Referendumske dvojbe jednog neženje

Oštra se referendumska koplja lome zadnjih dana, mnoga prijateljstva su na iskušenju, mnogi brakovi na kušnji, čak su i pisci umjesto pera počeli stiskati pesti i škrgutati zubima. 

Umjesto da uistinu bude festival demokracije, referendum o braku, kako to već biva, prijeti da opasno podijeli hrvatsko društvo do najdubljih slojeva, do privatnog prostora između dvoje prijatelja ili bračnih partnera. Iako je preseljenje javnih svađa u privatni prostor uvijek loša stvar, nadam se da ćemo i ovo svi preživjeti, a referendum doista biti demokratski festival, koji će nam pružiti uvid o tome što o postavljenom pitanju misli narod.

Svakako da je ovdje riječ o "obiteljskoj svađi". Otuda i toliko strasti u svemu tome. Naime, kako je u svom tekstu dobro primjetio Romano Bolković, i jedna i druga strana u ovom referendumskom sukobu, u stvari, visoko vrednuju brak i sve što on podrazumijeva. Radilo bi se, dakle, samo o tome hoće li će se svima priznati jednako pravo da uživaju u blagodatima braka. No, umjesto da to vodi jednostavnom rješenju dileme, stvar se tek tu počinje komplicirati. Naime, sa ovim inflatornim kretanjima pri upotrebi monete zvane "brak", njena vrijednost kao da pada, a smisao tog pojma se sve više zamagljuje što više o njemu govorimo.

Ja želim ovdje zauzeti pomalo eskapističku poziciju jednog neženje, ne bih li eventualno unio jedan drugi ugao gledanja na čitavu stvar. Mislim da smo mi neženje u čitavoj ovoj priči nepravedno zapostavljeni (izuzev svećenika, naravno, koji su jedna druga vrsta neženja i ne spadaju u naš klub). A vjerujem da bi naše gledanje na tu stvar moglo biti od koristi, unatoč svim rizicima koje, eventualno, može nositi miješanje u jednu posve privatnu obiteljsku raspravu. Naime, kada je netko direktno egzistencijalno involviran u određenu stvar, to mu može iskriviti percepciju, pa je izvjestan kritički odmak tu uvijek dobar, ako ne i blagotvoran. Ne vidimo dobro ono što nam je najbliže. U toj situaciji, dakle, usudio bih se reći da mi neženje imamo izvjestan epistemički privilegiran status glede pitanja braka, zahvaljujući upravo našoj ontološkoj dispozicioniranosti, egzistencijalnom odmaku prema braku.

Ali, da odmah otklonim sumnju oko toga da mi neženje imamo loše mišljenje o braku, ili da smo, ne daj Bože, protiv braka. Naprotiv, osobno mislim da je tradicionalni – što znači, monogamni i heteroseksualni – brak jedan od onih sjajnih izuma mudrosti generacija naših predaka, na kojemu počivaju temelji naše civilizacije. Brak ima svoje ekonomsko, moralno, društveno, pa, ako hoćete, i religijsko opravdanje. U civilizacijskom smislu, on znači izlazak i raskid sa plemenskim društvenim vezama i začetak individualističke civilizacije. Nije slučajno da je brak, otuda, postao ekskluzivno odgajalište slobodnih i neovisnih zrelih individua. To mu daje njegovu izuzetnu moralnu vrijednost.

