Stara Amerika se vratila, dajte Bidenu Nobela za mir!

Kakvo god opravdanje bude dano, ovi zračni udari na Siriju nekako na 10. obljetnicu Arapskog proljeća bude loše uspomene na taj događaj. Uz njega danas vežemo samo beskrajne ratove na cijelom Bliskom istoku.

Nije trebalo dugo čekati. Nakon samo 36 dana u Bijeloj kući američki predsjednik Joe Biden naredio je zračne udare na Siriju. Napadi su izvršeni bez odobrenja kongresa, navodno čak i bez znanja potpredsjednice Harris, kojoj to izgleda nije baš dobro “sjelo”. Je li s napadima bio upoznat i predsjednik Biden, ne kaže se, a imajući u vidu njegovo opće stanje, ako i jest, to će biti teško provjeriti.

Gledajući prve medijske reakcije, naročito onih iz lijevog ideološkog tabora, zanimljivo je primijetiti kako ovo bombardiranje nikome i nije previše sporno. Ispada ironično, ali ako je suditi po njima, izgleda kako više nije rasistički napadati strance, i uz to još muslimane. Ma nek su ih i bombardirali, samo nek je na vlasti netko uljudan tko ne piše uvredljive tvitove, poput njegovog prethodnika.

Samo neka je demokratski i pristojno. Kako god, ovi zračni udari nekako baš na desetu obljetnicu Arapskog proljeća bude loše uspomene na sam taj događaj i njegove posljedice. Uz njega danas vežemo, čini se, beskrajne ratove u čitavoj regiji Bliskog istoka. A svi se sjećamo kako je sve počelo i kako smo gnjev ljudi širom arapskog svijeta protiv njihovih despota svi pozdravljali kao svitanje nove demokracije.

Krenulo je iz Tunisa, kao oblik socijalnog nezadovoljstva prodavača na tržnicama, koji zbog nameta nisu mogli očuvati svoje poslovanje. To je bio okidač. Sve se brzo pročulo, pa je i u drugim arapskim zemljama počelo okupljanje ljudi na prosvjedima. Tako je u Egiptu mladi aktivist Wael Ghonim preko svog Twitter naloga pozvao ljude na prosvjed, nakon čega se na trgu Tahrir u Kairu okupilo stotinu tisuća ljudi. Nakon tri tjedna pao je Mubarak, a ostalo je povijest.

A što nam to iskustvo i ta povijest danas govore? Pa, prije svega, svi smo ubrzo odustali od teze kako je žudnja za slobodom i demokracijom bila pokretački motiv Arapskog proljeća. I to ne samo zbog toga što je većina tih pobuna dovela arapska društva u još gore stanje nego pod diktaturom, već i zato što smo uskoro slične iznenadne erupcije gnjeva ljudi mogli vidjeti i drugdje u svijetu, kako u siromašnim zemljama, tako i u bogatim, kako u diktaturama, tako i u demokracijama.

Pa, o čemu se onda radio, ili - o čemu se još radi? Neki od pažljivijih promatrača događaja kažu kako se u tim spontanim ustancima masa uopće ne radi o svrhovitim akcijama društva u želji za više slobode i demokracije, već o svojevrsnom “informacijskom cunamiju” svojstvenom našem digitalnom dobu, gdje informacija postaje katalizator gnjeva, koji prijeti slomiti sve postojeće institucije društva. Twitter je oruđe moćnije od država.

Nekad je informacija bila oskudna i vrijedna veličina. Otuda je bilo važno tko kontrolira informaciju, kako ju usmjerava i koji cilj želi postići. Ministarstvo informiranja bilo je bitan resor, ideologije su bile važna stvar. Danas kad imamo poplavu informacija, ideologije i kontrola informacija su besmislice. Javno mnijenje više nije holistička veličina, koju se može usmjeravati iz jednog centra, već disperzirano mnoštvo koje je nemoguće kontrolirati.

“Informacijski cunami” otklonio je sva ograničenja koja su bila bitna za vladavinu ljudima u 20. stoljeću, što je dovelo do krize autoriteta i svih institucija društva. Ljudima je postalo nemoguće vladati starim sredstvima, što prirodno izaziva frustraciju kod elita na vlasti. Institucije izgrađene tijekom 20. stoljeća ne mogu pratiti društvenu dinamiku 21. stoljeća. Kako danas uopće vladati, ako znate da će sve vaše greške i propusti biti istog trenutka beskrajno komentirani, kritizirani i ismijavani na društvenim mrežama? 

“Pobuna masa” je danas pobuna protiv vlasti kao takve, svakog autoriteta uopće. Bujica informacija kojima smo neprekidno izloženi svakako mijenjaju našu svijest i potiču nas na djelovanje. No, u tome se, izgleda, i krije problem našeg doba, koji mnogi analitičari ne bez razloga nazivaju “nihilističkim”. Naime, lako je biti protiv nečeg, ali je teži dio dati odgovor na pitanje što to, u stvari, želimo? Danas je lako srušiti “Mubaraka”, ali što nakon toga?

Kažu kako je zatvaranje čitavog svijeta u karanten bio panični pokušaj elita da dođu do daha u nedostatku pravog odgovora na ovu sveopću krizu autoriteta izazvanog “informacijskom pandemijom”. Teško je vjerovati i kako su Bidenovi zračni udari u Siriji išta drugo do predvidljiva i jalova distrakcija od stvarnosti iz istog registra panike. Ali, tu ne treba biti srca kamena. Glavno je da se nama vratila stara Amerika, sve će se drugo riješiti. Dajte mu odmah Nobela za mir.

Večernji list

U ‘novom normalnom’ izgubilo se povjerenje u znanost i demokraciju

Vrijeme je za rez između stvarnog problema s koronavirusom i panike, između mita i stvarnosti, kako bismo zaštitili najugroženije i što prije se okrenuli obnovi društva i oživljavanju ekonomije

Dolazi proljeće, a s njim i nada kako se krećemo ka oživljavanju ekonomije i društvenog života. A opet, svi pomalo strepimo kako će taj “povratak u normalnost” izgledati i pitamo se, poput zatvorenika koji nakon duge robije izlaze na slobodu, koliko se svijet promijenio dok smo bili zatvoreni, hoćemo li se znati snaći u tom svijetu, kako se ponašati sad kad “popuste mjere”? Sloboda nam sve više izgleda kao strani teritorij.

