Svijet nikad nije ovisio o ovako o nesposobnoj ekipi

Nakon što su Covid-politikama skrivili ekonomsku katastrofu, zapadne elite, tako, vjerojatno očekuje i moralno poniženje pružanja ruke pomirenja Putinu. To će vjerojatno biti i trenutak moralnog sloma Zapada.

Kako se primiče ljeto, tako izgleda kao da vijesti iz Ukrajine pomalo padaju u drugi plan. Zapad kao da se okrenuo sebi i svojim problemima. Cijene energenata i hrane otimaju se kontroli, hiperinflacija i recesija su sve frekventnije riječi koje čujemo u medijskom prostoru. Podrška Ukrajini, suočenoj s ruskom agresijom, kao da splašnjava i svodi se samo na par birokratskih fraza, koje ništa ne znače.

Situacija na terenu, međutim, daleko je od toga da se smiruje. Bitka za Donbas u punom je jeku, a izvještaji s terena svakim danom donose sve crnju statistiku smrti. Neke procjene govore kako Ukrajinci na dnevnoj bazi gube i do tisuću vojnika. Stvarni broj poginulih još nitko ne može znati, ali je indikativno da i vlasti u Kijevu postupno korigiraju svoje procjene, podupirući najcrnje slutnje. Riječ je, u stvari, o pravom masakru.

Ako je suditi prema izvještajima s terena, ukrajinska vojska se nalazi okružena u izoliranim džepovima otpora, sa sve težim linijama snabdjevanja i gotovo bez ikakvih šansi da se odatle izvuku. Rusi su ih svojim manevrima doveli u beznadežnu poziciju u kojoj predstavljaju nepomične mete za njihovu artiljeriju, dok im Ukrajinci ne mogu parirati topništvom koje nema domet do ruskih pozicija.

Tako sve više izgleda kao da prisustvujemo ratu u kojoj samo jedna strana ratuje, dok na drugoj strani imamo vojsku glinenih golubova. Ako se stvari nastave razvijati u ovom smjeru i ovim tempom, do kraja ljeta ukrajinska vojska više neće postojati. Vojni analitičari prognoziraju kako će Rusi u narednih par tjedana uzeti cijeli Donbas, čime bi ostvarili sve ciljeve koje su proklamirali na početku invazije na Ukrajinu, plus još nešto pride.

Gledano sa stajališta elementarne vojne doktrine, sve ovo nema puno smisla. Poznato je pravilo kako vojska koja napada mora imati značajnu premoć u ljudstvu i tehnici kako bi uopće očekivala nekakav napredak, a mi ovdje gledamo kako slabije snage koje napadaju uništavaju puno brojniju vojsku koja se brani. To je apsurd o kojem će se sigurno dosta pričati na vojnim akademijama.

Usporedbe radi, sjetimo se početka ruske invazije. Suočeni s invazijom, Ukrajinci su se spontano ujedinili i pokazali ogroman entuzijazam u obrani domovine. Neki kažu kako je upravo to jedinstvo pred ruskom agresijom dovršilo vijugavo formiranje ukrajinske nacije. Iako su Rusi oružjem i tehnikom bili nadmoćniji, Ukrajinci su iskoristili prednost u ljudstvu i poznavanju terena, i svojim napadima natjerali neprijatelja u defanzivu.

Tako smo gledali kolone uništenih ruskih tenkova i tešku mehanizaciju ostavljenu pored puta ili zaglavljenu u blatu. Rusi nisu vidjeli Kijev i Harkov, već su razbijeni lutali po udaljenim selima. Ruski ratni stroj je u prvih par tjedana doživio debakl, suočen s ukrajinskim otporom. Ukrajinci kao da su slijedili Churchillove riječi - borili su se na plažama, borili su se na poljima i na ulicama, borili su se u brdima, i nisu se predavali.

