Ne treba nam revolucioniranje demokracije

Kada je predsjednik ruske Privremene vlade, Aleksandar Kerenski, nakon niza neuspjelih pokušaja sastavljanja kakve-takve vlasti, krajem ljeta 1917. sav očajan zavapio "Tko će formirati Vladu!?", ustao je vođa skupine s minornim brojem zastupničkih mjesta u Dumi, Vladimir Iljič Lenjin, i uzviknuo: "Mi, boljševici! Mi ćemo formirati Vladu!" Na to su svi prasnuli u smijeh, a ostalo je povijest. Sama volja za vlašću, dakle, često zna biti presudnija od izborne volje, kao što i ne-volja za vlašću, makar i hinjena, često zna biti uvertira za instaliranje najgore vlasti.

Hrvatske postizborne peripetije oko formiranja nove vlade svakako su daleko blaže od onih koje su potresale revolucionarnu Rusiju nakon svrgavanja carizma. Iako nas u to s raznih strana uvjeravaju, još uvijek ne možemo sa sigurnošću utvrditi da vani bjesni Treći svjetski rat. Nema ni građanskog rata i pobune seljaka i radnika; dapače, moglo bi se reći da Hrvati prilično relaksirano, čak s izvjesnim olakšanjem, reagiraju na okolnost da Hrvatska još uvijek nema Vladu, a ka'će ne znamo. Također, umjesto urotničke skupine revolucionara, koji se po svaku cijenu žele dočepati vlasti, čini se da kod nas imamo gotovo obrnutu situaciju – presudna za formiranje Vlade je skupina reformatora koja ne želi ideju reformi žrtvovati pukoj volji za vlašću.

Situacija je, dakle, pomalo operetska. Eventualne sličnosti hrvatske postizborne drame s nekakvom revolucionarnom situacijom prije su strukturne i negativne, nego sadržinske i direktne, ali to ne znači da bismo ih trebali potcijeniti. Unatoč tome što su tradicionalne političke elite osvojile najveći broj mandata, sama činjenica da ne mogu formirati Vladu bez novog, trećeg jakog igrača na hrvatskoj političkoj sceni, delegitimirala je njihov politički značaj. U opasnosti smo da s prljavom vodom korumpiranih starih elita odbacimo i zdravo dijete konsolidirane demokracije, koja u velikoj mjeri upravo ovisi o stabilnosti tradicionalnih političkih elita i pripadnog bipolarizma. Pojava "trećeg igrača" može biti poticaj reformiranju tradicionalnih elita i davanju bipolarnom političkom sustavu novog zamaha, ali stvar može otići i u smjeru odbacivanja bipolarnosti, a time i stabilnog demokratskog poretka. Delegitimiranje tradicionalnih političkih elita, stoga, stoji pred izazovom legitimiranja nekog oblika autoritarizma.

Svrha izbora u biti je konsolidiranje demokracije, uspostavljanje institucionalne kontrole nad promjenjivom ćudi masa. Drugim riječima, izbori služe tome da bi se formirala vlast. Rezultat izbora u Hrvatskoj je, međutim, ispao takav da blokira mogućnost takve konsolidacije. I ne samo to. Pored toga što je ta normalna funkcija izbora dovedena u pitanje, nekako se kao normalno nametnulo da se izvor legitimacije vlasti sada traži u nekim drugim, sadržinskim motivima, a ne u pukoj izbornoj volji. Taj sadržinski motiv sažet je mističnoj riječi "reforme". Kolikogod se svi mi slagali s time da su Hrvatskoj potrebne reforme, bilo bi opasno ne primjetiti ovu promjenu u legitimacijskom sadržaju ovog zahtjeva – volja za reformama iznad je izborne volje. Čak i ako na tu reformsku retoriku ne gledamo kao na puki cinizam volje za vlašću, čak iako je on prije ne-volja za vlašću, on dodatno blokira i delegitimira normalnu funkciju demokratskih izbora i politički sustav stavlja pred ambiciozan, posve revolucionaran zahtjev.

Tako smo na čudan način došli u situaciju koju opisuje marksistička kritika "puko formalne" buržoaske demokracije. Istinska demokracija, naime, ne ovisi toliko o poštovanju demokratskih pravila igre i izborne volje, koliko o reformskom legitimitetu te volje. To je već onaj revolucionarni politički ambijent u kojem Lenjin sa svojim uzvikom "mi, boljševici!", prestaje biti smiješan. Na ovaj lenjinistički izazov demokratskom poretku može se postaviti i lenjinističko pitanje – "šta da se radi?" Odgovor se čini bjelodan. Ono što je nama potrebno je reformiranje tradicionalnih političkih elita unutar bipartijnog sustava, a ne revolucioniranje cjelokupnog demokratskog sustava. Reforme o kojima se toliko priča moraju biti provedene u stabilnom demokratskom, a ne u revolucionarnom ambijentu. Samo tada će one biti trajne i temeljite. Ako je rezultat izbora takav da se ne može formirati normalna vlada, ne treba pred njega stavljati još ambicioznije zadatke, već treba ponoviti izbore. To je manja šteta od delegitimiranja demokracije zbog toga što ne može odmah odgovoriti našim reformskim ambicijama.

