Kako nas je promijenila godina u kojoj smo imali siječanj, veljaču i - koronu

Cinik je onaj koji za svoju muku traži velika rješenja, ali na kraju nalazi samo izgovore. A rješenje ponekad može biti u sasvim običnim stvarima.

Dvije i dvadeseta bliži se svome kraju, pa svi pravimo rekapitulacije onoga što nam se ove godine dogodilo, dok nestrpljivo čekamo čim prije je se konačno riješiti. Čini se kako nikad nije bilo lakše sažeti dojmove na kraju jedne godine, jer smo u kalendaru imali samo siječanj, veljaču i - koronu. Svijeta prije korone nitko se više i ne sjeća, a ostala nam je samo ova monotonija jednog te istog. Kao da smo čitav život odgodili za neka “bolja vremena”, a mi postali oni kojima se ništa ne događa.

Kada se osvrnemo za sobom čitava ova godina na izmaku nam se čini kao nekakvo odgođeno trajanje, kao “život na kredit”, onih “dva tjedna” koja su “ključna”. Nešto što se uvodi kao izvanredna mjera, vremenom postaje ustaljeno pravilo. Tako smo prvo dobili maske pod izgovorom izbjegavanja karantene, pa nakon maski dolazi zatvaranje dok ne dobijemo cjepivo, da bismo na kraju saznali kako se ni nakon cjepiva život neće vratiti u “normalu”, dok ćemo maske morati nositi i dalje. 

Stoga nije ni čudno da se svi pomalo osjećamo kao “kuhane žabe”, koje su prošle čitav proces adaptacije na “novo normalno”, a do to zapravo nismo ni primijetili. Dok mislimo kako nam se ništa ne događa, na kraju shvatimo kako nam se već sve dogodilo, pa nam jedino ostaje smijati se apsurdnoj situaciji u tom loncu u kojem smo se našli. Što drugo čovjek i može kad postane svjestan kako je počeo prihvaćati apsurde koji nam se serviraju kao bjelodanosti, jednako kao što prihvaća da je more plavo ili trava zelena?

No, kako mi je ovo zadnja kolumna u ovoj godini, nemam namjeru na svu tu “svjetsku muku”, koja nas je snašla, još dodavati svoju žuč, već samo želim nešto reći o tome kako nas je godina na izmaku sve pomalo promijenila i pretvorila u cinike. Cinik je čovjek koji primjećuje kako nema istine u sustavu kojem smo izloženi i svoju ogorčenost pokušava iskaliti na drugome koga doživljava kao nekoga tko profitira na muci koja ga je snašla. Suočeni s apsurdom tražimo “krivca” kako bismo pokušali svom jadu dati neki “smisao”.

To svatko od nas može prepoznati u sebi, ali i svuda oko sebe, a najviše na društvenim mrežama, koje su nam trenutno postale jedini “ventil” kroz koji možemo ispuhati svoje nezadovoljstvo. Nekad to može biti relativno ljekovito i prilično bezbolno, kao kad za metu svoje ljutnje uzmemo političare ili neku javnu osobu. Oni malo stariji među nama vjerojatno se sjećaju kako je u vrijeme komunizma cvjetala specifična vrsta humora, kao obrana od gluposti i apsurda tog sustava. To je često bio jedini način da čovjek u takvom sustavu sačuva malo zdravog razuma.

Ali, nažalost, sve je češći slučaj kada to “ventiliranje” dobija vid osobnih obračuna i “prozivki” među prijateljima i poznanicima, a nerijetko i pravih hajki i javnog linča zbog nečijeg iznesenog mišljenja. To govori samo o tome kako smo kao društvo već “načeti” i na rubu pucanja. Jedno od glavnih obilježja totalitarnog sustava - a neke mjere koje sada imamo sadrže elemente totalitarne kontrole - nije nestanak javne sfere društva, već raspad njegove privatne sfere, osobnih veza među ljudima. Kundera je, recimo, kao i drugi disidentski pisci, o tome pisao.

Svi mi smo zaokupljeni velikim stvarima u životu i želimo rješavati velike probleme, ali pritom uvijek nekako zanemarimo one “male stvari” koje život znače. Često je, u stvari, ta naša zaokupljenost “svjetskim problemima” samo cinični izgovor za odlaganje i nerješavanje onih problema koji su nam pri ruci. Put do rješenja uvijek je ispunjen s puno malih koraka. Čak je i Nietzsche, kao veliki megaloman, koji je i sam bio zarobljenik apsurda, znao uzviknuti: “Kako je bogata zemlja sitnim, malim, savršenim stvarima, onim što nam je nadohvat ruke!”

Cinizam je negacija nade. Pesimist koji viče “kraj je blizu”, samo je prikriveni optimist. On vjeruje kako će njegova muka uskoro doći kraju. Cinik je onaj koji za svoju muku traži velika rješenja, ali na kraju nalazi samo izgovore. A rješenje ponekad može biti u sasvim običnim stvarima. Ako za tren skinemo obrazinu cinizma, koju smo na sebe navukli kao oklop, i na te obične “male, savršene stvari” pogledamo otvorena srca, ta promjena bi nas mogla otvoriti za svijet koji je sačuvao smisao. Tada bismo, unatoč okolnostima, konačno mogli postati oni kojima se nešto događa.

Večernji list

Ako je brzopletost oko cjepiva nada, što je onda strah?

Od početka ove epidemije svakog smo dana imali neku novu vijest, koja je proturiječila onoj od jučer, a ta se nova informacija predstavljala kao nada. 

Teško bismo mogli zamisliti bolju vijest od toga da se usred epidemije pojavi cjepivo. Tu sam potpuno u taboru “poklonika” znanosti i, kao i većina ljudi, s nestrpljenjem pratim što se događa na tom polju, u nadi kako će se čim prije okončati ova agonija oko korone. Svjestan sam, uostalom, koliko su znanost i tehnologija unaprijedili kvalitet ljudskog života u zadnjih dvjesto godina. To što danas većina ljudi i nakon šezdesete može očekivati još dvadesetak godina solidnog života, čisti je bonus koji zahvaljujemo napretku znanosti i medicine.

Stoga bi najave kako bismo već početkom naredne godine mogli imati cjepivo za “kineski virus” trebale biti pozdravljene kao nešto najljepše što smo mogli čuti na kraju ove užasne “godine Štakora”. Ali, kako je još uvijek 2020. godina, vijesti o mogućem cjepivu samo su nam otkrile u kako čudnim vremenima živimo. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju nam kako je više od polovice Hrvata prilično skeptično prema tim najavama. No, nije to tako samo kod nas - istraživanja kažu kako je isto nepovjerenje prema cjepivu i u većini zapadnih zemalja.

Kako to tumačiti? Hoćemo li više od pola populacije zapadne hemisfere jednostavno proglasiti antiznanstveno nastrojenom ili naivnim žrtvama antivakserske propagande? Kako tumačiti ankete koje govore o velikom postotku medicinskog osoblja i djelatnika domova za starije koji su se izjasnili kako se neće cijepiti protiv korone? Ako nas ostale možemo smatrati laicima za medicinu, kako tumačiti sumnjičavost kod ovih ljudi, čije je povjerenje u moć medicine inače razvijeno do potpuno nekritičke razine? 

Tehnologija je danas toliko napredovala da je samo cjepivo relativno lako razviti, ali ono što je problem su nuspojave, koje mogu biti kobne ukoliko cjepivo nije dovoljno testirano. Zbog toga su nas mnogi stručnjaci još proljetos upozoravali kako taj proces obično traje godinama, te da ga u najboljem slučaju možemo očekivati tek za osamnaest mjeseci. Sada se, međutim, od nas očekuje da vjerujemo kako se dogodilo čudo, jer smo cjepivo dobili u roku od devet mjeseci, iako to, u biti, znači kako je skraćeno vrijeme za praćenje nuspojava.

Puno je sivih zona oko toga, što kod ljudi stvara nepovjerenje. Znamo kako se cjepivo testira na zdravim ljudima koji se kontrolirano zaraze, ali se ono potom daje bolesnim ljudima, čiji je organizam puno podložniji kontraindikacijama. Tako već nakon par dana otkako je Velika Britanija krenula s procjepljivanjem stanovništva dobijamo sve duži spisak ljudi koji se ne bi smjeli cijepiti, poput djece, trudnica, alergičara ili onkoloških bolesnika. Ne smijemo ni zamisliti što bi se dogodilo ako bismo nakon cijepljenja imali slučaj s fatalnim ishodom.

Korona je teška bolest, koja ne pogađa 85% ljudi, 10% ih prođe s lakšim posljedicama, dok 5% ima teške simptome, od kojih 0,2% umre. S druge strane smo dobili cjepivo za koje se tvrdi kako je oko 90% efikasno, što je jako blizu onih 85% “pozitivnih” bez simptoma. Znači, ako se kontrolirano zarazim, opet nema jamstva da neću imati nuspojave, niti znam koliko traje imunitet, niti se znaju dugoročne posljedice. Svi znamo kako je cijepljenje jako korisno u općem smislu, ali se sada svi pitaju “hoću li ja biti iznimka”, pa razum sugerira kako ne treba žuriti.

Od samog početka pandemije svakodnevno smo bombardirani nelogičnostima i apsurdima, imamo stalnu promjenu narativa, gdje se znanstvenici ne slažu niti oko jedne bitne stvari i svaki ima neku svoju istinu koju želi nametnuti ostalima. Tako smo svakog dana imali neku novu vijest, koja je proturiječila onoj od jučer, a ta se nova informacija predstavljala kao nada. U takvoj situaciji čovjek više ne vjeruje ni sebi, a ne kome drugome, po onoj “otkad sam sebe uhvatio u laži, ne vjerujem nikome”. Na kraju se zasitimo prodavanja lažne nade, pa se pitamo - ako je ova brzopletost oko cjepiva nada, što je onda strah?

Nema sumnje kako će znanost i na ovaj izazov pronaći pravi odgovor, ali stvaranje atmosfere u kojoj se od nje očekuju čuda i dolaženje do rezutata prečacima, narušavaju kredibilitet, pa se ljudi počinju pitati o vanznanstvenim motivima koji iza toga stoje. Istina na kraju, kao i uvijek, ispravi pogreške, ali joj je za to potrebno vrijeme. Njeno nametanje hinjenim autoritetom ili, još gore, kroz prisilu, samo nas može gurnuti dalje u očaj i oduzeti nadu kako ćemo, ipak, pronaći izlaz iz ovog labirinta.

Večernji list

Kako su se u pandemiji znanstvenici premetnuli u srdite "medijske zvijezde"

Ono što se traži su "lajkovi" i "emotikoni", a ne argumenti i dokazi. To je i razlog zašto je zdravstvena kriza oko korone neminovno uzela formu panike.

Zamislite da na putovanju svemirom na nekom udaljenom planetu naletite na stvorenja koja za komunikaciju ne koriste ni govor ni pismo. Umjesto toga, sporazumijevaju se grimasama, pantomimom i drugim oblicima neverbalnog komuniciranja. Ako bi i proizvodila neke zvukove to bi više ličilo na nemušto kreveljenje ili koncert elektronske glazbe, nego na artikulirani jezik znakova i simbola. Na glavi bi možda imala antene putem kojih bi povremeno slala signale za neke složenije pojmove.

Iako pomisao na takvu civilizaciju može djelovati pomalo šašavo, u njoj komunikacija ne bi bila sasvim nemoguća. Doduše, odsustvo neverbalne komunikacije suočilo bi tu vrstu s nekoliko nezgodnih posljedica. Prije svega, sva komunikacija bila bi direktna i osobna. Ako biste htjeli prenijeti poruku nekome tko je udaljen morali biste osobno otići k njemu ili poslati nekoga tko bi prenio poruku umjesto vas. Informacija bi bila vezana uz njenog nositelja i nestajala bi s njim. 

Jasno je da bi u takvom sustavu prenošenje informacije podrazumijevalo visoke troškove, a većina ne bi uopće mogla biti ni prenešena. Bez mogućnosti zapisivanja ili neke forme bilježenja informacije, zajednička kultura i tradicija teško da bi uopće postojale, možda tek u tragovima. Kako bi sva komunikacija bila isključivo osobna i prenosila samo osobna iskustva, književnost i povijest bile bi svedene na neku karikaturalnu formu. Zamislite Hasanaginicu “prepričanu” pantomimom u prvom licu jednine. 

Svi kompleksniji oblici komunikacije bili bi, uopće, živa muka, pa bi se razvijali samo organi koji prenose trenutni doživljaj, poput veće ekspresije mišića na licu, naglašenih očnih jagodica ili izduženih prstiju. Svi bi živjeli zarobljeni u sadašnjosti i možda imali tek nejasnu predstavu o neposrednoj prošlosti i budućnosti. Kako bi komunikacija bila isključivo vizualna a vremenska preferencija kratka, čitav bi se život sveo na kaotični niz trenutaka i slabo artikulirane ekspresije trenutnih doživljaja.

Poznati teoretičar komunikacija Marshall McLuhan razlikovao je “tople” i “hladne” medije, ovisno o tome koju razinu angažmana od primatelja poruke zahtijeva određeni medij. Pisana riječ je “topli medij”, jer zahtijeva veći intelektualni angažman čitatelja. Govorna riječ je neposrednija, a slušatelj ovisan o govorniku kao prenositelju poruke. Televizija i video su “hladni” mediji, jer je gledatelj samo pasivni primatelj poruke, a njegov intelektualni aparat skoro potpuno “ugašen”. 

Iako McLuhan nije doživio razvoj interneta i naše digitalno doba, već se u njegovo vrijeme pjevalo kako je “video ubio radio zvijezdu”. Prirođena lijenost ljudske vrste favorizira “hladne” medije na račun “toplih”, a razvoj “video kulture” u digitalnom dobu značio je i sve veće potiskivanje razuma i činjenica u korist doživljaja i emocija. Opredjeljujemo se za jednu ili drugu stranu jer nam se više sviđa prenositelj poruke, a ne zbog sadržaja poruke koju prenosi. Politika više nije argumentirana rasprava o činjenicama, već borba reklamnih panoa.

Pored “personaliziranja” javne komunikacije, internet je tu komunikaciju učinio i neposrednom. Ako pogledamo društvene mreže vidjet ćemo kako sve više ljudi prenosi “uživo” sve moguće banalnosti svog života. Život se preselio na “live stream”. I vremenski okvir je sve uži. Bombardirani smo sadržajem koji od nas zahtijeva neposrednu emotivnu reakciju, bez puno vremena za promišljanje. Ono što se traži su “lajkovi” i “emotikoni”, a ne argumenti i dokazi. Imperativ digitalnog doba je “sada i odmah”.

