Samo ako živimo u istini nećemo biti izbrisani iz knjige povijesti

Sami smo sebi postali teški. Jurnjava za ciljevima i samodokazivanje, koji nam mogu priskrbiti samo kratkotrajna zadovoljstva, često ostavljaju veću prazninu od one od koje bježimo, tako da bismo trebali dobro paziti što želimo

Nova je godina vrijeme kada se obično prave pregledi najznačajnijih događaja koji su obilježili prethodnu godinu, kako se to kaže, u zemlji i svijetu. Ali, prilika je to i da svatko od nas napravi malu životnu inventuru u kojoj ćemo popisati sve ono što smo postigli, kao i sve one želje koje nismo ostvarili. Iz svega toga trebali bismo izvući neke pouke, ali i pronaći snagu koja će nas nositi dalje, ka ispunjenju naših ciljeva.

Svijet u kome živimo, čini se, ne ostavlja nam puno mjesta za nadu. Često sliči na Pandorinu kutiju iz koje iskaču razne boleštine, ratovi, siromaštvo i glad. Protekla godina izledala je upravo tako. Slike razaranja i smrti iz Ukrajine nisu mogle ostaviti nikoga ravnodušnim. Kako nijedno zlo ne dolazi samo, bila je tu i korona, koja nas je podsjetila kako totalitarizam nije tek izum nekih brkatih čudovišta iz prošlog stoljeća.

Politika kao da zamračuje svaki horizont nade i istine. I sve je više ljudi koji se okanjuju svake nade da bi nešto dobro moglo doći iz tog smjera. Sve više je onih koji bi se rado isključili od svih veza ovoga svijeta i negdje na miru obrađivali svoj “Epikurov vrt”. No, i to je uglavnom samo primamljiva iluzija, jer je napor da se živi “mimo svijeta” često puno teži od napora da se podnese težina ovoga svijeta. 

Sami smo sebi postali teški. Jurnjava za ciljevima i samodokazivanje, koji nam mogu priskrbiti samo kratkotrajna zadovoljstva, često ostavljaju veću prazninu od one od koje bježimo, tako da bismo trebali dobro paziti što želimo. Pobjeda sama po sebi ne mora značiti i ispunjenje. Neposredno ostvarenje opipljivih rezultata ne mora značiti sreću, kao što i obrnuto ne mora voditi u nezadovoljstvo i rezignaciju.

To je možda najvidljivije u politici, gdje se kao glavna istina u politici ispovijeda pobjeda na izborima. Kaže se kako “ništa ne uspijeva kao uspjeh”. Pretpostavlja se kako je onaj koji pobijedi u političkoj areni istovremeno i onaj koji je u pravu. Moć je postala privilegirani nositelj istine. Ta je mudrost dana, u stvari, sofisterija koja istinu istinu podređuje moći. To je pobjeda s jednom manom: ona ne može osvojiti i srca ljudi.

U stvari, to nije cijela istina. S jedne strane, podrazumijeva se da je u svakom demokratskom društvu nužno za svoje ciljeve u politici pridobiti većinu. Inače to ne bi bila demokracija. S druge strane, postoji i tradicija koja kaže kako se do pobjede u političkoj areni može doći i prevarom, te da je to nešto duboko pogrešno i nemoralno. To je tradicija koja vjeruje kako istina ne počiva na moći, već da ona može pripadati i nemoćnima.

Možda je na ovom mjestu dobro podsjetiti se čuvenog eseja Vaclava Havela iz 1978., pod nazivom “Moć nemoćnih”. U tom eseju Havel kaže kako politički disidenti moraju “živjeti u istini” kako bi nadjačali i porazili vladajuću sofistetiju koja nas je svojim obmanama i dovela u sadašnju katastrofu. Danas to može zvučati kao credo nekog politički nezrelog i jako naivnog, nekog tko donkihotovski juriša na vjetrenjače.

No, je li to baš tako? Aktivist Solidarnost Zbigniew Bujak svjedoči o tome kako su pod pritiskom vlasti poljski disidenti zapali u malodušnost i počeli sumnjati u ostvarivost svojih ciljeva. “A onda je, dok smo radili u tvornici Ursus i mislili kako smo stigli do kraja puta, do nas stigao Havelov esej. On je obodrio naš duh: nismo odustali, i u kolovozu 1980. postalo je jasno kako nas se partijski aparat počeo plašiti.”