Večernji list

Komentar: Most više nije jedina, a možda ni najpoželjnija, udavača u selu

Zadnjih dana se u pregovorima oko formiranja nove hrvatske vlade, u biti, ništa nije promijenilo, osim što su se stvari još malo iskristalizirale. Prgometovim izbacivanjem iz Mosta je postalo jasno da od moguće tanke većine HDZ-a i Mosta nema ništa, tako da Vladu jedino može formirati SDP-ova koalicija, uz podršku manjina i Mosta, ili dijela Mostovaca – ili se ide na nove izbore. Prgometovo formiranje stranke Hrid je njegov pokušaj da se vrati u igru nakon dobivanja Milanovićeve odbijenice, ali sada s čvršćim adutima – tj. s konkretnim brojem mandata svoje novoformirane stranke, ako uspije pridobiti neke članove Mosta da prijeđu u Hrid, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- S druge strane, Most i dalje inzistira na ideji Vlade nacionalnog jedinstva (i njenih varijacija, poput "ekspertske vlade", "reformske vlada", itd.), premda od toga nema ništa, jer to odbijaju i HDZ i SDP, pa Mostovci drže u frustraciji cijelu naciju svojim upornim inzistiranjem na jednoj i inače besmislenoj ideji. Ako bismo tražili politički rezon tome inzistirnju, dvije stvari su u opticaju: spašavanje HDZ-a i pokušaj unošenja raskola u HDZ u predatorske svrhe. Naime, situacija "na terenu" je takva da HDZ može postati dio vlasti samo ako se formira Vlada nacionalnog jedinstva, a pošto je tu ideju Karamarko odmah na startu odbio, očito da bi Mostovo istrajavanje na tom zahtjevu trebalo tumačiti kao pritisak na HDZ da se oslobodi Karamarka, pod izgovorom izlaženja u susret zahtjevima Mosta. Neki drugi politički rezon u tome ja ne vidim, osim u predatorskom preuzimanju glasača svoje izravne konkurencije, ističe naš sugovornik i dodaje.

- Dakle, svo ovo natezanje oko Vlade nacionalnog jedinstva još uvijek liči samo na hvatanje što bolje pozicije za nove izbore. Samo, i Mostu vrijeme ide i stvari se mijenjaju njegovim protokom, imaju svoju dinamiku, što bi se reklo, pa bi trebali dobro odmjeriti koliko dugo ima smisla inzistirati na zahtjevu koji su svi već odbili. Most ne može premostiti razlike između HDZ-a i SDP-a, niti bi to trebao raditi, jer bi im se to moglo obiti o glavu, recimo tako da jednog lijepog jutra ugledaju novu Vladu privezanu o Hrid. Stoga možemo reći da je Most s formiranjem Hridi dobio svoju konkurenciju, pa više ne mora značiti da je najpoželjnija udavača u selu, te bi lako zbog svog izvoljevanja mogao postati politička usjedjelica. Samo treba vidjeti koliko će dijelu Mostovaca biti primamljivo da utočište od našeg malog nemirnog političkog oceana nađu na Hridi. A to bismo trebali doznati već u narednih par dana, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Pokolj u Parizu poziv je na razmišljanje

Možda je vrijeme da zastanemo i razmislimo? Prošlotjedni masakr u Parizu, koji je u svom ubilačkom pohodu počinila grupa džihadista povezanih s Isilom, međutim, kao da zapovijeda hitnu akciju. Francuska je objavila da je u ratu i pridružila se Rusiji u bombardiranju položaja ove terorističke organizacije u Siriji i Iraku. Zavedeno je vanredno stanje, stanovništvo europskih gradova je u panici, ukida se šengenski režim, pojačana je kontrola migranata na ruti koja ide preko Balkana. A opet, osjećaj nemoći je taj koji dominira. Jer, kako uopće zaustaviti nekoga tko je krenuo sijati smrt riješen pritom i sam poginuti?

Taj osjećaj nemoći, čini se, obilježava i našu odlučnost da po svaku cijenu poduzmemo nešto, da pred očajem i iskustvom užasa pobjegnemo u pretjeranu, isto tako besmislenu aktivnost. Pridružiti se Putinu, poravnati pustinju novim tonama bombi, istjerati džihadiste ispod kamena pod koji su se sakrili. To se čini primjerenim zadovoljenjem pravde. Znamo, uzalud. Ograditi se žicom, slaviti Orbanovu mudrost, postrožiti imigrantske zakone, dovesti radikalnu desnicu na vlast. Jesmo li doista ozbiljni u tome? Pojačati nadzor na ulicama i javnim mjestima, pretesati kuće u potrazi za potencijalnim teroristima, dati veće ovlasti policiji. Hoće li to otkloniti totalitarnu opasnost kojoj je izložen naš svijet?

