Kada će iz krvi i bola niknuti cvijeće?

Samo spoznaja da se vlastito preživljeno zlo ne može pravdati tuđim budi nadu da će te nove generacije svoj život provesti u miru i bez rata.

Ovaj put želim s malo odmaka pisati o temi koja svakoga onoga koji se trudi oko vlastite savjesti uvijek potrese. Radi se o žrtvi grada koji je do temelja srušen, čiji je velik broj njegovih stanovnika na brutalne načine umoren. A oni koje je Božja ruka sačuvala i koji su preživjeli jednu od najgorih pasija ovog krvavog rata i dalje se moraju suočavati s posljedicama proživljenog zla.

I onda, jednoga dana u godini tamo se poput rijeke slije kolona ljudi koji žele njegovati sjećanje i komemorirati žrtvu, ali nakon prolaska tog dana, grad kao da se vrati svojoj tuzi i sivilu. Kao da živi zarobljen i bez ikakvog tračka nade. A nade nema jer nema mudrosti, već samo sebična politika koja se koristi izgovorom onog drugog, lošijeg od sebe, kako bi sve ostalo isto. I dok politika još uvijek stoji u svojim rovovima i sebično njeguje podjele, postoje neke nove generacije koje gledaju očima srca.

Tako su se ovih dana u Osijeku na okupljanju koje se organizira već osmu godinu za redom sastali studenti iz Osijeka i Novog Sada kako bi razgovarali na temu suočavanja s prošlošću i nadilaženju naizgled sukobljenih i nepomirljivih stajališta. Među njima su mnogi izgubili nekog u ratu, odrastali u izbjeglištvu daleko od svog doma, a opet, u njima nema gorčine, već samo želja da se kroz razgovor razumije onog drugog.

Posebno nadahnjujuće je bilo obraćanje jedne mlade djevojke iz Novog Sada, koja je govorila o svojoj unutarnjoj pobudi da posjeti Ovčaru, što je za nju bilo prosvjetljujuće. Naime, iako možda kroz obrazovanje i jednosmjerno tumačenje povijesti, kojima je bila izložena, to nije mogla spoznati, rekla je kako je tek tamo shvatila kakvo se zlo dogodilo. To je ono kad se imagnacija susretne sa stvarnošću, kad u susretu sa stotinom križeva ponestane izgovora za zlo. Samo ta spoznaja da se vlastito preživljeno zlo ne može pravdati tuđim budi nadu da će te nove generacije svoj život provesti u miru i bez rata.

Dok mladi bude nadu, oni stari nikako da nauče kako svaka politička korist koja se pokušava ostvariti preko leđa žrtve uvijek poslije dovede do većeg zla. Tu bih se poslužio primjerom Jasenovca, jer svi znamo kakva se strašna tragedija i stradanje tamo dogodilo. A onda su neki zbog političke koristi i izvlačenja što veće ratne odštete počeli napumpavati broj žrtava. Na kraju je, kao što smo mogli vidjeti, ta kratkoročna korist bila temelj krvavog raspada i rata, jer se kao izgovor za sukob koristila ta manipulacija žrtvama Jasenovca.

Svako onaj tko bi svoj zločin opravdao žrtvom Jasenovca, pokazuje kako ništa ne razumije i kako ništa nije naučio iz pretrpljene žrtve. Jer, tko god je ubijao pozivajući se na žrtve Jasenovca, ponovno je gazio po jasenovačkim žrtvama. To se više nikad ne smije ponoviti. Žrtve Vukovara treba se sjećati, ali to je bila žrtva za slobodu i mir, koju politikantstvo ne smije obezvrijediti. Ta je žrtva bila i temelj mirnoj reintegraciji, čiji je smisao borba za istinu i nada u bolju budućnost. Ona treba svijetliti kao svijećnjak.

