Francuska preko jezika želi povratiti utjecaj u Africi

Francuska je bivša kolonijalna sila, koja je veliki dio svoje moći i statusa zahvaljivala svom utjecaju u Africi. Stoga je prirodno da ona obnovu svoga statusa gleda poglavito kroz prizmu obnove svog utjecaja na afričkom kontinentu

Svaka država na uspješan ili manje uspješan način teži širenju vlastitog utjecaja. Da bi u tome uspjela potrebno je postaviti određene ciljeve koji anticipiraju vlastite slabosti i prednosti. Sviđalo se to nama ili ne, dinamiku međunarodnih odnosa određuju strategije i težnje velikih, dok mali u takvom svijetu moraju biti dvostruko mudriji, jer se interesi velikih često prikazuju kao globalni interesi.

Za vrijeme dok dinamiku današnjih odnosa u svijetu određuje odmjeravanje snaga Amerike i Kine, jednoj se europskoj sili širom otvaraju vrata da obnovi svoj nekadašnji status i utjecaj. Nakon Brexita, Francuska će ostati jedina europska država s nuklearnim naoružanjem, pa već sada vidimo kako njezin dosadašnji utjecaj na europsku politiku dodatno jača. Francuski predsjednik već sada sebe nameće kao dostojnu zamjenu za odlazeću njemačku kancelarku, kao najmoćniju europsku političku figuru.

Francuska je bivša kolonijalna sila, koja je veliki dio svoje moći i statusa zahvaljivala svom utjecaju u Africi. Stoga je prirodno da ona obnovu svoga statusa gleda poglavito kroz prizmu obnove svog utjecaja na afričkom kontinentu. Još je bivši francuski predsjednik Mitterand govorio kako bez Afrike “Francuska neće imati povijest u 21. stoljeću”. U skladu s tim naputkom Francuska se i danas ponaša, iako se čini da su ponekad previše doslovno shvatili vlastitu ulogu, pa su bili izvor i mnogih afričkih problema.

Sve u svemu, Francuzi su Afriku odvijek koristili kao resurs - do jučer rudnih bogatstava, danas kao izvor radne snage i lijek protiv “bijele kuge”. Svjesni su kako je Afrika danas kontinent s najvećim ljudskim potencijalom, pa su u skladu s tim uskladili i svoje buduće planove. Razdoblje kolonijalne grabeži oko Afrike je prošlo, pa se sada traže novi putovi za širenje vlastitog utjecaja. Na koji način Francuzi misle obnoviti utjecaj kod svojih bivših kolonija?

To nam je otkrio francuski predsjednik Macron prošle godine u svom govoru studentima na sveučilištu u Burkini Faso kada je rekao kako će vrlo skoro francuski jezik ponovno postati prvo sredstvo sporazumijevanja u Africi, s potencijalom da postane broj jedan i na svijetu. U geopolitici je jezik tzv. soft power ili alat mekog utjecaja.

Francuska je akademija dobila zadatak objavljivanja službenog rječnika, što francuskoj vladi daje moćan alat efikasne kontrole i regulacije jezika. U tom je pogledu prednost francuskog jezika za svrhe uspostavljanja ove vrste kulturne kontrole to što je on strogo centraliziran i kodificiran, tako da sve govornike u nekom smislu okreće u smjeru Pariza.

Francuski je danas službeni jezik u 29 zemalja svijeta, od čega su 21 njih zemlje Subsaharske Afrike. To su područja s najvećim porastom broja stanovnika, pa je tako francuski jezik najbrže rastući jezik na svijetu. Afrika je kontinent tisuća jezika, pa se postojanje jednog univerzalnog jezika pokazuje kao nužnost, u prvom redu zbog poslovnog i kulturnog povezivanja.

Upravo zato Francuzi planiraju uložiti stotine milijuna eura na osnovno i strukovno obrazovanje djece u Africi, čije bi obrazovne programe definirali stručnjaci u Parizu. Interes za ove programe su već pokazale i zemlje poput Nigerije i Gane, u kojima se govori engleski jezik, ali su u frankofonskom okruženju, pa ih ekonomska, diplomatska i znanstvena suradnja sa susjedima tjera na sve veće usvajanje francuskog jezika.

