Hoće li demokrati Trumpu suprotstaviti Michelle Obamu?

Hoće li se demokrati, u određenom trenutku, odlučiti na zamjenu glavnog kandidata njegovom zamjenicom, a sve kako bi energičnom Trumpu umjesto senilnog Bidena suprotstavili bivšu prvu damu - ili je to, ipak, za Obame prevelik rizik, pa će se strpiti do narednih izbora?

Velika panika koja je paralizirala čitav svijet u strahu od virusa iz Wuhana, bacila je u drugi plan sve druge događaje, pa tako i pripreme za najznačajniji ovogodišnji politički spektakl na svijetu - američke predsjedničke izbore. A tamo vidimo kako je Demokratska stranka istaknula Joe Bidena kao kandidata koji bi trebao poraziti Donalda Trumpa. Mnogi su u demokratskom taboru nezadovoljni takvim izborom, jer Biden baš ne odiše vitalnošću i samopouzdanjem, pa se sada pitaju ima li on ikakve šanse dobiti te izbore?

Joe Biden je star i islužen političar, koji je davno prošao svoj zenit. U politici je punih 45 godina i svojom pojavom može jedino probuditi nostalgiju kod onih koji misle kako je “prije bilo bolje”. Sve drugo kod njega među pristalicama izaziva samo zabrinutost i osjećaj da se netko s njima gorko našalio. I doista je bilo teško gledati kako se Biden “gubi” u debatama ili prilikom intervjua, kao i njegova javljanja od kuće dok pored njega uvijek sjedi supruga, koja djeluje kao patronažna sestra.

A onda se sjetimo svog onog igrokaza na demokratskim predizborima - od manipulacije glasovima pomoću aplikacija u Iowi, do otkrivenog lažiranja glasova u Kaliforniji i drugdje, koordiniranog odustajanja svih kandidata prije superutorka, pa sve do optiranja za dopisno glasanje pod izgovorom korone. Čitava ta maskarada upućuje na zaključak kako je Biden od početka bio kandidat stranačkog establišmenta, koji je poduzeo sve kako netko drugi slučajno ne bi bio nominiran.

A taj drugi je bio “kandidat kaosa”, Bernie Sanders. Stranačko vodstvo nikako nije htjelo da se ponovi blamaža s konvencije 2016., kada se stranka skoro raspala jer su “superdelegati” (delegati stranke, a ne stranačke baze) listom glasali za Hillary Clinton. Sada je trebalo odigrati opreznije kako bi se sve završilo prije stranačke konvencije. Zato je ovaj put u utrku ušlo čak 25 kandidata, kako bi se glasovi “rasuli”, a onda svi kandidati podržali Bidena i tako Sandersa prisililo da povuče svoju kandidaturu.

Sanders se odupirao svim tim pritiscima, a onda se, prema pisanju medija, u nagovaranje uključio osobno Barack Obama. Na njegov je nagovor Sanders suspendirao svoju kampanju, ali nije vratio delegate i donacije, kako bi zadržao mogućnost da i dalje utječe na proces. Tako vidimo da je izbor Bidena u potpunosti odluka klana Obama, koji je nakon poraza Clintonove od Trumpa, preuzeo potpunu kontrolu nad strankom.

Sada se postavlja pitanje zbog čega su Obame, osim njegove bezuvjetne lojalnosti, izabrale baš Bidena kao kandidata Demokratske stranke? Može li netko tko nije mogao na regularan način pobijediti ni u vlastitoj stranci uopće pobijediti na nacionalnim izborima? I kakvog uopće ima smisla uložiti toliko energije i novca u kandidaturu senilnog starca kako bi ovaj pobijedio nekoga koga su do jučer optuživali kako ima mentalnih problema?

Ali, upravo su Bidenova starost i njegovo narušeno zdravlje njegovi glavni “aduti” u očima Obama. Sam Biden je nedavno izjavio kako će vjerojatno izdržati samo jedan mandat, te da za zamjenika želi nekog tko ima kvalitete da odmah preuzme upravljanje državom, ako se njemu nešto dogodi. Obame su relativno mladi i nikada nisu ni pomišljali na povlačenje iz politike, već imaju ambiciju upravljati procesima iz sjene, igrajući na kartu zdravlja svojih isturenih “favorita”.

