Slijedi li nam nakon korone novo kolektivno sluđivanje s "malim zelenima"?

Nakon gomile prijesnih gluposti s raznim “globalnim izazovima” kojima su nas u zadnje vrijeme kljukali, izgleda da su se ljudi zasitili svega i ne žele više gutati nesvarljivu hranu koja im se nudi. 

Iz nekog čudnog razloga u zadnje se vrijeme kroz medije počela provlačiti jedna pomalo bizarna tema, koja ne bi zavrjeđivala našu pažnju da ispod nje ne stoji potpis nekih, kako bi se to reklo, “viših instanci”. Radi se o tome da je američka vlada objavila kako već duže vrijeme imaju zapise i svjedočanstva pilota o prisutnosti neidentificiranih letećih objekata u svom zračnom prostoru. 

Kao dokaz za te tvrdnje podastrijeli su nam nekoliko snimaka prilično loše kvalitete za koje tvrde kako su autentični prikazi letjelica koje svojim performansama proturječe zakonima fizike. Na tim mutnim snimcima može se vidjeti nešto što liči na komad pizze ili tanjur kako izvodi manevre za koju ljudska civilizacija ne posjeduje tehnologiju, leti cik-cak, zaranja u more, pa opet izranja, da bi potom brzinom munje nestalo iz vidokruga.

Snimci su popraćeni komentarima zbunjenih pilota, koji se u nevjerici pitaju što su to upravo vidjeli. To bi vjerojatno trebalo pridonijeti autentičnosti snimaka, ali bi svakako više pomoglo i kad bi u tim avionima imali ugrađene malo bolje kamere. Pentagon je ove snimke vjerojatno pustio kao pripremu za najavljenu raspravu u američkom senatu oko NLO, pa ćemo uskoro imati i službeni američki stav o tom pitanju.

Dio te kampanje je svakako pokretanje rasprave u medijima, pa tako možemo čitati novinske naslovnice koje sugeriraju kako je “Pentagon napokon priznao”, tema se vrti u udarnim terminima na CNN-u i Foxu, dok je CBS tome posvetio emisiju “60 minuta”. To je nešto što očekujete od Alexa Jonesa, ali djeluje, ipak, šašavo kad o “malim zelenima” mrtvi-ozbiljni raspredaju Bill Whitaker ili Tucker Carlson.

Tema je to koja bi u nekim drugim vremenima kod razboritih ljudi izazivala samo nevjericu - jako puno nevjerice - i bila rezervirana za SF filmove, serijale o vanzemaljcima na “History Channelu” ili opskurne You Tube kanale. Ali, kada takvo što dolazi od vrha američke vlasti, koja, uz to, svoju reputaciju želi izgraditi na “jačanju povjerenja u znanost”, onda se polako počinjete pitati “ima li pilota u avionu”?

Da se svakakve šašave ideje o vanzemaljcima ljudima u vrhu mundane politike vrzmaju po glavi, možda i nije neka novost. Tako se sjećamo kako se Ronald Reagan 1987. pozivao na prijetnju iz svemira uvjeravajući Sovjete u nužnost suradnje i mira, što se moglo shvatiti i kao parabola. Jean Claude Juncker je, pak, 2016. uvjeravao parlament EU kako su mu lideri vanzemaljaca rekli da žele opstanak Unije, što se moglo pripisati pijanstvu.

Ali, da će ljudi iz vrha američke vojske i politike na TV-u javno bulazniti o mogućnosti invazije vanzemaljca, pomalo budi jezu. To su ljudi koji imaju ogromnu moć u svojim rukama, od kojih očekujete neku ozbiljnost, a ispada kako je to ekipa uživljena u uloge iz filmova Georgea Lucasa. Jedino još nedostaje da na teren izlete Mulder i Scully i slavodobitno objasne kako su nas oni na vrijeme upozoravali.

