Cijepljenje ‘preko veze’ uvjerljiviji je argument za cijepljenje od prisile i prijetnji

Ironija je da se oni koji se najviše pozivaju na vjeru u znanost i sebe smatraju prosvijećenim liberalima sada postali najveći zagovornici totalitarnog pristupa cijepljenju.

Kažu kako su sve pogreške koje činimo u životu uvijek jedna ista pogreška koju stalno ponavljamo. Izgleda slično vrijedi i za ponašanje društva u cjelini. Tako, od samog starta pandemije imamo na djelu kontralogiku u načinu suočavanja s krizom, kojom kao da se stalno vrtimo u krugu i tapkamo u mjestu. 

Na početku smo znali kako se korona, kao i svaki virus, najviše širi u zatvorenom prostoru. Na to smo kao mjeru dobili zatvaranje ljudi u kuće. Znalo se i kako virus bolje podnose oni koji imaju jači imunitet, tj. oni koji su aktivniji i kreću se vani, dok je zatvaranje u kuće značilo slabljenje imuniteta, a time i odgovora na bolest.

Kada se uvidjelo tu pogrešku, onda su na red došle maske. Izgovor je bio da su maske manje zlo od zatvaranja. Njihova djelotvornost kao zaštita od virusa je, ipak, bila bliska nuli, i imale su nekakvog smisla samo da se ne iskašlješ nekome u lice. Međutim, kampanja oko maski je bila takva da su ih ljudi prihvatili kao rješenje, uvjereni kako su zaštićeni, a time postali i neoprezniji.

Rečeno nam je, potom, da se strpimo oko maski dok ne dođe cjepivo. A kad je došlo cjepivo, onda smo saznali kako je njihova djelotvornost 90-95%. S druge strane, korona je bolest koja ne pogađa 85% ljudi, 10% prođe s lakšim posljedicama, dok 5% ima teške simptome, od kojih 0,2% umre. To je ljudima stavljalo upitnike iznad glava kako to onih 5% rizičnih sada, nakon cijepljenja, eto, nisu više ugroženi?

A onda smo dobili novi apsurd s pojavom delta soja virusa, koji je pokazao kako i cijepljeni mogu dobiti i prenositi virus, pa smo imali nagli porast zaraženih u zemljama poput Izraela ili Malte, koje su otišle najdalje u procjepljivanju stanovništva. Nedavna izraelska studija je čak pokazala kako je djelotvornost cjepiva pala na 80%, pa ispada kako nas je “delta” vratila na početak.

Zato se sada mnogi pitaju, ako se na kraju ispostavlja kako je prirodni imunitet najbolji odgovor, koja je bila svrha mjera zatvaranja koje su bile udar na prirodni imunitet? Nije li, umjesto zatvaranja, ljude trebalo poticati da se kreću i budu što aktivniji kako bi osnažili imunitet? Također, zar nije smislenije ovih 80% koji su mladi i zdravi, izložiti virusu kako bi prirodnim putem došli do imuniteta?

Na kraju imamo taj apsurd da su politika i “struka” svojim lošim razumijevanjem psihologije grupe pogriješile u načinu uvjeravanja. Tako se nije razumjelo kako je najveća pomama za cijepljenjem bila na početku, kada se saznalo kako se mnogi političari i članovi njihovih obitelji cijepe preko reda. Stvaranje ekskluziviteta je najbolji način uvjeravanja, a kad se prisiljava i prijeti, ljudi se povuku, zastanu i čekaju kako će se to raspetljati.

U tom je smislu slogan “Cijepi se - misli na druge” potpuno pogrešan, ne samo zato što nije istinit i stvara lažnu sigurnost kod cijepljenih da ne mogu zaraziti druge, pa onda ni ne vode računa o drugima, već i zato što je bit da mi cijepljenjem prije svega štitimo sebe. Zato bi puno bolji slogan bio “Cijepi se - misli na sebe”, ili, još primjerenije našem mentalitetu: “Nisi valjda kukavica da se bojiš cjepiva?”

Do sada nisam spominjao kako sam i sam prebolio koronu, ali sam se nakon toga i cijepio radi lakšeg putovanja. No, pritiske i poviku na necijepljene smatram potpuno neprimjerenom i opasnom praksom, jer necijepljeni ne predstavljaju ugrozu za cijepljene, već je obrnuto - mi cijepljeni, ako se ponašamo opušteno nakon cijepljenja, možemo ugroziti zdravlje necijepljenih, a time i one ugrožene.

