“Zavezati nekome jezik” znači svezati njegovu dušu

Naša civilizacija slavi svoju slobodu kao rođenje Riječi koja je postala tijelom. Zato i sloboda našeg duha ovisi o tome koliko pažnje posvećujemo brizi da i naš jezik ostane slobodan i neovisan.

Jezik je najveći dar koji je ustupljen ljudima. Ne kaže se uzalud kako je čovjek “biće koje govori”. Ali, jezik nije samo neka sposobnost koja nas razlikuje od ostalih stvorenja, već mi kroz jezik uspostavljamo i odnos prema istini. Preko riječi istina dopire u čovjekovu dušu. Zato je vlast nad jezikom oduvijek bila glavna vještina onih koji žele uspostaviti kontrolu nad ljudima. “Zavezati nekome jezik” znači svezati njegovu dušu.

Otuda postoji velika razlika između našeg svakodnevnog jezika i jezika kojim govore oni koji žele vlast nad nama. Jezik običnih ljudi je direktan, slikovit i živ. Jezik vlasti je bezličan, suhoparan i dosadan, krcat oficijelnim frazama koje su ispražnjene od smisla. Na taj način se želi uspavati naša moć prosudbe, kako bi se prigušila svaka nova ideja ili razmišljanje koje ne bi bilo u skladu s vladajućom dogmom.

Davno je prošlo vrijeme kada su govori političara znali inspirirati ljude i pokrenuti ih na akciju. Danas nema velikih oratora istine, već samo blijedih demagoga vlasti. Današnji političari kao da nikad nisu čuli za Churchilla ili Reagana, već su zanat pekli na retoričkim bravurama komunističkih plenuma. Oni mogu satima pričati a da ništa ne kažu, samo kako bi prostor ispunili riječima i umrtvili um.

Za to postoji i dobar razlog. Svaki autoritarni um zna kako ljudi koji razmišljaju slobodno i neovisno uvijek predstavljaju opasnost. Zato je svrha takve politike da očisti jezik od značenja. Jezik demagogije blokira sposobnost ljudi da misle izvan okvira i uspavljuje njihovu radoznalost da propituju stvari, jer propitivanje uvijek vodi ka stvaranju novih ideja i zauzimanju neovisnog stava prema stvarnosti.

Zato možemo vidjeti kako se sve više ljudi pristaju na neku vrstu ritualizirane samodegradacije i pretvaraju se u papige, koje samo ponavljaju službeni narativ, bez ikakve refleksije o značenju riječi koje koriste. Ti ljudi su toliko uplašeni da ne bi odstupili od propisanog mišljenja da ih vidimo kako su svoj rječnik sveli na nekoliko fraza i klišeja koji su im ponuđeni od strane vlasti kao dozvoljeni i poželjni.

Osiromašiti svoj rječnik uvijek znači i ograničiti um. Ironija je to što danas posjedovanje takvog osiromašenog rječnika treba signalizirati nečiju progresivnost i pamet. Tako imamo ljude koji će u svakoj prilici koristiti riječ “fašizam”. To je riječ koja je izgubila svako konkretno značenje, već samo signalizira da onaj tko je koristi pristaje uz vladajuću dogmu. Tako je danas, paradoksalno, “fašist” onaj tko se ne slaže s vladajućim mnijenjem.

Ili pogledajmo apsurd da su danas mediji potpuno opsjednuti prokazivanjem “lažnih vijesti”, unatoč tome što su oni glavni njihov izvor. Mediji, čija je glavna funkcija nekad bila prenošenje informacija, danas oglašavaju rat samim informacijama. Mediji, koji su se nekada nazivali “četvrtom silom”, jer su bili sila koja kontrolira vlast, danas vode rat protiv informacija, čiji je jedini “grijeh” to što ne predstavljaju oficijelni stav.

Koliko je mržnja prema riječima danas uzela maha, možda se najbolje vidi po stanju na društvenim mrežama. Tako gotovo svakodnevno možemo vidjeti kako se netko požali kako je cenzuriran, jer je iznio neko mišljenje koje nije dobilo službenu potvrdu. A kako se odlučuje o tome koji je sadržaj “ideološki sumnjiv”? Pa, putem algoritma, koji prepoznaje određene “sumnjive riječi”, čije iznošenje u javnom prostoru zahtijeva “provjeru”. 

