Prošli smo zadnji stupanj inicijacije. Cvrčak iz pjesme cvrčat će odsad i na tavi

Vjerojatno se nitko nije nadao kako će nam neki birokrat iz dalekog Bruxellesa zavirivati u tanjur i sugerirati nam kako su naše prehrambene navike nešto što se oštro kosi s europskim vrijednostima

Zadnjih je dana na društvenim mrežama bilo dosta šale na račun vijesti o tome kako je Europska komisija odobrila da se neki kukci mogu naći na našem jelovniku. Naime, nakon što su ljetos za ljudsku prehranu odobrili ličinke crva brašnara, eurokrati su se na zadnjem svom skupu pozabavili skakavcima, a u najavi su kao sljedeća moguća poslastica spomenuti i cvrčci. Cvrčak, tako, neće više cvrčati samo u lektiri, već i na tavi.

Ako vam vodica nije krenula na usta od samog spomena ovih pikanterija, ne brinite, mali ukusni crvići i prhki zrikavci mogu vam se “zalomiti” u krekerima, čipsu, keksima ili kruhu. A kad ih jednom kušate, kažu nam oni koji su već probali tu deliciju, jednom ćete zauvijek odbaciti kobasice, kulen, svinjski odojak i sve ostale nezdrave stvari kojima se hranimo od stoljeća sedmog. Suhe ličinke crva brašnara slasnije su od pršute.

I, kao što se kaže u reklami, to nije sve. Konzumiranjem ove hrane značajno ćemo pridonijeti i očuvanju planete. Naime, poznato je da su, pored čovjeka, krave jedan od najvećih zagađivača atmosfere. I o tome ima euro-regulativa, u kojoj se kaže kako je ta stoka odgovorna za emisiju 14% stakleničkih plinova koje uzrokuju ljudske aktivnosti. Za jedan kravlji prdež smo daleko od ekološke katastrofe.

Crvići, cvrčci, skakavci i ostala mila stvorenja, za razliku od čovjeka i domaće stoke, ekološki su prihvatljivi i nisu neprijateljski kalibrirani prema očuvanju bioraznolikosti. Ako u svojoj svijesti skakavce, recimo, vežete za sliku pošasti, to je samo drevna predrasuda, koju ste pokupili iz Biblije. Znanost i struka govore drugačije, a euroregulatori slijede samo struku. Slavonija bi bila puno zelenija kad bismo umjesto krava uzgajali zrikavce.

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju, proces koji je ovih dana doveden do kraja, zacrtan je kao jedan od nacionalnih ciljeva još od osamostaljenja. Taj cilj je opravdavan lijepim stvarima poput slobode trgovine, slobode kretanja, dijeljenjem zajedničkih vrijednosti i europskim kulturnim naslijeđem. Sve su to bile sjajne stvari, kojoj bi trebala težiti svaka nacija koja dugoročno planira svoju budućnost.

Zato je malo tko je očekivao kako će nas na kraju tog procesa sačekati tako zaumne stvari poput naslovnica koje nas vabe da počnemo jesti kukce, poput egipatskih eremita, a sve s “potpisom” iste te Europske unije. Vjerojatno se nitko nije nadao kako će nam neki birokrat iz dalekog Bruxellesa zavirivati u tanjur i sugerirati nam kako su naše prehrambene navike nešto što se oštro kosi s europskim vrijednostima. 

S ovim bubama na tanjuru čovjek ima osjećaj kao da smo prošli zadnji stupanj inicijacije u nekakav opskurni kult, a ne završili integraciju u političku zajednicu slobodnih europskih nacija. Jer, takve stvari nije moguće objasniti političkim ili ideološkim motivima, već samo praksama koje teže uspostavi novog religijskog kulta. Tko bi, inače normalan, uopće donosio propise koji afirmiraju takve zaumne prakse, poput jedenja buba?

Hrana je, pored seksa, gotovo po pravilu u središtu religijskog katekizma. Pitagorejci su bili zagriženi vegani, koji su vjerovali kako stroga pravila prehrane pridonose duhovnom uzdizanju. Židovi imaju svoja posebna pravila konzumiranja hrane, a sve do nedavno su i kršćani bez iznimki slijedili pravila posta. Sekularizacijom religijskog života, brigu o hrani su preuzele različite kuharice i mastechefovi.