Strah i panika se šire Europom, mogu se gotovo nožem rezati. Ni pred tim, čini se, nema obrane. Mislioci se pretvaraju u komesare, izdavali bi naredbe, imaju planove, hvale sva sredstva koja vode ka željenom cilju. Čak se i intelektualni papa suvremene ljevice, inače veliki kritičar zapadnog svijeta i zagovornik otvorene imigracije, Slavoj Žižek, obnoć premetnuo u desničara koji stoji na bedemu Europe, predlažući strožu kontrolu granice, zaustavljanje izbjegličkog vala u Turskoj i raspodjelu imigranata po zadanim kvotama. Da nije malo kasno za takve metamorfoze? Nije li ta hitnja samo kontinuacija nepromišljenosti jednog komesara mišljenja? Možda je prije u pravu konzervativni mislilac, Peter Hitchens, kada tvrdi da je promišljanje primjereniji odgovor na teror od poduzimanja bilo kakve akcije?

Naime, možda nas je nesmotrenost i dovela dovde? Nije li naša benevolentna podrška rušenju Saddama nakon 11. rujna bila jedan od glavnih katalizatora stvaranja Isila? Nije li rušenje Gaddafija, umjesto uspostave demokracije u Libiji dovelo do nemilosrdne borbe sukobljenih plemena i pokretanja migrantskog vala sa sjevera Afrike? Treba li spominjati Arapsko proljeće ili Ukrajinu? Treba li još koji put ponoviti slučaj Sirije? Uvijek od zla ka goremu. I to nije prijekor našoj pokvarenosti i makijavelizmu, već našoj benevolenciji i nemisaonosti. Zašto mislimo da će koordinirana akcija velikih sila protiv Isila, sada pojačana osvetničkim napadima, uroditi nečim boljim? Da li smo sigurni da bi, kako se može sve češće čuti, uklanjanje kraljevske obitelji Saud i njihovog vahabističkog režima donijelo nešto dobro u Saudijskoj Arabiji, a naš svijet učinilo boljim i sigurnijim mjestom za život?

Možda smo ipak trebali biti pažljiviji kada smo naše smeće odlagali u tuđe dvorište, umjesto da apeliramo na hitnost kada nam se ono vraća s tog bunjišta s još žešćim navikama. Oni su među nama, neprepoznatljivi, dijele naš način života i naše navike. Možda je nešto više od koincidencije to što je Isilov dželat Jihadi John bio mlada zvijezda hip hopa prije nego što se otisnuo za Siriju, ili što je "mastermind" pariškog pokolja vodio život lokalnog "džankija" s ćoška, potpuno utonuo u stereotip lijevoliberalne kulture: zgađen korumpiranim elitama, partijaner, mozga ispranog opijatima, ljubitelj hip hopa... Kao što se i džihadist iz Sarajeva, Enes Omeragić, pored rekreativnog bavljenja terorizmom, povezuje također i s dilanjem narkotika. Za nijednog od njih ne može se, pak, reći da je bio pretjerano religiozan.

Jedino što, možda, u toj situaciji možemo učiniti jest da ponovno promislimo o postavima nihilističke kulture koju smo i sami prihvatili i pokušamo dovesti u pitanje njenu navodnu liberalnost. Opasnosti od terorizma nećemo izbjeći jureći džihadiste po Siriji i Iraku. Ono što možemo jest da se opsjetimo značaja vladavine prava, demokratskih institucija i slobode za naš način života, i da ih ne trampimo olako za nedokučivi i lažni osjećaj sigurnosti. Važno je da nas ne zamjenjuju. Inače ćemo samo postati više naliki bijedi naših totalitarnih neprijatelja. To je jedino što još možemo učiniti za jedan svijet na izdisaju.

Večernji list

Komentar: Pretvara li se najpoželjnija politička udavača u "crnu udovicu" hrvatske političke scene?

