

Kao i svaki put kad se potegnu takva pitanja, očekuje se kako će i ova inicijativa pokrenuti ideološku buru u javnosti. Ali, to što ona nije dio predizborne agende i što se s njom ide nakon izbora i pred “sezonu kiselih krastavaca”, govori o tome kako ovaj put nije riječ o političkom spinu, već kako zakonodavac misli ozbiljno. Stoga sa sigurnošću možemo reći kako se u naš društveni život uskoro na velika vrata useljava cenzura.

Cenzura je uvijek nepopularna, a za to postoje i razlozi. Svako društvo ima svoje ekstreme, ali zabranom izražavanja ekstremnih stavova ne smanjujemo ekstremizam, već njegovu vidljivost. To je poput ukidanja signalnog sustava u prometu. Cenzura tu samo može pridonijeti da naletimo na nekog koga bismo inače mirno zaobišli. Ako zabranimo nečije pogrešno mišljenje, kako ćemo onda znati tko od nas pogrešno misli?

Iako je stvar već politički odlučena, dobro je podsjetiti se koliko je svaka cenzura jedan oblik nedostatka socijalne inteligencije. Ali, kad je već tako odlučeno, valjda se sada može očekivati i kako će konačno prestati onaj vječni ideološki lov na vještice u Hrvatskoj, u kojoj je svaka crna majica odmah “ustaška” - pa čak i dres hrvatske reprezentacije - i u kome je čak i obično slovo “u” ideološki nepoćudno.

Možda nestane i ono licemjerje po kome je vedetama ljevice dovoljno ispričati se kada se nađu u zanimljivim situacijama, pa se u javnosti pojavi zanimljiva prepiska ili video snimka, dok je desničar kriv i kad nije rekao ono što se od njega očekuje i lijepe mu se najgore etikete? Jedan nije kriv jer se ispričao, iako za njegovo ponašanje postoji nepobitan dokaz, a desni je kriv jer se metodom čitanja misli utvrdilo što on misli – i ne priznaje to što mu se imputira.

Još nam nisu poznati svi detalji ove inicijative, ali neke informacije ukazuju na to kako se odlučilo ići na neku vrstu kompromisa i stvaranja ideološkog balasta, kako bi se umirio jedan dio javnosti. Tako se, navodno, traže jamstva kako se zauzvrat neće pokretati inicijativa za povratak Titovog trga u Zagrebu. Stoga se postavlja pitanje je li uvjet za usvajanje zabrane pozdrava “Za dom spremni” da se ne vraća Titov trg u Zagrebu?

To je pristup političkog pragmatizma, koji ovdje otvara jednu zanimljivu perspektivu. Naime, kada se već ide sa zabranama jednih totalitarnih znamenja, prirodno se nameće pitanje zašto onda ne zabraniti i ostala totalitarna znamenja, pod kojima su u hrvatskoj povijesti činjeni masovni zločini? Zašto ne završiti jednom za svagda sa svim totalitarnim ideologijama, pa zabraniti i petokraku i svastiku i kokardu?

Ako bi se išlo na stvaranje te vrste društvenog konsenzusa i zajedno s ustaškim simbolima zabranilo i petokraku, vjerojatno bismo dobili prigovor kako bismo onda morali zabraniti i “Heineken” i slične robne marke. Ali tome bi se lako moglo doskočiti time što bi se zakonski uredilo da komercijalni subjekti mogu zatražiti posebnu dozvolu ako je petokraka dio njihovog loga i komercijalnog identiteta, recimo, ne manje od deset godina.

Zabrane su uvijek štetne i kontraproduktivne, ali ako se već ide na njih, onda treba povesti računa da bar šteta ne bude velika i ne vode k još većim podjelama u društvu. Ako zabrane nisu same sebi svrha, već izraz nekog društvenog konsenzusa, onda je jako važno da one budu konzistentne i provode se bez iznimki. Bez toga, postat će i same znamenje jednog ekstremizma kojemu znamenja drugih služe samo kao loša izlika vlastite rđave savjesti.

Večernji list

Zašto Biden odjednom istražuje je li virus korone potekao s instituta u Wuhanu?

Možemo li se sada, kada je istina odjednom postala politički oportuna, nadati kako ćemo konačno doći do istine o porijeklu virusa?

