Lako je penzionerima koji imaju žive roditelje

Pobjeda za pobjedom, igraju najljepši nogomet, Hrvati prvi u grupi. Kako je divno pratiti taj pobjednički ritam koji nam nude naši nogometaši iz utakmice u utakmicu! Priznanja uspjeha stižu sa svih strana, pa nas tako njemački tisak hvali kao najbolju sportsku naciju na svijetu. Trud, odricanje i teški rad se uvijek isplate, pa to onda lako prepozna i prizna čitav svijet.

I kako onda pisati o politici dok traje svjetsko prvenstvo u nogometu? Nisu li politika i sport antipodi? Dok u loptanju imamo skup jednostavnih, strogih i svima razumljivih pravila, gdje sav uspjeh ovisi o timskom radu igrača, njihovom umijeću i samopožrtvovanosti na terenu, u politici su upravo te vrline najmanje na cijeni.

Tako, dok mi gledamo nogometne virtuoze, kod kuće politički cirkus. Dok mi pratimo loptu, netko se lopta s našom budućnosti. Izgleda da je ovo svjetsko prvenstvo došlo politici kao naručeno, kako bi iza nogometnih pobjeda sakrili vlastite neuspjehe i poraze. Nogometaši su političarima ukrali show, pa su ovi, čini se, upregli svo svoje cirkusko umijeće kako bi se nadmetali za vidljivost i došli u prvi plan.

Oporba je u posebnom natjecateljskom modu - odlučili su promijeniti vođu. Tako su se skupili sposobni u SDP-u i krenuli rušiti nesposobnog vođu. Skupili se i napisali pismo. Akcija je toliko pomno isplanirana, da su pismo zaboravili potpisati. Koliko su samo sposobni oni koji  ne mogu srušiti onoga kojega nazivaju nesposobnim? Neki su izgleda nenadmašni u vlastitoj nesposobnosti. Stranka za vođu tvrdi kako ih vodi u propast - čini se kako njemu ni to ne ide baš od ruke, pa mu oni pomažu ubrzati procese.

Za razliku od nogometa, u politici stvar stoji obrnuto: pravilo je da je sebičnost karaktera uvjet da vas uopće uzmu u razmatranje, nesposobnost je garancija da ćete daleko dogurati, a odlaganje donošenja odluka karakteristika koja se traži od pravog vođe. Tu su najviše na cijeni akrobatika istine i alkemijsko umijeće pretvaranja poraza u pobjede.

Dok se naši Vatreni nadmeću u društvu najboljih, gdje uvjerljivo nadigravaju svoje protivnike, kod kuće smo prisiljeni gledati kako uvijek baš najgori i najnesposobniji sjede na vrhu i diktiraju tempo ostalima. Na toj selekciji mediokritetstva počiva naša stabilna stagnacija. Ta stabilnost se našla pod ugrozom naroda, koji želi neke tamo referendume.

Kako u politici ne pobjeđuje onaj koji glasa, već onaj koji broji glasove, tako je vlast nema izbora nego se zaštiti od tog napada. Treba provjeriti svaki pojedinačni potpis, jer onima koji viču “u boj, u boj, za narod svoj” nije za vjerovati. Koga angažirati za taj zahtjevan zadatak, ako ne stručnjaka za potpise? Pa odgovor se nudi sam po sebi. Tko može bolje od gospodina Sauche provjeriti vjerodostojnost referendumskih potpisa?

Izgleda kako je vlast  najbolje sredstvo za rehabilitaciju devijantnih ponašanja, ali ovaj terapijski uspjeh vlasti vrijedi zabilježiti. To je vlast koja se odbija suočiti sa stvarnošću. A ta stvarnost govori kako nas je sve manje. Oni koji su politički toliko definirani da nije jasno jesu li pošli ili otišli, govore kako nam je potreban “pokret ostanka”. Alternativa ostanku je odlazak. Zato je nama potreban pokret “opstanka”.