Teško da bismo mogli reći kako danas, ma koliko stvari izgledale loše, živimo u gorem svijetu od onog u kojem su sedamdesetih godina prošlog stoljeća živjeli Havel i njegovi poljski prijatelji. Razloga za nezadovoljstvo postojećim uvijek ima, ali to nije razlog da se klone duhom. Dapače, istinski sretna može biti samo krava koja preživa u carstvu hladovine. Crtanje crnog na crnom često je samo zgodna izlika za odustajanje.

Živimo u demokraciji, a njeno je glavno obilježje sofisterija koja “slabiji argument čini jačim”. Demokracija, laž i obmana padaju zajedno. Istina je, međutim, poput vrbove svirale iz priče o caru Trajanu, i ona se ne da szakopati u zemlju. Ona će s proljećem, baš poput vrbovog šiblja, izdžigljati iz zemlje i istina će na kraju na izaći vidjelo. Možda je baš dječja naivnost potrebna da bi se od tog pruća napravio pisak istine.

Istina koja izbija na vidjelo s aktualnom krizom jest da čitava ideološka konstrukcija učenih argumenata koja je oko nas izgrađena zadnjih desetljeća počiva na laži. Sofisti našega doba nevjerojatno su se obogatili od svoje sofisterije, ali je kao rezultat toga stvoren monstrum kojim je postalo nemoguće upravljati. Stoga danas, poput Havela nekad, moramo nastojati živjeti u istini. Ona nas možda neće osloboditi, ali bi nas barem mogla sačuvati od toga da budemo izbrisani iz knjige povijesti.

Večernji list

Blagdansko vrijeme može biti podsjetnik kako višku vremena dati stvaran sadržaj i smisao

Poslova za koje su neophodni ljudi sve je manje, uskoro će postojati još samo fiktivna 'radna mjesta'. Ljudi su možda nekad bili kreativniji pa je bilo i stvaranja novih industrija i poslova. Danas smo jedino sposobni smisliti nove načine za zamjenu ljudi robotima

U ovo doba godine uobičajeno puste ulice naših gradova postaju neobično užurbane i živahne. Svi nekuda jure i u rukama tegle velike torbe s namirnicama i poklonima. Sve je obuzela potrošačka groznica. Adventsko je vrijeme i obavljaju se posljednje pripreme za božićne blagdane. Prilika je to da se obitelj okupi i da ljudi posvete više vremena svojim najbližima. Tako bi barem trebalo biti.

Ako znamo kako živimo u vremenu takozvane četvrte industrijske revolucije, koja prijeti da iz temelja promijeni naš način života, čovjek se mora zapitati koliko ćemo još dugo ovakve ugodne prizore živih ulica moći gledati i hoće li to promijeniti i narav naših dobrih običaja? Kako će izgledati Advent i Božić kroz pet ili deset godina? Hoće li oni imati isto značenje i ispunjavati nas istom radošću kao što je to danas?

Smisao blagdana je u okupljanju i posvećivanju vremena jedni drugima, kojeg inače imamo malo. Ali, što se događa, primjerice, kada te pripreme postanu potpuno automatizirane i robotizirane? Mijenja li se smisao obiteljskog okupljanja kada ljudi sve manje izlaze iz kuće i ni inače ne znaju što će sa svojim slobodnim vremenom? Može li blagdansko vrijeme zadržati svoju posebnost kada bolujemo od viška vremena?

Već neko vrijeme unazad futuristi i drugi mudri ljudi upozoravaju na to što nam se može dogoditi kada robotizacija potpuno preuzme kontrolu nad svijetom rada i industrijom usluga. Možda se danas ljutimo na dostavljače iz Glova i Wolta dok na biciklima jure pored nas, ali to je posao robota koji još uvijek obavljaju ljudi. Vjerojatno nije daleko vrijeme kad će i oni ostati bez posla i s obiljem neiskorištenog vremena.

Ako odemo do trgovine možemo vidjeti kako i je i tamo sve višefunkcija automatizirano. Ako su vas nervirali redovi na blagajni i loše plaćene blagajnice, ništa zato - sada imate samouslužne aparate na kojima možete sami obaviti kupovinu. Kroz par godina će jedino ljudsko lice koje ćemo sretati u trgovinskim lancima biti namrgođeni zaštitar koji će provjeravati jesmo li platili robu koju smo uzeli.