Izgleda kako je jedina izvjesnost ovog našeg “novog normalnog” to da nam je uspjelo potpuno poremetiti “centar za normalnost”. Ne tvrdim kako smo prije bili sasvim normalni, već da smo imali nekakav osjećaj izvjesnosti i predvidljivosti života, o tome što znamo, kako se treba ponašati, što možemo očekivati. Taj osjećaj je sada narušen i trebat će neko vrijeme da se naviknemo živjeti izvan dosadašnjih okvira.

Kada su prije točno godinu dana države širom svijeta počele zatvarati svoje granice i uvoditi karantenu, malo tko je mislio kako prisustvujemo početku jedne od najvećih priča u ljudskoj povijesti. To se najviše osjetilo u medijima. Nije postojala nijedna druga priča osim korone. Čak ni užasni potresi koji su pogodili Zagreb i Petrinju, nisu mogli parirati vijestima o koroni. Da je negdje izbio treći svjetski rat, činilo se kako nikoga ne bi bilo briga. 

Nevjerojatna prašina koja se podigla oko korone neminovno je sugerirala kako se radi o katastrofi nevjerojatnih razmjera. Većina rasprava tako se odvijala u atmosferi napada panike i bjesomučnog traženja žrtvenog janjca kojeg ćemo prinijeti bogovima kako bismo umirili njihovu srdžbu i odagnali kugu s naših vrata. Bahantkinje naoružane tastaturama jurile su društvenim mrežama tražeći koga će rastrgnuti na oltaru novog kulta.

Nitko ne može reći kako je strah od zaraze koronom neopravdan, ali kada strah preraste u paniku razum postaje prva žrtva. Korona je užasna tragedija, ali postoje i druga zla na svijetu, koja odnose milijune života, pa im se ne posvećuje ni približna pažnja. Korona ni u jednom trenutku nije bila na vrhu ljestvice uzroka smrtnosti. Međutim, panika inducirana s društvenih mreža neminovno je izbacila raspravu o koroni izvan svakog racionalnog okvira.

Naš je život neprekidni niz izbora, od toga kada ustanemo kojom ćemo pastom oprati zube, pa do toga hoćemo li prije spavanja odgledati neki film, čitati knjigu ili brojati ovce. Tijekom dana mi donosimo odluke, od kojih neke nose veći rizik, dok su druge više konformističke. Sloboda izbora čini bit svakog čovjeka. Međutim, pred nastupom korona-panike takav je racionalan pristup problemu žigosan kao nešto okrutno i neljudsko.

U ovoj nam krizi nije od velike pomoći bila ni znanost, jer znanstvenici nisu imali jedinstven stav gotovo ni o jednom aspektu pandemije. Još i gore, gotovo da nema znanstvenika koji tijekom ovih godinu dana nije nekoliko puta promijenio svoje mišljenje. Umjesto znanstvenog odgovora dobijali smo pitijska proročanstva, koja su zvučala strašno dubokoumno, tako da ni najbolji auguri nisu uspijevali prodrijeti do njihova racionalnog jezgra.

U stvari, znanstvenici su više podsjećali na političare koji su nad nama vježbali svoje moći, nego na stručnjake koji su naučili strpljivo i korak po korak dolaziti do istine. Znanost je poniznost pred istinom, a ne božanski nadahnuto općenje s olimpskim bogovima. Pa se onda pitamo otkud toliko teorija urote oko korone i skepticizma oko cjepiva. Jedna od velikih štetnih posljedica korona-krize bit će gubitak povjerenja ljudi u znanost.

Vođeni logikom korona-panike i augurima znanosti, političari su se neminovno priklonili novom kultu i označili koronu kao krajnje zlo koje treba iskorijeniti svim sredstvima i po svaku cijenu. To je bilo “igranje na sigurno” koje se sada ispostavlja kao jako riskantan i prijevaran “augurski” potez, koji je narušio povjerenje ljudi u demokratske institucije. Pa se onda pitamo otkud sklonost ljudi demagozima i lakim rješenjima.

Kako se približavamo trenutku popuštanja mjera, tako će rasti i sklonost ka traženju krivaca u suprotnom smjeru. Ljudi će tražiti žrtvu “krnje” kao cijenu obnove normalnosti života. Reakcija iracionalna i štetna kao i panika naših “digitalnih bahantkinja”. Nakon godinu dana lutanja, sada je trenutak za rez između realnosti oko korone i panične reakcije, između mita i stvarnosti, kako bismo se okrenuli obnovi društva i oživljavanju ekonomije. 

Večernji list

INTERVJU: "Zagreb je ključ europske budućnosti BiH, a Sarajevo kočnica na tom putu"

Donald Trump više nije predsjednik SAD-a, ali iza njega ostaje političko nasljeđe koje njegovi oponenti neće moći u potpunosti rastočiti. Koje će njegove politike provoditi i njegov nasljednik, a koje će se ipak drastično promijeniti u naredne četiri godine?

Biden je “poznato poznato”. On je već pedeset godina u politici, oličenje je političkog establišmenta, tako da tu neće biti nikakvih novosti. Trump je njegov antipod. U politiku je ušao kao autsajder koji je uputio dosad najozbiljniji izazov političkom establišmentu. Međutim, iako je kao predsjednik uzdrmao sustav, nije ga uspio i promijeniti. Kao što smo imali prilike vidjeti, na kraju ga je taj sustav uspio odbaciti kao neko strano tijelo. Zato bismo danas možda prije trebali postaviti pitanje koliko uopće neki političar, pa makar to bio i formalno najmoćniji čovjek na planetu, može mijenjati stvari? 