Upravo zato je posebno bolno što smo nedavno imali prilike čitati kako “Norvežani traže povrat novca za školu u Vukovaru koju nitko ne pohađa”. Na djelu vidimo najgori oblik segregacije, gdje se djecu od malih nogu uči duhu razdora i podjela. Mutna je to voda u kojoj političke mutikaše, koje žive od podjela, pretvaraju mlade u taoce vlastitih interesa. Na sličan se način postupilo i oko ćirilice, kada se na njeno uvođenje, umjesto postupno, išlo na silu i pod okriljem noći, pa je ćirilica postala provokacija i simbol podjela.

A da je bilo mudrosti moglo se kroz obvezivanje obiju strana na suradnju, recimo, njeno uvođenje uvjetovati otkrivanjem mjesta gdje su zakopane vukovarske žrtve. Na taj način bi jedni dobili ono što im pripada, drugi zadovoljštinu za svoje mrtve, a svi zajedno bi znali da je uvođenje ćirilice bilo rezultat suradnje, nešto njihovo, zajedničko. A što bi tek bilo da se mudro prvu dvojezičnu ploču postavilo na prvu zajedničku školu, koja je mogla ponijeti ime Sv. Ćirila i Metoda, kao simbola zajedničkog naslijeđa i pismenosti.

Lako je voljeti one koji nas vole. To rade svi, i kriminalci i ubojice, pa čak i ratni zločinci. Vrlina je pak u pružanju ruke onome koji nam je učinio nešto nažao. Mudrost je u tome da samo oprostom, ako ne nudimo izgovor zlobi, možemo razoružati suprotnu stranu i mržnju ostaviti bez izgovora. Tako sebi pomažemo, jer mržnja ne boli onoga kojega se mrzi, već onoga koji ju nosi. Zato je potrebna mudrost koja će se oduprijeti tom iskušenju zla.

Sjećanje na Vukovar i iskustvo križa i pretrpljenog zla treba biti izvor mudrosti - temelj suradnje i većeg dobra. Samo tako je moguće da “iz krvi i bola nikne cvijeće”.

Večernji list

Čemu služi šarada oko Trumpova opoziva?

Kada FBI špijunira političare to izgleda loše; no, kada CIA koristi službe stranih država kako bi špijunirala vlastitog predsjednika, to onda izgleda kao nacionalna izdaja.

Opće je pravilo da u politici ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo. Tu se uvijek igra s figom u džepu i ništa nije onako kako nam se na prvi, pa čak i na drugi pogled, čini. U politici svaka istina ima svoju obrazinu. Politika je umijeće obmanjivanja protivnika, gdje svi imaju neku skrivenu agendu i nitko nije iskren u onome što govori ili čini.

To je pravilo koje uvijek treba imati na pameti, pa i kada pratimo predstavu koja se trenutno odvija oko opoziva američkog predsjednika Trumpa. Iako mediji bombastičnim naslovima žele stvoriti dojam kako će ova demokratska istraga pred Kongresom dovesti do nekakvog dramatičnog raspleta, kako se završava prvi tjedan saslušanja svjedoka u istrazi, postaje sve jasnije da demokrati baš i nemaju jak slučaj u rukama.

Naime, kako sada izgleda, najdeblji će kraj izvući Joe Biden, jer je cijeli slučaj pokrenut oko navoda o tome kako je njegov sin uzimao mito od ukrajinskih zvaničnika. Otkako su te optužbe objelodanjene Biden stalno pada u anketama, pa će i njegova kandidatura za predsjednika vjerojatno uskoro biti okončana. Ironija je da su demokrati, tako, sami pridonijeli onome za što optužuju Trumpa - da je pritiskom na ukrajinskog predsjednika da provede istragu oko korupcije želio eliminirati Bidena iz utrke za predsjednika.

Pa, u čemu je onda igra? Jesu li se demokrati samo preračunali ili je sve ovo tek predstava čiji smisao trebamo tražiti negdje drugdje? Da bismo dobili neku širu sliku, najbolje je krenuti od početka, tj. od neočekivane Trumpove pobjede na izborima 2016. Kako je prošao prvi val iznenađenja, tako su se medijima počele širiti optužbe da je Trump pobijedio zahvaljujući ruskom uplitanju u izbore. Tvrdilo se kako su Rusi preko društvenih mreža plasiranjem “lažnih vijesti” obmanuli američki narod da glasa za Trumpa.

