O antisemitizmu ljevice i boli lijepe duše – odgovor Predragu Luciću

U svom emotivno nabijenom osvrtu na moj tekst o sukobu u Gazi ("Ubijanje Gaze u pojam antisemitizma"), Predrag Lucić nadugačko lamentira nad mojim posvemašnjim odsustvom empatije prema palestinskim civilnim žrtvama u tom sukobu, želeći me predstaviti, prije svega, kao osobu surovu, neokrznutu elementarnim ljudskim osjećajima i bez osnovnih moralnih orijentira. Takva vrst polemiziranja inače se zove ad hominem, i smatra se deplasiranom u raspravi, jer se obično koristi onda kada jedna strana ostane bez argumenata, pa više i ne polemizira, već želi osobu s kojom polemizira prikazati u što ružnijem svjetlu. Premda je tu Lucić otišao korak dalje, pa bi bilo primjerenije njegov stil argumentiranja nazvati argumentum ad inhominem – dokazom iz nečovjeka.

Protjerujući me tako u startu iz domena ljudskog, pa i bilo kakve racionalne rasprave, Lucić nema problem razračunati se i s mojom tezom – ta, to su tek bulažnjenja jednog bezosjećajnog i ne naročito promućurnog insana – pa je svoju kolumnu popunio navodima iz mog teksta, sve se snebivajući i čudeći nad njegovim sadržajem. Pritom on nijednom nije osjetio potrebu da u raspravi potegne nešto kao argument. A i što će mu argument, pored tako široke i osjećajne duše koju je pokazao? Široko srce ne mari za pamet, bolna i potrešena duša prosvjeduje protiv profaniranja svojih dubokih osjećaja surovom logikom. Još je Nietzsche odao počasti takvoj vrsti dokaza nazivajući ju "dokazivanjem po snazi", a koja kaže: "što su moja osjećanja dublja i iskrenija, to su moji iskazi objektivniji i istinitiji". Bol Lucićeve duše, izmučene prizorima civilnih žrtava u Gazi, ultimativna je garancija ispravnosti i epistemičke privilegiranosti njegovih stavova o tom sukobu.

No, kada prizorima užasa potrešena lijepa duša i pokuša subjektivnoj lirici svojih osjećaja dati argumentativnu oblandu, vidimo da joj to poduzeće baš i ne ide. Točnije, logičko vezivo je slabo, premda je materijal, kako se može vidjeti iz navedenih izvadaka, izvrstan. Ali, teško se oteti dojmu da je to pomalo i krparija, kao kada biste gradili kuću od granitnih ploča vezujući ih malterom od pokvarenih jaja, tzv. mućaka. Kako inače shvatiti tu nemoć elementarne aprehenzije koja moje agitiranje za kopnenu intervenciju u Gazi kako bi se slomila vojna moć Hamasa, shvaća kao moj očaj da će akcije IDF-a samo ojačati političku moć istih? Ili, kad upozoravam da ne treba europski antisemitizam izolirano vezivati samo za kratki period naci-vladavine, jer je to tradicija sa stoljetnim kontinuitetom, kao moj žal što naci-vladavina nije trajala duže? U svakom slučaju se treba vratiti izvornom tekstu na "Večernjakovoj blogosferi", na što čitatelja ekstenzivni izvaci naprosto mame. Čuđenje je, naime, uvijek pomalo i udivljenje.

Predragu Luciću je naročito zasmetalo što sam, u svojoj podlosti, gotovo horsku usuglašenost zapadne javnosti u osudi vojne akcije Izraela povezao s ljevicom i njoj endogenim antisemitizmom. Hm, pa kako to drukčije objasniti? Ta, nisu svi ovi europski antisemiti koji su sada nadigli galamu protiv Izraela ispuzali iz nekog mračnog fašističkog tunela. Evo, Lucić sasvim pouzdano nije sljedbenik nacističke ideologije, već pošteni ljevičar jugoslavenskog usmjerenja, pa se i on priključuje toj antisemitskoj galami.

Indikativno je pritom da našim ljevičarima ne smetaju toliko civilne žrtve u sukobima u Ukrajini, Iraku ili Siriji, niti njihove patnje u Odesi, Mosulu ili Homsu, ali su naročito osjetljivi na stradanja civila u antiterorističkim akcijama u Gazi. Zašto ove žrtve, često i puno brojnije, ne pobuđuju pijetet naših ljevičara, poput oni u Gazi, zbog čega ne dižu glas u njihovo ime? Budući da ovaj moralni apel naših ljevičara evidentno nema univerzalnu dimenziju, pa ga ne možemo smatrati ni izrazom nekog njihovog univerzalnog moralnog stava, moramo mu potražiti njegovo patološko podrijetlo. Stoga sam sasvim dogmatski zaključio da je jedini razlog tome to što je s ovim stradanjima povezan "židovski Satana" i tome dao za takve patološke strasti sasvim primjereno ime – antisemitizam. Doduše, ovdje ostavljam mogućnost da je, možda, kod principijelno čovjekoljubivog i hiperosjetljivog Lucića presudna bila njegova ljubav prema ideološkom naslijeđu bivše Jugoslavije – države u kojoj je antisemitizam bio institucionaliziran, koja je bila sigurna luka za teroriste iz Arafatovog PLO-a i predvodnik anti-izraelskog bloka na međunarodnoj sceni.

Tezu o modernom političkom antisemitizmu ljevice, inače, nisam izmislio ja, već su o tome pisali mnogi, pa tu nema baš puno mjesta Lucićevu čuđenju. Ali, on je izgleda čuo samo za kršćanski "križ i kuku" i Hitlera, pa mu se čini da ja "prodajem ideološke sljeparije" kada upozoravam na porast ljevičarskog antisemitizma na Zapadu i apeliram da se što prije otrijeznimo od ljevičarskih totalitarnoljubnih afektacija i izronimo iz antisemitskog amoka u koji nas gura naša lijevo-liberalna fašistička elita. Možda je takvo razmišljanje skandalozno u našoj intelektualno zapuštenoj ljevičarskoj kulturi, koja još nije odmakla od borbe protiv sablasti "križa i kuke", ali to skandaliziranje je i samo dio problema na koji ukazujem.

Zbog ograničenosti prostora* nemam mjesta baviti se duže Lucićevim insinuacijama. Djelomično me od toga oslobađa i okolnost da se moj kritičar nije usudio konstruirati bilo što što bi ličilo na nekakav jasno artikulirani i potkrijepljeni argument. No, ja zbog toga neću njemu preporučivati policijske istražiteljske metode kako bi od svog emotivnog izliva napravio tekst oko koga se može voditi racionalna rasprava. Neka mu i ovo bude dostatno za lupkanje po čelu.


* Odgovor je prvobitno poslan na adresu "Novog lista", no kako nije bilo odgovora, odlučio sam ga objaviti ovdje.

Izvor: Večernji list

Posrtanje demokracije i institucionaliziranje revolucije – pouke slovenskih izbora

 Izvanredni parlamentarni izbori u Sloveniji, bar za sada, nisu u Hvatskoj pobudili neku naročitu pažnju, pa glavni mediji samo prenose kratku agencijsku vijest da je izbore nadmoćno dobila novoosnovana stranka Mire Cerara (SMS), da je Janšina SDS pala u odnosu na prošle izbore, te da su se ostale, nekada utjecajne stranke, kotirale negdje oko cenzusa. Pri tome se samo uopćeno konstatira da su ovi izbori pokazali veliko razočaranje građana Slovenije tradicionalnim političkim strankama, te da su svoje povjerenje dali praktički novom licu na političkoj sceni Slovenije i njegovom timu sastavljenom od ljudi koji također nisu profesionalni političari.

A u biti, radi se o pravom političkom zemljotresu, koji kao da najavljuje neke nove trendove u politici i promjenu cjelokupne matrice političkog parlamentarizma, koja može ugroziti i same temelje demokracije. Spomenuta generalna nezainteresiranost hrvatskih medija za događanja u Sloveniji možda i nije za čuditi, s obzirom da se nije puno pisalo – netko bi rekao i da se urotnički šutjelo – ni o za Hrvate mnogo zanimljivijoj temi nedavnog preuzimanja Merkatora od strane Agrokora, ako izuzmemo par slavodobitnih i nekritički pohvalnih tekstova o "poslu stoljeća" i slično. No, to je već endogeni problem hrvatskog novinarstva, koje se još uvijek nije emancipiralo od navike da bude tek puka tranmisija stavova formuliranih u centrima moći. Pa ipak, možda bi trebalo malo pomnije razvidjeti što se to dogodilo u Sloveniji, osobito ako imamo u vidu ovu hrvatsku navadu da voli štošta preuzimati i kopirati od Slovenije, pa moguće uskoro i u Hrvatskoj dobijemo copy-paste ovog slovenskog izbornog ciklusa.

Od revolucionarnog jakobinizma do političkog okultizma

Naime, iza spomenute šture agencijske informacije krije se, ipak, puno toga interesantnoga i ne tako uobičajenoga. Prije svega, kao što rezultati izbora pokazuju, pobjednik na ovim izborima je stranka koja je osnovana samo šest tjedana prije izbora, na čijem čelu je čovjek koji dosad nije bio u žarištu političkih zbivanja – Miro Cerar, profesor prava na ljubljanskom sveučilištu, sin poznatog gimnastičara i osvajača olimpijskog zlata. Izbore je, dakle, dobila jedna ad hoc stvorena stranka, bez prepoznatljivog i jasnog programa, okupljena oko čovjeka bez naročite političke karizme. Pri tome, takva stranka dobiva rekordan broj zastupničkih mjesta u parlamentu od početka višestranačja u Sloveniji. Time politika napušta horizont racionalne praktične djelatnosti i predvidljivosti i postaje djelom političkog opskurantizma i političkog okultizma – zbog čega je Miro Cerar vrlo brzo dobio prigodan nadimak: Saibaba. Na sličan način je, osnivanjem ad hoc stranke i meteorskim usponom, na prethodnim izborima pobijedio ljubljanski gradonačelnik Zoran Janković, čija Pozitivna Slovenija sada nije niti prešla izborni prag.

To je, dakle, već jedan trend u slovenskom političkom životu, koji nije moguće objasniti tek razočaranjem glasača u tradicionalne stranke. Stranke mogu padati i rasti, ali ne toliko i ne ab ovo. Ovo je moguće objasniti, na što su već upozorili politički analitičari u Sloveniji, samo klasičnom medijskom produkcijom političke stvarnosti i nečije političke karizme. Na temlju čega bi, inače, netko tko nije profesionalni političar, bez jasnih programskih načela, koji čak ni fizički nije mogao stići predstaviti svoj program, mogao dobiti rekordan broj glasova? To, dalje, upućuje na opasne medijske monopole i ideologijsku jednobojnost i pristranost glavnih medija u Sloveniji, što je dodatna opasnost za demokratski poredak.

Ako bismo, ipak, ovakav trijumf političkog amaterizma u Sloveniji htjeli staviti u neki politički kontekst, onda bi svakako trebalo uputiti na prosvjede od prije godinu i pol dana, kada se slovensko biračko tijelo radikaliziralo i otišlo ulijevo, ali na larpulartističkim osnovama, dakle, bez neke jasne ideje i smislenije artikuliranih zahtijeva. Stoga bismo pobjedu Stranke Mire Cerara, koja također nema jasan politički program, mogli predstaviti kao institucionalizaciju "slovenske revolucije". Jasno je da je politika koja je ispala iz svojih parlamentarnih tračnica mnogo podložnija populističkoj propagandi i manipulaciji zakulisnih centara moći nego što je to neki stabilan parlamentarni sustav sa strankama koje vode predvidljive politike, te da ovakva institucionalizacija revolucionarno-mistične "volje naroda" predstavlja veliku opasnost za političku stabilnost i budućnost zemlje koja je zahvaćena, kao što to već kod svih revolucija biva, medijsko-policijskim metodama proizvedenim revolucionarnim strastima.