Opstanak zahtjeva nadu. Opstanak znači radno mjesto. Opstanak mora biti jedina alternativa ovoj neizdrživoj atmosferi besmisla. Opstanak je uvjet ostanka. Nema opstanka ako nema djece. A djece nema ako roditelji nemaju riješena osnovna egzistencijalna pitanja. Kako se u Hrvatskoj živi najbolje opisuje onaj vic: “Što ćemo ako se smanje mirovine? Ništa, zaposlit ćemo djeda.”

Čini se kako se naša stabilnost dotakla i tog dijela, pa je uzdrmala i mirovinski sustav. Oko te reforme jedino je razvidno kako je nestalo ovaca za šišanje, pa ministar rješenje problema vidi u, najblaže rečeno, pljački tuđe imovine. To je izvanredna reforma koja se može opisati onom “lako je penzionerima koji imaju žive roditelje”.

Dok s jedne strane imamo razmetljivce koji nedostatak rezultata opravdavaju morem izgovora, s druge strane imamo one koji su sve stekli svojim radom i trudom. Veliki ljudi se skrivaju iza skromnosti i poniznosti, i puštaju da o njima govore njihovi rezultati, dok samo sitne duše vlastite poraze skrivaju iza napuhanog ega.

Ne postaješ pametniji ako se uspoređuješ s lošijima od sebe. Čini se kako je precjenjivanje vlastitih i podcjenjivanje tuđih sposobnosti postalo jedina mjera naše politike. Samo tako se može objasniti kada se najgori u prvoj europskoj ligi hvali prvim mjestom u drugoj afričkoj ligi.

Večernji list

Nije vic da ovo s migrantima prelazi sve granice

Ne kaže se samo u vicu da ovo s migrantima prelazi sve granice. Migrantska kriza koja nam ponovno stoji pred vratima predstavlja puno više od pitanja ilegalnog prelaska granica. Radi se o tome da prisustvujemo pravoj kulturnoj i političkoj plimi koja će promijeniti lice nama poznatog svijeta. Neki promatrači smatraju da možemo reći da se Europa danas nalazi u pravom revolucionarnom previranju. Ta nova revolucionarna ideologija zove se multikulturalizam, a nova revolucionarna snaga su migranti iz Afrike i Azije.

Živimo u vremenu kada se uobičajeno povezivanje revolucije s nekom velikom krvavijom i bučnim događajem pokazuje pogrešnim i naivnim poimanjem. Najveći događaji, kako je govorio Nietzsche, dolaze na golubljim nogama. Današnji zagovornici revolucija ne odlaze u šumu i ne oštre giljotinu. To nije samo prenaporan, prljav i nezahvalan posao, već se pokazao i izlišnim. Za revolucije se danas najbolje bori iz fotelje u ugodnoj sobi.

Revolucionar više nije idealist i čovjek od posebnog materijala, koji ide protiv ustaljenog poretka stvari i riskira svoj život kako bi ostvario svoje ideale. Njegova uniforma su kućni mantil i papuče, a oružje smartphone i gadgeti. On je konformist i hedonist, koji se za svoj bolji svijet bori savijanjem kičme i prilagođavanjem postojećim odnosima moći. Ali, zbog toga ga ne treba potcjenjivati.

Jedan od najčešćih argumenata naših revolucionara u raspravi “za” i “protiv” masovne migracije jest kako nitko neće imati raditi za naše mirovine ako ne dozvolimo masovnu migraciju u Europu. Revolucija je, dakle, potrebna kako bismo sačuvali život u komforu socijalne države. Radna snaga koja jedva čeka da nađe posao i uplaćuje u naš mirovinski sustav trenutno logoruje u Velikoj Kladuši i vreba priliku kako bi noću prešla granicu prema Europskoj uniji. Stoga, iskoristimo priliku!