Sigurno ste primijetili kako se u zadnjih nekoliko tjedana dramatično promijenio službeni narativ oko porijekla koronavirusa. Preko naslovnica svih važnijih medija sada se nadvija pitanje: “Je li virus korone pobjegao iz laboratorija u Wuhanu?” To je pitanje koje se do jučer gotovo nije smjelo ni postavljati, ako niste htjeli riskirati da vam netko odmah ne prilijepi etiketu “teoretičara zavjere” ili širitelja “lažnih vijesti”.

Svatko normalan i pametan, tko uvažava znanost i sluša struku, znao je - virus je skočio sa šišmiša na čovjeka, a epidemija je izbila na mokroj tržnici u Wuhanu. Točka. Drugim riječima, nitko nije kriv za izbijanje pandemije. “Dogodilo se, stvar je izbila slučajno, znate, to tako često bude, mi stručnjaci iz specijalnog odjela Svjetske zdravstvene organizacije za borbu protiv epidemija često se susrećemo s takvim stvarima…”

Godinu dana smo, tako, gutali gluposti o jedačima šišmiša i proklinjali Njegovo Veličanstvo Slučaj, listali slike s prikazima dalekih rođaka Vlada Tepeša, zamišljali kako virus s tih dlakavih stvorenja poput buhe skače na nekog gladnog Kineza, a onda i taj posebno odvratan čin proždiranja tog loše skuhanog bića, da bi nam sada - nakon svega toga - jednostavno priopćili kako to izgleda baš i nije bilo tako.

Svakog tko je pratio te vijesti morala je zadiviti lakoća s kojom je napravljen taj medijski salto mortale, prava propagandna pirueta sa zaokretom za 180 stupnjeva, a da se nije ni dodirnulo tlo. Nije tu bilo nikakvog preispitivanja, ni kolebanja. Nitko se nije pitao kako sad to - do jučer vrijedi jedna istina, a sada je istina nešto sasvim drugačije? Samo se glatko skliznulo s jednog narativa na drugi, njemu suprotan narativ.

Pa, što je dovelo do te promjene narativa i iznenada probuđenog interesa za porijeklo kineskog virusa? Kao što možda i nagađate, do zaokreta je došlo zato što je Bidenova administracija krajem svibnja odlučila pokrenuti istragu o tome je li virus potekao iz kineskog laboratorija. Zanimljivo, dok je Trump upirao prstom u Kinu, to je odbacivano kao rasizam, a kada to isto radi Biden, to je ozbiljna teza koju treba istražiti.

Netko bi mogao upitati zbog čega je došlo do ovako dramatične promjene stava Bidenove administracije da sada ulazi u sukob s Kinom pokretanjem istrage oko nečega što su i sami do jučer smatrali neupitnom znanstvenom istinom? Je li u međuvremenu došlo do nekakvog iznenadnog znanstvenog otkrića? Postoje li neke nove činjenice koje mijenjaju sliku o izbijanju zaraze? Znamo li nešto što prije nismo znali?

Ništa od navedenog se nije dogodilo. U stvari, teorija o vojnom laboratoriju u Wuhanu kao izvoru epidemije nije bila nikakva teorija zavjere. O riskantnim opitima na koronavirusu u Wuhanu postoje pisani tragovi još iz 2015. Zbog toga su Amerikanci s njima prekidali, pa opet pokretali, suradnju. S tim je bila upoznata znanstvena zajednica. O tome su govorila izvješća američke obavještajne zajednice. 

Sve je to bilo poznato i dostupno, samo se krilo od javnosti, jer istina tada nije bila politički oportuna. A možemo li se sada, kada je istina odjednom postala politički oportuna, nadati kako ćemo konačno doći do istine o porijeklu virusa? Možemo li sada vjerovati u iskrene namjere onih koji su nam do jučer namjerno mazali oči? Hoćemo li ikad saznati istinu o tome što je prouzročilo tolike smrti i nedaće za ljude širom svijeta?

Bilo bi naivno nakon svega u takvo što povjerovati. Ono što je pokrenulo paniku u redovima znanstvene elite na Zapadu, koja je od Bidena brže-bolje zatražila pokretanje istrage, jest članak bivšeg urednika znanstvene rubrike u NYT, Nicholasa Wadea, koji je ukazao na suradnju američkih znanstvenika, uključujući i samog Tonyja Faucija, i kineskih znanstvenika na pokusima s koronavirusom uoči samog izbijanja pandemije.