Neke projekcije kažu kako će do 2060. godine oko 750 milijuna ljudi u svijetu govoriti francuskim jezikom. Ako znamo da broj etničkih Francuza već duže vrijeme stagnira, to znači kako će tek jednoj desetini francuski biti maternji jezik. Zbog ove nesrazmjere nije jasno kako će se ova jezična politika odraziti na odnos “centra” i “periferije”, jer će ovi utjecaji svakako ići u oba smjera.

Danas se Francuska, a s njom i Europa, ne mogu natjecati s Kinom i SAD-om u ekonomskoj moći i obimu investicija u Afriku, naročito kad imamo u vidu da su francuske investicije danas niže nego ikada prije. Stoga se Pariz i okrenuo ostvarivanju svoga utjecaja drugim sredstvima, ne više kroz “materijalne sile” ekonomije, već sublimnije, kroz forme ostvarivanja interesa drugim sredstvima.

Ako se sve odvije po planovima i Francuska uspije staviti pod kontrolu ovaj demografski val i u međuvremenu eventualno povrati monetarni sustav francuskog franka, tada bi 21. stoljeće vrlo lako moglo biti stoljeće povratka Francuske kao globalne supersile. Prvi korak na tom putu povrataka Francuske na svjetsku pozornicu bio bi ostvaren putem vlasti nad jezikom. A vlast nad jezikom uvijek znači i vlast nad stvarnošću onih koji se njime služe.

Večernji list

Je li glas za Milanovića glas za pomilovanje Perkovića i Mustača?

Gospodin Karakter simbol je hrvatskog zajedništva - na jednu osobu koja ga voli dolazi petero koji ga ne podnose.

Da će ovih dana uslijediti objava jedne predsjedničke kandidature moglo se pročitati iz anketa u kojima su anketari izveli svojevrsnu anketnu piruetu i iz dosadašnjih mjerenja izbacili neke lijeve predsjedničke kandidate, kako bi onda, sasvim slučajno, zabilježili nagli skok podrške Zoranu Milanoviću.

A onda je Milanović, kao po scenariju, za objavu početka svoje predsjedničke kandidature izabrao dan u kojemu HDZ proslavlja 30 godina svoga postojanja. Bio je to radni ponedjeljak, u kojemu se naš kandidat morao žrtvovati i, kontra svih pravila, bio prisiljen ustati prije podne. Toga se dana u kafiću u blizini Prisavlja sastao s gospodinom Stankovićem, čovjekom koji već godinama na javnom servisu služi kao rampa za lansiranje novih i uređaj za podgrijavanje starih političkih spasitelja.

Dok su oni dogovarali termin budućeg gostovanja, u drugom dijelu grada, na Iblerovom trgu, pušten je bijeli dim. Naime, čini se kako je Bernardiću bilo dosta da ga Milanović i njegovi ministri stalno opstruiraju, pa je shvatio da je njegova predsjednička kandidatura elegantan način da ih se konačno i bezbolno riješi.

A kocka je pala na kandidata s Juicy sloganom, ovaj, karakterom. To je čovjek od riječi, koji je rekao da se neće nikada kandidirati za predsjednika. Za njega mediji pišu kako toliko dobro živi i zarađuje da mu povratak u politiku uopće nije potreban.

Možda se i ne bi vraćao, ali su Tač zatvorili, pa su “stvari došle dotle da se ja ovakav moram kandidirati”. Tako je prisiljen krenuti u jedinu bitku koju nije uspio izgubiti, jer u njegovoj mazohističkoj kolekciji političkih poraza još jedino što mu nedostaje je osobni poraz na predsjedničkim izborima.