“Agrokomerc” je, nekadašnji simbol uspjeha socijalističkog samoupravljanja, slavno i tragično propao, ali za novi proletarijat svjetske revolucije tu su sada džamije i džemati. O nadi kako će taj novi proletarijat pridonijeti punjenju proračuna za održavanje našeg propalog mirovinskog sustava i ostalih blagodati socijalne države, možda najbolje govori primjer Njemačke, koja je u zadnjih trideset godina utrostručila broj migranata, dok je broj stranih radnika ostao na istoj razini.

Ako se, dakle, ne radi samo o pukoj naivnosti ili o lošoj ekonomskoj računici, čini se da je ovdje po srijedi nešto drugo. Revolucija uvijek za cilj ima rušenje postojećeg poretka. Revolucije na Zapadu su bile pokušaji da su uništi naslijeđe zapadne civilizacije i uspostavi trajni novi poredak stvari, po mogućnosti dijametralno suprotan u odnosu na onaj stari. Marx i komunisti su vjerovali kako je radnička klasa taj agens revolucije, koji će iznutra srušiti stari poredak.

Međutim, kako se pokazalo, radnici nisu bili previše zainteresirani za stvaranje nove civilizacije - oni su “izdali revoluciju”. No, revolucionarni sljedbenici boljševika se, u svom nihilističkom preziru prema zapadnoj civilizaciji, nisu odrekli svojih ciljeva. Samo su zamijenili sredstva. Odsada to više nisu proleteri sa Zapada, već sada “materijalna snaga revolucije” dolazi iz zemalja Trećega svijeta. Masovna imigracija je glavno oruđe te revolucije. Ona mijenja ljude i njihovu svijest izvana - zamjenom stanovništva.

I što su njihove vrijednosti manje uklopive u postave zapadne kulture, tim bolje za revoluciju - tim su veće garancije da neće skrenuti s revolucionarne staze. Ekonomski razlozi i analiza vrlo lako ustupaju mjesto kulturnim nesumjerljivostima i civilizacijskim rovovima. Jedini način da se dođe kraju Zapadu jest da se njegovo kulturno nasljeđe iz korijena promijeni. Jedini način da se razori zapadna civilizacija jest da se zapadni svijet naseli ljudima koji ne dijele iste civilizacijske vrijednosti. Tada će revolucija sama pasti u krilo, kao kakav zreo plod.

Nihilistička mudrost naše liberalne civilizacije zna da generacijama koje dolaze nećemo ostaviti bolji svijet. Zbog toga je ona za svoju ideologiju usvojila imperativ trenutka, a za svoje moralno načelo konformizam i hedonizam. U izvedbi tog revolucionarnog prevrata nema velikih misli i herojskih pothvata. Stihija i evolucija ka nemoći i raspadanju njezino su najubojitije oružje. Ubijanje nade njen najveći blagoslov.

Civilizacije ne nestaju u žaru borbe i tragičnim junačkim djelima. Revolucije nisu plod nade. Uništenje jedne civilizacije dolazi kada njezin duh više ne nalazi uporište u samome sebi. Možda je vrijeme da konačno probudimo nadu i otrgnemo se revolucionarnoj stijihi konformizma koja nas nezaustavljivo melje?

Večernji list

Zašto 1968. nema svoje pokajnike i otpadnike?

Poznato je da se ljevica nerado sjeća vlastite loše prošlosti, da je sklona njezinu poricanju. Njezin odnos prema stvarnosti sličan je, recimo, odnosu Plenkovićeve Vlade prema ekonomskoj stvarnosti Hrvatske – ako i postoji nekakav problem, to je zbog percepcije; to je trun u oku promatrača, perspektivistički privid. Neki kažu da je tomu tako zato što u političkoj gramatici ljevice postoji samo futur. Zato će ljevičari neumorno prekapati po tuđoj prošlosti, ne bi li odatle istjerali kakvog zaboravljenog demona, ali jako rijetko ili nikako po vlastitoj.

