Možda zapadnim stratezima ne mora biti stalo do života Ukrajinaca, ali im sigurno nije svejedno dok gledaju rast životnih troškova u Europi. U pojedinim europskim državama troškovi goriva i grijanja su i do pet puta viši nego prije rata.
Navršilo se godinu dana otkako je ruska vojska počela gomilanje svojih trupa na ukrajinskoj granici. Sjećamo se kako su nas tada zapadni stratezi i analitičari uvjeravali kako svi ruski planovi oko eventualne invazije Ukrajine u stvarnosti nemaju šanse da potraju više od par mjeseci. Rusi, govorili su tada, jednostavno nemaju dovoljno resursa za vođenje rata, naročito ne protiv odlučnih i dobro naoružanih branitelja.
Svi su se planovi Zapada za obranu Ukrajine temeljili na ovom predviđanju. Prema tim predviđanjima Rusi su trebali ostati bez municije do kraja proljeća, rat je već trebao završiti povlačenjem agresora u udaljenu stepu neobavljena posla, a diktator Putin posramljen i svrgnut s vlasti, završiti kao Ceaușescu. Umjesto toga, evo nas na pragu ledene zime, gdje očekujemo najavljenu novu rusku zimsku ofenzivu.
Možda je ova kratkovidost zapadnih elita i njihov potcjenjivački stav prema neprijatelju bio najočitiji u politici ekonomskih sankcija prema Rusiji. Svi se sjećamo one Bidenove: “Ako Rusija napadne Ukrajinu, uvest ćemo im sankcije!” Usvajanje takvog stava nije bilo samo pokazivanje slabosti pred ozbiljnom prijetnjom, već i, barem što se tiče europskih država, svjedočanstvo o gluposti i samoubilačkom instinktu zapadnih elita.
Ne treba vam doktorat iz ekonomije da biste zaključili kako će ekonomske sankcije prema Rusiji najviše pogoditi upravo Zapad. Prekid ekonomske suradnje i kretanje u rat s najvažnijim dobavljačem energije mora imati vrlo ozbiljne ekonomske posljedice. Pa, zašto se zapadna politika, onda, odlučila za takav korak? Zbog pritkoumne optimistične procjene kako će taj rat kratko trajati, iz kojeg će Zapad izaći kao pobjednik.
U prilog tome možemo dodati još dva strateška bisera zapadnih punoglavaca. Prvi je taj da se ruska ekonomija može svesti na ekonomiju kakve benzinske stanice. Ideja je bila da će se bojkotom kupovine na toj benzinskoj stanici ruska ekonomija strmoglaviti u kaos, nakon čega će se bijesni radnici okrenuti protiv svojih gazda. Sjećamo se kako su proljetos naslovnice bile pune takvih predviđanja.
Drugi biser strateškog promišljanja je bila pretpostavka kako će se Kina i Indija istoga trena priključiti zapadnoj politici sankcija. Ali, gle čuda, one ne samo da se nisu priključile sankcijama protiv Rusije, već su se još dodatno približile Rusiji i postale dijelom anti-zapadnog bloka. Da stvar bude još veselija, tom su se klubu priključile i zemlje OPEC-a, na čelu sa Saudima, koji se od partnerstva sa SAD-m sada okreću Kini.
Naravno, ovakva kratkovidost nije mogla donijeti ništa dobro. Zato sada svjedočimo dugotrajnom krvavom ratu pred europskim dvorištem. Rusi su svoj sustav prilagodili vođenju dugotrajnog rata. Oni nemilosrdno raketiraju ukrajinske položaje, nanoseći im ogromne gubitke u ljudstvu, a smanjujući svoje. Bitka za Bahmut se pretvorila u krvavu klaonicu, u kojoj Ukrajinci gube i do tisuću ljudi dnevno.
Možda zapadnim stratezima ne mora biti stalo do života Ukrajinaca, ali im sigurno nije svejedno dok gledaju rast životnih troškova u Europi. U pojedinim europskim državama troškovi goriva i grijanja su i do pet puta viši nego prije rata. Ako znamo da se europski ekonomski poredak zasniva na niskim troškovima energenata, jasno je kako nećemo morati čekati dugo dok čitav sustav ne kolabira, uz ozbiljne političke posljedice.
Izvještači s ukrajinskog ratišta govore kako uspostavljeni način ratovanja jako podsjeća na rovovsko ratovanje iz Prvog svjetskog rata. Ukrajinska je vojska ukopana u podzemne bunkere i rovove, dok ih Rusi zasipaju granatama. Na Bahmut dnevno padne i do dvije tisuće projektila. Ukrajinci pokušavaju uzvratiti, ali domet njihove artiljerije ne može bitnije ugroziti ruske položaje. Tu nema pobjednika, broje se samo mrtvi.
Još jedna stvar u ovom ratu podsjeća na Prvisvjetski rat. A toj je potpuno odsustvo izlazne strategije za okončanje rata kroz pregovore. Za obje strane rat je postao svrha po sebi. Isto kao i u Prvom svjetskom ratu, za obje strane je prihvatljiva samo potpuna pobjeda. Nedavna izjava Angele Merkel kako je Minski sporazum bio samo trik kako bi se za Ukrajinu kupilo vrijeme znači samo kako Rusi više neće vjerovati ni u kakav sporazum sa Zapadom.
Na koncu, paralela s Prvim svjetskim ratom nudi nam još jednu pouku. Prvi je svjetski rat zabio kolac u lijes britanskog imperija. Može li zapadni globalni imperij preživjeti ovu krizu? Na Zapad otpada oko deset posto svjetskog stanovništva. Hoće li američka ekonomija uspjeti izvući EU iz ekonomskog sunovrata? Može li petrodolar preživjeti okretanje najvećih svjetskih snabdjevača energije poslovanju u drugim valutama?
Knjige su napisane o tome kako je zapad poput mjesečara srljao u katastrofu Prvog svjetskog rata. Imperiji propadaju zbog gluposti elita, koje srljaju iz jedne greške u drugu.
Nema komentara:
Objavi komentar