Moja gledišta o braku su, kao što se može vidjeti, dosta konzervativna. Mislim da je institucija braka nezamjenjiva i veoma važna za svako slobodno društvo i veoma sam oprezan prema pokušajima da se izmijene ili napuste osvjedočene institucije i vrijednosti, koje su veoma dobro služile čovječanstvu mijenijumima unazad. Nije čudno, na primjer, da su totalitarni mislioci, poput Platona i Marxa, recimo, imali jako loše mišljenje o braku, a da su njihovi politički nasljednici u 20. stoljeću, od Lenjina i Hitlera, do Maoa i Pola Pota, svoje totalitarne projekte gradili na relativiziranju značaja braka kao zastarjele, preživjele buržoaske tvorevine. Totalitarni poredak, naime, želi državnom prisilom i ideologijom nadomjestiti sve tradicionalne institucije društva. Da bi osvajanje društva u potpunosti uspjelo, obitelj i brak u tradicionalnom smislu riječi moraju nestati. Samo tako se može odgajati "novi čovjek", čovjek kojeg u potpunosti izgrađuje i oblikuje državna ideologija, lišen bilo kakvih privatnih veza i sentimentalnosti.

No, tu počinje moj problem sa aktualnim pobornicima ustavnog definiranja braka, kao i sa njegovim protivnicima. Sa protivnicima se ne slažem više sadržajno, jer vjerujem da u njihovom protivljenju referendumskoj inicijativi ima izvjesnog ideološkog "viška", naime da relativiziraju značaj braka i obitelji. Sa zagovornicima ustavnog definiranja braka se ne slažem na formalnoj razini, naime, ne vjerujem da je braku potrebna državna sankcija kako bi opstao.

Ja ne bih niti pobornike, niti zagovornike referenduma, ipak, nazvao konzervativcima. Naime, i jedni i drugi su skeptični prema snazi društva i žele ga reformirati uz pomoć države. "Konzervativci", tako, društvo vide kao dekadentno, ugroženo liberalnom kulturom, promiskuitetnim moralom, relativizmom vrijednosti, anarhičnim individualizmom i sličnim pošastima, koje oni pripisuju modernom društvu. Njihovi protivnici iz liberalnog tabora, pak, društvo vide kao tradicionalno, zatucano, konzervativno, autoritarno, itd. I jedni i drugi spas od takvog stanja vide u državi, u državnom autoritetu, koji bi, uz pomoć prinude, svojim politikama implementirao njihove svjetonazore i tako pomogao "ozdravljenju društva". Obje strategije su pogrešne i kontraproduktivne.

U stvari, moj problem je što sam, kao neženja, čini se, konzervativniji i od jednih i od drugih. Pravi konzervativci vjeruju u snagu društva i tradicionalnih institucija, a sumnjičavi su prema bilo kakvoj državnoj intervenciji u društvenoj sferi, pa tako i po pitanju obitelji i obiteljskih odnosa. Toliko sam, naime, konzervativan da vjerujem da bilo kakvo petljanje države i reguliranje društvenih institucija, poput braka, nekim društvenim inženjeringom "odozgo", kako bi se "ojačala institucija braka", može voditi samo njegovoj daljoj relativizaciji i uništenju. Nekome se može činiti da to nije nikakva šteta, da se time samo štiti brak, da ga se samo upisuje u viši simbolički kod i "ojačava". Ja sumnjam u to i imam veliki otpor prema tome.

Objasnit ću ovu moju dvojbu primjerom. Ja sam veliki poštivalac pape Franje i često me dirnu njegova neposrednost i čovjekoljublje. Blagosilja gubavce i uboge, ponizno pere noge zatvorenicima, noću kriomice izlazi na ulice Rima i hrani prosjake. Nesvakidašnji primjer ljudskosti. No, ja se sa papom Franjom ne slažem (u Slavoniji smo, Strossmayerovom zavičaju, pa se izvjesna doza sumnje u papinsku nepogrešivost nekako podrazumjeva) kada papa apelira na političare da se zakonima bore protiv siromaštva i da sprovedu više socijalne pravde. Si duo faciunt idem, non est idem. Nije isto dobrovoljno kršćansko milosrđe i državna socijalna politika koja bi se sprovodila uz pomoć prinude. Država, naime, socijalne politike ne može sprovoditi drukčije, nego uz pomoć prinude, tj. tako što će uzimati od jednih i davati drugima, bez pristanka ovih prvih, točnije, pljačkom. Takva vrsta "socijalne pravde" je prisilna i nepravedna, a čovječanstvo je imalo izrazito loše iskustvo sa režimima koji su tu vrstu ideala socijalne pravde pokušali primijeniti na silu.