Ne možemo znati na što će čitava ova priča s puštanjem besmislica o vanzemaljcima u javni prostor na kraju izaći. Možda čitava stvar uskoro zamre, a mediji se dovedu u red i ponovno počnu pričati o meteorološkim balonima. Ali, ako imamo u vidu količinu gluposti i produciranja paranoje kojima smo u zadnje vrijeme izloženi, ništa nas ne bi trebalo začuditi. 

Odavno je prošlo vrijeme kad su se političari bavili stvarnim problemima i imali posla sa stvarnim neprijateljima. Od kraja Hladnog rata živimo u svijetu usiljene proizvodnje “globalnih neprijatelja” i “globane opasnosti” - od terorizma, ekologije, populizma, do korone - jer politička elita očito ima problem priskrbiti legitimitet za svoju globalističku agendu. U tom kontekstu gledano, ni mali E.T. ne ispada loše rješenje.

Zato se sada mnogi pitaju slijedi li nam nakon pandemije korona-panike novi krug kolektivnog sluđivanja s invazijom "malih zelenih"? Jednom je netko napisao kako je “u komentarima naša zadnja nada”. Podrugljivi komentari čitatelja ispod ovih vijesti o vanzemaljcima bude nadu kako će čitava stvar ipak neslavno završiti. 

Nakon gomile prijesnih gluposti s raznim “globalnim izazovima” kojima su nas u zadnje vrijeme kljukali, izgleda da su se ljudi zasitili svega i ne žele više gutati nesvarljivu hranu koja im se nudi. Ako ništa drugo, to je zaloga kako potraga za inteligentnim životom na Zemlji ne bi bila sasvim nerazumna misija.

Večernji list

Fanatizam dobija svoje bitke tako što prvo razori jezik

Kada jednom prihvatimo lažne dileme koje nam se nude kao legitimne, prihvaćamo i binarni sklop razmišljanja i rezultat koji odatle proizlazi je neminovan.

Vrijeme izbora uvijek nas podsjeti na to koliko smo bića kojima upravljaju osjećaji a ne razum i koliko je uopće tanka naša spona sa stvarnošću. Doduše, moramo si čestitati kako smo dosta dobro uvježbali svoje uloge u predstavi demokracije, pa pažljivo analiziramo, komentiramo, zabrinuti smo za budućnost, ali na glasačkom mjestu kao da svi dobijemo sinkopu, pa glasamo osjećajima a ne razumom. A onda se naredne četiri godine čudimo i kukamo što imamo ono što smo sami izabrali.

To najbolje znaju stručnjaci za propagandu, koji političarima nikad neće savjetovati da pažljivo smisle dobar program i ponude rješenja za probleme, koja će onda pažljivo predstaviti svojim glasačima. Umjesto toga, naglasak će uvijek biti na gađanju emocija kod ljudi, stvaranju lažnih dilema i nuđenju jednostavnih odgovora. A ti odgovori se uglavom svode na nuđenju samoga sebe kao rješenja za sve probleme. No, nije problem u tome što oni to nude, već u tome što mi, izgleda, to baš želimo.

Tako, nema muke kroz koju nismo prošli u zadnjih godinu dana, ali se prevario svaki onaj koji je pomislio kako će nas ta muka opametiti. Dovoljno je samo podsjetiti na globalnu paniku oko pandemije i razorne potrese koji su pogodili Zagreb i Petrinju, a onda vidjeti kako su na izborima najbolje prošli ne oni koji su imali dobre programe oporavka i suočavanja s krizom koja nam već kuca na vrata, već oni koji su najbolje ideološki talambasali i nudili laka rješenja. Na kraju dana, osjećaji uvijek odnose štih razumu.