Revolucija je kaputt – živjela revolucija!

Sljedeća stvar koju ovi rezultati pokazuju jest da je Slovenija otišla jako ulijevo – skoro tri četvrtine stolica u parlamentu držat će stranke ljevice. Pri tome, do jučer vladajuća ad hoc stranka Pozitivna Slovenija ne prelazi ni izborni prag, dok su SD – Solidarnost bivšeg premijera Boruta Pahora i ZaAB bivše premijerke Alenke Bratušek jedva prelaze cenzus. Uz to, veliko iznenađenje je rezultat Združene levice, notorne komunističke stranke, koja će imati šest stolica u parlamentu, a dobar rezultat je polučila i stranka umirovljenika DeSUS, koja dobiva 10 mandata. Budući mandatar Miro Cerar je izjavio da će njegova vlada biti sastavljena od široke koalicije lijevih stranaka. To, prije svega, znači zaustavljanje bilo kakvih reformi u Sloveniji, što će svakako voditi daljoj stagnaciji i propadanju slovenskog gospodarstva, koja je ionako u vrlo lošem stanju. To pravljenje vlade od lijevog bloka stranaka može biti i dvosjekli mač za ljevicu u Sloveniji, jer bi to moglo značiti (naročito ako u buduću vladu ne uđu kršćanski demokrati, što je malo vjerojatno, jer bi to značilo i njihov vjerojatni debakl na sljedećim izborima) i najavu potpunog debakla ljevice na sljedećim izborima, kada bude očito da se socijalističkim politikama ne može postaviti na noge posrnulu slovensku ekonomiju – osim ako neformalni centri moći ponovo, uz pomoć medija, ne izbace nekon novog političkog šampiona. No, to je zasad samo u domenu spekulacija. Sada je jasno da je ljevica u Sloveniji u velikoj ofanzivi, unatoč potpunom potopu starih stranaka ljevice, što je prilično unikatan fenomen u političkoj teoriji i praksi.

Najveći pak gubitnik ovih izbora je desnica, prije svega SDS Janeza Janše, ali i Janša osobno. Desnica je ukupno (SDS i kršćanski demokrati iz Nove Slovenije) osvojila 26 od 90 stolica u parlamentu, što je povijesni minimum. Kao što je poznato, lider slovenske opozicije je u kontroverznom pravosudnom procesu, za koji opozicija tvrdi da je politički montiran, pred izbore pravomoćno osuđen zbog korupcije na dvije godine zatvora. Sama po sebi neobična u demokratskom sustavu, ovakva praksa bi mogla ukazivati na nedostatak neovisnosti slovenskog pravosuđa i njegovo političko zaleđe, što je opasnost za svaki demokratski poredak. Svakako da je ova okolnost dodatno utjecala na izborni fijasko SDS-a. Unatoč tome, desnica se nadala da će upravo zbog ovog procesa i svega što se dešavalo oko njega, Janša zadobiti kod građana aureolu žrtve političkog progona, te da će to dodatno motivirati građane da se solidariziraju s njim. To se, međutim, nije desilo i apstinencija desnog biračkog tijela je bila velika, što je i dovelo do ovih katastrofalnih rezultata i toga da Slovenija do sljedećih izbora praktički neće imati opoziciju.

Ako bismo trebali sažeti u par točaka najvažnije karaktiristike nedjeljnih izbora u Sloveniji, onda bismo mogli to reći ovako: medijsko (ali i pravosudno) kreiranje političke stvarnosti, raspad tradicionalnih političkih partija i političko institucionaliziranje revolucionarnih strasti, odnosno, premoć lijeve ideološke opcije, a što sve upućuje na izuzetnu nestabilnost i krizu parlamentarne demokracije u Sloveniji.

Nestanak demokratskog horizonta

Ovdje je svakako najzanimljivija stvar svojevrsni politički novum, koji postaje i specifikum slovenske političke scene – a to je raspad ili pak debakl tradicionalnih političkih partija i uspjeh ad hoc stvorenih stranaka. Mnogi teoretičari su dosad upozoravali da je slabost demokratskog sustava u tome što stranke dobivaju državu na upravljanje na jedan ograničen vremenski period, jer to znatno smanjuje vremenske preferencije političara, a time i njihovu odgovornost u vođenju države. Naime, zbog ovog vemenskog ograničenja, političari nemaju motivaciju voditi državu tako da njihovo upravljanje služi općem dobru, već samo tih četiri (eventualno osam) godine dok su na vlasti. To dramatično povećava izglede za korupciju i neefikasnost političkog sustava.

U stabilnim političkim sustavima, gdje se stranke manje-više periodično smjenjuju na vlasti, postoji ipak dodatna motivacija da se država vodi uspješno, jer se stranke nadaju da će, nakon vremena provedenog u opoziciji, ponovo doći na vlast. Jasno je, stoga, da ovakav nestabilan društveni sustav i stvaranje ad hoc partija, koje pobjeđuju na izborima, potpuno narušava ovaj sustav poticaja političarima da djeluju u korist svih, a time i ostvaruje veće šanse za korištenje sustava za osobne ciljeve i bogaćenje. Stvaranjem ovakvih ad hoc stranaka za jednokratnu upotrebu, nakon čega one nestaju iz političkog života, uklanja se i svaka motivacija političara za odgovorno vođenje politike, a demokracija postaje talac neformalnih centara moći koji stoje iza stvaranja ovakvih jednokratnih političkih projekata. Možemo reći da politička demokracija ima svoje ozbiljne mane, ali da sada prisustvujemo procesu razgradnje tradicionalnog parlamentarizma i njegovom izopačavanju u političku anarhiju, u kojoj demokracija više nema nikakve samoregulativne kontrolne mehanizme, koji bi obuzdali zloupotrebu političke moći. Medijsko proizvođenje i političko institucionaliziranje revolucionarnih strasti, dakle, ima sve loše osobine koje se pripisuju parlamentarnoj demokraciji, ali nijednu njenu vrlinu.

Da li je u Hrvatskoj moguć slovenski scenarij?

Sličan proces imamo i u Hrvatskoj, gdje su obje glavne tradicionalne stranke desnice i ljevice već duže vrijeme na svom povijesnom minimumu, a na značaju sve više dobivaju jednokratni politički projekti i ljudi sa margine političkog života, koji odnekud budu lansirani u sam njegov centar. Taj proces u Hrvatskoj već pokazuje neke svoje prve znakove. Glavni je da su obje strane hrvatskog političkog bipartizma u već jako dugo u krizi i nalaze se na svom povijesnom minimumu, a da sve veću popularnost imaju populistički lideri, bilo na desnici, poput Ruže Tomašić, bilo na ljevici, poput nove zvijezde hrvatske političke scene, Mirele Holy. No, to je još uvijek, mogli bismo reći, u okvirima političke borbe između SDP-a i HDZ-a i nema karakteristike nepredvidljivosti kao što je slučaj u Sloveniji. No, što se dešava kada se infrastruktura bipartizma krene raspadat, a njihovi politički privjesci ne mogu popuniti prazninu? Što kada taj politički prostor postane prevelik i za neku treću stranku – recimo za Čačić-Bandić koaliciju, koja se najavljuje? Da li ćemo i u Hrvatskoj gledati slovenski scenarij raspada parlamentarne demokracije i nestanak političkog bipartizma, u kojem će centri moći izbacivati svoje kandidate-projekte i uz pomoć kontroliranih medija im osiguravati izbornu pobjedu?

To svakako nije nemoguće. SDP se danas nalazi po podršci nalazi na svom povijesnom minimunu, a po svemu sudeći će i dalje padati, tako da bi lako mogao doživjeti sudbinu Phorovih socijaldemokrata. S druge strane, Karamarkov HDZ se zaustavio na oko 20% potpore, koliko ima i Janšina SDS, ali jako slabo raste, i to tek uz pomoć koaliranja sa manjim desno-populističkim strankama, koje su mu omogućile relativan izborni uspjeh, ali i narušavaju integritet stranke. HDZ se, međutim, nada da će sljedeće izbore svakako dobiti, po nekom zakonu spojenih posuda, koji važi u bipartijskim političkim sustavima. No, politički trendovi koji su zahvatili Sloveniju govore da to ne mora biti tako. Naime, Janšina SDS je ostala na svom povijesnom minimumu, premda su se njihovi tradicionalni politički konkurenti iz lijevog tabora doslovno raspali i nestali sa političke scene. Također, kao i u Sloveniji, i u Hrvatskoj postoje jaki neformalni centri moći (kao što je pokazala "afera Perković"), koji bi se mogli "otarasiti" balasta sada nepopularnog SDP-a i na izborima lansirati svog "neovisnog" kandidata, poput jankovića ili sada Cerara. Jedino što Hrvaskoj u ovoj političkoj jednadžbi nedostaje jest neka instant-revolucija na ulicama hrvatskih gradova, koja bi ionako slabašne političke elite otjerala na "smetlište povijeti", a koja bi bila proizvedena u zakulisnim centrima moći. Dakle, ako u sljedećih godinu dana budemo dobili hrvatski analogon slovenskih "facebook prosvjeda" – ili pak nedavne "bosanske revolucije", koja je proizvod istog političkog modela, a vjerojatno i slične kuhinje – možemo sasvim izvjesno očekivati da ćemo imati i slovenski revolucionarno-politički rasplet. Ironija bi bila takvu političku prekompoziciju pozdraviti i shvatiti kao neko veliko političko osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni. Jer, takvog osvježenja nema ni na slovenskoj političkoj sceni – kao što nas uvjeravaju naši analitičari – samo su stare politike sipane u nove mješine.

Izvor: Politika Plus  

Gaza Conflict - Reflection of the Left-Wing Anti-Semitism

When the Pope Francis hosted a joint prayer at the beginning of June together with the President Shimon Peres and Mahomoud Abbas, only to pious and compassionate sentimentality of the affectationate humanity it might have seemed as a significant step towards achieving any kind of peace in Israel. Rather, it was a signal that the things have, if fact, gone out of control and that all is in God’s now. Indeed, it was not long before the conflict between the Israeli forces and Hamas escalated with the intensity unseen since 2012; however it is difficult to predict how and when it will de-escalate this time.

A brief reflection on the circumstances that led to the latest conflict may only provide a vague outline of the complexity of the present situation, but it can relativise the passionate bias found especially in the Western public sentiment, which is mainly a result of selective media reports. First of all, it is important to note that it has become customary to report on the conflicts in Israel only when Israeli forces take broad measures against terrorist attacks coming from the territory controlled by the Hamas, which have become a common thing in Israel. One should keep that in mind, because the media reports do send an image the Israel is the main initiator of violence and that this state terrorises its citizens of other nationality. But, I will discuss the relations between the general public in Western countries and Israel below.