Tako je za demokrate sada ključno pitanje koga će Biden imenovati za svog zamjenika. Biden kaže kako mu se sviđa ideja da kandidat za potpredsjednika bude žena i crnkinja. Zadatak te kandidatkinje je da u nekoliko ključnih država motivira i na birališta izvuče žene i crne glasače. Trenutno najveće šanse za nominaciju ima Kamala Harris. To je ona kandidatkinja koja je Bidena na prvoj debati napala za segregacionističku prošlost. Sada je jasno i što se tim napadom htjelo postići.

Zato se posebno zanimljivom čini Bidenova izjava kako bi rado išao u izbornu utrku s Michelle Obamom na listiću - ako bi ona na to pristala. Kada toj izjavi pridodamo kako su se Obamine najbliže suradnice, Samantha Power i Valerie Jarrett, nedavno priključile Bidenovom timu, postavlja se pitanje je li Biden bio samo zec koji je trebao iz utrke izbaciti Bernia kako bi oslobodio prostor za kandidaturu Michelle Obama? Odnosno, hoće li se demokrati u određenom trenutku odlučiti na zamjenu glavnog kandidata njegovom zamjenicom, a sve kako bi energičnom Trumpu umjesto senilnog Bidena suprotstavili bivšu prvu damu - ili je to, ipak, za Obame prevelik rizik, pa će se strpiti do narednih izbora?

Večernji list

Zašto bismo živjeli u realnom svijetu, kad je virtualni život humaniji i bolji?

S mnogim korona-rješenjima život nakon korone mogao bi postati jeftiniji, s manje stresa i više slobodnog vremena, koje bismo mogli posvetiti sebi i obitelji.

Do jučer vjerojatno nitko od nas nije mogao ni zamisliti karantenski stil života kojim danas živimo. To nije ni čudno, jer u prošlosti su pojedini gradovi ili oblasti stavljani u karantenu, ali nikada u karanteni nije bio čitav civilizirani svijet. A opet, ono što je do jučer bilo nezamislivo, sada nam je postalo ne samo zamislivo, već nam je vremenom postalo nezamislivo da bi stvari u budućnosti mogle stajati puno drugačije.

Sviđalo nam se to ili ne, život u karanteni je postao naše “novo normalno”. Kao što nam je do jučer bilo normalno otvoriti kišobran kada počne padati kiša, tako će nam sada biti normalno da se države zatvaraju u karantenu čim određeni broj ljudi počne šmrcati. I to će tako biti u najmanju ruku dok se ne proizvede cjepivo. A to je predugo vrijeme da bi život mogao čekati.

Puno je toga napisano o lošim socijalnim, ekonomskim, psihološkim i političkim posljedicama života u karanteni. Ali, nije baš sve tako jednobojno. Tako je, recimo, malo tko očekivao da će primjena nemedicinskih rješenja iz 18. stoljeća na rješavanje zdravstvenih problema u 21. stoljeću pokrenuti niz zanimljivih inovacija i dovesti do prave male futurističke revolucije u našim životima. A opet, upravo to nam se događa.

“Svako je zlo za neko dobro”, kaže se, pa tako i život pritisnut nevoljom stvara nove mogućnosti i iznalazi nova rješenja. Tako smo do jučer mislili kako ništa ne može zamijeniti odlazak djece u školu, a danas vidimo kako je školovanje od kuće nešto sasvim moguće. Također, mnogi su ljudi do jučer morali odlaziti na posao, a sada vidimo kako taj posao obavljaju od kuće, što je pokazalo i određene prednosti.

Dobar dio naših života preselio se “online”, i na iznenađenje mnogih takav se život pokazao humaniji i kvalitetniji od onoga kakav smo imali u “realnom” svijetu. Puno je takvih primjera. Ako se sada, primjerice, razvijaju aplikacije koje prate stanje ljudi zaraženih koronom, zašto to isto ne bi bilo moguće i za praćenje ostalih kroničnih bolesti? Zar to ne bi značajno relaksiralo gužve u čekaonicama i značajno pridonijelo poboljšanju zdravlja nacije?