Kako odmiču pregovori, izgleda da među potencijalnim koalicijskim partnerima iz preostala dva tabora za formiranje nove hrvatske vlade jača svijest o tome da bi se "najpoželjnija udavača" na političkoj sceni mogla lako preobratiti u "crnu udovicu" hrvatske političke scene, koja proždire svoje partnere. Radi se o tome da Most polako pretvara postizborne pregovore o formiranju koalicijske Vlade u predizbornu kampanju, čime žele nadoknaditi ono što su propustili uraditi na vrijeme. I ne samo to, već i pokazuju svoju snagu, držeći HDZ i SDP u neizvjesnosti, poigravajući se s njihovom željom za vlašću, a ustvari im ne nude nikakav izbor, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Možda ih je prošla prvobitna preplašenost od vlastitog izbornog uspjeha, koji je pobrkao sve lončiće na hrvatskoj političkoj sceni, pa sada vidimo kako definiraju svoj program s dominantne pozicije, držeći pritom potencijalne koalicijske partnere u pat poziciji? U svakom slučaju, iako su naizgled odustali od ideje Vlade nacionalnog jedinstva, vidimo kroz prijedloge da to baš i nije tako – neke ključne prijedloge reformi koje predlažu nije moguće provesti bez podrške dvotrećinske većine, pa je jasno da se s njihovom realizacijom, bar u ovakvom sastavu Sabora, i ne misli ozbiljno, kaže Ristić i nastavlja.

- Jedino što iz toga možemo zaključiti jest da i dalje traže veliki "miraz" za udaju, pa je pitanje kome su namijenjeni ovi pregovori – onima s kojima pregovaraju ili biračkom tijelu u pozicioniranju za nove izbore? Nova politička mlada se izgleda ne želi još udavati, već samo traži veću pažnju. HDZ i SDP su uhvaćeni u mehanizam vlastite želje, pa se zbog vlasti sve više lijepe na "praznu mogućnost" formiranja Vlade, koju im nudi Most. Kao u pjesmi "Bijelog dugmeta", odmah su "pristali biti sve što hoće", a sada polako shvaćaju da "prodaju dušu vragu svome", ističe kolumnist Večernjaka i zaključuje.

- Mora se priznati da ovakav blef Mosta zaslužuje svaku pohvalu. Nije mali užitak promatrati političke profesionalce kako ih politički novaci vuku za nos. Kažu da je ponakad politika potpune naivnosti najmudrija politika. Hoće li politička naivnost i hinjeni idealizam Bože Petrova, koji mu je prigovaran kao najveća slabost, postati njegovo najmoćnije oružje, kojim će odnijeti štih racionalnome političkom pragmatizmu i želji za formiranjem vlasti po svaku cijenu, ili će nekome iz HDZ-a ili SDP-a prekipjeti i preuzeti na sebe rizik otvorenog odbacivanja daljeg učešća u ovom političkom igrokazu bez poante, ostaje nam za vidjeti narednih dana. Auditoriju svakako preostaje da ne nasjeda na spinove, da ovaj politički igrokaz ne uzima previše ozbiljno, i uživa u predstavi, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika Plus

Komentar: Milanović je odbio Prgometove poklon-mandate za sastavljanje nove Vlade

"Zna onaj koji šuti, a onaj koji ne zna govori", rekao je stari kineski mudrac Lao Tse, čiju mudrost bismo mogli prizvati u rješavanju naše male postizborne političke drame. Nakon poplave spinova kojima nas već tjedan dana obasipaju sa svih strana, možda je vrijeme razmisliti o muci ili tjeskobi, koja bi mogla stajati iza te svekolike raspričanosti naše političke scene. Milanović, odnosno SDP, ne želi formirati Vladu. Da je Milanović htio formirati Vladu, imali bismo ju još u petak ujutro. To je rješenje enigme s "aferom Prgomet". Dakle, što se tiče SDP-a, idemo na nove izbore, govori nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić analizirajući tako postizbornu križaljku u Hrvatskoj.

- Naime, izgleda da je bila sasvim točna ona informacija od četvrtka navečer, kada su nas mediji izvještavali da Prgomet donosi Milanoviću deset zastupničkih mandata Mosta, ali se dogodilo nešto sasvim neočekivano – Milanović je odbio Prgometovu "nepristojnu ponudu". To je jedino objašnjenje neobičnog ponašanja svih aktera u ovoj igri. I Milanovićeve smirenosti, i Prgometove zbunjenosti, i Karamarkove nervoze i asketske istrajnosti Bože Petrova, kaže Ristić i nastavlja.

- To objašnjavaju i nove ankete o tome kako bi glasači birali na novim izborima, koje vjerojatno dolaze iz Milanovićeva tabora i nemaju drugu svrhu nego poslati poruku da SDP ide na izbore, jer bi navodno dobio najviše glasova, što doduše i nije nemoguće. To objašnjava i čudnu okolnost da nema prebjega u Prgometov tabor, nakon što smo gotovo svi bili uvjereni da Prgomet ima sigurnih mandata za ponuditi Milanoviću. Nema prebjega, jer nemaju kamo otići – Prgomet je dobio odbijenicu. To također objašnjava i raspoloženost unutar HDZ-a da se ne inzistira na Karamarku kao mandataru, jer jedino tako mogu pridobiti neke članove Mosta. To objašnjava i lojalnost ljutih neprijatelja HDZ-a unutar Mosta, koji bi vjerojatno sada i pristali na pravljenje "tehičke vlade" s HDZ-om, jer nemaju kamo ako žele formirati vlast, ističe naš sugovornik.