Kada govore o vlastitoj prošlosti, to je uvijek apoteoza vlastite nevinosti. To je naročito primjetno kod pripadnika tzv. Nove ljevice, koja ovih dana obilježava pedesetu obljetnicu vlastita bezgrešnog začeća. Nova ljevica je pokret bez disidenata. Ako pogledate napise šezdesetosmaša o njihovoj “revoluciji”, pronaći ćete samo neumjerenu samohvalu i pretjerivanja o vlastitu značaju. Šezdeset osma nema svoje pokajnike i otpadnike, kao što je 1917. imala svoga Koestlera, Orwella ili Ciligu. Od snažnih isparenja ruske votke poneki se, kako znamo, i otrijeznio. S opojnim drogama 1968. to ide znatno teže.

Razlog toj dugotrajnoj ovisnosti i lišenosti sposobnosti za samorefleksiju kod šezdesetosmaša možemo potražiti u nezrelim godinama njezinih aktera. Stari su komunisti svoje revolucije izvodili ili uz njih pristajali u ozbiljnim godinama. Stoga su i njihovi zločini bili ozbiljni i izvedeni na širokoj skali. Ali je i za pretpostaviti da su, bar kod nekih od njih, ostale očuvane “buržujske” osobine, poput savjesti, morala i osjećaja odgovornosti. Šezdesete su posve adolescentske. Njihov je revolt plitak, njihova savjest rudimentarna, njihove metode kaotične i nagle. To je i razlog zbog kojeg sjećanja aktera na šezdeset osmu u sebi nemaju ništa od tragedije, već prije sliče na melodramu i farsu.

Šezdesetosmaši nisu voljeli Staljina, ali su obožavali Maa, Castra, Kim Il-sunga i Tita. Staljinovim je žrtvama sjećanje i pokajanje bar posmrtno priskrbilo nekakvo dostojanstvo. Žrtve šezdesetosmaških idola još čekaju na pokajnike koji bi prošli kroz svoju mračnu političku noć u kojoj bi se zapalila iskra savjesti. Šezdeset osma je svoju neposrednu kulminaciju imala u terorizmu, kojim su radikalni pristaše Nove ljevice sijali teror na Zapadu tijekom sedamdesetih. Weather Underground u Americi, RAF u SR Njemačkoj, Brigate Rosse u Italiji, 17. studeni u Grčkoj izveli su više terorističkih napada nego što to danas čine islamisti na Zapadu.

Za razliku od stare ljevice, nova se ljevica nije uspela na vlast revolucionarnim terorom, već oportunizmom. Patetičan je bio prizor kako su se, nakon svršetka “ljeta ljubavi”, svi ti buntovnici vraćali na fakultete, koje su do jučer napadali kao simbole buržujskog konformizma i oličenja kapitalističkog sustava, kako bi ipak uzeli diplome. Shvatili su da djelovanje kroz akademske ustanove ima veću trajnost od izvikivanja oštrih parola na ulicama. Nova ljevica je započela svoj “dugi marš kroz kulturne institucije”. Iako su akademske institucije već uvelike bile zaražene idejama ljevice, slijedio je edipovski napad nove ljevice na katedre svojih učitelja.

Svijet je trebalo pokoriti iznutra, kroz studijske programe na fakultetima, kroz uredničke politike u medijima, kroz ovladavanje dotad preziranom industrijom zabave u Hollywoodu, kroz sustav obrazovanja, koji im je do jučer bio simbolom najstrašnije represije. Shvatili su da je držati ministarstvo kulture ili obrazovanja puno značajnije od toga tko kontrolira vojsku ili policiju. Ljudima se vlada tako što se ovlada njihovim dušama, a ne fizičkom silom. Nova ljevica je s ulica Chicaga i s Woodstocka otišla na Capitol, s ulica Oaklanda i Berkeleya u Silicijsku dolinu. Prašnjavi hipiji i poklonici metoda Che Guevare postali su uvaženi odvjetnici, edukatori, tehnomenadžeri, nova elita. Oportunizam im je, pored moći i utjecaja, donio i privilegij da ne moraju preispitivati svoja radikalna uvjerenja.