Bio je to provjereni recept za pobjedu u ratu s tehnički superiornijim neprijateljem. Ruska ofenziva na sjeveru bila je slomljena, a Putin primoran dati mjesec dana oduška Ukrajincima dok pregrupira preostale snage i pošalje ih na jug. Netko bi očekivao kako će Ukrajinci iskoristiti to rasulo i pad morala u ruskoj vojsci kako bi krenuli u sveopći napad na svim frontovima, ali to se iz nekog razloga nije dogodilo.

Umjesto toga, Ukrajinci su izabrali defanzivnu strategiju. Zapad je slao oružje, ali uglavnom antitenkovsko i bezopasno po Ruse, valjda očekujući kako će Putin na jugu ponoviti pogrešku sjeverne ofenzive i krenuti s kolonama tenkova na gradove. Ne bi se trebalo čuditi ako bismo uskoro doznali da je odatle i došla ideja kako je Ukrajincima najbolje zabarikadirati se u gradovima i prepustiti terensku inicijativu Rusima.

Tako je Ukrajina, promjenom doktrine kojom su odnijeli prve pobjede u ratu iz ofanzivne u defanzivnu, u samo par mjeseci od početnog trijumfa dovedena na rub katastrofe. Ukrajinska vojska u Donbasu nalazi se pred uništenjem. Već tokom ljeta možemo očekivati napad na Odesu, što bi Ukrajinu pretvorili siromašniju i mnogoljudniju verziju Bjelorusije, zemlju ekonomski potpuno ovisnu o europskoj pomoći.

Izgledi za jesen nisu bajni. Vjerojatno nas očekuje humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera, i to u uvjetima kada se sama Europa nalazi pred ekonomskom kolapsom. Suočeni s time, eurokrati možda neće imati izbora nego sjesti s Putinom za stol. Nakon što su Covid-politikama skrivili ekonomsku katastrofu, zapadne elite, tako, vjerojatno očekuje i moralno poniženje pružanja ruke pomirenja Putinu.

To će vjerojatno biti i trenutak moralnog sloma Zapada. Sudbina svijeta nikada nije ovisila o tako nesposobnoj i kratkovidoj ekipi, kakva nas vodi. Zato će kriza pred nama biti tako duboka, a proces iscjeljenja dugotrajan i bolan.

Večernji list

Hoćemo li sudbinu svijeta prepustiti u ruke fah-idiota?

Samo u društvu glupih se klanja pametnim budalama i njihovom fah-idiotizmu; u društvu pametnih se znanje fah-idiota podvrgava skepsi i stalno propituje.

Naše doba sebe naziva prosvijećenim, a društvo u kome živimo smatra kako je znanje njegova najveća vrijednost. Nije više, kaže se, rad taj koji “stvara čovjeka” i gura čovječanstvo naprijed, već je to znanje. Sociolozi su za taj fenomen čak smislili i naziv, pa kažu kako je moderno društvo - društvo znanja. Zbog toga se, valjda, toliko i govori o “intelektualnom kapitalu” i znanju kao “strateškom resursu”.

Nekom tko nije sklon akademskom fraziranju to bi moglo djelovati malo čudno, čak pretenciozno. Naročito ako se osvrne oko sebe i promotri svijet u kojem živimo. Taj svijet ni malo ne sliči na svijet koji nastavaju promućurna bića. Svijet koji gotovo aklamacijski prihvaća odluku da je najbolji život u kućnom pritvoru, koji pleše na rubu nuklearnog rata i globalne gladi, teško bi se mogao nazvati pametnim.

A onda, opet, kad vidimo kako u javnom prostoru defilira toliko ljudi s titulama doktora i magistra znanosti, koji daju savjete i kreiraju strategije koje su nas i dovele tu gdje jesmo, čovjek pomisli kako bi bilo dobro propitati što stoji iza svih tih titula. To su nesumnjivo pametni ljudi. Nisu svi baš doktori fizike, premda ima i takvih, ali sumnju budi kako svijet koji je iznjedrio svu tu pamet, može biti tako glupo vođen?

