Pop-intelektualni “dvoboj stoljeća”

“Bez obrazovanja se nalazimo u užasnoj i smrtonosnoj opasnosti da obrazovane ljude shvatimo previše ozbiljno.”

Svi mi koji imamo TV plaćamo televizijsku preplatu HRT-u. Taj je isti HRT odlučio dio te pretplate potrošiti na otkup nečega što su najavili kao intelektualni “dvoboj stoljeća”. Kažu, mora da je pametno kad se za gledanje uživo plaćala ulaznica od čak 1500 dolara, a gledanje preko streama 15 dolara. A kakvu smo tek mi vrijednost dobili za svoj novac? Snimak javnog dvoboja jednog osebujnog filozofa i jednog ukočenog psihologa, dvojice smrknutih ljudi koji raspravljaju, pazite sad - o sreći.

Tko ne bi bio sretan sa spoznajom kako su nam naši haerteovci otkupili sadržaj koji svatko potpuno besplatno može pronaći na internetu. Jedina obrana jedne takve odluke je, kažu, to što na internetu nema prijevoda. Očito je kupnja namijenjena za one intelektualne gromade koje kroz svoje školovanje nisu naučili niti jedan strani jezik, pa kako bi oni ostali informirani, da ne zaostaju s “revoluconarnim” gradivom. Valjda vođeni onom “puno novca puno briga”, odlučili su nas osloboditi tog tereta.

Sam je duel, prema očekivanjima, trebao biti susret dviju krajnosti. Kao što je u uvodnom izlaganju nabačeno, obojica predstavljaju dva od mainstreama ekskomunicirana intektualca. A zatim su nam, kao da su željeli opravdati etiketu, ponudili prizor dva ekscentrika koji nisu raspravljali o meritumu stvari, već su se cijelo vrijeme borili s predrasudama koje imaju jedan o drugomu. Na kraju se ispostavilo da nisu ni raspravljali, već su jedan drugoga podržavali u besmislu. U takvim je prilikama uvijek preporučljivo šutke prijeći preko oštroumnih gluposti koje su izrekla ova dva pop-intelektualca.

A kako se to uopće postaje pop intelektualac? Tako da se što više snimate, jer dok tako radite velika je šansa da će neka od vaših misli i mudrolija ispasti originalna. A na internetu će se već naći netko tko će zanimljivo isjeći i podijeliti preko društvenih mreža. Kada vaše originalne misli postanu viralne, i skupite zadovoljavajuću sljedbu, tada sve ono što se publici činilo zanimljivim objedinite u jednu knjigu. To onda postaje Biblija za vaše sljedbenike.

Žižek je raspjevani filozofski svaštar i militantna neznalica o bilo čemu konkretnom, koji čitav život piše (neki će reći i da prepisuje!) jednu knjigu. On svoj status duguje tome što je u vrijeme pada Berlinskog zida pronašao zgodnu tržišnu nišu kod moralno i intelektualno razvlaštene ljevičarske publike na Zapadu. Kada se činilo da je svemu kraj, “s one strane zida” pojavio se netko tko i dalje tvrdi kako je socijalizam prava stvar. Srce je ponovno zaigralo, pa je Žižekov podgrijani staljinistički čorbuljak prihvaćen kao nostalgično genijalan i osvježavajuć zalogaj. A koliko je osvježavajuć kada nam o sreći priča filozof poznat po tome što se nije nasmijao ni na svom vjenčanju, iako se triput ženio?

S druge je strane Peterson djelovao kao netko tko je napisao knjigu o samopomoći samo kako bi potvrdio staru predrasudu da se ljudi opredjeljuju za psihologiju kako bi liječili sebe. Njega bismo također mogli nazvati “čovjekom jedne knjige”, samo što on nije intelektualni komesar poput Žižeka, već je više tip “jogija”, koji u duhu New Age religioznosti, nudi svojoj publici savjete “za ponijeti”. “Ako ste nesretni, anksiozni, vodite isprazan život, doktor Peterson vam nudi jednostavan recept kako u 12 koraka doći do nirvane i ostvariti sreću u ovome životu.”

