Adriatic institut o velikoj pljački hrvatskog naroda

Svaki građanin Hrvatske, čiju je grbaču država opteretila gotovo neizdržljivim poreznim opterećenjima – a najavljuju se i nova i veća opterećenja – mora se pitati: Gdje odlaze ti novci? Kao što možemo vidjeti iz slučaja Sanader, kao i iz još nekih novopokrenutih koruptivnih afera, kojima će, po svemu sudeći, uslijediti sudski procesi, odgovor na to pitanje je jasan – novac poreznih obveznika se slijeva u privatne džepove političara i njihovih suradnika iz kriminalnih struktura.

No, jasno je da su sume koje se spominju vezano za ove procese tek zanemarljive i simbolične, tek vrh ledenog brijega – a ovih dana smo mogli čuti i koliki bi taj koruptivni hrvatski brijeg mogao biti.

Prošlog četvrtka je u Osijeku, naime, gostovala Nataša Srdoč, suosnivačica i predsjednica Adriatic instituta za javnu politiku iz Rijeke, zajedno sa svojim timom u kojem su bili Joel Anand Samy i Luka Arvaj. Oni su na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Osijeku održali tribinu pod nazivom «Gdje su naši novci? – Korupcija i bijeg kapitala iz Hrvatske», a Nataša Srdoč je gostovala i kodTatjane Mautner, u emisiji «Politomanija» Radio Osijeka, te na Slavonskoj televiziji u emisiji «Tema dana».

Posjetitelji tribine, kao i slušatelji i gledatelji ovih emisija, mogli su čuti frapantne podatke o velikoj pljački hrvatskog naroda koju su obavili korumpirani hrvatski političari, koji su samo u razdoblju od deset godina iz hrvatskog proračuna izvukli 15,2 milijarde dolara novca poreznih obveznika na svoje račune u inozemstvu. Prema riječima gospođe Srdoč, radi se o konzervativnoj procjeni, jer se navedena suma odnosi samo na novac koji je prošao kroz bankarski sustav i čiji se tijek može pratiti i točno utvrditi. Zbog toga su ona i suradnici nedavno uputili «Otvoreno pismo» premijeru Milanoviću i ministru financija Liniću, kako bi ih upoznali s time i upitali da li će što poduzeti glede toga.

Prema njenim riječima, do danas nisu dobili nikakav odgovor od njih, kao da hrvatske političare ne zanima da se taj novac vrati hrvatskim građanima od kojih je nezakonito oduzet. Istovremeno, isti ti političari najavljuju nova porezna opterećenja i nova zaduženja u inozemstvu, kako bi se napunio, ionako preglomazni i rastrošni hrvatski proračun. Sada bar znamo i zašto nam je proračun astronomski, zašto su javna poduzeća još uvijek u rukama političara – pod domoljubnom izlikom «čuvanja strateških resursa» - zašto ministar gospodarstva donosi uredbu kojom javne nabavke postaju potpuno netransparentne, dok nema niti govora o ozbiljnim gospodarskim reformama i smanjenju utjecaja države, što znači političara, na gospodarstvo, itd. Sada znamo zašto u Hrvatskoj još uvijek imamo nereformirani socijalistički sustav – zato što se tako najbolje može u tišini pljačkati i guliti hrvatski narod.

Zbog ove nezainteresiranosti naših političara da se našem otetom novcu uđe u trag i da se on vrati, Adriatic institut je odlučio da se obrati europskim institucijama, konkretno njemačkoj premijerki Angeli Merkel i Europskoj komisiji, te da, istovremeno, putem medija i javnih tribina o tome upozna i hrvatsku javnost. Hrvatska treba u narednih šest godina iz europskih fondova povući oko 20 milijardi dolara. No kako će to učiniti, kada nije zainteresirana ni za sudbinu 15 milijardi naših novaca, za koje postoje mehanizmi da im se ovog trenutka uđe u trag i da se oni vrate hrvatskim građanima? Hrvatski političari nas i našu djecu i unuke svake godine zadužuju za 1-2 milijarde dolara u inozemstvu, točno onoliko koliko svake godine, po podacima Adriatic instituta ode na privatne račune korumpiranih hrvatskih političara u inozemstvu. Zašto se onda zadužujemo? I, dokle tako?