Šezdeset osma kao događaj ni u Hrvatskoj nije imala nikakav značaj. Ali je njezin utjecaj na oblikovanje duša ljudi kroz institucije kulture još uvijek presudan. Naše elite su danas punopravni sljednici šezdesetosmaške ideologije. To je isti taj oportunizam s radikalnim ciljevima preoblikovanja cijele kulture u skladu s načelima koja trebaju u korijenu razoriti naslijeđene “buržujske” institucije, kao što su tradicionalna religija, patrijarhalna obitelj, obrazovanje i moral. Možda je vrijeme da ta ideologija konačno stavi na vagu svoje totalitarno nasljeđe? Nevinost je u tome samo loša izlika.

Večernji list

Naš progres od živog blata ka živome pijesku

Kolektivističke ideje ljevice i desnice gube tlo pod nogama, pa im je poziv na zajedništvo postao zadnja slamka spasa. No, pogled na to prizivano zajedništvo pruža prilično tugaljiv prizor. Sve sliči na nekakvu amorfnu močvaru klijentelizma u kojoj svatko može igrati sa svakim. Zbog narodnog veselja ponekad se hini konflikt, ali se konstantno provode identične politike, pa ne čudi što politička savezništva nude gotovo beskrajne mogućnosti. Sve izvanbračne aktivnosti bi se trebale legalizirati jednom velikom koalicijom.

Mi kao da živimo u nekoj močvari, gdje svi samo krekeću dok kolektivno tonemo u živo blato. Dok se kao društvo gušimo u tom živom blatu, čini se kako nećemo progledati dok ne udarimo o živi zid. Ispada kako je jedina alternativa ovoj močvari njeno isušivanje. Međutim kod nas nije posve izvjesno da takva vrsta političke meliorizacije ne bi živo blato samo pretvorila u živi pijesak. Sigurno je samo da sve to gura narod sve dublje u glib, dok se on drži još samo za posljednju suhu granu, koja je pred pucanjem. Odatle se ne nazire nikakvo sigurno tlo za bilo kakav novi početak.

Tako ispada da je alternativa živom blatu živi pijesak. Ako tonemo, kao da je bitno blato ili pijesak? Svi ponuđeni recepti za spas bili su paleta šupljih izgovora, koja nas je vukla sve dublje i dublje. Čini se kako sada živimo u vremenu kada to mnogima postaje jasnije. Dok su se ljevičarske ideje ispuhale u dodiru sa stvarnošću, nalazimo se u vremenu kad ih desnica prisvaja i reciklira, pa ne čudi što smo polako dovedeni do sadašnjeg amoka.

Laž se uvijek upakuje u fini celofan lakog rješenja, koje na naplatu dolazi kasnije. Mi kao društvo kao da nismo svjesni kako laž ima svoje posljedice, koje ne nestaju ako smo mi na nju pristali. Nešto ne prestaje biti laž samo zato što se s tim svi slažu. Dapače, ako se svi kolektivno s nečim složimo, posljedice su samo pogubnije, jer svi kolektivno tonemo prema provaliji.

Milijun puta smo pristajali na takve kolektivne gluposti, i zato smo tu gdje jesmo. Naš problem je što se za rješenja treba potruditi, a to je već nadnaravan podvig. Laž je lakša od istine, kao što je ništavilo lakše od bitka. Na laž je dovoljno samo pristati, oko istine se treba potruditi. Netko mudar je rekao “lako je biti težak, a teško je biti lak”. Mi smo pristajali na jednostavna rješenja koja su nam se nudila, lagali smo sami sebe. Sad je problem što to samoobmanjivanje dolazi na naplatu.

