Pošto je Hrvatska ustavno zasnovana kao strogo ideološka država – naime,
država koja svoje temelje ima u jednoj posebnoj ideologiji, ideologiji
antifašizma – nije čudno da su ideološki sukobi, a ne racionalna
rasprava o stvarnim problemima, obilježje njene političke svakidašnjice.
Zastava antifašizma mora uvijek stajati visoko iznad naših glava i
zasjenjivati nam vidik. Sve civilizacijske tekovine u Hrvatskoj mogu
postojati, a i ne moraju – i demokracija, i kapitalizam, i suverenost, i
sloboda – ali bez antifašizma kao da bi nestalo i same Hrvatske.
Ako pogledamo naše medije, čovjek bi rekao da je upravo godina 1941., negdje rano proljeće, a ustaše samo što nisu upalile svoje kamione i zasjele na vlast. Na sve izazove ovoga društva, kao da je jedini odgovor antifašizam, a fašizam jedini njegov izazov. Bilo da je to pitanje referenduma i ustavnog uređenja bračne zajednice, uostalom, postavljenog po sasvim legalnoj i ustavom predviđenoj proceduri – to je fašizam. Ili ako se radi o problemu ćiriličnih ploča u Vukovaru – opet fašizam. Ako je, pak, riječ o navijačkom slavlju – i tu je fašizam.
U Hrvatskoj doista nije potrebno biti paranoik da bi čovjek imao dijagnozu. Kao što, uostalom, nije potrebno ni doista biti fašist da bi zaradio etiketu "fašista". Jedino što je u Hrvatskoj potrebno i što se, dapače, od svakog pravovjernog građanina Hrvatske zahtijeva, da bi uopće bio priznat kao građanin, jest da bude – antifašist.
Tako će, na primjer, vodeće hrvatsko tiskovno glasilo, "Jutarnji list", pokrenuti agresivnu kampanju protiv refendumskog pitanja, stavljajući se, tako, sasvim otvoreno na jednu stranu – što je u redu, jer je "Jutarnji" list u vlasništvu privatne kompanije, no onda se ta kompanija ne bi trebala ni u kom slučaju koristiti proračunskim novcem poreznih obveznika, niti bi, pak, Vlada trebala otpisivati dugove takvoj kompaniji, kao što je to bio slučaj. Ili je baš zbog tog otpisivanja duga "Jutarnji" i krenuo u ovakvu provladinu antireferendumsku kampanju antifašističkog Gleichschaltunga hrvatske javnosti, žrtvujući pritom otvoreno sva načela novinarskog profesionalizma? Također, predstavnici udruge "U ime obitelji", koja je pokrenula referendumsku inicijativu, kao da su dobili "tarabu" za pojavljivanje na državnoj televiziji, o čemu su jučer iz te udruge imali i priopćenje. S druge strane, slično kao i sa "Jutarnjim", javne ličnosti koje su protiv referendumske inicijative, dobile su širom otvorena vrata javnog servisa. Kao da samo građani koji su protiv referendumskog pitanja plaćaju Radmanovu TV Bastillu. Slično je i s većinom drugih medija, bilo privatnih (točnije, "privatnih") ili državnih – čik neka se netko usudi dati malo veći prostor udruzi "U ime obitelji"! Fašizam?