Oni koji ga brane kažu kako je kao premijer imao moć da pravi štetu, ali da sada kao predsjednik to više ne bi mogao. Nije mi jasno zašto ga podcjenjuju? A uskoro će vas Zoki podsjetiti zašto bi baš njemu trebali dati svoj glas, i zašto bez njega “Hrvatska raste” i “nema povratka na staro”.

Zašto će svaki ljevičar koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? U prvom redu zato što se hvalio da ima dedu ustašu. Iza toga, sljedeći razlog je to što šef njegovog kabineta i njegovi ministri vjerodostojno čuvaju stabilnost vlade “lekarkinog sina”. A glavni razlog je taj što im je čovjek s karakterom skroz otvoreno priznao kako se “nikada neće kandidirati” i unaprijed ih upozorio kako “nikada neće biti predsjednik”, da se ne bi razočarali. Jer, on “nije kandidat ljevice”; on je, za razliku od njih, moderan.

Zašto će svaki desničar koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? Pa, u prvom redu, zato što u kampanju kreće iz šume. Zato što je kao premijer slao specijalce na ratne veterane i invalide. Zato što je rekao kako je Hrvatska slučajna država, a što više od njegove pobjede može biti potvrda takve slučajnosti? Još ako obeća da će vratiti Titovu bistu na Pantovčak, tko će mu na desnici moći odoljeti?

Zašto će svaki liberal koji drži do sebe svoj glas dati Milanoviću? Zato što je povećanjem poreza pomogao da lakše prebrodimo krizu i usvojimo zdrave navike rezanja kruha na manje šnite, sve uz moto “ako mi i ništa ne napravimo, nešto će se već dogoditi”.

Tisuću je razloga zašto će cijela Hrvatska glasati za Milanovića! Jedan od njih je i taj što je Gospodin Karakter simbol hrvatskog zajedništva - na jednu osobu koja ga voli dolazi petero koji ga ne podnose.

Bandićevci će mu tako povjeriti svoj glas jer ih je poučio o dragocjenosti slobode. Manjine zato što nitko kao on nije rekao Srbima što ih ide - da su “šaka jada”. Najviše su mu zahvalni radnici koji su kroz pravedne predstečajne nagodbe ostali bez posla. Njima treba pridodati i osobe koje su bezbolno preživjele ovršni zakon. Da ne spominjemo žrtve poplava, one su posebno svjesne da otkad je Zoran popravio cijevi u stanu u Hrvatskoj više nema velikih poplava!

Svi će mu biti zahvalni, ali nitko kao naši udbaški metuzalemi, koje je, ne prezajući ni pred King Kongom, svim silama nastojao spasiti od izručenja Njemačkoj. Tko mu je u tome najviše pomogao? Pa, ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Zato je sad red da ga nagradi mjestom šefa izborne kampanje.

Ako sve to tako fino zbrojimo, dolazimo do trenutka u kojem se možemo zapitati zašto se Milanović morao upustiti u bitku u kojoj, po vlastitom priznanju, nije favorit?

Možda zato što je jedna od predsjedničkih ovlasti pomilovanje osuđenika? A koga bi to trebalo spasiti od dugogodišnje zatvorske kazne? Nije valjda Milanovićeva predsjednička kampanja - kampanja za pomilovanje osuđenih udbaša? To bi onda značilo kako je glas za Milanovića glas za pomilovanje Perkovića i Mustača.

Večernji list

Idiotizam naš svagdašnji

Tvrditi kako je skupina lokalnih nasilnika prava slika Hrvatske znači pljunuti u lice onom vatrogascu i djevojci koji su stali u obranu napadnutih Srba.

Na prošlim smo izborima imali priliku gledati kampanju koja je od svih stručnih analitičara označena kao inteligentna i inovativna. Iako po broju prikupljenih glasova nije polučila željeni rezultat, uspjela je u svom cilju - isprovocirati reakciju nekolicine idiota. Kada su idioti svojim uništavanjem plakata odigrali namijenjenu im ulogu, iz kampanje su im se zahvalili što su na taj način postali dijelom njihove političke agende.