Fetišizam oko hrane danas je postao obilježje takozvane progresivne ljevice. Jedno je vrijeme u tim krugovima bilo popularno veganstvo i vegetarijanstvo, ali to se nije dugo održalo. Previše je podsjećalo na neke tradicionalne oblike brige o hrani. Trebalo je nešto otkačenije, nešto egzotično, nešto što vas čini posebnim, nešto što bi na vas moglo skrenuti pažnju kada se slikate za Tik-Tok ili Instagram. 

Premda zvuči kao ludost i prolazna moda, kada malo porazmislimo i shvatimo da se takvim stvarima više ne bave neki napušeni ostarjeli hipici, već ljudi koji kroje zakone Europske unije, shvatimo kako našu proširenu političku zajednicu vode ljudi koji sasvim ozbiljno shvaćaju nešto što na prvi, pa i na drugi pogled, djeluje samo kao budalaština. A onda to prestaje biti smiješno i postaje pomalo jezivo.

Živimo u svijetu u kojem nas naš osjećaj za to što je normalno, a što je ludost, pouzdano gura u smjeru gdje sami sebi postajemo čudni i neuklopljeni. Dosad su prizori ljudi koji u trgovinama detaljno čitaju deklaracije bili rezervirani za one koji pažljivo broje ugljene hidrate i masti. Sada se čini kako će te deklaracije čitati samo oni koji žele ostati pri tradicionalnoj kuhinji, kako im se ne bi u jelovniku zalomio kakav kukac.

Nekad su se Bube vrtjele na gramofonima, a bilo je i onih koje su se stavljale u uho. Sada će nas sve češće promatrati iz tanjura. Vrli Novi Svijet nam se smiješi uz naklon i sa željom za dobar tek!

Večernji list

Brisanjem svih granica razuma, elite kreiraju i uvjete za vlastiti opoziv

Nakon pada Berlinskog zida očekivanja naroda nisu se podudarala s očekivanjima elita. Dobro uhodani stroj vječnog izvanrednog stanja upao je u krizu.

Ako bismo u povijesti ljudskog društva tražili neku konstantu, nešto što bi nalikovalo prirodnom zakonu, onda bi to bila okolnost da u svakom društvu imamo elitu čiji je jedini interes da održi svoj status elite. Bez obzira na to je li to društvo demokratsko, autokratsko, teokratsko ili totalitarno, uvijek na njegovom vrhu ili čelu nalazimo usku skupinu ljudi koji ni o čemu drugom ne vode računa nego o tome kako da opstanu na vlasti.

U stvari, gledano s druge strane, moglo bi se i reći da je svrha svakog društva, bar kako to društvo vide oni koji ga vode, jest da stvori i čuva svoju elitu na vlasti. Bilo koja korist za društvo od toga je samo sekundarna stvar, i elita će raditi na dobrobit društva samo ako je ta dobrobit upregnuta u svrhe održanja elite na vlasti. Sve demokracije žive od propagande kako se interesi elite i interesi društva savršeno poklapaju.

U naše vrijeme to je uvriježeno shvaćanje, pa se smatra kako je najbolji način da elita opstane na vlasti taj da osiguraju najveću količinu sreće za najveći broj ljudi. Onu vlast koja narodu omogućuje život u miru i napretku ljudi će smatrati dobrom i bit će sretni pod njenom vladavinom. One pak koji ne uspiju ostvariti taj cilj, narod će smatrati lošom vlašću, a elita na vlasti će ubrzo dobiti svoju konkurenciju.

Naravno, kakva god elita na vlasti bila, dobra ili loša, uvijek će postojati netko tko misli kako može bolje od njih ostvariti taj cilj najveće sreće za najveći broj ljudi. Paradoks svake vlasti je u tome da je cilj ostvarenja boljitka za društvo u oštroj suprotnosti s njihovim ciljem opstanka na vlasti. Povijest je puna primjera kako su revolucije rušile elite upravo u vremenima koja su se mogla smatrati dobom relativnog napretka društva.

Poznata studija Alexisa de Tocquevilla o Francuskoj revoluciji temelji se na opisu ovog paradoksa. Kralj Luj XVI je bio dobar kralj, koji je želio uvesti niz reformi kako bi poboljšao kvalitet života običnog čovjeka. Uveo je tzv. knjige žalbe gdje je svaki Francuz mogao opisati svoje probleme i ponuditi prijedloge za to. Sazvao je skupštinu kako bi zastupnici o tome raspravljali i usvojili reformske zakone.