Olako se vjerovalo, pa je i buđenje teže i grublje. Mi politiku nismo shvaćali kao umijeće mogućeg, već kao eshatološki nabijen niz iskušenja koja se mora proći kako bi se stiglo do obećane zemlje. Nismo učili iz prošlosti, već smo postojano kano klisurine stremili budućnosti, ne mareći ako je to bilo i srljanje u prazno. Obaziranje na činjenice i pozivi na racionalno preispitivanje pogrešaka samo su hrabrili našu ustrajnost i odanost zacrtanome cilju.

Nama je toliko ovladao taj nihilistički duh lakih rješenja i foteljaškog optimizma da nas svaki poraz samo čini još podatnijima za političko oblikovanje. Politički teoretičari bi rekli kako smo postali “masa”. Politički realisti bi, pak, rekli kako su nas naši prevrtljivi političari toliko uvaljali u blato da smo na kraju i sami pomislili da nismo drugo do to blato, koje je po volji moguće oblikovati kako se kome prohtije. Zato valjda i tako olako pristajemo na političke igre i opetovana valjanja u blatu koja nam se serviraju.

Korijen našega očaja jest u tome što ne znamo artikulirati alternativu ovom duhu močvare koji nas sve izjeda. Ljudi ne teže samo tome da budu glupi, debeli i sretni, kako nas se stalno uvjerava. Za dobar život, potrebno je nešto više, neki uzvišeniji cilj. Ali kad posegnemo za tim registrom, tu nam se nude naši vječni moralni pobjednici sa svojim izgovorima. Zalog njihove moralnosti jest to što su izgubili sve bitke. Prazno moraliziranje u močvari se čuje češće od kreketanja žaba.

Ono što nam je potrebno jest pobjeda nad duhom močvare. To se ne postiže tako što ćete samo biti protiv nečega. Biti protiv nečega daje na važnosti tomu nečemu protiv čega se borite. Ako se s nečim ne slažete, ne ulazite s njim u polemiku na način da negirate njegove teze, nego je potrebno postaviti svoje pored kojih će njegove izgledati besmislene. Ne kaže uzalud ona narodna, “ne raspravljaj se s idiotom – on će te prvo spustiti na svoju razinu, a poslije te dotući iskustvom”. Idiota najviše boli ignoriranje, jer mu tada oduzimate mogućnost da objasni. Zato je odgovor pobjeda nad svakim besmislom izgovora.

Večernji list

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Hrvatska konačno može odahnuti: Peruško je objavio kako je vlak s nagodbom napustio stanicu. Doduše, nitko još nije upitao “a gdje je pečat?”, ali kažu da je ovako najbolje za državu. Razni kritičari kao da zaboravljaju rizik pred kojim se našlo gospodarstvo kad je politika uzela u svoje ruke rješavanje problema Agrokor. Bila je to kriza koju je trebalo hitno riješiti. Vrijeme će pokazati kako je procedura bila na razini za koju bi netko mogao reći kako se tako “ne saziva ni sjednica vatrogasnog društva u nekom selu”.

Prvo nam je rečeno kako je politika spasila Agrokor, a onda kada je postalo malo “hot”, da oni nemaju odgovornosti za sve što se događalo u tom spašavanju. Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen. Vi ćete možda izgubiti nešto malo. Malo u mirovinskim, malo u braniteljskim fondovima. Malo u nenaplaćenim dugovima prema državoj i lokalnoj upravi, ali  za vas potpuno besplatno. Eventulano bi netko od nezadovoljnika i dioničara mogao malo tužiti državu, ali sve to nije ništa strašno, to će ionako na naplatu doći kroz par godina, kad nitko od trenutno odgovornih ne bude na vlasti.