Veliki je primjer pandemija korone, kada se sva svjetska pamet ujedinila oko mjera koje su se pokazale nevjerojatno glupima, gurnuvši nas sve skupa preko ruba zdravstvenog, sigurnosnog i ekonomskog kolapsa. Da ne spominjemo stručnjake koji nas uvjeravaju kako je u Ukrajini po srijedi vječni sukob demokracije i diktature ili one koji nas uvjeravaju kako nastupajući ekonomski kolaps neće biti ništa strašno.

Suočeni smo s pravom poplavom pametnih glupana u javnom životu, koji pod zaštitom stručnjaka iznose nevjerojatno pogrešne prognoze i nude katastrofalno loša rješenja. Čini se kako je za titulu stručnjaka danas potrebno imati dugu listu akademskih zvanja i još dužu listu promašenih procjena i analiza, dok je glavna prepreka da postanete stručnjak za nešto, izgleda, ako nemate previše pogrešaka u svom skoru.

Moguće je kako se radi samo o lošem sustavu visokog obrazovanja, koji na vrh izbacuje inteligentne fah idiote, koji se razumiju samo u jednu stvar, dok im društvo iz vlastitog narcisizma poklanja povjerenje da odlučuju o stvarima koje ste tiču realnosti, koja je uvijek kompleksna. Kako god bilo, ljudi koji bi trebali pomoći društvu u suočavanju s problemima, ispadaju glupi za tu ulogu i vode nas iz pogreške u pogrešku.

Mudar čovjek najčešće nije onaj tko mudro govori, već onaj tko ne govori previše gluposti. Svakom od nas svakakve gluposti padaju na pamet, a poneka nam i izleti iz usta. Nekima češće, dugima ne toliko često. Prve smatramo pametnim ljudima, dok druge smatramo glupanima. Otuda mudrost nije toliko u posjedovanju nekog genijalnog uvida ili u tucetu spremnih pametnih odgovora, već u manjku gluposti.

Svi znamo za Sokrata, za koga je sam bog rekao kako je najmudriji među ljudima, iako on ništa nije znao, niti bio stručan u ičemu. Mudar je samo bog, dok ljudi mogu biti mudri samo ako poznaju granice svoga znanja. Sokrat je obilazio onovremene stručnjake i postavljao im nezgodna pitanja, kako bi ispitao granice njihova znanja. Antički farmaceuti su mu zbog toga spremili kukutu. Danas bi vjerojatno dobio buster dozu.

Ljudi imaju prirodnu potrebu za autoritetima koji bi im pomogli da razumiju svijet u kojem živimo. Povijest nas uči kako ne postoji ljudsko društvo u kojem ne bi postojali autoriteti od kojih se očekivalo da nude rješenja za probleme u kojem se to društvo nalazi. Čak i primitivna društva su imala svoje šamane i iscjeljitelje koji su znali kako udovoljiti bogovima bolje od drugih. Ako ništa, bar su manje od drugih griješili.

Međutim, u modernom društvu se autoritet ne stiče na prirodan način, kroz talente i povjerenje okoline. Danas je za “pamet” dovoljna titula akademske zajednice, pa stručnjak može postati svaka budala, samo ako je diplomirana. Ti pametni glupani imaju licencu za prodavanje pameti okolo, a u uži izbor, izgleda, ulaze oni koji su više pogrešnih prognoza dali i katastrofalnih rješenja predložili.

Sokrat i ostali mudri ljudi za savjet su se obraćali bogu onoga svijeta, dok naši moderni šamani gledaju samo kako zadovoljiti bogove ovoga svijeta. Mudrost starih je u svijesti o vlastitom neznanju i granicama; glupost modernih je bez tih granica, u gordoj samouvjerenosti u vlastito znanje. Odsustvo tih granica put je u sigurnu propast.

Samo u društvu glupih se klanja pametnim budalama i njihovom fah-idiotizmu; u društvu mudrih se znanje fah idiota podvrgava skepsi i stalno propituje. Jer, bez tog propitivanja, u opasnosti smo da sudbinu svijeta i vlastitu budućnost prepustimo u ruke fah-idiota.