Ristić kaže da Most i HDZ, dakle, imaju priliku sklopiti Vladu, ali s jako, jako tankom većinom.

- Vjerojatno su u pravu komentatori koji tvrde da Božo Petrov na taj način spašava HDZ, jer HDZ-u jedino ne odgovaraju novi izbori i očajnički mu treba vlast. Zato će pristati na sve što Most bude tražio od njih. I to je vjerojatno razlog povlačenja Mosta na Plitvice. Oni tamo doista ozbiljno rade i doći će sa svojim prijedlogom reformi, koje će HDZ izgledno prihvatiti. Na novim izborima bi HDZ vjerojatno još više potonuo, a Most bi nešto porastao, ali nedovoljno, tako da je ovo vjerojatno jedina prilika i jednima i drugima da se domognu vlasti. I to je ono što ih veže, kaže kolumnist Večernjaka i zaključuje.

- Milanoviću, s druge strane, odgovaraju novi izbori, iz nekoliko razloga: prvo, ne treba mu vlada koja bi imala tanku većinu i bila nestabilna; drugo, uvjeren je da bi na novim izborima dobio više glasova; i treće, misli da sada ima jaču poziciju u odnosu na svoje koalicijske partnere, prema kojima je u prethodnoj raspodjeli mandata bio prilično darežljiv. Milanović sada mirno gleda mučenje Mosta i HDZ-a da skrpe kakvu-takvu većinu, pa čak i da imenuju novog mandatara, jer zna ili da na saborskom glasovanju ipak neće biti dovoljno ruku, ili da će ta Vlada potrajati najduže do glasovanja o novom proračunu. A onda ide potpuna blamaža i HDZ-a i Mosta i on ulazi u novi predizborni ciklus sa žigom pobjednika, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Uz fanfare političkom amaterizmu pokapamo parlamentarnu demokraciju

Znali smo da će doći taj dan, samo je bilo pitanje vremena – zabijaju se posljednji čavli na križ hrvatskog parlamentarizma. Hrvatska se zaljubila u mladog, naočitog i nekorumpiranog tribuna iz Metkovića, Božu Petrova. Radi se, dakle, o zločinu iz ljubavi. Zgađeni starim korumpiranim elitama, građani Hrvatske odlučili su s prljavom vodom klijentelizma i političkog makijavelizma izbaciti i zdravi plod parlamentarne demokracije. U noći s 8. na 9. studenoga nestao je bipartijski sustav u Hrvatskoj, koji je, kakav god bio, predstavljao zdravlje stabilnog demokratskog poretka. Trijumfirao je politički amaterizam u liku apolitičnog moralnog stava gađenja nad politikom uopće.

Hrvatska je, tako, konačno zakoračila već dobro utabanim stazama politike "trećeg puta". Desilo se to u Mađarskoj s Orbanom, desilo se u Sloveniji s Cerarom, desilo se u Grčkoj s Ciprasom, događa se, evo, i kod nas s Božom Petrovim. Bez obzira na to hoće li izgledni raspad Mosta i formiranje nove lijevo-desne Vlade uz pomoć Prgometovih solista na neko vrijeme odgoditi taj događaj, on je neminovan. I bez obzira na to hoće li će na kraju uzeti lik lijevog ili desnog populizma, ili pak tehničke vlade, ono što nam slijedi jest raspad tradicionalnih parlamentarnih stranaka i bipolarnog političkog sustava, stubova na kojima počiva svaki stabilni demokratski poredak.

Istina, malo tko je očekivao da će se to dogoditi baš na ovim izborima. Svima je "ispod radara" prošao uspon male, ad hoc sklepane stranke – ako je uopće stranka – Mosta nezavisnih lista, čiji je izborni uspjeh iznenadio i njih same. Činilo se da tradicionalne stranke, unatoč njihovoj korumpiranosti i nesposobnosti, za ove izbore stoje sasvim dobro. Predizbornom kampanjom dominirale su klasične ideološke teme, natjecalo se u domoljublju, igralo se ustaša i partizana, vraćalo se tuđmanovskim i antifašističkim korijenima – sve je ličilo na standardni ritual pridobijanja glasova hrvatskih birača. Ne može se reći ni da je bilo dosadno. Dapače! Mogli smo vidjeti nekoliko marketinških bravura PR-ovskog maga Alexa Brauna u izvedbi premijera Milanovića, kojima je, u samo par mjeseci dostignuta, činilo se nenadoknadiva prednost Karamarkovog HDZ-a.