Što bi se reklo “ne laje kera sela radi…”, pa se ni istrage ne pokreću kako bi se služilo zajednici. Prije će biti, kako mnogi upozoravaju, da prisustvujemo još jednoj predstavi s ciljem prikrivanja tragova. Možda će pritom Fauci i "struka" malo biti žrtvovani za "viši cilj", jer ne treba zaboraviti kako se, na kraju, ipak radi o vojnom institutu. A ako usto bude trebalo malo odglumiti i zatezanje odnosa s Kinezima i sebi medijski uskakati u usta, koga briga?

Večernji list

Prijeti li panika postati naša nova sezonalna bolest?

Možda ne bi bilo loše ustanoviti nacionalnu nagradu za Naj-Hrvata, koja bi se dodjeljivala pojedincima koji su svojim postupcima najviše pridonijeli očuvanju zdravog razuma u društvu?

Ljeto je pred nama, a kao da nas polako napušta i svo ono crnilo oko korone, koje nas već godinu dana prati u stopu. Rijeke turista počinju se slijevati k Jadranu, a kreću i prve utakmice europskog prvenstva u nogometu. Vraća se život sa svojim malim, ali dragocjenim uzbuđenjima. Razboritom čovjeku teško da išta više treba kako bi ponovno osjetio da ovo naše zajedničko putovanje kroz Dolinu suza ne mora biti stalna drama. 

Bacimo zato još jedan pogled unazad kako bismo vidjeli čemu nas je ovih nemilih godinu dana naučilo. Prije svega, shvatili smo kako je korona sezonalna bolest, koja se povlači s toplijim vremenom. Shvatili smo i kako su maske od male ili nikakve koristi. Konačno, dobili smo i cjepivo, koje izgleda dobro obavlja posao, pa je, uz veliki broj onih koji su već preboljeli koronu, razumno očekivati kako je ovo zlo iza nas.

Dragocjena je bila i spoznaja kako još uvijek imamo potrebu za stalnom lektirom Orwella. Kako na početku pandemije nitko nije imao pojma što nas je zapravo snašlo, svi smo gledali TV i slušali što nam govore. Pošto ni vlasti nisu znale što im je činiti, išlo se na stvaranje psihoze straha i s objavama dnevnih statistika smrti. Učinak je bio očekivan, i ubrzo smo došli u situaciju kolektivne panike i stvaranja nečeg poput kulta oko korone.

Naravno, nisu se svi podjednako počeli klanjati ovom novom božanstvu smrti. Zanimljivo je bilo primijetiti kako su, kao po nekom pravilu, religiozni ljudi bili najmanje podložni panici i čvrsto su ostajali na zemlji, dok su se oni “prosvijećeni”, mnogi čak i visoko obrazovani, pretvarali u fanatične pobornike nove pseudo-religije. Mogli ste ih sresti obučene poput nindži na otvorenom ili kako gule kožu dezinficijensom u trgovinama.

U takvim situacijama uvijek padne na pamet ona Chestertonova kako “onaj tko prestane vjerovati u Boga ne postaje netko tko ne vjeruje ni u što, već netko tko počinje vjerovati u bilo što”. Naravno, imali smo i drugu krajnost, pa se u taboru skeptika ubrzo izdvojila skupina onih koji su počeli propovijedati kako je korona izmišljotina i da je sve urota. Skepticizam štiti od gluposti, ali samo ako ide uz primjerenu dozu realizma kao prevenciju.

Doduše, takve krajnosti nisu bile ništa neočekivano u situaciji u kojoj smo bili suočeni s nepoznatom bolešću i podvrgnuti drastičnim mjerama uz stalnu promjenu službenog narativa. A onda i ta priča o šišmišima, za koju je sve više ispostavlja kako je stvarna zavjera u zlokobnom srcu pandemije, koja je u nama budila primordijalni strah od prirode i njene osvete nad ljudima. Sve je to kumovalo panici koja je stvorena.

Panika oko korone je bila velika lekcija za čitavo društvo. Politika se u susretu s nepoznatim sakrila iza struke, pa smo dobili čitavu armiju pseudointelektualnih “starletana”, koji su političkim odlukama pribavljali autoritet “znanosti”. Bio je dobrodošao bilo tko tko je imao bilo kakve veze s medicinom ili epidemiologijom, iako nitko od njih nije imao blage veze s ovom bolešću, niti iskustva u upravljanju društvom u krizi.