Možda je upravo Zagreb najbolji primjer za sve naše slabosti, jer su tamo u drugi krug prošli kandidati sa suproststavljenih krajeva političkog spektra, koji sada svoju kampanju baziraju na uzajamnim optužbama za ekstremizam. A kad ih pitate što imaju za ponuditi, jedan vam nudi senf na biciklu i “rodno osjetljive semafore”, dok drugi umišlja kako se upravo vratio s bojišnice i raportira koliko je Srba, komunista i lezbi s one druge strane. Politika praznih polica svoju kreativnost dokazuje u stvaranju lažnih dilema.

Umjesto komunalnih tema, tako se, kao glavno pitanje lokalnih izbora nameću ideološke teme, koje u normalnim okolnostima mogu biti privlačne samo fanaticima, ali u predizborno vrijeme one fanatiziraju čitavo društvo. Kada biste biste na ulici poveli razgovor o rodnoj prirodi semafora, vjerojatno bi vam se ljudi smijali, ali kad o tome govorite na javnoj televiziji, onda to mora biti nešto važno i pametno. A kada jednom lažnoj dilemi date na značaju, nalazite se na terenu osjećaja i bitka za zdravi razum je izgubljena.

Slično je i s pitanjem homoseksualnosti. Većina ljudi ima ambivalentan i prilično nekonzistentan stav o tom pitanju, a niti ih se ono pretjerano tiče. Samo će manjina tome pridavati veliki značaj i imati jasan stav, pa će jedni reći kako su homoseksualci nešto loše, dok će drugi tvrditi kako je homoseksualizam sjajna stvar. Dok su obični ljudi unutar tog spektra, samo fanatik će ljude dijeliti na “homofobe” ili “homofile”. Obilježje fanatizma nije samo apsolutizacija vrijednosti, već i binarna slika svijeta.

Kada se teme koje su većini ljudi nebitne ili o njima imaju samo mutan osjećaj i nejasnu predstavu uspiju nametnuti kao stvar od javnog značaja stvara se atmosfera u kojoj ne govori više razum, već osjećaji. Fanatici uvijek pri ruci imaju širok spektar riječi kojima kao ideološkom batinom mlate po onima koji nemaju jasan stav ili se ne slažu u potpunosti s njima. Cilj takvog ideologiziranja govora u javnom prostoru je ovladavanje jezikom, kako bi se ovladalo osjećajima ljudi.

Kada jednom prihvatimo lažne dileme koje nam se nude kao legitimne, prihvaćamo i binarni sklop razmišljanja i rezultat koji odatle proizlazi je neminovan. Fanatizam dobija sve svoje bitke tako što prvo razori oružje kojim bi mu se moglo suprotstaviti, a to je jezik. To je i razlog zbog čega je s fanaticima teško ulaziti u raspravu - terminologija koju prihvaća oblikuje i njegov način viđenja svijeta, i on vidi ono što vidi, bez obzira je li to što vidi stvarno ili ne. Jezik je taj koji daje potvrdu ispravnosti njegova viđenja.

Istine koje nam se tako nude slične su odrazu vampira u ogledalu. Vampira ne plaši njegov odraz, već to što nema odraza. Ideološki vampiri znaju kako su stvaran svijet i običan jezik njihovi najveći neprijatelji.

Večernji list

Hoće li predsjednik Biden ponovno posvađati Abrahamovu djecu?

Raketiranje izraelskih gradova zloslutna je objava Irana kako se “vratio u igru” u regionalnoj politici. Bidenova administracija “politikom popuštanja” stvorila je uvjete za takav razvoj događaja.

Slike Izraela u plamenu danima obilaze svijet. Čitavi gradovi na meti su tisuća raketa koje iz Gaze ispaljuju islamski teroristi. Raketirani su čak i Jeruzalem i Tel Aviv, što ove napade po intenzitetu i obimu čini najgorim još od kad je Hamas 2008. preuzeo kontrolu nad Gazom. Odgovor Izraela također je žestok, a prema zadnjim izvještajima, izgledna je i kopnena intervencija izraelske vojske u Pojasu Gaze.