Da bi se riješio problem korupcije u Hrvatskoj, prema riječima gospođe Srdoč, nama je potrebna reforma pravosuđa i uspostava snažnog sustava vladavine prava. Preduvjet za to je, svakako, onemogućiti političarima utjecaj na gospodarske tokove, točnije, pristup novcu, kao i utjecaj na pravosuđe. Danas krupne i značajne slučajeve mahom dobivaju korumpirani suci, koji se u svojim presudama ne vode načelom pravednosti, nego poslušnosti političarima. Prema njoj, potrebna je lustracija u sudstvu, što se može napraviti tako da bi se doveli suci iz zemalja sa snažnom tradicijom vladavine prava, koji bi svojim kolegama u Hrvatskoj pomogle da donose pravične i nepristrane presude. To bi svakako značilo i otklanjane iz pravosudnog sustava korumpiranih sudaca, kao i onih koji su donosili politički motivirane presude, te omogućavanje onima koji su dosad bili nevidljivi u sustavu i koji nisu dobivali slučajeve, uglavnom stoga što nisu bili korumpirani, da sada počnu dobivati slučajeve i pošteno suditi.

Poruka koju je Adriatic institut na svom gostovanju u Osijeku poslao bila je da je korupcija sistemski problem i da se mora rješavati obuhvatnim reformama, koje bi podrazumijevale onemogućavanje političarima upliva na gospodarstvo, stroga kontrola upravljanja državnim novcem, smanjenje državne potrošnje i uspostavu vladavine prava. To je sve ono što nam danas nedostaje i zbog čega nam tako loše ide. Hajde da tu volju za reformama pokažemo tako što ćemo prvo pitati gdje su naši novci, i tražiti da nam se oni vrate. Recimo, ovih 15,2 milijardi dolara, za koje Adriatic institut ima podatke. Ako nas ni to ne zanima, onda ništa. Onda nismo ni zaslužili bolje, no da budemo samo poslušne krave muzare naših korumpiranih političara.

Izvor: Republika

Socijalizam iz klupe

Socijalizam na optuženičkoj klupi 

"Afera Perković", koja se, stjecajem okolnosti pratvorila u još jednu od desetine sličnih hrvatskih političko-policijsko-ideologijskih sapunica i praćenjem koje sam se, kao i većina hrvatskoga pučanstva, posljednjih mjeseci silno zabavljao, ponovo je izbila na površinu pitanje naslijeđenih struktura bivšeg komunističkog režima u Hrvatskoj, kao i pitanje je li te strukture, moguće, još uvijek vladaju Hrvatskom "iz sjene". Bilo je puno razboritih i pametnih analiza ozbiljnih ljudi, koji su tvrdili da je tome upravo tako. Socijalizmu u Hrvatskoj, kažu, nećemo nazrijeti kraj a Hrvatskoj neće krenuti nabolje, dok god se ove udbaške strukture ne raskrinkaju i ne razvlaste. Hitna lustracija i zabrana obavljanja javnih funkcija svih koji su na bilo koji način bili umiješani u rad Udbe, bilo kao njeni upravitelji, bilo kao suradnici, vidi se kao jedno od mogućih rješenja za Hrvatsku.

Tako govore ozbiljni analitičari naše zbilje, a čini se da je takvom rješenju "slučaja Perković" sklon i premijer Milanović, kada je onomad, satjeran u kut prigovorima da je "Lex Perković" progurao kako bi zaštitio glavnog čovjeka hrvatske Udbe, govorio o "istjerivanju King Konga", valjda po onoj logici: "ako ne mogu manje, možda mogu više". Hrvatska oporba se zadovoljila tim manje, pa je, zajedno sa nekima iz lijeve koalicione vlade, zatražila da se "Lex Perković" stavi van snage, a udbaš Perković izruči njemačkome sudu, upravo onako kako je tražila Viviene Reding i kako Hrvatsku obavezuje Europski uhidbeni nalog. U svemu tome je mnogima promaklo da je ovim manevrom hrvatska politička elita dobila visoko moralno pokriće za poklonjenje svojim gospodarima u Bruxellesu i Berlinu.