Najnoviji pak kardinalni "slučaj fašizma" odigrao se, kao što znamo, poslije utakmice hrvatske reprezentacije protiv reprezentacije Islanda, kada je Josip Šimunić, slaveći pobjedu, preko mikrofona pozdravljao navijače ustaškim pozdravom "Za dom!", a oni mu odgovarali: "Spremni!" Čovjek zaista ne može osjetiti ništa osim indignacije nad ovim potezom hrvatskog reprezentativca, no to, izgleda, nije dovoljno. Cjelokupna hrvatska antifašistička javnost se digla na noge s mnogo strožim i radikalnijim zahtjevima. Tako je odmah upućen upit policiji je li u Šimunićevom činu ima kažnjivoga djela, saborski zastupnici su intervjuirani s upitom jesu li ovim narušeni ustavni temelji države, medijskim prostorom se proširio val zahtjeva za bilo kakvim kažnjavanjem Šimunića zbog neprimjerenog ponašanja, a poneki su predlagali i zatvor, ne samo za njega, nego i za sve navijače koji su otpozdravljali Šimuniću. Očas posla je stvorena takva atmosfera da bi svatko, tko ne bi predložio bar trenutačno uhićenje Šimunića i njegovo javno čerečenje na Trgu Maršala Tita zbog počinjenog djela verbalnog delikta, sebe izložio sumnji zbog nedovoljne patriotske revnosti i optužbi za prikriveni fašizam. Hrvatski antifašizam je, tako, opet zamračio vidik. Mediji koji učestvuju u javnom linču i zahtijevaju oštro kažnjavanje zbog verbalnog delikta? Fašizam?
I tako, sve štiteći svoje velebne antifašističke tradicije i boreći se protiv fašizma na svakom koraku i u svim oblicima, Hrvatska – da i ja upotrijebim taj verbalni antifašistički klišej – polako klizi u fašizam. U Hrvatskoj danas kao da se ostvaruje ono proročanstvo iz poznate sentence o Americi, naime, da će fašizam, ako ikad dođe i osvoji Ameriku, to biti u ime antifašizma. Ako sam u išta siguran, onda je to da fašizam u Hrvatskoj, ako ikada ponovo dođe, neće imati crnu uniformu, niti će ona biti u znaku stiliziranog slova "u", neće uvoditi rasne zakone i sprovoditi teror nad manjinama, niti će, pak, pozdravljati sa desnicom ispruženom u visini kukuruza. Naprotiv, kao što možemo vidjeti, taj hrvatski posebni put u fašizam bi mogao biti sasvim uglađen, u skladu sa temeljnim ustavnim određenjima hrvatske države i njenim konstitucionalnim antifašizmom, liberalan i urban, gotovo europskih manira i obilježja, uz dobrovoljno sudjelovanje neovisnih medija i intelektualaca i, naravno, uz prezir prema svakom nazadnjaštvu, konzervativizmu i tradiciji, koji su, jasno je, sinonim svekolikog fašizma i ustaštva u Hrvata.
Je li to ono što nam se događa?
Ako pogledamo naše medije, čovjek bi rekao da je upravo godina 1941., negdje rano proljeće, a ustaše samo što nisu upalile svoje kamione i zasjele na vlast. Na sve izazove ovoga društva, kao da je jedini odgovor antifašizam, a fašizam jedini njegov izazov. Bilo da je to pitanje referenduma i ustavnog uređenja bračne zajednice, uostalom, postavljenog po sasvim legalnoj i ustavom predviđenoj proceduri – to je fašizam. Ili ako se radi o problemu ćiriličnih ploča u Vukovaru – opet fašizam. Ako je, pak, riječ o navijačkom slavlju – i tu je fašizam.
U Hrvatskoj doista nije potrebno biti paranoik da bi čovjek imao dijagnozu. Kao što, uostalom, nije potrebno ni doista biti fašist da bi zaradio etiketu "fašista". Jedino što je u Hrvatskoj potrebno i što se, dapače, od svakog pravovjernog građanina Hrvatske zahtijeva, da bi uopće bio priznat kao građanin, jest da bude – antifašist.