The latest conflict escalated when three Jewish students were abducted and killed in the West Bank city of Hebron, after which some Israeli extremists brutally murdered a Palestinian, which again led to massive protests of Palestinians in Israel. This all occurred during the ongoing intense missile attacks from the Gaza Strip on Israel, for which the Israeli government accused the Hamas, because they come from the territory controlled by the Hamas. The past year and a half, that is, the period since the last broader military actions of the Israeli forces against the organisation, the Hamas used for armament and planning of large-scale attacks on Israel, favoured by other conflicts in the region, especially the one in Syria. Soon the Israeli forces discovered a “terrorist tunnel” that led from the territory of the Gaza Strip to Israel and destroyed it. The Hamas denied the accusations that they built it, which seemed very likely because it would not be the first time they build tunnels leading to Israeli territory for the purpose of abduction of Israeli soldiers and civilians. After the tunnel was discovered, the Hams initiated a series of missile attacks on Israel that resulted in retaliatory actions by the Israeli forces on the Hamas positions in the Gaza Strip, with large civilian casualties.

However, it is important to note that the Hamas, although at least ideologically, as the Palestinian branch of the Islamist organisation the Muslim Brotherhood, retains the position of permanent war with Israel, it is not entirely closed for the political solution of the conflict. The agreement with Mahamoud Abbas, the president of the Palestinian Authority, and his Al Fatah, on the national unity government, signed at the end of May in order to organise new elections. (The Palestinians have not held elections since 2008, so none of the parties have actual political and democratic credibility). This is yet another important fact for understanding this conflict. By forming a coalition with more or less cooperative Abbas and his Al Fatah, the Hamas leaders corrupted their political credibility among their radical supporters, making the political position of the Hamas very weak. That is why the Hamas, in order to distance themselves from the accusations that they may favour the political solution to the conflicts with Israel and retain political monopoly over the Gaza Strip, turned to violence and terrorist attacks. It is thus clear that the escalation of the conflict, followed by massive civilian casualties among the Palestinians, is a major opportunity for Hamas to regain its shaken political authority. The Hamas is simply unable to escape the logics by which the organisation gained its influence and political power – the logics of terror and conflict escalation.

On the other hand, in this situation Abbas can only play the card of internationalisation of the conflict and seeking the diplomatic mediation in order to stop the violence. But the general situation is unfavourable for Abbas and his politics. The main diplomatic players regarding the conflicts in Israel have always been Egypt at one side, and the United States on the other. The Obama’s administration and the Secretary of State John Kerry, however, have not shown noticeable initiative regarding Israel; actually they managed to strain the relations. The United States, under Obama, have, in fact, been on the large diplomatic defensive, as the result of the disastrous foreign policy moves, from the debacle with the so-called Arab Spring, to Iraq, and finally the current conflict with Russia in which the United States is it trying to retain its influence on EU partners, Germany the most, with its increasing tendency towards an independent foreign policy position. Therefore, the initiative was taken over by Egypt. The Egyptian authorities, although still in the position of the main mediator between the Hamas and the Israelis, they are, actually, trying to distance themselves from the Hamas, and vice versa. It is best seen on the example of the ceasefire proposed by Egypt, which was accepted by Israel, but the military wing of the Hamas calls accepting that proposal the act of “treason” and continued the terrorist attacks on Israeli civilian targets. Furthermore, it is interesting to note that the Hamas asked for the removal of the blockade on the border between Egypt and the Gaza Strip as a condition for accepting the truce. This was, of course, was rejected by the Egyptians who are reluctant to see the Hamas militants on their territory, because of the al-Sisi administration and their disputes with the Muslim Brotherhood. Making of such request by the Hamas must be perceived in the light of them being aware it was not acceptable both to Egypt and Israel.

It is clear that the Hamas proved its political immaturity in this conflict and inability to emancipate itself in any way from its totalitarian nature and terrorist methods. To be more precise, any attempt to distance itself from the aforesaid essence brings them back even more to the position of permanent war with Israel. The wall the situation in Israel reached is the wall of the Hamas. In such situation Israel has only two options. The first is to continue the strategy of returning fire to the Hamas attacks, which obviously has not yielded much result, as it means that the Israelis are, in a way, subject to the logics and political dynamics determined by the Hamas, and – the second option is to undertake large-scale measures in order to break the military strength of the Hamas, which would then deprive this organisation of their most important asset, and enable again the possibility of the coalition with Al Fatah and the elections. However, in short terms, this could shake the position of cooperative Abbas, mainly because of dysfunctionality of the above mentioned international diplomatic mediation efforts.

In any event, the escalation of the conflict in an attempt by the Hamas to gain a favourable position at the forthcoming elections, by pushing Al Fatah aside, and thus ensure the electoral victory. Of course, if holding the elections has been the plan in the first place, and this is a rather optimistic assumption. Anyway, after the Hamas becomes satisfied with their political position, the ceasefire will come. The only question is whether they will think their position is that superior they do not need the elections, or they will embrace the elections. The conflict in Israel we are witnessing at the moment is merely the Hamas’ electoral campaign style using militarist means. It is sad though that such unstable and unpredictable organisation holds the keys to war and peace in the Middle East and to have such political significance.

In addition to this, what also works in favour of the Hamas policy and the escalation of conflicts is the treatment of the topic by the Western media. The image constructed by the media is selective, twisted and altered beyond recognition to such extent that it is very hard to accept it is just a matter of ignorance and misinformation. The media do exactly what suits the Hamas – they ignore the political context of the conflict, i. e. the Hamas struggle for power and influence among the Palestinians, and report solely on the Palestinian civilian casualties. This creates an image of Israel being the aggressor, whereas the Hamas is portrayed as the defender of the rights of the Palestinian people. By insisting on the victimological approach and appealing to the emotions of the general public and compassion with the civilian casualties, they obstruct the rational approach to the matter. Such emotionalistic appeals are merely an ideological propaganda in order to support the Hamas’ agenda. The solution of the conflict has to be political, and in this conflict the only side that does not want a political solution is the Hamas.

We could write extensively on the secret love and complicity between the Western left-winged media and terrorist organisations such as the Hamas. The thing I would like to draw attention to is the rise of anti-Semitist sentiment among the general public in the Western countries over the past few months, since the most recent escalation of the conflict in Israel. If we see what is going in social networks, we find an overwhelming outburst of the anti-Semitism, including calling for a boycott of Israeli products, refusals of European sports clubs to play their matches in Israel, anti-Israeli protests, and even open approval of Hitler’s policy of annihilation of the Jews. This turned into a joint effort of people with very different ideological profiles – Muslims and Christians, notorious anti-Semites, capitalism haters, but also intellectually inarticulate libertarians – all of which eventually merged into a lefty anti-Semitist propaganda, cloaked as a struggle for the human rights of the Palestinians, terrorised by the Israelis. As we know, the anti-Semitism is outlawed in the West after the Holocaust, but it managed to live on within a matrix of the leftist ideology. This ideology is still a politically correct medium for expressing anti-Semitism. This may sound strange only to those who perceive anti-Semitism as an isolated phenomenon related only to the short period of the Nazi rule. Nevertheless, the anti-Semitism in the West is not a short episode related to the Nazism and genocide on the Jews in Europe, but rather one of the constants defining the political thought in the West. The anti-Semitism in the West is alive and well thanks to existence, or even dominance, of the leftist ideological paradigm.

In one of my earlier articles I tried to show how the anti-Semitism is related to a mythical fear of trade and that the merchant, that is a capitalist entrepreneur, is an archetypical representative of someone who disturbs the harmony of the community with his business and bears the properties of something foreign and impure. The Greek word for a merchant is “stranger” (xenos); the xenophobia was initially the fear of trade and traders, those who mediate between the known and the unknown world. In the world of Antiquity, the nations of traders, such as Phoenicians and Carthaginians, were outcast as the source of all sorts of horrors and threats to the internal harmony of the community. The Venetians bore the similar stigma of “impureness”, earthliness and crime during their expansion based on the trade (so evident in Shakespeare’s “The Merchant of Venice”). Still, it was the Jews who, after the destruction of the Jerusalem Temple and their exile, had to endure this type of anti-capitalist and anti-trade sentiment in the most profound way. The anti-Semitism was the expression of the anti-capitalist spirit in the Western societies.

It is true that this spirit can be related to Christianity as well, that is, within the notion of the Jews as the nation of “godslayers”. However, only with the rise of capitalism and emergence of the socialist movement in the 19^th century do these sentiments assume political form as political anti-Semitism, the more dangerous than the religion anti-Semitism before that. It is a known fact that the political anti-Semitism was first to be articulated by the socialist theoreticians. The Jew becomes the embodiment of a Capitalist, and the whole arsenal of anti-Semitic sentiment became embedded within the anti-capitalist conspiracy theories about evil bankers and capitalists, existing as a foreign body in the social organism. No wonder that the Jacobin France was the first to adopt this kind of political anti-Semitism, as already being the main centre of anti-Semitism in Europe, later accompanied by its Jacobin followers throughout Europe. This anti-capitalist in nature and politically bolstered anti-Semitism assumed its ideological form in the Nazi movement and its practical realisation in “the final solution”.

One may ask – and what has it got to do with the Hamas? How should we interpret this secret alliance between the Arabic anti-Judaism, European anti-Semitism and anti-Israeli propaganda of the leftist media? Is this Arabic anti-Judaism not merely a reaction to the brutal terror of the Israeli state against the local Arab people, that is, the Palestinians? Well, not really. If we were to look for the origins of the Arabic anti-Semitism today, we should not try to find in the reality or Islam – this being the standard popular interpretations – but in the Islamist ideology. The political Islam, or the Islamism, and its anti-Semitist ideology should not be mistaken for the Islam as a religion. After all, there is no anti-Semitism or anti-Judaism in Quran or in the Arabic world until the 19^th century that is similar to the one in the Christian world. Also, it is hard to believe that any religious teaching would be approved by the atheist and secular European leftist public we have today.

The contemporary Islamist movement is primarily a modern political phenomenon, influenced by the French Enlightenment movement, political Jacobinism and their totalitarian ideological successors, Communism and Nazism, and not by the teachings of Islam. Ian Buruma and Avishai Margalit in their book titled Occidentalism: The West in the Eyes of Its Enemies managed to show that the political Islam of today is nothing but an adjusted copy of the modern totalitarian movements (Communism and Nazism). It is no coincidence that the first modern radical Islamist movements emerged in Egypt, which was under a strong influence of the French revolution. The founder of the Muslim Brotherhood, Hassan al-Banna, was highly influenced by the Enlightenment, Jacobin ideas and totalitarian European movements, among which he admired Hitler and Mussolini the most. Thus, he tried to reform the Islam according to “spirit of the time”, ascribing the ideas of equality, freedom and brotherhood to the teachings of Mohammed. Al-Banna was no adherent of Islamic conservatism or traditional teachings of Quran – nor is the Islamism some kind of teaching that advocates traditional values, as some knowledgeable Western observer may think – but he was a typical secular intellectual, who usually distanced himself from the conservative religious circles and their elitism. His student and the second most important ideologist of the Muslim Brotherhood, Sayyd Qutb, thought very highly of Lenin and Marx, claiming that the socialism is a system superior to the capitalism. To search for the connections between the political Islam and the teachings of Quran is about the same as trying to find sources of Lenin’s and Hitler’s ideology in the Bible. It is merely a perception of the Enlightenment mind that, naturally, finds the source of all evil in the religion, while the evil is in the very eye of the beholder.

This intellectual setting and ideological brotherhood is crucial for understanding the present-day Islamist anti-Semitism, as well as the popularity of the teaching among the Hamas supporters in Israel. Also, here we come to the secret ideological brotherhood between the Islamists in Israel and the general public in the Western countries, especially in the leftist circles and media. Well, they are indeed ideological brothers in their struggle against the Jews and Israel as the embodiments of the evil capitalism. Through their support for the Hamas, wrapped in the maudlin human rights ideology, the progressive Europeans can now finally fully express the love for their own ideological heritage, already deeply compromised in their native world.