Tako smo došli u paradoksalnu situaciju da desničarska oporba zagovara bespogovorno odricanje od elemenata suverenosti i pokoravanje našeg nacionalnog zakonodavstva odlukama nadnacionalnih institucija ili, pak, institucijama druge države, dok ljevica, za koju se vjeruje da je po defaultu izdajnička i protuhrvatska, u ovoj prilici staje na stranu obrane hrvatske suverenosti i dostojanstva naših nacionalnih institucija. No, u Hrvatskoj je mnogo toga paradoksalnoga i nakrivo postavljenoga, pa ovakvi logički i ideologijsko-politički karamboli nikoga više ne trebaju čuditi. Uglavnom, na taj način se, maštovitom analitičarskom i političkom dijalektikom, negdje izgubilo početno pitanje, od koje je krenula cjelokupna priča i koja joj je davala moralno-politički kredibilitet najvišeg ranga, a to je: na koji način se Hrvatska može osloboditi svog socijalističkog naslijeđa, koje je još uvijek drži čvrsto prikovanom za prošlost i nikako joj ne dozvoljava da krene naprijed? Kako iz Hrvatske istjerati socijalističkog King Konga?

Socijalizam u školskoj klupi  

Početni odgovor na ovo pitanje bih ovako formulirao: protiv problema naslijeđenih socijalističkih struktura u Hrvatskoj, možemo se boriti samo ozbiljnom i temeljitom demontažom same naslijeđene socijalističke strukture. Iako odgovor izgleda tautologijski, on to nije; prve strukture su mišljene kao "tajne", konspirativne grupe, koje iz sjene upravljaju Hrvatskom, i spadaju u popularne teorije zavjere. Naime, Hrvatskom oduvijek vlada netko drugi, neko strano tijelo svojom skrivenom rukom upravlja i blokira napredak Hrvatske – da li su to masoni, Srbi, komunisti, Udba (ako ste desničar), ili pak zle korporacije i bankari, Tuđmanovih 200 obitelji, Vatikan, zapadne tajne službe (ako ste ljevičar), nebitno – važno je da su sve to sjajni izgovori za vlastiti neuspjeh rješavanja problema i pokretanja nacionalnog bicikla iz civilizacijske jame u koju smo nekako upali. Takvim objašnjenjima ne treba odricati plemenitost motiva i ozbiljnu zabrinutost za sudbinu i budućnost Hrvatske, no, istovremeno, treba vidjeti da su rješenja koja se na takav način nude – odstranjivanje utjecaja tog pretpostavljenog "stranog tijela" na zdravom hrvatskom organizmu – površna, kratkovida, tek laka pjena za dnevno-političko obmanjivanje naroda, koji, doduše, voli takve jednostavne i lake odgovore.

Stvar je u tome da je obolio sam organizam, da je sama struktura hrvatskog društva socijalistički ustrojena, da hrvatsko društvo funkcionira kao u potpunosti socijalističko – odnosno, da King Konga gajimo u vlastitim njedrima, kao svoje najmilije čedo, kao vlastitu nadu, kao budućnost u koju se pouzdamo. Stoga je moj odgovor na slučaj Perković sljedeći: Kakva Udba, kakvi perkovići, kakva ideologija - sve je to sasvim sporedno i nepotrebno za svijetlu budućnost socijalističkog sustava u Hrvatskoj, tek puka dnevno-politička igrarija, dokono novinsko-analitičarsko nagvaždanje i kozerija! Problem socijalizma u Hrvatskoj nije u nekakvim "tajnim strukturama", u nekakvoj zavjeri neprijateljskih i otuđenih struktura, nego nam je on pred nosom, možda previše blizu da bismo ga vidjeli, previše mio da bismo ga za išta optužili.