Da pojasnim stvar na našem pitanju braka. Iako visoko cijenim brak i obitelj, ne bih smatrao pravednim da se od mene, kao neženje, oduzima novac prisilom, kako bi se mojim novcem hranila i školovala nečija djeca, financirala nečija vjenčanja i razvodi, svadbe i sahrane, liječenja i radosti. Pritom sam veoma suosjećajan čovjek, i rado bih pomogao svakom nevoljniku, ali ne volim kada mi bez pitanja država zahvaća u lisnicu, kako bi dala nekome za koga političari misle da je potrebit. Za prvu vrstu solidarnosti nas priprema obiteljski odgoj, ona je blagotvorna i plemenita; za drugu vrstu solidarnosti ne postoji drugo ime osim prinude.

Državna regulacija i intervencija u društvene odnose je uvijek loša i sa njom se mora postupati jako štedljivo. Plemeniti ideali u rukama države postaju instrument razdora i zla. Pogledajmo primjer sa najavljenim, navodno "liberalnim", obiteljskim zakonom. Kako izvještava "Glas Slavonije", u Osijeku vlada prava navala bračnih parova na sudove, kako bi se razveli prema starom zakonu. Naime, prema novom zakonu razvod će biti gotovo nemoguć, a Hrvatska će po pitanju razvoda postati ultrakonzervativna kao donedavno Irska. Ništa ne pomažu objašnjenja ministrice Opačić da je zakonodavac imao ovdje u vidu dobrobit djece, što je svakako plemenita motivacija i lijepo od nje. No, ljudi bolje znaju što je za njih (pa tako i za njihovu djecu) dobro, pa su već na samu najavu takvog zakona odgovorili kako su odgovorili. Ljudi su uglavnom racionalni, odrasle su osobe, vole svoju djecu, i znaju da je od lošeg braka bolji razvod braka ili novi brak, kako za njih, tako i za njihovu djecu. Nema tu šta država tražiti, niti se ministarka izvijati svojom suosjećajnom sentimentalnošću svog afektiranog humaniteta prema tuđoj djeci i njihovoj dobrobiti. Roditelji te djece su, svojom navalom na sudove, već odgovorili ministarki što misle o njenom "liberalnom" i "proeuropskom" obiteljskom zakonu.

Iz istih razloga koje sam naveo gore, ja sam protiv bilo kakve dodatne regulacije braka, naročito ustavne. Brak je isuviše ozbiljna stvar, sa ozbiljnom društvenom svrhom, da bismo ga pretvorili u rentijerstvo i uživanje privilegija na tuđi račun. Pogotovo ne na račun nas neženja, koje država nepravedno i bez pristanka oporezuje, kako bi bračnim parovima omogućila njihove privilegije.

Što se tiče homoseksualnih zajednica, one su već regulirane na nižim nivoima, i protiv tog zakona, kako se prije neku večer moglo čuti od gđe Markić, ni Udruga "U ime obitelji" nema ništa protiv. Ja tu nemam mnogo što za dodati, jer smatram da regulacija tih brakova nije pretjerana i da ne opterećuje previše moju lisnicu. Ali bih imao kada bi se i homoseksualnim parovima priznale privilegije koje sada uživaju heteroseksualni parovi. Bio bi to novi namet na moj džep. Ja sam za jednakopravnost. No, nisam za jednakopravnost u privilegijama, nego u pravima. Pravima koja ne bi bila u sukobu sa pravima nas neženja.