Meni se čini kako je sam sustav postao potpuno automatiziran i radi po svojoj logici, bez obzira na to tko mu bio na čelu. Trump nas je možda podsjetio na vremena kako je nekad izgledala politika, kada je predsjednik činio razliku, ali danas vidimo da je Amerika, kao i većina drugih zemalja, zemlja na autipilotu. Predsjednik može biti i dementni starac, a senatori konji, i stvari će i dalje neometano ići svojim smjerom. Sasvim je nebitno tko vodi sustav i kakve politike želi provoditi.

Može li se takvo stanje uopće promijeniti?

Trump je nešto pokušao, ali sad vidimo da nije imao niti suradnike niti iskrenu podršku stranke u tome. Jedino u čemu je uspio brendiranje je strategije koja bi jednom doista mogla predstavljati alternativu postojećem globalističkom poretku. No sve više sumnjam da je Amerika zemlja koja ima vitalnosti za takvu operaciju. Amerika nije država, već kontinent. Takva bi operacija mogla uspjeti u državama koje imaju formu nacionalne države, poput nekih europskih država, ali one su bez snage i utjecaja. Živimo u post-nacionalnom i post-demokratskom svijetu. Globalizam se čini kao naša sudbina. To je začarani krug u kojem se vrti svaka želja za promjenom.

Trumpa se elita još uvijek boji

Joe Biden od izborne noći nastupa kao veliki pomiritelj, a mainstream mediji pomažu mu u guranju tog narativa koji navodno pomiruje, ali suštinski isključuje sve neistomišljenike. Može li Biden zaliječiti rane američkog društva ili će se i u njegovom mandatu nastaviti polarizacija?

Moram priznati da ne vidim tu volju za pomirenjem ni kod Bidena, ni kod mainstream medija. Bidenov inauguracijski govor bio je pun poziva na “jedinstvo”, riječ koju je toliko puta ponovio da je postala jako sumnjiva. Ne možete ljude etiketirati kao fašiste ili nazivati ruljom, a onda govoriti o jedinstvu i nacionalnom pomirenju. Samo budala može ljude nazivati budalama, a onda očekivati da se oni s njime slože. Tako da Bidenov poziv na jedinstvo možemo tumačiti samo kao poziv na jedinstvo stranačkih elita u borbi protiv Trumpova nasljeđa. 

Naravno, Trump je tu samo strašilo preko kojega će politički establišment pokušati legitimirati svoju vlast. Trump je unaprijed pripremljeni izgovor za sve promašaje i poraze politike establišmenta. Ali što oni više u svojim izlikama budu evocirali Trumpovo ime, to će ga sve više jačati i davati mu šansu za novi život. Tako da je jedinstvo samo mit, šarena laža u koju nitko ne vjeruje. Polarizacija je način na koji sustav sebe legitimira.

Kako će se Republikanska stranka postaviti prema tome?

Hoće li tu šarenu lažu i sirenski zov demokratskog establišmenta prihvatiti republikanski establišment, ostaje za vidjeti, ali već je sada jasno kako bi takav zaokret Republikanske stranke značio pristanak na podređeni položaj u toj igri. Ako ste protiv Trumpa, ne trebaju vam republikanski “nevertrumperi” kad imate demokrate. No ne smijemo izgubiti iz vida kako u republikanskom establišmentu također postoji jak motiv osloboditi se Trumpa i njegova utjecaja. Vidimo takve tendencije i u pristanku na ovu igru oko impeachmenta, s tim da se lideri GOP-a nisu tu previše željeli izložiti jer ipak je to sada Trump-stranka. Baza je snažno protrumpovska, i to je ono što mnogima sreću kvari. Kome to sada nije jasno, postat će mu jasno do izbora 2022.

Sigurnost umjesto slobode

Može li Amerika uz ovakve unutarnje turbulencije ostati predvodnica tzv. 'slobodnog svijeta'? Možemo li danas uopće podijeliti svijet po toj hladnoratovskoj osi na 'slobodni' i 'neslobodni'?

Bojim se da je danas govoriti o slobodi anakronizam, samo “stara navika”. O slobodi se danas, kada nam se uvode korona-putovnice i bez otpora nameću ograničenja kakva smo gledali samo u ekranizacijama Orwella, može pričati samo kroz gorku ironiju. To je, između ostalog, i generacijska stvar. Kada su ljudi mladi, naravno da im je sloboda najveća vrijednost. Ali, Zapad sve više stari i naravno da se onda sigurnost nameće iznad slobode. Kako starci čine glavninu glasačkog tijela, ne samo u Europi, već i u Americi, naravno da su tu logiku prihvatili i političari. Sigurnost, a ne sloboda, lozinka je našeg svijeta. 

Osim spomenutog generacijskog motiva, postoji i motiv traganja za političkim legitimitetom. Od kraja Hladnog rata i nestanka Sovjetskog Saveza kao ozbiljnog izazova demokratskom svijetu, političke elite na Zapadu traže novi izvor svog legitimiteta. Strah je najjača emocija koja stoji na raspolaganju tehnokratima vlasti. Zato imamo stalnu licitaciju strahom. Tako smo imali strah od globalnog zatopljenja, pa smo onda imali strah od globalnog terorizma, pa onda strah od Trumpa i uspona “novog fašizma”, da bismo danas dobili strah od korone. Sve su to izgovori političkog establišmenta koji nema odgovore na izazove današnjeg svijeta.

Prenapuhuje li se neke od tih nedvojbenih izazova kako bi predstavljali legitimni izvor straha?

Nije da to sve nisu realni problemi, ali po rangu se ne mogu usporediti s izazovima koje su pred zapadnu civilizaciju postavljali komunizam i sovjetski imperijalizam. Otuda je i pitanje legitimiteta elite sve spornije; elite koja se više bavi izgovorima, nego traženjem odgovora na realne izazove i pružanja nade ljudima. Stoga sve više zalazimo u sferu straha od imaginarnog. To je svijet paranoje u sukobu sa stvarnošću. Taj je svijet samo odraz stanja duha političkih elita na Zapadu koje nisu sposobne ponuditi rješenja, već se bave potragom za vlastitim identitetom. Ne mislim da će ta potraga dobro završiti. 