No, nije to ono što je Jordana Petersona kvalificiralo za intelektualnu zvijezdu na “desnici”. Kao i kod Žižeka, za njegovu svjetsku slavu nije zaslužan intelektualni sadržaj koji nudi, već poza koju je zauzeo. On je vidio kako ideologija političke korektnosti ljudima sve više ide na živce, pa je, nekako baš pred izlazak knjige, odlučio objaviti video u kojem napada neke od tih dogmi. Ubrzo je od ideološki snošljive ljevice dobio stigmu “desničara” kao nečeg lošeg, na što je desnica odgovorila prihvaćanjem Petersona za svoga idola, pa je opet trijumfirala forma nad sadržajem.

Ulaznica se plaća kako bi se podržao osjećaj o vlastitoj pameti. Klima se glavom i plješće i kada se ništa ne razumije kako se ne bi ispalo glupim u društvu. Poza je to koja čovjeku jamči ugled sve dok učestvuje u društvenom ritualu mistificiranja gluposti. Ukratko, na tom intelektualnom “dvoboju stoljeća” sve je sličilo nekom Schopenhauerovu izlaganju o radosti življenja nakon kojeg bi i najbodriji duh zavapio majci što ga je rodila.

Obrazovanje je jedini način da se odupremo ovom pomodnom antimisaonom trendu, jer se, kao što kaže Chesterton, “bez obrazovanja nalazimo u užasnoj i smrtonosnoj opasnosti da obrazovane ljude shvatimo previše ozbiljno”.

Večernji list

Kolega Sova - hrvatski Kissinger

Nakon ovakvog raspleta događaja, u konačnici se pokazalo kako je Šeksov blagoslov bio presudan da bi se netko našao na Plenkovićevoj listi za europske izbore.

Sretna društva počivaju na zakonu, ona manje sretna osuđena su na samoproglašene tutore. To su ljudi koji u ovom društvu nemaju nikakvih formalnih funkcija, ali su predstavljeni kao savjest društva. Njih se pita za mišljenje o svemu, njihovi savjeti se doživljavaju kao riječ koja se sluša. Oni su sveprisutni kreatori svih događaja, vremešni, ali opet neobično vitalni, sposobni svaku situaciju okrenuti u svom smjeru.

Tako imamo jednog glavnog lika koji je sudjelovao u svim procesima od osnutka države. Kada je trebalo osnivati stranku, bio je tu. Kada je trebalo pisati Ustav, bio je tu. Kada je trebalo postavljati vođu, opet je bio tu. Nikada prvi, ali uvijek prisutan, često u sjeni, ali s vidljivim potpisom.

A onda je, kao grom iz vedra neba, stiglo pismo iz Njemačke. Pismo osuđenih udbaških ubojica čije je dugogodišnje kazne trebalo “prevesti” na hrvatski. Oni su ga, znajući koliki “kumovski” utjecaj na pravosuđe ima ovaj naš junak, prozvali kako je bio njihov kolega, siva eminencija koja bdije nad državom poput “sove”. A sova je bio savjetnik svih vladara. Vladari bi dolazili i odlazili, ali on se uvijek vraćao. I to s posebnim žarom kako bi uzvratio onima koji su ga prethodno “šikanirali i javno ponižavali”.

Posljednji koji su to učinili bili su Karamarko i Brkić. Stoga ne čudi što se u rušenju Karamarka stavio na raspolaganje Plenkoviću. kao i kasnije u obračunu s Brkićem. Padali su tako jedan za drugim svi koji su mu se zamjerili ili su se našli na putu njegovih ambicija, brkićevci svih boja - od savjetnika na Pantovčaku do potpredsjednika Vlade - koji su se morali nositi sa zanimljivim montiranim igrokazima. Zatim dolazimo do zanimljive situacije, kada su na crtu njegovih ambicija došli i Plenkovićevi ljudi. Nesretan splet okolnosti u slučaju Žalac ukazao mu se kao nova prilika.

Dovoljno je odgovoriti na pitanje tko je iz te situacije izvukao najviše koristi da bismo dobili jasan odgovor na pitanje tko je imao motiva ohrabriti stranačke igrače da udare na nesretnu Žalac. Žalac je ona ministrica europskih fondova kojoj je Plenković zabranio da pije, a koja je trebala nositi HDZ-ovu listu na europskim izborima. Sada se umjesto nje na vrhu pojavilo novo mlado lice, javnosti poznato kao Šeksov posinak i Plenkovićev briselski asistent, Karlo Ressler.