Jedna od ružnijih izreka kada nekoga želite poniziti bila je reži mu kako su “svi zamjenjivi”. Pri tome se mislilo kako uvijek postoji netko drugi koji može jednako kvalitetno obavljati neki posao. No,danas vidimo kako čitave vojske ljudi, koji su mislili kako rade neki stvaran posao, taj posao rade još samo nekom milošću. Ljudi više nisu “zamjenjivi” ljudima, već - robotima. Samo nas još neka iluzija i inercija štite od te spoznaje.

Nekad se za dobar posao govorilo kako je “kao izmišljen”, a uskoro ćemo svi raditi samo “izmišljene” poslove. Svi znamo za gunđanje liberala oko toga kako je previše državnih službenika koji rade na fiktivnim “radnim mjestima”. A danas “državni posao” sve više postaje model po kojem funkcionira čitavo tržište. Posla za koje su neophodni ljudi je sve manje, uskoro će postojati još samo fiktivna “radna mjesta”.

Liberali su nas dugo uvjeravali kako će problem sveopće robotizacije riješiti nevidljiva ruka tržišta, koja će kreirati nove poslove i nove industrije, koje sad ne možemo ni zamisliti. Kapitalistička kreativna destrukcija spasit će stvar. Ali, to se očito ne događa. Ljudi su možda nekad bili kreativniji, pa je bilo i stvaranja novih industrija i poslova. Danas smo jedino sposobni smisliti nove načine za zamjenu ljudi robotima.

Najveći “izum” našega doba su velike industrije za ubijanje viška slobodnog vremena - Twitter i Facebook. A sada vidimo kako su i tamo na dnevnom redu velika otpuštanja. Kako su mnogi odavno pretpostavljali, po tim tvrtkama je sjedila gomila ljudi koji su, u biti, bili besposleni. Tamo su sjedili pukom milošću prethodnih vlasnika. Njihovim otpuštanjem nije se smanjio obim posla tvrtke.

Mnoge iluzije oko stvarnih poslova je razotkrila korona i tzv. rad od kuće. U neko drugo vrijeme rad od kuće bi bacio ekonomiju na koljena. Razlog zbog kojeg se to nije dogodilo, kao i zbog čega se mnogim ljudima svidjela ideja rada od kuće, jest taj što na poslu ni inače ništa nisu radili. Korona im je omogućila da prebacivanje s kreveta na fotelju smatraju nekim stvarnim poslom.

Kako je dosada majka svake nevolje, korona-majstori su se dosjetili da uvedustroga ograničenja kretanja, kako ljudi ne bi na ulici pravili gluposti. Ako ljude vežeš za internet siguran si od uličnih nereda i revolucija. Još ako tiskaš novac i obasipaš ih eurićima iz helikoptera i dijeliš covid-dodatke, postaješ omiljen u narodu. Korona-krizu možemo gledati i kao eksperiment kako da robotizacija ne preraste u pobunu besposlenih masa.

Roboti se možda neće okrenuti protiv ljudi kao u Terminatoru. Ali njihovo preuzimanje ljudskih poslova suočit će nas sa samima sobom i izazovima viška slobodnog vremena. Blagdansko vrijeme može biti podsjetnik kako višku vremena dati stvaran sadržaj i smisao.

Večernji list

Rat protiv glavnog snabdjevača energijom potvrda je gluposti i samoubilačkog instinkta zapadnih elita

Možda zapadnim stratezima ne mora biti stalo do života Ukrajinaca, ali im sigurno nije svejedno dok gledaju rast životnih troškova u Europi. U pojedinim europskim državama troškovi goriva i grijanja su i do pet puta viši nego prije rata. 

Navršilo se godinu dana otkako je ruska vojska počela gomilanje svojih trupa na ukrajinskoj granici. Sjećamo se kako su nas tada zapadni stratezi i analitičari uvjeravali kako svi ruski planovi oko eventualne invazije Ukrajine u stvarnosti nemaju šanse da potraju više od par mjeseci. Rusi, govorili su tada, jednostavno nemaju dovoljno resursa za vođenje rata, naročito ne protiv odlučnih i dobro naoružanih branitelja.