To je i razlog zašto je zdravstvena kriza oko korone neminovno uzela formu panike. Ako se sjetimo prvih slika pretrpanih bolnica iz Wuhana ili Bergama, informativni sadržaj tih slika bio je mali, ali su one bile vrlo efikasne u izazivanju snažne emotivne reakcije. Dok nam struka kao preventivu još uvijek ne može ponuditi ništa više od sapuna i držanja distance, vidimo kako su, s druge strane, znanstvenici napustili svoje laboratorije i preko noći se premetnuli u srdite “medijske zvijezde” i “starletane”.

U stvari, uopće ne morate zamišljati onaj udaljeni planet u svemiru. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe. Stara dobra “Gutenbergova galaksija” je daleko iza nas, dok informacija sve više uzima formu senzacije. Antene već imamo, dok se sadržaj onoga što je u glavi čini sve upitnijim.

Večernji list

Kako je mladi i karizmatični Biden potukao napopularnog Trumpa?

Dok svi tvrde da je Biden pobijedio i natječu se čestitati, upadljivo izostaju postizborne analize koje bi nam objasnile kako je Biden pobijedio Trumpa.

Ako pratite postizbornu američku dramu, vjerojatno, kao i većina promatrača, imate dojam kao da gledate dva potpuno različita filma, dvije paralelne stvarnosti. Amerika trenutno liči na auto s dva volana i dva vozača, gdje svaki od njih “vuče” vozilo na svoju stranu. S jedne strane imate medije koji kažu kako je Joe Biden novi “izabrani predsjednik” SAD, dok s druge strane imate Trumpov odvjetnički tim koji osporava rezultate izbora i tvrdi kako će dokazati “izbornu prijevaru”. 

Kome vjerovati, čija je stvarnost “prava”? Teško je to reći, jer nijedne ne krasi baš ljubav prema istini. Ali, ono što je indikativno jest način na koji se medijski unisono nameće samo jedna istina. Zašto bi netko tko je toliko siguran u svoju pobjedu ulagao toliko energije kako bi ušutkao bilo kakav glas kritike s one druge strane? Ako je Trumpovu pobjedu dvije godine istraživao specijalni istražitelj Mueller, zbog čega bi sad bilo sporno da Trumpov tim redovnim putem istraži Bidenovu pobjedu?

Autor čuvenog “Dilberta” i jedan od najlucidnijih američkih političkih komentatora, Scott Adams, nedavno je iznio zanimljivu opasku o “psu koji ne laje”, primijetivši kako je dosta čudno to što nijedan ozbiljan analitičar nije izašao s tvrdnjom kako su ovi izbori bili pošteni. Duga je povijest krađe na američkim izborima, ali nikad nije bilo ovoliko sumnji na nepravilnosti. Da se u nekoj drugoj zemlji izborna pravila mijenjaju uoči izbora ili se usred noći pojavi stotine tisuća glasova za samo jednog kandidata, svi bi tražili nove izbore.

Ali, postoji u toj priči još jedan “pas koji ne laje”. Naime, dok svi tvrde da je Biden pobijedio i natječu se čestitati - upadljivo izostaju postizborne analize koje bi nam objasnile kako je Biden pobijedio? Doduše, takvih analiza nije bilo ni prije izbora, osim pozivanja na sumnjive ankete i ponavljanje mantri o “zlom narančastom čovjeku”. Ja sam prije izbora izašao s analizom u prilog Trumpove pobjede, pa mislim da bi bilo pošteno da sad bar netko izađe s analizom Bidenove pobjede. 

Ne bi to bilo malo pregnuće, a zaslužilo bi svaku pohvalu javnosti. Svakako bi zahtijevalo inovativan duh, jer sadašnja politička analitika ne posjeduje pouzdane alate s kojim bi objasnila navodnu Bidenovu pobjedu. Volio bih vidjeti tu analizu koja bi nam objasnila lucidnost strategije da se iz podruma i s polupraznih parkirališta pobijedi kandidat koji na svojim skupovima okuplja desetine tisuća ljudi i koji je kod svojih pristalica pobudio entuzijazam dosad neviđenih razmjera.

Evo još par apsurda koje bi morala razriješiti ta zamišljena analiza. Nijedan predsjednik koji je išao u reizbor nije izgubio izbore ukoliko je uspio povećati broj glasača u odnosu na prethodne izbore. To je nekako uspjelo samo Trumpu, koji je za 17% povećao broj glasača u odnosu na 2016. godinu. Pozivati se na presedane i reći kako “uvijek postoji prvi put”, znači dati ime nevolji, a ne ponuditi rješenje. Presedani su poticaj na traženje objašnjenja, a ne izgovor za njihovo odsustvo.

Izbori u kojima se natječe aktualni predsjednik uvijek su referendum o njegovoj vladavini. Broj glasova za Trumpa nam govori kako je 11 milijuna ljudi koji nisu glasali za njega 2016., sada dalo glas njemu. Pa ipak, iako su milijuni ljudi zadovoljni Trumpom, ispada kako je još više njih bilo nezadovoljno. Tako smo dobili 15 milijuna novih glasača koji su glasali za mladog, vitalnog i karizmatičnog Joe Bidena, čovjeka toliko popularnog da je potukao sve rekorde - popularniji čak i od Obame. 

Nezadovoljni glasači ostaju kod kuće ili glasaju za protukandidata. Carter je 13% svojih glasača ostavio kod kuće, stariji Bush 20%. Teško je za nekog tko je na izbore izvukao 11 milijuna novih glasača reći kako je nepopularan. To su samo neki od razloga zbog kojih bi bilo neozbiljno raditi analizu Bidenove pobjede bez prethodnog ozbiljnog preispitivanja apsurda i presedana s kojim nas rezultati tih izbora suočavaju. 

Čudan je svijet u kome živimo. A jedna od najčudnijih stvari u njemu je to što se ničemu ne čudimo, već lako i bespogovorno pristajemo na apsurde koji nam se serviraju kao bjelodane istine. Nekad je čuđenje bilo početak svake spoznaje, danas je sinonim za naivnost i zabludu. Pristanak na apsurd rađa u čovjeku cinika i ostavlja ga bez nade u smislenost svijeta. To je orvelijanski svijet u kojem 2+2 nije nužno 4. Kao protuotrov takvom jadnom stanju duha trebalo bi naoštriti onu Occamovu britvu. Zato nestrpljivo čekam tu analizu, koja bi nam dala bar jedan razlog da se manje čudimo.

Večernji list

Karantena je objava kapitulacije, a ne rješenje problema

Glumiti “znanstvenog starletana” obuzetog apokaliptičnim vizijama u situaciji u kojoj toliko ljudi treba našu pomoć, poziv je čitavom društvu na prepuštanje očaju - a onda je i karantena samo logičan “zaključak” takvog stava.

Godinu je dana otkako je epidemija korone izbila u Kini, a devet mjeseci kako je kineski virus krenuo na svoj zloćudni put oko svijeta. Nalazimo se usred drugog vala, ispostavilo se, puno snažnijeg i ozbiljnijeg od onog kakav smo imali proljetos. To osjetimo i po ponašanju ljudi, koji se, razmjerno većoj opasnosti, sami i bez ikakve naredbe, danas ponašaju puno opreznije i odgovornije, nego kada smo prvi put bili suočeni s virusom. 

Sjećamo se kako smo tada imali dvije, podjednako iracionalne reakcije, na ovu pošast koja nam je došla iz egzotične Kine, često zastupane od jednih te istih ljudi. Prvo su nam govorili kako je to samo gripa, da bi nas ubrzo, kada se ispostavilo kako, ipak, nije samo gripa, sve nasmrt isplašili i poslali u dvomjesečnu karantenu. Jedna je pogreška vodila k drugoj, pa smo umjesto pravog odgovora dobili seriju izgovora i sluđivanja naroda ekstremnim “rješenjima”.

Usred te poplave izgovora, najdeblji je kraj, na kraju, naravno, izvukao narod, ostajući u tom kaosu bez posla i perspektive, a pride optuživan kako je nerazuman, ne drži se pravila i ne sluša struku. A sada vidimo kako ljudi, kada su suočeni s neposrednom opasnošću, ipak nisu tako nerazumni, nego se sami pridržavaju pravila, bez da im netko “odozgo” to treba posebno narediti, niti ih zatvarati u karantenu. Karantena je, sada nam je jasno, objava kapitulacije, a ne rješenje problema.

Najgora je stvar u opasnosti podleći strahu i panici, koji uvijek idu ispred svakog zla, i često čine više štete nego sama opasnost od koje se branimo. To je bila glavna pouka i “prvog vala”, kada smo nakon karantene slušali sa svih strana kako je zatvaranje čitave zemlje bila najveća pogreška, koju u budućnosti nikako ne treba ponavljati. A opet, sada gledamo kako mnoge zemlje ponovno uvode karantenu, kao da žele dokazati kako nema nikakvog rješenja. 

Kada gledamo Europu, zanimljivo je primijetiti kako su karantenu prvo prihvatile zemlje tzv. Zapadne Europe, dok se istok još drži i pokušava iznaći rješenja za ovaj izazov. To moguće ima veze s tim što je istok Europe u prošlosti bio izloženiji izvanrednim situacijama i nije tek tako spreman kapitulirati bez borbe, niti ima “luksuz” ponavljanja pogreške. Kao i u svakom ratu, ključna je stvar da te ne paralizira strah pred neprijateljem kako bi oslobodio snage za borbu u granicama mogućeg.

Znamo kakve nadljudske napore poduzimaju liječnici i osoblje u kovid-bolnicama i treba im pružiti svaku potrebnu podršku. Ali znamo i kako ogromna većina ljudi ne završi u bolnici, već bolest preleži kod kuće. Tim je ljudima isto potrebna pomoć, jer oni su najčešće s cijelom obitelji u samoizolaciji - upravo kako bi zaštitili nas - a čini se da smo na njih zaboravili. Mnogi od njih su stariji ili sami, a samoizolacija dugo traje, pa su pored bolesti izloženi dodatnom jadu i nedostatku osnovnih potrepština.

Tu bismo kao društvo mogli učiniti puno više i pomoći svojim susjedima tako što bismo im povremeno barem ostavili kruh i mlijeko na vratima ili im donijeli nešto iz ljekarne. Kako je ovo val koji je zahvatio puno više ljudi, već imamo dovoljno onih koji su preboljeli koronu i stekli imunitet, pa bi upravo njih trebalo potaknuti da budu od pomoći. Tim više što se radi o ljudima koji ne mogu više biti zaraženi, niti zaraziti druge, umjesto što ih, potpuno iracionalno, još držimo pod stigmom predrasuda kao nekoga tko je “okužen”. 

Drugi val epidemije je tu, i valjda smo pretresli sve moguće teorije o koroni na društvenim mrežama, a već imamo i dovoljno iskustva oko same bolesti, pa treba gledati i što se može praktično poduzeti. Bili “korona-paničari” ili “korona-skeptici”, zabrinuti zbog punih bolnica ili zbog mogućeg zatvaranja zemlje u karantenu, “našoj stvari” ćemo najbolje pomoći tako što ćemo uraditi nešto konkretno i biti od pomoći ljudima u svom okruženju, kako bismo svi zajedno ublažili posljedice ovoga što nas je snašlo.

Od teoretiziranja na “Fejsu” i optuživanja drugih i traženja izlika, sada nema puno koristi. Svi smo zajedno u ovom “sosu”, a poslije ćemo vidjeti tko je više bio “u pravu”. Glumiti “znanstvenog starletana” obuzetog apokaliptičnim vizijama u situaciji u kojoj toliko ljudi treba našu pomoć, pored socijalne neosjetljivosti, znači i poziv čitavom društvu na prepuštanje očaju. Karantena je samo logičan “zaključak” takvog stava.

Večernji list

Boris Milošević iz Vukovara treba uputiti apel o pronalasku tijela nestalih

Onaj koji želi dobro uvijek ide za odgovorima, i želi više, jače i bolje, dok je onaj koji živi u mraku vlastitih predrasuda uvijek okružen izgovorima i prepušta se mraku koji ga okružuje. 

Vukovar je mjesto odavanja pijeteta žrtvi jednog grada, prema kojem se svakog studenog slijevaju kolone ljudi, ali i mjesto ispita naše savjesti. To je grad koji je do temelja razrušen, a njegovi ljudi protjerani, ubijani, odvođeni u nepoznato. Kažu da je tada “trepnuo Bog”, pa je zlo dobilo svoju priliku i ostavilo ruševine i pustoš, raspeti svijet koji još stoji usamljen u ravnici i čeka uskrsnuće svoje nade.

Svi oni koji nisu gluhi na pozive savjesti znaju kako je ta nada još uvijek gorko sapeta u plaču majki, koje se noćima bude u znoju i sa zebnjom se pitaju hoće li ikad dočekati svoj mir i imati negdje zapaliti svijeću za svoje dijete. Mnogima od onih koji su ubijeni u tom gradu ni danas se ne zna za grob. Pitanja o njihovoj sudbini još uvijek lebde nad dunavskom ravnicom i bride oko srca kao najstrašniji upitnik.

Vukovar nije jedino mjesto koje postavlja to pitanje, jer tisuće je takvih sudbina, ali upravo u njemu ono treba biti najsnažnije postavljeno. A netko bi, ipak, morao znati odgovor. Netko čija savjest još uvijek spava s tom spoznajom. To nisu pitanja koja bi bila poziv da se nekoga bez dokaza prokazuje ili upire prstom, već pitanja koja trebaju probuditi savjest i biti poziv da se olakša muka svih majki koje su izgubile svoju djecu a još nisu dobile odgovor gdje su njihove kosti.

Oni koji nešto znaju o sudbinama nestalih možda sami nisu i krivci za te zločine, ali žive u strahu od osude okoline ili da će na njih biti svaljena krivnja. A opet, nositi križ takve savjesti može imati samo jedno razrješenje, koje treba voditi ka oslobođenju od tereta koji se nosi. Zbog toga u centru pažnje treba biti žrtva, kako bi se saznala njihova sudbina, a ne, kao dosad, uzajamna okrivljavanja i isprike rđave savjesti. Jer, žrtva je ista i univerzalna, počinitelji su oni koji se razlikuju.