Pa, što se to onda dogodilo? Kako su, sasvim nevini i bez vlastite krivnje, čelnici Mosta došli u priliku da budu grobarima hrvatskog parlamentarizma? Kako su svi ozbiljni promatrači previdjeli ovog tihog tata koji se ušunjao u hrvatski politički Penteon? Nismo previdjeli njihovu snagu, jer te snage ni nema, nismo previdjeli široki narodni pokret, jer ga nije ni bilo, nismo previdjeli karizmu novog narodnog ljubimca, jer je ni nema. Ono što smo previdjeli jest banalni fakt da smo u međuvremenu ušli u Europsku uniju. Očarani šarenilom i živopisnim detaljima hrvatske politike, previdjeli smo novi  horizont u kojem su se dogodili ovi izbori.

Kao što smo vidjeli iz trenda koji je zahvatio i druge europske zemlje, prenošenje nacionalnog suvereniteta na nadnacionalne institucije Europske unije direktno vodi u rastakanje svih institucija nacionalne države, od vladavine prava do parlamentarne demokracije. Izborni uspjeh ad hoc formiranih političkih pokreta, od Podemosa, Sirize, cerarovaca, do Mosta, i raspad tradicionalnih političkih partija, nisu nikakav simptom razvoja političke demokracije i bujanja političkog pluralizma, već simptomi krize u temeljima nacionalnih država. Poluge političke moći prelaze iz ruku profesionalnih političara u ruke političkih amatera. Institucije političke demokracije tada postaju poligonom političkog amaterizma i demokratskog malodobništva, formiranje i lansiranje ad hoc stranaka pravi politički zanat, dok prava moć postaje netransparentna.

Bilo bi sasvim naivno kada bismo takav razvoj, zanešeni lijepim prividom, uz fanfare pozdravili kao zoru rađanja istinske demokracije u Hrvatskoj. Ono što ispraćamo je sustav parlamentarne demokracije i njegov toliko prokaženi bipartizam, koji je, kakav-takav, garantirao političku stabilnost. Istina, malo toga možemo učiniti da bismo preokrenuli ovaj trend, jer je njegov uzrok u nedemokratskom i netransparentnom sustavu vladavine unutar EU. Jedino čemu se možemo nadati jest da se sama EU uskoro reformira i svojim članicama ponudi vraćanje većeg dijela izgubljenog političkog suvereniteta nazad. Tada bismo mogli očekivati i jačanje demokratskih institucija u Hrvatskoj, pa i ozbiljne reforme, koje su nam nasušno potrebne, izvan lova u mutnom političke nestabilnosti i populističkih ad hoc pokreta.

Večernji list

Komentar: Jednadžba s tri nepoznanice za nas je nerješiv zadatak

Svi koji pažljivo prate vijesti oko sastavljanja nove hrvatske vlade u opasnosti su da ih uhvati vrtoglavica. Previše je informacija, poluinformacija, spinova u hrvatskom političkom eteru tako da je jedini mogući zaključak koji trenutno možemo izvući da ni sami akteri još ne znaju ni što žele, a kamoli što će biti. Za mnoge još nije sasvim sigurno ni da li žele formirati Vladu, mada nas sada u to svi uvjeravaju. Cijene koje su istaknute još uvijek su suviše visoke da bi bile realne, kaže nam kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić.

- Svi gledaju u Most i bave se njime, a zaboravljamo da su i ostala dva bloka koalicijska, i to ne naročito čvrsta, pogotovo ako znamo da njihova kohezija jača i slabi kako se približavamo ili udaljavamo od vlasti, tako da se ne bi trebalo začuditi ako i tu bude iznenađenja. Tko zna što li se tu događa? Koji je smisao "slučaja Prgomet" – razbijanje Mosta, kao što nam tvrde, ili njegovo izbacivanje iz igre jer ga netko ne želi u koaliciji? Zašto bi ga Božo Petrov instantno izbacivao, ako je toliko širokogrud i stalo mu je do jedinstva, ne samo vlastite koalicije, već i onog šireg, nacionalnog? Puno je neodgovorenih pitanja i dvogubih istina, kaže Ristić i nastavlja.

- Ovi postizborni pregovori o formiranju nove Vlade imaju od samog starta obilježje političke krize, ma koliko nas uvjeravali da je to normalno i ma koliko bili pri tome načelno u pravu. Normalno je u normalnim okolnostima. No, naša politička scena je na ovim izborima doživjela pravi zemljotres – tako da je onaj pravi zemljotresa koji je zaljuljao Zagreb u izbornoj noći ostao neprimjećen. Zaljuljani su temelji bipartijskog sustava u Hrvatskoj, i nalazimo se na istoj trasi političke nestabilnosti na koju su prije nas stupile Slovenija i Grčka. To je kriza samog sustava parlamentarne demokracije, i predstoji nam vrijeme u kojem će političkom scenom drmati populistički pokreti i ad hoc stvorene stranke, poput Mosta kod nas ili Sirize u Grčkoj, jasno će naš sugovornik.