Ta je teorija prvo naišla na podsmjeh, jer je izgledala samo kao loš izgovor za poraz na izborima. Možda su neki medijski mediokriteti i povjerovali u te navode, ali obični ljudi su znali da je riječ o apsurdnim optužbama. Međutim, kako su demokrati i mediji nastavili inzistirati na toj apsurdnoj priči, postalo je jasno da se iza toga krije neka šira agenda. Kasnije smo saznali da je čitava priča o “ruskoj uroti” bila dio nastojanja da se zataška stvarna urota Obamine administracije i obavještajne zajednice protiv Trumpa i njegovog nelegalnog uhođenja.

Čitava predstava je bila odigrana kako bi se dovelo do imenovanja specijalnog istražitelja Muellera, čija istraga je trebala ušutkati sve one koji bi se na bilo koji način interesirali oko toga što se zaista dogodilo. Kako što je postalo vidljivo i iz izvještaja samog Muellera, nikakve suradnje između Trumpa i Rusa nije bilo. Trebalo je samo zaštititi Obamu i FBI od pokretanja istrage protiv njih. Cilj nije ni bio Trump, već istražitelji poput Devina Nunesa, koji su uporno kopali kako bi na vidjelo iznijeli činjenice u vezi s predsjedničkim izborima.

U priči oko opoziva imamo na djelu sličan scenarij, s vjerojatno istim potpisnicima. Imamo lažnog “zviždača”, čija je izjava procurila do medija kako bi poslužila kao okidač za pokretanje kampanje. Demokrati su potom odglumili svoju zgroženost navodnim Trumpovim ucjenama stranih državnika i zatražili opoziv, a sve opet uz suradnju medija koji podižu prašinu ne preispitujući motive. Sljedeći korak bi bilo imenovanje novog specijalnog istražitelja, čija bi istraga blokirala pravu istragu. Stoga je opravdano postaviti pitanje ako je predstava s Muellerovom istragom poslužila za pokrivanje nelegalnih operacija FBI, čemu služi ova šarada oko Trumpova opoziva?

Kao i u prvom slučaju, meta opet nije Trump, već netko tko istražuje čitavu pozadinu oko tzv. “ruske afere”. Taj trn u oku demokrata zove se William Barr, koji je na mjesto državnog odvjetnika imenovan proljetos, mjesec dana prije okončanja Muellerove istrage. Barr je po preuzimanju dužnosti odmah pokrenuo svoju istragu i razletio se po svijetu, tražeći dokaze od drugih država. Također je najavio i ispitivanje bivšeg direktora CIA, Johna Brennana, kao i Obaminog direktora NSA, Jamesa Clappera.

To je stvorilo paniku među demokratima i natjeralo ih na pokretanje opoziva. Dok je Muellerova istraga služila pokrivanju FBI, pokretanje opoziva protiv Trumpa u službi je opstrukcije Barrove istrage oko nezakonitog djelovanja CIA-e u sklopu “ruske istrage”. Kada FBI špijunira političare to izgleda prilično loše. Međutim, kada CIA koristi službe stranih država kako bi špijunirala vlastitog predsjednika, to onda izgleda kao nacionalna izdaja. Upravo ono za što demokrati cijelo vrijeme optužuju Trumpa.

Večernji list

Hoće li globalizam izdržati pobunu srednje klase na Zapadu?

Umjesto da vrše svoju funkciju kanaliziranja socijalnog nezadovoljstva u racionalne politike, političke elite su radije odlučile zažmiriti na probleme i prilagoditi svoje politike očuvanju globalističkog statusa quo.

Već danas možemo vidjeti kako će u vrijeme hrvatskog predsjedanja EU pogoditi veliki potresi, poput Brexita, izvjesnog trgovinskog rata između EU i SAD, kao i mogući ulazak u recesiju. Već i izolirano promatrani ovi problemi predstavljaju ogromne izazove, a njihova kombinacija se čini kao recept za katastrofu. Ako tome pridodamo i očekivani pojačani migrantski val, tada sve pomalo liči na lagano klizanje ka ponoru.