Da bi se došlo do srca takvih ljudi i probudila njihova savjest, potrebna je hrabrost odgovornih koji će javno uputiti apel svima koji nešto znaju o sudbinama nestalih da se ne oglušuju o svoju savjest i izađu s onim što znaju. To može imati katarzično djelovanje. Samo nas hrabrost onih koji preuzimaju odgovornost u najtežim situacijama može dovesti do mira i boljeg sutra.

Takvi su koraci za dobro uvijek na početku napadani, ali kad oni postanu norma, tada pod naletom dobrih djela otupi i oštrina onih koji su najoštriji među nama. Nitko nije dužan pravdati se drugima za dobro koje želi, nego samo sebi i svojoj savjesti. Povijest pamti hrabre, a najgore je pitati se “jesam li mogao učiniti više onda kada sam imao priliku?” Jer, onaj koji želi dobro uvijek ide za odgovorima, i želi više, jače i bolje, dok je onaj koji živi u mraku vlastitih predrasuda uvijek okružen izgovorima i prepušta se mraku koji ga okružuje. 

Samo onaj koji želi dobro bez osvrtanja stavlja sebe tamo gdje se drugi nisu usudili ni pogledati, jer se samo sitne duše osvrću za tim tko će što reći. Samo ljudi koji u sebi imaju veličinu i gledaju s nadom naprijed, traže način kako bi mogli pomoći kako bi nam svima kao društvu bilo bolje. Samo takvi prihvaćaju teret odgovornosti i ne priznaju izgovore, već bez kompromisa tragaju za odgovorima, ma koliko oni teški bili. 

Zato je obljetnica vukovarske tragedije prilika da se, nakon poruka o pomirenju koje su ljetos iz Knina i Grubora odaslali ministar Meved i potpredjednik Vlade Milošević, uputi apel svima da se dođe do tijela onih koji su stradali za vrijeme Domovinskog rata, a čiji se grobovi još ne znaju. Bio bi to odlučan korak ka zacjeljivanju dugo otvorenih rana i prema istinskom nacionalnom pomirenju, kakvo je potrebno hrvatskom društvu.

Netko tko je dosad na duši nosio tešku tajnu, išao bi kroz život lakši i slobodniji za taj teret. Majka koja se svakog dana nada i traži kosti svoga sina, našla bi olakšanje i konačno bi mogla zaspati u miru. Nakon dana, mjeseci i godina traganja i nadanja našla bi svoj mir, jer iako je izgubila ono najvrjednije u životu, mogla bi bar sahraniti djetinje kosti i imati mjesto gdje bi se mogla pomoliti i zapaliti svijeću. 

A hrvatsko društvo bi konačno moglo prigrabiti nadu koja je dosad bila raspeta našom lošom prošlošću. Jer, samo ono društvo ima budućnost koje je našlo snage da iz tame izgovora i međusobnog okrivljavanja pronađe put ka odgovorima i na najteža pitanja.

Večernji list

Vraća li se globalizam s Bidenom na velika vrata?

Biden je izdanak generacije koja je od slobode govora i demokracije napravila ideološki fetiš, pa sada ne čudi kada gledamo kako se na vlast vraća kroz normalizaciju cenzure, korupcije i podrivanje demokratskog procesa. 

Kako se budu hladile emocije nakon postizborne američke drame, počet će se bistrije glave revalorizirati naslijeđe 45. američkog predsjednika. Vidjet ćemo kako ono što je ostavio za sobom uopće nije tako loše. Nakon što prebrodimo pandemiju korone, vidjet ćemo kako se razdoblje ekonomskog prosperiteta koji je pokrenuo nastavlja. Vidjet ćemo da živimo u svijetu koje je puno mirnije i stabilnije mjesto, bez velikih ratova. Mirovni procesi koji su započeti, teško će se moći tek tako vratiti u prvobitni nered koji smo imali prije samo četiri godine. 

Shvatit ćemo da postoje trajne zasade “ere stabilnog genija”, koje neće biti tako lako otkloniti novim politikama. Donald Trump će ostati upamćen kao predsjednik koji je, na možda osoben, ali svakako inovativan način pristupao politici. Takvim pristupom otvorio je mnoge perspektive koje su se dotad činile nemogućim. Mnogi nisu odmah razumjeli taj njegov nekonvencionalni pristup i nisu podnosili njegov osobeni stil, ali nakon što bude splasnula subjektivna averzija, mnogi će morati priznati kako je u “kaosu” koji su oni vidjeli bilo puno više sistema i razuma.

No, pored mira i prosperiteta koji ćemo vezivati za “Trumpovu eru”, kao velika zaloga budućnosti njegove političke agende ostat će dotad neviđeni izazov koji je postavio do njega dominantnoj ideologiji globalizma, za koju se činilo kako nema alternativu. Protivnika globalizma, koji su pokušavali artikulirati nezadovoljstvo i frustraciju ljudi ovim politikama, bilo je i prije Trumpa. Ali, takvi su otpori bili samo negativno definirani kao “antiglobalizam”, i zato neefikasni. Jer, ako ste samo protiv nečega, a ne nudite i alternativu, vaše ideje nikada neće dobiti pristanak širokog sloja ljudi.

Tek je Trump atrikulirao pozitivnu alternativu globalizmu, koju je nazivao različitim imenima, poput “patriotizma” ili “populizma”. Do njega su to bile proskribirane riječi, a on im je ulio novi sadržaj i smisao. Trump je, u stvari, skovao jedan puno bolji termin, a to je - popularizam. Anegdota kaže, dok su mu savjetnici objašnjavali što je to populizam, na što im je Trump odgovorio: “Da, to je ono što ja zastupam - popularizam”. Kad su ga pokušali “ispraviti”, ponovio je - “da, popularizam”. Taj termin pogađa bit, jer ako neka politika istovremeno nije zabavna i pozitivna i ne pruža ljudima nadu, ona je tek mrtva dogma koja zanima samo fanatika.

Svoj izazov globalizmu Trump je prvi put programatski najavio u svom govoru prilikom prihvaćanja nominacije za predsjednika 2016., kao i u više navrata nakon toga. Sa svojim smislom za provokaciju, obično se toj temi vraćao na skupovima globalista, poput onih u UN-u ili u Davosu. Volio je uletjeti među svoje oponente i direktno ih suočiti s izazovom. Sjećamo se kako je njegov nastup u Davosu 2018. toliko iznervirao notornog Georga Sorosa da je ovaj izjavio: “Trumpa vidim kao prolaznu pojavu koja će vremenom nestati na izborima 2020., ili čak ranije.”

Stvarao si je moćne neprijatelje, ideološke antipode koji su dobro potegnuli da ga sklone s puta. Dok je Trump sa svojim “popularizmom” definirao pozitivne politike za široke slojeve ljudi, globalizam je uvijek bio ideologija elite. Standardna mudrost kaže kako je globalizam proces univerzalizacije osnovnih postava zapadne civilizacije, poput kapitalizma i demokracije. U centru tog procesa bila je Amerika, kao njegovo glavno “pogonsko gorivo” i “izvoznik”. Radi se o ideologiji koja je postala dominantna nakon pada komunizma, kada su bivše komunističke elite prihvatile doktrinu “otvorenog društva”.

U realnosti, pak, radilo se o uspostavljanju interesnog saveza između preživjelih komunističkih elita na Istoku i liberalnih političkih elita na Zapadu. Dok se narodu prodavala priča o demokraciji i ljudskim pravima, “ispod stola” se odigravala velika igra “kupovine utjecaja” u zamjenu za članstvo u dobrom društvu. Stara komunistička elita trebala je “novo ruho” uljuđenog Zapada, a ispostavilo se da je imala i ogromne količine sumnjivog novca, koje je trebalo nekako legalizirati. Tom “sirenskom zovu” velike zarade nisu mogli odoljeti mnogi političari na Zapadu, pa su im svoje usluge stavili na raspolaganje. 

To je ono što Trump naziva “močvarom u Washingtonu” i što ljudi u Americi vide kao glavni izvor korupcije i problema. Oni vide kako je ta elita iskoristila ogroman utjecaj Amerike za vlastito bogaćenje i pretpostavila vlastite interese interesima države. Za njih je to i sigurnosni izazov, jer se radi o prodaji utjecaja globalnim konkurentima Amerike. Istovremeno, zbog ovog “neprirodnog saveza” starih komunista i zapadnih liberala mnogi su ljudi u poskomunističkim zemljama doživjeli razočaranje ideologijom globalizma, jer su vidjeli kako umjesto koristi za vlastitu zemlju, ona korist daje samo njihovim koruptivnim elitama. 

Globalizam je postao simbol koruptivnosti elita. Zbog toga smo i suočeni s “paradoksom” da najveći otpor globalizmu postoji na istoku Europe, gdje je otpor komunizmu bio i najveći. Umjesto da budu suprotnosti, globalizam je postao zadnje utočište komunizma. Iz istog razloga vidimo i da sve velike korupcionaške afere zapadnih globalista svoje repove najčešće pružaju prema zemljama poput Rusije, Ukrajine ili Kine. Sjetimo se samo notorne Clinton fondacije ili najnovijeg primjera poslovnih veza obitelji Biden s Ukrajinom ili komunističkom Kinom, kao plastične ilustracije ovog “globalnog savezništva”. 

Zbog toga se sada mnogi pitaju hoće li se s Bidenom globalizam vratiti na “velika vrata”? Biden je tipični izdanak generacije koja je od slobode govora, demokracije i vladavine prava napravila ideološki fetiš, pa sada ne čudi kada gledamo kako se na vlast vraća kroz normalizaciju cenzure, korupcije i podrivanje demokratskog procesa. Da, globalizam se vraća, ali je njegova snaga u imaginaciji ljudi duboko kompromitirana i izblijedila. Stari je Biden idealni reprezent jedne prokazane ideologije na izdisaju. Ono što je dobro, i što je Trumpova možda i najveća poputbina, jest da sada znamo kako je pozitivna alternativa toj ideologiji i stvarno moguća.

Večernji list

Amerika ostaje podijeljena zemlja s predsjednikom osporavanog legitimiteta

Hoćemo li sada naredne četiri godine, umjesto kuknjave ljevičara, slušati desničare kako plaču kako im je Biden ukrao pobjedu?

Čitav je svijet ovih dana, čini se, zaokupljen samo s jednim pitanjem: tko će na kraju pobijediti na američkim izborima - Trump ili Biden? Noćima se ne spava, prate se rezultati iz Arizone ili Pennsylvanije, žučno se raspravlja na “Face”-u ili “Twitter”-u tko je više u pravu, dokazuje se koliko je naša strana ispravna, a koliko ona druga loša. 

Svi smo upali u nekakav emotivni oblak u kojem ne vidimo drugu realnost osim realnosti vlastitih osjećaja. To je situacija poput one kada netko na podu napiše broj, pa jedni vide da je napisao broj šest, dok su drugi sasvim sigurni kako se radi o broju devet. A pritom je nekome sa strane jasno kako je i jedna i druga strana podjednako u pravu, ali i jednako u krivu. 

Naime, nijedna od njih ne vidi da kako je istinitost njihova viđenja “pravog broja” određena kontekstom, njihovim položajem u odnosu na broj, a ne plemenitošću ili iskrenošću njihovih uvjerenja. U biti nam ta uvjerenja sada najviše priječe da vidimo taj širi kontekst koji nas definira, a pritom bi nam najviše pomoglo kada bismo bar na trenutak “zamijenili mjesta” i stavili se u cipele one druge strane.

Upravo je u politici ovo posebno naglašeno, jer znamo da političari nikad nemaju jedinstven stav ni o čemu. To je tako, jer u politici nema istine, niti o uspjehu neke politike odlučuje ispravnost naših uvjerenja, već uvijek i samo odnosi moći i tehnike dolaska na vlast i njenog očuvanja. Zato, kada se pitamo tko je pobijedio na američkim izborima, u stvari se pitamo o tome tko je uspio definirati okvir rasprave, tko kontrolira “priču”? 

Dakle, u ovakvim situacijama gdje imamo dijametralno suprotne pozicije o nekoj stvari, međusobno optuživanje jedne i druge strane i traganje za dokazima, uopće neće riješiti spor. Ono će samo obje strane jače zatvoriti u vlastiti emotivni i ideološki oblak. Tako, dok jedni govore kako je Trump autokrat koji “ugrožava demokraciju”, to kod onih drugih samo pojačava osjećaj i utvrđuje ih u stavu kako je po srijedi izborna krađa.

I pritom će i jedni i drugi iz svog kuta biti potpuno u pravu, ali će takva rasprava biti sasvim jalova i čist gubitak vremena i energije. Zato je bitno vidjeti širi okvir u kojem se odvija ta rasprava - tko kontrolira “priču”? I tu, onda, vidimo koliko je na ovim izborima odlučujuća uloga medija, te kako njihov ishod neće odlučiti ni pritužbe, ni sudovi, ni provjera biračkih spiskova, ni prosvjedi, već samo to tko je uspio nametnuti svoj narativ kao vladajući.

Tada vidimo kako nije bitno jesu li Trump ili Biden “u pravu”, već prije to je li Trump svojom izjavom upao u unaprijed pripremljen medijski “okvir” koji ga opisuje kao “autokrata” ili pak Biden, koji sa strane mudro šuti i smješka se, dok njegovi u tišini broje glasove. Ako ne kontrolirate tu “okvirnu priču”, onda su uzaludna objašnjenja i dokazivanja, jer će svako vaše objašnjenje biti viđeno kao opravdanje, a opravdanje kao priznanje krvinje. A Trump je sada upravo u toj podređenoj poziciji da mora drugoj strani dokazivati nešto.

Sjećamo se kako su demokrati četiri godine kukali o tome kako im je Trump “ukrao izbore”, da zbog njihove dreke normalan svijet nije mogao imati mira. A opet, to im nije ništa pomoglo, jer su svojim suzama samo pojačavali okvir Trumpa kao pobjednika, a sebe oslikavali kao luzere. Ne plače se nad prolivenim mlijekom, kaže stara narodna. Hoćemo li sada naredne četiri godine, umjesto kuknjave ljevičara, slušati desničare kako plaču kako im je Biden ukrao pobjedu?

Sun Tzu kaže: “Bitke se ne dobivaju na bojnom polju, nego u šatoru vojskovođa koji planiraju strategije i taktike prije polaska u rat.” Očito je da se tu Trump ovoga puta nije snašao, iako je upozoravao na ono što će se dogoditi. Možemo tražiti različite razloge i opravdanja za to, recimo, u tome da je ostavljen na cjedilu od stranke i slično, ali takve rasprave i optuživanja će samo utvrđivati sliku Trumpa kao “luzera” koji se ne miri s porazom. 