Svi su se planovi Zapada za obranu Ukrajine temeljili na ovom predviđanju. Prema tim predviđanjima Rusi su trebali ostati bez municije do kraja proljeća, rat je već trebao završiti povlačenjem agresora u udaljenu stepu neobavljena posla, a diktator Putin posramljen i svrgnut s vlasti, završiti kao Ceaușescu. Umjesto toga, evo nas na pragu ledene zime, gdje očekujemo najavljenu novu rusku zimsku ofenzivu.

Možda je ova kratkovidost zapadnih elita i njihov potcjenjivački stav prema neprijatelju bio najočitiji u politici ekonomskih sankcija prema Rusiji. Svi se sjećamo one Bidenove: “Ako Rusija napadne Ukrajinu, uvest ćemo im sankcije!” Usvajanje takvog stava nije bilo samo pokazivanje slabosti pred ozbiljnom prijetnjom, već i, barem što se tiče europskih država, svjedočanstvo o gluposti i samoubilačkom instinktu zapadnih elita.

Ne treba vam doktorat iz ekonomije da biste zaključili kako će ekonomske sankcije prema Rusiji najviše pogoditi upravo Zapad. Prekid ekonomske suradnje i kretanje u rat s najvažnijim dobavljačem energije mora imati vrlo ozbiljne ekonomske posljedice. Pa, zašto se zapadna politika, onda, odlučila za takav korak? Zbog pritkoumne optimistične procjene kako će taj rat kratko trajati, iz kojeg će Zapad izaći kao pobjednik.

U prilog tome možemo dodati još dva strateška bisera zapadnih punoglavaca. Prvi je taj da se ruska ekonomija može svesti na ekonomiju kakve benzinske stanice. Ideja je bila da će se bojkotom kupovine na toj benzinskoj stanici ruska ekonomija strmoglaviti u kaos, nakon čega će se bijesni radnici okrenuti protiv svojih gazda. Sjećamo se kako su proljetos naslovnice bile pune takvih predviđanja.

Drugi biser strateškog promišljanja je bila pretpostavka kako će se Kina i Indija istoga trena priključiti zapadnoj politici sankcija. Ali, gle čuda, one ne samo da se nisu priključile sankcijama protiv Rusije, već su se još dodatno približile Rusiji i postale dijelom anti-zapadnog bloka. Da stvar bude još veselija, tom su se klubu priključile i zemlje OPEC-a, na čelu sa Saudima, koji se od partnerstva sa SAD-m sada okreću Kini.

Naravno, ovakva kratkovidost nije mogla donijeti ništa dobro. Zato sada svjedočimo dugotrajnom krvavom ratu pred europskim dvorištem. Rusi su svoj sustav prilagodili vođenju dugotrajnog rata. Oni nemilosrdno raketiraju ukrajinske položaje, nanoseći im ogromne gubitke u ljudstvu, a smanjujući svoje. Bitka za Bahmut se pretvorila u krvavu klaonicu, u kojoj Ukrajinci gube i do tisuću ljudi dnevno.

Možda zapadnim stratezima ne mora biti stalo do života Ukrajinaca, ali im sigurno nije svejedno dok gledaju rast životnih troškova u Europi. U pojedinim europskim državama troškovi goriva i grijanja su i do pet puta viši nego prije rata. Ako znamo da se europski ekonomski poredak zasniva na niskim troškovima energenata, jasno je kako nećemo morati čekati dugo dok čitav sustav ne kolabira, uz ozbiljne političke posljedice.

Izvještači s ukrajinskog ratišta govore kako uspostavljeni način ratovanja jako podsjeća na rovovsko ratovanje iz Prvog svjetskog rata. Ukrajinska je vojska ukopana u podzemne bunkere i rovove, dok ih Rusi zasipaju granatama. Na Bahmut dnevno padne i do dvije tisuće projektila. Ukrajinci pokušavaju uzvratiti, ali domet njihove artiljerije ne može bitnije ugroziti ruske položaje. Tu nema pobjednika, broje se samo mrtvi.

Još jedna stvar u ovom ratu podsjeća na Prvisvjetski rat. A toj je potpuno odsustvo izlazne strategije za okončanje rata kroz pregovore. Za obje strane rat je postao svrha po sebi. Isto kao i u Prvom svjetskom ratu, za obje strane je prihvatljiva samo potpuna pobjeda. Nedavna izjava Angele Merkel kako je Minski sporazum bio samo trik kako bi se za Ukrajinu kupilo vrijeme znači samo kako Rusi više neće vjerovati ni u kakav sporazum sa Zapadom.