- Još uvijek smatram da su novi izbori najizglednija opcija i da se samo traži razlog za njihovo raspisivanje, koji bi bio uvjerljiviji od ponuđenog "nemogućeg izbora" sklapanja tzv. Vlade nacionalnog jedinstva. To je samo šminka političke nevinosti kojom nas mažu, a u stvari jedina opcija za koju znamo da se neće dogoditi. Nakon skrajnjivanja Tomislava Karamarka unutar HDZ-a, sada se i Domoljubna koalicija pokušava vratiti u igru, s tim da SDP-ova koalicija još uvijek ima izvjesnu prednost. U svakom slučaju, možemo očekivati da će biti oprobana sva nevjerstva, izdaje i razvodi prije nego nam se kaže da idemo na popravni iz građanske volje, kako bismo našim političarima zadali lakši zadatak, jer ne znaju rješavati jednadžbu s tri nepoznanice, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Komentar: Karamarko je odbijanjem prijedloga Mosta dao Milanoviću priliku da diktira uvjete

Tomislav Karamarko obratio se medijima odmah nakon pregovora s MOST-om i press konferencije Bože Petrova. Ideja o nacionalnoj Vladi s tri najjače strane nikako nije sjela šefu HDZ-a.

- Nama to nikako ne odgovara jer kako ćemo sjesti za isti stol s onima koji su upropastili hrvatsko gospodarstvo - rekao je Karamarko i tako odgovorio Boži Petrovu koji je, u ime MOST-a, danas HDZ-u i SDP-u predložio Vladu nacionalnog jedinstva,

Kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić u razgovoru za naš portal kaže da je inicijativa Mosta o formiranju Vlade nacionalnoga jedinstva jedan politički apsurd i po sebi neozbiljna - ako ju shvatimo ozbiljno, a ne kao politički spin ili trik.

- Trik je u tome da se nađe izlaz iz gotovo nemoguće pozicije za formiranje Vlade u koju su se doveli lideri Mosta svojim izjavama i potpisima tijekom predizborne kampanje, pa i nakon izbora. Očito se radilo samo o tome da se nađe dobar izgovor za raspisivanje novih izbora, a da se ne bude oglašen za krivca za izazivanje političke krize u zemlji. To je igra živaca u kojoj je važno ne oglasiti se prvi, kao u onoj dječjoj igri "tko pisne magarac", kaže Ristić i nastavlja.

- Tu igru su, čini se, shvatili svi, osim lidera HDZ-a, Tomislava Karamarka, koji je odmah na početku "pisnuo" i time pokvario čitavu igru. Sada se, naime, otvara mogućnost da se formira koalicijska Vlada Mosta i SDP-a. Još i više, Karamarko je svojim nepromišljenim potezom (koji ja sebi ne mogu objasniti drukčije nego kao diletantizam) dao odličnu priliku Milanoviću i SDP-u da sada oni diktiraju uvjete Mostu, i stave Most u poziciju da, ukoliko ne prihvate njihove uvjete, pored Karamarkovog HDZ-a i oni budu okrivljeni kao nekooperativni i uzrok političke krize i novih izbora, napominje naš sugovornik i zaključuje.

- Karamarko je, dakle, svojim potezom doveo Most u poziciju da izgube vlastitu igru, da nasjednu na vlastiti trik. Ponavljam, pored trijumfa političkog amaterizma na izborima, i niza također amaterskih poteza nakon izbora, sada situacija ide sve više ka apsurdu i komičnom. Kako sada stvari stoje, sljedeću Vladu bi lako mogao formirati Milanović kao mandatar, uz podršku Mosta, ili bar njegovog dijela, a zasluge za takav ishod bismo mogli pripisati ovom amaterskom potezu lidera najveće i najiskusnije stranke u Hrvatskoj, na kraju će Borislav Ristić.

Izvor: Politika plus

Jedini izazov apsolutnoj vlasti Angele Merkel na Kontinentu dolazi s Otoka

Upravo objavljena Forbesova lista najmoćnijih ljudi na svijetu, po kojoj se na prvom mjestu te liste nalazi ruski predsjednik Vladimir Putin, u toj je procjeni grdno omanula. Možemo samo nagađati o razlozima koji su naveli urednike "Forbesa" na takav previd: atavistički ostaci hladnoratovskih predrasuda, opsjednutost vojnom silom i pokazivanjem mišića, frustracija zbog indolentnog stava američkog predsjednika za pitanja vanjske politike, svejedno je. Neosporna činjenica današnjeg svijeta je da je trenutno njen najmoćniji čovjek žena – njemačka kancelarka Angela Merkel.

