Koja to “plemenitost” može navesti nekoga da pogazi sve moralne instinkte i načela i uhvati se u kolo s onima koji trguju djecom? Prije će biti da se ovdje traži jeftino opravdanje za nešto što se opravdati ne može.
Svi pratimo ovu užasnu priču s trgovinom djecom iz Konga, koja je bizarna i mučna na toliko razina da ju je gotovo nemoguće prepričati. Točnije, normalnom je čovjeku nemoguće sasvim ni shvatiti kako je takvo što moguće, jer je sve u toj priči toliko izvan svih standarda temeljnih moralnih osjećaja da kod ljudi može proizvesti samo odvratnost koja odbija prihvatiti bilo kakva objašnjenja za takvu praksu.
Prije svega, radi se o djeci, maloj, nevinoj dječici, koja ničim nisu skrivila bezmjernu patnju koja se sručila na njih zbog okrutnosti odraslih. Prvo su rođena u vihoru građanskog rata, a na svu tu nesreću sada su odvojena i od svojih bioloških roditelja i postala puki predmet neljudske manipulacije. Nije to trgovina ljudima, već nešto puno gore. Sam jezik se opire artikulirati tu odvratnu praksu. To je nešto što se jednostavno ne radi.
Zato može samo izazvati indignaciju kada se u javnosti krenulo pričati o motivima koji su neke osobe uvukli u krijumčarski lanac trgovine djecom. Čak su se ti motivi u par navrata nazivali i “plemenitim”. Koja to “plemenitost” može navesti nekoga da pogazi sve moralne instinkte i načela i uhvati se u kolo s onima koji trguju djecom? Prije će biti da se ovdje traži jeftino opravdanje za nešto za što opravdanja ne može biti.
Možda jednako tako djeluje iritantno kada se sve oko ove “afere” pokušava svesti na suhoparni pravnički jezik, na jezik koji javnost uglavnom ne razumije. A i zašto bismo morali biti upućeni u svu pravničku sofisteriju i moguće ekskulpacije za ljude optužene za ovo zlodjelo? Kao da je namjera bezličnim pravnim brbljanjem nekako suzbiti normalnu ljudsku reakciju na nešto moralno toliko odorno i neprihvatljivo?
Mijenja li u moralnom smislu išta okolnost da se tu radi o osmero hrvatskih građana? Pa zašto onda danima slušamo o tome što bi sve hrvatska država mogla učiniti da nekako ublaži nevolje osobama koje su se u ovako nešto uvukle? Pravnu pomoć i suradnju treba omogućiti sudovima u Zambiji, pred kojima je optužnica podignuta. Sve preko toga bi bilo uvalačenje na mala vrata države u ovaj skandal.
Nema nikakve potrebe izražavati nepovjerenje prema legalnim institucijama Zambije i graditi sliku u javnosti kako se tu radi o pravno neuređenoj državi. Zašto bismo uopće sumnjali da bi zambijske institucije u nečemu mogle pogriješiti ili napraviti nekakav propust? Prije bi nas trebalo interesirati jesu li naše pravne institucije uvučene u ovaj skandal. Recimo, koliko ima značaja to što je jedna od optuženih službenica Ustavnog suda?
Umjesto toga mi slušamo o tome kako su zambijski zatvori neuvjetni i prenatrpani, valjda kako bi od nas izvukli neki tračak empatije za ljude optužene za trgovinu djecom? Pa onda imamo ekstenzivne intervjue s osobama koje su već posvojile djecu iz Konga, u kojem se kupovina djece o roditelja predstavlja kao normalna i uhodana praksa, a takav gnjusan čin kao nešto moralno uzvišeno, plemenito i čak poželjno.
Koga uopće mogu zanimati eventualne nedaće odraslih usred afere u kojima su žrtve djeca? Ono na što ljudi prirodno reagiraju s empatijom su djeca koja su izložena brutalnoj manipulaciji od strane odraslih. Ne postoji jača emocija od potrebe da se zaštiti dijete. Moralna je perverzija u takvoj situaciji stavljati u fokus patnje odraslih, i to onih koji su optuženi kako su krivci u užasnoj patnji te djece.
Kada se u krupnom planu pogleda način izvještavanja hrvatske javnosti o čitavom slučaju, čovjek lako dođe u iskušenje pomisliti kako iza takvog unisonom udaranju takta samo po jednoj žici moguće stoji i nekakva namjera - namjera da se čitav slučaj zataška, odnosno, da se zataška nešto veće i moguće još morbidnije? Ulagati toliki napor da bi se izazvalo empatiju prema trgovcima djecom teško da može biti spontana ljudska reakcija.
Ima li u tome kakvu ulogu to što su neki od aktera ove afere članovi nekih stranaka, javne osobe i osobe iz samog hrvatskog pravnog sustava, nije još jasno, ali bi i taj aspekt trebalo svakako istražiti. Umjesto toga stvara se atmosfera u kojoj je moralno problematično postavljati neka od tih pitanja koja se sama nameću i koja svakako više zanimaju javnost od uvjeta u afričkim zatvorima.
A stvaranje te atmosfere u kojoj je moralno problematično postavljati normalna pitanja jest ono što najviše zabrinjava. Ako smo doista postali društvo u kojem su važniji moralni osjećaji nekoga tko je umislio da ima penis i da želi postati tata od patnji male djece, onda je pitanje u kojim se to moralnim okvirima mi krećemo.
Slika koja se kreirala oko ovog slučaja veliki je budilnik da se zapitamo je li nas politička korektnost gurnula s one strane litice dobra i zla? Jer ako više nismo sposobni za normalnu ljudsku reakciju kada pred sobom imamo slučaj trgovine djecom, postoje li onda uopće granice? Onda to više nije problem vaganja činjenica i racionalnih argumenata, već problem našeg opstanka kao moralnih ljudskih bića.
Nema komentara:
Objavi komentar