Ironija je da se oni koji se najviše pozivaju na vjeru u znanost i sebe smatraju prosvijećenim liberalima sada postali najveći zagovornici totalitarnog pristupa cijepljenju. Pošto nisu uspjeli dokazati svoje snagom argumenta, sada posežu za argumentom sile. Jedan od tih apsurda je i da su zagovornici prisilnog cijepljenja, kao po nekom pravilu, istovremeno i najveći zagovornici prava na odlučivanje o vlasitom tijelu.

Isto tako znamo da je cjepivo proizvedeno po hitnoj proceduri i još uvijek ima samo privremenu dozvolu, i tek će se morati ispitivati njegove posljedice. U tom smislu treba dati za pravo onima koji kažu kako je ovo prvo cjepivo koje je testirano na ljudima, a da tek sad na red dolaze miševi i majmuni. Netko bi mogao dodati kako će biti verificirano na onima koji se boje cijepljenja i koji negiraju postojanje virusa.

Večernji list

Za čije babe zdravlje nam epidemiolozi boje obalu u crveno?

Je li situacija oko delta soja, koju struka najavljuje kao novu prijetnju javnom zdravlju, dovela do otrežnjenja i gubljenja volje politike da i dalje služi kao pokriće panici i destruktivnim idejama, koje su postale prijetnja i samoj politici?

Kao za svaki rat, tako se izgleda i za ovaj “globalni rat protiv korone” može reći kako je u njemu prva stradala istina. To možemo zamijetiti već po komentarima ispod vijesti i na društvenim mrežama, gdje je lako utvrditi koliko je nisko povjerenje građana u informacije koje nam se nude oko svega što se tiče korone. Razlog tome je što se ljudima toliko puta lagalo da nitko više ni u što ne vjeruje.

Naravno, pritom nitko normalan ne spori kako je virus stvaran i kako ljudi od njega umiru. Ali, sve što nam je oko toga govorila “struka”, koja je trebala ljude upoznati sa svim aspektima epidemije, ispostavilo se kao laž. Sjetimo se samo priče o porijeklu virusa, kada su nam do besvijesti ponavljali kako je za pandemiju odgovoran šišmiš i kako njeno izbijanje nema ama baš nikakve veze s Institutom za virologiju u Wuhanu.

Potom smo dobili famozne maske, i to one s etiketom zemlje porijekla virusa. Laž se, naravno, sastojala u tome kako je znanstveno utemeljena činjenica da maske štite od toga da oboljeli prenesu virus zdravima. Ispostavilo se kako to nije bila nikakva znanost, već obična tlapnja, koja je, u najboljem slučaju, ljudima davala lažnu sigurnost kako su zaštićeni, što je često kao rezultat imalo suprotan efekt od propagiranog.

Sve se svelo na obično iživljavanje nad građanima, valjda po kineskom receptu, kako bi se stvorio privid kako, eto, “struka zna” i kako politika “nešto čini”. Sjećamo se i kako je dobar dio stručnjaka preporučivao totalitarne mjere “potpunog zatvaranja” kao jedini način “iskorjenjivanja virusa”. A mi smo u početku sve bez pogovora prihvaćali i pripremali se za najgore, uvjereni kako je korona nova verzija Justinijanove kuge.

Kako bi se pojačao osjećaj panike imali smo i ona bjesomučna testiranja, za koja se ispostavilo kako daju veliki broj lažno pozitivnih slučajeva. Medicinska namjena ovih testova nikad nije ni bila testiranje čitave populacije, niti svih onih kojima curi nos, već onih čije stanje zahtjeva ozbiljan medicinski tretman. Ali, kako se s tom vrstom testiranja nastavlja, možemo samo pretpostaviti kako se tu radi o poslu s jako puno nula.

Možda sav besmisao takve strategije osjećamo upravo sada, dok svi sa zebnjom čekamo hoće li skupina birokrata okupljenih oko nečega što se naziva ECDC, na temelju nepouzdanih rezultata testiranja, obojiti našu obalu u “crveno” i tako nam ugroziti turističku sezonu, a čitavo gospodarstvo pogurati još malo prema rubu. Svatko iole zdrave pameti mora se pritom u čudu pitati - “za čije babe zdravlje”?

Čini se kako je odavno prijeđena crta kada je izgledalo kako strategija oko korone ima za svrhu zaštitu zdravlja ljudi, a puno više s nama običnim smrtnicima nedokučivim motivima. Loš odziv građana na kampanju cijepljenja odraz je tog više puta iznevjerenog povjerenja u struku. Ispostavilo se kako slogan o “sto puta ponovljenoj laži” u stvarnosti ne rađa “istinu”, već samo osnažuje kod ljudi dojam kako ih opet lažete.