Svrha ove hajke na jezik i riječi je u tome da slome sposobnost ljudi da misle neovisno i da ih spriječe da svoja razmišljanja podijele s drugima. Jer, ako više nismo sigurni u značenje pojedinih riječi, ako su same riječi postale ideološki sumnjive, onda ne možemo imati povjerenja ni u ideje koje stoje iza tih riječi. Tako nestaje i prirodno povjerenje među ljudima, a kada ono nestane, onda smo svi samo sluge vlasti.

U sustavu koji je krenuo u rat protiv jezika i čija je jedina svrha kriminaliziranje riječi, ne smije postojati neovisno mišljenje, a kada nema slobodnog mišljenja, onda nema ni novih ideja, već samo dozvoljenog mišljenja i podobnih ideja. Zalagati se za istinu uvijek je značilo propitivanje vladajućeg mišljenja, jer inače sebe osuđujemo na kulturu ponavljanja službenih parola i degradaciju riječi koje su nositelj istine.

Američki je filozof Allan Bloom jednom napisao kako “sloboda mišljenja ne znači samo odsustvo zakonskih zabrana, već i postojanje alternativnih ideja”, te da “najuspješnije tiranije nisu one koje koriste silu kako bi osigurale jednoumlje, već one koje su uklonile samu svijest o postojanju drugih mogućnosti.” Naša civilizacija slavi svoju slobodu kao rođenje Riječi koja je postala tijelom. Zato i sloboda našeg duha ovisi o tome koliko pažnje posvećujemo brizi da i naš jezik ostane slobodan i neovisan.

Večernji list

Koliko je sigurno cijepiti malu djecu?

Teško je razumjeti brzopletost koja se sugerira roditeljima zdrave djece pri donošenju odluke koja njihovu djecu može izložiti potencijalnom riziku da razviju neku tešku bolest, za što je šansa veća nego rizik od korone.

Ovaj ćemo tjedan pamtiti po tome što je kod nas započela kampanja cijepljenja djece uzrasta od pet do dvanaest godina protiv koronavirusa. Već i na sam spomen cijepljenja djece ljudima se nad glavom niže bezbroj upitnika. Svima je jasno kako cijepljenje uvijek nosi i određeni rizik, pa pomisao o cijepljenju djece neminovno stvara grč u stomaku i postavljaju se mnoga pitanja. 

Stoga je jako važno o tome povesti najširu javnu raspravu, kako bi se sagledale moguće opasnosti. Ali, kao po nekom pravilu, takva je rasprava je kod nas izostala. Poput mnogih drugih važnih odluka, i u ovu se kampanju ušlo stihijski, kao da se radi o nekom čisto tehničkom pitanju ili nekoj neminovnosti, a ne o odluci o samoj sudbini nacije, o djeci kao njenoj budućnosti u najizravnijem smislu riječi. 

Štoviše, samo postavljanje takvih pitanja se označavalo kao “pokušaj zastrašivanja”. Da stvar bude gora, etiketiranje je bilo usmjereno i prema djeci, pa smo tako mogli slušati izjave  o djeci kao “superširiteljima” i “bazenu virusa”, da se normalan čovjek pita iz kojeg “bazena gluposti” takve izjave izlijeću u javni prostor? Tim se povodom nisu oglašavali pravobranitelji za djecu ili strukovnih udruge zdravstvenih djelatnika.

Sve se odvijalo kao da je stvar unaprijed odlučena bez učešća javnosti, pa se samo tražio način kako tu odluku i provesti. Unatoč tome što je svako cijepljenje neki rizik, a naročito ako se prvi put susrećemo s novom tehnologijom, kao što je slučaj s mRNA cjepivima, cijepljenje male djece tim cjepivima je označeno kao nešto potpuno sigurno i neproblematično. Još je samo trebalo privoljeti roditelje da stave svoj potpis na takvu odluku.