Na koncu, paralela s Prvim svjetskim ratom nudi nam još jednu pouku. Prvi je svjetski rat zabio kolac u lijes britanskog imperija. Može li zapadni globalni imperij preživjeti ovu krizu? Na Zapad otpada oko deset posto svjetskog stanovništva. Hoće li američka ekonomija uspjeti izvući EU iz ekonomskog sunovrata? Može li petrodolar preživjeti okretanje najvećih svjetskih snabdjevača energije poslovanju u drugim valutama?

Knjige su napisane o tome kako je zapad poput mjesečara srljao u katastrofu Prvog svjetskog rata. Imperiji propadaju zbog gluposti elita, koje srljaju iz jedne greške u drugu.

Večernji list

Zelena ideologija kult je zbog kojeg je Europa danas u energetskoj krizi

Paradoks našeg vremena je da je vladajuća ideologija, koju prihvaćaju sve elite na Zapadu, postala ideologija koja želi opozvati gotovo sve aspekte industrijske revolucije koja je stvorila zapadnu civilizaciju

Svaka civilizacija ima neku svoju posebnost, nešto što ju razlikuje od drugih civilizacija. Ta specifičnost ujedno predstavlja i njihovu komparativnu prednost nad svima ostalima. Stari Grci su bili dobri u poeziji i filozofiji, pa su najtrajnije zasade svog utjecaja na ostale narode ostvarivali putem kulture. Rimljani su pak bili majstori organizacije i upravljanja, što im je omogućilo da kroz stoljeća vladaju narodima. 

U srcu onoga što nazivamo moderna zapadna civilizacija nalazi se genij pragmatizma, koji dosta toga duguje rimskom naslijeđu, ali je naročito svojstven karakteru nekih od vodećih zapadnih nacija. Istok i Mediteran mogli su dati najveće filozofske umove, osnivati predivne religije, stvarati besmrtna djela poezije i udahnjivati život kamenu, ali pragmatizmu zapada dugujemo sve one stvari koje život čine lakšim i udobnijim.

Zakonito čedo zapadnog pragmatizma, koje je preobrazilo lice modernog svijeta, nazivamo industrijska revolucija. Bez tog “čuda zapada” običnom bi čovjeku život još uvijek bio tek “mizeran, skotski i kratak”. Sva ona čuda tehnike, koja nam život čine podnošljivo ugodnim i ispunjenijim, a čije blagodati često volimo uzimati zdravo za gotovo, ne bi nam danas bila dostupna, a život bi se svodio na brutalnosti pukog preživljavanja.

Genijalnost je zapadnog uma otkrivanju načina kako da se prirodni izvori iskoriste za stvaranje novih oblika energije. Na mjesto heroja, bogova i ratnika stupa inženjer. Od parnog stroja do nuklearne centrale, od Rogera Bacona do Nikole Tesle i Alberta Einsteina, na djelu je ista “alkemija” koja je preobrazila naš svijet. To je svijet oslobađanja energije, koja je stavljena u pogon kako bi služila ljudskim svrhama.

Sve to možda zvuči banalno, ali vrijedi podsjetiti, naročito ako promatramo procese koji su u zadnjih pola stoljeća zahvatila svijet, da bi danas postala gotovo dominantna. Te procese bismo mogli nazvati anti-industrijskom kontrarevolucijom ili pokretom deindustrijalizacije Zapada. U njihovom središtu stoji tzv. Zelena ideologija sa svojim parolama o klimatskim promjenama, smišljenim kako bi se opravdala deindustrijalizacija.

Paradoks našeg vremena je da je vladajuća ideologija, koju bez prigovora prihvaćaju sve elite na Zapadu, postala ideologija koja želi opozvati gotovo sve aspekte industrijske revolucije koja je stvorila zapadnu civilizaciju. Ta ideologija je vremenom evoluirala od zaštite prirode zbog industrijskih zagađenja, do agresivnog religijskog kulta koji vodi sveti rat protiv svih onih dobrih stvari koje čine sastavni dio života modernog čovjeka.