Kako god, s “delta sojem” na vratima, slabom procijepljenošću i prijetnjom turizmu, činilo se kao da idemo ka novom krugu pakla. A onda se počelo događati nešto zanimljivo. Prvo je počelo sve učestalije preispitivanje iracionalne politike testiranja i ukazivanje na činjenicu kako, unatoč rastu broja “pozitivnih”, broj hospitalizacija i smrtnost stagniraju. A potom su krenule najave političara kako ćemo uskoro ići ka - potpunom ukidanju svih mjera.

Ovakve promjene u narativu vrijedi zabilježiti. Znak su kako se nešto u politici prelomilo. Je li i politika postala sita besmislica, laži i crnila kojima su nam epidemiolozi živote pretvorili u mizeriju? Je li situacija oko delta soja, koju struka najavljuje kao novu prijetnju javnom zdravlju, dovela do otrežnjenja i gubljenja volje politike da i dalje služi kao pokriće panici i destruktivnim idejama, koje su postale prijetnja i samoj politici?

Postalo je jasno kako korona predstavlja sve manju ugrozu za javno zdravlje. Većina ljudi ima prirodni imunitet ili su se cijepili, dok se i teži slučajevi sada uspješno liječe. Normalno je očekivati kako će novi sojevi biti sve slabiji, bez obzira na brzinu širenja. U biti, došli smo do točke kada možemo reći kako s koronom možemo živjeti onako kao što živimo s gripom. A valjda će i oni koji su nas dvije godine obmanjivali naći način kako živjeti s tom spoznajom.

Večernji list

Inicijativa triju mora poziv je Americi da zaustavi prodor Kine u Europu

Zbog relativne ekonomske slabosti zemlje srednje i istočne Europe predstavljaju “meki trbuh” za ulazak kineskog kapitala, a svakako će od toga tko bude financirao, gradio i razvijao projekte u ovim zemljama ovisiti i tko će ostvarivati politički utjecaj.

Prošlog je tjedna u Sofiji održan šesti po redu samit Inicijative triju mora. U našim medijima je taj događaj zabilježen uglavnom kao još jedna fus-nota u nizu sukoba Pantovčaka i Banskih dvora. Naime, predsjednik Milanović je odbio poziv u Sofiju, pa je u Sofiju otišao premijer Plenković. Milanović Inicijativu smatra “nepotrebnom, a potencijalno i štetnom”, vjerujući kako se time “zamjeramo Berlinu i Moskvi”.

Ne ulazeći previše u razloge domaćih kavgi, ipak se ne može previdjeti kako Inicijativa triju mora nailazi na sve širu podršku i polako ulazi u fokus većine značajnih globalnih igrača. Američki predsjednik Biden se obratio učesnicima putem video prijenosa, obećavši financijsku potporu. Njemački predsjednik Steinmeier došao u Sofiju pružiti podršku Inicijativi, dok su svoje delegacije poslale Britanija, Francuska i Japan.

Kao što znamo, Inicijativa triju mora okuplja dvanaest zemalja koje se prostiru od Baltika do Jadrana. Ideja o potrebi takvog okupljanja potekla je od Atlantic Councila, američkog trusta mozgova, koji su zaključili kako u istočnoj Europi postoji veliki zaostatak na polju razvoja prometne infrastrukture, energetike i novih tehnologija. Zbog tog su zaostajanja te zemlje izuzetno osjetljive na izvanjski utjecaj i potencijalno nestabilne.

Tu su ideju potom prihvatile Hrvatska i Poljska, koje su 2015. godine pokrenule realizaciju ovog projekta. Potencijal za razvoj je ogroman, jer ove zemlje pokrivaju 28% teritorija i na njih otpada 22% stanovništva EU, dok njihov ukupni dohodak čini samo 10% dohotka EU. Amerika je zasad pokazala najveći interes da financijski podrži čitav projekt, ali vidimo kako polako raste interes i EU, ali i Britanije i Japana.

Naravno, ono što ovu inicijativu čini zanimljivom velikim igračima je geopolitika i njihova igra oko ostvarivanja utjecaja. No, to ne mora biti loše za male zemlje, jer neku korist za sebe one mogu izvući samo ako se nađu u fokusu interesa velikih. Za zemlje srednje i istočne Europe ovo može značiti i naknadno ispravljanje “povijesne nepravde”, koje su, nakon rušenja komunizma, ostale “kratkih rukava” po pitanju investicija sa Zapada.