Pritom je kao jedan od glavnih alata pridobivanja javnosti bilo objavljivanje raznih studija o provedenom istraživanju nuspojava kod cjepiva za djecu. Tako smo svakog dana mogli čitati kako je objavljena neka studija koja je potvrdila kako je cjepivo protiv korone testirano na djeci i kako nisu pronađene nikakve nuspojave ili rizici od cijepljenja. “Ako dvojiš je li cjepivo sigurno za tvoje dijete, evo ti znanstvena studija, pa se sam uvjeri.”

Pritom se, kao po nekom pravilu, uz podatke o toj studiji ne navodi i podatak tko ju je financirao, nego se ti rezultati prihvaćaju kao neko “sveto pismo”. No, ako se potrudite i odete pogledati izvor, obično ćete pronaći kako sami proizvođači cjepiva financiraju te studije. A što je cilj svakog proizvođača? Pa, zašto je onda čudno ako studija koju financira proizvođač pokaže kako nema problema za upotrebu njegovog proizvoda? 

Tako je vijest kako smo uvezli 47000 Pfizerovog cjepiva za djecu popraćena objavama rezultata istraživanja koja je proveo proizvođač, a koje kaže kako je to cjepivo 100% sigurno! Ma, tko bi rekao? Ako je jasno zašto proizvođač to tvrdi, nije baš jasno zašto mi u takve nalaze bezuvjetno vjerujemo. Kad uvozimo paštetu ili banane, za svaku tu paštetu ili bananu radimo provjeru, ali ne i kad uvozimo cjepiva za djecu.

Zanimljivo je još nešto u vezi tih studija. Svi znamo kako je korona bolest koja uglavnom ne pogađa djecu, a naročito nema rizika od bolesti kod zdrave djece. Ugrožena su djeca koja imaju druge teške bolesti. Ali, znamo i da se te studije uvijek rade na zdravoj djeci, a ne na bolesnoj. Pa, kako je onda čudno ako takvo istraživanje pokaže kako neko cjepivo “štiti 100%” od smrti one koji ni inače od te bolesti ne bi umrli?

Također nam to Pfizerovo istraživanje kaže kako nisu pronađene ozbiljne nuspojave, poput slučajeva miokarditisa, vrste upale srca koja se povezuje s mRNA cjepivima, kakvo je Pfizerovo, i pogađa uglavnom mušku djecu. Međutim, Pfizer je radio testiranja na 2268 sudionika, dok su slučajevi miokarditisa zabilježeni u odnosu jedan na 10000, pa se prirodno nameće pitanje što bi bilo da su imali veći uzorak ispitanika?

Iako su moje kompetencije iz medicine poput onih Billa Gatesa, to su neka pitanja koja se prirodno nameću, naročito kad smo suočeni s nečim tako osjetljivim kao što je cijepljenje djece. Tada treba biti dodatno oprezan i stoput provjeriti svaku informaciju koja nam se servira kao neka bezupitna istina. Tu, jednostavno, opreza nikad ne može biti dovoljno, jer se radi o zdravlju naše djece.

A pogotovo treba naćuliti uši kad nam upozorenja stižu od samih znanstvenika, naročito stučnjaka iz oblasti genetike, koji nam mogu reći nešto o dugoročnim posljedicama cjepiva, naročito mRNA cjepiva, koja se baziraju na tehnologiji koja je sasvim nova i još nedovoljno istražena. Tako dr. Gordan Lauc kaže kako je “prisiljavanje mladih i zdravih na cijepljenje je pogrešno, iznimno neodgovorno i suprotno najnovijim znanstvenim spoznajama”.

Drugi naš autoritet iz oblasti genetike, dr. Tomislav Domazet Lošo, objavio je i video u kojem je pokušao detaljno pojasniti sve moguće rizike od dugoročnih posljedica i malignih oboljenja koje može prouzročiti mRNA cjepivo. A pritom naročito djeluje šokantno njegovo upozorenje kako “mRNA cjepiva nisu testirana na geno-toksičnost i kancerogenost”. Priznajem da bih jako volio čuti službeni odgovor nadležnih na takva ozbiljna upozorenja.