Ako brinemo za budućnost Hrvatske, trebamo, prije svega pogledati samu tu budućnost, kako raste i u šta stasa, na koji način se obrazuje i za što se obrazuje. Stoga je prvo i glavno pitanje oslobađanja Hrvatske od teškog balasta socijalističke prošlosti, vidjeti kakav nam je obrazovni sustav, kakvo nam je školstvo, da li nam je, naime, sam obrazovni sustav socijalistički ustrojen? A tu je sasvim dovoljno tek baciti pogled, zraknuti, pa bjelodano vidjeti da, glede ustroja našeg obrazovnog sustava i kako se odgajaju i za šta se obazuju naša djeca - nema zime za socijalizam u Hrvatskoj! Ako, pak, pogledate najnoviju vijest koja nam stiže iz naših obrazovnih ustanova, možete sasvim opravdano zaključiti da je nova generacija budućih čuvara socijalizma u Hrvata, njenih državnih namještenika i abonenata državnoga proračuna, moralno upravo stasala.

Ne, ne mislim ovdje ni na famozni četvrti modul kurikuluma Zdravstvenog odgoja, koji lijeva koalicija pokušava nametnuti, unatoč prosvjedima i otporu većeg dijela građana Hrvatske. (To je također ogroman problem, jer se njime želi dezavuirati autoritet obitelji, koja, pored Katoličke ckve, predstavlja možda još zadnji otok odgoja i obrazovanja hrvatske mladeži mimo paske metastaziranog i svemoćnog hrvatskog socijalističkog državnog sustava.) Mislim ovdje na najavljene studentske prosvjede zbog poskupljenja subvencionirane hrane u menzama, od kojih, izgleda, neće biti ništa, ne zato što bi se studenti predomislili, nego zato što je Vlada brže-bolje izašla u susret njihovim zahtjevima i vratila stare cijene. Ne treba se, naime, nikako zamjerati i ići uz nos socijalističkoj budućnosti Hrvatske!

Socijalizam iz klupe!  

A kako bi izgledao taj studentski prosvjed? Ako je vjerovati najavama grupe studenata, koja je osvanula na Facebooku pod nazivom "Dajte nam kolače" – što bi, naravno, trebalo asocirati na poznatu izmišljotinu antimonarhističke propagande iz vremena Francuske revolucije, koja je Mariji-Antoaneti pripisivala izjavu "ako nemaju kruha, neka jedu kolače" – studenti bi bojkotirali uzimanje hrane u menzama, tako što bi jeli samo kolače. Da ideja nije naročito duhovita, i da se mnogim ljudima učinila neukusnom šalom, svjedoče mnogi komentari na portalima koji su prenijeli ovu vijest. Ljudi su ozlojeđeni takvom djetinjastom dosjetkom naših studenata, budući da sami jedva krpaju kraj s krajem pod pritiscima Linićevog poreznog fašizma, te se pitaju u kom svijetu žive naši akademci i kakva je to neosjetljivost da jedu kolače a odbijaju kruh, koji je ionako subvencioniran i plaća se iz džepa građana, koji na kolače vjerojatno pomišljaju samo o Božiću i Uskrsu?

I sasvim su u pravu. No, pored tog pitanja – u kakvoj to virtualnoj stvarnosti žive akademci i otkud ta moralna neosjetljivost dostojna razmaženog derišta a ne odraslih akademskih građana ove zemlje – nižu se i mnoga druga, načelnija pitanja. Kakav, na primjer, mi to sustav obrazovanja imamo i kakvim moralnim vrijednostima poučavamo naše školarce i studente, kad oni bez blama zahtijevaju da im se ne skida subvencionirani dio obroka u menzama (taj dio bi, da je prošao novi Pravilnik, inače, bio 50% od tržišne cijene), izgleda potpuno nesvjesni da to netko drugi – svi mi – mora platiti, ako oni ne plaćaju. Da li, možda, misle da su te stvari besplatne? Ta, to bi bilo sasvim nezrelo razmišljanje, dostojno malog djeteta, koje vjeruje u Djeda Mraza! Poznato je da studiranje na fakultetu za mnoge predstavlja neku vrstu odlaganja odrastanja i produžavanja djetinjstva, što je već golem psihološki problem, no izgleda da predstavlja i problem individualnog intelektualnog razvoja i sazrijevanja, kržljanja moći refleksije. Naš visokoškolski sustav obrazuje, izgleda, djecu, a ne zrele ljude – obrazuje individue nesposobne za samostalan i kreativan život, vječite abonente državnih sinekura. Oni, pak, koji ne spadaju u ovu sliku, i koji sazru u prave aristokrate duha, koji se za svoj položaj izbore izvan državnih ustanova i mimo političkih postavljenja, i koji, unatoč svim teškoćama kasnije predstavljaju motor koji cjelokupno društvo gura napred (ako, pak, prije toga ne naprave pametniiji potez i ne napuste Lijepu Našu socijalističku republiku Hrvatsku i odu u neku bjelosvjetsku eksploatatorsku kapitalističku zemlju), to uspiju unatoč našem sustavu obrazovanja. Oni su iznimke, a ne pravilo.