Sve je, kako vidimo, jako brzo eskaliralo do ruba totalnog rata. Toliko brzo da je teško povjerovati kako nije riječ o dobro isplaniranoj akciji. Samo netko potpuno naivan bi povjerovao u priče o “spontanom odgovoru” Hamasa “u želji da zaštiti palestinski narod”, izazvanoj nekretninskim sporovima ili kavgom kraj džamije. Sama nesrazmjera uzroka i posljedica govori kako je riječ o patetičnim izlikama.

U medijima se dosta spekulira i o tome kako bi pravi razlog najnovijeg sukoba u Izraelu mogle biti peripetije oko izbora. Tako bi, u duhu one Klauzewitzeve o ratu kao “nastavku politike drugim sredstvima”, i ovaj sukob svoj uzrok imao u tome što bi odgovarao nekim političkim akterima. Nije isključeno da nekome odgovara, ali u Izraelu politička kriza traje već dvije godine, pa dosad nisu posezali za ratnim opcijama.

No, ako trenutna ratna eskalacija u Izraelu nije prouzročena društvenim ili vjerskim sukobima, niti je pak “nastavak” domaće politike, je li onda ona nastavak međunarodne politike drugim sredstvima? Ako imamo na umu već sam značaj izraelsko-palestinskog sukoba za međunarodnu politiku, onda se čini blizu pameti kako tu ponajprije treba tražiti razloge ovako dramatičnog razvoja događaja.

Neku naznaku kako je ključ u međunarodnoj politici možemo vidjeti i u čudnoj reakciji arapskog svijeta na sukobe u Izraelu. Znamo kako, kad god izbiju sukobi u Izraelu, uvijek, po pravilu, gledamo i masovne prosvjede solidarnosti s Palestincima u svim većim arapskim zemljama. Međutim, ovaj put su ti prosvjedi misteriozno izostali. Razloge tome treba vidjeti u sumnji kako iza ove eskalacije stoji - Iran.

Njihov je zazor posljedica toga što je Hamas, otkako su presušile donacije iz arapskih zemalja, postao produžena ruka Irana. Administracija bivšeg američkog predsjednika je prošle godine posredovala pri potpisivanju niza mirovnih sporazuma između Izraela i arapskih zemalja, a zauzvrat je jakim sankcijama obuzdala iranski utjecaj i učinila terorizam skupim, pa je među “Abrahamovom djecom” zavladao mir.

Trump je to postigao tako što je pisao s uključenim velikim slovima, što je teroriste i njihove sponzore natjeralo pod stol. A onda je došao Biden i slova su postala mala. On je još u kampanji obećao kako će ukinuti sankcije Iranu i vratiti Ameriku u Obamin “nuklearni sporazum”, iz kojeg je Trump izašao. Sjećamo se na kakva je sve poniženja i ucjene Obama prilikom potpisivanja tog sporazuma pristajao, samo kako bi mogao mahati papirom “mirotvorca”.

Iako je to u javnosti uglavnom prošlo "ispod radara", prošlog su travnja u Beču, uz asistenciju EU, Rusije i Kine, počeli tzv. Bečki pregovori, koji za cilj imaju vratiti Ameriku u nuklearni sporazum s Iranom. Prva runda tih pregovora je okončana početkom svibnja bez vidljivog napretka. Prema onom što se moglo saznati iz medija, u tim pregovorima Iran je taj koji postavlja uvjete i ucjenjuje, dok Amerikanci zasad uglavnom demantiraju kako su pristali na ustupke.

Kako je Biden već obećao vratiti se u sporazum, jasno je da je time Ameriku stavio u podređen položaj, a Iranu omogućio da diktira tempo. Promatrajući zadnja događanja u Izraelu u tom širem kontekstu Bečkih pregovora, postaje jasno kako Iran ima jak motiv da svoje proksije u Gazi iskoristi za “podizanje uloga” i “nagovaranje” Amerike na ustupke oko nuklearnog sporazuma. Uz to, tako vrši pritisak i na javnost arapskih zemalja kako bi ovi izašli iz Abrahamskih sporazuma.