Koliko je lucidan pristup u kojemu, umjesto da se obraćate onima u čije ime nastupate, vi krenete u negativnu kampanju koja računa s tim kako će isprovocirati negativne reakcije najlošijih pojedinaca u hrvatskom društvu? Idioti su uvijek korisne budale politici, a politika izazivanja idiota je uvijek politika dolijevanja ulja na vatru većeg ekstremizma. Ili, da parafraziram poznate stihove, “tko od idiota živi neka zna da i sam mora nešto da im da”.

A prvi koji su dali su dvojica sezonskih radnika koje je napala skupina od 15-tak “torcidaša”. Kao po pravilu, odmah smo doznali kako je nekolicina glavnih aktera iz rubrike "od ranije poznati policiji". U javnosti je čitav slučaj ispravno osuđen kao nasilje motivirano mržnjom. Nasilne idiote treba javno osramotiti, a potom kazniti novčano i zatvorom. Svaku upotrebu nasilja treba bespogovorno osuditi, samo treba to učiniti na takav način da naša osuda ne bude hrana novim idiotima.

E tu onda nastupa onaj trenutak prijeloma. Kao po nekom pravilu, u ovakvim situacijama uvijek su najglasniji moralni lešinari i politički ekstremi. S jedne strane imamo one koji za vlastitu nesreću krive druge, dok su na drugoj strani političari koji na toj nesreći grade svoju svrhu. Tako je rubna desnica okolišala okolnostima i tražila izliku za napadače, dok su s lijeva stizale moralne prodike koje su imale za cilj osuditi čitavo hrvatsko društvo kao netolerantno i sklono nasilju. Pritom i jedni i drugi rade isto - daju priliku frustriranim i delikventnim likovima da postanu reprezenti samoga društva.

Tako su svojom galamom i izvrnutom logikom u prvi plan dospjeli oni koji preko tuđih razbijenih glava žele sebi priskrbiti koji politički poen. Kad netko po ovoj vrućini pali vatru a da nije ogradio mjesto potpale, svjesno riskira da će zbog takve politike opet nekome biti razbijena glava. Jer, kada idiote pretvarate u sliku čitavog društva, šaljete pozivnicu i ostalim idiotima da pristupe kako bi i oni postali medijske zvijezde.

Iako smo upravo u ovom slučaju imali lijep primjer kako su normalni ljudi stali u zaštitu napadnutih Srba, taj njihov čin nije bio toliko medijski atraktivan, pa su u fokus pažnje dospjeli nasilnici koji ispoljavaju osobine primata. Poput majmuna koji znaju slikati, idioti su uvijek zanimljiviji i donose puno “klikova”. Tvrditi kako je skupina lokalnih nasilnika prava slika Hrvatske znači pljunuti u lice onom vatrogascu i djevojci koji su stali u obranu napadnutih Srba i koji su sami postali žrtve fizičkog napada.

Kad god generalizirate krivnju potičete daljnju eskalaciju i zatežete spiralu zla, gdje će još više ljudi biti ugroženo, jer je jedan ekstremizam uvijek hrana drugom ekstremu. A još jučer smo slušali kako smo država ovisna o turizmu i kako nas samo jedna teroristička akcija može uništiti, a sada, unatoč kišovitom ulasku u sezonu i alarmantnom nedostatku turističkih radnika, zbog nečijeg skupljanja jeftinih političkih poena gledamo dizanje javne panike u kojoj se skupina idiota pretvara u sliku čitavog hrvatskog društva.

Sada, kad je nekom stvarno razbijena glava, i dalje se pumpa atmosfera, umjesto da se sagleda šira slika i pristupi s pozicije razuma. Podizanjem moralne panike daje se na značaju postupcima idiota i stvaraju uvjeti da još netko dobije po glavi.

Mogu reći da kao Srbin nikad nisam imao problema s ljudima, samo s idiotima, ali takvima nikad nisam davao na važnosti, jer su oni jadni i nemoćni luzeri, koji nemaju moć nada mnom. Agresija je uvijek stvar mentalne nestabilnosti, a fizičko je nasilje znak slabosti onih koji su ostali bez argumenta.