Amerika u toj situaciji nije predvodnik, već samo neiscrpni resurs političke moći za novu globalnu elitu. To je, dakle, situacija podređenosti, kada nekadašnji lovac postaje lovina današnjih globalnih lešinara. To je i smisao globalizma, gdje više nemamo igru interesa pojedinih država u globalnoj areni, već imamo globalnu, nadnacionalnu elitu koja pojedine države, pa i Ameriku, koristi samo kao sredstvo za unaprijeđenje interesa svoje klase. Otuda je i Trumpov slogan 'America first' stvorio toliku paniku među globalistima, jer im je bio oduzet taj dragocjeni resurs moći i utjecaja.

Globalizam je saveznik Kine

Trump je prvi američki predsjednik koji je Kinu otvoreno označio kao prijetnju. Njemu, članovima njegove obitelji i najbližim suradnicima zabranjen je ulazak u tu zemlju. Kolika je Kina doista prijetnja Americi i zapadnoj civilizaciji općenito?

Uspon Kine i utjecaj Kineske komunističke partije u globalnoj areni bezupitno jest najveći izazov zapadnoj civilizaciji. Današnji uspon Kine dosta podsjeća na munjevit uspon Njemačke početkom 20. stoljeća. Kina je zakašnjela supersila koja je uletjela na “teren” kada je plijen već podijeljen i sada vidimo kako i ona traži svoj dio kolača. Kada je Kina počela graditi mornaricu i pokazala ekspanzionističke apetite gradnjom umjetnih otoka, stvari su postale ozbiljne. Međutim, mornarica vam ništa ne vrijedi ako nemate luke u prijateljskim zemljama.

Kina, barem zasad, praktički nema snažnih saveznika u svijetu…

Sreća je u nesreći to što je Kina svojim agresivnim ekspanzionizmom zatvorila sebi put da postane pomorska sila jer je od svih potencijalnih saveznika u okruženju stvorila neprijatelje. Od susjednih država, Kina ima dobre odnose samo s Pakistanom. Dok tako stvari stoje, vojno se, dakle, ne treba bojati Kine. Ali u svim drugim aspektima Kina uspješno gradi svoj utjecaj, od stvaranja ekonomskih koridora, poput Puta svile, pa sve do međunarodnih institucija, poput OUN-a. Što se saveznika tiče, globalizam je danas najveći saveznik Kine.

Kako se to manifestira?

Kina je, prije svega, ogromno tržište koje je mamac za multinacionalni kapital. Tako smo, kao svojevrsnu ironiju povijesti, dobili situaciju da, nakon pada “Željezne zavjese” na istoku i kolapsa globalnog komunizma, najviše koristi od tog događaja nisu imali narodi koji su se napatili pod sovjetskom čizmom, već - komunistička Kina. Kapital sa Zapada nije došao, kako smo se svi nadali, u Istočnu Europu ili zemlje bivšeg SSSR-a, već je otišao u Kinu. To dosta govori i o prirodi tih globalnih elita. Globalnim političkim i financijskim elitama, čini se, više odgovara stvarati dogovore s Kineskom komunističkom partijom, nego sa zemljama koje pokušavaju stvoriti pravnu državu.

Neoliberalne zablude

Nezanemarivi broj američkih stručnjaka za vanjsku politiku smatra da je uspon Kine na prvo mjesto i zamjena pozicija s Amerikom neizbježan proces. Čeka li Kinu doista nezaustavljiv uspon ili ga se na neki način ipak može zaustaviti?

Ako na snazi ostane globalistička agenda, onda ne vidim što bi tu moglo “poći krivo”. Ta je suradnja u korist Kine definitivno na djelu. Pogledajte samo famozni Pariški sporazum, koji  ekonomijama zapadnih zemalja stavlja ogromne ekološke okove na noge, dok Kinu, kao najvećeg svjetskog zagađivača, tretira kao “zemlju u razvoju” koja zbog toga narednih dvadesetak godina ne mora poštivati te standarde. Dakle, dok se Kina ne “razvije”, mi na Zapadu plaćat ćemo to što oni bacaju svoje smeće u Žuto more. 

To je samo jedan primjer koji govori o tome kako zapadne političke elite tretiraju Kinu kao nekoga kome treba pomoći u njenom usponu, a na štetu ljudi na samom Zapadu, što je potpuno iracionalno. Trump je tu svojom politikom “povukao ručnu” i htio postaviti novi okvir za suradnju od kojega bi postojala obostrana korist. To se od strane globalista, onda, proskribiralo kao suprotno tržišnoj logici, kao užasni protekcionizam i ekonomski populizam.

Nije li Trumpova “poštena trgovina” umjesto “slobodne trgovine” ipak određeni vid protekcionizma?

Valjda je to nova definicija logike slobodnog tržišta po kojoj treba zaštititi kineski interes, dok Zapad u tom odnosu treba djelovati “bezinteresno”. To je pogubna politika za koju veliku odgovornost snose i neoliberali na Zapadu koji nude teorijsku podlogu za takve nepravedne transakcije, proglašavajući globalne ekonomske ugovore poljem slobodnog tržišta bez preispitivanja same prirode takvih globalnih ugovora. A njihova je priroda u svojoj biti trula, koruptivna i štetna za zapadne nacije. Tako je stvoren nepravedan transakcijski okvir igre s “nultom sumom”.

Radi se o nesporazumu neoliberalnog svijeta sa samim sobom a sada nam svima ti nesporazumi stižu na naplatu. Prvo smo imali zabludu kako će slobodno tržište po automatizmu dovesti do demokratizacije Kine, a nije. Sada imamo ovu zabludu kako imamo neki idealni platonistički svijet slobodnog tržišta kao zadanu konstantu, dok je realnost da Kina, s jedne strane, ima pristup slobodnom tržištu, dok, s druge strane, kod kuće blokira svako tržište, odnosno, ima svoje uvjete. Oni pak koji se mogu izboriti za pristup njihovom tržištu onda to koriste kao polugu pritiska na svoje vlade. Tako smo vidjeli kako su na najave tarifa prvi na svoje vlade skočili korporatisti koji su u dogovoru s KKP. 