U nedostatku pouzdanijih teorijskih alata, sve ove probleme mogli bismo podvesti pod skupni naziv krize političkog i ekonomskog globalizma. Globalizam kao ideologija koja je nosila političke i ekonomske promjene od pada komunizma kao da posustaje i gubi sigurno tlo. Ono što je zanimljivo, u središtu ovog potresa danas ne stoje neke marginalne skupine, već pobuna osiromašene srednje klase na Zapadu, čija je snaga uvijek bila sinonim za stabilnost čitavog društva.

Nitko neće sporiti kako je internacionalizacija podjele rada umnogome povećala ekonomsku produktivnost, ali je također donijela dosad neviđene nejednakosti, demografske i kulturne lomove. Naime, globalizacija je sa sobom donijela fenomen metropolizacije, ne samo ekonomije, već i kulture, obrazovanja, a onda i politike. Šireći se sa Zapada na ostatak svijeta, globalizacija je proizvela lomove na samom Zapadu, presjekavši zapadna društva na dva dijela - na centar i periferiju.

To je fenomen koji možemo vidjeti čak i kod nas u Hrvatskoj, koja je tradicionalno uvijek bila decentralizirana i strukturirana oko manjih gradova i administrativnih središta. No, danas vidimo kako gradovi na periferiji zaostaju, dok se svi poslovi i odluke sve više koncentriraju u metropoli i par gradova priključenih na funkcionalne dijelove globalne ekonomije. Taj je fenomen još izraženiji većim europskim državama i u Americi, koji predstavljaju motor globalizacije. Tamo vidimo gotovo potpunu koncentraciju obrazovnih i financijskih institucija u nekoliko gradova, kao i profitabilnih industrija i dobro plaćenih poslova koji idu uz njih.

Globalizacija je jako unaprijedila život na takvim mjestima, ali to nije tako i u ostatku tih država. Pariz, London, New York, San Francisco itd., postali su mjesta za milijunaše, turiste, imigrante i mlade, gdje nema mjesta za prosječne Francuze, Engleze ili Amerikance. Nekadašnja srednja klasa protjerana je odatle. Međutim, kvalitet života koja nude mjesta na periferiji daleko zaostaje za kvalitetom života u njihovim centrima. Bogati centri globalizacije nisu svoju formulu uspjeha primijenili i na vlastite periferije.

Ako mogu uzeti primjer iz vlastitog iskustva, nedavno sam bio angažiran oko neke nekretninske transakcije u Osijeku, i nisam mogao objasniti svojim prijateljima iz Zagreba kako je danas u centru Osijeka moguće kupiti kuću ili stan za neku bagatelnu cijenu, dok u našoj metropoli kvadrat stana doseže cifru od 2000 eura. U drugim europskim metropolama taj je odnos još drastičniji, jer je tamo i više novca, pa bogati ljudi kupuju stanove i dižu im cijene u nebo. Tako danas tri kvadratna metra u Parizu dosežu cijenu od 50000 eura, dok je u Londonu cijena najma stana dosegla razinu prosječne plaće.

Jasno je da se u takvoj situaciji oni s prosječnim plaćama, pripadnici srednje klase, sele na periferiju. Ili, u našem slučaju, i sami postaju imigranti i sele za Njemačku ili Irsku, što se ipak čini kao bolja opcija. Tako se stvara nova politička geografija, gdje srednja klasa odlazi na periferiju, predgrađa nastanjuju imigranti, a centar ostaje rezerviran za financijsku i političku elitu. Glavni je problem što politička klasa ostaje gluha na probleme srednje klase, iako ova još uvijek ima političku težinu na izborima. Umjesto da vrše svoju funkciju kanaliziranja socijalnog nezadovoljstva u racionalne politike, političke elite su radije odlučile zažmiriti na probleme i prilagoditi svoje politike očuvanju globalističkog statusa quo.