Raketiranje izraelskih gradova zloslutna je objava Irana kako se “vratio u igru” u regionalnoj politici. Biden je svojom “politikom popuštanja” stvorio uvjete za takav razvoj događaja. Sa skidanjem sankcija i novcem koji traži od Amerike, utjecaj Irana bi samo jačao. A to bi značilo i smrtnu presudu Abrahamovim sporazumima, zaustavljanje procesa mira i pokretanje spirale nasilja na Bliskom istoku.

Povijest nas uči kako politika popuštanja diktatorskim režimima gura svijet pred zid, odakle rat često postaje očajnička solucija. Taj proces, na žalost, ne može zaustaviti onaj koji je stvorio uvjete za njegovu eskalaciju. Jedino miroljubivo rješenje krize pred kojom se svijet danas nalazi podrazumijevalo bi nekoga tko će ponovno znati uključiti velika slova, pored kojih bi diktatori i teroristi opet izgledali mali.

Večernji list

Igrajući se demokracije pristajemo na lažne dileme umjesto traženja rješenja

Kontaminacija društvenog prostora lažnim problemima postaje zaštitni znak demokracije, a obećana sloboda svela se na "karantenu" kao obilježje građanske odgovornosti

Često se kaže kako je predizborno vrijeme vrijeme lažnih obećanja. Političari se natječu za javnu funkciju, predlažu svoje programe i uvjeravaju nas kako su jako zainteresirani za rješavanje naših problema. Kažu nam kako će sve svoje sposobnosti staviti u službu javnog interesa, samo ako izaberemo njih. Mi onda izlazimo na izbore i biramo kandidata koji nam se čini najbliži našim preferencijama i interesima. 

U stvarnosti je sve to, naravno, obmana. Rijetki su političari koji doista imaju namjeru i ostvariti bilo što od onoga što su u kampanji obećali. Umjesto toga, kada se izbori završe i reflektori pogase, oni se zavale u svoje udobne fotelje i uživaju u dokolici. Ako treba nešto poduzeti, naloge za to primaju od svojih pravih gospodara, a ne od nas koji ih biramo. Tako, u biti, funkcionira predstava zvana demokracija.

Ali, ne bi bilo ni pol jada kada bi to bila čitava priča. Kad bismo imali posla samo s iznevjerenim obećanjima i slijep bi ubrzo progledao, pa predstava ne bi trajala toliko dugo i stalno se obnavljala. Kako bi se očuvala demokratska igra privida političari se koriste trikom nametanja društvu lažnih dilema. Zato pred izbore redovno imamo inflaciju tema koje nas emotivno angažiraju, a ne pridonose rješavanju realnih problema.

Tako, primjerice, svjedočimo stalnom nametanju ideoloških rasprava o fašizmu i antifašizmu, o posvajanju djece od strane homoseksualnih parova, zabrani rada nedjeljom, itd. Ne radi se o tome da to nisu važne teme, već o načinu na koji su postavljene, gdje se odmah jasno vidi kako namjera nije da se dođe do rješenja, već da se društvo stavi pred lažnu dilemu, kako bi se unaprijedila politička agenda onoga koji takve teme nameće.

Igrajući se demokracije postali smo društvo koje je pristalo na to da mu se nude lažne dileme umjesto rješenja, kojemu su draži vječiti izgovori i gomilanje problema od traganja za odgovorima. Kao da nam nije dovoljno stvarnih nedaća koje su nas snašle u zadnjih godinu dana, već izgleda uživamo u kuknjavi kako nam je loše da uopće ne rješavamo probleme, nego izmišljamo nove, dok zatvaramo oči pred stvarnim problemima.