Osnova liberalnog tržišta je mali poduzetnik, a on ima dva protivnika - prvo, u vidu korporatizma, koji svojim utjecajem na politiku i uvođenjem novih pravila izbacuje potencijalnu konkurenciju s tržišta. Drugo, u vidu nelojalne konkurencije izvana, ali ne u smislu prodaje jeftinijeg proizvoda, već krađe intelektualnog vlasništva, gdje netko Zapadu prodaje zapadni proizvod jeftinije. Znači, imamo slobodno tržište u teoriji, gdje se na njega najviše poziva onaj koji u praksi krši pravila pravednog ponašanja, dok mi, na vlastitu štetu, slijepo vjerujemo teoriji a ne svojim očima.

Najveći sigurnosni izazov od postanka svijeta

Gdje je u toj priči Rusija? U slučaju velike globalne polarizacije u narednim desetljećima, kome bi se mogla prikloniti Moskva koja, s jedne strane, dobiva globalno na relevantnosti uvijek kad postoji određeno nadmetanje ili prepucavanje s Washingtonom, dok s druge strane ima dosta problema i višedesetljetne animozitete s Pekingom?

Rusija danas, naravno, nije globalni igrač kakav je nekad bio Sovjetski Savez, već regionalna sila. Ona svoj utjecaj ne može ostvarivati kroz direktnu kontrolu drugih zemalja, nego jedino kroz izazivanje kriza u regiji. Izazivanje kriza na svojim granicama dio je ruske sigurnosne politike jer se boji da bi stabilnost u njenom susjedstvu ruske susjede neminovno odvela u krilo Zapada i suzila sferu ruskog utjecaja. 

Tijekom čitavog Trumpova mandata imali smo priliku slušati o tome kako je Trump “ruski igrač” kojega je Putin doveo na vlast. Međutim, u zadnje četiri godine vidjeli smo kako su Rusija i Putin postali gotovo potpuno nevidljivi i izgubili na snazi i utjecaju. Ostvarenje američke energetske neovisnosti pod Trumpom i pad cijena nafte doveli su Rusiju na rub bankrota, dok je Trumpov embargo na Sjeverni tok prijetio potpunim odstranjenjem ruskog utjecaja iz europske politike.

Dolazi li promjenom američke administracije i promjena odnosa prema Moskvi?

Povratkom Bidena ne sumnjam da će Putin odahnuti. Povratak Amerike u Iranski nuklearni sporazum - u što ne treba sumnjati jer je to jedno od “nasljeđa” Bidenovog mentora Obame - ponovno će zakuhati Bliski istok i podići cijene nafte, dok će Amerika zbog ekoloških nameta ponovno postati energetski ovisna. Takav razvoj događaja punit će kremaljsku riznicu, a time i jačati Putinov značaj i potencijal za stvaranje regionalne nestabilnosti. 

S druge strane, kao što i sami kažete, Rusija bi, uz Indiju, Japan i Australiju, bila važan partner Zapadu u strategiji okruživanja Kine i “pacificiranja” kineskog ekspanzionizma. Taj je ekspanzionizam, u slučaju Rusije, direktna prijetnja na njenoj granici. Kina je zemlja siromašna resursima, ali “bogata ljudima”, dok je Sibir prazan, a bogat resursima. No puno se toga treba odigrati kako bi se ruski i zapadni interesi “poklopili”. Tu, prije svega, mislim na pitanje tko će naslijediti Putina.

Koji su glavni izazovi pred Putinovim nasljednikom?

Rusija je država koja se vodi po principu mafije, a znamo da se capo di tutti capi ne može umiroviti. Putin je već star i što kad jednom dođe i njegov kraj? Priča zapadnih globalista o “demokratizaciji Rusije” kao nekakvom cilju je neozbiljna. To samo jača Putina i njegov utjecaj. Jedini cilj koji Zapad može imati u Rusiji jest spriječiti da se ta država s ogromnim nuklearnim arsenalom raspadne na desetak nuklearnih fundamentalističkih država, što bi bio vjerojatno najveći sigurnosni izazov za svijet od njegova postanka. U tom smislu, ispred iluzija o nekakvoj “demokratskoj Rusiji”, mislim da bismo trebali realistički optirati za sigurnost.

Europa u novom Hladnom ratu

Europska unija nedavno je postigla dogovor o Sveobuhvatnom sporazumu o investicijama s Kinom, dok je s Amerikom pokušaj sklapanja sličnog sporazuma neslavno propao. Znači li europska emancipacija od Amerike nužno približavanje Kini ili je EU ipak toliko sazrela da može biti 'treća strana' i potpuno neovisan globalni faktor?

Opasno je bilo kakvo strateško okretanje Europe od Amerike i traženje partnera na istoku, poglavito kad se radi o Kini. Taj potez vidim kao političku odluku Angele Merkel. Sjećamo se da je ona od Kine osigurala kreditne aranžmane kada je bila suočena s grčkom krizom. Izgleda da su te “kreditne linije” još otvorene pa sada želi osigurati nove kredite u strahu od recesije koja nam prijeti zbog koronakrize. Ne treba ni spominjati u kakav žrvanj utjecaja tu ulazimo jer Europska je unija primamljiva zbog bogatog tržišta, ali je po svemu politički patuljak. Treba očekivati da će Kina na to tržište ući kao nož kroz putar. 

Jasno je da smo tu u ekonomski podređenom položaju, dok ćemo dugoročno politički imati samo štete. Već se bez puno buke potpisuju sporazumi o ekstradiciji kineskih disidenata, čime se pokazuje o kakvom se tu odnosu radi i na kakve su sve ustupke eurokrati spremni. Zbog svega je toga jasno da je Europa postala bojno polje novog Hladnog rata oko utjecaja između Amerike i Kine, gdje se ona polako odriče starih saveznika i naginje novima, a sve zbog mogućeg kratkoročnog interesa. Karte se ponovno miješaju i sve pogreške koje sada budemo pravili dugoročno će nam stići na naplatu. Stvaranje ekonomske I političke ovisnosti Europe o Kini bila bi civilizacijska kataklizma za Zapad.