Sve to su suviše ozbiljna pitanja da bismo obraćali pažnju na medijske difamacije ljudi koji šalju obvakva upozorenja. Neodgovorno je baviti oglušavati se na takve apele, jer se tu radi o izlaganju života i zdravlja onih među nama koji se ne mogu sami zaštititi. Ako nema javne rasprave, time samo svaljujemo sav teret odluke na leđa roditelja te djece, a ne pomažemo im da sagledaju problem iz što je moguće više kutova.

Najteže je roditeljima koji imaju teško bolesno dijete, koji moraju preuzeti na sebe odluku za svoje dijete, koje je već životno ugroženo, a znaju kako svaki dodatan stres za organizam tog djeteta predstavlja opasnost. Ali, teško je razumjeti brzopletost koja se sugerira roditeljima zdrave djece pri donošenju odluke koja njihovu djecu može izložiti potencijalnom riziku da razviju neku tešku bolest, za što je šansa veća nego rizik od korone.

Svi možemo polemizirati o statistikama i omjerima, i reći kako su šanse da se dogodi nešto loše male, ali problem nastaje kada to jedno dijete bude naše, a mi smo dali svoj pristanak. Jedno je donositi odluke sam za sebe, kada sami snosimo posljedice svojih odluka, a nešto sasvim drugo odlučivati za nekog drugog. Lakše je odlučiti za nas starije, koji smo dobar dio puta već prevalili, pa onda ni nemamo problem s dugoročnim posljedicama, ali što s onima koji su tek krenuli putem života? 

Donositi odluku o onima najmanjima koje volimo najviše, o našoj djeci i unucima, ne može biti stvar lakomislenosti i propagande. Strašno je i pomisliti kako bi se osjećao netko ako bi bio suočen s činjenicom da se njegovo dijete mora nositi kroz život s posljedicama njegove lakomislene odluke, donešene zbog odlaska na neki put ili skijanje. Tako se nad ovom kampanjom božićnog cijepljenja zdrave djece u svoj težini nadvija onaj slogan “misli na druge” - misli na svoje dijete, razmisli o tome koliko ga je sigurno cijepiti?

Večernji list

Zašto se neki katolici, unatoč pozivima pape i biskupa, ne žele cijepiti?

Ako je cilj ostvariti visoku procijepljenost, onda ljudima treba ponuditi i izbor, kad on već postoji, umjesto da se ide na pritiske i ucjene kako bi se ljude prisililo da pristanu na nešto moralno neprihvatljivo.

Čini se kako nikada kao danas nije bilo toliko pametnih ljudi koji su se povukli u neku svoju unutarnju tvrđavu i odlučili kako je najbolje šutjeti zbog straha od javne difamacije. S ovom pandemijom kao da je Hrvatsku zahvatio neki totalitarni duh, koji u javnom prostoru tolerira samo jedno mišljenje, dok su sva ostala unaprijed obilježena kao nepoželjna i kriva. Ironija je da su ta alternativna razmišljanja često i većinska.

Tako sam u zadnje vrijeme često imao prilike razgovarati s mnogim katolicima na temu cijepljenja. Iako nisam katolik, zanimalo me je zašto se toliko puno katoličkih vjernika odbija cijepiti, unatoč tome što su ih papa i biskupi pozvali da to učine. Većina njih kaže kako nema problem sa samim cijepljenjem, ali da njihovi argumenti ne dopiru do javnosti, jer ih nitko ne zastupa, niti iznosi njihove argumente.

Smatraju da su ostavljeni na brisanom prostoru i prepušteni samima sebi, jer ono što govore najčešće se uopće ne čuje od galame Kaligule s Pantovčaka, dok ih, s druge strane, etiketira i progoni Dioklecijan iz Banskih dvora. I kad su očekivali da makar Crkva stane na njihovu stranu, sad se moraju se nadglašavati i s klerom koji kao da ne razumije problem, a ako ne razumiju problem, jasno da ne mogu ni ponuditi rješenje.

A što im je sporno? Pa, većina njih ima moralnu dvojbu oko cijepljenja zbog toga što, od cjepiva koja su kod nas u ponudi, cjepiva Johnson&Johnson i AstraZeneca u svom sastavu sadrže stanice pobačenog ploda (PER.C6 i HEK293), jer su korištene u sve tri faze razvoja cjepiva, dok Pfizer i Moderna ne sadrže, ali su u zadnjoj fazi ispitivanja cjepiva koristili stanične ćelije (HEK293) pobačene djece.