I zato su izbori u Americi završeni, iako se još broje glasovi. Završeni su, iako će se čitava stvar narednih mjesec dana potezati po sudovima. Završeni su, iako pola Amerike vjeruje kako je pokradena, dok je druga polovica uvjerena kako ovi ne žele priznati poraz. Amerika ostaje podijeljena zemlja, sa slabim predsjednikom osporavanog legitimiteta. 

Trumpa ćemo pamtiti kao predsjednika koji je imao problem s retorikom, ali i kao predsjednika koji je ispunjavao svoja obećanja. Biden je isluženi političar, kojem iz usta ispadaju bomboni, ali iza njega nema nikakvih djela, pa je i pitanje je što bi to on sada posebno novo mogao i dati nakon pedeset godina u politici? 

Stoga na ovu priču treba staviti točku i krenuti dalje. Kad izgubiš kontrolu nad narativom, ne kukaš, nego se izmakneš kako ne bi bio hrana protivničkom narativu. Dokazivanje kako si ti ipak u pravu, samo te dublje gura u blato. Naravno da Trump to neće uraditi, jer je pobjeđivanje njegov zaštitni znak. On nije Nixon i nikad neće priznati poraz. Ali, taj njegov “mentalitet pobjednika” sada ga gura u poziciju “luzera”. 

Zato, ako tko još ima živaca gledati njegovo medijsko povlačenje po blatu narednih mjesec dana, sretno mu bilo. Što god sad uradio, više nećemo gledati onog starog Trumpa koji je tako suvereno znao vladati narativom, pri čemu je izluđivao medije, a oponente dovodio na rub nervnog sloma. Game over.

Večernji list

Trumpu bi bilo najbolje da prizna poraz i ode uzdignute glave

Svijetu ostaje samo nada kako Bidenova administracija valjda neće model demokracije “iz Wisconsina” sada krenuti izvoziti.

Negdje pred samo zatvaranje birališta na američkoj istočnoj obali, nervozni prsti urednika za deskom “New York Times”-a “otcvrkutali” su poruku na službenom Twitter nalogu tog lista: “Uloga proglašenja pobjednika na američkim predsjedničkim izborima pripada medijima. Oni će taj posao obaviti časno.” No, taj je “tvit” ubrzo obrisan, valjda kad su shvatili da su malo poranili s najavama o tome tko će odlučiti pobjednika dok Amerikanci još glasaju. 

A onda konačno trenutak koji su svi čekali - krenulo brojanje glasova i počeli pristizati prvi rezultati. Trump uvjerljivo dobiva vrlo važnu Floridu, a taj se trend prelijeva i na ostale povezane države, od kojih su mnoge ključne za pobjedu, poput Georgije i Sjeverne Karoline. U Pennsylvaniji također velika prednost Trumpa, koji uzima i neke urbane dijelove Pittsburgha. 

Taj se trend dalje prelijeva na “oblast hrđe”, Trump osvaja i Ohio, bez kojeg za demokrate nema pobjede. Sve govori u prilog tome kako će drugi mandat uzeti s premoćnom većinom. Kako bi umirio očajne pristalice, koje već vide Trumpovu “landslide” pobjedu, šefica Bidenove kampanje Jen O’Malley Dillon šalje poruku utjehe kako i bez Floride i Pennsylvanije matematički još mogu stići do 270 elektora.

Teorijski mogu, ali tada bi morali osvojiti Arizonu, Michigan i Wisconsin, iako se to po pristiglim rezultatima i trendovima čini nedostižnim. A onda počinju prvi problemi. Prvo javljaju kako je u Georgiji voda ušla u prostoriju s glasačkim listićima, pa se prebrojavanje neće moći nastaviti naredna dva dana. Potom slične vijesti o obustavi brojanja glasova stižu i iz ostalih država.

Sjeverna Karolina, Pennsylvanija, Michigan, Wisconsin, Arizona, Nevada… Ukupno sedam država oglašava kako se brojanje glasova odlaže do daljnjeg, premda nikome nije jasno zašto. Pada na pamet 2000. i odloženo brojanje glasova na Floridi. Tada se govorilo kako je to pomalo bizarno, ali eto, događa se u demokraciji. Ali, sedam država se čini kao pretjerivanje.

A onda stižu vijesti kako Biden preuzima vodstvo u Arizoni. Potom javljaju iz Wisconsina, gdje Trump dotad ima nenadoknadivu prednost od 150 tisuća glasova, kako je stiglo 169 tisuća “dopisnih glasova” i Biden prelazi u vodstvo na 95% prebrojanih glasova. Kasnije tijekom jutra stiže vijest kako su i u Michiganu pronašli još 112 tisuća dopisnih glasova. Taman za 270 elektorskih glasova o kojima je govorila Dillon.

Prijatelj s kojim pratim što se događa komentira kako su “oni u Vrgorcu male mace za mahere iz Wisconsina”. Trump proglašava svoju pobjedu i ulaže tužbu Vrhovnom sudu zbog nepravilnosti na izborima. Bio u pravu ili ne, vidi se da je u defanzivi. Upao je u unaprijed pripremljen okvir u kojem su mediji i ankete već odlučili pobjednika.

Kako sud nije blokirao proces na prve znakove o nepravilnostima, žalbe sudu bit će od male koristi. Prošli put ih je iznenadio, pa mu je prošlo da bude izabran za predsjednika, ali ovaj put su se pripremili. Vidimo da u ovoj situaciji ni GOP ne staje iza Trumpa, jer i njima odgovara da demokrati preuzmu vođenje zemlje u krizi. Ulogu proglašenja novog američkog predsjednika i uvjeravanja kako je sve ovo sasvim u redu i normalno preuzet će na sebe mediji.

I pored zabrinjavajućih indicija o mogućoj izbornoj prevari, okvir koji je tako nametnut ne ostavlja Trumpu puno manevarskog prostora, a da ne bude oglašen krivim za izazivanje kaosa i nestabilnosti. Zato je možda najbolje da prizna poraz i ode uspravne glave, jer iz ovako postavljene igre ionako će teško izaći kao pobjednik. A ostatku svijeta ostaje samo nada kako Bidenova administracija valjda neće model demokracije “iz Wisconsina” sada krenuti izvoziti.

Večernji list

Trumpu pobjedu donose manjine, Biden ovisan o glasovima bijelih

Ironija je da su oni koji su dosad uvijek širili demokraciju, sada došli u situaciju u kojoj i sami trebaju promatrače, samo zato što, izgleda, na regularan način ne mogu smijeniti predsjednika koji im se ne sviđa.

Kako se približava “trenutak odluke” na američkim predsjedničkim izborima, sve je više znakova kako bi taj trenutak mogao potrajati. Ako pratimo sve ono što se događa na sam izborni dan u Americi, vidimo kako se sve manje govori o tome tko će u utorak navečer slaviti, a sve više o mogućim izbornim nepravilnostima. Drugim riječima, postoji mogućnost da ishod izbora ne odluče glasači, već da se o tome odlučuje kroz tužbe i sudske procese.

Kulise za takav scenarij su dugo spremane. Tako smo prvo imali medijske napise kako je Trump, navodno, rekao kako neće priznati rezultate izbora, iako je on samo rekao “vidjet ćemo”. Sad nam, pak, kažu kako će Trump već u izbornoj noći proglasiti pobjedu, što se smatra nečuvenim, dok se s druge strane ostavlja mogućnost Bidenu da se obrati naciji kao izabrani predsjednik, ako mediji njegovu pobjedu proglase matematički mogućom. 

Te kulise otkrivaju i prizori iz New Yorka ili Los Angelesa, gdje se na izloge radnji užurbano postavlja zaštita od razbijanja. Ako znamo da su ti gradovi demokratske utvrde i da Trumpove pristalice nikad nisu išle ulicama i razbijale imovinu, očito je da su po srijedi pripreme za nerede demokratskih pristalica u slučaju Trumpove pobjede. Jasno je da u toj situaciji pritisaka ne bi bilo mudro unaprijed se izjašnjavati.

Ali, to su samo kulise, samo “buka” koja treba odvući pažnju od biti, koja se tiče samog procesa glasanja. Demokrati, pod izgovorom korone, traže da se svima na adresu pošalju glasački listići, čemu se Trump protivi. Na to su mediji izvijestili kako je Trump protiv glasanja poštom, iako je i sam glasao na taj način. No, stvar je u tome da on nije protiv glasanja poštom, već da traži da se listići šalju na zahtjev, jer su spiskovi neuređeni i postoji veliki prostor za manipulaciju.

Zamislite da se na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj glasa po izbornim jedinicama, pa da IDS šalje glasačke listiće svima u Istri, HDZ u Dalmaciji ili SDP u Zagrebu. Zar to ne bi otvorilo prostor sumnjama u regularnost takvog glasanja, glasanju mrtvih i slično? Bi li oni svima poslali listiće ili nekima i ne bi? Zato već imamo situaciju u Teksasu sa 120 000 glasova, gdje su se pojavile nepravilnosti baš u demokratskom okrugu ili slučaj glasanja mrtvih u New Yorku.

Tako je postavljen okvir neregularnosti izbora, pa će odluka ići ka sudovima. No, tu je stvari malo pomrsila intervencija neba, koje je spriječilo da Vrhovni sud ima većinu sklonu Bidenu. Kako bi se to na sudovima moglo odvijati govori slučaj glavnog državnog odvjetnika Pennsylvanije, Josha Shapiroa, koji je četiri dana prije izbora izjavio kako Trump može pobijediti samo ako “spriječi” da svi glasaju. Dakle, onaj koji bi trebao brojati glasove već zna tko je pobjednik.

Sve ovo se može izbjeći samo premoćnom pobjedom jednog od kandidata. Takvu bi pobjedu Trumpu mogli donijeti crni i latino glasači, dok je Biden ovisan o velikom broju bijelih glasova. No, hoće li izaći na izbore oni koje je do jučer plašio koronom? Kako god, ostaje ironija da su oni koji su uvijek širili demokraciju, sada došli u situaciju u kojoj i sami trebaju promatrače, samo zato što, izgleda, na regularan način ne mogu smijeniti predsjednika koji im se ne sviđa.

Večernji list

Fanatizam pobjeđuje kad se sve vrijednosti izbrišu i bace pod noge

Oni koji su do jučer zagovarali micanje križeva u ime tolerancije i multikulturalizma, suočili su se s izljevima fanatizma kad su se krenuli rugati s muhamedanskim Prorokom.

Francusku je ove jeseni ponovno zahvatio val islamskog terorizma. Sredinom listopada je na posebno gnjusan način ubijen Samuel Paty, profesor povijesti u jednoj srednjoj školi u pariškom predgrađu. Ubojica ga je, inače etnički Čečen, nakon nastave pratio na povratku kući, usmrtio ga, a potom i ritualno obezglavio mačetom. Taj je svoj zvjerski čin uslikao mobitelom i podijelio na Twitteru, uz poruku osvete zbog uvrede proroka Muhameda. Patyjev navodni zločin je bio to što je u sklopu predavanja o slobodi govora i vjeroispovijesti učenicima podijelio kopije satričkog časopisa “Charlie Hebdo”. 

No, tu teroru nije bio kraj. Vjerojatno potaknut zločinom u Parizu, imigrant koji je prije mjesec dana stigao iz Tunisa u Francusku, upao je u četvrtak ujutro u baziliku Notre Dame u Nici i tamo počinio strašan masakr. On je, uz povike “Allahu Akbar”, nožem ubio zvonara crkve i dvije žene, jednoj od njih je odrubio glavu, te ozlijedio još nekoliko ljudi. Nedugo nakon toga pokušana su još dva slična napada, jedan u Avignonu a drugi u jednom mjestu kraj Pariza, koja su, srećom, uspješno spriječena. I u ovim slučajevima su napadači bili muslimanske vjeroispovijesti koji su krenuli u kukavički pohod na civile.

Svi ovi napadi dogodili su se u kontekstu početka suđenja trinaestorici osumnjičenih za teroristički napad iz siječnja 2015. na redakciju časopisa “Charlie Hebdo”, koje je počelo 2. rujna pred Specijalnim sudom u Parizu. Da se može očekivati serija terorističkih napada tim povodom najavio je i slučaj brutalnog napada mesarskim nožem na dva čovjeka koji su se slučajno zatekli ispred ureda stare redakcije časopisa. Napadač je bio Pakistanac, koji očito nije znao da je redakcija nakon napada 2015. preseljena na drugu lokaciju. Prema izvještajima službi, nitko od ovih napadača nije bio evidentiran kao potencijalno opasan.

Sve ovo ponovno pokreće već puno puta pretresana pitanja, od sigurnosnih i kulturnih, do političkih izazova radikalnog islama Europi. Svakako nije mali propust francuskih službi to što nijednog od terorista nisu imali u svojoj evidenciji. Vjerojatno se radi o utjecaju politike asimilacije, koja želi biti slijepa za etničku i konfesionalnu pripadnost svojih građana, pa onda ne može ni razviti sigurnosne politike koje bi vodile računa o etnički ili religijski motiviranom ekstremizmu. Tolerancija je važna zasada europske kulture, koju treba njegovati, ali ponekad je, kako vidimo, ignorancija gora od netolerancije. 

Kao primjer dobre sigurnosne politike, možemo navesti Italiju, u kojoj žive milijuni imigranata iz muslimanskih zemalja i ima jako izloženu granicu, a ipak, islamisti nisu u Italiji uspjeli izvesti nijedan teroristički napad. Militanti se intenzivno prate i deportiraju, bez straha od optužbi za diskriminaciju. Efikasnost talijanske policije i sudova vjerojatno je posljedica njihovog dugotrajnog iskustva obračuna s mafijom i terorom Crvenih brigada. Jedan od faktora uspješne borbe protiv islamskog terorizma je i to što talijanske vlasti vjerojatno puno ozbiljnije shvaćaju religiju od svojih francuskih kolega.

U ovom valu terorističkih napada u Francuskoj vidimo kako su se gotovo istovremeno na meti islamista našli simboli i sekularističke i kršćanske Francuske, koji inače teško staju u istu rečenicu. “Charlie Hebdo” je tipični produkt francuske sekularističke kulture, neprijateljski nastrojene prema religiji, koja je za svoju primarnu metu imala katoličku crkvu. Ali, kad su svojoj satiri podvrgli islamske svetinje, na površinu su izbile “slijepe mrlje” francuskog modela integracije. Oni koji su do jučer zagovarali micanje križeva u ime tolerancije i multikulturalizma, suočili su se s izljevima fanatizma kad su se krenuli rugati s muhamedanskim Prorokom.