Stabilizacija Balkana ili nova velika kriza

Trumpov sporazum s Hotijem i Vučićem otvorio je prostor Beogradu da dominira tzv. mini-Schengenom, prostorom u hrvatskom susjedstvu koji još nije dio europskih integracija. Ostvari li se jedna takva ideja, koliko je to opasno za Hrvate u Bosni i Hercegovini?

Trump je pokeraš i nikada ne otkriva karte do kraja, tako da ne znamo koje bi još poteze povukao da je ostao u Bijeloj kući. Vjerojatno bi preko Kosova izvukao Srbiju iz ruskog zagrljaja i time smanjio potencijal za izazivanje kriza na Balkanu. Srbija ne bi imala drugog izlaza osim vezivanja za Zapad, što bi dodatno pacificiralo cijelu regiju. Naravno, ovdje u igri nije samo Amerika, već i druge regionalne sile, poput Rusije, Turske i EU. 

Iako se Rusi predstavljaju kao veliki zagovornici srpskih interesa na Kosovu, njih Kosovo zanima isključivo zbog Krima. Njihov je interes oko Kosova riješiti taj problem preko OUN-a, čime bi se stvorio legalni okvir za odcjepljenja Krima od Ukrajine. Priznanjem Kosova bili bi zadovoljeni apetiti Turske, ali bi zauzvrat tu bila povučena granica njihovom utjecaju na Balkanu, odnosno, izgubili bi utjecaj oko BiH. 

Tako rješavanje “kosovskog pitanja” istovremeno krije i opasnosti od moguće nove krize, ali i otvara prostor za stabilizaciju Balkana i BiH. Bidenovim izborom to vjerojatno sve staje i pokušat će se s nekim novim aranžmanom. To vjerojatno znači odgađanje rješavanja problema i produžavanje nestabilnosti u regiji.

Hoće li i nova američka administracija ostati na tragu tog dogovora?

Teško je sada nagađati dok ne vidimo prve znakove, ako ih uopće vidimo. Amerika se sada bavi sobom i svojim unutarnjim problemima, tako da ne znam koliko ima snage za bavljenje tamo nekim Balkanom. Naklonost demokrata konceptu "građanske Bosne" i Bošnjacima notorna je stvar. Iran i Turska vjerojatno će ojačati, Rusija također, jer im je Trump svojom inicijativom oduzeo dah, što sve može podići uloge i zakomplicirati stvari. 

No za nadati se je kako do toga ipak neće doći jer je proces već daleko odmakao, a mi smo ovdje ipak provincija, i to jako mala provincija, pa se valjda neće koplja lomiti baš na nama. Možda je I bolje sačekati još četiri godine dok ne dobijemo stabilnu vlast u Americi pa onda ići na definitivno rješenje, nego sada zaglaviti u nečemu što bi bio loš kompromis divergentnih sila.

Ustavna i administrativna arhitektura Bosne i Hercegovine vječna su tema. Posljednjih je godina BiH prestala biti predmet naročitog američkog interesa i prepuštena je Europskoj uniji koja nastoji progurati svoj 'građanski koncept'. Može li se očekivati novi američki angažman u BiH i koja bi rješenja tamošnji Hrvati i Republika Hrvatska trebali zastupati?

Bosna i Hercegovina jedna je među mnogim nesretnim državama čiji narodi ne žele živjeti zajedno, ali te države ipak postoje jer ne postoje nikakva druga optimalna institucionalna rješenja. Ona nikad neće postati funkcionalna država, već će uvijek biti sigurnosni izazov za okruženje i protektorat međunarodne zajednice. 

Unutar tog okvira uvijek će na podršku velikih nailaziti oni interesi koji se najbolje prodaju kao “garant mira i sigurnosti”. Dakle, puno je toga i do igrača na terenu, a ne mislim da su tu Hrvati u lošijem položaju od ostalih i bez svojih aduta. Dapače, ako su sve te zemlje na putu europskih integracija, onda Zagreb, a ne Beograd, predstavlja njihova prirodna vrata na Zapad. Tako da je puno toga i do nas, kako se mi postavljamo. 

Naš je paradoks to što hrvatska desnica bježi od Balkana iako to znači okretanje leđa Hrvatima u BiH. Hrvatska ljevica nema taj kompleks, ali BiH vidi kao “građansku državu” koja ih podsjeća na mini-Jugoslaviju, što je agenda koja ide na ruku Bošnjacima i njihovim ustrajnim pokušajima ostvarivanja hegemonije većinskog naroda, uglavnom na štetu Hrvata. Tako da prvo moramo definirati neke stvari u Zagrebu želimo li imati jasnu strategiju prema BiH i biti od pomoći hrvatskom narodu tamo.

Ako je Hrvatska doista portal u neku bolju stvarnost za BiH, kakvu bi politiku trebao voditi službeni Zagreb?

Zagreb se tu, prije svega, treba lišiti svog provincijalizma i kompleksa manje vrijednosti pred Beogradom i iskoristiti svoje prednosti kako bi ostvario utjecaj. BiH može na Zapad samo preko Hrvatske. Europsko rješenje ne odgovara Bošnjacima jer ono znači odricanje od suvereniteta, a oni upravo to pitanje suvereniteta žele prvo riješiti u svoju korist, bar na razini Federacije. Zbog toga im odgovara da BiH što kasnije uđe u EU. 

Stoga mislim da Hrvati u BiH trebaju biti motor priključenja BiH Europskoj uniji i ponuditi se EU kao prirodni saveznik. To znači nikako se ne vezivati za Beograd i presjeći sve veze s eventualnim ruskim utjecajem. Konačno, o sudbini BiH neće odlučivati Beograd ili Moskva, već Bruxelles i Washington. Zašto bi onda Hrvati u BiH pokušavali preko Dodika ostvariti svoje interese – nije li bolje i prirodnije da Srbi u BiH traže saveznika u Zagrebu jer je to i na njihovu korist? Članstvo u EU snažan je mehanizam i to je prednost koju trebamo iskoristiti kako bismo imali stabilnost u susjedstvu i smanjili sigurnosne izazove koji bi odatle mogli dolaziti u budućnosti, ali i ostvarili utjecaj na politike koje će se provoditi. 