Amazon je u samo mjesec dana otvorio 100 000 novih poslova širom svijeta kako bi obavljao povećani broj narudžbi za kućne dostave. Takav trend bi uskoro naporne odlaske u supermarkete mogao učiniti suvišnim. Kada bi ljudi radili od kuće i ne bi jurili u supermarkete, ne bi bilo ni velikih gužvi u prometu, a time bi se smanjila i razina zagađenja. Život u gradu za mnoge ljude više uopće ne bi bio nužnost, već bi mnogi mogli živjeti na selu ili u predgrađima, a opet ništa ne gubiti od prednosti života u gradu.

Nužda nije pritisnula samo građane, već i vlasti, pa vidimo kako se ubrzano rješavaju pitanja koja su se dosad bespotrebno odlagala. Digitalizacija podataka učinit će mnoge usluge dostupnije građanima, što će povećati i transparentnost države, a moguće i smanjiti korupciju i “uhljebljivanje”. Sada nema izlika ni da se digitalizacija uvede u sam politički proces, koji bi time postao transparentniji i demokratskiji. Tako ćemo konačno i mi obični smrtnici dobiti priliku izravno promatrati “Velikog Brata”, a ne samo on nas.

Već dugo slušamo o tome kakve nam sve mogućnosti pruža digitalna revolucija, ali su nam od svega toga dosad nudili samo Facebook i Instagram. Sada pak vidimo kako su svi zapeli pronaći rješenja za goleme probleme koje normalnom funkcioniranju života nameće život u karanteni. Tako se prirodno nameće pitanje zašto ona rješenja koja su se pokazala dobrima ne bismo zadržali i kada jednom kineski virus bude konačno poražen?

Korona je u kratkom vremenu ostvarila ono što nam sva moguća futuristička obećanja zadnjih desetljeća nikako nisu isporučivala. Tako nam je, pored svih zala, donijela i konačno pokretanje digitalne revolucije u punom obimu. Kada sve ovo prođe, nitko više neće prihvaćati izgovore koji bi nam obećavali “povratak na staro”, jer smo vidjeli da je moguće i nešto bolje.

S mnogim korona-rješenjima život nakon korone mogao bi postati jeftiniji, s manje stresa i više slobodnog vremena, koje bismo mogli posvetiti sebi, obitelji i prijateljima. Ironija je u svemu tome da nam sve te dobre stvari ne dolaze kao rezultat našeg izbora, već nevolje koja nas je snašla. Ali, i to je priča o nama, kakvi već jesmo.

Večernji list

Na kraju svih krajeva uvijek je jedan novi početak

Možda smo sve ono dobro što nam je nudio naš “jučerašnji svijet” morali izgubiti kako bismo “ovaj novi” naučili više cijeniti?

Bio jednom jedan svijet u kojem su ljudi mogli izlaziti van kad god su htjeli, ići kamo god su htjeli i raditi što god su htjeli. Na živim ulicama svoga grada sretali bi druge ljude, neki bi žurili na posao, drugi išli u školu, treći bi samo šetali, razgledali izloge ili s prijateljima prekraćivali vrijeme na terasi nekog kafića.

Taj svijet se promatraču sa strane ponekad činio kao uzavrela košnica, bez nekog naročitog plana i reda. A opet, taj je prividni kaos ipak bio iznutra uređen, redom sazdanim od snova, očekivanja i želja ljudi koji su mogli planirati svoje vrijeme. Nesagledivo tkanje svijeta bilo je ispleteno nitima slobodne volje ljudi okrenutih budućnosti. I te su niti naših očekivanja, nadanja i želja, inače tupi prostor našeg iskustva, koji je svakog trena prijetio survati se u nijemi kaos, pretvarale u uređeni sklad života i traganja za smislom.

A onda smo upali u Matriks. Upasti u “matriks” znači da netko drugi, neka druga sila, određuje i planira naše vrijeme. Odjednom je sve stalo i nastupilo je “veliko zatvaranje”. Ulice su opustjele, terase kafića ostale su bez ljudi, poslovi su se počeli gasiti, škole su zatvorene i prebačene u virtualni svijet, na igralištima više nema dječje vike. Čitav je život, čini se, vraćen “na tvorničke postavke”, na čistu, rastegnutu sadašnjost, a sjećanje na prošli svijet samo daleka uspomena, koju krijumčarimo kao kakvu luksuznu robu.