Prirodni je refleks kad se susretnemo s fanatizmom pozivati na toleranciju kao protuotrov. Ali, kao što kaže Chesterton, “nepodnošljiva stvar oko tolerancije je to što ona obično znači šutnju”. Šutnju koja vjeruje kako će samoporicanje i zatvaranje očiju pred stvarnošću riješiti probleme. Ignoriranje problema i stvarnih prijetnji može društvo samo gurnuti dalje u ekstrem. Fanatizam pobjeđuje kad se sve vrijednosti izbrišu i bace pod noge. Tada je možda vrijeme da se okrenemo vrijednostima koje smo napustili. Jer, bez tih vrijednosti, i naša je nada u budućnost obezglavljena.

Večernji list

Trump je na putu da pobijedi Bidena s većom razlikom nego Hillary Clinton

Pozitivan trend u anketama pokazuje kako bi Trump na dan izbora mogao ostvariti ne samo uvjerljivu elektorsku pobjedu, već i dobiti većinu svih glasova.

Narednih desetak dana čitav će svijet s povišenom pozornošću pratiti izbore za Bijelu kuću, koji će se održati 3. studenog. Tko će pobijediti - Biden ili Trump? To je “pitanje za milijun dolara” o kojem se vode rasprave na televiziji, pišu analize u novinama, žučno diskutira na društvenim mrežama. Kao što je i očekivano, svatko o tome ima neko svoje mišljenje i želi dati svoj doprinos “dijalogu čovječanstva” o stvari koja, izgleda, nikoga ne ostavlja ravnodušnim - tko će biti najmoćniji čovjek na svijetu?

Otuda ne čudi što, kod tako visokih emotivnih uloga i u atmosferi povišenih strasti, stavovi o tome idu do nepomirljivosti. Tako vidimo kako su se formirala dva tabora, gdje svaki tabor ima svoje, potpuno odvojene, paralelne slike stvarnosti. To je situacija koja podsjeća na onaj eksperiment u kojem se na podu sobe nacrta broj 6, koji onaj na drugoj strani sobe vidi kao 9. Kada bi bilo stvarnog dijaloga oni bi ubrzo uvidjeli kako su i jedan i drugi u pravu iz svog kuta.

Ironija je u tome da društvene mreže, umjesto da budu globalna arena u razmjeni mišljenja, samo pojačavaju ovu isključivost i ljude još više zakopavaju u ideološke rovove. One nas, po pravilu, povezuju s ljudima sličnih uvjerenja i stavova, pa tako dobijamo zatvorene virtualne komune istomišljenika koji se međusobno potiču u isključivosti i gluposti, a ne dijalošku situaciju koja bi nas potaknula da učimo od neistomišljenika. Od istomišljenika se ionako nikad ništa nije moglo naučiti, jer znamo da svaka kovanica ima svoje lice i naličje.

Stvar ne čine lakšom ni tradicionalni mediji, koji su se u ovoj situaciji mahom odlučili za agitaciju u korist kandidata ljevice. Zbog toga iz suprotnog tabora stalno stižu pritužbe za “fake news”. Ali, ta situacija za desne predstavlja i svojevrsni blagoslov, jer oni tako dobijaju širu sliku stvarnosti. Naime, desni vide to što vide, ali vide i ono što vide lijevi, jer im tu sliku prenose mediji. Lijevi su, pak, lišeni te šire perspektive upravo zato što im mediji potvrđuju njihovu sliku stvarnosti i tako ih drže zatvorene u ideološkom “balonu”. 

Upravo je ta šira perspektiva razlog zbog kojeg je desna opcija potencijalno pobjednička, jer ideja koja sebe zatvara u tor i odvaja od stvarnosti ne može pobijediti. Zbog toga smo imali situacije, poput prve Trumpove pobjede ili Brexita, u kojoj se lijevi iznenade kada vide kako im se svijet ruši pred očima, a potom smišljaju čitavu silu izgovora kako bi objasnili svoj očaj i kratkovidnost. Kada bi za uspjeh neke ideje bilo dovoljno pristati na vladajuću dogmu, kameleoni i papige bi bile najpametnije životinje.

Postoji čitav jedan kontinent stvarnosti koji lijeva strana uopće ne vidi. Kako ne bismo opet došli u situaciju globalnog iščuđavanja i masovnog nervnog sloma na ljevici, pogledajmo na trenutak kako stvari oko američkih izbora izgledaju iz tog šireg kuta, koji je danas mnogima potpuno nevidljiv. Zato ću ovdje pokušati bar taksativno navesti dio te stvarnosti koja govori u prilog tome kako je Trump na putu da ostvari pobjedu nad Bidenom s većom razlikom nego protiv Hillary Clinton, a koju nam mediji inače ne prenose.

Koliko se demokrati u potpunosti oslanjaju na moć medija vidljivo je već iz toga što Biden gotovo da i ne drži skupove i nemaju terensku kampanju. Tako svako malo imamo situaciju u kojoj njegova kampanja oglašava “stanku”, dok Biden poruke pristalicama uglavnom šalje iz podruma svoje kuće. Kao da su sve karte bacili na epidemiju korone, nadajući se kako će zemlja biti u karanteni, pa nisu ni formirali timove za terenski rad, ali im se taj plan izjalovio, pa su ostali bez kampanje “od vrata do vrata”.

S druge strane vidimo ogroman entuzijazam na velikim skupovima koje organizira Trump širom zemlje, po pravilu nekoliko njih u jednom danu. Zanimljivo je kako jedna četvrtina ljudi na tim skupovima nisu registrirani republikanci, dok isto toliko njih nije uopće glasalo na izborima 2016. Trumpova kampanja je uspjela mobilizirati rekordnih 2,5 milijuna volontera, koji su samo do sredine listopada već pokucali na 100 milijuna vrata, od čega 12 milijuna u državama koje su ključne za osvajanje elektorske većine.

Radi se o dva potpuno različita pristupa kampanji, jedan koji se oslanja na medije, a drugi na terenski rad. Na prošlim je izborima bilo jako puno neodlučnih birača, dok je na ovim izborima njihov broj gotovo zanemarljiv, oko 1,5%. Dakle, većina birača je već odlučila za koga će glasati, pa uvjeravanje neće imati puno efekta. Ovo će biti izbori u kojima će odlučivati motivacija i izvlačenje svojih na birališta, a ne sadržaj, tako da je jasno koji je od ova dva pristupa prilagođeniji stvarnosti.

Mnogi se u svojim analizama oslanjaju na ankete, ali znamo da ankete mogu obmanuti i davati pogrešnu sliku, ako gledamo samo brojke. Prije svega, pitanje je koliko će od anketiranih stvarno i izaći na izbore? Tu je i problem tzv. skrivenih Trumpovih glasača, kojih je po pretpostavci 5-10%, koji se iz straha ne žele izjasniti za koga će glasati ili pak namjerno obmanjuju anketare, ali će izaći na birališta. Stoga samim brojevima u anketama ne treba pridavati toliki značaj,već treba gledati trendove.

A ono što nam pokazuju trendovi jako liči na reprizu situacije koju smo imali 2016. godine. Tako u anketi koju provodi Investor’s Business Daily, a koja je bila jedna od dvije ankete koje su točno predvidjele rezultate prošlih izbora, vidimo kako je dva tjedna prije izbora došlo skoro do poravnanja između Trumpa i Bidena. Naime, dok je samo prije tjedan dana anketa pokazivala prednost Bidena od 8,6%, sada je ta prednost tek 2,3%, što je unutar statističke pogreške. Sličan trend topljenja razlike pokazuju i ostale ankete.

Situacija je sada još povoljnija za Trumpa, jer je u pozitivan trend ušao tjedan dana ranije nego na prošlim izborima. To nam govori kako bi Trump na dan izbora mogao ostvariti ne samo uvjerljivu elektorsku pobjedu, već i dobiti većinu svih glasova. Osvajanje glasova većine birača je Trumpu bitna kako bi osujetio planove oko osporavanja izbornih rezultata, za što je igrokaz već pripremljen. Zato sada vidimo kako on poziva svoje birače da izađu i u tzv. “plavim” državama, poput Kalifornije, gdje oni obično apstiniraju.

Pritom ne treba zanemariti i neke druge pokazatelje, koji opet idu u prilog Trumpu. Amerikanci tradicionalno daju prednost reizboru aktualnog predsjednika, pri čemu im je puno važniji pogled na račun u banci od ideologije. Dok su demokrati sve karte bacili na ideologiju i strah od korone, dotle Trump drži prednost po pitanju ekonomije. Tako preko polovice Amerikanaca, njih 56%, kaže kako danas, pod Trumpom i koronom, bolje žive nego prije četiri godine, kada su Obama i Biden bili na vrhuncu. 

Bidenovo zalaganje za dizanje poreza ne ide mu u prilog, jer po pravilu uvijek gubi onaj tko obećava veće poreze. Također treba imati u vidu i kako koronakriza ljude čini konzervativnima i skeptičnim prema velikim zahvatima u ekonomiji. Tako Bidenova izjava kako naftna industrija “mora biti zamijenjena” zelenom industrijom, nije dobro odjeknula među glasačima “pojasa hrđe”, naročito u Pennsylvaniji, u kojoj se vodi “mrtva utrka”, a bez osvajanja te države Bidenove šanse za pobjedu se približavaju ništici.

Osim izvlačenja svojih birača na birališta važno je i demotivirati birače druge strane. Tako je Trump napravio veliki pomak među manjinskim glasačima, koji većinski glasaju za demokrate. Statistike s tzv. ranog glasanja u Michiganu i Pennsylvaniji govore o slaboj izlaznosti Afroamerikanaca, kao i porastu glasova crnih muškaraca za Trumpa. Uz već evidentirani kolaps latino glasova za Bidena, to njegove izglede za pobjedu također čini jako blijedim. 

Mnogi misle kako je izostanak snažne Obamine podrške tu odigralo presudnu ulogu. On se nedavno pojavio u Philladelphiji, ali je nakon toga otišao na skup u Floridi, koja je za Bidena već izgubljena, što navodi na zaključak kako Obama i ne agitira za Bidena, koga je vjerojatno već otpisao, već daje podršku kandidatima za senat i kongres, čime priprema teren za izbore 2024. i gotovo izvjesnoj predsjedničkoj kandidaturi svoje žene Michelle.

Treba spomenuti kako se u izbore i nebo umiješalo, pa Trumpu svakako ide u prilog i izbor nove sutkinje Vrhovnog suda uoči samih izbora. Pretpostavlja se kako bi njen izbor mogao dodati koji postotak podrške Trumpu od strane žena iz predgrađa, među kojima Trump ne stoji najbolje. Konačno, Bidenove izglede na ovim izborima bi mogli zakomplicirati i sve skandalozniji dokazi o korupciji njegove obitelji, koji zadnjih dana sve više izlaze na vidjelo, unatoč očajničkim pokušajima medija i društvenih mreža da te vijesti cenzuriraju.

To su neki od glavnih razloga zbog kojih mislim kako ćemo i na ovim izborima gledati ne samo reprizu izbora 2016., već i premoćnu pobjedu Trumpa. Ako su kome neki od tih razloga dosad promakli, treba se, dakle, pripremiti na još četiri duge godine Trumpova drugog mandata. 

Večernji list

Oni koji opravdavaju pucnjavu na gradskim ulicama ne žele dobro svojoj djeci, a ni unucima

Demonizacija političkih protivnika i relativizacija zlodjela gura cijelo društvo na rub ponora.

Kada nasilje prodre u društveni prostor, kao što se to nama dogodilo prošlog ponedjeljka ujutro na Trgu sv. Marka u Zagrebu, to je znak da smo se kao društvo našli na rubu. Zato je zadnji trenutak da “povučemo ručnu” i zamislimo se nad situacijom u kojoj smo se svi skupa našli. Jednim je bezumnim činom prijeđena granica normalnog, a okolnosti koje su nas snašle - od karantene i potresa, do koronakrize i straha za budućnost - ne idu u prilog brzog i lakog vraćanja društva na tračnice kakve-takve normalnosti.

“Stanje svijesti” jednog društva najbolje se vidi na društvenim mrežama, jer one mnogima služe kao svojevrsni ispušni ventil. Zbog toga neki sada podržavaju ideju cenzure na tim platformama. Ali, koliko god nitko normalan ne može braniti govor mržnje, toliko društvene mreže, s druge strane, omogućuju ljudima da se ispušu virtualno, pa neće napraviti glupost u stvarnom svijetu. Dok se prije za nekoga tko “pukne” i napravi glupost uvijek govorilo kako je bio miran i tih, sada imamo priliku lakše prepoznati koga treba u stvarnosti izbjegavati.

Probleme ne treba gurati pod tepih, ali je istina i kako riječi nisu nikad samo “prazan zvuk”, već i energija. Zbog toga i Biblija kaže: “Pazi što govoriš, jer tvoje će te riječi spasiti, tvoje će te riječi osuditi.” Tu se naročito treba čuvati političkog radikalizma i težine riječi izgovorenih u javnom prostoru. Zemlja je okrugla, pa ako idemo dovoljno dugo udesno, odnosno ulijevo, na kraju se uvijek nađemo na istoj točki. Koliko god bilo opravdano napadati vlast, to uvijek treba raditi argumentirano i nuditi rješenja, jer radikalizam, kad jednom naraste, više nitko ne može kontrolirati.

Radikalne političke ideje mogu pokrenuti ljude, ali kad se one ne ostvare slijedi frustracija i nemoć, koja svoju iluziju održava živom kroz neprihvaćanje realnosti. Tako smo, umjesto opravdanih i argumentiranih kritika vlasti dobili demonizaciju političkih protivnika, a taj je politički radikalizam onda, zbog društvenih, obiteljskih ili uopće životnih okolnosti, na kraju nekoga potaknuo na prelaženje svih granica. Zato imamo apsurd da netko u centru prijestolnice puca iz kalašnjikova, pri čemu rani jednog policajca i puca na još dvojicu, a da netko to nazove “buntom”.

Sličan politički radikalizam imamo trenutno na djelu i u Americi, gdje se nekoga proglasi “Hitlerom”, a protiv Hitlera su onda sva sredstva dozvoljena. Tako se i kod nas u jednom dijelu medija ide s demonizacijom u kojoj se nekoga doslovno etiketira kao “Aleksandra Karađorđevića”, nenarodnog vladara, kojega se, pod svaku cijenu i ne birajući sredstva, mora i treba srušiti.