Our support for the Hamas is a mirror image of our love for our wicked past, which we have not overcome. Alas, this support the Westerners show to the totalitarian movements, presented as the struggle for the human rights of the oppressed, today more than anything – even the Hamas – overshadows and blocks the hope that the people of Israel will manage to overcome the legacy of conflict and turn to the peace and their future. The fact is that praying for the peace and showing compassion for the victims will not make any difference. Whether the Hamas will continue or discontinue their policy of conflict, terror and annihilation of the Jews is the key to the problem. In reality, the Hamas today is not supported by the majority of the Palestinians or by the Muslims in general, but among the Western leftists policy, prone to totalitarianism and anti-Semitism, which tries to honour their fanaticism and terrorism as the just struggle for human rights. By doing so, the progressive and highly praised European left-wingers actually return to their dark totalitarian roots and their endemic anti-Semitism. This is the ideological pact between the Western leftists and the Islamists that hinders any hope for a peaceful solution to the conflict in Israel.

* The article was originally published on the blog page of “Večernji list” on 18 July 2014.

http://blog.vecernji.hr/borislav-ristic/sukobi-u-gazi-ogledalo-antisemitizma-europske-ljevice-5470

Sukobi u Gazi - ogledalo antisemitizma europske ljevice

Kada je početkom lipnja papa Franjo upriličio zajedničku molitvu sa predsjednikom Shimonom Peresom i Mahmoudom Abbasom, samo je suosjećajnoj sentimentalnosti afektiranog humaniteta to moglo izgledati kao značajan, premda samo simboličan, korak ka postizanju kakvog-takvog mira u Izraelu. Dapače, bio je to prije signal da su stvari izmakle kontroli i da je sada sve samo u Božjim rukama. I doista, nije prošlo dugo a u Izraelu su sukobi između izraelskih snaga i Hamasa ponovno eskalirali intenzitetom kakav nije viđen još od studenoga 2012. godine, s tim što je ovaj put teško nazrijeti kako će i kada sukob deeskalirati.

Kratko podsjećanje na okolnosti koje su dovele do zadnjih sukoba može dati tek slabi obris sve kompleksnosti trenutačne situacije, ali može koristiti kako bi se bar malo relativizirale jednostranosti i navijačke strasti, koje su primjetne ponajviše u zapadnom javnom mnijenju a uveliko su kreirane selektivnim izvještavanjem medija. Prije svega, treba reći da je postalo pravilo da vijesti o sukobima u Izraelu dopru do zapadnih medija tek kada izraelske snage poduzmu opsežnije akcije protiv terorističkih napada koji dolaze sa teritorija pod kontrolom Hamasa, a koji su u Izraelu svakodnevica. To treba imati na umu, budući da je ovakvim medijskim izvještavanjem kreirana slika da je Izrael glavni inicijator nasilja i da se radi o problematičnoj državi koja sprovodi teror nad svojim građanima druge nacionalnosti. No, o medijima i odnosu zapadne javnosti prema sukobima u Izraelu više nešto kasnije.

Zadnji sukobi su eskalirali kada su u Hebronu, gradu na Zapadnoj obali, oteta a potom i ubijena tri židovska studenta, nakon čega su izraelski ekstremisti u Jeruzalemu na brutalan način ubili jednog Palestinca, što je dovelo do velikih prosvjeda Palestinaca u Izraelu. Sve ovo se dešava u situaciji kada već duže vrijeme traju intenzivni raketni napadi iz Pojasa Gaze na Izrael, za koje izraelske vlasti optužuju Hamas, pošto dolaze sa teritorija pod njegovom kontrolom. Hamas je zadnjih godinu i pol dana, tj. od kada nije bilo velike akcije izraelske vojske prema njima, iskoristio za naoružavanje i planiranje opsežnijih napada na Izrael, čemu su uveliko doprinijeli i sukobi u regionu, prije svega rat u Siriji. Potom su izraelske snage otkrile "teroristički tunel" koji je iz Gaze vodio ka teritoriju Izraela i uništile ga. Hamas je odbio optužbe da su oni izgradili tunel, što je malo vjerojatno, s obzirom da nije prvi put da Hamas gradi tunele ka izraelskom teritoriju s namjerom otmice izraelskih vojnika i civila. Nakon otkrića ovog tunela kreću intenzivni raketni napadi Hamasa na teritorij Izraela, na što izraelske snage uzvraćaju napadima na pozicije Hamasa u Gazi, što uzrokuje i brojne civilne žrtve.

Međutim, treba ipak reći da Hamas, premda ideološki sasvim sigurno, kao palestinsko krilo islamističke organizacije Muslimansko bratstvo, stoji na poziciji egzistencijalnog sukoba s Izraelom i njegova uništenja, nije potpuno zatvoren ni za političko rješenje sukoba. Tome u prilog govori i sporazum koji su postigli s Abbasom, predsjednikom palestinske samouprave, i njegovim Al Fatahom oko formiranja vlade nacionalnog jedinstva, koji je potpisan krajem svibnja, s ciljem organiziranja novih izbora. (Palestinci nisu imali izbore od 2008. godine, tako da u ovm trenutku nijedna strana nema pouzdan politički i demokratski legitimitet.) To je još jedan bitan element za razumijevanje eskalacije sukoba. Naime, koaliranjem sa kooperativnim Abbasom i njegovim Fatahom, lideri Hamasa su narušili svoj politički kredibilitet kod svojih radikalnih pristalica, pa je Hamas trenutačno politički veoma slab. Stoga Hamas, kako bi se obranio od optužbi da je sklon političkom rješavanju sukoba s Izraelom i kako ne bi izgubio politički autoritet i monopol nad teritoijem Gaze koju kontrolira, pribjegava nasilju i terorističkim napadima. Otuda je jasno da je eskalacija sukoba, uz velike civilne žrtve na strani Palestinaca, za Hamas prilika da povratiti svoj narušeni politički autoritet. Hamas jednostavno ne može izbjeći onoj logici kojom je i zadobio svoj utjecaj i političku moć – logici terora i eskalacije sukoba.

S druge strane, Abbas u ovoj situaciji može jedino igrati na kartu internacionalizacije i traženja diplomatskog posredništva kako bi se zaustavilo nasilje. Tu je, međutim, situacija vrlo nepovoljna po njega. Naime, u diplomatskim akcijama oko sukoba u Izraelu su uvijek glavnu ulogu igrali Egipat, s jedne strane, i SAD s druge. Obamina administracija i državni sekretar Kerry, međutim, nisu pokazali baš naročitu diplomatsku inicijativu glede Izraela, s kojim su uspjeli čak i pogoršati odnose. SAD pod Obamom su u, u stvari, u velikoj diplomatskoj defanzivi, zbog niza katastrofalnih vanjskopolitičkih poteza, od fijaska s tzv. Arapskim proljećem, do Iraka i trenutačnog sukoba s Rusijom, u kome pokušava sačuvati svoj utjecaj na partnere u EU, prije svega na Njemačku, koja sve više pokazuje sklonost ka samostalnoj vanjskopolitičkoj poziciji. Stoga je inicijativu preuzeo Egipat. Egipatske vlasti, pak, iako još uvijek najpozvanije za ulogu diplomatskog posrednika između Izraela i Hamasa, u biti zaziru od Hamasa, ali i Hamas od njih. To se može vidjeti i na primjeru egipatskog prijedloga primirja, a koje je Izrael prihvatio, dok vojno krilo Hamasa prihvaćanje tog prijedloga naziva "izdajom" i nastavlja s terorističkim napadima po izraelskim civilnim ciljevima. Također je zanimljivo primjetiti da je Hamasovo uvjetovanje prihvaćanja primija bilo i ukidanje blokade na granici između Egipta i Pojasa Gaze, na što Egipat svakako gleda sa zazorom, jer su militanti iz Hamasa nešto što oni ne žele vidjeti na svom teritoriju, budući da je u Egiptu na vlasti vlada generala al-Sisija, koja je svrgnula Morsijevu vladu, koju je vodilo Muslimansko bratstvo. Isticanje ovakvog zahtjeva od strane Hamasa treba gledati u tom svjetlu, točnije, kao stavljanje uvjeta za koji unaprijed znaju da je neprihvatljiv i Izraelu i Egiptu.

Jasno je da je u ovom sukobu Hamas pokazao prije svega svoju političku nezrelost i nemogućnost za bilo kakvu emancipaciju od svoje totalitarne prirode i terorističkog metoda djelovanja. Točnije, svaki pokušaj da se emancipira od te svoje biti još žešće ga vraća nazad na poziciju egzistencijalnog sukoba s Izraelom. Zid do kojeg je dovedena situacija u Izraelu, zid je samog Hamasa. U toj situaciji Izrael ima dvije mogućnosti. Jedna je da nastavi sa stvojom strategijom uzvraćanja na napade Hamasa, što očito ne daje rezultate, jer to znači podvrgnuti se logici i političkoj dinamici koja determinira sam Hamas, i – druga mogućnost – da krene u opsežnu akciju slamanja vojne moći Hamasa, čime bi se ovoj terorističkoj organizaciji izbio iz ruku njen najjači adut, nakon čega bi se, moguće, vratili ideji koalicije sa Fatahom i pripremanju izbora. No, u toj situaciji bi, bar na kratki rok, mogao gubiti i kooperativni Abbas, prije svega zbog narečene disfunkcionalnosti međunarodnog diplomatskog posredništva.

Kako god, ova eskalacija sukoba je pokušaj Hamasa da za sebe izbori što bolju poziciju prije izbora i što više marginalizira Fatah, s namjerom da sebi osigura izbornu pobjedu. To sve, naravno, pod pretpostavkom da su Hamasu izbori uopće cilj, što je dosta optimistična pretpostavka. Uglavnom, kada Hamas procjeni da su dovoljno politički ojačali, doći će i primirje s Izraelom. Samo je pitanje da li će misliti da su toliko ojačali da izbori uopće nisu ni potrebni ili će ipak izaći na izbore. Sukobi u Izraelu kojima sada svjedočimo su, dakle, samo Hamasov stil predizborne kampanje, samo drugim, militarističkim sredstvima. Žalosno je da ovako nestabilna i nepredvidljiva organizacija trenutno drži ključeve rata i mira na Bliskom istoku i da ima toliku političku težinu.

Dodatni faktor, koji doprinosti favorizaciji Hamasove politike i eskalaciji sukoba, jest odnos zapadnih medija prema tom sukobu. Ta medijska slika je toliko selektivna, izvrnuta i do neprepoznavanja izmijenjena da je teško povjerovati da se radi tek o neznanju ili lošoj informiranosti. Mediji čine sve ono što upravo odgovara Hamasu – ignoriraju politički kontekst sukoba, odnosno, Hamasovu borbu za vlast i utjecaj među samim Palestincima, a u prvi plan isturaju civilne žrtve na palestinskoj strani. Time se stvara slika da je Izrael agresor, a Hamas predstavlja kao pravednog borca za prava ugroženog palestinskog naroda. Inzistiranjem na ovom viktimološkom pristupu i apeliranjem na emocije i suosjećajnost sa civilnim žrtvama se, u biti, blokira racionalni pristup čitavoj stvari. Takvi emotivistički apeli su samo ideološka propaganda u svrhu podržavanja Hamasove agende. Rješenje konflikta je političko, a u ovom konfliktu je jedino Hamas taj kome političko rješenje ne odgovara.