Jedan segment ove geopolitičke igre tiče se pitanja energetske neovisnosti tih zemalja od ruskog plina, preko kojeg Moskva još uvijek ostvaruje politički utjecaj. Njemačka industrija koja je gladna ruskih energenata još uvijek je razlog kolebanja oko pune podrške Berlina ovoj inicijativi. Amerika je blokirala dovršenje projekta Sjeverni tok 2, pa će od dinamike rješavanja tog spora ovisiti i puno uključivanje Berlina u Inicijativu triju mora.

No, ono što puno više od spora s Rusijom brine Zapad je snažan prodor Kine u druga dva polja, koja se tiču izgradnje prometne infrastrukture i novih tehnologija, poput izgradnje 5G mreža. Kao što znamo, Kina je oko tih projekata okupila svoju paralelnu regionalnu inicijativu, tzv. 16+1, koja pokriva sve zemlje koje i Inicijativa triju mora, uz dodatak Balkana i Grčke, i predstavlja dio njihovog glavnog geostrateškog projekta “Pojas i put”.

Tako su zemlje srednje i istočne Europe postale bojno polje Amerike i Kine za ostvarenje utjecaja u Europi. Zbog relativne ekonomske slabosti ovih zemalja, one predstavljaju “meki trbuh” za ulazak kineskog kapitala u Europu, a onaj tko bude financirao, gradio i razvijao projekte u ovim zemljama ostvarivat će i politički utjecaj. A to znači kako se nalazimo na početku velikog nadmetanja giganata na europskom tlu.

U tom velikom nadmetanju ključno će, svakako, biti pozicioniranje EU i Njemačke. Prema kineskoj inicijativi 16+1 EU ne gleda blagonaklono i želi ju što više ograničiti. To je i razlog zbog kojeg Njemačka sa sve više blagonaklonosti gleda na alternativnu Inicijativu triju mora i otvorena je za suradnju s Amerikom oko jačanja te inicijative. To je bila i poruka njemačkog predsjednika prilikom njegovog posjeta Sofiji.

Velike sile koje su zainteresirane za Inicijativu triju mora, poput SAD i Japana, stoga će morati blisko surađivati s EU, a tu su u velikoj prednosti u odnosu na Kinu. Na kraju će, ipak, kako bi to rekli Amerikanci, “govoriti novac”. Kina je već dobro zagrizla i pokazuje svoje financijske mišiće, naročito na Balkanu, ali i, primjerice, u Mađarskoj. Poziv je to Americi i Zapadu da i oni konačno pokažu od čega su skrojeni njihovi mišići.

Večernji list

Kandahar i nije tako daleko, do jeseni je već na vratima Europske unije

Novi migrantski val bit će moćno oružje pritiska Kine prema Europskoj uniji. Mi smo prvi na udaru tog vala na europskom kontinentu, koji ćemo moći izdržati samo uz pomoć snažne diplomatske, medijske i sigurnosne pripreme.

Ako se na trenutak odmaknemo od teme cijepljenja i ne-cijepljenja, koja je gotovo u potpunosti apsorbirala pažnju javnosti - i tragično podijelila društvo, sve do razine svađa u obitelji i među prijateljima - na horizontu bismo mogli ugledati novu nevolju koja bi uskoro mogla postati još veći izazov za naše društvo. Ako već ne dobijemo “2 u 1”, kao potvrdu one stare kako “nevolja nikad ne dolazi sama”.

Na tu je nevolju u nedavnom intervjuu upozorio ministar policije Božinović, skrenuvši pažnju na ono što se događa u Afganistanu. “Evo, imate ovo što se sad događa u Afganistanu, povlačenje Amerikanaca, ogroman broj ljudi već napušta Afganistan. I gdje će? U Europu.” Kada ministar policije gotovo lapidarno izjavi ovako nešto, to manje-više znači kako nam je novi migrantski val, sličan onom iz 2015. godine, već pred vratima.

I doista, ako bacimo pogled na situaciju u Afganistanu, stvari ne djeluju ohrabrujuće. Kada su pošlog petka osvanule slike puste baze u Bagramu, koju su Amerikanci napustili preko noći, bio je to prizor koji je govorio o panici i kaosu koji prati američko povlačenje. Smjena administracija u Washingtonu prekinula je i pregovore s talibanima oko prijenosa vlasti, pa mnogi kritičari predsjednika Bidena sada govore o “novom Sajgonu”.