Panika koja je u čitavom svijetu stvorena oko zdravstvene krize s koronom također je dobar primjer kako političari vole nametati lažne dileme. Dilema je bila ići s najjačim mjerama ili zauzeti racionalniji pristup, sukladno procjeni opasnosti. Politički je oportunizam nalagao da se ide s najjačim mjerama, jer je bolje izgledalo u javnosti stvarati privid kako radiš nešto, makar ni sam nisi siguran što, nego se izložiti riziku optužbi kako ništa ne poduzimaš. 

Mi smo imali sreću u nesreći, pa su se naše vlasti, nakon početnog priklanjanja mišljenju “struke”, na kraju odlučili za puno blaži pristup, vjerojatno svjesni kako bi nas jače mjere odvele u potpunu propast. Treba reći i da je takvom racionalnijem pristupu koronakrizi kod nas dosta pridonio i individualni angažman dvojice poduzetnika, koji su se uspjeli suprotstaviti suludom planu većine “stručnjaka” da nas sve vrate nazad u špilju.

Međutim, kombinacija političke inercije, sretnih okolnosti i časnih izuzetaka ne može biti preporuka kako se kao društvo trebamo suočavati s problemima. Kada nas budu snašli pravi problemi i prava kriza, s takvim stavom se možemo lako strmoglaviti u katastrofu. Tom scenariju ne pridonosi ni politička logika demokracije, koja je počela kao sustav davanja povjerenja, da bi se danas pretvorila u sustav sveopćeg nepovjerenja.

Naime, ideja s demokracijom je bila kako je to najpravedniji sustav kroz koji ćemo delegirati svoju volju onima koji će rješavati probleme koji se tiču čitave zajednice. Dakle, glasamo za političare kako bismo se mogli na miru okrenuti privatnim problemima. Ali, ispada kako nas politika, umjesto da rješava realne probleme, stalno zasipa izmišljenim problemima i lažnim dilemama, uvjeravajući nas kako je to znak brige o nama. 

Kontaminacija društvenog prostora lažnim problemima postao je zaštitni znak demokracije, a obećana sloboda svela se na “karantenu” i četiri zida kao obilježje građanske odgovornosti.  Demokracija je postala igra masovnog samoobmanjivanja u kojoj jedni drugima prodajemo laži i izgovore, kako bismo izbjegli suočavanje sa stvarnošću. Jedini je tu problem što stvarnost neće nestati ako ju ignoriramo i pravimo se kako ju ne vidimo.

Večernji list

Hoće li kineski komunisti od svih nas na kraju napraviti majmune?

Pandemija korone treba nam poslužiti kao zvono na uzbunu i moralno preispitivanje ove čudne i neprincipijelne koalicije kineskih komunista i zapadne tehnokracije.

Jedna od najčudnijih stvari u raspravama koje se vode oko korone jest izostanak gotovo bilo kakvog interesa za pitanje porijekla virusa. To je čudno, jer je jasno kako, ako prethodno ne detektiramo uzroke neke pojave, ne možemo očekivati ni velike rezultate u bavljenju njezinim posljedicama. Onda imamo to što imamo - samo beskrajna nagađanja i jalova pametovanja oko nečega što uopće ne znamo što je, niti kako je nastalo.

Kad je izbila epidemija prvo smo, tako, svi bez žvakanja progutali priču o šišmišu s “mokre tržnice” u Wuhanu, kojeg je neki gladnik pojeo, i tako zarazio čitav svijet. A onda se ispostavilo kako wuhanski gastronomi nisu baš ludi za šišmišima, pa su nam dobacili “kost” kako na meniju možda i nije bio šišmiš, već ljuskavac, pa smo jedno vrijeme glodali tu kost, podijelivši se na zagovornike “teorije šišmiša” i “teorije ljuskavca”.