Moglo bi se opširno pisati o ovoj pritajenoj ljubavi i suučesništvu zapadnih ljevičarskih medija i terorističkih organizacija poput Hamasa. Ono na što bih pak želio skrenuti pažnju jest eksplozija antisemitskih strasti u zapadnoj javnosti ovih zadnjih mjesec dana otkad je situacija u Izraelu ponovo eskalirala. Ako pogledamo društvene mreže, naići ćemo na pravu poplavu antisemitskih strasti, koje idu od ideje bojkota izraelskih proizvoda, odbijanja europskih klubova da igraju utakmice u Izraelu, anti-izraelskih prosvjeda na ulicama europskih gradova, pa čak do otvorenog odobravanja Hitlerove politike istrebljenja židovskog naroda. Svoje napore udružili su ljudi naizgled različitih ideoloških profila – od muslimanskih vjernika, preko notornih antisemita, do mrzitelja kapitalizma, ali i intelektualno nesuvislih libertarijanaca – da bi se sve to na kraju slilo u staru ljevičarsku antisemitsku propagandnu agendu pod krinkom navodne borbe za ljudska prava ugroženih Palestinaca koje terorizira izraelska država. Kao što znamo, antisemitizam je na Zapadu, nakon Holokausta, proskribiran, ali je našao svoj ispusni ventil u ljevičarskoj ideološkoj matrici. Ljevičarska ideologija je još uvijek politički korektan način za izražavanje antisemitskih strasti. To može biti čudno samo nekome tko izolirano promatra stvari i vezuje antisemitizam samo za kratki period nacističke vladavine. Antisemitizam na Zapadu, međutim, nije nikakva kratkotrajna afera koju možemo usko vezati za nacizam i genocid nad Židovima na europskom tlu, već jedna od konstanti koja definira političko razmišljanje na Zapadu. Antisemitske strasti su na Zapadu i danas žive i zdrave upravo zahvaljujući preživljavanju, čak dominaciji, ljevičarske ideološke paradigme.

U jednom ranijem tekstu sam pokušao pokazati da je antisemitizam usko vezan uz mitološki strah od trgovine, te da je trgovac ili kapitalistički poduzetnik arhetipski reprezent nekoga tko svojim poduzetništvom narušava sklad primitivne zajednice i na sebi ima obilježje nečeg prljavog i stranog. Grčko ime za trgovca je "stranac" (ksenos); ksenofobija je izvorno strah od trgovaca, onih među nama koji posreduju između našeg, poznatog svijeta, i nama nepoznatog svijeta. U antičkom svijetu su trgovačke nacije, poput Feničana i Kartaginjana, bile proskribirane kao izvor svakakvih užasa i prijetnji za unutarnju harmoniju zajednice. Slično tome su kasnije Mlečani nosili ovu stigmu "prljavštine", niskih strasti i zločina u vrijeme njihove ekspanzije koja se bazirala na trgovini (sjetimo se samo Shakespeareovog "Mlatačkog trgovca"). Međutim, Židovi su, nakon uništenja Hrama u Jeruzalemu i njihova progona, postali narod u odnosu na koji su ove antitrgovačke i antikapitalističke strasti našle svoj najpouzdaniji izraz. Antisemitske strasti su bile izraz antikapitalističkog duha zapadnih društava. Poznato je da je ovaj duh našao izraza i u kršćanstvu, točnije, u nauku o Židovima kao narodu "bogoubojica".

Međutim, tek sa usponom kapitalizma i nastankom socijalističkog pokreta u 19. stoljeću, ove strasti ulaze na političku scenu. Poznato je, naime, da je politički antisemitizam prvobitno bio artikuliran od strane socijalističkih teoretičara. (Tome se pridružuje i upravo u to vrijeme formulirana teorija rasa, koja se suprotstavlja židovsko-kršćanskoj ideji o jedinstvu ljudskog roda, čime antisemitizam dobiva i svoju "znanstvenu" potvrdu.) Židov postaje oličenje Kapitalista, a cjelokupni arsenal antisemistskih strasti sada ulazi u korpus antikapitalističkih teorija o zavjeri zlih bankara i kapitalista, koji predstavljaju strano tijelo na društvenom organizmu. Nije čudno da je jakobinska Francuska prva prihvatila ovaj politički antisemitizam, kao već osvjedočeno glavno sjedište antisemitizma u Europi, a za njom i njihovi jakobinski sljedbenici diljem Europe. Ovaj socijalistički galimatijas ideja – antikapitalistički duh, politički antisemitizam i rasijalizam – svoje ideološko obličje dobiva i u nacističkom pokretu, a praktičnu realizaciju u "konačnom rješenju".

Netko bi mogao pitati – a kakve to veze ima s Hamasom? Na koji način treba očitati pritajeno savezništvo arapskog antijudaizma, europskoga antisemitizma i antiizraelske propagande zapadnih ljevičarskih medija? Zar arapski antijudaizam nije samo reakcija na brutalan teror izraelske države prema tamošnjim Arapima, tj. Palestincima? Pa, i ne baš. Ako bismo tražili korijene arapskog antisemitizma danas, ne trebamo ih tražiti ni u realnosti, niti pak u muslimanskoj religiji – što su standardni popularni interpretativni prstupi – već u islamističkoj ideologiji. Politički islam ili islamizam i njegovu antisemitsku ideologiju, pritom, ne treba miješati sa islamom kao religijom. Uostalom, nigdje u Kuranu, kao ni u arapskom svijetu do kraja 19. stoljeća ne možemo naići na antisemitizam, tj. antijudaizam, analogan onome u kršćanskome svijetu.

Suvremeni islamistički pokret je izrazito moderan politički fenomen, koji svoje uzore ima u modernim francuskom prosvjetiteljstvu, političkom jakobinizmu i njihovim totalitarnim ideološkim nasljednicima, komunizmu i nacizmu, a ne u učenju islama. Da je današnji politički islam samo adaptirana kopija modernih totalitarnih pokreta (komunizma i nacizma) pokazali Ian Buruma i Avishai Margalit u svojoj studiji Occidentalism: The West in the Eyes of Its Enemies. Nije slučajno da se upravo u Egiptu, koji je bio pod jakim utjecajem ideja Francuske revolucije, pojavljuju prvi moderni radikalni islamski pokreti. Tako je osnivač Muslimanske braće, Hassan al-Banna, bio pod jakim utjecajem prosvjetiteljstva, jakobinskih ideja i totalitarnih pokreta u Europi, od kojih se najviše divio Hitleru i Musoliniju, pa je, zadojen tim idejama krenuo reformirati islam "u duhu vremena", pripisujući ideje jednakosti, slobode i bratstva Muhammedovom učenju. Al-Banna nije bio nikakav pristalica islamskog konzervativizma i tradicionalnog nauka Kurana - niti je islamizam nekakvo učenje koje zagovara tradicionalne vrijednosti, kao što bi to mogao misliti neki prosvijećeni zapadni promatrač - već tipični prosvjetiteljski, sekularni intelektualac, koji je u najvećoj mjeri zazirao o konzervativnih religijskih krugova i njihovog elitizma. Njegov učenik i drugi najvažniji ideolog Muslimanske braće, Sayyd Qutb, bio je skloniji Lenjinu i Marxu, tvrdeći da je socijalizam daleko superiorniji sustav od kapitalizma. Tražiti danas vezu između političkog islama i nauka Kurana je isto kao kada bismo porijeklo Lenjinove ili Hitlerove ideologije tražili u biblijskom učenju. To je tek percepcija prosvjetiteljskog uma, koji u religiji prirodno nalazi izvor svih zala, dok je zlo u oku samog promatrača.

Svakako da iz tog intelektualnog ozračja i ideološkog bratstva treba razumjeti i današnji islamistički antisemitizam, pa i popularnost koju to učenje ima kod pristalica Hamasa u Izraelu. Također, tu dolazimo i do tajnovitog ideološkog bratstva između islamista u Izraelu i njihove popularnosti među zapadnom intelektualnom publikom, a osobito u ljevičarskim krugovima i medijima. Sve je tu: narod koji strada pod brutalnom državnom represijom, mržnja prema ideji nacionalne države, oličenoj u narodu koji se odrekao svoje internacionalističke i dijasporične sudbine, te borba protiv kapitalizma, čije vrhunaravno oličenje predstavlja židovski Satana – i stari antisemitski pir može konačno početi, bez da bude proskribiran kao otvoreno iskazivanje naklonosti prema totalitarnim pokretima i ideologijama. Progresivna europska publika, kroz podršku Hamasu u Izraelu, konačno može dati oduška svojoj ljubavi prema vlastitom ideološkom naslijeđu, koje je na samom europskom tlu bilo duboko kompromitirano.

Naša podrška Hamasu je slika u ogledalu naše nepreboljene ljubavi prema našoj rđavoj prošlosti. Na žalost, upravo ta podrška zapadne publike totalitarnim pokretima, a sve pod krinkom borbe za ljudska prava potlačenih, danas u najvećoj mjeri – više i od samog Hamasa – zasjenjuje i blokira svaku nadu da će narod u Izraelu uspjeti prevazići naslijeđe sukoba i okrenuti se miru i budućnosti. Jer, tu više ne odlučuju usrdne molitve za mir i bogougodno suosjećanje sa žrtvama, već Hamasova politika sukoba, terorizam i eliminacionistički antisemitizam. Hamas nema danas svoju najveću podršku ni kod palestinskog naroda, niti u muslimanskoj religiji, već u simpatijama za totalitarne i antisemitske politike ljevice na Zapadu, koja njihov terorizam i njihovu ideološki fanatizam ovjenčava aureolom pravedne borbe za ugrožena ljudska prava. Pri tome se i ta progresivna i mnogohvaljena europska ljevica vraća svojim mračnim totalitarnim korijenima i svom endemskom antisemitizmu.

Izvor: Večernji list

Demokracija u raljama sindikata

"Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete". - Ivo Andrić

Zamišljena kao politički sustav koji će na pravedniji način distribuirati društvenu moć od feudalnog sustava – uvođenjem neke vrste izborne aristokracije umjesto dotadašnje nasljedne aristokracije – demokracija je postala mehanizmom perpetuiranja starih nepravdi i sigurnim putem u ponovnu refeudalizaciju društva. Istjeravši na velika vrata feudalno društvo statusa, demokracija je na mala vrata i pod drugim imenom vratila status i privilegije u društveni život. Ako smo nekad imali feudalce i grofove, danas imamo privilegirane društvene grupe, koje organiziranim pritiskom na političare ostvaruju svoje privilegije zakonodavnim putem. 

Jednu od tih najutjecajnijih, ako ne i najutjecajniju, grupu za pritisak u Hrvatskoj predstavljaju sindikati. Nedavna saborska rasprava oko novog Zakona o radu (ZOR), predstavlja pravi slučaj za primjer kako ova neizabrana grupa za pritisak bez ikakvog demokratskog legitimiteta promiče vlastite interese putem pritiska na zakonodavnu vlast i time ugrožava same temelje demokracije u Hrvatskoj. Naime, Milanovićeva vlada pokušava unijeti neke minimalne izmjene u Zakon o radu, koje neće promijeniti ništa bitno, ali i takve promjene su naišle na protivljenje sindikata, koji to vide kao ugrožavanje "prava" – točnije bi bilo reći privilegija – svojih štićenika, pa koriste svoju moć i utjecaj na zakonodavnu vlast kako bi spriječili bilo kakve izmjene ZOR-a.