A nakon što nekome nacrtate metu na čelu i pretvorite ga u novog Aleksandra Karađorđevića, sljedeći logičan korak je da dobijete to što smo dobili - pucnjavu automatskim oružjem po najvišim državnim institucijama. Teroristički čin, u kojem je izgubljen jedan mladi život, njegova obitelj gurnuta u očaj, a čitavo društvo relativizacijom tog zlodjela na rub ponora.

Iz svega ovoga pouku trebaju izvući i vlasti. Uzmite samo podatak da je, u nazovi normalnim okolnostima, od kraja rata preko 3000 branitelja oduzelo sebi život. Kada se na to dodaju okolnosti krize u kojoj smo se našli i nesigurnost ljudi za egzistenciju, jednosmjerne odluke koje se donose preko noći ne idu u prilog normalizaciji prilika. A što će tek biti sad kad je ukinut moratorij na ovrhe, a zakon donešen tako kako jest, u pozadini i dalje nepravedan?

Trebamo biti svjesni kako je zbog tih teških okolnosti puno normalnih otišlo u kolonu mentalno nestabilnih i da zbog svega toga treba pokazati više razumijevanja. Izvanredne okolnosti u kojima se nalazimo mogu i normalnu osobu gurnuti preko granice, a što tek očekivati od onih, da se tako izrazim, s prenapregnutim živcima? To nikako ne znači relativizirati i opravdavati ovaj gnjusan čin. Onaj tko to brani i priča o “idealizmu”, neka Boga moli da se, ako bi se, ne-daj-Bože, nešto slično ponovilo, na mjestu pucnjave ne nađe njegovo dijete ili unuče.

Ostvarena politička pobjeda ne znači politički trijumfalizam, jer pobjednik odvojen od stvarnosti daje izgovor radikalima za relativizaciju zlodjela i traženje “trećih dimenzija”. Apsurdno je ponašati se u stilu “mi imamo većinu i možemo raditi što nas je volja”, jer je to hrana pojavama i likovima koji potiču podjele u društvu. Jedan je pokazao kako se do Markova trga može lako i tamo istresao lubenice, a drugi je tamo došao s automatskom puškom.

Ne želim biti zloslutni prorok, koji bi nagađao što bi mogao učiniti netko treći. Ali se nadam kako bi svima, koliko-toliko normalnima, trebalo biti kristalno jasno da se trebaju širom otvoriti oči i bolje komunicirati politike, kako one provedene tako i one koje se misle provoditi, a sve kako one ne bi poslužile kao izgovori velikim propovjednicima mraka u političkoj instrumentalizaciji očaja, pogonskog goriva svih slobodnih radikala. 

Večernji list

Ludilo elita je siguran znak kako jedno društvo ide svome kraju

Raspad institucija i revolucije nikad ne kreću odozdo, već uvijek odozgo, kada elite “polude”

Ova nas je godina naučila puno toga novoga, a jedna od glavnih stvari je ta da je budućnost nemoguće predvidjeti. Tko je, recimo, početkom godine mogao predvidjeti kako će mali kineski virus uzrokovati u svijetu takvu paniku da će najveće svjetske ekonomije gasiti svoje pogone, a ljudi širom planeta se dati u grozničavu potragu za toalet papirom? Ta nam prijetnja još uvijek visi nad glavom, što našu ustaljenu naviku planiranja budućnosti čini uveliko nesigurnim i uzaludnim poslom.

A kada ljudi ne mogu sa sigurnošću planirati svoju budućnost, to je siguran znak kako je vrijeme “iskočilo iz zgloba”. Filozof Alasdair MacIntyre već godinama tvrdi kako mi, u stvari, već živimo u “mračnom dobu”, usporedivom s onim u kojem se svijet našao nakon pada Rimskog carstva, samo što toga nismo svjesni. Slično kao što ni ljudi koji su svjedočili padu Rima nisu bili svjesni da je nestao svijet čije su institucije podržavale njihovu “normalnost”, već su na to vjerojatno gledali samo kao na jednu od niza kriza.

Možda i izraz “novo normalno”, koji se našao u opticaju uslijed koronakrize nesvjesno podržava taj osjećaj kako smo se našli u situaciji u kojoj svijet naše normalnosti više ne postoji? Zato bi bolji izraz bio “post-normalno”, jer u toj “novoj normalnosti” ne vidimo baš ništa normalno. Ima li boljeg znaka te nenormalnosti nego kad vidimo kako političke elite širom svijeta sudjeluju u stvaranju osjećaja sveopće panike, koja je već pokazala koliko može biti pogubna za čitavo društvo i funkcioniranje njegovih osnovnih institucija? 

Ludilo elita je siguran znak kako jedno društvo ide svome kraju. Raspad institucija i revolucije nikad ne kreću odozdo, već uvijek odozgo, kada elite “polude”. Korona nije jedini znak toga raspada. Ako bacimo pogled na nasilje koje se već mjesecima odvija na ulicama američkih gradova - a koje je u jednom trenutku zaprijetilo preliti se i u Europu - vidjet ćemo kako gotovo čitav politički establišment, velike korporacije i mediji daju financijsku, političku ili moralnu podršku tom nasilju. Danas su elite te koje prizivaju revoluciju i slom sustava, a ne, kako se nekad vjerovalo, obespravljene mase.

Možda je jedan od najupadljivijih “znakova vremena” kako smo ove godine sigurno kročili u doba naše post-normalnosti i taj što stara podjela na ljevicu i desnicu, koja je gotovo dva stoljeća činila okosnicu političkog života na Zapadu, više nema nikakvog smisla. To su sada postali pojmovi koji nemaju nikakvu racionalnu upotrebu, već služe samo kao ideološko oružje s jakim moralnim i emocionalnim punjenjem za eliminiranje protivnika. Označiti, primjerice, nekoga kao “desničara” nema funkciju opisa političkog uvjerenja, već taj pojam služi kao sinonim za moralno “zlo” i političku ekskomunikaciju. 

Politika je postala oblik javnog egzorcizma a ne polje sukobljavanja različitih ideja. Svijeta u kome su ideologije osuđivane kao nešto totalitarno, nešto što ispada iz kruga normalne politike, više nema. Fukuyamin “kraj povijesti” označio je kraj jedne epohe u kojoj je borba političke normalnosti protiv totalitarnih ideologija došla svome kraju. Pobjeda liberalne demokracije nad stvarnim neprijateljem nije značila i univerzalizaciju političke normalnosti, već gubitak osjećaja za stvarnost gdje je ideologija postala univerzalni supstitut te stvarnosti.

Russell Kirk je davno isticao kako je vrlina konzervativizma odsustvo ideologije iz njegovog sustava. On time nije htio reći kako konzervativizam nema skup principa i ideja u koje vjeruje, već kako na taj skup ne gleda kao na dogmu. Konzervativizam je skup principa koji se ne pozivaju na neki nepogrešivi autoritet, već umjesto toga podvlači kako se istina konzervativizma nalazi u prirodi čovjeka i društva, koji su otvoreni za raspravu i analizu. Konzervativizam ne želi mijenjati čovjeka, već razumjeti. Takav pristup danas izgleda neprivlačno i nepovratno zastario.

Tog zdravorazumskog pristupa rješenjima problema više nema. Umjesto da politika bude prepoznavanje stvarnih problema koji stoje pred ljudima unutar jedne zajednice, odakle bi se onda krenulo na formiranje politika koje idu ka rješavanju tih problema, politika danas ide dogmatski i obrnuto - zamišlja se neki ideal, pa se taj ideal gleda nekako primjeniti na čitavo društvo, mijenjajući tako i prirodu društva i prirodu čovjeka. Dogma i sektaški sukobi su potpuno preuzeli primat nad pragmatičnim pristupom politici.

Što nas čeka u našoj post-normalnoj budućnosti? Mnogi vjeruju da smo na pragu revolucije i velikih društvenih lomova. Današnji politički sukobi odvijaju se u prostoru koji u potpunosti definiraju lijeve političke elite. Možda te elite, slijedeći svoju dogmu, na kraju unište same sebe? Možda njihovo ludilo konačno prizove odgovor u kojem će zdravorazumski pristup pronaći način da formulira svoja rješenja? “Novo normalno” treba biti poticaj da se ti odgovori potraže, a ne izlika da se prepusti njegovoj stihiji.

Večernji list

Diže li predsjednik Milanović buku zbog poslova bivšeg biznismena Milanovića?

Hoće li Zoran Milanović ući u povijest kao prvi europski “predsjednik s karakterom” koji je opozvan?

Hrvatska javnost već danima bruji o aferi u čijem se središtu našao šef Janafa, Dragan Kovačević, koji je u akciji policije uhićen s još desetak osoba. Njih se tereti za niz koruptivnih radnji teških milijune kuna vezanih za davanje mita i namještanje javnih natječaja. Sve to i ne bi bila neka vijest da se te sumnjive transakcije nisu odvijale u prostoru konspirativnog imena “Klub” koji je Kovačević otvorio u podrumu zgrade u Slovenskoj 9, u koji su zalazili ljudi na poziv i stručnjaci za oboritu ribu.

Tako su se na margini ove priče počele ukazivati siluete ljudi iz vrha našeg društva, koji su se tu mogli okupljati daleko od očiju javnosti. Ispada kako je policija bacila udicu da bi uhvatila jednu ribu, a upecao se čitav ribnjak. Kao da se praćenjem i uhićenjem jednog čovjeka pred nama počela ukazivati mreža ljudi iz čitavog političkog sprektra, koji su međusobno surađivali i pokrivali se.

Međutim, poseban ton čitavoj aferi dali su javni istupi predsjednika Milanovića, u kojima on iz dana u dan komentira istragu. Prvo je rekao kako on nije bio u Klubu, pa je ispalo kako su ga novinari tada uhvatili sanjivog, jer se već sutradan sjetio kako je ipak bio, pravdajući se kako je ostalo viška ribe, pa su ga zvali “da se ne baci”. Potom je dodao kako Kovačevića dobro poznaje, ali da mu sama “istraga nije jasna”, prigovarajući DORH-u i policiji zašto se toliko čekalo s uhićenjima. “Hapsiš istog trena i priča je gotova. Koga su čekali uhvatiti, američkog predsjednika?”, pitao se predsjednik Milanović. 

Nakon prvobitnog poricanja, pa naknadnog priznanja kako je, ipak, bio u Kovačevićevom “klubu”, ove su riječi kod mnogih pobudile sumnju kako predsjednika-da-se-ne-baci ne muči ova afera zbog kilograma pojedenih orada, škarpina i zubataca, već zbog toga što se doveo u situaciju da “upadne u mjere” policijskog nadzora nad Kovačevićem i ekipom. Da je istraga prekinuta onda kada to sugerira Milanović, sada se ne bi morao pravdati i kritizirati rad DORH-a i policije. Ovako mora slušati kako mu poručuju da “pazi s kim se druži”.

Iako znamo kako nitko ne voli da ga se snima dok jede, “upasti u mjere” i nije neki problem ako pritom ne kršiš zakon. A ako nije prekršio zakon, logično pitanje je zašto ovako burno reagira na slučaj koji se još nije ni našao na sudu? Njegovo odstupanje od uobičajenog suzdržavanja da se komentiraju istrage koje su u tijeku nad glavama mnogih postavlja upitnike, jer je jasno da se takvim rekacijama može kompromitirati čitav proces, a znamo koliko je presuda na višim instancama poništeno zbog kršenja principa pravičnosti postupka, upravo zato što se politika miješala u istrage.

Kao pravnik Milanović svakako zna da njegovi komentari mogu poslužiti kao oružje u rukama obrane inkriminiranih. Zato nije jasno čemu buka i nestrpljenje kad je suđenje tek pred nama, a ako bude bitno za slučaj možda transkripti dospiju u javnost, pa doznamo što je predsjednik govorio. Kako iz njegovih javnih nastupa znamo da je osoba sklona samokontroli, koja nikad ne kaže ništa viška pred kamerama, možemo biti sigurni kako nije ništa viška rekao ni u opuštenim razgovorima u Klubu. 

I tako, dok predsjednik svojim “sherlockovskim” eskapadama slabi indicije istrage, s druge strane zanimljivi su medijski spinovi koji fokus javnosti žele odvesti na neke nove kolosijeke. Tako se spominje prisustvo Izdrži Jakova u Slovenskoj 9 na Martinju prošle godine, u vrijeme kada je prvooptuženi u aferi Janaf, Krešo Petek, donio inkriminirani novac u Kovačevićev Klub, kao indicija da je to bio novac namijenjen kampanji. Pri tome se podvlači kako sam Kovačević tada nije bio u Klubu, prešućujući kako je on došao samo četiri minute nakon Peteka.

Primjenom istovjetne logike bi se onda moglo baciti pogled i u suprotnom smjeru. Tako se sjećamo kako se još tijekom same Milanovićeve predsjedničke kampanje postavljalo pitanje njenog financiranja i toga da Milanović tada nije predočio sve podatke o tome, kao ni oko svoje konzultantske tvrtke Euroalba i koga je sve savjetovao. Ta Milanovićeva tvrtka je postala dodatno zanimljiva u ovom novom kontekstu zbog podatka koji se ne spominje u medijima - da se tvrtka Euroalba nalazi na istoj adresi kao i Janaf.

Zato se postavlja pitanje i njegove suradnje s Janafom i moguće poslovne suradnje s Draganom Kovačevićem. Naime, znamo kako je predsjednik okružen ljudima koji su bliski naftnom biznisu, a afera oko Janafa tiče se naftne infrastrukture. To nas prirodno vodi pitanju - a predsjednik je taj podatak dužan objaviti - je li ikad poslovno surađivao s Kovačevićem i radio ikakav posao s Janafom?

Zato se moramo pitati što bi se dogodilo ako bi se u javnosti pojavili dokazi koji bi nedvosmisleno pokazali kako je predsjednik sudjelovao ili savjetovao nekoga da učini nešto nečasno? Bismo li tada došli u situaciju koja nalaže predsjednikov opoziv?

Za opoziv predsjednika je po Ustavu potrebno u Saboru skupiti dvotrćinsku većinu. Kako tamo, pored 76 ruku vladajućih, imamo još i 24 ruke zastupnika Mosta i Domovinskog pokreta, nedostajala bi još jedna ruka. Ne znam bi li “Thelma i Louise”, koje je Milanović nazvao “narikačama”, imale neki motiv podići ruku za opoziv? A možda bi im se, pritisnut dokazima, priključio i poneko s liste Restart koalicije?