Nasilje nema svoju privlačnost, ako ga ne mistificiramo i pridajemo mu neki dublji smisao. Navika da se dobro pripisuje samo pojedincima i iznimkama, a zlo uvijek stavlja na teret čitavoj zajednici, samo produbljuje podjele u društvu i otima nam nadu da, kao društvo u cjelini, uvijek možemo bolje.

A tu se vraćamo na početak i kampanju “kako je biti Srbin u Hrvatskoj”? Pa, u biti, jednako teško kao i biti Hrvat, samo što postaje frustrirajuće kada oni, koji bi se trebali potruditi da ti bude bolje, svojim licemjernim političkim djelovanjem potiču idiote, dok istovremeno tebi crtaju metu na glavu.

Večernji list

Ples demagogije i populizma na labuđem jezeru

Dok u “velikom ritu” traje lov na crnog labuda, u drugoj se bari odvija pravo labuđe jezero.

Politička nam scena sve više sliči na ptičji rezervat. Nakon nojeva, golubova i sova, na red su došli labudovi. Čini se kako je jedini način da se pokuša dešifrirati ova naša politička stvarnost angažman nekog ornitologa. I tako, dok u “velikom ritu” traje lov na crnog labuda, u drugoj se bari odvija pravo labuđe jezero.

Tamo čudnovati kljunaši uče što je to ironija. A ironija je kada sakupljaš potpise za referendum na kojemu bi se trebalo odlučivati o ukidanju financiranja političkih stranaka iz proračuna, da bi onda, pošto u tome nisi uspio, dobio jedinstvenu priliku iz prvoga reda gledati kako ti se pred očima raspada stranka zbog svađe oko fotelja i raspodjele novca koji dobivate iz proračuna.

Odavno oni upozoravaju kako ta Europa može biti zlo, a sada je evo posvađala prijatelje. Jedni kažu kako je problem nastao kada se zastupnik Bunjac odlučio oduprijeti stranačkoj stezi i nije htio drugima prepustiti svoju poziciju. Neki razlog takvom zaokretu vide u činjenici što navedeni ima čak sedam kredita, pa bi mu plaća u eurima sjela “kao budali šamar”. Zanimljivost u čitavoj priči je to što sve nije predvidio, jer u životopisu mu stoji kako je njegov problem s dugovima započeo otvaranjem tvrtke za tarot i horoskope.

S druge strane su oni koji tvrde kako u stranci vlada mir, odnosno, Vladi-mira Palfi, a svađa je rezultat samovolje jedne žene koja želi muža s plaćom u eurima. Naime, u bijegu pred opadajućim trendom treba misliti i na egzistenciju. A žrtva će biti potpuna tek kada “potpredsjednica Palfi” zamijeni svoga Sinčića u Saboru.

Kako god, ovakav rasplet dao je potvrdu tezi kako kod nas politički najbolje prolaze nova lica, o kojima se jako malo zna. Oni maleni i pošteni, koji nikada ne bi ukrali, a država puna poštenih političara, koji još nisu dobili priliku. A onda, kada ih konačno upoznamo, dobije smisao stara narodna kako “prilika čini lopova”. Tako, dok se sada smijemo ovom cirkusu, valjda svima postaje jasno kako nije Živi zid najveća opasnost, nego stanje u društvu u kojem su oni bili ili jesu moguća alternativa.

A alternativa je postao još netko, s kim nas mediji ostrašćeno plaše i pitaju se hoćemo li dočekati trenutak u kojem će eurozastupnik Kolakušić postati predsjednik Kolakušić koji će premijeru Kolakušiću predati mandat za sastavljanje vlade?