Prvi je korak u tom smjeru učinjen nedavnim potezima, kada su poslane poruke pomirenja u Hrvatskoj. Odnosi Srba i Hrvata u Hrvatskoj, unatoč redovnim lošim porukama službenog Beograda - ili baš zbog toga - nikad nisu bili bolji nego danas i to je velika pobjeda Zagreba. Takve su poruke i signal Zapadu na koga se treba osloniti kako bi se ostvario cilj stabilnosti i mira u regiji.

The Conservative

Trump je do sada bio izgovor za sve, ali što kad taj izgovor nestane?

Konstantin Kavafi ima pjesmu o barbarima koji prijete gradu. Svi su prestrašeni, ali prava panika nastaje tek kad im glasnici jave kako “barbari, ipak, neće doći”...

Ovih nam dana iz Amerike stiže novi holivudski uradak iz žanra političkog trilera pod nazivom “Trumpov opoziv 2.0”. Kako je prvi nastavak kod publike loše primljen, iako je od takozvane stručne javnosti dočekan s oduševljenjem, ni ovaj drugi nastavak ne obećava previše, unatoč blještavim naslovnicama i snishodljivoj naklonosti kritike.

Prvi izvještaji govore kako komad prije podsjeća na đačku izvedbu neke kazališne predstave, nego na vrsnu političku dramu, kakve su nam zadnjih godina stizale iz Washingtona. Glumci su, naime, ovaj put nekako previše mali za kostime koje su na sebe navukli, pa sve više podsjeća na parodiju originalne verzije, koja je već po sebi bila komedija s lošim završetkom. Dobra drama traži iskusne glumce koji znaju kako iznijeti karakternu ulogu, a ne naturščike koji će tek ridati pod maskama.

Ipak, samoj ideji se mora priznati doza originalnosti, ali, kao i kod svake novotarije, prva joj je prepreka proći test realnosti kako bi bila uvjerljiva. Kao što znamo, ideja je provesti postupak predsjedničkog opoziva protiv čovjeka koji više nije predsjednik. Valjda osjećajući kako se radi o apsurdu, odlučili su prvo glasati o tome je li sama inicijativa uopće ustavna. Kako se nitko nije iznenadio ishodu glasanja, bilo je jasno da na samom početku prisustvujemo dramskom antiklimaksu, koji je samo potvrdio kako se, ipak, radi o farsi.

Kako komad ide dalje taj dojam se samo pojačava. Tako se kao glavni razlog za opoziv navodi kako je bivši predsjednik promoviranjem “velike laži” o izbornoj krađi nahuškao svoje pristalice da upadnu na Kapitol, kako bi izvršili državni udar. Upad gomile na Kapitol svatko će normalan osuditi kao neprihvatljiv čin kojim se mora pozabaviti pravna država, ali prikazivati taj događaj kao pokušaj državnog udara ili kao nasilnu pobunu protiv ustavnog poretka, djeluje ponovno samo kao dramatsko napuhavanje.

Amerika je poznata kao zemlja u kojoj gotovo svaki stanovnik kod kuće ima arsenal oružja, pa se svakom iole upućenom prirodno postavlja pitanje kakav je to “američki ustanak” u kojem gledamo nenaoružanu gomilu, predvođenu likom preobučenim u šamana, kako smušeno ulazi u nebranjeni Kapitol? Za publiku odgojenu na spektakularnim prizorima poput onih iz “Dana neovisnosti”, takvo što je ispod svakog očekivanja, skoro jednako kao i “poziv na nasilje”, koji završava evanđeoskom porukom: “Pođite u miru.”

Što se tiče teze o “velikoj laži”, to tek djeluje kao reklama za “Dormeo” i poziv publici na gašenje svih kognitivnih funkcija. Kako ikome tko nije prespavao zadnje četiri godine može djelovati uvjerljivo kada oni koji su nas tada uporno uvjeravali kako je Trump pokrao izbore sada tvrde kako je sama teza o izbornoj krađi “velika laž” i poziv na rušenje ustavnog poretka? Čemu zabrane, ako je sve tako transparentno? Zašto ne dopustiti specijalnu istragu kakvu smo imali nakon izbora na kojima je pobijedio Trump?

No, koliko god nekome sa strane ovakva predstava s opozivom nekoga tko više ni nije na funkciji mogla biti neuvjerljiva, ona svakako ima svoju funkciju. Njena funkcija je više ritualna, nego propagandna. Ideja i nije uvjeriti nekoga izvan političkog establišmenta u ispravnost vlastitih stavova, već ishoditi prisegu lojalnosti narativu političke elite. Novi narativ ne zahtijeva od političke elite lojalnost nekome izvan njihovog uskog kruga, već lojalnost onima koji su unutra. Važno je jedinstvo elite, a ne nacionalno jedinstvo.

Tu možda leži i odgovor na pitanje čemu opoziv kad demokrati ionako nemaju dovoljno ruku za opoziv. Trump je sada veći problem GOP-u, nego demokratima. Opoziv nekoga tko više nije predsjednik nema smisla, ali mnogi u GOP-u misle kako bi od zabrane javnog djelovanja Trumpu oni mogli profitirati. S druge strane, zanimljiva je i indolentnost Trumpa u ovom procesu. Neki u tome vide poruku kako on, u stvari, želi biti opozvan, jer bi baš to kod ljudi probudilo inat i dalo novi zamašnjak njegovoj eventualnoj kandidaturi.