Sati su postajali jednolični i postupno su se pretvarali u dane, ponedjeljak se pretvarao u utorak, a utorak u srijedu, dani postali isti kao i tjedni, a tjedni su postajali mjeseci. Vrijeme svedeno na sadašnjost ostaje bez horizonta smisla, a nama postaje sve jasniji smisao čuvene Dalijeve slike “Postojanost pamćenja”, sa satovima koji se tope. Vrijeme svedeno na čistu sadašnjost, u stvari, više i nije vrijeme, već vrijeme koje se pretvara u prostor, halucinantni zatvoreni prostor, odnosno, kako se to danas ljepše kaže - karantena.

Život u Matriksu, gdje je sve izvana uređeno i unaprijed proračunato, možda na prvu ruku može djelovati privlačno, kao slika uvođenja reda u nepreglednom kaosu života. Poziva nas se na “samokontrolu”, apelira da “ostanemo doma”, da ne izlazimo van bez velike potrebe, da “držimo distancu”, a o svemu vodi računa “nacionalni stožer”, koji redovito izdaje svoje “upute” koje moramo slijediti. I to tako možda stvarno djeluje izvana, ali iznutra dobijamo samo klaustrofobičnu sliku čistog užasa u kojemu nestaje naša sloboda.

Kažu da je ta užasna slika potpune determiniranosti naše volje opsjedala svetog Augustina dok je u svom biskupskom gradu Hiponu, koji su opkolili Vandali, čekao smrt. Mučila ga je misao da je sve u vremenu već unaprijed određeno, da je vrijeme tek iluzija, puka kulisa za igru nadvremenih sila. U takvom je svijetu čovjek bez ikakve šanse, a njegova slobodna volja tek gorka poruga. U svijetu u kojem bi sve unaprijed bilo određeno, a Bog djelovao poput Matriksa, naš svijet bi bio samo privid, ljudi osuđeni na prokletstvo, a vrijeme koje nam je dano slika pakla.

Ovo podsjećanje na Augustina može poslužiti i nama danas, dok se, baš poput njega, nalazimo u karanteni pred prijetnjom malog virusa iz Wuhana, suočeni s životom u praznoj sadašnjosti koja vrijeme topi u bezobličnu materiju. Stoga nije zgoreg u ovim danima podsjetiti se svega onog dobrog, punine života, ljubavi i nade, koje nam je nudio naš “jučerašnji svijet” i život u slobodi, koje smo tako olako prihvaćali kao podrazumijevanu danost. Jer, možda smo sve to morali izgubiti kako bismo ovaj novi naučili više cijeniti?

Jedan je grčki mudrac govorio kako “ljudi moraju umrijeti jer nisu naučili povezati kraj s početkom”. Augustin je utjehu pred smrću pronašao u Bogu koji u činu spontanosti stvara svijet iz ničega i održava ga svojom ljubavlju. Nikakva nužnost Boga nije mogla natjerati da stvori svijet, on je začet u slobodi, neobjašnjivim činom božanske milosti. Samo u takvom svijetu čovjek slobodno može planirati svoje vrijeme i gajiti nadu u novi početak.

Ili, rečeno stihovima jednog drugog mudraca: “Šta je na kraju srijede? Četvrtak./ A šta – na kraju četvrtka? Petak./ Na kraju svih krajeva?/ Uvijek je jedan novi početak./ Krajevi se potroše, počeci uvijek traju./ Početak – eto šta je na kraju!”

Večernji list

Uloga vrtnih patuljaka u računici političkog oportunizma

Dok vlade u svijetu kalkuliraju između britanskog i kineskog modela borbe protiv korone, građani zle demone pokušavaju držati što dalje od domova, pa i pod cijenu vlastite slobode

U ovoj borbi s koronom sve više počinjemo sličiti na vrtne patuljke. Svatko tko je nekad vidio ta zagonetna bića zdepastog stasa, sijedih brada i čudnih stožastih kapica jarkih boja, morao se pitati čemu oni služe? Navodno su došli iz Njemačke, a u literaturi ih prvi spominje čuveni liječnik i alkemičar Paracelzus. Drugi pak tvrde da potječu iz grčko-rimske mitologije i povezuju ih sa seoskim bogom plodnosti Prijapom, zaštitnikom stoke, biljaka i vrtova.