Zbog toga imaju moralni problem s prihvaćanjem takvog cjepiva, jer ne žele imati posla s nečim što ima ikakvu vezu sa staničnim linijama pobačene djece. Jer, ako Biblija uči kako “krv pravednika iz zemlje vapi Bogu za pravdom”, moralno je neprihvatljivo za vjerujućeg katolika tu “krv” imati “unutar sebe”. Neki čak idu dotle da u tome vide “pakleno krštenje”, onaj “žig Zvijeri”, bez kojeg se “ne može ni jesti, ni piti”.

Kongregacija za nauk vjere je, s druge strane, tim povodom prihvatila očiti kompromis, ocijenivši kako je “moralno prihvatljivo primiti cjepiva protiv covida-19 koja su tijekom istraživanja i proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa” kad etički nesporna cjepiva nisu dostupna. Ali je, pritom, naputak vatikanske i biskupske konferencije kako se mora poštivati načelo slobode izbora.

Moji sugovornici u ovome vide krajnju moralnu relativizaciju, jer argument kaže kako je cijepljenje moralno prihvatljivo zato što je pandemija, pa onda nema veze što su korištene stanične linije pobačene djece, a i to je bilo davno. Tako dolazimo do trenutka kada se kaže “bolje da jedan umre nego da cijeli narod propadne”. Taj argument zvuči poznato - s tom je argumentacijom taj jedan Isus završio na križu.

Ako je sad moralno prihvatljivo pristati na pobačaj, kako će to, onda, sutra biti moralno upitno u nekoj drugoj prilici? Kompromis između istine i laži uvijek ide na štetu istine. Ali, tako to biva uvijek kad se parcijalne istine prodaju pod nove dogme, jer se ne može prihvatiti samo jedan njihov dio, već time pristaje na čitavu novu stvarnost, koja je u sukobu s cjelinom moralne teologije koja se propovijeda.

Zbog toga ono što papa priča u avionu ili biskup Uzinić na Facebooku smatraju njihovim osobnim mišljenjem. Oni se drže onoga iz Svetog pisma da “onome kome je više dano od toga seviše i očekuje”, ali ako to sada nije tako, ne mogu negirati stvarnost, pa da im mišljenje pape i biskupa postane izgovor za prihvaćanje nečega na što ih se uvjetuje i egzistencijalno prisiljava.

Ako se cijepljenje na početku, kada je naputak Kongregacije pisan, još i moglo smatrati žrtvovanjem za druge, to više nije slučaj danas, kada je već mjesecima jasno kako i cijepljeni prenose virus. Tu nismo suočeni samo s moralnom relativizacijom, već i s negiranjem stvarnosti. Jer, teško je ići protiv sebe i nešto što si među prvima učinio sada prohlasiti moralno neprihvatljivim - pa, optužio bi samoga sebe.

A tu dolazimo do novog apsurda, da se cijepljenje naziva “činom ljubavi”. Dakle, cijepljenje nije moralna obveza, ali je zato čin ljubavi. A kakav je to čin ljubavi koji nije moralna obveza? Što ako netko svojom voljom ne prihvaća tu ljubav? Hoćemo li ga, onda, siliti covid potvrdama kako bismo iznudili pristanak? A kako se naziva “čin ljubavi” koji ide protiv slobodne volje i kojim se nekoga “ljubi” bez njegova pristanka?

A onda kao vidimo kako će taj čin ljubavi imati i nastavke - i da će toga biti u dozama. I tu vidimo kako nije tu tolika odgovornost u tome što su se crkveni velikodostojnici sami među prima cijepili, već u tome što je taj mali grijeh postao korijen jedne rijeke koji slijede i svi za njima. Kao što nije veličina Adamova grijeha u tome što je prvi jeo jabuku, već u tome što su za njim i svi ostali jeli jabuke.