Kada bi me netko o tome pitao, ja bih bio za to da na sličan način kako su, prilično šturo, regulirane homoseksualne zajednice reguliramo, odnosno, dereguliramo i heteroseksualni brak, uz neke male korekcije i izmjene, koje se tiču posvojenja djece, i slično. Tako bi naše društvo priznalo punu snagu i civilizacijsku vitalnost braka, kao zajednice dvoje odraslih i slobodnih ljudi, sposobnih da se staraju o sebi i o svom potomstvu, bez državne asistencije sa strane. Ili ćemo i od odraslih ljudi praviti djecu, kojima je neophodna državna paska?

Eto, to je moj stav o referendumskom pitanju iz pomalo iskošene i eskapističke perspektive neženje. Nikoga ne želim ubjeđivati, niti se pridruživati aktualnoj predreferendumskoj histeriji i agitiranju ZA ili PROTIV. Valjda smo svi odrasli i imamo sposobnost suđenja. Jedino bih apelirao da se ponekad sjetite i nas neženja, koji, bez da nas je itko o tome pitao, plaćamo istu rentu jedinstvenom sindikatu oženjenih i udanih, mada od toga nemamo nikakve vajde.

Izvor: Republika

Ime fašizma u Hrvatskoj jest antifašizam

Pošto je Hrvatska ustavno zasnovana kao strogo ideološka država – naime, država koja svoje temelje ima u jednoj posebnoj ideologiji, ideologiji antifašizma – nije čudno da su ideološki sukobi, a ne racionalna rasprava o stvarnim problemima, obilježje njene političke svakidašnjice.

Zastava antifašizma mora uvijek stajati visoko iznad naših glava i zasjenjivati nam vidik. Sve civilizacijske tekovine u Hrvatskoj mogu postojati, a i ne moraju – i demokracija, i kapitalizam, i suverenost, i sloboda – ali bez antifašizma kao da bi nestalo i same Hrvatske.

Ako pogledamo naše medije, čovjek bi rekao da je upravo godina 1941., negdje rano proljeće, a ustaše samo što nisu upalile svoje kamione i zasjele na vlast. Na sve izazove ovoga društva, kao da je jedini odgovor antifašizam, a fašizam jedini njegov izazov. Bilo da je to pitanje referenduma i ustavnog uređenja bračne zajednice, uostalom, postavljenog po sasvim legalnoj i ustavom predviđenoj proceduri – to je fašizam. Ili ako se radi o problemu ćiriličnih ploča u Vukovaru – opet fašizam. Ako je, pak, riječ o navijačkom slavlju – i tu je fašizam.

U Hrvatskoj doista nije potrebno biti paranoik da bi čovjek imao dijagnozu. Kao što, uostalom, nije potrebno ni doista biti fašist da bi zaradio etiketu "fašista". Jedino što je u Hrvatskoj potrebno i što se, dapače, od svakog pravovjernog građanina Hrvatske zahtijeva, da bi uopće bio priznat kao građanin, jest da bude – antifašist.

Tako će, na primjer, vodeće hrvatsko tiskovno glasilo, "Jutarnji list", pokrenuti agresivnu kampanju protiv refendumskog pitanja, stavljajući se, tako, sasvim otvoreno na jednu stranu – što je u redu, jer je "Jutarnji" list u vlasništvu privatne kompanije, no onda se ta kompanija ne bi trebala ni u kom slučaju koristiti proračunskim novcem poreznih obveznika, niti bi, pak, Vlada trebala otpisivati dugove takvoj kompaniji, kao što je to bio slučaj. Ili je baš zbog tog otpisivanja duga "Jutarnji" i krenuo u ovakvu provladinu antireferendumsku kampanju antifašističkog Gleichschaltunga hrvatske javnosti, žrtvujući pritom otvoreno sva načela novinarskog profesionalizma? Također, predstavnici udruge "U ime obitelji", koja je pokrenula referendumsku inicijativu, kao da su dobili "tarabu" za pojavljivanje na državnoj televiziji, o čemu su jučer iz te udruge imali i priopćenje. S druge strane, slično kao i sa "Jutarnjim", javne ličnosti koje su protiv referendumske inicijative, dobile su širom otvorena vrata javnog servisa. Kao da samo građani koji su protiv referendumskog pitanja plaćaju Radmanovu TV Bastillu. Slično je i s većinom drugih medija, bilo privatnih (točnije, "privatnih") ili državnih – čik neka se netko usudi dati malo veći prostor udruzi "U ime obitelji"! Fašizam?