Večernji list

Politička elita više ne želi tragati za pragmatičnim rješenjima problema, već mijenjati samu prirodu stvarnosti

Politika je prestala biti natjecanje političara oko povjerenja ljudi i postala puka bitka za obranu ideološke čistoće. Na stvarnost se više ne gleda kao na izazov koji traži naš odgovor, već kao na provokaciju koja želi poljuljati povjerenje u ispravnost naše ideologije.

Politika je nekad bila jednostavna stvar, ili se bar tako zamišljalo. Ako biste ulazili u politiku, prva stvar koju bi vam nalagao zdrav razum bila bi da napravite ispitivanje javnog mnijenja i vidite kako svoje ideje možete prilagoditi onome što ljudi žele. Vaš uspjeh bi ovisio o vašoj sposobnosti da što više ljudi uvjerite u to kako vam je stalo do njihovih interesa i da, štoviše, i vi sami dijelite taj njihov interes.

Ako vidite da ljude najviše brinu nekontrolirana inflacija i rast cijena goriva, onda će borba protiv toga biti nezaobilazni dio vaše agende i pokazivat ćete kako i vi dijelite iste probleme. Napadat ćete vlast zbog loših politika i nuditi svoje prijedloge i viziju kako biste vi riješili te probleme. Ako ste na vlasti, tražit ćete različite izgovore ili čak priznati pogrešku i pokušati ublažiti posljedice vaših prijašnjih odluka.

No, sve to može funkcionirati samo onda kada postoji opći konsenzus o tome da je bit politike udovoljiti interesima glasača. Ako je cilj politike to da svatko ima auto u garaži i pristojan ručak, onda nije nikakav problem priznati pogrešku i promijeniti svoju politiku kako bi se izašlo u susret zahtjevima birača. To je zdravorazumski stav koji stoji u središtu svake politike koju nazivamo demokratskom.

U neka sretnija vremena političari su sebe zamišljali kako predvode zadovoljni narod, koji s odobravanjem podržva njihove politike. Ali, to već neko vrijeme nije tako. Ono što danas određuje bit politike nije borba za što širi konsenzus ljudi oko vaše agende, već ideološki postavi koji se moraju progurati i obraniti u javnosti, često i unatoč nezadovoljstvu javnog mnijenja i usuprot interesima javnosti.

Ideologija, a ne zdrav razum, u srcu je današnje politike. Političari djeluju kao vjernici koji slijepo slijede dogmu, a ne kao ljudi koji pokušavaju artikulirati interese većine ljudi. Svaki izbor je sužen na ono što dopušta ideologija. Stvarnost koja nije u skladu s tom ideologijom izgleda kao “teorija zavjere”, koja dovodi u pitanje osnovne ideološke postave. Prihvatiti takvu stvarnost značilo bi dovoditi u pitanje vlastite ideološke postave.

Taj sukob u kojem politička elita stoji u odnosu na stvarnost i probleme koji muče većinu ljudi imamo prilike gledati svakodnevno. Samo ujutro otvorite vaše omiljene novine ili “prelistajte” portale na vašem mobitelu i snaći će vas muka od toga koliko je politička elita odvojena od stvarnosti i zaokupljena rješavanjem svojih problema, koji se, u biti, tiču promicanja ideološke agende, a ne stvarnih problema.

Uzmite, na primjer, vijest o tome da je Europarlament izglasao zakon koji zabranjuje prodaju auta na benzin i dizel od 2035. Takvu regulaciju ne možete razumjeti drukčije nego kao promicanje zelene agende, koja nema nikave veze sa stvarnim potrebama i zahtjevima ljudi. Dok običan čovjek muku muči kako da nadomjesti rupu u kućnom budžetu zbog skoka cijene benzina, politika zabranjuje vožnju na benzin uopće.