Danas gotovo ne postoji razlika između stranaka ljevice i desnice po pitanju očuvanja ovog globalističkog konsenzusa. Oni znaju da radnici ne glasaju za ljevicu, a srednja klasa za desnicu, pa se očuvanje statusa quo traži u velikim koalicijama. Tako se ključ pobjede više ne traži u privlačenju radnika i srednje klase, već u širokoj koaliciji visokoobrazovanih, mladih, etničkih manjina, feminističkih inicijativa, ekologije, itd, koji po sebi ne znače većinu, ali stvaraju kulturnu platformu koja još uvijek može privući većinu glasača.

I to je ta tempirana bomba koju je globalistička agenda postavila u utrobu zapadnih društava. To je i razlog zašto danas srednja klasa podiže glavu i prijeti srušiti ovog Moloha, koji nam gladno ždere život.

Večernji list

Prije 30 godina srušen je simbol komunističkog antifašizma

Svaki kompromis između istine i laži uvijek je na štetu istine.

Nakon drugog svjetskog rata i pobjede nad strahotama fašizma i nacizma, Europa se našla u nezavidnoj poziciji, jer su se dojučerašnji saveznici i pobjednici u ratu našli na različitim stranama, s različitim vizijama budućnosti i društvenog uređenja. Između demokratskog zapada i komunističkog istoka podigla se jedna ogromna ideološka “željezna zavjesa”.

Dok je na zapadu pobjeda u ratu značila slobodu, razvoj i napredak, na istoku je ona predstavljala pad u novo ropstvo i materijalnu oskudicu. Zato ne treba čuditi što su mnogi građani istoka spas od tiranije i siromaštva tražili bijegom na zapad.

Kako bi ih u tome spriječili, komunisti su polako zavjesu pretvorili u zid, a zid nazvali “antifašističkim”. Ako je pak zid antifašistički, to onda znači kako su s druge strane sve sami fašisti. Ispada kako su “komunistički antifašisti”, u želji da spriječe ljude u bijegu prema “zapadnim fašistima”, čitav istok pretvorili u jedan veliki koncentracijski logor.

Logor je to u kojemu je komunistička elita, uz pomoć straha i sile, željeznom šakom čuvala sustav koji je bio uspješan u samo jednoj stvari, u proizvodnji oskudice. Stoga ne iznenađuje način na koji je jedan režim koji je počivao na strahu i dotad nezabilježenom ideološkom pokoravanju ljudskih duša, gotovo šaptom pao.

Kada je nestalo straha u ljudima i sustav je morao kapitulirati. Ljudi su uzeli svoje čekiće i krampove, izašli na ulice, i komunistički sustav represije raspao se kao mjehur od sapunice

Točno prije 30 godina, 9. studenog 1989. krenulo je rušenje Berlinskog zida - simbola komunističke represije. Bila je to iskra koja je zapalila požar, koji je mnoge nacije poveo na put samoodređenja. Bila je to velika pobjeda ljudskog duha nad strahom i silom.

Došla je sloboda, srušen je Berlinski zid, ali su se pojavili neki drugi zidovi, oni u glavama. Riječ je o specifičnom kulturnom ozračju na Zapadu koje je dočekalo ljude iz istočne Europe kada je pala zavjesa. Ljudi koji su nošeni idealima o slobodnom društvu dočekala je zapadna materijalistička kultura, koja više ne brine o svojoj vlastitoj tradiciji.

Jesu li tek puki materijalni razlozi i ekonomska oskudica koju stvara komunizam naveli ljude da ustanu protiv represije i gušenja slobode? Iz razumjevanja motiva ljudi koji su rušili zid možemo razumjeti i razloge zbog kojih se mnogi danas osjećaju iznevjereno i razočarano, kao i nesporazume i kriva tumačenja koja još uvijek izaziva taj događaj.

Ljudima koji su se oslobađali komunizma Zapad nije bio samo simbol ekonomskog prosperiteta, već i sustav vrijednosti. Na samom Zapadu, pak, ljudi su na svoj sustav sve više gledali kao na sustav koji uspješno zadovoljava materijalne potrebe, dok je obrana vrijednosti na kojima počiva Zapad smatran nečim zastarjelim i sekundarnim.