Najnoviji pak kardinalni "slučaj fašizma" odigrao se, kao što znamo, poslije utakmice hrvatske reprezentacije protiv reprezentacije Islanda, kada je Josip Šimunić, slaveći pobjedu, preko mikrofona pozdravljao navijače ustaškim pozdravom "Za dom!", a oni mu odgovarali: "Spremni!" Čovjek zaista ne može osjetiti ništa osim indignacije nad ovim potezom hrvatskog reprezentativca, no to, izgleda, nije dovoljno. Cjelokupna hrvatska antifašistička javnost se digla na noge s mnogo strožim i radikalnijim zahtjevima. Tako je odmah upućen upit policiji je li u Šimunićevom činu ima kažnjivoga djela, saborski zastupnici su intervjuirani s upitom jesu li ovim narušeni ustavni temelji države, medijskim prostorom se proširio val zahtjeva za bilo kakvim kažnjavanjem Šimunića zbog neprimjerenog ponašanja, a poneki su predlagali i zatvor, ne samo za njega, nego i za sve navijače koji su otpozdravljali Šimuniću. Očas posla je stvorena takva atmosfera da bi svatko, tko ne bi predložio bar trenutačno uhićenje Šimunića i njegovo javno čerečenje na Trgu Maršala Tita zbog počinjenog djela verbalnog delikta, sebe izložio sumnji zbog nedovoljne patriotske revnosti i optužbi za prikriveni fašizam. Hrvatski antifašizam je, tako, opet zamračio vidik. Mediji koji učestvuju u javnom linču i zahtijevaju oštro kažnjavanje zbog verbalnog delikta? Fašizam?

I tako, sve štiteći svoje velebne antifašističke tradicije i boreći se protiv fašizma na svakom koraku i u svim oblicima, Hrvatska – da i ja upotrijebim taj verbalni antifašistički klišej – polako klizi u fašizam. U Hrvatskoj danas kao da se ostvaruje ono proročanstvo iz poznate sentence o Americi, naime, da će fašizam, ako ikad dođe i osvoji Ameriku, to biti u ime antifašizma. Ako sam u išta siguran, onda je to da fašizam u Hrvatskoj, ako ikada ponovo dođe, neće imati crnu uniformu, niti će ona biti u znaku stiliziranog slova "u", neće uvoditi rasne zakone i sprovoditi teror nad manjinama, niti će, pak, pozdravljati sa desnicom ispruženom u visini kukuruza. Naprotiv, kao što možemo vidjeti, taj hrvatski posebni put u fašizam bi mogao biti sasvim uglađen, u skladu sa temeljnim ustavnim određenjima hrvatske države i njenim konstitucionalnim antifašizmom, liberalan i urban, gotovo europskih manira i obilježja, uz dobrovoljno sudjelovanje neovisnih medija i intelektualaca i, naravno, uz prezir prema svakom nazadnjaštvu, konzervativizmu i tradiciji, koji su, jasno je, sinonim svekolikog fašizma i ustaštva u Hrvata.

Je li to ono što nam se događa?

Izvor: Republika

Ukinite HGK, ukinite miješanje države u gospodarstvo!

Hrvatska je definitivno zemlja koruptivno-političkih afera; ne samo u uobičajenom smislu te riječi, otkrivanje nezakonitog poslovanja, koje svoje korijene ima u politici, nego i u izvornijem smislu riječi – naime, na hrvatskoj političkoj sceni se stvari jednostavno događaju.