Možda će tako uskoro rješavati problem gladi u svijetu - administrativnom zabranom konzumiranja hrane? Ili ćemo doživjeti da najesen problem s grijanjem rješavamo tako što će politika uvesti zabranu grijanja? Netko bi normalan očekivao da ćemo u krizi u koju smo dobrano zagazili vidjeti racionalne rasprave kako sniziti cijene goriva, kako obuzdati inflaciju, ali to očito nisu problemi koji muče politiku.

To možete vidjeti već po ciničnim reakcijama političara kad im ukažete na te probleme. Ne možete se oteti dojmu kako ih to sve u biti zabavlja. Tako je jedna političarka nedavno komentirala rast cijena benzina riječima kako se od kuće do posla dovezla svojim električnim automobilom, vozeći pored nekoliko benzinskih postaja, a da joj pritom uopće nije zadavalo brigu to što su cijene benzina porasle.

Tada shvatite da politika više ne želi ni stvarati privid kako joj je stalo do interesa običnih ljudi. Važnije od problema običnih ljudi je klanjati se svom idolu iz šume, koji kaže kako je Majčica Zemlja sretna zbog vašeg automobila na struju. Nema tog PR maga koji bi mogao takav stav pomiriti sa stvarnošću, niti objasniti ljudima kako je Majčica Zemlja zabrinuta zbog rasta cijena benzina.

Politika je prestala biti natjecanje političara oko povjerenja ljudi i postala puka bitka za obranu ideološke čistoće. Na stvarnost se više ne gleda kao na izazov koji traži naš odgovor, već kao na provokaciju koja želi poljuljati povjerenje u ispravnost naše ideologije. Ideološki impregnirana elita više ne vidi interese običnog čovjeka. Pokidana je i posljednja nit koja bi trebala politiku držati u okvirima jačanja društvene kohezije.

Politička elita više ne želi tragati za pragmatičnim rješenjima problema, već mijenjati samu prirodu stvarnosti. To je razlog zbog kojeg će slom tog sustava biti tako dubok i neopoziv.

Večernji list

Rat u Ukrajini pokazao je da Zapad vode ljudi potpuno nespremni za ulogu lidera

Nova stvarnost kaže kako ulazimo u svijet koji više nije izgrađen po slici Zapada o samome sebi, već je to okrutna arena u kojoj se natječe više pretendenata za prijestolje svijeta

Kaže se kako svaki ratni plan vrijedi sve dok se ne ispali prvi metak. To znači da rat ima neku svoju “logiku”, koja neminovno izmiče kontroli onih koji putem rata žele ostvariti svoje ciljeve. Ironija je u tome što, da nema tog elementa nepredvidljivosti u svakom ratu, pravih ratova vjerojatno ne bi ni bilo. Rješavali bi se za stolom “ratnih planera”, a ratovi bi bili samo kratkotrajne egzekucije zacrtanog plana.

Otuda ratovi predstavljaju test istine i za same ratne planere. “Ratna sreća” može ne samo izjaloviti njihove planove, već i otkriti slabosti kojih dotad nismo bili ni svjesni. Ćudi rata mogu srušiti čitave imperije i razotkriti njihovu trulež. Sjetimo se samo sovjetskog rata u Afganistanu. Taj je rat do kraja razotkrio sve unutarnje slabosti sovjetskog režima i predstavljao katalizator njegovog konačnog kraha.

Kada je Putin krenuo u svoj rat u Ukrajini, činilo se kao da prisustvujemo reprizi sovjetske avanture u Afganistanu. Gledali smo kako jedan za drugim propadaju svi grandiozni planovi o brzoj okupaciji Ukrajine i instaliranju proruskog režima. Ukrajinci su pokazali zavidan stupanj jedinstva u obrani zemlje pred agresijom. Obranili su se od desanta na Kijev, odbacili neprijateljsku ofenzivu na sjeveru zemlje i potisnuli obruč oko Harkova.

Ali, i predviđanja s druge strane pokazala su se kako nisu puno više od puke iluzije. Tako smo mogli slušati kako Putin ide na “blitzkrieg” zato što Rusija ne može logistički izdržati duži rat. Zapad je, u skladu s tim, svoju strategiju prema Rusiji temeljio na pretpostavci da Ukrajinci trebaju samo izdržati napad mjesec ili dva i da će onda uslijediti slom ruskog ratnog stroja.