Hrvatska ima najrigidniji Zakon o radu u Europi, a to je u direktnoj srazmjeri s tim da smo i šampioni u nezaposlenosti. Zakon o radu kakav postoji u Hrvatskoj bio bi kamen o vratu svakoj ekonomiji. On je, pored drugih zakonodavnih prepreka biznisu u nas, i glavni razlog zbog kojeg strani investitori u širokom luku zaobilaze Hrvatsku a naši radnici ostaju bez posla. Od ovakvog Zakona o radu koristi imaju jedino zaposlenici u javnom sektoru, kojih se u našoj maloj Hrvatskoj nakupilo nevjerojatnih 230 000. Plaće te armije zaposlenika u javnom sektoru, pored svih drugih ovisnika o državnom proračunu, financira tek oko milijun zaposlenih u privatnom sektoru. 

Interese radnika u privatnom sektoru štite jedino oni sami, svojim radom, i njihovi poslodavci, koji se u nemogućim uvjetima državne presije nad ekonomijom u Hrvatskoj, svakog mjeseca bore da im osiguraju plaću. To bi bio manji problem kada, pored svih tih davanja našoj preglomaznoj državi, ne bi morali financirati i ovu armiju državnih uhljeba, koji su u službu primljeni uglavnom po liniji partijske podobnosti. Međutim, smanjenje ovolikog broja zaposlenika u javnom sektoru čini se nemogućim, jer njihova radna mjesta (to su uglavnom radna mjesta, a ne posao!) štite moćni sindikati. Samo je besprimjerna laž kada sindikati prosipaju demagogiju da oni štite radnike. Ne, oni štite samo radna mjesta (na kojima je pitanje da li ima i posla) zaposlenika u javnom sektoru. Za radnike u privatnom sektoru nije ih briga. Oni su samo zastupnici interesa jedne manjine, zbog koje ispašta ogromna većina radnika u privatnom sektoru. Kada se tome doda to da su posljedice ekonomske krize i duboke recesije osjetili samo radnici u privatnom sektoru, dok zaposlenici u državnom sektoru nisu krizu niti osjetili, onda imamo pravu sliku dubine socijalnog raslojavanja u Hrvatskoj, ali i adresu odgovornih za takvo stanje. 

No, to nije cijela priča – to je samo njen neposredno vidljivi dio. Ono što se ne vidi, to je šteta koju rigidno radno zakonodavstvo ima prema socijalno najugroženijoj grupi, a to su nezaposleni i mladi. Od početka krize je u privatnom sektoru bez posla ostalo preko 200 000 ljudi. Većina europskih zemalja je upravo zbog krize dodatno fleksibirala radno zakonodavstvo, što je omogućilo ljudima koji su ostali bez posla novo zapošljavanje, ali ne i Hrvatska. Hrvatska ostaje pri sindikalnoj dogmi da samo rigidno radno zakonodavstvo može "sačuvati radna mjesta". Može, ali samo za povlaštenu grupu zaposlenih u javnom sektoru – a cijenu toga plaćaju zaposleni u privatnom sektoru (otpuštanja i niže plaće), ali i nezaposleni i mladi, koji se ne mogu nadati novom zaposlenju. Rigidno radno zakonodavstvo ne štiti radnike i ne čuva radna mjesta, kao što to tvrde sindikati, već je, naprotiv, jedan od glavnih generatora nezaposlenosti. Kao što je dobro primjetio Petar Lovrić, predsjednik Udruge malih i srednjih poduzeća, sindikati sprečavanjem promjena ZOR-a "štite nezaposlene od otkaza s posla kojeg nikad neće dobiti". 

O svemu tome su nedavno potakli raspravu Nenad Bakić i Davor Huić na Facebook profilu HDZ-ovog saborskog zastupnika Domagoja Ivana Miloševića, što je uznemirilo neke duhove i podiglo priličnu prašinu u javnosti. Dobro je da se o tome povela javna rasprava bar na ovaj način, jer mediji rijetko kad prenose disonantne glasove – dapače, sindikati svoju nesrazmjernu moć imaju upravo i zbog podrške koju dobivaju od medija, osobito od HRT-ovih novinara. Nenad Bakić je, naime, pozvao Miloševića da se jasno očituje o tome što smatra pod "mudrom ekonomskom politikom" svoje stranke, ako njegov stranački kolega u Saboru, Goran Marić, kritizira prijedlog novog ZOR-a populističkom pričom o "uvođenju radnika na leasing", čime očito ponavlja staru marksističku floskulu o "postvarenju" radnika, dok je Davor Huić poentirao da je tragično da "navodno konzervativna stranka u Saboru kritizira po svemu mlaku i nedovoljnu reformu radnog zakonodavstva kao previše kapitalističku". 

Zanimljivo je da je demagoški istup HDZ-ovog zastupnika Marića, zdušno podržao vođa laburista Lesar. Sa saborske galerije su to sve, naravno, pratile vođe sindikata. Možemo reći da su zastupnici, u stvari, pred njima polagali sindikalnu omertu – zavjet da se privilegije novog hrvatskog feudalnog staleža, tj. zaposlenika u javnom sektoru, neće dirati. Također je zanimljivo da su samo prije godinu dana, pri raspravi o Zakonu o radu, uloge bile obrnute – što nam govori da ovo nije nikakvo pitanje stranačke ideologije, već stvar interesa, utjecaja neizabranih centara moći na stranke i njihove političke kalkulacije. Tada je premijer Milanović odbacivao svaku mogućnost izmjene ZOR-a i fleksibilizacije tržišta rada – riječima da "radnici nisu roba", koje podsjećaju na današnje Marićeve "ljude na leasing". Jasno je, tada je Milanović bio pod sindikalnom omertom, budući ga je podrška sindikata i dovela na vlast. Sada sindikatima omertu treba položiti HDZ, koji će, po svemu sudeći, tj. ako stvari ostanu nepromijenjene, dobiti sljedeće izbore. 

HDZ je, u stvari, ovim polaganjem prisege sindikalnim vođama, potvrđivao svoju računicu za dobivanje sljedećih izbora. Naime, HDZ-ova računica kaže: uz podršku sindikata, dobivamo izbore. I to je ta sindikalna stupica u koju je uhvaćena hrvatska demokracije i zbog koje mi nikako da izađemo iz socijalizma, a danak čemu trenutno plaćamo ovom šestogodišnjom recesijom. Vlast u Hrvatskoj dobiva onaj koji dobije potporu sindikata. Zauzvrat, svaka nova vlast sindikatima mora položiti prisegu da neće dirati u njihove privilegije. To je Magna Carta Croatorum, koja je od demokratske Hrvatske napravila socijalističku prčvarnicu iz koje se nikako ne možemo iskobeljati. HDZ je, preko svog saborskog zastupnika Marića, upravo prisegao hrvatskim sindikatima da neće dirati njihovo leno i privilegije. To je recept za propast i produžavanje naše agonije. 

Zbog toga je neophodno pritisnuti HDZ i povesti o tome javnu raspravu, kako bi se, kao vjerojatni pobjednik na budućim izborima, prije izbora izjasnio o tome kako zamišlja reformirati hrvatsko gospodarstvo – popuštanjem sindikatima i očuvanjem sustava feudalnih privilegija ili smanjivanjem broja zaposlenika u javnom sektoru, fleksibilizacijom tržišta rada i smanjivanjem državnih nameta gospodarstvu, po uzoru na uspješne kapitalističke ekonomije? Političke stranke se trebaju očitovati o tome da li podupiru ideju da Hrvatska i dalje bude društvo statusa i privilegija ili su za to da budemo društvo jednakih šansi za sve, u kojemu će svatko moći svojim sposobnostima i radom unaprjeđivati vlastito blagostanje. 

Ako Hrvatska bude i dalje živjela pod ucjenom sindikata, gdje će njihove privilegije zarad podrške na izborima štititi političke stranke, Hrvatska gubi i tone još dublje u neofeudalni socijalistički glib u kome većina trpi i radi zarad blagodati manjine. Stoga je neophodan snažan pritisak javnosti na kandidate za buduću vlast u Hrvatskoj da se očituju po ovom pitanju i da o tome iznesu jasan stav prije izbora, kako bismo bili sigurni da će se otkloniti ovaj socijalistički sustav socijalnih nepravdi i očuvanja privilegija. Produžavanje ovakvog stanja u kome neformalne i neizabrane grupe ucjenjuju predstavnike naroda kako bi ostvarili svoje interese, samo dalje potkopava i ugrožava i demokraciju i našu budućnost. Osim ako nismo, po onoj Andrićevoj, već postali "poremećen narod" koji više "ne razlikuje svoju korist od očigledne štete".

Izvor: Republika

Prvi svjetski rat i slom liberalne civilizacije

Već je primjećeno kako se u Hrvatskoj začuđujuće malo pažnje posvećuje stotoj obljetnici početka Prvog svjetskog rata. Ako se i govori i piše o tome, onda su prije vidljive naslage nerazumijevanja, stereotipi i predrasude, koje su određene onim što se desilo nakon toga, nego što bismo dobili uvid u situaciju koja je determinirala događaje koji su doveli do rata. Međutim, možda to i nije toliko čudno imajući u vidu da danas, kako se čini, živimo u jednom posve drugom svijetu od svijeta kakav je bio do kolovoza 1914. Cjelokupni naš svjetonazor oblikovan je onim što se dogodilo nakon Prvog svjetskog rata, tako da se teško možemo i ponadati da bismo mogli razumjeti svijet kakav je bio prije toga, a time i uzroke koji su doveli do Velikog rata. Tome u prilog kao da govori i okolnost da se povijesničari koji se bave tim razdobljem gotovo jednoglasno slažu u tome da se Prvi svjetski rat i ono što je on proizveo jako teško može svesti na svoje uzroke. Bilo je to više kao grom iz vedroga neba, nego kao djelo nekakvog razvidnog uzročno-posljedičnog lanca događaja.

S druge strane, što ako je naš današnji svijet na odlučujući način oblikovan podzemnim silnicama koje su i dovele do toga rata, te bez razumijevanja tih silnica ne možemo razumjeti niti svijet u kome danas živimo? Što ako još uvijek živimo pod dugom sjenkom Prvog svjetskog rata i agende koja je do njega dovela? Mi bez problema na Drugi svjetski rat, bar od 1933. godine, gledamo kao na nešto što je bila prirodna posljedica totalitarnih ideologija koje su ga proizvele. Mnogi će pak reći, i neće bitno pogriješiti, da zametke Drugog svjetskog rata možemo pronaći već u Versailleskom mirovnom ugovoru, kojim je bitno promijenjen odnos snaga na europskom kontinentu. Tako će francuski povjesničar François Furet reći za novi europski poredak, koji 1919. stvaraju sile pobjednice, da je "još luđi od onoga koji je doveo do Prvog svjetskog rata". Međutim, tu vrstu jasne ideološke determinacije događaja koji su doveli do Prvog svjetskog rata, nije tako lako utvrditi. Jaz koji dijeli svijet prije od onoga poslije previše je dubok da bi ga išta moglo prevazići. Ako pokušamo takvo što, prije ćemo naići na diplomatske i dvorske intrige, zavjere opskurnih i marginalnih grupa, ali ne i čvrsti skup ideja koji bi mogao prouzročiti katastrofu koja se desila.