Kako god bilo, najzanimljivije tek slijedi nakon završetka ove farse. Trump je do sada bio izgovor za sve, ali što kad taj izgovor nestane? Tko će biti kriv za probleme s cjepivom, recesiju i još stotinu drugih problema? Konstantin Kavafi ima pjesmu o barbarima koji prijete gradu. Svi su prestrašeni, ali prava panika nastaje tek kad im glasnici jave kako “barbari, ipak, neće doći”. Tada ostaju suočeni sami sa sobom i shvaćaju kako su “barbari, ipak, bili neko rješenje”. Taj bismo film mogli uskoro gledati.

Večernji list

Novo božanstvo koronasvijeta kojemu se klanjamo zove se sigurnost

Čovječanstvo se još od prvih svojih koraka kroz ovu dolinu suza muči u znoju lica svoga zaraditi kruh svagdašnji, a evo, mi smo izgleda pronašli način kako živjeti i bez rada

Kada danas promatramo ovaj korona-svijet oko sebe, teško je oteti se dojmu kako se onaj naš svijet neopozivo promijenio. Iako sve izgleda gotovo potpuno isto kao i jučer, znamo kako se taj “jučerašnji svijet” više neće povratiti, niti ćemo nastaviti živjeti kako smo nekad živjeli. Ona “ključna dva tjedna” premetnula su se u vječnost. Maske koje smo jesenas navukli kao privremenu mjeru ostat će s nama zauvijek, a ruke ćemo ribati do Sudnjeg dana. 

Pa, što nam se to dogodilo? Jedni nam kažu kako se nalazimo usred bitke za opstanak, jer je svijet zahvatila smrtonosna kuga, dok su drugi uvjereni kako je sve ovo maslo nekih mračnih sila, koje su nas odlučile držati u pokornosti. Ali, što bi rekli fact-checkeri, nema evidencije ni za jedan od navedenih stavova. Sve što znamo jest da više nije ni “kuća-pos’o”, već samo “kuća-kuća”, dok se za izlazak do trgovine preoblačimo u kirurge.

Neki bi rekli kako smo se svi evidentno učlanili u neku novu sektu, u kojoj je sve podređeno sigurnosti. Sigurnosti, naravno, na ovom svijetu nema, ali zar klanjanje lažnim idolima i nije ideja svake sekte? Čovjek koji nosi masku na licu dok sjedi sam u autu ne štiti sebe i druge od korone. On traži boga. Žena koja jurca po plaži i opominje djecu da stave maske na lice, ne brine o zdravlju te djece. Ona se klanja novom božanstvu sigurnosti.

Ponekad mi se čini kako smo svi pobjegli iz knjiga nekih zaumnih filozofa. Hegel je govorio kako Svjetski Duh pohodi zemlju u kućnom mantilu i papučama, dok je Marx propovijedao revoluciju kako bismo ostvarili svijet “oslobođen od rada”. Naravno, kao i u svakoj Utopiji, ima tu izvjesnih disonanci i odstupanja, kao kad prosvjednici onima udobno zavaljenima u fotelju vlasti šalju poruku “pustite nas da radimo”, ali to je otprilike to.

Ispada, dakle, kako smo sjedeći doma i ne radeći ništa ostvarili dubokoumni filozofski plan svjetske povijesti. Čovječanstvo se još od prvih svojih koraka kroz ovu dolinu suza muči u znoju lica svoga zaraditi kruh svagdašnji, a evo, mi smo izgleda pronašli način kako živjeti i bez rada. Tako nam nalaže naša nova religija. Još samo malo da se potrudimo, kažu nam visoki svećenici našeg novog kulta, i postignemo još viši stupanj dokoličarenja, pobijedit ćemo virus i našoj sreći neće biti kraja.

Ali, ne kaže se uzalud kako su “besposlene ruke vražja radionica”. Ako želiš držati Vraga dalje od sebe moraš rukama dati posla. To zna svaki roditelj ili nastavnik. Ako želiš imati mira, daj djeci da se igraju s nečim. Zadavanje zadataka u nastavi također nema drugi smisao nego smanjiti obim dječjih nestašluka u školama. Radna etika nema samo materijalni smisao, već i izlaska na kraj s problemima koje pred ljudsku prirodu postavlja dokolica.

To je, između ostalog, i razlog zašto na spisku zaposlenja postoji zanimanje “političar”. Svi mi znamo kako oni ne rade ništa bitno i korisno za društvo. Uglavnom po kancelarijama prave aviončiće od papira i glume pred kamerama kako su silno angažirani. Ali, zamislite samo kakva bi nevolja po društvo nastupila kad bismo svu tu armiju uhljeba koju sada plaćamo da sjedi po kabinetima, kao što to predlažu neki liberali, najurili na burzu rada. 

I tako, dosad se naša civilizacija borila s izazovima koje je pred nas stavljala lijenost, a evo sad smo otkrili kako je to bila pogreška i da, u stvari, treba pobijediti rad. Ne bi me čudilo kad bismo saznali kako je ta ideja djelo bezdane dokolice političke kaste. Samo je dokonom političkom umu moglo pasti na pamet kako je sjajna ideja da svi postanemo dokoličari. Svaki inteligentniji vladar zna da je najteža stvar na svijetu kontrolirati dokonog čovjeka koji sjedi kod kuće.

Novi kult sigurnosti, koji nam se danas nudi kao recept za bolji život, neminovno vodi naše društvo u materijalno i duhovno propadanje. Jedno je biti racionalan i štititi sebe i druge, a nešto sasvim drugo od toga napraviti kult koji blokira čitav život i okreće ga naglavce. Rad daje ljudskom životu smisao i nadu u bolje, dok pretvaranje ljudi u lijenčine predstavlja recept za anarhiju i put u propast.

Nakon kraja Hladnog rata politika nikako da pronađe svoj smisao i opravdanje. Prvo su nas tjerali da grlimo drveće, ali to nije pobudilo naročit entuzijazam. Sad nas, s nešto više uspjeha, tjeraju da se maskiramo u kirurge. Možda ipak još nije kasno za novi globalni društveni ugovor - mi ćemo se praviti kako nam i dalje treba politička kasta, a oni zauzvrat da prekinu s praksom projiciranja ideala vlastite uzaludne egzistencije na našu stvarnost.

Večernji list