Talibani su u snažnoj ofanzivi. Početkom mjeseca su, prema njihovim izvješćima, već kontrolirali više od polovice pokrajina u zemlji i 80% teritorija, što je otprilike isto koliko su kontrolirali prije 20 godina, kada su Amerikanci ušli u Afganistan. Afganistanska nacionalna vojska navodno bez metka prelazi talibanima. Kontroliraju čak i dobar dio sjeveroistoka zemlje, koji je nekad bio jako uporište antitalibanskog Sjevernog saveza.

Kabul se nalazi u okruženju, a ni Kandahar nije tako daleko. Drugim riječima, na djelu je potpuni slom centralnih vlasti i prepuštanje zemlje u ruke ekstremista. Radi se o tragičnom slomu jednog koruptivnog i kratkovidnog modela “izgradnje nacije”. Amerikanci su dvadeset godina bjesomučno Kabul zasipali dolarima, ali sve uzalud, jer je sav novac ostajao u rukama lokalne elite, dok narod živi na minimalcu od 50 eura mjesečno.

Ta divlja i nepristupačna zemlja oduvijek je bila zanimljiva raznim osvajačima. Valjda se još od Aleksandra Makedonskog ne računa da si imperij ako nisi ušao u Afganistan. Tako se sjećamo desetogodišnje sovjetske avanture, koji je ubrzo postao “sovjetski Vijetnam”. Sovjeti su, doduše, ostavili nekakvu vlast nakon povlačenja, ali su kod kuće izgubili i vlast i imperij. Potom su došli Amerikanci, čije povlačenje upravo gledamo.

A kako stvari stoje, sljedeći su u redu sa svojim imperijalnim planovima Kinezi. Kina je, naravno, imperij u pokušaju. To će i ostati ako nastavi s glupom i arogantnom politikom kojom je sve susjede okrenula protiv sebe. Pakistan je jedan od rijetkih kineskih saveznika u regiji. Sa slabljenjem američkog utjecaja i dolaskom na vlast talibana, koji imaju podršku Pakistana, kineske akcije u Afganistanu značajno rastu.

Može se činiti čudnim savezništvo između kineskih komunista i islamskih ekstremista, ali ekstremizam ideja nikad nije isključivao pragmatizam djelovanja. Tako je kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi nedavno izjavio kako očekuje da će buduća vlada u Kabulu prihvatiti “umjereni islam”. Kinezima je važno kontrolirati Kabul kako bi pojačali kontrolu prema Ujgurima kod kuće, za koje vjeruju da se militariziraju preko Afganistana.

Važan im je, naravno, i zbog toga što leži na “Putu svile”, zbog čega obećavaju velike infrastrukturne investicije, kao i zbog eksploatacije ruda, koje Kinezima kritično nedostaju. No, najvažniji cilj Kine je otkloniti svaki utjecaj Amerike iz regije, pa treba očekivati njihovu podršku talibanima u obračunu sa svima koji su sumnjivi kao “kolaboranti”. I to je ono što velike mase ljudi danas u Afganistanu tjera prema granici.

Tadžikistan je već, u dogovoru s Putinom, doveo 20 000 vojnika na granicu s Afganistanom. Za očekivati je da će jedini otvoreni put ostati onaj prema Europi. Migranti su uvijek bili igračka u rukama velikih. Novi migrantski val bit će moćno oružje pritiska Kine prema Europskoj uniji. Mi smo prvi na udaru tog vala na europskom kontinentu, koji ćemo moći izdržati samo uz pomoć snažne diplomatske, medijske i sigurnosne pripreme.

Večernji list

Zašto Europljani svjesno odustaju od stvaranja vlastitog potomstva?

Dok čitave armije stručnjaka lome glavu oko toga zašto se pande ne razmnožavaju, dotle se čini kako nitko nije ni najmanje zabrinut zbog dramatičnog pada broja Europljana.

Ovih se dana puno medijske prašine podiglo oko izglasavanja rezolucije Europskog parlamenta koja iza prilično kompliciranog naziva deklarira neke od osnovnih ljevičarskih postava glede pobačaja. Kako je Europski parlament institucija bez ikakvog ugleda, a “rezolucije” i “direktive” koje donosi bez obvezujuće snage, ne planiram ovdje ulaziti u neku polemiku s njenim zagovornicima ili protivnicima.