Kao pravi vračevi oni su mantrali o strašnim posljedicama koje će uslijediti ako se odmah ne pokajemo i ne prihvatimo njihovu volju. Vladavina eksperata naziva se tehnokratizam, i smatra se jednim od oblika totalitarizma. Diktaturu eksperata u koroni Amerikanci su nazvali “faučizam” (po njihovom glavnom epidemiologu Tonyju Fauciju), dok se kod nas ustalio naziv “apelizam”, po čuvenom Apelu 26 znanstvenika.

Srećom, taj apel za uvođenjem najstrožih mjera u koroni, koji je početkom zime skupina znanstvenika uputila vlastima, nije urodio plodom. Svakako treba odati priznanje političkom pragmatizmu, koji nije ustuknuo pred visokim svećenicima novog kulta. Ali, ne treba zaboraviti ni istrajnost ljudi poput, recimo, Nenada Bakića i Gordana Lauca, koji su vlastitim znanjem i zalaganjem pridonijeli da zdrav razum nadvlada fanatizam zaogrnut titulama.

Korona nas je naučila koliko je lako manipulirati strahom kod ljudi, ali i kako ovo vjerojatno nije zadnji takav slučaj. Panika prijeti postati naša sezonalna bolest. Zato možda ne bi bilo loše ustanoviti nacionalnu nagradu za Naj-Hrvata, koja bi se dodjeljivala pojedincima koji su svojim postupcima najviše pridonijeli očuvanju zdravog razuma u društvu. Svega imamo u ovoj predivnoj zemlji, a zdravog razuma uvijek fali.

Večernji list

Tko su pobjednici ovogodišnjeg natjecanja "Ja nemam talent"?

Moralna apoteoza ljevice najsigurniji je izraz moralne tuposti našeg doba, a moralna je tupost najpouzaniji saveznik uspona mediokriteta u politici i razočaranja ljudi u demokraciju.

Ovaj tjedan nam je svima donio veliko olakšanje. Putujući cirkus zvan lokalni izbori je iza nas, pa svi zadovoljno možemo uskliknuti: Bogu hvala, konačno je završila i ta parada! I doista, ako bi netko smišljao argument protiv demokracije, ne bi bolje napravio nego da uprizori sva čudesa kojima smo tu izloženi. Nigdje kao tu se mediokritetstvo ne udružuje s ambicijom u potrazi za svojih petnaest minuta slave.

U redu je biti ambiciozan, i naravno da smo svi mi u gomili stvari mediokriteti. Bilo bi naopako kada bismo svi bili talentirani za sve. Umijeće vladanja je posebno rijetka i dragocjena "biljka". Zato i jest čudno kad na lokalnim izborima vidimo svu tu poplavu ljudi bez talenta koji nas uvjeravaju kako su baš oni ti koji trebaju nad nama vladati. To je ta opasna kombinacija koja ljudima može ogaditi demokraciju.

Ne treba nikad smetnuti s uma kako je loše iskustvo s atenskim demokratskim eksperimentom za naredna dva milenija čovječanstvo držalo u uvjerenju kako nema goreg oblika vlasti od neposredne demokracije. Tek je uspon nacionalne države dao okvir u kojem je demokracija zadobila svoj smisao. Zbog toga bi zakonodavac trebao razmisliti o tome da lokalne izbore poveže s onima na nacionalnoj razini, kako demokracija ne bi izgubila na ugledu.

Ovi su nam izbori pružili obilje primjera u kojima je trijumfiralo mediokritetstvo koje nema što ponuditi, osim vlastite požude za moći. Sudeći prema reakcijama ljudi poseban je dojam ostavio slučaj dvojca koji je odnio pobjedu u Splitu, od kojih je jednom žena zabranila da pije, dok je drugom otac zaprijetio da će ga istjerati iz kuće. Prvi je, kao što znamo, pijan pjevao ustaške pjesme, dok je drugi pravdao Hitlerovu politiku istrebljenja Židova.