Potom se ispostavilo kako se odmah pored famozne tržnice nalazi Institut za virologiju, koji se bavio istraživanjima virusa kod šišmiša, o čemu su objavljivani i znanstveni radovi. Tako je pala sumnja kako je virus moguće “pobjegao” iz laboratorija tog instituta. Teorija o tržnici kao izvoru zaraze dodatno je dovedena u sumnju potragom za tzv. “nultim pacijentom”, koja je pokazala kako najraniji slučajevi nisu imali nikakve veze s tržnicom.

No, ubrzo su na takve informacije reagirale kineske komunističke vlasti, pa su pozatvarale “zviždače”, koji su se usudili iznijeti u javnost tako “neodgovorne” teze, a njihove nalaze proglasile “propagandom”. Cenzura nije stala samo na Kini, već je ona proširena i na zapadne medije i javnost, kroz različite oblike pritisaka, da bi na kraju svi glasovi sumnje bili bezupitno stavljeni u ladicu s etiketom “teorije zavjere”.

Tako su nam rekli kako virus nije mogao pobjeći iz laboratorija, jer je prirodan - kao da prirodan ne može pobjeći? A je li doista prirodan? Članak Ralpha Barica i Petera Daszaka, objavljen 2015. u časopisu "Nature", upozorava na nepromišljene i opasne eksperimente u laboratoriju u Wuhanu, gdje su "istraživači stvorili virus", koji se "izuzetno dobro razvija u ljudskim stanicama", i koji "nitko neće moći obuzdati ako pobjegne".

Ako imamo na pameti katastrofalne posljedice koje je pandemija korone ostavila na zdravlje ljudi i ekonomiju u čitavom svijetu, nije teško dosegnuti razloge zbog kojih se danas svjedočanstva poput ovog ignoriraju, dok se kao službena istina usvaja teorija o tržnici s egzotičnim životinjama. Ako bi se pokazalo kako virus potiče iz laboratorija, to bi imalo eksplozivan potencijal za međunarodnu politiku s teško sagledivim posljedicama.

Također je jasno zbog čega znanstvena zajednica na Zapadu u velikoj mjeri učestvuje u zataškavanju i gušenju ove rasprave. Suradnja američkih i europskih znanstvenika s institutom u Wuhanu i još nekim kineskim laboratorijama vrlo je intenzivna. Kina je danas "obećana zemlja" za znanstvenike koji se bave biološkim istraživanjima, koja često mogu imati moralno upitne aspekte. U Kini ne postoje takva moralna ograničenja.

Tako je primjerice sredinom travnja u časopisu "Cell" objavljena studija tima znanstvenika koji u Kini radi na ugrađivanju ljudskih stanica u zametak majmuna. Cilj tog projekta je da se korištenjem DNK stanica pacijenta laboratorijski uzgajaju ljudski organi. Na Zapadu bi ovakvi eksperimenti s pravom pobudili snažan moralni otpor i gnušanje, ali u Kini nemaju problema s takvim malograđanskim slabostima, pa vidimo kako nije problem ni laboratorijski uzgajati čovjeka-majmuna.

Za Kinu je ovo, prije svega, dobar posao - dok s jedne strane oslobađa zapadne znanstvenike moralnog balasta, nudeći im "slobodu istraživanja", s druge strane dobija zapadnu znanost i tehnologiju. Ako kao nusprodukt te "suradnje" povremeno izbije neka epidemija ili obogatimo planetu "rasom" čovjekolikih majmuna, ništa zato, sve je to u službi znanosti i napretka, zar ne?

Zbog svega toga je važno izvršiti javni pritisak na znanstvenu zajednicu kako bi se progovorilo o ovim etičkim pitanjima, gdje je pitanje porijekla "kineskog virusa" samo vrh ledene sante. Pandemija korone treba nam poslužiti kao zvono na uzbunu i moralno preispitivanje ove čudne neprincipijelne koalicije kineskih komunista i zapadne tehnokracije - ako ništa, bar kako na kraju ne bismo i stvarno ispali majmuni.

Večernji list