I evo nas duboko u trećem mjesecu rata, a malo što se od toga ostvarilo. Umjesto toga, vidimo kako su Rusi potpuno promijenili taktiku, učvrstili se na jugoistoku i ostvaruju napredak u osvajanju čitavog Donbasa. Tako smo, nakon prvih 100 dana rata, umjesto najavljivanog sloma ruske vojske, došli u situaciju u kojoj Rusi mogu proglasiti pobjedu i reći kako su ostvarili svoj ratni cilj u Ukrajini.

Već sama ta okolnost pobuđuje zabrinutost i postavlja pitanje nije li Zapad svoj politički odgovor na rusku agresiju temeljio na potpuno promašenim prognozama? Nismo li potcijenili neprijatelja? Nešto od tog pogrešnog postavljanja smo mogli vidjeti i uoči samoga rata, kada smo bili zasipani prognozama koje su govorile kako Putin samo simulira sa svojim manevrima i kako neće biti invazije na Ukrjainu.

Svaka informacija koju smo dobijali od zapadnih lidera o tome što Putin namjerava uraditi, ispostavila se kao netočna. Zato se postavlja pitanje nije li ovdje po srijedi ne samo potcjenjivanje neprijatelja, već i njegovo potpuno nepoznavanje? Na čemu se, uopće, temelji strategija Zapada u borbi protiv Rusije? Kojeg neprijatelja imamo pred očima kad govorimo o Rusiji - Sovjetski Savez ili Putinovu Rusiju?

Sve što smo dosad mogli čuti o ruskoj strategiji kao da je građeno na pretpostavkama koje su možda bile istinite prije trideset godina, ali ne i danas. Možda zato svakodnevno i čitamo naslove koji nam govore o terminalnim fazama Putinove bolesti? No, opsesivno očekivanje da neprijatelj nam umre prirodnom smrću ne odiše dojmom kako imamo neku grandioznu strategiju pobjede u ratu. Prije će biti da smo očajni.

Ovaj je rat vjerojatno najviše razotkrio zabludu oko ekonomske snage Rusije. Godinama slušamo usporedbe ruskog ekonomskog modela s poslovnim modelom benziske pumpe i stručnjake koji nam objašnjavaju kako ruska ekonomija nije jača od, primjerice, španjolske. Na pretpostavci kako je Rusija tek malo veća Venecuela izgrađena je čitava strategija sankcija koje će ubrzo Putinovu Rusiju baciti na koljena.

No, to se, sva je prilika, ne događa. Umjesto da Ruse baci na koljena, strategija sankcija je prije razotkrila loše stanje europske ekonomije i unijela podjele među europskim državama. Ispostavilo se kako se europska ekonomija temeljila na sisanju Majčice Rusije, pa sad kad se treba maknuti od te sise, imamo nezaustavljiv rast cijena i nestašice, dok dječica plaču i užasno vrište, i traže da se mama vrati doma.

Rat u Ukrajini tako nam je razotkrio kako Zapad već desetljećima živi u jednom balonu iluzija koji se nije mijenjao još od kraja Hladnog rata. Ta iluzija je mogla trajati sve dok se nismo našli suočeni s pravim izazovom. Sada kada se ta iluzija raspršava u sudaru sa stvarnošću i brutalnostima rata, suočeni s “ozbiljnim slučajem”, vidimo kako Zapad vode ljudi koji su potpuno nespremni za ulogu lidera.

Zapadu je potrebno otrežnjenje. Iluzije nemaju šanse pored nove stvarnosti. A nova stvarnost kaže kako ulazimo u svijet koji više nije izgrađen po slici Zapada o samome sebi, već je to okrutna arena u kojoj se natječe više pretendenata za prijestolje svijeta. A za takvu igru potrebni su i novi lideri.

Večernji list