Ostatak priče znamo. Ali, ne znamo samo mi. Tu su lekciju dobro zapamtile i elite, i ta spoznaja čini preambulu željeznog zakona o održanju elite na vlasti - dobra vremena su opasna vremena za elitu: nikad ne čini dobro narodu, jer je dobrobit naroda u oštrom sukobu s interesom održanja elite na vlasti. To je poučak moderne demokracije: o dobrobiti naroda treba govoriti rado i često, ali nikad ne prelaziti s riječi na djela.

 Ali, zato postoje loša vremena. To su vremena koja su dobra za elitu. Loša su vremena ona u kojima naciji prijeti neka velika opasnost, nebitno je li umišljena ili stvarna, uslijed koje se čitavo društvo okuplja oko svog vodstva kako bi se obranilo društvo. To može biti ratna opasnost, neka prirodna nepogoda ili već neka pošast, poput epidemije i slično. Kada je društvo u opasnosti rušenje vlasti smatra se činom izdaje.

Hladni rat je bio veliki izum koji je elitama s obje strane zida omogućio vrijeme mirne i spokojne vladavine. U takva loša vremena u problemu mogu biti samo elite za koje se ispostavi da suviše meko odgovaraju na izazove izvanrednog stanja. Doba Hladnog rata bilo je “doba ekstrema”, velike ekstremizacije društva. Tolerirala se samo ona elita koja je u svojim odgovorima na ekstremnu situaciju bila ekstremna.

A onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao, niti priželjkivao, bar ne od elita na vlasti - bilo na Zapadu, bilo na Istoku. Pao je Berlinski zid. Narod se, doduše, ponadao kako sada konačno slijedi razdoblje mira i prosperiteta, ali očekivanja naroda nisu se podudarala s očekivanjima elita. Jer, dobra vremena nisu dobra za one na vlasti. Dobro uhodani stroj vječnog izvanrednog stanja upao je u krizu.

Zato je, usuprot svim očekivanjima, vrijeme nakon hladnog rata, postalo vrijeme dodatne radikalizacije i ekstremizacije društva. Na pobjedničkom Zapadu održvanje demkratske fasade postalo je opterećenje. Demokracija je postala ratni poklič, umjesto opisa dobre i poželjne vladavine. Zapad je neprijatelja pronašao u islamu i u svega dva desetljeća uspio vratiti čitav muslimanski svijet u srednji vijek. 

Zapadni džihad protiv islama je privremeno i samo donekle uspio ponuditi legitimaciju včlasti elita na Zapadu. Ali, islamski svijet je bio isuviše slab i neuvjerljiv protivnik. Danas izgleda kako bi dobra zamjena mogla biti Rusija. Ali, ni taj protivnik ne može nikoga impresionirati, osim što je moguće dobrodošla okolnost to što imaju ozbiljan nuklearni arsenal, koji može preplašiti ljude na Zapadu, no ne zadugo.

Elite na Zapadu su u grozničavoj potrazi za neprijateljem koji bi legitimirao njihov vlastiti ekstremizam. Korona-ludilo je pokazalo kako oni u toj potrazi ne poznaju granice. No, brisanjem svih granica razuma, kreiraju i uvjete za vlastiti opoziv.

Večernji list

Je li nas politička korektnost gurnula s one strane litice dobra i zla?

Koja to “plemenitost” može navesti nekoga da pogazi sve moralne instinkte i načela i uhvati se u kolo s onima koji trguju djecom? Prije će biti da se ovdje traži jeftino opravdanje za nešto što se opravdati ne može.

Svi pratimo ovu užasnu priču s trgovinom djecom iz Konga, koja je bizarna i mučna na toliko razina da ju je gotovo nemoguće prepričati. Točnije, normalnom je čovjeku nemoguće sasvim ni shvatiti kako je takvo što moguće, jer je sve u toj priči toliko izvan svih standarda temeljnih moralnih osjećaja da kod ljudi može proizvesti samo odvratnost koja odbija prihvatiti bilo kakva objašnjenja za takvu praksu.

Prije svega, radi se o djeci, maloj, nevinoj dječici, koja ničim nisu skrivila bezmjernu patnju koja se sručila na njih zbog okrutnosti odraslih. Prvo su rođena u vihoru građanskog rata, a na svu tu nesreću sada su odvojena i od svojih bioloških roditelja i postala puki predmet neljudske manipulacije. Nije to trgovina ljudima, već nešto puno gore. Sam jezik se opire artikulirati tu odvratnu praksu. To je nešto što se jednostavno ne radi.