Zbog svega toga oni danas nisu ljuti na Crkvu, već žalosni i razočarani u one koji ih vode. Kažu, ako smo se dosad morali boriti protiv svijeta, zar se sad moramo boriti i s vama i objašnjavati vam ono što biste vi trebali vidjeti bolje od nas? Ako želite pomoći svojim vjernicima u trenutku kada su oni egzistencijalno ugroženi, ne možete pilatovski govoriti kako se ne smije nametati, već treba ljudima ponuditi opciju.

Mnogi smatraju kako je Crkva ovim prešla Rubikon iza kojeg nema nazad. Ali, isto tako, ovo vrijeme križa vide i kao vrijeme očišćenja, jer su po ovome križu na vidjelo izašle “namisli mnogih srdaca”. Tako je izašlo van sve što je trebalo izaći, od pedofilije i licemjernih života, pa sve do toga kako oni koji propovijedaju o pouzdanju u Boga sami imaju siguran prihod i ne vide patnje naroda oko sebe. 

Oni ne olakšavaju narodu nositi križ, već povećavaju njegovu težinu, ali ne može se imati i ovce i novce. Umjesto da se te ljude razumije i pokuša se pronaći neko rješenje u vidu izbora koji bi bio moralno prihvatljiv, njih se napada i etiketira. Zašto se onima koji ne odbijaju cijepljenje, ali imaju moralne prepreke s ponuđenim cjepivima, ne ponudi cjepivo koje za njih ne bi bilo moralno upitno?

Zašto se vlasti u Hrvatskoj, koja je dominantno katolička zemlja, nisu potrudile, poput vlasti u nekim drugim zemljama, pa u ponudu stavile cjepiva koja nisu koristila moralno upitnu tehnologiju? Takvo cjepivo je, primjerice, indijski Covaxin, koji je priznat od Svjetske zdravstvene organizacije i koji niti u jednoj fazi izrade nije koristio stanične linije fetusa, niti tehnologiju koja stvara opasnosti od nekih dugoročnih posljedica.

Ako je cilj ostvariti visoku procijepljenost, onda ljudima treba ponuditi i izbor, kad on već postoji, umjesto da se ide na pritiske i ucjene kako bi se ljude prisililo da pristanu na nešto moralno neprihvatljivo. Ne kaže se uzalud kako se za dobro treba boriti, dok je za zlo dovoljno da se na njega pristane. A ne treba zaboraviti kako su kršćani ljudi koje nije lako zaplašiti, jer se oni ne boje “onoga koji ti može uzeti tijelo, već onoga koji ti uzima dušu”.

Večernji list

Možemo li vjerovati da nas savjesno liječe oni koji traže od pacijenata da se odreknu intenzivne njege?

Kao što je monstruozno da se netko necijepljen raduje zbog toga što netko cijepljen ima nuspojave, isto tako je monstruozno što je netko nekog spreman pusiti da umre samo zato što se nije cijepio.

Zamislite da ste savjestan liječnik koji nakon teškog radnog dana dobija hitan poziv da se vrati u bolnicu. U žurbi ostavljate obitelj za večerom i žurite na hitan prijem kako biste bili na pomoć pacijentu. A onda doznajete kako ne možete pomoći, jer pacijent i njegova obitelj kažu kako je on Jehovin svjedok i da odbija transfuziju. I vi se očito nalazite u problemu - želite pomoći, ali se ta osoba odrekla vaše pomoći.

Što ćete učiniti? Hoćete li ju pustiti da umre? Savjest i vaša ljekarska dužnost vam nalažu da učinite sve kako biste tome čovjeku spasili život. Pokušavate na sve načine pomoći, koristite se uvjeravanjem, možda i lukavstvom, prelazite preko svega, jer znate kako nema puno vremena za nadmudrivanje i da se nalazite u situaciji u kojoj treba što prije djelovati u korist većeg dobra - spašavanja ljudskog života.

A što mi imamo danas? Pa, imamo situaciju da nam liječnici s naslovnica portala poručuju kako bi se ljudi koji se ne žele cijepiti trebali potpisati kako se odriču intenzivne njege. Tu čovjek malo zastane i počeše se po glavi. Dakle, došli smo do toga da je nekome tko je pod Hipokratovom zakletvom normalno izjaviti kako je spreman pustiti čovjeka da umre samo zato što se ne slaže s njegovim stavovima?