Danas ne možete upaliti televizor ili otići na Youtube a da vas sa svih strana ne zapljusnu parole o obnovljivim izvorima energije, o čistoj energiji, o zelenoj energiji, itd. Time se, u stvari, hoće reći kako postoje i neki loši i nečisti izvori energije. Ti loši izvori energije su, po pravilu, jeftini izvori. Plin je loš, ugalj je nečist, skoro pa zao. Nuklearke su same slike pakla. Možda je ta energija jeftina i efikasna, ali je svejedno nešto jako, jako loše.

Vidimo kako se, u biti, radi o moralnom argumentu protiv određenih industrija energije. Taj moralni svjetonazor o nemoralnosti industrije je posuđen od marksizma, koji je smatrao kako industrijski rad dehumanizira. Ideološkim očevima današnjih zelenih moralista bili su moralno odiozni prizori radničke klase koja se znoji po industrijskim halama kako bi napravila neke korisne stvari, pa su takav rad proglasili nemoralnim.

Međutim, kako se nitko nije htio riješiti tih korisnih stvari, prevagnula je parola “daleko od očiju, daleko od srca”, pa je počelo iseljavanje industrije sa Zapada širom svijeta. Ne želiš ružne industrijske dimnjake u svojoj okolici, pa preseliš industriju u Kinu ili Afriku. Pogasiš nuklearke kod kuće i kupuješ ruski plin, a zemljište pretvoriš u park za kućne ljubimce. Ružne rafinerije i ugljenokopi su daleko u Rusiji ili na Bliskom istoku, i moralna savjest je mirna.

Zelena ideologija je puka stvar estetike, sviđanja ili nesviđanja. Sama zelena industrija se kreće u rangu od čiste gluposti do potpuno nepraktičnih prijedloga. Betonska nuklearka je nešto loše jer je ružna za oko, iako je unutra samo vodena para. Tiho cviljenje vjetrenjača je estetski ugodno iako može pobiti milijune ptica. Možda bi podzemna nuklearka sa šumarkom iznad bolje prošlo na sudištu estetskog uma zapadnih elita?

Zelena ideologija je kult koji zagovara elita koja želi pobjeći od stvarnosti. No, stvarnost ne nestaje ako zatvorimo oči. Zato se Europa danas suočava s energetskom krizom. Sljedeća na redu je nestašica hrane. Nesposobnost zapadnih elita da se suoče sa stvarnošću ima isti korijen kao i njihova nesposobnost da vide temelje na kojima počiva zapadna civilizacija. U vlasti smo elita koje odbacuju stvarnost i naslijeđe čitave zapadne civilizacije.

Večernji list

Kolaps infrastrukture u Ukrajini humanitarna je katastrofa za Europu

Za Zelenskog trenutno ne postoji drugi izlaz osim direktnog uvlačenja Zapada u sukob. No, za Zapad to nije opcija. NATO se sve više distancira od mogućnosti ulaska u rat za koji nije spreman.

Promatrajući kako najveći dio zemljine lopte prati prijenose svjetskog nogometnog prvenstva iz sunčanog Katara, čovjek bi rekao kako stvari u ovom našem svijetu teku naizgled normalno i u uobičajenom ritmu. Naizgled. Jer ipak je, i pored sveopćeg veselja i navijačke uzbuđenosti, teško ignorirati teške zimske oblake koji se u istom trenutku nadvijaju nad sjevernom poluloptom, prije svega nad Ukrajinom i Europom.

Unatoč medijskim izvještajima koji nam se trude prikazati ružičastu sliku rata, prema kojoj je samo pitanje vremena kada će Ukrajina konačno poraziti ruskog okupatora, i kako će naš način života - što za nas na Zapadu pretežito znači “naš komfor” - ostati, u biti, neuzdrman time što nam pred vratima bjesni rat, i kako će se sve ubrzo vratiti na staro, stvarnost je očito daleko sumornija. Ova zima tu ne obećava mnogo dobroga.

Tome ne ide na ruku ni okolnost da zapadna politika pokušava zatomiti svaku otvorenu debatu oko rata u Ukrajini, vjerojatno u strahu da ne postanu očite razmjere promjena koje će taj rat unijeti u naše živote. Stoga se ide na crno-bijeli prikaz stvarnosti i navijačke slogane, kao da je po srijedi neka igra, a ne egzistencijalni izazov kakav Europa ne pamti od kraja Drugog svjetskog rata.