Za potvrdu odluke Sabora bilo bi potrebno 9 od 13 ruku sudaca Ustavnog suda. Uzimajući u obzir da kao po nekom pravilu uvijek troje sudca pišu izdvojena mišljenja, njemu za spas ne bi bilo dovoljno ni četvero sudaca, već bi mu za poništavanje dvotrećinske odluke Sabora trebala naklonost njih petero. 

A ako se takva procedura pokrene, postavlja se pitanje bi li on sam odstupio ili bi ipak čekao priliku da se kao prvi opozvani predsjednik upiše u europsku povijest. I na taj način dočarati koliko brzo višak karaktera može pridonijeti tome da “predsjednika s karakterom” postane “predsjednik da se ne baci”.

Večernji list

Bidenov sin primio milijune dolara od Kineza i udovice bivšeg moskovskog gradonačelnika

Priča o Hunteru Bidenu nije samo priča o razmetnom sinu koji koristi politički položaj svoga oca kako bi se obogatio, već i priča koja se tiče američke, pa i globalne, sigurnosne politike - priča o sinu koji je prodao čitav svijet.

Aktualna predsjednička kampanja u Americi najčudnija je od svih čudnih predsjedničkih kampanja u američkoj povijesti. Dosad smo vidjeli svašta, od cirkusa s demokratskim predizborima zimus do odustajanja od predizbora pod izgovorom korone, od svakodnevnih prizora anarhije i paleži u gradovima pod kontrolom demokrata tijekom cijelog ljeta, pa sve do toga da Trumpov izazivač uopće ne vodi klasičnu kampanju, već se oslanja samo na podršku medija, javljajući se povremeno iz podruma svoje kuće. Stoga se sada, kako se kampanja zahuktava, svi pitaju kakvo nas čudo još očekuje. 

Znamo da je kampanja po zamisli trebala biti još čudnija nego što je sad. Tako su prošle jeseni demokrati pokrenuli postupak Trumpovog opoziva zbog inkriminiranog razgovora s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim, s idejom da se taj proces razvuče do izbora i da im taj proces bude glavna linija napada na Trumpa. Međutim, kako su na svjetlo dana počele izlaziti afere koje su se vezivale za zanimljive poslovne angažmane Bidenovog sina Huntera u Ukrajini, ispostavilo se da je opoziv bio čisti autogol, pa je entuzijazam oko opoziva naprasno splasnuo, a lopta neplanirano završila u golu napadača.

Tako je na površinu isplivao milijunski ugovor Huntera Bidena s najvećom ukrajinskom privatnom energetskom kompanijom Burisma Holdings. Osnivač te tvrtke je bivši Janukovičev ministar Mikola Zločevski, dok većinski paket dionica drži proruski tajkun Igor Kolomojski. Na pitanje novinara što je bilo presudno za njegov angažmanu s Burismom, unatoč tome što nema nikakvog znanja o energetici, Hunter lakonski odgovara - “očevo prezime”. Kako god bilo, umjesto da Ukrajina bude glavna linija napada na Trumpa u kampanji, sada Biden morati odgovarati na neugodna pitanja o poslovima svog sina u Ukrajini. 

I doista, bilo je gotovo neugodno gledati kako stari Joe Biden nemušto pokušava izvrdati pitanja novinara “Axiosa” o unosnim poslovima njegovog sina Huntera. Jer, to i jest jedna priča koja za sobom povlači mnoga zanimljiva pitanja. Priča je to o problematičnom sinu kojem je sve krenulo u životu kada njegov otac postaje američki potpredsjednik. Ulazak Joe Bidena u Bijelu kuću bio je trenutak u kojem dugogodišnji narkomanski ovisnik, s razorenim brakom iza sebe i s poslom zastupnika online kockarnica, otkriva u sebi poslovni genij i postaje pravi globalni lovac na imovinu s milijunima dolara teškim inozemnim ugovorima.

U nekidan objavljenom izvještaju o istrazi senatskih odbora za sigurnost i za financije, pored spomenute Burisme, navode se i drugi poslovni aranžmani Huntera Bidena s inozemnim partnerima, poput donacije od 3,5 milijuna dolara Elene Baturine, udovice bivšeg moskovskog gradonačelnika bliske Putinu, kao i njegova povezanost s prostitucijom i ruskim lancem trgovine ljudima u istočnoeuropskim zemljama. Mora se priznati kako ima neke ironije, pa i poetske pravde, u tome što propala istraga o navodnim Trumpovim “ruskim vezama” sada dobiva epilog kroz dokaze o poslovnim vezama obitelji Biden s Kremljom.

No, koliko god bila zanimljiva Hunterova igra lovca i lovine s ruskim medvjedom, prema dostupnim podacima, pravi poslovni uzlet Hunter Biden doživljava kada je uzjahao kineskog zmaja. Poznato je kako je komunistička Kina glavni američki rival na globalnoj sceni. Kineski režim predstavlja najveći američki izazov na polju tehnoloških inovacija, ekonomske sigurnosti, demokracije i ljudskih prava, a kineski dužnosnici otvoreno govore kako žele zamijeniti Ameriku na mjestu supersile. Ali, ne misle svi tako. Joe Biden, recimo. Po njemu je “uspon Kine pozitivna stvar, ne samo za kineski narod, već i za Sjedinjene Države i čitav svijet”

Zašto on tako misli postaje jasnije ako pobliže pogledamo “kinesku storiju” obitelji Biden. Za početak ove političke romanse možemo uzeti prosinac 2013. godine, kada Biden, kao Obamin posebni izaslanik za Kinu, leti za Peking kako bi riješio probleme vezane za krađu tehnologije i kineske vojne prijetnje u Južnom moru. U avionu s njim se našao i sin Hunter. Deset dana nakon tog puta, prema dostupnim izvještajima, na račun Hunterove tek osnovane tvrtke Bohai Harvest uplaćeno je 1,5 milijardi dolara s računa kineske vlade, a sama tvrtka dobija povlašten status u Kini, kakav nema nijedna svjetski poznata kompanija. 

Bohai Harvest i kineska vojna avioindustrija (AVIC) nakon te transakcije kupuju američku automobilsku tvrtku Henniges, koja surađuje s američkom vojskom. Iako je AVIC već optuživana za krađu američke vojne tehnologije, Obamina administracija odobrava tu prodaju. Slične poslovne aranžmane Hunter Biden razvija s Kinezima oko kupovine rudnika bakra i molibdena u Africi, u vrijeme dok se Amerika sudi s Kinom zbog monopola na tržištu rijetkih ruda. Pored toga, Bidenov sin 2014. postaje investitor u kineskoj tvrtki China General Nuclear (CGN), koja je bila pod istragom FBI zbog krađe nuklearnih tajni. 

Na Pentagonovoj listi kineskih tvrtki povezanih s kineskom vojnom industrijom, pored Huaweija i ostalih, našle su se i kompanije AVIC i CGN. Hunter Biden je prošle godine pod pritiskom politike povukao svoje udjele u CGN, koja se u međuvremenu našla na sudu zbog špijunaže. Nije poznato je li FBI znao da istražuje tvrtku u čijem vlasništvu ima udjela potpredsjednikov sin, ali je poznat slučaj Patricka Hoa, zastupnika kineske naftne industrije, koji je, nakon što je uhićen zbog korupcije, svoj telefonski poziv iskoristio kako bi nazvao Hunterovog strica Jamesa. Na upit novinara “New York Timesa” zašto je zvao baš njega, odgovorio je kako je ovaj tražio Huntera.

Zbog toga se sada mnogi pitaju nisu li Bidenovi blagonakloni stavovi prema Kini i njegove opetovane izjave kako “Kina nije prijetnja”, rezultat upravo tih poslovnih veza njegove obitelji s kineskim državnim kompanijama? Razumljiva je potpuna nezainteresiranost medija za ovu priču, jer se ne radi o Trumpu i njegovim sinovima, već o obitelji Biden. Kada je Trump postao predsjednik njegovi su sinovi obustavili sve inozemne poslove, a ovdje vidimo kako je Bidenov sin započeo svoju inozemnu poslovnu karijeru u trenutku kada je njegov otac ušao u Bijelu kuću, što je medijski potpuno neatraktivno.

Kada sve ovo imamo u vidu, postaje i malo jasnije zbog čega je Joe Biden, unatoč svim preprekama koje pred njega postavlja starost, ušao u iscrpljujuću utrku za predsjednika. Bidenov politički angažman od početka njegove karijere predstavljao je i glavnu polugu uspona čitave obitelji od skromnog porijekla do današnjeg bogatstva. Sada ti unosni obiteljski poslovi trebaju političku zaštititu od istraga koje kucaju na vrata. Zbog toga i treba očekivati da će poslovi Huntera Bidena doći u fokus javnosti u samom finišu ove kampanje. 

Jer, kako vidimo, to nije samo obična priča o razmetnom sinu koji koristi politički položaj svog oca kako bi se obogatio, već priča koja se tiče američke, pa i globalne, sigurnosne politike - priča o sinu koji je prodao čitav svijet. 

Večernji list

Umjesto da pokrene treći svjetski rat, Trump miri “Abrahamovu djecu”

Obama je dobio Nobela jer se mislilo kako donosi mir a pokrenuo je tri rata, dok je Trump jedini predsjednik koji u 40 godina nije pokrenuo rat a ne daju mu Nobela, jer misle da će pokrenuti treći svjetski rat.

U utorak je u Bijeloj kući održana ceremonija potpisivanja sporazuma o punoj normalizaciji odnosa između Izraela i dviju arapskih zemalja, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Taj je dokument nazvan Abrahamovi sporazumi, po tome što je zajedničko svim narodima na Bliskom istoku to da su “djeca Abrahamova”. Sporazum je dao veliku nadu ljudima u regiji, pa možemo vidjeti nestvarne prizore kako na plažama Dubaija ljudi mašu zastavama Izraela, dok na zidu Starog grada u Jeruzalemu gledamo vizualne projekcije zastava Bahreina i UAE.

Već sam čin potpisivanja predstavlja veliki iskorak, jer se dugo smatralo da je izraelsko-arapski spor, u čijem je središtu palestinsko pitanje, nerješiv bez prethodnih ustupaka Izraela po tom pitanju. To je bila konvencionalna mudrost kojom se do sada pristupalo tom problemu. Tako smo koliko jučer mogli slušati uvjeravanja Obamina državnog tajnika Johna Kerryja kako “nijedna arapska zemlja neće normalizirati odnose s Izraelom dok Izrael ne napravi značajne ustupke povodom palestinskog pitanja”, dok sada vidimo kako upravo takav pristup otvara put ka rješenju.

Američka je diplomacija desetljećima, još od čuvenog Rooseveltovog susreta s kraljem Ibn Saudom na američkom razaraču USS Quincy u veljači 1945., u svojoj bliskoistočnoj politici balansirala između podrške Izraelu i ovisnosti o arapskoj nafti. Tako je glavni preduvjet za novi pristup rješavanju ključnog problema na Bliskom istoku ostvaren kada je Amerika postala energetski neovisna. Ta je pozicija Americi omogućila da se ponovno “poslože kockice” na terenu i stvori uvjete za cjelovito rješenje sukoba na Bliskom istoku.

Prvi je korak u tom smjeru bilo povlačenje Amerike iz Obaminog nuklearnog sporazuma s Iranom, koji se pokazao pogubnim za čitavu regiju, jer je od Irana stvorio glavnu regionalnu supersilu, što je povratno radikaliziralo sunitski svijet. Kako Iran nije htio pristati na reviziju tog sporazuma dogovorom oko balističkih raketa i povlačenja Revolucionarne garde iz zemalja u regiji, Trump je izašao iz sporazuma i zaveo ekonomske sankcije Iranu. Tim je potezom Amerika pridobila sunitski svijet, od kojih se zauzvrat očekivalo da podrže plan za rješenje izraelsko-palestinskog pitanja. 

Nakon toga je Trump povukao potez s preseljenjem veleposlanstva u Jeruzalem i obznanjivanjem mirovnog plana za Izrael i Palestinu, kako bi pokazao što mu je cilj, da bi onda zamrznuo provedbu tog plana kako bi se razgovaralo o uvjetima za uspostavu mira. Za razliku od ranijeg pristupa, kada su se ustupci tražili od Izraela kao strane koja želi dogovor, što je samo ohrabrivalo ekstremiste na drugoj strani, sada se išlo s pristupom koji bi Palestince privolio da sjednu za stol tako što će se prvo pridobiti njihove financijere, a onda među Palestincima pronaći političku snagu koja bi pristala na dogovor. 

U tom je smislu zanimljiva informacija kako je Katar nedavno poslao pomoć Hamasu od 30 milijuna dolara uz poruku kako to više nije dio njihove politike, već jednokratna pomoć, te da će ona ubuduće ovisiti o tome kako se Hamas bude ponašao. Pored toga, katarske vlasti naložile su urednicima Al Jazeere da revidiraju pristup oko veličanja Hamasa i ublaže kritiku na račun Sjedinjenih Država i zemalja potpisnica sporazuma. Kada iz Katara, kao glavnog financijera Hamasa, stižu takve poruke, onda je jasno kako će ekstremisti ubrzo shvatiti kako se terorizam više ne isplati.

Sličan sporazum Izrael je dosad potpisao samo s Egiptom 1979. i Jordanom 1994., nakon kojeg je uslijedio mirovni sporazum iz Osla. Presedan je da su sada dvije zemlje istovremeno potpisale takav sporazum. Iz toga se naslućuje koliko je ambiciozno zamišljen čitav plan, jer sugerira kako bi mu i ostale arapske zemlje mogle uskoro pristupiti. O tome govore i konkretni potezi, poput dozvole Saudijske Arabije za prelete izraelskih komercijalnih aviona.

Ako znamo da Bahrein i Emirati nikada ne bi potpisali takav sporazum bez “zelenog svjetla” Saudijske Arabije, onda se čine realnim najave o njihovom pristupanju dogovoru. Kada Saudijci i ostale arapske države pristupe sporazumu, ako netko možda sad i ignorira njihov značaj, Abrahamovi će sporazumi biti stvarnost koju se neće moći negirati. Motiv zašto baš sada svi žele ući u sporazum treba vidjeti u skorim američkim izborima, jer se arapske zemlje žele osigurati na vrijeme, kako Biden ne bi vratio Iranski sporazum ako bi slučajno dobio izbore.