Kada se sudac Kolakušić prvi put pojavio u politici, pomislio sam kako se radi o još jednom političkom projektu koji bi trebao uzeti glasove Živom zidu, i još eventualno Mostu. A onda je ovaj aktivni sudac krenuo u kampanju, želeći valjda na taj način izazvati reakciju u kojoj bi, nakon izbacivanja, zadobio ulogu žrtve. Ali kada mu to nije pošlo za rukom, vlastitu je vjerodostojnost pokušao dokazati davanjem ostavke, ali tek nakon što su ankete zabilježile rastući trend i njegov prelazak praga od 5%.

Svoju je taktiku temeljio na društvenim mrežama, gdje je u svojim fonetičnim govorima slao direktne poruke: "Najveći karcinom našeg društva je korupcija, vi niste ni svjesni koji su to razmjeri. Oni su u stanju milijarde našega novca pretvoriti u pepeo.” Naglasak je bio na korupciji i nesređenom stanju u pravosuđu, u koje on kao sudac ima uvid i zna kako se s tim problemima treba obračunati.

Svojim porukama u biti želi okupiti sve razočarane, napuštene, odnosno bijesne na postojeće političare i politički sustav. Zato dan nakon izbora apostrofira apstinente kao najveće krivce što imamo vlast koja vlada s 10% glasova, a kako bi iz ruku izbio izgovore onima koji tvrde kako nemaju za koga glasati. Sada više nemate isprike, evo Mislava, koji može biti što god poželite: europarlamentarac, predsjednik, ministar policije i pravosuđa, a honorarno i premijer, ili gospodar svemira!

Jasno je kako sve to radi ciljano, jer su mu mediji svojim napadima omogućili da svoje poruke s društvenih mreža prebaci na velike ekrane. Tako su se optužbe za populizam pretvorile u njegovu reklamu, jer što ti više treba nego kad te za populizam optuže oni koji su u društvu percipirani kao produžena ruka vlasti? Uz to mu se direktna “populistička” konkurencija u prijenosu uživo na komičan način politički potpuno samouništila.

Trebaš li bolju reklamu nego kada, dok ti govoriš protiv korupcije, na javnoj sceni na pozicijama ostaju ministri koji su umočeni u afere? Demagozi na vlasti uvijek su bili najbolja hrana svakom populizmu. Zbog toga će ljudi koji u svom neznanju i očaju traže neku čvrstu ruku i nekoga tko će presjeći ovaj naš gordijski čvor - svog Orbana, ili nekog novog Tita - doći na svoje. A njemu, pored takvih protivnika, preostaje samo čekati. Nama ostalima jamstvo nekog budućeg smijeha.

Večernji list

Je li Andrej Plenković HDZ-ov crni labud?

Izbori su pokazali kako se Plenkovićev pobjednički HDZ srozao na razinu Bernardićevog luzerskog SDP-a

Kao po pravilu, prije svakih izbora naši nas političari obasipaju morem predizbornih obećanja, koja u stopu prate samodopadna uvjeravanja. U tim uvjeravanjima anketna istraživanja su polazišna točka naše buduće političke realnosti, realnosti u kojoj su izbori tek jedna puka formalnost. Međutim, opet se pokazalo kako su izbori trenutak sudara između očekivanja i stvarnosti.

Tako su ankete jednima obećavale pet, a drugima tri mandata, da bi na kraju izbori pokazali kako se dugo najavljivani pobjednički Plenkovićev HDZ srozao na razinu Bernardićevog luzerskog SDP-a. Tako se sada nalazimo u situaciji u kojoj je Bernardić, više sretan nego pametan, nadmašio očekivanja i završio kao kolateralni pobjednik. Dok je ključ njegove pobjede sakriven na drugoj strani.

A tamo se HDZ-ov zacrtani cilj o pet mandata pretvorio u samo četiri. Ali, čak ni taj sudar s realnošću za HDZ nije bio otrežnjujući. Tvrdili su kako je njihov poraz samo statistička pogreška, jer su od cilja bili udaljeni tek neznatnih 1430 glasova. Još od prebrojavanja referendumskih potpisa znamo kako HDZ-ovci imaju problema s brojanjem, jer im je do tog petog mandata nedostajalo puno više. No, ni tih 7179 glasova, za koliko su ostali kratki, ne može sakriti činjenicu kako je osvajanje 244.076, ili samo 22,72% glasova, najlošiji HDZ-ov rezultat u povijesti te stranke.