Na žalost, i publika je uglavnom prihvatila taj navijački odnos, pa izgleda važnije mahati zastavom strane koju smo izabrali i signalizirati vrlinu, nego se suočiti s grubom stvarnošću, koja ne mora uvijek sugerirati povoljan krajnji ishod. Jedni se u tom navijanju više izlažu opasnosti da izgube dušu, dok drugi više naginju tome da izgube razum. A i jedno i drugo je potrebno kako ne bismo izgubili bitku sa stvarnošću.

Kako bilo, unatoč medijski forsiranom entuzijazmu na Zapadu, stvari u ovom proxy ratu protiv Rusije ne idu najbolje. Na bojnom polju Rusi nanose teške gubitke ukrajinskoj vojsci, koja polako postaje rupa bez dna za zapadne sponzore. Očekuje se zimska ofenziva ruske vojske, za koju se pripremaju već mjesecima, i pretpostavlja se kako će to još više iscrpiti resurse Ukrajinaca i dovesti ih vojno u još težu poziciju.

Kao pripremu za tu ofenzivu vidimo kako Rusi sistematski uništavaju ukrajinsku infrastrukturu dronovima i teškom artiljerijom. Ukrajinci su bez obrane pred valovima ovih napada, a suprotno svim predviđanjima zapadnih planera, Rusi nikako da ostanu bez artiljerijskog streljiva. Umjesto toga, čini se kako su uspjeli podići proizvodnju raketa i dronova. To znači ogromnu patnju i žrtve civila u Ukrajini ove zime.

Kako je ukrajinska infrastruktura na rubu kolapsa, to znači kako Europu očekuje prava humanitarna katastrofa, kada ukrajinski civili počnu masovno napuštati zemlju. Procjene su kako će blizu deset milijuna Ukrajinaca ove zime potražiti utočište u Europi. Sama Europa se nalazi pred ekonomskim kolapsom zbog porasta cijena hrane i energenata, tako da nadolazeći izbjeglički val ne može doći u gore vrijeme.

Tako vidimo kako Ukrajina postaje sve teži ballast s kojim se Zapad mora nositi. Javno mnijenje će se uslijed toga sve više okretati protiv većeg uplitanja u rat u Ukrajini, a politika će morati revidirati neke svoje optimistične procjene. S druge strane, za ukrajinsko vodstvo i Zelenskog u ovom trenutku ne postoji drugi izlaz osim direktnog uvlačanja Zapada u sukob. Tome je vjerojatno služila ona raketa u istočnoj Poljskoj. Netko će reći, i ona u Zagrebu.

No, za Zapad to nije opcija. NATO se sve više distancira od mogućnosti ulaska u rat za koji nije spreman, dok Pentagon daje jasne signale američkoj političkoj eliti kako su se malo zatrčali. Tako izgleda ogroman raskorak između medijske pripreme pada rakete na istočnu Poljsku i hladnog prijema tog spina u zapadnim vojnim krugovima. Nitko ozbiljan više ne priželjkuje eskalaciju sukoba s Rusijom i svi su pomalo umorni od Zelenskog.

Ako smo u zadnje vrijeme mogli detektirati kako eskalacija sukoba nije opcija za Zapad, onda se čini vjerojatnim kako sve više na težini dobija ideja pregovora s Rusima. Međutim, u ruskoj je javnosti ideja pregovora sve udaljenija opcija. Stoga se čini da će za otvaranje pregovora s Rusijom moguće biti potrebno žrtvovati pokojeg pijuna. A za tu ulogu se trenutno nitko ne čini podesnijim od samog Zelenskog.

Ne bi bilo prvi put ako nekoga tko je do jučer slavljen kao novi Churchill i heroj otpora “novom fašizmu”, hladna kalkulacija zapadnih elita ponudi na pladnju kao žrtveno janje. Ako ove zime budemo svjedočili kolapsu Ukrajine, za Zapad bi upravo to moglo postati najekonomičnije rješenje, suočeni s izborom između tihog krvarenja sve dubljeg uvlačenja u rat i samoubojstva samonametnutih sankcija.

Teško je znati što se trenutno odvija u glavama zapadnih elita, ali moguće im se upravo ovo nametne kao zgodan izgovor za promašen pokušaj pronalaženja odgovora na ukrajinsku katastrofu.

Večernji list