E sad, negdje bi bilo dovoljno i ovo, pa da čovjeka zaboli mozak. Neke stvari naprosto ne radiš, ako si iole čitav u glavi. A ako si uz to i “pametan” svakako se takav ne kandidiraš za javnu funkciju. Ali, kao što znamo, glupost ne zna za granice, a glad za moći ne mari za obzire, pa se naš dvojac uzeo pravdati. Tako nam je onaj stariji objasnio kako je bio odveć mlad, dok je mlađi rekao kako je to bilo jako davno, prije četiri godine. 

Da sve ne bi stalo na tim jadnim izlikama, pobrinuli su se mediji, pa se krenulo u akciju spašavanja naših nespašenih “momaka iz Splita”. Tako smo dobili čitav serijal toplih, srcedrapajućih ispovijedi likova koje bismo, inače, opisivali kao grlatog ustašofila i apologetu holokausta. Posebno je mučno bilo gledati apologiju mladog antisemita, gdje se okrenula pila naopako, pa se krenulo đonom na “donositelja vijesti”.

Tako je predstavljeno kako je, u stvari, naš agresivac bio žrtva, jer je on samo “branio hrvatski narod” od uvreda druge strane, koja ga je, navodno, isprovocirala izjavom kako su “svi Hrvati ustaše”. Na stranu klasični predatorski argument kojim se vlastita agresija brani time da je bila “isprovocirana”, kao i to što svoju kontraoptužbu nije potkrijepio nikakvim dokazom.

Ali, ono što ređa prave upitnike iznad glave jest kad pročitamo što je stvarno napisao i shvatimo kako je u inkriminiranoj polemici upravo on rekao kako je “prosječan Hrvat seljačina i ustaša”, za što sada optužuje druge. Umjesto iskrene isprike dobili smo nove objede na račun privatne osobe. Tada se pitamo tko je tu, u stvari, lud? Postoji li uopće dno ispod kojeg kao društvo ne želimo ići?

Ali, tu nije kraj. Šlag na torti orvelovskog pretvaranja istine u laž i laži u istinu bilo je uvjeravanje javnosti kako se, ipak, radi o iskrenim “antifašistima”. Kad god netko spomene antifašizam, sjetim se one anegdote iz američke predizborne mitologije o policajcu koji rastjeruje prosvjednike s ulice, a jedan od prosvjednika mu dobacuje kako je on antifašist, na što policajac ljutito odgovara: “Briga me koja si vrsta fašista, samo se miči s ulice!”

Zanimljiva je ta storija između ljevice i antisemitizma. Samo kratka povijesna pamet tu vidi suprotnosti. Europska je ljevica, kaže Hannah Arendt, društveni antisemitizam pretvorila u politički program, čime je otvoren put eliminacionističkoj politici prema europskim Židovima za vrijeme nacizma. Židov je u svjesti ljevice oličenje mrskog kapitalizma par excellence, koji su se oni odlučili “dokinuti” svim sredstvima.

Zato i ne treba čuditi što je nakon holokausta ljevičarski antifašizam postao pribježište za “politički korektno” izražavanje antižidovskih strasti. Stvaranjem Izraela antisemitizam je dobio na novom zamahu zbog notorne mržnje ljevice prema nacionalnoj državi. Tako europskoj ljevici nije problem ni ući u savez s političkim islamom kako bi se, pod krinkom brige za “prava potlačenih”, sakrilo svoje kratke antisemitske noge.

“Nije važno je li mačka crna ili bijela ako lovi miševe”, rekao bi Mao. Tako i naši “junaci” možda imaju pravo kad nas prave budalama dok pristajemo na relativizirane istine prema kojima je moralno dozvoljeno pravdati holokaust samo ako si ljevičar. Moralna apoteoza ljevice najsigurniji je izraz moralne tuposti našeg doba, a moralna je tupost najpouzaniji saveznik uspona mediokriteta u politici i razočaranja ljudi u demokraciju.

U svojim memoarskim zapisima o Mađarskoj Sándor Márai opisuje prepirku s jednim pristašom nacizma, gdje ovaj iznerviran uzvikuje: “Ja sam nacionalsocijalist! Ti to ne možeš shvatiti, jer ti imaš talent. Ali ja, koji nisam ni za što nadaren, meni je potreban nacionalsocijalizam. Na dugi rok gledano, budućnost pripada nama, nama, ljudima bez talenta!” Jesmo li i mi na ovim lokalnim izborima dobili pobjednike u natjecanju "Ja nemam talent?"?

Večernji list