Tako nam se "dogodio" Sanader, "dogodio" nam se HDZ, "dogodio" nam se HAC, a neki dan nam se, evo, "dogodio" HGK i Vidošević. Tako će nam se sutra "dogoditi" i HRT, i HEP, i...(upišite po izboru bilo koju tvrtku koja je u državnom vlasništvu ili ima potporu države).

Stvari se u Hrvatskoj jednostavno događaju, bez da se odatle išta nauči. Hrvatska je zemlja vječitog političkog infantilizma, zemlja samoskrivljene političke nezrelosti. Imati toliko afera, biti na svjetskoj mapi gotovo sinonimom za korupciju, a ne suočiti se sa problemom korupcije u korijenu, to znači osuditi sebe na vječito vraćanje istoga. No, možda je to već i pitanje inteligencije, u što me uporno uvjerava jedan moj prijatelj.

Kako se stvari odvijaju u posljednjoj od hrvatskih koruptivno-političkih afera, u vezi "afere Vidošević", stvari se u tom pogledu neće mijenjati. Svi koji su imali nešto reći o toj aferi (izuzev autora mog omiljenog bloga, "Nedjeljni komentar") kao da su se zavjerili da stvar drže na površini. Počev od medijskog interesa za Vidoševićevu kolekciju slika (pri čemu novinarima nije promaklo da je Vidoševićeva kolekcija slika puno vrijednija od Sanaderove, na primjer) i prepariranog bijelog medvjeda, raznih ekspertskih procjena njegova bogatstva, pa preko konzultiranja kolekcionara, psihologa, ekonomista, njegovih kolega, pa sve do političkih reakcija i konkretnih poteza u vezi ove afere, sve se svodi na jedan jedini zaključak – Nadan Vidošević je bio jedna pokvarena i nečasna osoba, vođena isključivo srebroljubljem i nezajažljivom pohlepom, koja je koristila sustav i ljude sa kojima je radio, kako bi zgrnuo svoje bogatstvo.

Tako se jedan sistemsko-politički problem svodi na čisto psihološki, idiosinkratski problem jedne moralno pokvarene osobe. Tako se podilazi javnosti željnoj senzacija, a hrvatske koruptivno-političke afere zataškavaju u samom svom korijenu. Jer, korijen ove i svih drugih hrvatskih afera je u sustavu koji je izgrađen tako da politika ima odlučujuću ulogu u gospodarstvu, a ne u pripatnim porocima pojedinih političara. Hrvatska, naime, ima takav sustav čijim izazovima bi teško odolio i papa Franjo, a ne naši političari. Njeno ustavno ime je – socijalna država. To je sustav koji se zalaže za "javnu kontrolu" nad ekonomskim procesima i raspolaganje (tzv. redistribuciju) novcem poreznih obveznika, što u praksi znači neposredan upliv i kontrolu političara nad ekonomijom i novcem. A to je samo srce korupcije.

Da korupcija nema nikakve veze sa ljudskom pohlepom i moralnom iskvarenošću pojedinaca, nego da je samo i isključivo sustavni problem, možda najbolje dokazuje okolnost da korupcije nema u privatnim tvrtkama. Ako su kapitalisti po definiciji pohlepne i gramzive osobe – kako to da u privatnim poduzećima nema korupcije? I kako to da korupcije ima samo u javnim poduzećima i ekonomskim transakcijama u koje je upletena država? Šta je to što privatne tvrtke liječi od bolesti korupcije, a šta to nužno državne tvrtke direktno veže uz korupciju? Pa, to što su privatne, odnosno, državne. Lijek za korupciju, dakle, nije moralno egzorciziranje amoralnih pojedinaca, kao ni eventualna potraga za "časnim i poštenim ljudima" – kao što se to sa svih strana, prije svega od političara, može čuti – nego ukidanje, odnosno, privatizacija državnih tvrtki i presijecanje koruptivnog lanca u samoj njegovoj srži – a pupak korupcije je sprega politike i gospodarstva.