Glede tog prosječnog proizvoda našeg obrazovnog sustava, dakle, tog dobrano infantiliziranog studenta i njegovih svjetonazora, nije li taj infantilni, psihologijski i moralno problematični način razmišljanja, u biti, način razmišljanja i svjetonazor kakvog državnog službenika, potpuno nesvjesnog da je on samo abonent državnog sustava, samo pripadnik nove klase, koja ovisi o proračunu, koji se puni cijeđenjem proizvodnog i kreativnog dijela nacije, dakle, jedan sasvim socijalistički moral? Ne stvara li naš obrazovni sustav, u stvari, pripadnike tog novog plemstva – državne službenike, birokraciju, novu klasu – koja do svog dijela "kolača" ne dolazi svojim radom, inventivnošću, sposobnošću da stvori vrijednost koju bi drugi članovi društva željeli, nego tek državnim postavljenjima, koji svoj status u društvu duguje samo ovim imenovanjima i dobivanjem licence da je član "izabranih"? Ne stvara li, drugim riječima, naš obrazovni sustav nove brahmane, kastu državnih svećenika, punokrvne socijaliste, kao ključne činioce održanja jednog feudalno-staleškog društva, točnije, našeg vrlog starog samoupravnog socijalizma?

Izgleda da je upravo tako. A ono što je naročito poražavajuće u svemu tome jest da sami studenti dobrovoljno prihvaćaju takvu dodjeljenu im statusnu društvenu ulogu i moral te socijalističke nove klase, smatrajući dodijeljene im privilegije svojim pravom. Poražavajuće je i to da danas u Hrvatskoj ne postoji snaga koja će im to reći. Političari će im se, kao što vidimo, brže-bolje dodvoravati. Intelektualci, pak, oni koji bi trebali prvi ukazati na probleme u društvu, i sami su proizvod istog tog socijalističkog obrazovnog sustava, te im, ako ne intelektualno poštenje, onda svakako interes ne dozvoljava da te stvari dovedu u pitanje.

Kako riješiti taj problem? Odgovor je – privatiziranjem sustava visokog školstva, a onda i cjelokupnog školstva. Ne možemo očekivati da će državni sustav školovanja proizvoditi išta drugo do državne službenike, nikako slobodne odrasle ljude. Socijalistički sustav školovanja, a svako državno školovanje jest školovanje za socijalizam, proizvodit će samo socijaliste, ništa drugo. Samo deetatizirano školstvo, samo sustav privatnog obrazovanja može stvoriti intelektualno zdrave i slobodne snage, koje će pokrenuti Hrvatsku naprijed. Stoga, oni koji su zabrinuti zbog opstanka i održavanja socijalističkog sustava u Hrvatskoj, trebaju pogledati prvo u njenu budućnost i poželjeti da ona ne bude socijalistička, kakve su nam prošlost i sadašnjost. Ako su političke snage desnice, kao nominalno oporbene socijalističkom sustavu i ideologiji, zainteresirane za to da se u Hrvatskoj jednom za svagda iskorijeni socijalizam – neka u Saboru podnesu prijedlog za privatiziranje našeg obrazovnog sustavu. Inače, neka do daljeg šute i o Perkoviću.

Izvor: Republika