To je vrijeme kada desnica usvaja materijalistički svjetonazor ljevice o tome kako je ekonomija “baza” nekog društvenog poretka, dok je sve ostalo tek “društvena nadgradnja”.

Umjesto da oponira materijalističkom svjetonazoru socijalista i komunista o prevlasti ekonomije nad svim ostalim pitanjima, i na samom Zapadu smo dobili tehnomenadžersku klasu, koja je postala potpuno nezainteresirana za ideološka i moralna pitanja.

Prema tom svjetonazoru, čovjek nije duhovno biće koje djeluje u materijalnom svijetu, već puka interesno definirana ekonomska jedinica koja traži najefikasniji način za ostvarenje svojih sebičnih interesa. Jedan od rezultata toga zaokreta bilo je prepuštanje čitavog polja kulturnih pitanja ljevici. Desnica se sama odrekla svoje uloge branitelj kulture i tradicije od napada koji su stizali s lijeva.

Dok je narod težio usvajanju zapadnih vrijednosti, na samom zapadu je politika usvajala vrijednosti komunizma i socijalizma. Dok su se konzervativci bavili ekonomijom, ostavili su prostor ljevici za njihov marš kroz kulturne i obrazovne institucije.

Prvo je pravilo politike da onaj koji napada dobije pola onoga što je želio, dok onaj koji se brani gubi pola onoga što je imao. Tako je ljevica, slijedeći markističke uzore, koristila spoznaju da je politika umijeće kompromisa: Ideja koja napada uvijek pobjeđuje - ona koja se brani gubi. Jer, svaki kompromis između istine i laži je uvijek na štetu istine.

A kako je ljevica svojim ideološkim napadima polako pomicala granicu sredine, tako su dojučerašnje ideološke zablude postale mainstream - nove istine.

Markističke su to istine koje lijevi i desni danas pakiraju u celofan progresa. Tako zapad danas ne vidi da je najveća prijetnja slobodi upravo to što se pod firmom progresa prodaje povratak na staro, a sve to upakirano u ovitak novog normalnog. Zato se danas nalazimo u apsurdnoj situaciji da nam se progresivnim prodaje velika ideološka laž, nešto što je sa zidom davno trebalo biti srušeno.

Večernji list

Kako u Hrvatskoj prepoznati Jugoslavena?

Odgovor na to pitanje daju nam znanstvenici s Instituta za mentalno zdravlje.

Bio jednom davno jedan postolar o kojemu će jedan, kako naši mediji vole posebno naglasiti, ugledni povjesničar, napisati knjigu. Kaže, volio postolar skakati po brdima i gorama, koji put zaspati i u špilji. Poslije će ga od milja zvati “mali iz špilje”. Igrao se tako dječak i svoj obrazovni vrhunac doživio završetkom prvog razreda. Više mu nije ni trebalo. Kada je netko toliko pametan, jedan razred je dovoljan i da se diplomira.

Od tada postoji vic u kojem se ljude pita koja je razlika između Jugoslavenskih željeznica i “malog iz špilje”. Odgovor glasi - željeznice imaju dva razreda. Ali, postojao je jedan sustav koji je u tome znao prepoznati vrijednost. Zar ne bi svatko normalan, čim bi ugledao jednog diplomiranog postolara, tome odmah dao upravljanje nad svojom firmom, gradom, državom, budućnošću, ma čitavom sudbinom? A tako je i bilo, postolar je bio sve - od tajnika i sekretara, preko gradonačelnika, sve do premijera.

I onda, u trenucima kada je našem postolaru bilo nikad bolje, pojavi se tamo neki Winston Churchill. Zamislite samo, taj engleski buržuj izjavi kako se na europski kontinent od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu spustila neka “željezna zavjesa”. Kakva sad željezna zavjesa, kad naš postolar gleda svijet kroz svilene? Izgleda je Englez bio ljubomoran na uspjehe sustava u kojemu svi jednako nisu imali. Osim onih koji su određivali “ti to”, a ti ćeš to.