Uostalom, nije li ona ta koja Putinu drži sankcije zato što joj nije dozvolio da područje svog utjecaja proširi i na Donbas i Krim? Ne drži li ona ključeve sporazuma u Minsku? Ne odlučuje li ona, a ne Putin, čak i o tome hoće li ruski plin poteći ka Europi ili ne? Rusija je plijen, nikakav razuzdani medvjed, koji čini što hoće. I ne samo Rusija, i ne samo Putin. Bilo da se radi o Rusiji i Ukrajini, o Siriji ili Iranu, o Grčkoj ili Balkanu, ili pak o sudbini same Europske unije – na konzultacije se ide u Berlin. Apsolutni suveren svijeta danas je (još uvijek, još uvijek) Angela Merkel. Kao što piše Reutersov bloger, Lucian Kim, nezainteresiranost Obamine administracije za Europu po defaultu je njemačkoj kancelarki dala u ruke skiptar suverena koji odlučuje o ratu i miru na Kontinentu, a Berlin učinilo prijestolnicom zapadnog svijeta.

Engleski srednjovjekovni filozof, zagovornik zdravog razuma i jedan od preteča renesanse, biskup od Chartresa, John od Salisburyja, grmio je 1160-te na Friedricha I Barbarossu, kada je ovaj uspio za papu postaviti svog čovjeka, Inocentija III: "Tko je Nijemce ovlastio da budu suci drugim narodima? Tko je tom okrutnom i žestokom narodu dao pravo da po svojoj volji odlučuje tko će biti vladar?" Kao što znamo, Inocentije III je bio tvorac doktrine po kojoj papa nije samo prvi čovjek crkve, već i vladar svijeta. S druge strane, John od Salisburyja je bio tvorac doktrine o "dva tijela kralja", po kojoj je kralj i privatna i javna osoba, iz koje se doktrine kasnije razvilo anglosaksonsko shvaćanje vladavine prava i liberalnog poretka. Na Kontinentu je kralj bio apsolutni vladar – ubojstvom kralja uništili bismo čitav jedan svijet. Na Otoku je, upravo zahvaljujući učenju o "dva tijela", bilo moguće ubiti kralja, kao privatnu osobu, a sačuvati poredak – kraljevu javnu osobu. To je razlika između Francuske revolucije i britanske Slavne revolucije.

Možemo reći da u sličnom duhu danas jedini izazov apsolutnoj vlasti Angele Merkel na Kontinentu opet dolazi s Otoka. Naime, poznato je da britanski premijer Cameron priprema svoj prijedlog plana reforme EU, koji će iznijeti sljedećeg tjedna, a o kome će se raspravljati u prosincu. I sam euroentuzijast, ali pritisnut većinskim raspoloženjem Britanaca da izađu iz ovakve EU, o čemu će se konačno izjasniti i na referendumu 2017., Cameron je odlučio da je bolje po njega da reformira EU tako da postane prihvatljiva njegovim euroskeptičnim sunarodnjacima, nego da njegova politika bude poražena na referendumu. Još uvijek ne znamo sve detalje tog plana rekonstrukcije, ali po onome što je dostupno, zanimljive su dvije stvari – Britanija će dozvoliti Njemačkoj da provede svoj naum o jačem integriranju unutar eurozone, pod uvjetom da članicama koje nisu dio eurozone ostane sloboda trgovine unutar EU, kao i pravo veta na neke ključne odluke. Rješenje u tradiciji britanskog konstitucionalizma, rekli bismo.

Za divno čudo, kancelarka Merkel je, čini se, prihvatila ovaj prijedlog. Formula koju je odabrala, "Europa u dvije brzine", stara je genscherovska ideja o stvaranju "užeg jezgra" EU, koja ima svoju dugu geopolitičku prošlost, ali ovaj put začinjena finim britanskim potezom – pravom veta nacionalnih država koje ostanu u "vanjskom prstenu" EU. Na taj način će Njemačka konačno dobiti svoju centraliziranu nadnacionalnu utopiju zvanu Mitteleuropa, ali u svom odlučivanju o sudbini EU neće biti suverena, kao što je to sada slučaj. Postat će britanska kraljica – nominalno suverena, ali u praksi ograničena pravom veta država članica EU. I vuci će biti siti, i ovce na broju – Njemačka će i dalje moći glumiti hegemona, Britanci će ostati u EU da ju kontroliraju, a male nacije, bar one koje se priklone britanskom bloku, imat će efikasno oruđe za zaštitu od hegemonizma u rukama. Predstoji nam dakle europska Slavna revolucija, u kojoj će suveren biti smaknut da bi EU živjela kao parlamentarna monarhija.

Izvor: Večernji list