Sveta alijansa i liberalna era

Europa je do pucnja u Sarajevu i lavine koja je pokrenula čudan i koban sklop događaja potom, uz povremene kratkotrajne prekide, od kraja napoleonskih ratova 1814., dakle, punih sto godina, uživala u relativnom miru i blagostanju koje on donosi. Pobjednička antinapoleonska koalicija, sastavljena od konzervativnih europskih monarhija – Austro-Ugarske, Njemačke i Rusije – slomila je Napoleonov revolucionarni pohod po Europi, kojim je on htio ideje jakobinskog republikanizma posijati po europskom tlu. Taj plan je neslavno propao, a Europa je, pod okriljem tzv. Svete alijanse, poživjela sto godina mira i prosperiteta, u kojima je uživala sve blagodeti "liberalne ere". Pobijedile su ideje i snage koje je prizivao Edmund Burke, a ne one koje u prizivali francuski revolucionari i njihovi simpatizeri, poput Thomasa Paynea i Benjamina Franklina. Pobijedila je konzervativna Europa, a revolucionarne ideje i pokreti bili su, činilo se, definitivno poreženi.

Duh trgovine i znanosti obuzeo je nacije, a ratnička etika, radikalne ideologije i politički mesijanizam činili su se stvarima prošlosti, koje su mogli uzdizati samo marginalci i ekscentrici, poput Thomasa Carlylea, Friedricha Nietzschea ili Karla Marxa – tek neugodnim ekscesom i buncanjem luđaka, kojemu ne treba pridavati preveliki značaj. Epohom su, čak i u antiliberalnoj i etatističkoj Francuskoj, zavladali liberalni duhovi i veliki protivnici jakobinskog radikalizma, poput Alexisa de Tocquevillea, Benjamina Constanta i Françoisa Guizota. Tako Constant u svom djelu O osvajačkom duhu i uzurpaciji u odnosu na europsku civilizaciju, kritizirajući napoleonski revolucionarni belicizam, odaje pohvalu trgovačkoj civilizaciji devetnaestoga stoljeća: "Jedini cilj modernih nacija jest mir, s mirom i blagostanje, a kao izvor blagostanja privreda. Rat svakim danom postaje sve nedjelotvornijim sredstvom za postizanje toga cilja. Izgledi koje on nudi niti pojedincima niti nacijama više ne pružaju pogodnosti koje bi se mogle mjeriti s rezultatima mirnodopskoga rada i uredne razmjene... Rat je, dakle, izgubio svoju čar, kao i svoju korisnost. Da mu se oda, čovjeka više ne navodi ni interes ni strast."

Kao što bilježe kroničari toga doba, čovjek trgovačke civilizacije devetnaestoga stoljeća – kojoj su njeni radikalski neprijatelji dali danas proskribirano ime kapitalizma – mogao je proživjeti cijeli svoj vijek a da ne primjeti državu, osim ako bi napravio kakvo krivično djelo. Nisu vam bili neophodni osobni dokumenti, mogli ste putovati po Europi bez putovnice ili vize, mogli ste ostati živjeti u stranoj zemlji bez prijave policiji i posebne dozvole o boravku. Nisu postojale carinske barijere, pa se strana roba prodavala pod istim uvjetima pod kojima i domaća, što je znatno unaprijedilo standard građana. Centralne banke su još uvijek postojale samo u bizarnim pamfletima, poput Komunističkog manifesta, inflacije nije bilo, svoj novac ste mogli mijenjati za bilo koju drugu valutu. Ako biste željeli pokrenuti kakav posao za to vam nije bilo potrebno odobrenje države, niti bi vas država drala visokim porezima. Porezi su bili niski, država gotovo neprimjetna u životima ljudi, politički sustav umjeren i stabilan. Ljudi su se mogli okrenuti svojoj osobnoj sreći i napretku. Cvjetale su znanost i trgovina. Najvažniji događaji epohe bili su razni sajmovi znanosti i tehnike, od Beča do Pariza i Berlina. Uvjeti života čovjeka s početka 19. stoljeća nisu se puno razlikovali od uvjeta u kojima je živio srednjovjekovni ili čak antički čovjek. Međutim, u narednih stotinu godina su se uvjeti života toliko promijenili da je prosječan čovjek s početka dvadesetog stoljeća uživao u većim udobnostima nego nekakav knez sto godina ranije. Životni vijek se produžava, smrtnost novorođenčadi drastično se smanjuje, zarazne bolesti koje su do jučer desetkovale stanovništvo nestaju. Radnička klasa u samo jednoj generaciji osjeća nevjerojatno poboljšanje svog blagostanja, tako da povremeni usamljeni pokliči zatočnika revolucije, koji dolaze uglavnom od intelektualaca, ostaju bez odjeka. Čak se i nominalno revolucionarne i socijalističke partije odriču revolucije i pristaju na učešće u parlamentarnom životu. Kapitalizam i slobodna trgovina su u tijeku jednog životnog vijeka gotovo do neprepoznavanja unaprijedili ljudske živote i preobrazili lice zemlje.

Od najvećeg je značaja pritom još jednom podvući da je politički ustroj Europe bio definiran pobjedom konzervativnih europskih sila. Revolucionarni val s kraja osamnaestoga stoljeća bio je ukroćen i tek bi povremeno izbio na površinu, e da bi ubrzo bio obuzdan. Velika Britanija se držala po strani od događaja na Kontinentu, okrenuta također trgovini sa svojim kolonijama, koje doživljavaju pravi civilizacijski skok iz Kamenog doba u moderni svijet. Rusija pod premijerom Stolipinim sprovodi agrarnu reformu i kreće putem tržišnih reformi i kapitalizma, kao i Njemačka koja se ujedinjuje pod Bizmarckom i doživljava industrijski bum. Uslijed sprovođenja ovih reformi, Rusija, Njemačka i Austrougarska, već na prijelomu stoljeća doživljavaju takav ekonomski bum da prijete da će ekonomski prestići nekada daleko razvijeniju Veliku Britaniju, u kojoj je tijekom 19. stoljeća, pod utjecajem utilitarističkog učenja, primjetno opadanje načela laissez-fairea, a sve veći upliv ideja kontrole i regulacije. Da nije bilo Prvog svjetskog rata to bi se zasigurno i desilo.

Obnova jakobinske koalicije i početak Velikog rata

I upravo je to trenutak u kojem Velika Britanija, pored onih geopolitičkih (o kojima vrlo inspirativno piše politolog Marko Pejković u svom radu "Geopolitika rusko-njemačkih odnosa uoči Prvog svjetskog rata"), dotad uljuljkana u svojoj samodopadnosti i izolacionizmu (splendid isolation), počinje skretati svoju politiku ka događanjima na Kontinentu, s ciljem narušavanja savezništva konzervativnih europskih sila i stvaranja neprijateljstva među njima. Najvažniji joj je cilj, dakle, raskinuti čvrsto savezništvo Rusije i Njemačke. Za to poduzeće će joj, pored diplomatskih i standardnih obavještajnih aktivnosti, najbolje poslužiti otrov revolucije i poticanja marginalnih radikalnih grupa i pokreta, od kojih od najvećeg značaja postaju odiozne ideologije poput panslavizma i pangermanizma, koje između Rusa i Nijemaca siju zlo sjeme mržnje i šovinizma. Doskora marginalan i gotovo nezamisliv među pripadnicima germanofilne ruske elite, panslavizam i germanofobija uskoro postaju dijelom državnog programa Ruskog carstva. Diplomatski odnosi Njemačke i Rusije nakon Bismarckova umirovljenja se pogoršavaju. Međutim, budući je u Njemačkoj vrijedio Bismarckov naputak da "Engleska nikad ne može računati na njemačko savezništvo protiv Rusije", bilo je izglednije pridobiti Rusiju za savezništvo s Engleskom protiv Njemačke. Revolucionarne nacije, Engleska i Francuska, stupaju u savezništvo (Antanta) protiv sila Svete alijanse i na europskome tlu prodaju staru političku robu iz svoje kuhinje – ideologiju i revoluciju. Prijelomni događaj, koji će "europski građanski rat" učiniti sasvim izvjesnim, bilo je konačno pristupanje Rusije Antanti 1907. godine.

Nestankom Svete alijanse, koja je Europi garantirala stogodišnji mir i napredak, i ulaskom Rusije u savez sa Britanijom i Francuskom (što je za jednu carevinu stvar dovoljno bizarna po sebi, jer je time samu sebe osudila na prihvaćanje republikanskih ideja i revoluciju), ne narušava se samo stabilnost europskog poretka, već taj preustroj ima i ideologijsko obilježje. Načela Francuske revolucije i jakobinizam, dotad učinkovito suzbijani, vraćaju se na velika vrata na svjetsku scenu. Europu zahvaća revolucionarno jakobinsko ludilo. U atentatima padaju mahom konzervativni političari, koji nisu po volji ovim novim jakobincima, u državnim udarima padaju dinastije koje ne žele prihvatiti novu konstelaciju moći u Europi, potiču se radikalni panslavistički pokreti, poglavito u Austrougarskoj i Rusiji, u Francuskoj je ideja nacije ponovno spojena s idejom revolucije, koja hrani njene stare apetite, dok zauzvrat u Njemačkoj sve dublje pušta korijenje mistični pangermanizam. Čitava Europa je zaražena revolucionarnim idejama. Došlo je do smjene političkih paradigmi, revolucija je odmijenila evoluciju, i scena za totalni europski građanski rat je pripremljena. Prvi svjetski rat, dakle, nije samo "ideju revolucije vratio u samo središte europske politike", kako će to reći François Furet, već je uveliko bio direktnom posljedicom vraćanja ideje revolucije i jakobinske agende u središte europske politike.

Jednoj od tih opskurnih jakobinskih grupacija zadojenih jugoslavenskom verzijom panslavizma, pripadao je i Gavrilo Princip, atentator na austrougarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Kod nas se obično gleda na Principa kao na srpskog nacionalistu, a na sam atentat kao na neprijateljski akt Kraljevine Srbije protiv Austro-Ugarske. Takvo viđenje je, uostalom, bilo i zvanični stav Austro-Ugarske, koje joj je poslužilo i kao casus belli za objavu rata Srbiji. Mislim da je takvo gledanje na atentat kratkovido i, u biti, pogrešno. Gavrilo Princip se nikada nije izjašnjavao kao Srbin, već kao Jugoslaven i ateist, dakle, bio je sljedbenik revolucionarnog nacionalizma i zatočnik jugoslavenskog jakobinizma. Drugim riječima, njegovo nacionalno opredjeljenje bilo je ideološko a ne etničko. Jugoslavenska ideja korijeni u ilirizmu i, šire, u ideologiji panslavizma. To je ideja koju su promovirali mahom hrvatski intelektualci, ali i Srbi koji su živjeli u Austro-Ugarskoj. Slaviti danas Gavrila Principa kao nekakvog heroja, poglavito kao nacionalnog heroja, kao što je to mahom slučaj u Srbiji, ili ga prezirati kao eksponenta velikospske ideje, stoga, nema mnogo veze sa stvarnim idealima u ime kojih je Princip pucao na Ferdinanda i njegovu ženu. On je to učinio u ime jugoslavenske ideje, one ideje koja je narode na ovim prostorima na gotovo čitavo stoljeće zatvorila za bilo kakvu ideju izgradnje demokratskog društva i gurnula ih u avanturu političkog mesijanizma, fašizma i komunizma. Ta jugoslavenska ideja je, jasno je, bila u otvorenom sukobu sa opstankom Austro-Ugarske. Ona je bila mnogo dalekosežnija od nekakvog srpskog ekspanzionizma, i uklapala se u širu revolucionarnu agendu obnovljanja jakobinske agende u Europi, koja je trebala doći glave Svetoj alijansi. Taj širi konceptualni okvir je bio ideologijski i legitimacijski osnov atentata.