Ne treba imati sumnje kako se radi o ambicioznom i pametnom mladom čovjeku, ali je istovremeno potpuno jasno kako postoji još sposobnih mladih ljudi koji nemaju tako dobre zaštitnike da bi se preko veze mogli boriti za plaću u Europskom parlamentu.

Ovaj diplomirani pravnik je, tako, prošao put od stažista u odvjetničkom uredu Šeparović, kod supruge predsjednika Ustavnog suda, preko mjesta asistenta europarlamentarca Plenkovića, sve do savjetnika predsjednika Vlade, koji mu je povjerio pisanje novog stranačkog programa. Sada mu predstoji još samo europska formacija kako bi u sljedećem koraku mogao preuzeti krunu.

Na sve to mladi Karlo kaže kako je spreman za europski put, jer je “od Vlade dosta naučio”. Samo nije jasno je li pritom mislio na Vladu Šeksa ili na Vladu RH? To je posebno zanimljivo u trenutku kada ga optužuju kako je svoju privatnu tvrtku nazvao po konspirativnom imenu svoga očuha. On se od optužbi brani kako su to zlonamjerne konstrukcije i da je “Siva sova” najdraži plišanac njegove kćeri. Samo istovremeno ne odgovara na pitanje tko je kupio igračku? Netko zlonamjeran mogao bi pomisliti kako je dida.

Plenković, pak, brani svoj izbor riječima kako se “više on konzultira sa mnom nego sa Šeksom”. Glavni je dojam kako je na ovoj listi najveća osobina kandidata poslušnost šefu, uz nedostatak vlastite karizme i prepoznatljivosti.

Plenković djeluje hrabro i samouvjereno, ali je činjenica da su, nakon Istanbulske, Marakeša i referenduma, ovi izbori prvi veliki test njegove politike. Postavlja se pitanje mogu li glasači desnice na sve ovo začepiti nos i zaokružiti osobe s njegove liste? S koliko će žara baza potegnuti u kampanji i biti logistika “glavaševcima”, i onima koji su njih i stranku nazivali lopovima? Izgleda kao da ništa nisu naučili iz slučaja Prgomet.

Nakon ovakvog raspleta događaja, u konačnici se pokazalo kako je Šeksov blagoslov bio presudan da bi se netko našao na Plenkovićevoj listi za europske izbore. Stoga se možemo pitati i je li Plenković, pristajući na savjete i pomoć Šeksa, postao zarobljenikom njegove političke kombinatorike? Što će se dogoditi sutra, kada stane na put pročelniku Savjetodavnog vijeća HDZ-a - hoće li smjeti reći “ne”? Ili će ga na kraju zadesiti ista sudbina kao i sve njegove prethodnike kojima je leđa čuvao hrvatski Kissinger - kolega Sova?

Večernji list

Suverenizam bez sadržaja je jedna obična populistička revolucija

Konzervativna restauracija utočište je zdravog razuma koje stoji nasuprot svih revolucija.

Dvadeseto stoljeće obilježeno je sukobom dviju velikih politika, socijalističke i liberalne. Socijalizam je na kraju propao a liberalizam postao dominantna doktrina bez stvarne konkurencije. Liberalna politička paradigma postala je naše novo normalno, koju su svi prihvaćali jer je predstavljala obećanje slobode. Liberalizam je postao revolucionarna doktrina s ambicijom da iz temelja promijeni čitav svijet.

Ali kada je poziv na slobodu i borbu protiv autoriteta sam postao autoritet, našao se u problemu. Bez stvarne konkurencije i univerzalno prihvaćen, liberalizam je polako gubio kontakt sa stvarnošću i postao je svrha samome sebi. Liberalna demokracija više nije predstavljala borbu za svijet bez ideološkog nasilja, već je postala skup “zajedničkih vrijednosti” koje definiraju novu političku paradigmu.