Zamislite samo što smo sve dobili ovom nagodbom. Nagodba nas je spasila od američkih strvinara tako što je 20% ruskoga duga pretvorila u 46% njihova učešća u vlasništvu koncerna. Spasiba! Što li će tek biti kad taj novi vlasnik od svih dobavljača bude zahtjevao da svoje poslovanje prebace kod njih? Možete li pogoditi koja će banka uskoro postati najjača na hrvatskom tržištu? Spasiba. Ili kad se vidi kako se novi vlasnik ne bavi trgovinom, pa krene prodaja zemljišta? Spasi-ba.

Dok tako država spašava mastodonta koji je do ovog stadija toksičnosti narastao upravo na koruptivno-klijentelističkom modelu poslovanja s državom, istovremeno nam niču nove gljive. Tako novi poslovni virtuoz u plinskom biznisu s državom bilježi rast poslovanja od 40%. Zanimljivo kako u posljednje vrijeme kod nas svoju poslovnu sposobnost najviše pokazuje kapital koji se uz nevjerovatnu vižljavost probija kroz sankcije do naše domaje. Spašava se Agrokor, otkupljuje INA, pomaže se Petrokemija, uskače u brodogradilišta. I u svakom od tih “spašavanja” država suflira s novcem poreznih obveznika. Bilo direktnim ili indirektnim preuzimanjem obveza.

Sve se to odvija pod Plenkovićem, koji ne vidi ni prljavo rublje niti prljave rublje, a niti zna puno o ekonomiji. Poslove je predao na upravljanje svojim suradnicima, koji blagoslivljaju staljinizam i plansku privredu dok se mole Svetom Anti pored upaljenih svijeća na Kamenitim vratima. Jedni su napadali, a drugi spašavali. Jedni su podmetali, a drugi prijetili. I nakon svega Plenkoviću je pala pozlata. Ranjen je tek toliko da bi kroz kompromis ekipa koja mu jamči stabilnost bila sigurna kako se igra nastavlja i kako nema odgovornih. Tako ranjenog ga imaju još više motiva njegovati, jer postaje dodatno ovisan o njima.

Kada je Plenković prošlog vikenda okupio HDZ-ovce podno Agrokorove kule, govorilo se toliko različitih jezika da je sve pomalo sličilo kuli babilonskoj. Mnogi su pred ovaj sabor govorili kako bi Plenković bio bivši samo kad bi se svi njegovi protivnici ujedinili protiv njega. Zato on nema izbora. Mora nastaviti sa svojim žongliranjem, jer za njega niti izbori nisu rješenje, već put prema velikoj koaliciji. A eventulani neuspjeh na tom putu, znači izbor novog vođe. Kada se počne odmotavati sve ono što je danas zamotano u oplatu stabilnosti, u prednosti će biti onaj koji ne pripada nijednoj struji.

Kao što kaže Mudrac, “racionalni optimizam vodi do stagnacije, dok samo iracionalni optimizam vodi do reforme”. Reformirati znači nečemu dati novu formu, imati ideju i predodžbu prema čemu stremimo, dok mi imamo tek usiljenu stabilnost bez vizije, a njena je cijena stagniranje cijeloga društva. Druga je vrsta optimizma ona koja se na prvu čini iracionalna, jer se za nju treba potruditi. To je ideja koja pokreće entuzijazam među ljudima, daje im nadu i budi optimizam kako je moguće nešto promijeniti.

Ako vas okuplja pragmatičnost bez sadržaja, izlaženi ste riziku da vam sa svakim novim problemom netko zatrese čitavo drvo; kad začepite jednu rupu otvara se druga, dok ne počne curiti na sve strane. Naša je usiljena stabilnost upravo dobro potresena i skupljenim potpisima za referendum. No, kako stoje stvari, opet narod nema razloga za zabrinutost, jer nam od Ustavnog suda stižu riječi utjehe: pipl mast trast as!

Bolest je dobro detektirana, a lijek je gorak. Treba osvijestiti kako je preživljavanje moguće samo ako se s terapijom krene danas, jer sutra će biti kasno.

Večernji list