I pored svoje vesele i simpatične vanjštine, njihov ukočen pogled i zaleđen osmijeh ima u sebi nešto uznemirujuće. Paracelzus je govorio da su povezani s htoničkim silama i da nemaju dušu. Kako god, ti mali dobroćudni demoni igraju tu korisnu ulogu da čuvaju naše vrtove i cvjećnjake od napada drugih demona, koji ih iz nekog razloga žele uništiti. Slično tim vrtnim patuljcima i mi sada sjedimo ukočeni pred televizorom u svojim foteljama dok vodimo odsudnu bitku protiv pošasti korone.

Kako smo došli u ovu nadrealnu situaciju? Doista ni najvećim zaljubljenicima u filmove katastrofe nije mogao pasti na pamet scenarij u kome će se vlade prvo međusobno nabacivati brojevima zaraženih i mrtvih, da bi onda preko noći stavile svoje zemlje u karantenu, gaseći sve vitalne funkcije u državi, od ekonomije i prometa, do kulture i političkog života. Mnogi će reći kako je to bila nužnost zasnovana na egzaktnim epidemiološkim pokazateljima, premda je to upitno, a i jasno je da su takve odluke primarno uvijek političke.

Još prije mjesec dana su nam govorili da se radi o nečem poput gripe i bila su otvorena dva pristupa epidemiji. Prvi je - nazovimo ga “britanski” - da pustite da se zarazi dovoljan broj ljudi, kako bi se virus suzbio stvaranjem kolektivnog imuniteta. To je put koji su primjerice zagovarali Boris Johnson i Trump, ali su ga napustili uslijed snažnog pritiska medija i znanstvenih krugova - ispostavilo se na temelju pogrešnih i krivotvorenih podataka dobivenih od Kineza i SZO, o čemu možda nekom drugom prilikom.

Drugi pristup je upravo “kineski” model, što znači stavljanje zemlje u potpunu karantenu kako bi se na taj način prekinulo širenje virusa. To je ono što su Kinezi navodno napravili u Wuhanu, a tko ne bi vjerovao Kinezima? Kako god, takav režim je danas manje-više na snazi u svim državama koje imaju problem s epidemijom korone. Postavlja se pitanje zašto smo se odlučili za “kineski” pristup, a odbacili “britanski”? Razloge treba potražiti u računici političkog oportunizma, a ona je sljedeća.

Ako odaberemo “britanski” pristup i zaraza ostane na razini sezonske gripe, nema političkog profita, ali ni štete. Ako pak od zaraze umre više ljudi nego od gripe, krivci će biti političari, jer nisu poduzeli ništa. Ako odaberemo “kineski” pristup i zatvorimo sve, a zaraza se pokaže na razini gripe, političari će moći zasluge pripisati sebi i svom pristupu. Ako pak, unatoč strogoj karanteni, korona uzme previše života, imat će izgovor kako su oni sa svoje strane pokušali sve. A kako je sva prilika da će brojke na koncu biti u okvirima sezonske gripe, očito je zašto je odlučeno zaigrati na kineski pristup.

I upravo je to trenutak kada vrtni patuljci stupaju na scenu. Kao što je jasno kako oni drže zle demone dalje od našeg doma, isto tako je jasno da nas “ravnanje krivulje” čuva od scenarija Justinijanove kuge ili Španjolske groznice. Dakle, samo “nuklearna opcija”, totalno zatvaranje u karantenu, unatoč svoj šteti koju će ono prouzročiti, garantira da će priča o tome kako smo spašeni od najveće pandemije u ljudskoj povijesti postati neupitna istina naše nove stvarnosti. I to je razlog što ćemo narednih mjeseci gledati sve drastičnije mjere karantene i ići ka totalitarnom kineskom odgovoru na epidemiju. Tko ne vjeruje u snagu vrtnih patuljaka sluga je zlih demona i neprijatelj čovječanstva.

Dok gledamo sistematsku destrukciju svih aspekata naše svakodnevice, prirodno zaključujemo kako prijetnja mora biti stvarna. Bilo bi ludo da nije tako, zar ne? Ovo dosad neviđeno zatvaranje ljudi u karantenu na planetarnoj razini čini se kao jedino pravo čudovište u ovoj priči. Ali, što je tu je, ovaj film ćemo morati odgledati do kraja. Pritom, ipak, treba povesti računa o duši. Jer, što nam vrijedi i da spasimo čitav svijet, ako na kraju izgubimo dušu?

Večernji list