Oni koji su se nekada borili protiv ideološkog jednoumlja sami su postali promotori novog jednoumlja. Kolika je bila snaga liberalne paradigme možda se najbolje vidjelo po tome kako su tu paradigmu prihvatili i konzervativci. Oni su postali vjerna sjena liberalizma. Konzervativci više nisu branili vrijednosti osvjedočene vremenom i iskustvom, već su sada olako usvojili novine protiv kojih su se do jučer borili.

Vrč se punio, sve dok nije puknuo. Akcija je proizvela reakciju. Dogodili su se Trump i Brexit. Neki su to nazvali propašću liberalne demokracije, dok su drugi smatrali da je po srijedi samo kratkotrajna greška u sustavu, koja će se brzo ispraviti. A što se zapravo dogodilo?

Društvo je gonjeno ispunjavanjem naloga apsolutne slobode gurano u ekstrem. Ono što je nekad predstavljalo izuzetak i primjere s ruba sada je dizano na pijedestal nove normalnosti i korišteno kao alat za preoblikovanje društva. Takav radikalizam društvo je prepoznalo kao napad na sebe i vlastite vrijednosti, koje više nitko od etabliranih stranaka nije branio ni zastupao.

Zbog toga ova pobuna društva protiv nametanja ideološkog jednoumlja nije imala formu tradicionalnih političkih podjela na “lijevo” i “desno”, već podjele na “gore” i “dolje”. Ovu pobunu društva protiv ekstrema koje se nametalo kao novo normalno establišment je prozvao “konzervativnom revolucijom”, što je očiti oksimoron. Teško je razumjeti kako se otpor revoluciji može nazvati revolucija, jer konzervativno ne može biti revolucionarno. Konzervativno želi očuvati zasade društva, koje revolucija čupa u korijenu.

Tu je razliku možda najbolje objasniti preko razlike između Trumpa i Brexita. Za razliku od “brexitera” Trump ima sadržaj koji nudi i točno zna što dalje i koji su mu ciljevi. Dok u Britaniji imamo situaciju u kojoj nitko nema pojma što želi, oni samo znaju da su protiv i ono što neće. Zato kod njih imamo ovu tragikomičnu situaciju, putnici bi isplovili, a posada ne zna što bi jer se nitko ne hvata kormila. Kako će isploviti na otvoreno more kad je posada opijena europskim vinom i nigdje im se ne plovi?

To je ono što se naziva politika bez sadržaja, s kojom se može doći na vlast, ali problemi nastupaju na prvoj stepenici - što dalje. Zbog toga suverenizam bez sadržaja je samo populistička revolucija, dok je onaj sa sadržajem politika restauracije. Restaurirati znači nečemu vrijednome ponovno vratiti stari sjaj. Bit je u tome da se ide naprijed i da se iz “pozitivno proživljenog iskustva” uzima ono što vrijedi.

Restauracija uvijek znači restauraciju vrijednosti, a ne vremena. To je ono što je narod, za razliku od politike, shvatio kada je glasovao za “ponovno veliku Ameriku” kod Trumpa i “preuzimanje kontrole” kod Brexita. Teatar apsurda koji sada gledamo u Britaniji govori nam o jazu koji postoji između establišmenta i naroda. Jer, britanski politički establišment je htio ostati u tome svijetu, pa sada, kada je narod rekao da to ne želi, nitko ne želi preuzeti kontrolu za ono što slijedi. Simptomatično je kako su najveći zagovaratelji Brexita, poput  Faragea, objavili povlačenje iz nacionalne politike nakon referenduma, iako je izlazak trebao biti novi početak.

Churchill je jednom rekao kako je najveći zločin protiv naroda oduzeti mu nadu. A da bi se nadao moraš imati nešto čemu se nadaš, neki “sveti cilj”. Zato i suverenizmu treba sadržaj, jer je bez sadržaja samo crvena krpa za strukture na vlasti. Svjedoci smo da mnogi koji se izjašnjavaju kao suverenisti kao da se objeručke trude igrati tu ulogu majmuna koju im namjenjuje establišment. Ispražnjeni od sadržaja skaču baš tamo gdje im se kaže, nesvjesni kako je suverenizam bez sadržaja jedna obična populistička revolucija. A nasuprot njemu i svim drugim revolucijama nalazi se kao jedino utočište zdravog razuma - konzervativna restauracija.

Večernji list