Dodatni razlog je što ne vidim smisao u polemiziranju unutar unaprijed zadanog okvira koji nudi rezolucija. Pristajanje na polemiku u tom okviru ima predvidljiv ishod. Tako, ako se iz nekog razloga izjasnite kako ste “protiv” rezolucije, ispast će kako ste protiv prava žena - kako i stoji u njenom nazivu - a kad vam prilijepe sliku nasilnika, onda vam ne vrijede razlozi i objašnjenja. Razlozi tada samo ojačavaju postavljeni protivnički okvir.

Dakle, nisam od onih sretnika koji imaju jednoznačan i aprioran odgovor na to pitanje, kao i na većinu drugih moralnih pitanja. To ne znači kako sam moralno nezainteresiran, već samo kako smatram da riječi “za” i “protiv” pripadaju znanosti o idiotizmu, tj. ideologiji, a ne znanosti o moralu. To je rječnik briselskih brbljaonica i političkih kompleksaša, koji se za rješavanje moralnih dilema koriste “satarom”, a ne razumom.

A razum kaže kako je od toga jeste li “za” ili “protiv” nečega puno važnije pitanje - “čemu?” Tako se postavlja pitanje čemu služi rezolucija koja niti koga obvezuje, niti će ju primijeniti ikoje nacionalno zakonodavstvo, osim što je poslužila kao zgodno opravdanje besmislene egzistencije kaste briselskih uhljeba i usputna prilika za samodopadno bildanje ideoloških mišića lijevih i naivni pristanak desnih na ulogu sparring-partnera.

Predlagači kažu kako su rezolucijom “poslali poruku ženama širom Europe”. No, čini se kako se radi o drugoj vrsti poruke. Ova rezolucija doista ničemu ne služi, niti ima namjeru ikome pomoći. Ona je prije simptom, izraz problema, a ne njegovo rješenje - turobna slika stanja duha koji se nadvio nad Europom. To je slika zaglušujuće tišine koja obavija problem potpunog demografskog sloma koji prijeti opustošiti stari kontinent.

Ovo pitanje u potpunosti nadilazi pitanje bilo koje individualne odluke, iako predstavlja njihov zbir. Procjene UN-a govore kako će Europa već u prvoj polovici 21. stoljeća ostati bez 125 milijuna ljudi. To je stanovništvo veličine današnje Francuske i Njemačke koje nestaje u 50 godina. Nitko ne razumije razloge zbog kojih su ljudi koji žive u najslobodnijem i najprosperitetnijem dijelu svijeta odlučili prestati produžavati svoju vrstu.

Ne postoje nikakvi dokazi da su ljudi u Europi odjednom postali neplodni. Sredstva za kontracepciju prodaju se kao nikad ranije. Ne radi se o nekom prirodnom fenomenu, niti o ponašanju koje bi se moglo objasniti utjecajem okoline. Dapače, vjerojatno otkad je svijeta i vijeka nisu postojali bolji uvjeti za odgajanje djece nego što je to u današnjoj Europi. Radi se o potpuno svjesnoj i slobodnoj odluci ljudi da ne žele imati djecu.

A opet, čini se kao da nikoga stvarno nije uopće briga za ovaj problem. Naprotiv, u medijima često možemo naći članke o tome kako su ljudi bez djece sretniji i vode smislenije živote od onih s djecom. Dok čitave armije stručnjaka lome glavu oko toga zašto se pande odbijaju razmnožavati ili zašto nekoj vrsti tuljana prijeti izumiranje, dotle se čini kako nitko nije ni najmanje zabrinut zbog dramatičnog pada broja Europljana.

Briga za potomstvo je biološka konstanta svake vrste, a mi smo nekako uspjeli slomiti tu konstantu. Opsjednutost smrću vidljiva je i u panici oko korone. Nekada smo slušali kako su se stariji žrtvovali za mlade, dok danas gledamo kako se kao imperativ ispostavlja da se mladi trebaju žrtvovati za starije. Djeca su odjednom postala opasnost a ne nada s kojom gradimo i vlastitu budućnost.

Stara izreka kaže kako rastu i napreduju onda društva u kojima starci sade drveće pod čijom krošnjom nikada neće sjediti. Naši su korijeni plitki, okrenuti smo trenutku i materijalnom, pa nam život prolazi kao pijani danse macabre. Izgradili smo kulturu u kojoj je religija zabluda, a nacija tek skup pojedinaca, pa žrtvovanje za viši cilj i vjera u bolje ostaju bez elana. A ima li jasnijeg izraza poricanja samog života od svjesnog odustajanja od potomstva?

Večernji list