Tako će, na primjer, vodeće hrvatsko tiskovno glasilo, "Jutarnji list", pokrenuti agresivnu kampanju protiv refendumskog pitanja, stavljajući se, tako, sasvim otvoreno na jednu stranu – što je u redu, jer je "Jutarnji" list u vlasništvu privatne kompanije, no onda se ta kompanija ne bi trebala ni u kom slučaju koristiti proračunskim novcem poreznih obveznika, niti bi, pak, Vlada trebala otpisivati dugove takvoj kompaniji, kao što je to bio slučaj. Ili je baš zbog tog otpisivanja duga "Jutarnji" i krenuo u ovakvu provladinu antireferendumsku kampanju antifašističkog Gleichschaltunga hrvatske javnosti, žrtvujući pritom otvoreno sva načela novinarskog profesionalizma? Također, predstavnici udruge "U ime obitelji", koja je pokrenula referendumsku inicijativu, kao da su dobili "tarabu" za pojavljivanje na državnoj televiziji, o čemu su jučer iz te udruge imali i priopćenje. S druge strane, slično kao i sa "Jutarnjim", javne ličnosti koje su protiv referendumske inicijative, dobile su širom otvorena vrata javnog servisa. Kao da samo građani koji su protiv referendumskog pitanja plaćaju Radmanovu TV Bastillu. Slično je i s većinom drugih medija, bilo privatnih (točnije, "privatnih") ili državnih – čik neka se netko usudi dati malo veći prostor udruzi "U ime obitelji"! Fašizam?
Najnoviji pak kardinalni "slučaj fašizma" odigrao se, kao što znamo, poslije utakmice hrvatske reprezentacije protiv reprezentacije Islanda, kada je Josip Šimunić, slaveći pobjedu, preko mikrofona pozdravljao navijače ustaškim pozdravom "Za dom!", a oni mu odgovarali: "Spremni!" Čovjek zaista ne može osjetiti ništa osim indignacije nad ovim potezom hrvatskog reprezentativca, no to, izgleda, nije dovoljno. Cjelokupna hrvatska antifašistička javnost se digla na noge s mnogo strožim i radikalnijim zahtjevima. Tako je odmah upućen upit policiji je li u Šimunićevom činu ima kažnjivoga djela, saborski zastupnici su intervjuirani s upitom jesu li ovim narušeni ustavni temelji države, medijskim prostorom se proširio val zahtjeva za bilo kakvim kažnjavanjem Šimunića zbog neprimjerenog ponašanja, a poneki su predlagali i zatvor, ne samo za njega, nego i za sve navijače koji su otpozdravljali Šimuniću. Očas posla je stvorena takva atmosfera da bi svatko, tko ne bi predložio bar trenutačno uhićenje Šimunića i njegovo javno čerečenje na Trgu Maršala Tita zbog počinjenog djela verbalnog delikta, sebe izložio sumnji zbog nedovoljne patriotske revnosti i optužbi za prikriveni fašizam. Hrvatski antifašizam je, tako, opet zamračio vidik. Mediji koji učestvuju u javnom linču i zahtijevaju oštro kažnjavanje zbog verbalnog delikta? Fašizam?
I tako, sve štiteći svoje velebne antifašističke tradicije i boreći se protiv fašizma na svakom koraku i u svim oblicima, Hrvatska – da i ja upotrijebim taj verbalni antifašistički klišej – polako klizi u fašizam. U Hrvatskoj danas kao da se ostvaruje ono proročanstvo iz poznate sentence o Americi, naime, da će fašizam, ako ikad dođe i osvoji Ameriku, to biti u ime antifašizma. Ako sam u išta siguran, onda je to da fašizam u Hrvatskoj, ako ikada ponovo dođe, neće imati crnu uniformu, niti će ona biti u znaku stiliziranog slova "u", neće uvoditi rasne zakone i sprovoditi teror nad manjinama, niti će, pak, pozdravljati sa desnicom ispruženom u visini kukuruza. Naprotiv, kao što možemo vidjeti, taj hrvatski posebni put u fašizam bi mogao biti sasvim uglađen, u skladu sa temeljnim ustavnim određenjima hrvatske države i njenim konstitucionalnim antifašizmom, liberalan i urban, gotovo europskih manira i obilježja, uz dobrovoljno sudjelovanje neovisnih medija i intelektualaca i, naravno, uz prezir prema svakom nazadnjaštvu, konzervativizmu i tradiciji, koji su, jasno je, sinonim svekolikog fašizma i ustaštva u Hrvata.
Je li to ono što nam se događa?
Izvor: Republika
Nema komentara:
Objavi komentar