Nemam ja prostora da pobrojim sve te njegove uspjehe, ali jedan bi trebalo posebno naglasiti. Kako je postojao jednom davno postolar koji je znao raditi i s naftom. Dostavljao ju je takvim kanalima da su se mnogi čudili kako mu to uspijeva. Poslije će jedan od zaposlenika Ine to pokušati objaviti u knjizi. Ali knjiga se nije uspjela ni tiskati, a nesretni je spisatelj nekoliko puta pao na oštar predmet. I tajna je ostala skrivena sve do danas. Tema je to koja zanima samo neke tamo čudne suce iz Njemačke.

Da je postojao jedan takav postolar i o kakvoj se veličini i državniku radilo, ostalo bi zauvijek skriveno da se nije uključila familija. Tako je “netjak”, igrom slučaja ugledni povjesničar s početka priče, o svom “rodu” odlučio napisati jednu objektivnu, znanstveno neupitnu i nepristranu biografiju. Vrijedno djelo za sjećanje budućim generacijama na toga velikana.

Sigurno će tu biti riječi o o tome kako je svojim fonetičnim govorima masu dovodio do transa, pa su mu dovikivali: “Pusti to, daj nam povedaj kak si na cesti vubil onega advokata i njegovog sina!” Sigurno će spomenuti kako ti je nekada trebao čitav život da od šegrta postaneš majstor. A sada s druma odmah u fotelju! Zato su ljudi jedni drugima govorili u povjerenju: “Vidiš kako je onaj bio bravar, onaj šnajder, onaj nesvršeni student, ovaj postolar - a sada su oni vlast!” Nekima se to čak i svidjelo, pa su pjevali: “tko bješe nitko bit će sve”!

Valjda će se u knjizi naći i kako je naš postolar, poput Geppetta, pravio Pinokija. I što je on više pričao, iz nekog je razloga Pinokiju sve više rastao nos. Možda će pisati i kako je u toj državi sve raslo baš poput Pinokijevog nosa. Tako da se danas pitaš zašto se uopće ta država raspala? Danas zaspiš, a već sutradan čim se probudiš, na novčanice dodana jedna nula. A onda, kada je nestalo prostora za dodavanje nula, raspala se i država. Ali ostale su novčanice od milje i dva, zato se svi rado sjete Juge i tog vremena kad su bili milijunaši.

Danas se neki polomiše u obrani te države. Čini mi se oni isti koji se polomiše ukazati na sve probleme u kojima se Hrvatska nalazi. Nevjerovatan je taj raskorak u svijesti kada se prosipa crnilo na sve danas, a stavljaju ružičaste naočale i pričaju bajke kada se spomene prošlost. Kao u onoj pjesmi: “Nekad sam vozio mečku a sada renoa, otkad nema djeda narodnog heroja”. Apsurd se samo pojačava kada ti čitav život posvetiš obrani Jugoslavije, a tvoji ti, kao iz sprdnje, nadjenuli ime Hrvoje.

Ali nije lako tim nacionalistima bez nacije, jer pala je željezna i metalna, ali ostala je ona jugoslavenska, mentalna zavjesa. Zato svako propitivanje činjenica i argumenata kod takvih izaziva zebnju, a umjesto borbe za bolju budućnost imamo borbu za bolju prošlost. U biti se radi o borbi za očuvanje privilegija, u kojoj se djedovi boje revizije prošlosti, a sinovi revizije imovine.

A još su do nedavno mnogi tvrdili kako u Hrvatskoj ne postoje Jugoslaveni i da svi koji tako tvrde podmeću i lažu. Da bi onda, kao grom iz vedra neba, stigao glas znanstvenika s Instituta za mentalno zdravlje koji su pronašli odgovor na pitanje: “Kako u Hrvatskoj prepoznati Jugoslavena?” Kažu, vrlo jednostavno - po brkovima od jogurta.

Večernji list