Možda jedan od najvećih "bisera" koje sam čuo u vezi afere sa predsjednikom HGK, jest izjava ekonomiste Ljube Jurčića, koji je tim povodom izjavio da "uhićenje Vidoševića ruši imidž Hrvatske". Pobogu, pa kako može hvatanje čovjeka koji je pokrao tuđi novac štetiti bilo kome? Kako se može nečiji lopovluk štititi nacionalnim interesima i reći da njegovo raskrinkavanje šteti tim interesima? Vjerujem da Ljubo Jurčić, kao jedan od najvatrenijih zagovornika velike državne aktivnosti u hrvatskome gospodarstvu, zna o čemu govori. On govori, u stvari, o tome da ove koruptivne afere štete njegovoj viziji hrvatskoga gospodarstva, jer one pokazuju da je hrvatsko gospodarstvo do srži razjedeno kancerom etatizma. Nadan Vidošević nikada nije radio u privatnoj tvrtki, niti je svoje bogatstvo stekao klasičnom kapitalističkom aktivnošću na tržištvu. Naprotiv. Nadan Vidošević je bio čelnih organizacije koja je predstavljala samo srce "razvojne politike" svih dosadašnjih hrvatskih vlada, politike favoriziranja nacionalnih šampiona i hrvatskog ekonomskog nacionalizma (sjetimo se samo kampanje "Kupujmo hrvatsko" ili "Hrvatska kvaliteta", koje je osmislio Vidošević), koji se hranio strahom od toga da će nas strani kapital pojesti sa sve cipela ako se odreknemo favoriziranja domaćih tvrtki – točnije njihovog financiranja novcem poreznih obveznika. Sa Nadanom Vidoševićem, u stvari, pala je i svoje pravo lice pokazala politička ekonomija Ljube Jurčića i svih dosadašnjih hrvatskih vlada – pada socijalističko zlatno tele državno upravljanog gospodarstva.

A kako stvari stoje sa aktualnom Vladom? Pa, i ova vlada je očevidno poklonik kulta socijalističkog zlatnog teleta. Naime, nakon prvih najava, kada je pukla afera Vidošević, da će se ići na gašenje HGK, jučer smo dobili najbolji demanti da se o tome, u stvari, ne misli ozbiljno. Ta, šta bi političari bez svog zlatnog teleta – odakle bi financirali svoje kampanje, kako bi uhljebili svoje članstvo, čime bi platili svoje člankolisce? Da to zlatno tele hrvatske političke elite i hrvatskoga socijalizma ostane živo i zdravo i u ovim teškim trenutcima, pobrinuo se osobno ministar gospodarstva – Ivan Vrdoljak. To što netko tko je po ideologijskom opredjeljenju liberal priskače u pomoć i daje umjetno disanje srcu korupcije hrvatskog socijalizma, ne treba čuditi – i liberali imaju članstvo, i oni trebaju nahraniti mnoga politička usta. Tako je jučer za v.d. predsjednice HGK, a na prijedlog ministra gospodarstva, imenovana njegova pomoćnica u ministarstvu, Sabina Škrtić. O raspuštanju Komore, pritom, niti riječi, naravno; riječi je bilo samo o njenom"restrukturiranju".

Obraćajući se Komori, ministar Vrdoljak je rekao da se "iskreno nada da će se jednom prestati krasti u ovoj zemlji". Slaba je to nada, kada se istovremeno na čelo komore postavljaju svoji ljudi, kako bi se nastavilo sa provjerenom praksom snažnog utjecanja politike na gospodarstvo. Koruptivno zlatno tele hrvatskoga gospodarstva je, tako, spašeno, a narod će i dalje biti izdašna krava muzara naših političara. Do nekog novog Vidoševića, a onda opet Jovo nanovo, u nedogled.