Ako bismo tražili političku pozadinu atentata, gledat ćemo, također, jako usku sliku ako gledamo (samo) na Beograd. Srbija i Austro-Ugarska su bile u lošim diplomatskim odnosima, naročito nakon Svibanjskog prevrata i svrgavanja dinastije Obrenović. Pod Karađorđevićima se Srbija, zajedno sa Rusijom, okreće od Svete alijanse i priključuje Antanti. Međutim, Njemačka je cijelo vrijeme uspješno obuzdavala Austro-Ugarsku da zarati sa Srbijom, čak je i blagonaklono gledala na ekspanzionizam Srbije na Balkanu, prije svega zato što je kroz Srbiju trebala proći za Njemačku jako važna pruga Berlin-Bagdad. Međutim, u travnju 1914., Srbija raskida ugovor s Njemačkom i koncesiju za gradnju pruge daje Francuskoj i Britaniji. To je bio jasan signal Berlinu da sa Srbijom neće biti nikakvog dogovora, te Njemačka obećava Austro-Ugarskoj da će ju poduprijeti ako krene u rat sa Srbijom. Jasno je da u tim svojim odlukama nije imala nikakvu samostalnost, već je bila navigirana od strane svojih novih mentora u Sankt Peterburgu, Londonu i Parizu. Pripreme Srbije za ulogu korisnog idiota sila Antante u njihovom obračunu sa (sada krnjom) Svetom alijansom, bile su u punom jeku. Ali, to je samo zapaljiv kontekst u predvečerje rata. Iz njega, ipak, možemo jasno iščitati i zašto je baš nadvojvoda Franjo Ferdinand bio odabran za metu ovog dijaboličnog plana? Razlog tomu je, prije svega, ne zbog toga što bi on bio nekakav reprezent austrougarskog imperijalizma i militarizma; dapače, Franjo Ferdinand je bio političar umjerenih svjetonazora, koji je htio politički reformirati i modernizirati Austro-Ugarsku, pokušavao je diplomatskim putem riješiti sporove sa Srbijom i - što je u ovom kontekstu najvažnije - bio je zagovornik ponovnog uspostavljanja Svete alijanse, koja bi uključivala i Rusiju. To je za političke lidere Antante bio njegov neoprostiv politički grijeh, koji je morao platiti svojom glavom. Pucanj u njega bio je pucanj u ideju Svete alijanse i starog europskog poretka.

Organizacija samog atentata pripisuje se Crnoj ruci, zavjenreničkoj vojnoj organizaciji koja je u Svibanjskom prevratu 1903. svrgla dinastiju Obrenović i na srpski prijestol dovela dinastiju Karađorđević, ali tu je sve još uvijek u priličnoj mjeri prekriveno velom tajne. Da li je Crna ruka, u stvari, bila Produžena ruka neke treće strane? U svom tekstu "Rusija je Srbiju gurnula u rat..." Danijel Tatić argumentira da bi to mogla biti upravo Rusija. Iako u tome ima dosta istine, koja razbija naše stereotipne predstave o lokalnom balkanskom sukobu koji je, čudnim stjecajem okolnosti, prerastao u svjetski rat, ako pogledamo širi geopolitički preustroj u Europi do koga je došlo pristupanjem Rusije Antanti, vrijedilo bi razmisliti i o tome da li je ta ruka bila možda još duža? Nisu li i same nove članice Antante, prije svega Rusija, u svemu tome igrale samo prividno samostalnu ulogu, a u interesu glavnih igrača u Antanti, prije svega Londona? Neki trag o tome daju podaci koji svjedoče o tome da je Dimitrije Mitrinović bio najvažnija figura u ideologijskoj izobrazbi Mladobosanaca, a vjerojatno i njihov neposredni podstrekač na "tiranoubojstvo" (riječ koju koriste Mladobosanci kako bi opisali svoj čin, a koja je posve "mitrinovićevska"). Mitrinović je Jugoslaven po uvjerenju i jakobinac po političkom opredjeljenju, inače pjesnik, okultist i iluzionist (kažu da je Aleister Crowley za njega bio malo dijete), a po svemu sudeći i operativac britanske tajne službe. On mjesecima prije atentata drži tajne sastanke sa pripadnicima Mlade Bosne, a odmah poslije atentata nestaje i s lažnim dokumentima odlazi u London, gdje se do kraja života kreće u visokim britanskim političkim i obavještajnim krugovima, a odakle se u Jugoslaviju vratio samo na kratko, u vrijeme Šestosječanjske diktature, kada u Politici objavljuje nekoliko članaka u kojima u nietzscheanskom duhu slavi "jugoslavensku rasu". Vjerojatno bismo ostvarili veliki napredak u spoznaji tko stoji iza atentata na Franju Ferdinanda kada bi se istražila Mitrinovićeva arhiva u Londonu. Međutim, to do sada nitko nije učinio, a poklonike germanofobne historiografije, prema svjedočenjima onih koji su to pokušali, i sam spomen Mitrinovićeve arhive nagoni na panični bijeg.

Kako god, pucanj u Sarajevu označio je početak kraja liberalne civilizacije koja je u Europi cvjetala pod okriljem konzervativnih kontinentalnih sila. Taj pucanj ispalio je jugoslavenski jakobinac, zadojen panslavizmom i revolucionarnim francuskim idejama, čiji je zajednički imenitelj bio antiliberalizam i mržnja prema buržoaskoj civilizaciji devetnaestog stoljeća. Ironija povijesti je da je taj pucanj u liberalni svijet bio navođen rukom iz kolijevke liberalizma, koja se počela odricati svoje vlastite tradicije.

"Tri godine svjetske revolucije"

No, revolucionarni jakobinizam ulaskom u rat i konačnom pobjedom nad Silama osovine nije samo ostvario uspjeh na geopolitičkom i ideologijskom planu. Sociologijski i ekonomski aspekt rata podjednako je važan, ako ne i ključan. Prvi svjetski rat nije bio samo veliki žrvanj ljudskih života, već i svih liberalnih institucija društva. On je samljeo buržuja i buržujsku kulturu devetnaestoga stoljeća i na površinu izbacio antiliberalnu revolucionarnu kulturu. "Mir je na dnevni red stavio revoluciju", kaže Furet. Nestaju stare europske monarhije, u Rusiji, Njemačkoj, Austro-Ugarskoj bjesne revolucionarne strasti, stara Europa je na koljenima. Boljševici u državnom udaru preuzimaju vlast u Rusiji, Austro-Ugarska nestaje, a nesljeđuju je paslavistički državni projekti, poput Jugoslavije, Čehoslovačke i Poljske, koje, pod patronatom sila Antante, trebaju držati blok njemačkom ekspanzionizmu i biti nepremostivo sjeme zavade između Njemačke i Rusije. Sama Njemačka postaje republika, doduše ne boljševičkoga tipa, već socijaldemokratskog (premda je malo nedostajalo da se i to desi, kao što se desilo u Rusiji). Weimarski ustav je prvi ustav u povijesti koji se više ne zasniva na liberalnim principima, već na socijalističkoj ideji "socijalne pravde"; Njemačka republika je ustavno definirana kao takozvana "socijalna država" (slično kao što je to danas Hrvatska). U Francuskoj politička i intelektualna elita iživljavaju svoje jakobinske frustracije i ponovo veličaju revoluciju, nerjetko pritom slaveći upravo Boljševičku revoluciju kao autentičng nasljednika Francuske revlucije. U Britaniji već decenijama na intelektualnoj sceni dominiraju fabijanci, poput Bernarda Shawa, E. G. Moorea, Bertranda Russela i bračnoga para Webb. Čitav svijet je krenuo na put ka socijalizmu, koji je F. A. von Hayek nazvao putem u ropstvo.

Svakako je, pored gore navedenih, jedan od ključnih razloga koji je javno mnijenje – a ne samo intelektualnu elitu – okrenuo ka socijalizmu prividna djelotvornost ratne privrede, za koju su ljudi pomislili da je učinkovitiji i racionalniji sustav o liberalnoga laissez-faire sustava. Za ratnu privredu je glavna karakteristika centralno planiranje i organiziranje čitavog gospodarstva oko jednog konkretnog cilja. Čitava privreda postaje nalik na jednu tvornicu u kojoj su sve snage upregnute radi ostvarenja ratnih ciljeva, tj. pobjede u ratu. Takav sustav ljudima, iako proizvod ratne nužde, djeluje superiorno nad "anarhičnim" tržištem. Političarima on sada djeluje primamljivo, jer im omogućuje pristup polugama moći o kakvima nisu mogli ni sanjati u tržišnom ustroju gospodarstva. Intelektualci već duže vrijeme zagovaraju socijalizam kao "umni" način privređivanja u odnosu prema kapitalističkome "bezumlju". "Idealu slobode" liberalne civilizacije, sada biva suprotstavljen "ideal organizacije" nastupajuće socijalističke civilizacije. Prvi svjetski rat je u tom smislu predstavljao djelatnu socijalističku revoluciju, pa će socijalista Paul Lensch svojoj knjizi o Prvom svjetskom ratu s pravom dati naziv Tri godine svjetske revolucije.

Evo kako njemački socijalist Johann Plenge, u svojoj popularnoj knjizi 1889. i 1914., pisanoj u vrijeme rata, hvali ratnu privredu kao ostvarenje socijalističkog preustroja čitavog gospodarstva. Prema njemu, ratna priveda koja je 1914. stvarena u Njemačkoj, "ponajprije treba ostvariti socijalističko društvo; njezin je duh prva djelatna, a ne tek utopijska, pojava socijalističkog duh. Potrebe rata uspostavile su socijalističku ideju u njemačkom gospodarskom životu i tako je obrana naše nacije čovječanstvu podarila ideju 1914, ideju njemačke organizacije, narodnu zajednicu (Volksgemeinschaft) nacionalnog socijalizma (...) Čitav se naš politički život u državi i industriji uzdigao u viši stadij, a da to nismo zapravo ni zamjetili. Država i gospodarski život tvore novo jedinstvo. (...) Osjećaj gospodarske odgovornosti, koji obilježava rad službenika u državnim ustanovama, prožima sve privatne djelatnosti. Novi njemački korporativni ustroj gospodarskog života najviši je oblik života države koji je ikad postojao u povijesti." (Cit. prema: Hayek, Put u ropstvo) Ove bi retke, čini se, i danas potpisao svaki antiliberal i zagovornik socijalizma. Tolika je snaga i djelatna čar socijalističke ideje organizacije gospodarstva na duše ljudi i nakon punog stoljeća.

Prvi svjetski rat nije samo uništio liberalnu europsku civilizaciju, već je od toga uništenja napravio svoje programsko načelo, odbacujući kapitalizam i široko prihvaćajući socijalizam kao glavni politički princip. Čitav se politički prostor radikalizira i kontaminira socijalističkim totalitarnim idejama. Nisu samo boljševici i Hitlerovi nacional-socijalisti bili zatočnici socijalističke ideje ponikle iz antiliberalne kulture i ratne privrede Prvog svjetskog rata, iako su svakako bili njegovi glavni proponenti. Demonska poputbina koju je Prvi svjetski rat ostavio čovječanstvu bila je mnogo veća od uništenja 40 milijuna ljudskih života u ratnim razaranjima. Ona je sadržala i sjeme uništenja naše civilizacije, koje će uskoro u djelo pokušati sprovesti njegovi najdosljedniji zagovornici. Nije li vrijeme da se oslobodimo tog socijalističkog naslijeđa Prvog svjetskog rata i konačno pokušamo obnoviti liberalnu civilizaciju koju je taj rat uništio?

Izvor: Večernji list