A kada je nešto povijesno, onda to nije samo poraz, nego debakl. Zato su se bacili u potragu za krivcem. Može li krivac biti onaj koji je sastavljao izbornu listu? Za razliku od Bernardića, koji je razumio kako su Europski izbori izbori za ljude s imenom i prezimenom, Plenković se odlučio za listu političkih pionira - bezličnih kandidata pored kojih će se on, iako sam nije bio na listi, pojaviti kao glavna zvijezda predizbornih spotova.

Da apsurd bude veći, taj nagli zaokret i pokušaj da svojim izborom kandidata ostavi dojam o HDZ-u kao urbanoj opciji, završio je time što je izgubio urbane centre i sve veće gradove. Sam je mislio kako je toliko dobar da “može što hoće”, ali se pokazala točnost one narodne kako – “možda možeš što hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš”. Stoga, kada Plenković nudi opravdanje za izborni fijasko tako što kaže “odlučili smo samostalno izaći na izbore”, poštenije bi bilo da je rekao “odlučio sam, a drugi su to bespogovorno podržali”.

Kampanja postavljena oko ega jednog čovjeka, morala je i u svim ostalim segmentima izgledati kao uporno bacanje bumeranga. Plenkovićevi otvoreni napadi na desnicu ovima su bili najbolja reklama. Držanje u šahu unutarstranačke oporbe korupcijskim aferama i pokrivanje marifetluka vlastitih ministara, omogućilo je antikorupcijskoj platformi da postane iznenađenje izbora. Pokušaj da preko Ćire i Pupovca uzme SDP-u glasove Srba, predvidljivo je završio alarmiranjem desnice - što je, opet, za posljedicu imalo konsolidiranje ljevice oko SDP-a.

Nakon svih tih promašaja, krivnja je pala na “crnog labuda”. Sada su se svi počeli pitati tko je taj crni labud? Ali nitko da se upita je li Andrej Plenković taj HDZ-ov crni labud? Pitaju se, a nitko ne usudi imenovati, iako im je odgovor pred očima. Stoga slušamo popise krivaca: previše lista, disperzija glasova, desnica, oporba, građani, mediji, sindikati, crkva i biskupi – svi su krivi, samo ne i Kralj Sunce.

Na kraju doznajemo kako je posljednji krivac za debakl - bojkot. Tko bi mogao biti krivac za bojkot? Možda onaj koji je stvorio uvjete da on uopće bude moguć, dakle, onaj koji je ušao u sukob s bazom sklapajući neprincipijelne koalicije i govoreći ljudima što trebaju misliti, pa su mu oni bojkotom odgovorili što oni misle o njemu? A zašto je ušao u sukob s bazom? Da nije možda zbog reformi? Ne, nego zbog ideologije.

Svi su, dakle, krivi, a bez greške je samo “crni labud”. Nije greška u njemu nego je greška u iznimnim situacijama i onima koji ga ne hvale. Ne kaže se uzalud da je “nevolja s političarima u tome što previše govore, premalo slušaju i uopće ne stignu misliti”.

Na kraju, kad se podvuče crta i sve zbroji, ispada kako je trgovačkim metodama okupljena vladajuća većina u biti jedna manjina upitnog legitimiteta, jer ovi su izbori pokazali kako Plenkovićeva vlada trenutno uživa aktivnu podršku manje od 350 000 građana, znači manje od 10% ukupnog broja u Hrvatskoj upisanih birača. Izgleda kako upravljaju državom, a nemaju dovoljno glasača ni za raspisivanje referenduma.

Zato sada, kada pitate HDZ-ovce koji je razlog zbog kojega su ovako loše prošli, oni uz osmijeh odgovaraju: Ma, ne pitaj, nojevi iz središnjice poručuju kako nije kriva Siva sova, nego Crni labud.

Večernji list