Možda bi netko na to mogao reći - pa, u redu, ako je tako, i ako ne želiš brinuti o mome zdravlju, jer smo suprotnih uvjerenja, onda se i ti odreci mojih uplata za zdravstveno osiguranje. Pri plaćanju zdravstvenog ne postoji diskriminacija, već ga plaćaju i cijepljeni i necijepljeni. Ako se sada od necijepljenih traži da se odreknu liječenja i otvoreno kaže kako ih treba pustiti da umru, onda se i ti odreci svoje plaće.

Ako se već šalju takve poruke, i ako za liječnike više ne vrijedi elementarna etika, pa zašto se, onda, ljudima ne omogući da biraju hoće li financirati takvo zdravstvo? Ako se necijepljene proziva za licemjerje i poručuje kako “samo cijepljenima zauzimaju mjesto u bolnici”, zašto im se onda ne dozvoli da se odreknu nečega što plaćaju godinama? Dozvoli im da biraju, pa neka te onda plaćaju samo cijepljeni.

Pritom je posebno zanimljivo kako imamo strukovnu organizaciju koja se, inače, oglašava o svemu i svačemu, pa čak i poziva strane državnike da nam kažu što bismo trebali raditi u ovoj epidemiji, ali od njih nismo čuli ni riječi povodom ovako monstruoznih izjava koje se puštaju u javni prostor. Tu nema disciplinskih postupaka i sudova časti da nam odgovore je li u skladu s liječničkom etikom pustiti nekoga da umre.

Možda takav stav ne iznenađuje kada on stigne od nekoga u kome je proradila nesavladana totalitarna svijest, poput jednog od najvećih uvoznika, kojeg mediji predstavljaju kao poduzetnika. Takav idiotizam se možda i može očekivati od nekog bezdušnog uvoznika. Ali je zabrinjavajuće kada to govore ljudi koji liječe, iako je jasno kako je ovo samo glasna manjina, dok većina savjesno obavlja svoju dužnost.

Ne radi se tu o tome da ne želiš pomoći nekome koga smatraš zabludjelim, nego želiš da taj umre kako bi snosio posljedice svoje zablude. Radi se o stanju svijesti, ili bolje rečeno, stanju nesvijesti, totalnom pomračenju uma, da nekome može takvo što pasti na pamet, kako bi se netko trebao odreći liječničke pomoći i kako bi ga trebalo pustiti da umre, samo zato što se ne slaže s vašim mišljenjem.

To je stanje svijesti koje se vodi mržnjom, koja ide dotle da nekome želiš smrt, samo zato što on ne vidi stvarnost koju ti vidiš. Tu nije riječ samo o stavu, niti pukom animozitetu, već želiš da se nekoga ostavi da umre kako bi ti dokazao koja je poanta njegovog stava - umri da naučiš! Tu se otvoreno poručuje - ako ste vi spremni za svoja uvjerenja umrijeti, ja sam za svoja spreman i ubiti! 

Monstruozno je željeti nekome smrt samo zato što se ne slaže s vašim mišljenjem. Kao što je monstruozno da se netko necijepljen raduje zbog toga što netko cijepljen ima nuspojave, isto tako je monstruozno što je netko nekog spreman pusiti da umre samo zato što se nije cijepio. Netko bi, dakle, trebao umrijeti kako bi ti ispao u pravu? A naročito je poražavajuće kada takvo razmišljanje dolazi od ljudi koji nas liječe.

A onda se pitate kakav je to liječnik koji bi pustio nekoga da umre samo zato što se nije cijepio? I pitate se daje li on sada sve od sebe, i liječi li podjednako i cijepljene i necijepljene? Možemo li vjerovati da nas savjesno liječe oni koji koji traže od svojih pacijenata da se odreknu intenzivne njege?

Strašno je vrijeme u kojem živimo. A vidimo kako korona nije ono nastrašnije. Najstrašnija je moralna tupost i neosjetljivost za druge. Svašta je ova pandemija izbacila na površinu i svašta će se još otkriti. Živimo u vremenu razotkrivanja. Ne kaže se uzalud kako ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da se doznaju namisli mnogih srdaca.

Večernji list