Na kraju treba reći kako sve ovo Trump ne bi uspio bez pomoći medija. Da odatle nisu stizali glasovi kako se radi o nekom tko je spreman pokrenuti treći svjetski rat, teško da bi svi sada skakali potpisivati mirovne sporazume. Obama je dobio Nobela jer se mislilo kako donosi mir a pokrenuo je tri rata, dok je Trump jedini predsjednik u 40 godina koji nije pokrenuo rat a ne daju mu Nobela, jer misle da će pokrenuti treći svjetski rat. No, to je već paralelna stvarnost u koju se možda vjeruje, ali koja neće ostati zapisana u povijesti.

Večernji list

Dritan Abazović vraća Mila Đukanovića na vlast

Svojom političkom kratkovidnošću Abazović omogućuje Milu Đukanoviću da vrlo brzo povrati sve poluge vlasti pod sloganom - prije je bilo bolje!

Neočekivana pobjeda oporbe na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori već danima privlači pažnju medija u čitavoj regiji. Događaji u najmanjoj državi na Balkanu kao da su nas sve na tren vratili trideset godina unazad, u vrijeme velikih narativa o nacionalizmu, komunizmu i demokraciji. Dok jedni govore o “pobjedi prosrpskih snaga” i skretanju Crne Gore s “europskog puta”, drugi ističu kako je ovo “povijesna pobjeda” kojom je s vlasti maknut “europski Lukašenko”. 

Postoje tu i oni treći, koji će nam skrenuti pažnju kako tu stvar nikako nije crno-bijela, već puno kompleksnija. Oni će nam, tako, kao naročito zanimljiv detalj isticati svojevrsni paradoks kako se na čelu nacionalističke, “prosrpske” koalicije, našao jedan etnički Albanac, koji drži kontrolni paket akcija, bez kojih nije moguće formirati vlast. Radi se o Dritanu Abazoviću, mladom i obrazovanom političaru građanskog opredjeljenja i prozapadne orijentacije, koji je odmah postao nova politička zvijezda.

Ali, kojem god od ovih ideoloških narativa dali za pravo, u biti se radi samo o magli koja nam zaprječuje pogled na ono bitno kod događanja u Crnoj Gori, a to je tehnologija osvajanja i preuzimanja vlasti. Jer, svi mi znamo kako je politika jedan od najstarijih zanata u kojem je ideologija samo opijum za naivne, a idealizam i poštenje samo smetnja, jer na kraju ispadne kako kroz taj obruč obično ni sami pošteni idealisti ne mogu proturiti vlastite glave.

A kada dođemo do pitanja vlasti u Crnoj Gori, onda je prva naivnost koja nam pada na pamet sadržana u tome kako je na ovim izborima “pao Milo Đukanović”. Netko bi mogao pitati - kako je pao, kad je on još uvijek tu, na sredini svog predsjedničkog mandata? On je svakako ranjen ovim porazom na parlamentarnim izborima, ali ne treba smetnuti s uma da je to čovjek koji je punih trideset godina punio sustav sebi lojalnim ljudima, od sudstva do policije, medija i službi, nad kojima još uvijek ima kontrolu. 

Đukanović je izbore, po svoj prilici, izgubio zbog toga što su se ljudi zasitili njegove vladavine, ali i zbog sukoba s crkvom. Suočen s optužbama za sveprisutnu korupciju i sumnjama na veliki kriminal, on je morao zaigrati ideološku igru, ali, kako u politici svaka akcija izaziva reakciju, ispalo je da je s tim potezom sam sebi nanio političku štetu, jer je protiv sebe ujedinio oporbu, koja je bila spremna staviti na stranu međusobne velike ideološke razlike.

Zato, kada pogledamo na drugu stranu, vidimo da je u pitanju “kupus koalicija”, koja nema drugog sadržaja osim suprotstavljanja Milu Đukanoviću, a znamo koliko je dug put od pobjede na izborima do potpunog preuzimanja vlasti. Uz to, novu vlast odmah čekaju problemi oko korone i ekonomske krize, tako da je jako teško povjerovati da će imati vremena za bilo što drugo, a ne za ozbiljan posao poput reforme sustava i borbe protiv korupcije.

U biti, s ovim osvajanjem vlasti, aktualna će oporba preuzeti odgovornost za sve loše, dok će Đukanovića lišiti odgovornosti, a samu strukturu njegove vlasti ostaviti netaknutom. Zbog svega toga se postavlja pitanje koja je politička logika iza odluke Dritana Abazovića da formira vlast s “kupus koalicijom”? Nije li po srijedi politička naivnost koja radi direktno u korist svoje štete kada u osvajanje vlasti ide s ekipom s kojom izvjesno neće moći ništa od proklamiranog napraviti? 

Stara mudrost kaže kako se prijatelji uvijek drže blizu, a neprijatelji još bliže. Zar ne bi Abazoviću bilo puno mudrije da je svoja četiri glasa iskoristio kako bi išao s onima koji imaju stvarnu vlast i koji mogu provesti dogovoreno? Kao što je “kupus koaliciji” postavio uvjete oko NATO-a i Kosova, isto je tako mogao postaviti uvjete i DPS-u oko donošenja zakona o porijeklu imovine i, recimo, obećanja da se Đukanović neće ponovno kandidirati. Bio bi to strukturni udar na Đukanovićevu vlast, jer ovaj ne bi imao izbora i morao bi prihvatiti Abazovićevu “nepristojnu ponudu”, a ne bi mogao opstruirati takvu vlast. 

DPS bi morao provesti sve uvjete koji bi se pred njih postavili, jer bi alternativa bila dolazak oporbe na vlast. Uz to, mnogi bi potencijalni prebjezi pred optužbama za korupciju sklonište potražili u Abazovićevom poštenju i tako jačali njegov utjecaj, a marginalizirali Đukanovićev. Ovako, svojom političkom kratkovidnošću Abazović omogućuje Milu Đukanoviću da vrlo brzo povrati sve poluge vlasti pod sloganom - prije je bilo bolje!

Večernji list

Bidena je sklonost davanju bizarnih izjava i ranije stajala predsjedničkih ambicija

Ironija je da je ljevica, koja se obično ističe pričama o sjajnoj budućnosti, sada istaknula kandidata koji jedino može pobuditi nostalgiju za zaboravljenom prošlošću.

Predsjednička kampanja u Americi primiče se svom velikom finalu. Drugim riječima, ono što smo do sada imali prilike pratiti bila je samo priprema za ono što slijedi. Prosječni Amerikanac, inače, malo mari za politiku i, po pravilu, počinje ju nešto intenzivnije pratiti tek nakon Dana rada, koji se u Americi obilježava prvog ponedjeljka u rujnu. Tada se počinje igrati s najjačim kartama i kreće prava zabava. A sve ono što smo dosad vidjeli obećava napetu igru do kraja i vrhunski politički okršaj, koji će se dugo pamtiti i prepričavati.

Istini za volju, da je bilo koji drugi američki predsjednik u izbornoj godini suočen s masovnim uličnim neredima, sveopćim kaosom oko pandemije i ekonomskom depresijom, bez obzira na njegove eventualne kvalitete, bilo bi razumno okladiti se na pobjedu njegovog izazivača. Jer, pravilo kaže da reizbor predsjednika ne ovisi samo o kvaliteti vođenja države, već u jednakoj mjeri i o općoj atmosferi u kojoj se izbori održavaju. No, unatoč “kokuznim” vremenima, Trumpove šanse za osvajanje drugog mandata u ovom trenutku ne čine se nimalo loše. Dapače.

Ne mali dio tih njegovih izgleda sadržan je u tome što mu je izazivač Joe Biden, oronuli muzejski eksponat vidno smanjenih kognitivnih sposobnosti. Da je Trump sam birao protukandidata ne bi boljeg izabrao, a njegovom se izboru otvoreno i nadao. Iako to mediji neće spominjati, važno je istaknuti da Biden nije u najboljoj formi i da ne nosi najbolje svoje lijepe godine. On je najstariji predsjednički kandidat u američkoj povijesti, u poznoj osmoj deceniji života, a ako pobijedi na izborima bit će najstariji stanovnik Bijele kući.

Biden je veteran Demokratske stranke, potpredsjednik u Obaminoj administraciji, čija karijera traje skoro punih 50 godina. U stranci je još od vremena kada je stranka okupljala zagovornike segregacije s juga, a ta duga “južnjačka” sjena prati ga do danas. U prilog tome govore i njegove brojne skandalozne izjave, poput one kada se hvalio kako dolazi iz “robovlasničke države” ili kada je vođu KKK Roberta Byrda nazvao “prijateljem, učiteljem i vođom”. Zbog izbora takve osobe za zamjenika svojevremeno je kritiziran i Obama, jer se smatralo licemjernim da “prvi crni predsjednik” ide u kampanju s “južnjačkom strategijom”.

A zamislite samo da je Trump nešto slično ikada napravio ili izjavio? Naravno, vrtjelo bi se danima na svim televizijama i po svim naslovnicama. Ili zamislite što bi se dogodilo da je Trump nekom crnom voditelju, kada mu se ne bi svidio smjer u kome ide razgovor, rekao: “ako nisi za mene, onda nisi crn”. Ili zamislite što bi bilo da je Trump crnom novinaru, u pokušaju da izbjegne odgovor na postavljeno pitanje “je li radio kognitivne testove”, insinuirao da se i on trebao testirati na drogu. Ali, Bidenu to prolazi i nitko od “medijskih aktivista” ne postavlja pitanje oko toga. 

Umjesto toga, slušamo ga kako s telepromptera čita optužbe protiv Trumpa za “strukturni rasizam”. Mnogima djeluje komično i krajnje neprimjereno da baš on to izgovara, ne samo zbog njegovih izjava iz prošlosti, već i zato što nije jasno kako to Trump, koji je tri i pol godine na vlasti, može biti odgovoran za “strukturni rasizam”, dok on, koji je dio vlasti već 50 godina i koji je to već odavno trebao riješiti, eto, nije? I otkud sad opet rasizam u Americi, kad je glavna mantra prethodne administracije bila kako su Biden i Obama konačno pobijedili rasizam i omogućili da sve procvjeta?

Sjećamo se kako su Hillary Clinton kako bi odbacila sumnje o svom zdravstvenom stanju dali da u studiju otvori teglu s krastavcima. Tako su sada Bidenu, kako bi otklonili sumnje o njegovoj psiho-fizičkoj kondiciji, dali da vozi bicikl oko kuće. Što tek reći za njegove nedavne izjave poput: “Ja sam Joe Biden i natječem se za senatora”, ili, pak, “na ovim izborima ću pobijediti Joe Bidena”? Izgleda da ni mediji ne mogu više “pokriti” sve Bidenove “gafove”, pa su sada smislili kako je širenje vijesti o Bidenovoj demenciji “ruska propaganda”.

Dok mediji s jedne strane oslikavaju Bidena kao simpatičnog dekicu koji zrači razumijevanjem i povjerenjem, dotle, s druge strane, postoji čitava lista žena koje optužuju Bidena za seksualno uznemiravanje u javnosti. Svi se sjećamo kolika se medijska prašina podigla zbog snimka Trumpovog pričanja “muških priča” u autobusu, ali sada povodom Bidenovog predatorskog ponašanja prema ženama, ne vidimo nigdje feministe i borce za ženska prava. To samo pokazuje kako se kod tih pokreta radi isključivo o ideološki motiviranoj radikalnoj političkoj agendi, a ne o zaštiti ženskih prava i dostojanstva.

Štoviše, Bidena se pokušava profilirati kao velikog zaštitnika žena. Tja, zar nije izabrao ženu kao kandidatkinju za potpredsjednicu? Koliko je Biden autentičan zagovornik kulture ženskih prava lijepo ilustriraju njegove riječi, kada kaže kako “nitko ne smije podizati ruku na ženu”, te kako “mi moramo promijeniti maskulinističku kulturu”, da bi dodao - “i udarati, udarati, udarati”. Još je skandaloznija javna šutnja o Bidenovim nasrtajima na djevojčice u javnosti, koje, slično odraslim ženama, ima običaj neprimjereno pipkati i njuškati im kosu, ali vidimo kako opet nitko ne staje u zaštitu tih djevojčica, iako su te uznemirujuće snimke svima poznate.

Ako pogledamo Bidenovu političku agendu, vidjet ćemo po pravilu kako on danas kritizira nešto što je do jučer sam predstavljao - osim ako i to nije posljedica njegove senilnosti? Nekad zagovornik “fracking” tehnologije, a danas pravi pravcati borac protiv klimatskih promjena. Autor krivičnog zakona na temelju kojeg je policija dobila velike ovlasti i financijska sredstva, i koji je zbog svojih strogih odredbi oko lakših kaznenih djela u zatvore strpao na tisuće Afroamerikanaca, danas kralj Antifa i zagovornik rezanja prihoda policiji. Jedan od zakonodavaca i implementatora oštrih antiimigracijskih politika i deportacija, danas je veliki kritičar izgradnje Trumpovog zida, koji meksičku granicu želi prepustiti mafijaškim kartelima.

Mnogi se stoga pitaju - tko je uopće Biden? Onaj stari ili ovaj iz kampanje? Dok deklamira parole iz arsenala radikalne ljevice ovaj vječni srednjostrujaški aparatčik s istaknutim sentimentima prema “starom jugu”, nudi sliku ideološkog Frankensteina “nove ljevice”. Ironija je da je ljevica, koja se obično ističe pričama o sjajnoj budućnosti, sada istaknula kandidata koji jedino može pobuditi nostalgiju za zaboravljenom prošlošću. Kako se njegova budućnost može okončati svakog trena, teško da i njegovo prizivanje budućnosti kod ikoga može probuditi entuzijazam.

Bidena je sklonost davanju bizarnih izjava u javnosti i ranije stajala predsjedničkih ambicija, a sada je tome pridodano i staračko “gubljenje”. Otuda je opravdan i Obamin strah kako bi se stari Joe mogao “osramotiti” u kampanji i upozorenje suradnicima da “ne potcjenjuju Bidenovu sposobnost da zabrlja stvari”. Njegovo se zaključavanje u podrum i bacanje ključa do izbora stoga čini jedinom sigurnom strategijom za njegovu eventualnu pobjedu. Ili, pak, da unaprijed izbore proglase neregularnim, za što se izgleda pripremaju, svjesni da Biden u regularnim uvjetima protiv Trumpa nema nikakvih šansi.

Večernji list