Zato može samo izazvati indignaciju kada se u javnosti krenulo pričati o motivima koji su neke osobe uvukli u krijumčarski lanac trgovine djecom. Čak su se ti motivi u par navrata nazivali i “plemenitim”. Koja to “plemenitost” može navesti nekoga da pogazi sve moralne instinkte i načela i uhvati se u kolo s onima koji trguju djecom? Prije će biti da se ovdje traži jeftino opravdanje za nešto za što opravdanja ne može biti.

Možda jednako tako djeluje iritantno kada se sve oko ove “afere” pokušava svesti na suhoparni pravnički jezik, na jezik koji javnost uglavnom ne razumije. A i zašto bismo morali biti upućeni u svu pravničku sofisteriju i moguće ekskulpacije za ljude optužene za ovo zlodjelo? Kao da je namjera bezličnim pravnim brbljanjem nekako suzbiti normalnu ljudsku reakciju na nešto moralno toliko odorno i neprihvatljivo?

Mijenja li u moralnom smislu išta okolnost da se tu radi o osmero hrvatskih građana? Pa zašto onda danima slušamo o tome što bi sve hrvatska država mogla učiniti da nekako ublaži nevolje osobama koje su se u ovako nešto uvukle? Pravnu pomoć i suradnju treba omogućiti sudovima u Zambiji, pred kojima je optužnica podignuta. Sve preko toga bi bilo uvalačenje na mala vrata države u ovaj skandal.

Nema nikakve potrebe izražavati nepovjerenje prema legalnim institucijama Zambije i graditi sliku u javnosti kako se tu radi o pravno neuređenoj državi. Zašto bismo uopće sumnjali da bi zambijske institucije u nečemu mogle pogriješiti ili napraviti nekakav propust? Prije bi nas trebalo interesirati jesu li naše pravne institucije uvučene u ovaj skandal. Recimo, koliko ima značaja to što je jedna od optuženih službenica Ustavnog suda?

Umjesto toga mi slušamo o tome kako su zambijski zatvori neuvjetni i prenatrpani, valjda kako bi od nas izvukli neki tračak empatije za ljude optužene za trgovinu djecom? Pa onda imamo ekstenzivne intervjue s osobama koje su već posvojile djecu iz Konga, u kojem se kupovina djece o roditelja predstavlja kao normalna i uhodana praksa, a takav gnjusan čin kao nešto moralno uzvišeno, plemenito i čak poželjno.

Koga uopće mogu zanimati eventualne nedaće odraslih usred afere u kojima su žrtve djeca? Ono na što ljudi prirodno reagiraju s empatijom su djeca koja su izložena brutalnoj manipulaciji od strane odraslih. Ne postoji jača emocija od potrebe da se zaštiti dijete. Moralna je perverzija u takvoj situaciji stavljati u fokus patnje odraslih, i to onih koji su optuženi kako su krivci u užasnoj patnji te djece. 

Kada se u krupnom planu pogleda način izvještavanja hrvatske javnosti o čitavom slučaju, čovjek lako dođe u iskušenje pomisliti kako iza takvog unisonom udaranju takta samo po jednoj žici moguće stoji i nekakva namjera - namjera da se čitav slučaj zataška, odnosno, da se zataška nešto veće i moguće još morbidnije? Ulagati toliki napor da bi se izazvalo empatiju prema trgovcima djecom teško da može biti spontana ljudska reakcija.

Ima li u tome kakvu ulogu to što su neki od aktera ove afere članovi nekih stranaka, javne osobe i osobe iz samog hrvatskog pravnog sustava, nije još jasno, ali bi i taj aspekt trebalo svakako istražiti. Umjesto toga stvara se atmosfera u kojoj je moralno problematično postavljati neka od tih pitanja koja se sama nameću i koja svakako više zanimaju javnost od uvjeta u afričkim zatvorima.

A stvaranje te atmosfere u kojoj je moralno problematično postavljati normalna pitanja jest ono što najviše zabrinjava. Ako smo doista postali društvo u kojem su važniji moralni osjećaji nekoga tko je umislio da ima penis i da želi postati tata od patnji male djece, onda je pitanje u kojim se to moralnim okvirima mi krećemo. 

Slika koja se kreirala oko ovog slučaja veliki je budilnik da se zapitamo je li nas politička korektnost gurnula s one strane litice dobra i zla? Jer ako više nismo sposobni za normalnu ljudsku reakciju kada pred sobom imamo slučaj trgovine djecom, postoje li onda uopće granice? Onda to više nije problem vaganja činjenica i racionalnih argumenata, već problem našeg opstanka kao moralnih ljudskih bića.

Večernji list